[Dedo]

#15943

Živi svjedok stradanja Živaljevića i Stare Gore.

Četrnaest godina poslije zločina počinjenih u susjednim Živaljevićima, a u vrijeme dok sam svoje bilješke sređivao u jedan cjelovit tekst, zabilježio sam i ovo svjedočenje, jer mi se učinilo potpuno umjesnim, čak neophodnim da bude sadržano u mom Dnevniku, jer je svojevrsno svjedočanstvo o prostoru na kojem se dešavalo mnogo važnih događaja, a ja nisam zbog fizičke neprisutnosti tamo, bio u prilici da sve to zabilježim. Ovo je kazivanje Mehe Omanovića, čovjeka koji je bio zarobljen kao i mnogi drugi, ni kriv ni dužan. Bio je maltretiran, fizičiki i psihički. Bio je svjedok stradanja nedužnog naroda, uništavanja imovine i na sreću, uspio je iz čeljusti krvoloka. Bio je zarobljen 6. maja 1992. godine u selu Živaljevići u momentu kad su borički barbari, na čelu sa Rajkom Kušićem, potpomognuti jedinicama iz Srbije (lično Arkana i njegove jedinice) protjerali, odnosno porobili narod koji je ostao, te zapalili selo. Tada je odveden i Meho Omanović, rođen u selu Ljubomišlje (Žepa), i punih dvadeset dana se nije znalo za njegovu sudbinu. On počinje svoju priču ovako:
«Petog maja 1992. godine odlazim u Živaljeviće u posjetu mojoj djevojci, Sabini Hodžić. Na tom putu, preko šuma Bokšanice, nedaleko od sela Ribioc, nailazim na poznatog mi čovjeka, Redžu Vatreša. Poslije kraćeg razgovora, pošto sam mu objasnio da idem gore, Redžo me je zaustavljao govoreći mi da je oko Borike stanje veoma napeto, te da je selo Ribioc preplavljeno izbjeglicama sa tog područja. Nisam ga poslušao. Nastavio sam svojim putem nadajući se da nije došlo vrijeme rata na našim prostorima, jer nisam vidio razlog za takvo nešto. Okolnosti i stanje koje sam zatekao na samom prilazu selu Živaljevići malo su me zabrinuli i shvatio sam da je Redžo u potpunosti bio u pravu. Dolazeći šumskim putem koji je vodio iz Gakovina do sela Živaljevića, na uzvišenju iznad sela, zatekao sam sasvim slučajno, skoro sve vojno sposobne u većoj grupi. Sve sam ih poznavao i primili su me u društvo da bi mi pojasnili situaciju i razlog njihovog boravka izvan njihovih kuća.
Bilo je oko 6:00 sati predvečer i njihovo nestrpljenje i šokantno stanje bilo je vidljivo. Razlog tome, kako su mi objasnili, bio je ultimatum Rajka Kušića svima iz sela da predaju oružje do šest navečer. Vrijeme je već isteklo, ali se ništa nije dešavalo. Bilo je to krajnje napeto i dramatično stanje koje je razdiralo živce svakom pojedincu, pa i meni. Naravno da su odbili ultimatum, na šta im je Rajko Kušić poručio da ako se to desi (ako ne predaju oružje) da će selo sravniti sa zemljom. Bližilo se 7:00 sati. Nismo ništa primjećivali, te su Živaljevci odlučili da se vrate kućama u vrijeme akšama. Tako je i bilo, sišli smo u selo. Nekoliko njih bilo je naoružano automatskim oružjem rezervnog sastava milicije, dok su ostali imali lovačko oružje sa malom količinom municije.

Nastavice se

[Dedo]

#15961

[color=#FF0000]Svima koji prete ovaj post jedna obavijest:

Posto cu praviti malu pauzu mislim da je dobro da svaki dan
postavim po jednu stranicu od veceras do petka.

S postovanjem Dedo[/color]

[Dedo]

#15962

Mrak se spuštao u trenutku kad smo u malim grupama ulazili u selo. Noć smo proveli i dočekali zoru uz radioprijemnike, držeći stražu izvan kuća. Samo nekoliko ženskih osoba nije bilo izbjeglo u Žepu, među kojima su bile i moja djevojka, današnja supruga, njene sestre i majka. Bilo je još nekoliko starijih žena i ljudi sa ostalim vojno sposobnim, među kojima se nađoh i ja. Behka, starija žena nam je razgrtala grah u toku noći. Mnogi ne pridavaše značaja njenom gatanju, koje se obistini. Tog jutra, 6. maja 1992. godine, poslije 4:00 sata, u sabah smo izašli iz kuća, dok su svi vojno sposobni znatno ranije napustili selo do uzvišenja prema Žepi. Nisu htjeli rizikovati boravak u kućama prosto iz jednog razumljivog razloga, bilo ih je malo za bilo koji otpor unutar sela. Blizu šume je sve lakše, ako bi došlo do nečega, govorili su. Ja sam ostao sa porodicom moje djevojke i pridružili smo se ostaloj nekolicini žena i staraca. U toj grupi sam bio jedini muškarac. Gubila se vidna noć. Još je mjesečina obasjavala teren iznad sela, koji je bio obrastao rijetkim i velikim smrekama. Izlazili smo iz sela, počeli prolaziti između smreka, kad odjednom:
-Stoj i ne mrdaj!
U tom pravcu, ispred nas, ugledasmo siluete ljudi koji su se približavali sa uperenim puškama, sugerišući nam da se ni slučajno ne pomičemo inače će pucati po nama. Poslije mukotrpnih ispitivanja: kuda se krenulo, zašto, gdje su ostali, počelo je i da sviće. Svanulo je dok smo gledali ljude u maskirnim uniformama. Drugi su opet bili sa navučenim čarapama na glavama. Htjeli su da nas pobiju, raspravljali su se. Jedan od njih je zabranjivao da nas poubijaju na šta su ostali reagovali veoma loše. Pozvali su nekoga da dođe, oslovljavajući ga sa gazda. Prije nego se gazda pojavio, jedna žena je strgnula čarapu sa lica čovjeka koji nas je kao štitio, sputavajući ostale da nas ne poubijaju. Zgrozio sam se kao i ostale žene kad smo prepoznali Dragana Lubardu (iz sela Godimilje), poznatoga svima u Žepi, a i na Borici. Naredio je da nas puste. Pustili su sve osim mene. Mene su odmah zavezali za drvo, dok su se žene udaljavale prema Žepi, nestajući kroz šumarke.
Shvatio sam da se Dragan Lubarda ipak pita za mnoge stvari, ali nije mogao pomoći da mene puste, bar je tako izgledalo. Glumio je sigurno. Tih trenutaka sam jasno gledao u oznake na rukavima vojnika u maskirnim uniformama na kojima je pisalo ”BELI ORLOVI”.
Nije prošlo mnogo vremena kad su dovezli čovjeka od koga su svi vidljivo zazirali, oslovljavajući ga sa nekoliko imena: gazda, Željko i Arkan. Objasnili su mu situaciju i to da je Dragan pustio žene, na što je gazda reagovao ljutito, prijeteći Draganu da će ga ubiti, ali su ipak nakon nekoliko trenutaka pričali odvojivši se od ostalih. Lično me gazda ispitivao, dok su me tukli do besvijesti. Kad su mi rekli, odnosno kad su me pitali, kome sam dan prije, predvečer, nudio cigaru, bilo mi je jasno da su taj teren držali na oku. Rekli su mi da je sve snimljeno, u šta sam mogao povjerovati, jer sve od prvog susreta sa njima bile su dvije djevojke ( u maskirnim uniformama) sa kamerama, koje su snimale svaki detalj. Rekli su mi da sve znaju, da su sve snimali, svaki pokret ljudi dan ranije i proglasili me žepskim špijunom.

Nastavice se

[Dedo]

#15973

Samo zato što sam se slučajno našao sa Živaljevcima, dan ranije, mislili su da sam došao po zadatku iz Žepe. Tukli su me kolcima da bih priznao nešto što ne postoji i nešto što je neistina. Ubacili su me u neki kombi, malo zatim ubacili su i Ramiza Isakovića, kojeg su negdje i nekad, ne znam kad, bili također uhvatili. Bio je to stariji čovjek, već sav izmrcvaren i iznemogao. Držali su nas u kombiju dugo. Vidjeli smo palikuće sa čarapama na glavama, predvođene Rajkom Kušićem, kako pale kuće u Živaljevićima, gađaju zoljama. Rušili su džamiju, ali je nisu zapalili. Bili su jednolično obučeni u maskirne uniforme, sa oznakama Beli Orlovi. Bilo ih je tridesetak, dok su ostali bili sigurno mještani boričke okoline, jer su bili odjeveni u različite uniforme, pa i civilne, sa čarapama na glavama. Pucalo je i oko sela Stara Gora, istočno od Živaljevića. Dimilo se i iz tog pravca. Bilo mi je jasno šta je u pitanju.
Dovezli su nas tog istog dana 6. maja ’92. godine, u podrum stare škole na Borici i ubacili u jednu prostoriju, gdje nalazimo još trojicu. Od meni poznatih bio je bolničar sa Borika, Ćamil Poljo i dva čovjeka iz Višegrada. Tada nismo mogli ni riječi progovoriti. Već smo, poslije pola noći, tihim šapatom razmijenili informacije. Saznajem da je Ćamil tu već neko vrijeme, prebijene ruke, sav slomljen i ne može ni da hoda. Druga dvojica su iz Višegrada i uhvaćeni su na Lijesci, nedaleko od Borike, u pokušaju da se provuku do Žepe. Imena im se sjećam, Hamid i Osman, i sjećam se da je jedan radio u općini Višegrad pa je već bio u penziji. Prezimena se ne sjećam, kao ni podataka o drugom. Ćamil mi je ispričao da je prije nekoliko dana bio u društvu doktora zubara Zorana Gavrića, da su sjedili u boričkoj kafani i da je trebao ići sa Zoranom u Rogaticu. Ne sjećam se kako su se rastali, ali mi je Ćamil rekao da se vratio u kafanu gdje je bio zaboravio cigare, uzeo ih, pošao kući i na putu prema kući su ga uhvatili i doveli u podrum stare škole. Treći dan po zarobljavanju u podrum dolazi neki četnik. Bio mi je poznat, ali se ne mogu sjetiti. Od Borike je i govori Ćamilu:
-Šta je? Živ si! Trebao si otići sa Zoranom u Rogaticu, ali on je ubijen. Ti si ostao živ. Pogriješio je mnogo Zoran, – tako je rekao Ćamilu.
Ja zaista nisam mogao ukopčati o čemu se radi, jer mi je i Ćamil svoju priču pričao skoro u bunilu. Bio je strašno mučen. Iživljavali su se na njemu na razne načine. Mene su konstantno odvodili, ispitivali jedno te isto, tukli me do besvijesti. Vezali bi me na stolicu i tukli. Tukle su me i dvije sposobnije žene, kolcima, mokrim konopcima, pa kad se onesvijestim, ohlade me vodom, pa ponovo. Ismijavali su se ko bolje tuče, od koga više ječim, kad me biju žene ili kad me biju muškarci. Bio sam u fazi kada nisam mogao hodati, a oni bi me silom nagonili da ustajem samo da me ponovo obore. Većinu njih sam viđao prije rata, u prolazu. Svi su bili sa Borike i okoline, ali ne znam im imena.

Nastavice se

[Dedo]

#16005

Sedmog maja ’92. godine u prostoriju gdje smo bili Ramiz, Ćamil i ja, dovode još trojicu Muslimana iz Medne Luke. Među njima je bio i Ismet Vatreš, oženjen sa Medne Luke, a druga dvojica su Sead Halilović i njegov zet rodom sa Strmca kod Rogatice. Tučnjava nije prestajala ni tog dana. Tukli su sve, provocirali i ponižavali.
Osmog maja dovode Šeću i Šemsudina Dizdarevića, zvanog Miki, obojica iz sela Šetići nadomak Borike. Oni su krenuli prema Žepi, ali im nije pošlo za rukom da tamo dođu. Uhvatili su ih neki Boričani. U toku tog dana, 8. maja ’92. god. odvode Seju Halilovića rekavši mu da ga traži majka koja je došla iz Medne Luke. Nakon nekog vremena vratili su Seju u podrum škole unakaženog i prebijenog. Kad se ukazala prilika, Sejo nam je ispričao stravičnu scenu i pitam se kako je mogao preživjeti. Odveli su ga do stare mljekare, Borika, i tamo mu majku doveli da se vide, da bi je poslije toga ubili na Sejine oči, a njega vratili živog u podrum škole. Tog dana ulazio nam je neki Srbin koji nas je čuvao, a prezivao se Radojević i bio je školski drug Seada, Seje Halilovića. Prije rata radio je u Beogradu. To je sve što se sjećam o njemu. Držao nam je predavanje, gnjavio nas, govoreći da nije dobro to što se dešava i da smo mi sami krivi. Trebali smo po njegovom rezonu predati oružje. Tako je govorio, i za boričke Muslimane i za Žepljake. Ponovo su počeli sa tučnjavom, mada su mene tukli ponajviše, sa jednom okolnošću više, bio sam iz Žepe.
Dvanaestog maja ’92. vidjeli su da sam bio najkritičniji. Odveli su me u ambulantu u kojoj sam predat na pregled nekom doktoru Đeriću, ime mu ne znam, a tako su ga oslovljavali. Kad su me poveli, Ćamil me molio da zamolim doktora da mu pošalje neke lijekove, a Ramiz me zamolio da mu ponesem neki šampon za bolesti želuca. Prenio sam to Đeriću. Rekao mi je da neće poslati ništa za Ćamila, a za Ramiza mi je stavio šampone u džep i rekao da mu ih dam. Doktor Đerić je molio Rajka Kušića da me voze u bolnicu u Rogaticu, na šta mu se Kušić izderao i skrenuo pažnju ko je tu gazda. Dok sam boravio na Borici, dok su me izvodili na razna mjesta da me tuku viđao sam Slobodana Cvijetića i Mila Marjanovića, obojica sa Babljaka, kako tovare neke vreće iz prodavnice. Nisu htjeli ni pogledati u mene, a dobro su me znali.
Trinaestog maja ’92. godine, neki mlađi četnik pao je negdje i slomio ruku. Trebalo ga je voziti u Rogaticu, a ja sam se ponovo zatekao u ambulanti, tako da me doktor Đerić ubacio u auto i našao sam se u Rogatici. Tamo u Rogatici u bolnici proveo sam nekoliko sati u čekaonici, da bi mi rekli da me moraju transportovati do Sokoca u bolnicu, jer im je ova u Rogatici prepuna ranjenika.
-Da pored ovoliko naših ranjenika liječimo baliju, ni govora!- govorili su.
Odatle, iz Rogatice voze me na Sokolac. Gore su me doveli u bolnicu u Podromaniji, gdje sam bio narednih pet dana. Tamo sam prepoznao Saniju Ćesku sa Laza (Žepa) koji se tu liječio od prije rata. Bio je duševni bolesnik. Nisam imao kontakta sa njim ali mi bješe milo da sam ga vidio živa, što mi je bilo čudo. Druga osoba koju sam vidio i imao kontakta sa njim bio je neki Mirsad. Čovjek je radio u Vojnoj bolnici u Sarajevu prije rata. Ne znam na koji način je dospio u Poromaniju ranjen i molio me da, ako ikad izađem, da bilo kome prijavim njegov boravak tu. Nakon dan – dva, umro je od posljedica ranjavanja. Poslije bolnice, gdje su mi samo formalno ukazali njegu, ipak sam se odmorio od batina i malo sam bio živnuo.
Nakon pet provedenih dana tu u Podromaniji, prebacili su me u podrum milicijske stanice, gdje su me ponovo ispitivali i tukli. Prvo su me pitali gdje mi je puška. Oružje stvarno nikad nisam imao u životu, pa ni tada pred rat. Nisam mogao dokazati, naravno, te sam obasipan batinama na svako sljedeće pitanje. Rekao mi je da poznaje Agu Podžića iz Žepe, te da je s njim išao u srednju školu. Nije se predstavljao, a tada je radio kao inspektor u Sokocu. Za punih sedam dana u podrumu milicije primio sam i previše batina. Uslijedila je moja presuda. Rekli su mi da će me voziti u Han-Pijesak nekom da me ubije.

Naastavice se

[Dedo]

#16039

U putu dok su me vozili prema Han-Pijesku, rekli su mi da će mi presuditi za sva vremena šumar Milan Kavaza. Nikad čuo za njega. Vozili smo se dugo i zastali smo pred nekom prodavnicom. Skinuli su mi povez sa očiju, ali i dalje nisam poznavao teren. Tu je čekala grupa četnika. Pozvali su tog Milana Kavaza govoreći mu da je žrtva stigla, pokazujući na mene. Naredio mi je da idem ispred njega i skrenuo me u neki šumski put sa asfalta. Nosio je uperen pištolj i govorio mi da požurim još u dubinu šume. Najednom sam čuo da je tresnuo o zemlju pošto se bio okliznuo. Okrenuo sam se i vidio da se sa velikom mukom pridiže i razgleda gdje mu je pištolj. Nisam ništa drugo pomislio osim da bježim. Potrčao sam koliko sam mogao, a u tom trenutku kako mi se učinilo, i pored toga što sam bio zgažen, bio sam brži nego ikad. Mile se bio podigao i počeo pucati za mnom kad sam ja već bio odmakao duboko u šumu.
Nakon lutanja, u kome sam se uspio odvezati, cijeli taj dan i noć sam bio oko Han-Pijeska. Drugi dan ispod samog grada, na putu prema Žepi, pošto sam išao cestom, uhvatila me milicija iz Han-Pijeska. Rekao sam im da me je sokolačka policija dovezla do Han-Pijeska i da su me uputili prema Žepi, a da sam išao iz Sarajeva. Naravno, slagao sam im. To mi je jedino preostalo da bih se mogao izvući. Kako sam i očekivao, nisu povjerovali, počeli su da vrte radiostanice da bi stupili sa sokolačkom milicijom u kontakt. Poslije pola sata njihovih pokušaja da stupe u kontakt, nisu uspjeli, nego su mi rekli da ako su me oni pustili, pustit će me i oni, skrenuvši mi pažnju da isključivo idem cestom prema Žepi. Pomislio sam da je dragi Allah konačno i meni pritekao u pomoć. Nastavio sam cestom gdje sam, nedaleko odatle, udario na barikade, na kojima su me ponovo dočekali sa uperenim puškama. Rekao sam im da me milicija pustila. I oni su pozvali patrolu, a ja sam mogao čuti:
-Pusti ga slobodno, neka ide!
Mojoj sreći nije bilo kraja. Neposredno pored barikada sustigao me četnik i rekao mi:
-Ja sam Miodrag Borovina. Ako te iko do Žepe od Srba zaustavi, reci da sam te ja poslao i nema problema. Pozdravi mi doktora Benu Kulovca, mog školskog druga i evo ti dvije kutije cigara. Pričaj da postoje i dobri Srbi!
Odatle sam ostavio još jednu noć u putu, da bih naredni dan, navečer, stigao u Ljubomišlje. Nije niko mogao da povjeruje mojoj priči, ali kad sam se skinuo, nije bilo boje tijela. Izgledao sam kao poliven plavim i crnim mastilom. Prepukla koža, rane. Ispričah ti sve. Istina je. Mnogi ne povjerovaše mojim riječima nikad. Izgleda malo nemoguće, pa se i ja dosta puta pitam da li je to bilo moguće. Jeste burazeru, istina je, pa ti ako hoćeš vjeruj, a ja se ne bojim i ne libim se ničega da ispričam jer sam nevina žrtva, koja nikad do groba neće zaboraviti ni oprostiti. Namučih ja tebe, ali nemoj da ti je mrsko. Neka zna narod širom svijeta, kad to već pišeš. Davno bilo, ne ponovilo se!»

Nastavice se

[Dedo]

#16359

Sedamdeset leševa pluta Drinom
Petak, 26. juni 1992. god.

Izvještači iz Žepe, koji su počeli da se uključuju u direktan program Radio Sarajeva, već nekoliko dana izvještavaju detaljno o proteklim, ali i sadašnjim zbivanjima. Večeras su dodali vijest o novih sedamnaest leševa koji plutaju iz pravca Višegrada. Dosad je izvađeno pedeset i četiri i plus današnji, tako da broj prelazi sedamdeset. Vadi ih Civilna zaštita koja ih identifikuje (mali je broj identifikovanih) i ukopava u novooformljeno groblje na ušću rijeke Žepe. Plutajuća tijela isključivo vade u noćnim satima, zato što u toku dana snajperi djeluju sa brda Stolovaš (preko Drine) i sa Starogorskih stijena, kao i granate koje dolijeću odsvuda. Saznajem da Žepljaci ostvaruju kontakte sa ”ostatkom svijeta”, uglavnom preko Zagreba, a Zagreb informacije navodno dotura Sarajevu. Tako to nekako ide sa radiovezom valjda zbog nekih ometanja.

Uništili su džamiju u Godimilju
Subota, 27. juni 1992. god.

Današnji izviđači donose nove vijesti sa Bokšanice. Nakon dvadeset dana čekanja komšije Srbi su se nakanili da dokrajče već davno započeti posao. Danas su totalno zapalili i uništili džamiju u selu Godimilje, koja je bila ostavljena kao poslastica, kad nemaju šta drugo. Koji su to monstrumi i životinje, da dižu ruku na bogomolju. Sa sigurne distance, nemoćni izviđači su do kraja posmatrali zločin, koji su počinili komšije sa Sjeverske. Hamćo Žiga i Avdo Agić su poznali glavnog palikuću. U društvu svog sina, Jovan Olović i sin mu Miroslav, vrišteći od sreće, podmetali su vatru koja je progutala jednu od najstarijih džamija u regiji. Istu informaciju potvrdio je i ugledni profesor N. Z, dobar poznavalac ljudi sa ovoga prostora. Znači da nema nikakve sumnje ko su počinioci. Sebe nazivaju ”vjernicima i nebeskim narodom”, a uništavaju bogomolje.

Nastavice se

[Dedo]

#16360

Plotuni topova iz Srebrenice, Goražda, Sarajeva…
Utorak, 30. juni 1992. god.

Zadnji je dan mjeseca juna. Uklanjamo destine novopostavljenih mina i pokušavamo da ih postavimo tamo odakle očekujemo četničke napade. Stižu i nove izbjeglice iz okolnih općina. Skrivali su se do sada po okolnim planinama, tražeći na kraju spas u Žepi. Granatiranja su nešto rjeđa. Avioni su smanjili intenzitet bombardovanja, dok se još uvijek čuju topovski odjeci od Goražda, Sarajeva i Srebrenice. Nas kao da zaborave po nekoliko sati, nekad i čitav dan, da bi se sjetili pa ponovo zasuli. U ovom mjesecu je bilo dosta poginulih u Luci, Krušev Dolu, po Žepskoj planini, preko Drine. Ne znam im ni broja, ni imena. Zadnjeg dana u junu želim da su zadnji put uklonjene mine, da su zadnje izbjeglice došle i da se vrate kući, da prestanu ubijanja i paljenja, da prestanu ratna dejstva, da imamo miran san. Jedino ne želim da to bude zadnji dan mojih bilješki. Želim bilježiti i lijepe stvari, samo da ih bude!

Izbjeglice izgubljene u planinskim vrletima
Srijeda, 1. juli 1992. god.

Prvi je julski dan. Novi val izbjeglica i pogibije i dalje iz dana u dan ukazuje na kulminiranje rata i zaplet situacije u širem regionu. Tek danas sam saznao da su dvojica ljudi poginula u rejonu Sroborana i Podžeplja 28. juna. Poginuo je neki Emin Čardaković i neki Subašić, ne znam mu ime. Izbjeglice dolaze sa svih strana, a posebno od Rogatice iz čije je okoline danas došlo nekoliko desetina protjeranih stradalnika. Među njima je došla porodica Muaza Divovića, iz sela Oškoplje kod Rogatice. Došli su kod Jusufa Bajića u Vratar. Ajnija Divović, supruga Muaza Divovića je kćerka Jusufa Bajića i Behije, a sa njom pored Muaza došlo je i njeno dvoje djece, Admir i Almir, oboje mlađi od deset godina. Kao i uvijek, kad neko od izbjeglica od bilo kuda dođe, nađe se tu dosta osoba koje žele znati što se događa u okolnim mjestima. Tako je bilo i večeras. Došlo je nekoliko komšija među kojima sam bio i ja. Svako je želio znati ili se raspitati za nekog svog, ko se još ne pojavljuje, a znalo se da je Rogatica zaposjednuta od strane Srba i JNA, te da su Muslimani poubijani ili protjerani

Nastavice se

[Dedo]

#16443

Prvi koji su željeli znati za sina Suada su Ajnin otac Jusuf i majka Behija. Suad Bajić je sa rođakom Enverom Bajićem oko dvadesetog aprila otišao u Rogaticu da bi donio neke stvari, a Enver je odveo suprugu i sina sa sobom pješke, preko šuma. Ajnija govori kako je Suad zajedno sa Enverom, koji je poslao suprugu i sina u selo Kukavice kod njenih, viđen u selu Šetići (kod Borike) 12. maja 1992. god. i da su odatle otišli prema Žepi. U Žepi se još nisu pojavili, što ukazuje da su možda uhvaćeni od strane Srba između Šetića i Godimilja. Suadova supruga Zahida, sa dvije djevojčice, nalazi se kod Jusufa i Behije u iščekivanju da se Suad pojavi. Jusuf ima još jednog sina Muhameda za kojeg ne zna ništa, a koji se nalazi u Kiseljaku, dok mu je sin Arif došao krajem maja i donio vijest da je četvrti sin Jusufov, Munib, sa svojom porodicom ostao u selu Kukavice i da namjerava da se prebaci do Goražda. Tako velika familija, a sada niko ni s kim nije spojen. Ja se također još uvijek nadam amidži Edhemu kao i tetki Džemili, koji su negdje oko Rogatice.
Ajnija i Muaz pričaju kako je selo Oškoplje i Prodola postalo simbol izbjeglica koje se tu sasvim slučajno skupljaju i odatle polaze prema Žepi. Govore da se tamo još uvijek nalazi na desetine osoba koje formiraju male grupe koje odlaze u Žepu. Mahom se radi o osobama porijeklom iz okoline Žepe. Prodola, koja je u sklopu sela Jesenice, odnosno zaseoci: Mrče, Oškoplje i Podgradac, nekim čudom su još uvijek netaknuti, izuzev jakih provociranja početkom maja i ranije. Pitam se, da li je to Božije davanje da se tako dešava, da se tu izbjeglice skrašavaju i odlaze u Žepu. S druge strane, Žepa, poznata još iz Drugog svjetskog rata kao zaštitni simbol izbjeglištva, postaje ponovo to isto. Poznato je da je jedino u Žepi u svim ranijim ratovima, muslimanski narod (i tada progonjen od istog srpskog naroda), nalazio spas u Žepi i jedino tu, u cijeloj istočnoj Bosni ostajao živ! Historija se ponavlja!

Nastavice se

[Dedo]

#16505

Milan i Sredoje Lukić zapalili žive civile u kući
Četvrtak 2. juli 1992. god.

Danas sam bio svjedok svjedočenja Esme Kurspahić, koja je nakon dužeg vremena poslije okupacije Višegrada, konačno našla kolijevku spasa. Esma je preživjela strašne golgote i torture u Višegradu, koje su sprovodili Srbi, na čelu sa nekim Milanom Lukićem iz sela Rujišta (nedaleko od Žepe), njegovim bratom i nekim rođacima. Esma priča kako su Milan Lukić i neki Mitar Vasiljević, 7. juna 1992. na obali Drine, nedaleko od mosta, ubili pet muškaraca Muslimana, te da su 10. juna 1992. ubili sedam muškaraca. Dalje, 14. juna 1992. Milan Lukić i Sredoje Lukić, zatvaraju šezdeset i pet osoba i to staraca, žena, bolesnih, među kojima je bilo sedamnaestoro djece, starosti od dva dana do četrnaest godina, u neku staru kuću u ulici Pionirska gdje ih pale žive.
Svi oni koji su pokušali pobjeći kroz prozore rafalima su prikivali za tlo. Dana 27. juna 1992. u naselju Bikavac, zatvaraju sedamdeset Muslimana, u istu kuću koju su ovaj put minirali jakim eksplozivom zajedno sa civilima unutar kuće. Odatle je uspjela preživjeti i pobjeći neka djevojka koja je sad po Esminom saznanju u izbjeglištvu u selu Luka, nedaleko od Žepe. Šta reći na sve pomenuto?

Nove izbjeglice iz Višegrada
Petak, 3. juli 1992. god.

Nove izbjeglice, ovaj put iz dva različita pravca. Jedna grupa je došla preko stijena, od Višegrada, lijevom obalom Drine, dok je druga grupa došla kao i mnoge druge iz Oškoplja, pa preko Babljaka u Žepu. Obje grupe su sačinjavale osobe koje dolaze iz Rogatice, samo različitim pravcima. U grupi koja je došla nizvodno niz Drinu, a pošli su iz Rogatice preko Duba – Šljivna – Džankića – Crnog Vrha – Miloševića -Tatinice u Žepu, došlo je nekoliko meni poznatih osoba, među kojima je Ahmo Bajić (iz Vratara) i Fadila Podžić (kćerka Omera Heljića iz Vratara) sa kćerkom Azrom, dok joj je muž Ahmo uhvaćen u Rogatici polovinom juna. Kao i svi prethodni koji su izbjegli iz Rogatice, i oni pričaju skoro identične priče stradanja Muslimana Rogatice, što govori o jednoj nepobitnoj i stvarnoj istini. U drugoj grupi koja je došla preko Babljaka, poznato mi je da su između ostalih bili Ramiz Ćesko – Mozgonja, sa porodicom, za kojeg se pričalo da je poginuo, Nezim Kulovac sa porodicom, kćerka Fehima Salkunića, mislim da se zove Behka i mnogi drugi.

Nastavice se

[Dedo]

#16583

Trešnje zriju, a teferiča nema
Subota, 4. juli 1992. god.

Podsjećam se na teferiče i proslave za Dan boraca ”bivše nam BiH”. Rekoh bivše, jer nikad se to više neće ponoviti i biti onako kako je bilo. Nestalo je sve, a ostade ipak sjećanje. Danas bi to trebalo biti, danas kad su trešnje najzrelije, danas kada bi mnogi došli svojim najbližim. Danas bi se pripremalo za košenje prostranih livada i zha druge ljetne radove, kad bi cijele povorke vozila hitale ka Utješencu gdje se proslavljao Dan borca. Danas, u danu u kojem znam da sam sutra stariji za godinu. Sutra mi je rođendan. Večeras bi sigurno došao moj amidža Edhem, donio mi neki poklon, jer njegovi pokloni su bili poseban znak pažnje, dok bi me teglio za uši zezajući me kako starim. Ja sam ga nazivao mlađom rajom, što mu je godilo, a i on je prošlog februara napunio tek trideset i šest. Večeras bi on došao sa svojom porodicom i ostao bi cijeli mjesec. Kosili bi zajedno sve dok se radovi na polju ne smire. Družili bi se cijeli mjesec i uživao bih u njegovim anegdotama i momačkim savjetima. Želio je da budem poput njega, da budem lafčina i frajer, kao on u momačkim danima o kojima se pričalo. Bila su to nezaboravna vremena, puna radosti i veselja, mira i spokoja. Amidža je negdje, ne znamo gdje. Očekujemo ga svakim danom moleći se za njegovu porodicu. Nema ih.
Bila su to samo mala sjećanja koja su mi navirala u mom povratku kući. Vraćao sam se sa zadatka obezbjeđenja razminiranja terena iznad Ribioca, Tesla (istočni kraj planine Bokšanice), mjesto Bunarić. Sinan Ćesko i ostali su demontirali dvadesetak mina koje su smradovi postavili tako duboko u našoj teritoriji i još uvijek se pitamo kad ćemo moći kontrolisati cijeli teren oko nas. Nikad, rekao je Sinan, nikad dok smo ovako malobrojni. Žepa je velika, opasana velikim planinama, sa puno ulaznih puteva, sa puno važnih strateških mjesta koje treba da pokriva i dvije hiljade ljudi (tako su govorili oni koji se razumiju u te vojne formacije). Žepu je odbranilo manje od stotinu ljudi u junu mjesecu. Naše terene (od Drine do Laza) pokriva manje od stotinu ljudi, ne računajući ispomoć užeg dijela Žepe.
Ako vratarska regija broji manje od stotinu kuća, razmještenih na širokom rejonu, onda je to jasna činjenica da nas nema više. Zahvalni smo svima onima sa boričke, višegradske i rogatičke regije koji su, iako protjerani stali rame uz rame sa nama, da bismo odbranili ono što je ostalo. Ostala je Žepa, još neokupirana, koju već nazivaju kolijevkom spasa. Svi su čuli za naš herojski otpor srpskom agresoru.
Kući su me svi dočekali, svi su bili tu. Ukori i prebacivanja su bili neizbježni kao i svakoga puta kad negdje odlazim. Ipak svi su bili radosni i ponudili su mi večeru i korpu svježih trešanja koje su tek sazrele.

Nastavice se

[Dedo]

#16678

Novi leševi plutaju Drinom
Nedjelja, 5. juli 1992. god.

Ovako je počeo dan na čiji datum sam se rodio prije devetnaest godina. Veliki broj rodbine i poznanika se danas prije podne okupio kod nas. Ne zbog mog rođendana, već zbog trešanja. Nije mi bilo neugodno saznanje da većina njih uopće ne zna za moj rođendan. Uostalom svako ima važnijih preokupacija i problema. Rekoh zbog trešanja, tako da moram napomenuti da veliki posjed mojih roditelja, vijekovno ognjište djedova i pradjedova, je zasigurno najpoznatiji po trešnjama u cijeloj Žepi. Imamo preko pedeset stabala trešanja na užem lokalitetu, koje rađaju punim kapacitetom svake godine. Nekada davno su ih brali i prodavali, ali od kako se ja sjećam, trešnje stoje na raspolaganju svakom ko ih poželi, svakom putniku, svakom namjerniku. Ja već odavno to nazivam ritualima koji su bili neizbježni svake godine, sve dok trešnje traju, dok se ne oberu.
Male povorke ljudi svakodnevno bi dolazile na Petov Do brati trešnje, družiti se sa nama. Dolazili bi i mnogi Srbi sa Godimilja, Sjeverske, Babljaka, i tako svake godine. Tako je i ove godine. Tako je i danas bilo desetak osoba koje su brale trešnje. Nije bilo Srba. Danas su oni gađali granatama sa Godimilja, Sjeverske i Babljaka. Pogodili su jednu trešnju, nedaleko od kuće i uništili je. Bila je to slučajnost da je pogode, ali nije slučajnost da nas gađaju već dva mjeseca. Srećom niko nije bio na trešnji i granatiranje je bilo manjeg intenziteta. Uobičajeno, granatiranje otpočinje svakoga dana, neposredno prije njihovog ručka. Već smo ih upratili i već znamo da svaki dan kad im dođe njihova logistika na njihove položaje, kad im donesu ručak, oni onda prije nego počnu svoj ručak, dobro preberu ispred sebe i onda u miru jedu. Izgleda da žive u većem strahu nego mi.
Nekolicini rođaka pomogao sam snijeti trešnje do Vratara. Već je bilo kasno poslijepodne, kad sam zatekao žamor ispred kuće Sabrije Durmiševića. Velika skupina svijeta je obasipala pitanjima ljude koji su došli. Ispred Sabrijine kuće bili su iscrpljeni Emin Agić (zet Sabrije D.), Sejda Agić (sestra Sabrije D.) i njihova djeca Samira i Emir. Ostao sam do kraja, do akšama, slušajući njihova potresna i žalosna svjedočenja, doživljaje i patnje na njihovom putu spasa od Rogatice do Žepe koji je trajao skoro mjesec dana. Upečatljiv je dio njihovog kazivanja o detaljima kada su pošli iz Duba (uži dio tromeđe općina Rogatica, Višegrad i Goražde), njih osamdeset i šestero, da bi ih došlo samo četrdeset i petero. Smatraju da je desetak osoba možda i preživjelo kad su razbijeni oko Tatinice (srpsko selo uz Drinu) i njih četrdeset i šestero, dok smatraju da je oko tridesetero stradalo na pomenutoj lokaciji. Njihovo svjedočenje poklapa se sa onim koje sam već unio u dnevnik.
Njihov put je počeo nizvodno niz Drinu, preko višegradskih sela: Crni vrh, Kočerim, pa preko sela Miloševići i Tatinica, a odatle preko surovog kanjona Suhodola, do boričkih sela, pa u Žepu. U selu Tatinica je, kako kažu, počelo kao sa lovom na životinje. Mještani sela Tatinica i Stari Brod otpočeli su hajku u trenutku kad su primijetili kolonu izbjeglica koja je prolazila neposredno pored sela. Gađali su ih zoljama, artiljerijom, pucali na njih iz PAM-a i PAT-a, presretali ih, prelazili su preko mina…
Od njih četrdeset i šestero koji su konačno ušli u Žepu, meni poznati su: Edhem Fikro Bajić, sa ženom i djetetom ( rodom iz Vratara), Omer Delić sa ženom (rodom iz Vratara), Fadil Guhdija (rodom iz Vratara), Himzo Torlak sa ženom i dvoje djece (rodom iz Brložnika), kao i mnogi drugi. Pričaju kako su vidjeli bezbroj mrtvih tijela koja su plutala iz pravca Višegrada, među kojima su poznali i Safeta Hodžića, rodom iz Žepe, a koji je živio u Rogatici i napustio Rogaticu u istim danima kad i oni. Detalj za detaljem ukazuje da se u Višegradu desio pravi pokolj, koji je veoma opsežan, sudeći i po broju već ukopanih u Slapu (Žepa).

Nastavice se

[Dedo]

#16745

Izbjeglice, smrti, granate…
Četvrtak, 9. juli 1992. god.

Prethodna tri dana bili smo zaokupljeni zbrinjavanjem novih izbjeglica, koje nikako da prestanu dolaziti. Sva sreća da su borbene aktivnosti utihnule, osim granatiranja, što omogućava sigurniji prolazak izbjeglima. Jučer je ranjen i Dževad Salić u Pripečku. Neki kažu od snajpera sa Stolovaša, neki pak kažu od granate, nije ni bitno kako, ali čovjek je ranjen i to je najgore, a okolnosti ne mogu biti bitne. Načinju nas ipak pomalo, još uvijek. Dani i dani su prolazili u našem iščekivanju da se pojavi amidža Edhem sa svojima, da bi ovih dana naše nade bile skrhane nimalo dobrom viješću. Amidža je razdvojen od porodice, lišen slobode, zarobljen, bez razloga odveden u nepoznato, sa još dvadesetak ljudi. Identitet počinioca tog kriminalnog akta nam je još nepoznat osim da je na čelu tih divljaka bio vojvoda Rajko Kušić, koji je bio dobar drug i prijatelj amidži Edhemu. Informaciju nam je donijela isto tako dugo očekivana tetka Džemila, koja je sa svojim mužem Mehmedalijom Vatrešom, sinom Edinom i svekrvom Krivačkom, 6. jula došla istim putem kao i grupa Emina Agića, koji su došli dan ranije. Dan poslije, istim putem uz Drinu, došla je neka nova grupa čiji sastav ne znam.
Potresni su to detalji iz njihovih nemilih dana u kojima su spašavali glave na razne načine. Posebno je čudno kako je Edin cijelim putem nosio svoju bolesnu nenu Krivačku, staru oko sedamdest godina, dok su normalno sposobni i bez sličnog tereta jedva sačuvali glave na nimalo lahkom putu spasa. Prolazili su i kroz minska polja koja je Edin razminirao. Bio je vodič puta i onaj koji je smirivao i usmjeravao prisutne stradalnike. Gladan i žedan sa nenom na leđima. Dragi Allah će upisati njegove zasluge, sigurno u najboljem smislu i nagraditi ga za svoju požrtvovanost u spašavanju bolesne i skoro nepokretne starice koja je ipak željela živjeti bar još koji dan. Početak njihovog izbjegličkog puta je u principu isti kao i kod ostalih, osim različitih saznanja o situaciji oko Rogatice. Njihovo interesovanje o sudbini amidže Edhema, urodilo je gorkim plodom, većom brigom i gorom neizvjesnošću. Raspitujući se kod izbjeglih Rogatičana o amidži Edhemu, tetka Džemila je saznala da su skoro svi iz naselja Oplošće odvedeni.
Izbjegli Rogatičani koji su našli utočište u selima Dub, Kozići, Pokrivenik, Šljivno, Lubardići, Džankići… (istočni dio općine Rogatica), svjedočili su o katastrofi koja se desila u prvoj polovini juna. Rijetki koji su preživili stradanja u komšilucima, kazivali su tetki Džemili neke detalje stradanja. Način na koji je odveden amidža Edhem, kao i okolnosti, ukazuju na naivno vjerovanje Srbima. Svi koji su pohvatani zajedno sa Edhemom, trebali su biti obaviješteni noć prije 19. juna 1992. godine da će uslijediti četnička akcija. Neki Srbin je valjda rekao Abidu Podžiću (Žepljak), koji je živio u istom naselju, da se svi preko noći udalje odatle, inače će sutradan biti kasno. Abid je iste noći pokupio svoje stvari i otišao ne rekavši nikome ni riječi. Naredni dan, 19. juna, Srbi su upali u naselja Rudo, Oplošće, Holuč, Gračanica, Biljino Polje, porobili i pobili desetine i desetine muslimanskog življa. Tetki je to pričao neki čovjek kojeg ona nije poznavala, a u jadu i čemeru ne može se sjetiti imena. Isti je preživio pobjegavši iz zlikovačkih ruku.

Nastavice se

[Dedo]

#16746

Saznat ćemo valjda nekada istinu, kao i to koliko je tačno da je taj Abid postupio izdajnički, da bi hinjski preživio, jer kako smo saznali, već je došao u Žepu. Svi porobljeni Muslimani u Rogatici, prilikom zarobljavanja su odvajani od svojih porodica i odvođeni u različitim i nepoznatim pravcima. Svima nam je teško palo saznanje da je Edo (kako ga je Đedo zvao), nestao i jednostavno ukraden od svoje porodice, koja je također negdje bez traga i glasa. Nestale su i strina Nermina i dvije djevojčice: Dženana i Sanela, koje su tek toliko porasle da raspoznaju svijet oko sebe. Svog oca su bile tek spoznale, tek bile počele da uživaju u ljubavi i toplini porodičnog doma, kojeg su uporedo sa ocem izgubile za samo nekoliko minuta. Da li ćemo ikad biti ponovo zajedno, da li će ikad Edo kotrljajući lubenicu ispred sebe i držeći za ruke svoje mezimice dolaziti našoj kući niz blagu padinu obraslu rosnom travom i raznovrsnim cvijećem, koju bi već naredni dan pokosio?! Zvao bi me izdaleka, moje sestre, govoreći da nam šalje «lubenicu pješke». A on bi se kotrljala kroz visoku travu ka našoj kući…
Đedo i Nena su pali u duboku depresiju, brigu i očaj. Đedo se udaljava od kuće sjedeći ispod trešnje, pušeći i gledajući negdje ispred sebe. Vjerovatno mu život postaje beznačajan i prazan. Tetka Džemila je već imala gdje da se smjesti. Imali su porodičnu kuću u selu Ribioc, u kojoj se već nalazila jedna porodica iz Živaljevića. Dolaskom muhadžira iz Živaljevića, u maju mjesecu, tetkov brat Abid Vatreš je otvorio i ustupio praznu kuću brata Mehmedalije porodici iz Živaljevića.
Tetak i tetka rekoše da će za početak podijeliti kuću sa izbjeglicama iz Živaljevića, da im neće smetati i da se osjećaju prijatno pri tome. I sami su već spoznali šta je biti muhadžir i bez svega što su imali i što je ostalo u Rogatici gdje su živjeli godinama. Tetki smo dali jednu kravu, nešto hrane, odjeće i obuće što će im dobro doći u samom početku. Za dalje niko ne zna, hrane je sve manje kod svakog mještanina, a za izbjeglice da i ne govorim. Poznato je dosta slučajeva da i neki mještani odlaze zajedno sa izbjeglim u njihova okupirana sela, pomažući im u iznošenju da bi dobili dio. Veliko je to izlaganje riziku, ali sigurno oni znaju koliko je to neminovno, pa tako i moraju. Mnogo je još neotkrivenih minskih polja. Četnici postavljaju nova. Njihovi čvrsti položaji su danonoćno pod strogom kontrolom, ali ipak ljudi prolaze, iznose hranu koju su nekad zakopali, doduše to rade noću. Nužda zakon mjenja, kako to definišu stariji. Pored svih ovih zbivanja, prinuđeni smo da radimo i na njivi. Ovih dana se aktivno počela kositi trava. Uporedo se obavljaju odbrambeni zadaci, prihvat izbjeglica, a sve u neizvjesnosti šta će se desiti u sutrašnjem danu, a ne mjesecu.

Nastavice se

[Dedo]

#16803

Još 385 izbjeglica stiglo je u Žepu
Petak, 17. juli 1992. god.

Naše radove na polju jučer je u prijepodnevnim satima prekinulo jako i dugo granatiranje, dok se istovremeno čuo odjek borbi u rejonu Budete i Mislova (sjeverozapadna strana Žepe). Bili smo prinuđeni napustiti koševinu i u zadnjim trenucima se skloniti na sigurno. Babo i ja smo nakon sat vremena bili pozvani da izađemo na položaje u Bokšanicu, gdje je rečeno da se niko bez naređenja ne udaljava u drugim pravcima. Tek krajem dana saznali smo da su se desili neki okršaji sa Srbima u kojima je bilo poginulih i ranjenih sa naše strane, te da je u isto vrijeme, samo nekoliko kilometara pored (preko Babljaka), prošla grupa izbjeglica u do sada rekordnom broju.
Grupa izbjeglih iz Rogatice, koja je brojala nevjerovatnu cifru od 385 osoba, sretno je ušla u Žepu. Sukobi oko Budete i Mislova, koji su se desili iz dosad nepoznatih razloga, rezultirali su smrću jednog našeg borca i ranjavanjem trojice, čija imena nisam još saznao. Granatiranje ne prestaje ni danas. Uglavnom prebiraju Dobrotuš, Oglavak, Laze, Bokšanicu, mjesta za koja misle da su prepuna Zelenih beretki, tako su govorili na ranijim pregovorima. Bili su u uvjerenju da nam je došlo sa strane i do hiljadu pripadnika Zelenih beretki. Tvrdim da je u ovim danima teško razlučiti ko se koga više boji. Samo zato što vikendaši iz Srbije već duže vrijeme ne dolaze u zaštitu braći na Borici. Nemaju potrebe.
Opljačkali su što se može ponijeti i potjerati, a zauzvrat su pomogli domaćim Srbima da se riješe komšija Muslimana. Već duže vrijeme ne primjećujemo u našim izvidnicama autobuse u dugačkim kolonama kako se spuštaju sa Lijeske prema Borici, četvrtkom i petkom prije mraka. Tad bi obično cijelu noć i naredna dva dana bilo žešće nego obično. Vikendaši bi otišli, a njihovi položaji bi bili prorijeđeni i na svaku detonaciju mine, makar to aktivirala i životinja, slali bi stotine granata. Sa njima smo prinuđeni voditi klasični gerilski rat, u kojem ćemo uvijek biti malobrojniji i razvučeni na sve strane, ali neće sa nama lahko. Mislili su da će nas iskorijeniti za nekoliko dana. Stvari se mijenjaju, a u čiju korist, vidjet ćemo!
Iz grupe od 385 osoba, koja je došla jučer poslijepodne, došao nam je i naš rođak Sarija Kurtić (amidžić mog oca)sa suprugom Devlom. Sarija je došao kod svog oca Asima i brata Rasima, u čijoj kući je bilo već sedamnaest osoba, uključujući i domaćine. Sarijini sinovi Adil i Bego su već tu od mjeseca aprila, kad su zapali poslije Bajrama i početka blokada.

Nastavice se

[Author]

Posts