Tema koja je ovdje zapoceta nije prakticno ni naceta a vec, imam osjecaj, jenjava jer nismo nasli zajednicki stav o cemu treba pisati kad se radi o Ivi Andricu. Neki potenciraju da se razgovara o njegovim umjetnickim djelima i samo o tome, dok bi drugi zeljeli zaci malo u privatne sfere i pokusati Andrica osvijetlili sa one strane koju je on citavog zivota dobro krio. Citajuci Andrica ja vec imam stav o cemu se tu radi i u ovom momentu je vaznije traziti u cemu se sastojala njegova inspiracija da iz sebe izbaci sve to kroz svoja djela. Naravno kao i uvijek misljenja su podjeljena. Tu podjeljenost ja ne bih posmatrao samo na uskim bosanskohercegovackim prostorima nego daleko sire, jer su i njegova djela postala aktuelna na daleko sirim prostorima. Ta podjeljena misljena bi se, po meni, mogla klasificirati u tri grupe.
Prva grupa su oni koji poticu izvan ovih prostora i za njih je Andric veliki pisac , jer te citaoce ne zanima nista drugo osim onog umjetnickog izraza. Oni ne poznaju veoma komplikovanu situaciju na ovim prostorima, a koja se prelama kroz njegova djela, pa prema tome sve to dozivljavaju na drugi nacin. Cak ni strani eksperti za podrucje Balkana nisu najvjestiji u dijagnozi sta se ovdje desava i odigrava. Zato ne cudi takav uspjeh njegovih djela izvan ovih prostora i prevodjenje na vise jezika.
Drugi su opet oni kojima ide na ruku njegovo pisanje pa bi , da se puno ne cakce oko toga, radije govorili samo o tom umjetnickom dojmu kako bi to njegovo izreceno postalo i ostalo zanavijek kao jedna istina, kao istorijske cinjenice.
Treci su opet skoro svakim njegovoim djelom ili direktno ili onako usput pogodjeni i imaju veoma negativan stav o njegovim djelima koja po njima izlaze izvan umjetnickih djela i postaju sama politika. Andrica dozivljavaju vise kao politicara nego kao umjetnika i o njemu diskutuju vise sa aspekta politike nego aspekta umjetnosti. Stav ove trece grupe je proizasao iz toga, jer se ova grupa kroz njegova djela negira i prikazuje u vrlo negativnom svjetlu. Grupe ne moram imenovati jer je ovdje prakticno sve jasno kao dan.
Termin „cetnicki ideolog“ se odnosi vise na politiku nego na umjetnost pa se ni ja ne mogu oteti od toga da Andrica pogledam malo sa te politicke a manje sa umjetnicke strane. Dakle postavlja se vise pitanja na koje treba dati odgovor.
Je li Andric politicar ili umjetnik?
Je li Andric jugoslovenski ili srpski pisac, odnosno je li bio samo srpski pisac?
Da li je Andric bio istoricar po zadatku ili po uvjerenju i strucnosti?
Sta bi bio Andric da je slucajno dobacio do nasih vremena i kakav bi imao stav o ratovima na ovim prostorima 1990 -1995?
Posto je ionako bio clan SANU da li bi dijelio misljenja zajedno sa srpskim intelektualcima kao sto je npr. Dobrica Cosic?
Pitanja mnogo a odgovora malo. Ja cu pokusati da iznesem svoje misljenje o kome bi se dalo diskutovati. Posmatrajuci biografiju Andrica ne mogu se oteti utisku da se on bavio politikom vise nego sto bi to bilo normalno za jednog umjetnika. U prilog tome idu podaci iz njegove biografije. Dolaskom u Sarajevo on postaje pripadnikom pokreta „Mlada Bosna“. Dugo je taj pokret bio, pa cak i sa stanovista nase istorije, pogresno tumacen. Da se desavao u Bushovom vremenu on bi bio nazvan teroristickom grupom. Iako su u njoj pretezno bili clanovi srpske nacionalnosti ne bi bili nazvani pravoslavnim teroristima. Tako se nazivaju samo grupe ukoliko su clanovi islamske vjeroispovijesti, „islamski teroristi“. A sta je ta Mlada Bosna imala za cilj. Evo citata definicije te organizacije:
Mlada Bosna je ime političkog nacionalističkog pokreta aktivnog u Bosni i Hercegovini uoči 1. svjetskog rata. Osnovni cilj pokreta bio je pripajanje BiH Kraljevini Srbiji, uz deklarativno pozivanje na ujedinjenje i oslobođenje svih južnih Slavena, no u praksi je to bio velikosrpski pokret.
Konacno je ova organizacija nazvana njenim pravim imenom i zato vise nema u Sarajevu ni Principovog mosta a niti Principovih stopa na njemu . Andric je zbog tog svog clanstva lezao i po kazamatima. Rijetko se zatvaraju umjetnici, mada ima i toga, a skoro redovno politicari neistomisljenici. Pa i po ovome je Andric vise politicar nego umjetnik.
Kasnije se Andric posve posvecuje politici obavljajuci funkcije Vicekonzula Kraljevine SHS od 1921-1941 godine u Italiji, Austriji, Španiji, Švicarskoj i Njemačkoj. U tom razdoblju i nastaju njegova kapitalna djela s tim sto se neka izdaju tek poslije 1945. godine sto je i logicno. Moze li neko ko je prvenstveno po svom pozivu politicar pisati djela koja ce biti cista od politike. Moj kategorican odgovor je “ne”. Kroz njegova djela se prelama politika samo sto to neki ne zele vidjeti a opet ovi drugi pogodjeni, ne samo da to vide nego i osjecaju na svojim ledjima.
Od jednog takvog intelektualca bi se ocekivalo da bude avangarda i da u drugom svjetskom ratu se stavi na celo borbe protiv fasizma. Njega nije bilo nigdje. Vrijeme proveo u Beogradu protestujuci na nacin da nije htio objavljivati djela dok narod pati. Koga interesuju njegova djela kad se vodi borba za “biti ili ne biti”. Mnogi intelektualci i knjizevnici su se stavili na cello borbe protiv fasizma i dali svoj zivot u toj borbi, ali on nije. Izgleda da to nije bila njegova borba jer je cak vrlo malo i napisao o njoj, nista znacajno. Njegova “opredjeljenost” tom pokretu se javila tek kasnije kada je to njemu zatrebalo. Postaje clanom KPJ 1954 godine u svojoj 62 godini zivota. Vrlo interesantno.
Ovaj dugi tekst je pun dilemma pa se nadam da ce biti i diskusije o tim dilemama. U svojim daljnjim diskusijama ja cu pokusavati kroz njegova djela dokazivati ovo napisano ali isto tako cu se osvrnuti na Mustafino pitanje ,preko koga se preslo veoma lahko, zasto su Njegoseva i Andriceva djela bila obavezna literatura u srednjim skolama. Ja cu ovo pitanje malo preobratiti, a mislim da je Mustafa upravo mislio na to, zasto su samo njihova djela bila obavezna literatura u skolama.
A gdje su ostali?
Njih cu nabrojati u svojim narednim postovima.
