[Dedo]

#15136

Ranjenici u minskom polju
Ponedjeljak, 25. maj 1992. god.

Krv, jauci, izvlačenje ranjenih pod kišom granata, okončalo je današnji dan. Ponovo ranjenici! Ovaj put Adem Arnautović, momak koji po drugi put ima sreću da preživi i služi svim ostalim paćenicima. Pored njega je velike povrede zadobio i Idriz Isaković, a obojica su iz Živaljevića. Naišli su na mine na mjestu Vinkina Ograda, na samom vrhu Bokšanice, neposredno kod raskršća Žepa – Gakovine – Godimilje. Naša grupa koja se nalazila na oko dvije stotine metara od njihove na zadatku izviđanja, priskočila je u pomoć njihovoj manjoj grupi i zajedno smo ih izvukli odatle i prenijeli do Žepe. Konačno sam nakon tri dana ponovo kući, a razlog je ranjavanje pomenutih. Jučer se tokom cijelog dana čulo jako granatiranje oko Rogatice, Srebrenice, Sarajeva i Višegrada, isto kao i danas. Obzirom da nisam imao vremena i informaciju na vrijeme, nisam ubilježio da su Srbi prije dva dana žestoko granatirali selo Štitarevo, susjedno selo preko Drine (višegradska općina) i da se preostalo stanovništvo tog sela iselilo u Žepu.

Utjehu nalazim u bilježenju dnevnika
Oglavak, srijeda, 27. maj 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada imam papira i neku pokvarenu olovku i u trenucima odmora pribilježim ponešto. Neki i negoduju na moje ponašanje, govoreći da nije dobro da Srbi dođu do naših informacija. Da bi Srbi došli do mojih zabilješki moraju me prethodno ubiti i tad bi našli samo ono što bi možda pribilježio taj dan. Moj komentar obično izgleda ovako: sve što sam bilježio i što ću bilježiti je sušta istina, nažalost, a uopće me ne intersuje šta misle drugi. Još uvijek vjerujem da postoji realnih i savjesnih Srba koje moje zabilješke ne bi iritirale i vrijeđale u cijelosti, pored toga što njihovi sunarodnjaci i dalje u stopu prate direktive Karadžića. Ne pravdam se nikome pa ni njima i kad spominjem radnje koje se događaju na očigled svih i pri tome kažem Srbi zapalili, ubili, opljačkali, srbočetnici, agresori, itd, ne zanima me hoće li povrijediti poštene Srbe. Istina je nažalost takva, a kome smeta to što rade neka ih zaustavi i ako ih boli takva istina ili se u njoj prepoznaju, neka je čuvaju na svojoj savjesti, jer to nije moj problem. Zar da ne ubilježim današnji zločin koji se događa u selu Štitarevo, Kamenici, Prelovu, Klašniku… Tik do Žepe? Nekad, ako se preživi, moći ćemo da se podsjetimo ko nam je sve dolazio glave.
Tamo preko Drine i danas gore kuće. Pale ih sigurno oni što su nedavno uhvaćeni sa kantama benzina, a biješe im oprošteno i naši ih pustiše. To su Srbi, nikako Kinezi ili pak Albanci. Danas im se suprostavljaju male grupe paćenika dok brane nejač i svoje živote. Vatrenu stihiju koja guta kuće očigledno ne mogu da zaustave dok se mjestimično čuje odjek borbi. Da, tamo Srbi terorišu i pale. To je tako i druge verzije nema, svidjelo se to kome ili ne. A pošteni srpski svijet nek mućne glavom, ako nije već zaražen ”velikosrpskim projektom” i nek kaže da li sam u pravu ili ne. Uostalom čemu razbijanje glave o ne tako važnim glupostima. Srbi bi me ubili kao i svakog do sada koga su stigli, znali oni da ja bilježim ili ne jer Bošnjak sam, muslimanske nacionalnosti. Hoće da prekorače i Drinu i tu su na dohvat ruke svuda uokolo

Nastavice se

[Dedo]

#15231

Nema vijesti o Amidži iz Rogatice
Ponedjeljak, 1. juni 1992. god.

Ništa gore od mučnine prije spavanja. Nešto te grebe iznutra. Neke slike ti prolijeću i nameću se razna pitanja, a sve to skupa ne da ti zaspati. Tako je bilo i večeras. Donoseći vijest da je danas nestao Alija Parnica iz Vratara, pokrenuo sam već uzburkanu lavinu briga. Đedo i Nena, kao i mi svi, već se danima brinu o amidži Edhemu. Amidža je živio u Rogatici, a da li je još tamo, niko ne zna, kao što se ne zna za mnogo naših komšija koji ”zapadoše” u Rogatici. Još uvijek se nadamo da će se pojaviti, doći šumama. Već dolaze neki ljudi odatle koji ništa ne znaju za ostale. Nije ni čudo jer svako svoju glavu spašava. Đedo zabrinuto lomi ruke, nabraja neke Srbe za koje misli da bi mogli pomoći u nevolji. Pita se da li im se Edhem obraćao i zašto nije došao ranije kada je tamo već počeo rat, a dvoje djece i žena su mu za vratom. Pored Edhema imali smo tamo u Rogatici i tetku Džemilu, odnosno njenu porodicu.
– Bar su joj djeca odrasli ljudi sa kojima je lakše, mada su mi i oni velika briga! – govorio je Đedo.
Večeras su nam svima misli okrenute ka porodicama tetke Džemile i amidže Edhema. Večeru koju smo počeli jesti Đedo je napustio suznih očiju, govoreći da ne može jesti kad se sjeti da Edhem i njegova djeca možda nemaju što pojesti. Ostali su jeli šuteći, uperenih pogleda negdje. Njihove sam misli čitao prepoznavši u njima svoje.
Šta se može? Ništa mi ne možemo promijeniti, kao i nestanak Alije Parnice. Alija je danas bio sa nama u Bokšanici, na dužnosti stražara. Nije imao ni pušku. Bio je gladan, sa gomilom problema na samom početku opsade i punom kućom gladne čeljadi. Sa svojom grupom vraćao sam se sa izviđanja na zborno mjesto, poslijepodne i tu smo zatekli formiranu grupicu za pokret. Očekivali su da će vidjeti sa nama i Aliju, tako da su nam objasnili što se dogodilo. Kao prvo, Alija im je pričao da je u teškoj situaciji jer se suočava sa nedostatkom hrane, da ima pored svoje dvoje djece i majku, šetero sestrine djece, te sestru i njenog muža koji su izbjegli iz Kamenice (Višegrad). Govorio je kako bi trebao otići prema Godimilju. Neko mu je od Godimiljaca rekao gdje ima skrivenog brašna, te je on jedinu nadu vidio u tome. Sputavali su ga, upozoravali da je minirano, da Srbi ulaze u šumu, da su već učvrstili neke linije na kojim ih ima puno itd. Međutim, Alija to nije shvatio ozbiljno, kako je trebalo i zavaravajući ih, u trenucima njihove nepažnje otišao. Govore da su čuli, jedan sat nakon što su primijetili da ga nema, da je pucalo iz pravca Godimilja. Mi ga nismo nigdje vidjeli, a to što puca, postala je već normalna pojava, jer Srbi vole da pucaju, da zastrašuju. Odmah smo se organizovali u nekoliko grupa i pošli u potragu za Alijom. Prije mraka smo pretresli cijeli teren od Dobrog polja do Bokšanice, ali bez rezultata. Alije nije bilo nigdje. Jednostavno je nestao. U međuvremenu, dok smo bili oko Žigine lokve, eksplodirala je jedna mina u zaseoku Kutezero, koji je bio pod srpskom kontrolom. Tu minu je mogla aktivirati životinja jednako kao i ljudsko biće, što nije prvi put. Nismo mogli zaključiti sa sigurnošću da je u pitanju Alija.
Tamo nismo mogli ni zaviriti (tu su nepregledne livade koje kontrolišu Srbi) da bi našli mjesto eksplozije, pa smo se vratili na Trasu (iznad Jelika), zborno mjesto za sve nas. Naš povratak je čekao kurir koji nas je obavijestio da će nam u toku noći doći pojačanje iz ostalih dijelova Žepe, radi kontroliranja terena Bokšanice tako da trebamo biti spremni da ih rasporedimo. Poručeno nam je da se sutra treba održati mala smotra uz prisustvo komande TO u Ćumornici (zaseok Brdo). Vidjet ćemo sutra što se planira i sugerira, dok ću večeras prespavati u ”mojoj sobi” ako uhvatim san koji mi bježi.

Nastavice se

[Dedo]

#15291

Vlasenica je okupirana
Utorak, 3. juni 1992. god.

Utisci sa jučerašnje smotre održane u Ćumornici bili su fascinirajući jer je sve ličilo na dobru organizaciju koja je još u toku. Upoznati smo svi detaljno o već nastaloj ”ratnoj situaciji” oko Rogatice i Višegrada. Skoro sva bošnjačka sela općine Višegrad nestala su u plamenu za kratko vrijeme, dok se u Rogatici vode borbe manjih grupa Muslimana protiv daleko jačeg i brojnijeg okupatora (izveštaji LISICE iz planine Šaran-Rogatica). Skoro cijela općina Vlasenica je okupirana. Srebrenicom haraju Arkanovci, dok ih srebrenički Muslimani istjeruju iz samog grada. Općina Han-Pijesak skoro je u cjelini okupirana. Ostali smo samo mi i Žepa, još netaknuto meso u hljebu sa sedam kora. Znali smo, nakanit će se zlikovci i na taj hljeb, na sendvič koji kao da čuvaju za desert. Žepom tumaraju iscrpljeni i protjerani Višegrađani, neki gladni, neki još nezbrinuti, mada se Žepljaci nesebično žrtvuju u prihvatu i smještaju protjeranih. Veliki broj prognanih Višegrađana, koji nisu mogli zaustaviti daleko jačeg okupatora, uključuje se u naše redove odbrane. Dan za danom sve više se i Žepljaka priključuje, tako da se jučer precizno odredilo i naredilo ko će šta da radi. Pridošli iz Žepe zajedno sa Vratarcima i Ribiočanima zaposjedaju strateški važna mjesta od Dobrotuša do Starogorskih stijena, dok na drugoj strani Lažani uvezuju liniju sa već dobro organizovanim Gođencima. Preostalo nam je da čekamo kakav će razvoj situacije biti te da koristimo to vrijeme za pripremu odbrane. Pored pomenutih činjenica, niz ostalih aktivnosti ukazuje da Združeni štab jedinica TO Žepa, sa ostalim pograničnim jedinicama, djeluje u pravom smislu vojne formacije. Sve bi se moglo podnijeti, samo da se ima oružja i hrane. Glad je već počela da kuca na mnoga vrata.

Nastavice se

[Dedo]

#15292

Zaprječavanje puteva prema Žepi
Četvrtak, 4. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Tog kišovitog i tmurnog jutra boravili smo iznad Jelika (planina Bokšanica), kad je oko deset sati urlanje snažnih mašina preraslo u topovsku kanonadu praćenu raznim kalibrima ostalih oružja i oruđa iz pravca Han Pijeska. Po našoj slobodnoj procjeni borbe koje su nastale i nisu prestajale, dogodile su se oko sela Brložnik. Nismo bili puno pogriješili. To nam je kazao kurir Nedžad Bajić, koji je upravo došao do nas sa još nekoliko ljudi koji su nosili motorne pile, sjekire i kanistere sa gorivom. Ubrzo smo saznali šta nam je raditi, jer nas je Nedžad upoznao sa zbivanjima i donio poruku u kojoj je glasilo da hitno moramo zapriječiti puteve koji vode prema Žepi. Reče nam da mu je prenijeto da su četnici 3. juna kasno poslijepodne, tražili saglasnost od TO Podžeplja da prođu do objekta JNA kod Žepe. Tako su ovi iz Podžeplja prenijeli informacije oficirima u TO Žepa, na što se digla opća mobilizacija. Detalje nismo znali, kao što ne znam ni sada, jer nisam u Štabu. Dok su borbe trajale, cijeli dan suprotno od nas na drugom kraju Žepe, mi smo energično zapriječili put Rogatica – Žepa obarajući velika stabla drveća preko puta. Pored toga, iskopali smo duboko cestu po njenoj širini i ponešto minirali, računajući da se eventualni nasrtaj tenkova i vozila može usporiti za duže vrijeme. Cijelo vrijeme dok smo to radili mijenjali smo se, tako da su jedni kopali ili sjekli, dok su drugi čuvali i obrnuto. Bile su tu i izvidnice koje su nas koncem dana obavijestile da Srbi oko Borike ne izvode nikakve pokrete ili pregrupisavanja. Razmatrala se tog dana i noći varijanta pružanja pomoći suborcima na drugom kraju naše teritorije, ali se nije mogao ostaviti naš teren, zbog činjenice da su napali Žepu, a gdje će još pokušati to su samo oni znali.

Nastavice se

[Dedo]

#15365

Borbe za odbranu Žepe
Petak, 5. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Borbe za odbranu Žepe su nastavljene. Na našoj strani nije bilo promjena, osim pojačanog granatiranja. Ipak se nije moglo samo slušati kako puca u Budučinu potoku, pa se našlo desetak dobrovoljaca koji su otišli tamo. Drugi dan nastavljenih borbi obaviješteni smo precizno o svemu, tako da smo znali šta se dešava. Krajem dana od pojačanja koje je nama pristizalo, a to su bili uglavnom nenaoružani civili za potrebe kopanja rovova, saznali smo da ima i pognulih. Znali smo da su poginuli Hamid Divović i Zejnil Čavčić, te da ih ima još. Nije bilo jednostavno i neki od onih naših bukadžija nijemo su slušali oborenih pogleda. Došlo je vrijeme da se pokaže herojstvo, patriotizam, pa i požrtvovanje. Saznali smo i to da je komanda TO Žepa izdala naredbu da se zauzme objekat JNA na Zlovrhu (Žepska planina) i uspostavi kontrola nad njim. Sumnja se da iz tog objekta vrše navođenje aviona i potpomažu u informisanju trupa koje su krenule ka njima. Naglašeno je da, ako se četnici i JNA probiju do Zlovrha, Žepa istog trenutka gubi bitku i mogu nas hvatati Drinom nizvodno do Zvornika, kao i Višegrađane.
Borbe nisu jenjavale cijeli dan, a tokom dana u korist Srba pritekla je i JNA sa svojim MIG-ovima 21 i borba je dobila sasvim drugi karakter. Tome se niko nije nadao i bilo je za nepovjerovati. Spali su na to da upotrijebe i avione kako bi zauzeli jednu provinciju, koju brani skoro goloruk narod, a ne neka Armija koju treba slomiti uz upotrebu najsavremenije tehnike. Neće biti čudo ako upotrijebe i rakete ”zemlja-zemlja”. Uporedo, sa raketiranjem strateških položaja, avioni su možda i više bombardovali urbane sredine, nanoseći neprocjenjivu štetu.

Nastavice se

[Dedo]

#15366

Nada da ću zarobiti pušku
Subota, 6. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Treći dan sam proveo na skoro istim položajima, sve do poslijepodne kada su traženi dobrovoljci za odnošenje mina do komande TO Žepa. Javio sam se među prvima, dok sam u isto vrijeme imao na umu da odem do Budučina potoka. To razmišljanje sam držao u tajnosti, nadajući se da ću učestvovati u legendarnoj odbrani i zarobiti bar pušku za sebe. Babo mi je bio strogo naglasio da se ni slučajno ne udaljavam od Bokšanice, strahujući kao i uvijek zbog mog prisustva u TO. Nedostaje mi je još mjesec dana pa da imam punih devetnaest godina.

Nastavice se

[Dedo]

#15432

Avijacija JNA iznad Žepe već tri dana
Nedjelja, 7. juni 1992. god.

Prethodna tri dana sam zabilježio danas, redoslijeda radi stavio sam ih kalendarski!
Kiše koje su pratile krvave dane oko Žepe, prestale su zajedno sa teškim borbama za Žepu i njenu okolinu. Danas je bio sunčan dan, koji je išao u prilog agresorskoj avijaciji koja je djelovala tokom cijelog dana. U protekla tri dana avijacija JNA je neprestano vršila udare ne birajući ciljeve i pritom pričinila veću materijalnu štetu, koja je ipak ispod očekivanog. Evidentiranih žrtava još nema, ako se izuzmu sela Luka i Krušev Do (sela srebreničke općine) odakle nisu stigle informacije. Na minobacačke granate kao da smo se već navikli, kao da su igračke u odnosu na teške bombe koje nazivaju krmače, a koje imaju veliku razornu moć. Pored krmača, upotrebljavaju i neke kasetne bombe koje kad se nađu u dodiru sa tlom detoniraju po desetak minuta i veoma su opasane. Svako novo bombardovanje obavezno je praćeno mitraljiranjem kojim obično zasipaju naselja dok nadlijeću u niskom letu.
Sa velikim čuđenjem se promatraju razorna dejstva i tragovi koje ostavljaju razne bombe svojim eksplozijama i krhotinama čelika, od kojih se ne nalazimo adekvatnu zaštitu. Već danas je narod počeo ozbiljno ukopavanje, izradu raznih skloništa i zemunica. Šokantna situacija, a tek je počelo! Pitam se koliko će biti normalnog naroda, odraslih ali i djece, ako se preživi. Valja sve ovo podnijeti. Strah počinje da izbezumljuje narod. Plač i vriska nedužne djece, kojoj se ne može objasniti šta se dešava, što ih dušmani zastrašuju do besvijesti. Zašto su im djeca kriva i dužna? Mračni umovi o tome ne razmišljaju u svojim piromanskim ciljevima. Njihova djeca mirno spavaju u obilju igračaka, igara i radosti. Njima će sutra pripovijedati kako su ugroženi, nemaju pravo na život i slično, kako smo im mi pokušali otuđiti njihovu budućnost, kako njihove ”tate” to nisu dale i zato su jurišali ka našem uništenju. Mi smo krivi za sve, mi ne trebamo živjeti i njima se ne može dokazati suprotno.
Poslije svega što se odigralo proteklih dana u Budučinu Potoku, očekivali smo napade i na našoj strani, ali njih za čudo, nije bilo. Danonoćno smo bdjeli oko Bokšanice, spremni da ih dočekamo. Nije se ništa desilo, hvala Bogu, a lekciju koju su dobili u B. Potoku, pamtiti će dok ih ima. Sami pali, sami se ubili, kao što su i radili. Da, ubijali su sami sebe. Danas sam ih gledao povaljane svuda okolo. Nije bilo teško saznati šta se desilo tako da sam u povratku prema Žepi zapisao na papirić, te ću evo ubilježiti u svoj tefter. Čini mi se da je i svako dijete saznalo šta se desilo u tragediji koja nam se desila. Ipak nismo bili ”zatečeni”.
Informacije iz prve ruke svjedoče o nekom Šuki Draganu i nekom Pavloviću, koji su predvodili agresorsku bandu koja je izgubila osam kamiona, jedan tenk (jedan se izvukao), veliki broj ostalog MTS-a, oko dvije stotine ih je izbačeno iz stroja (nezvanični podatak), trideset i četiri zarobljena, i zaglavili bi svi da im nije došlo jako pojačanje praćeno avijacijom. Pričaju da su krenuli sa snagama jednog oklopno-mehanizovanog bataljona, koji je brojao oko četiri stotine vojnika, te da je zasigurno preko pedeset posto ”izbačeno iz stroja”, što mrtvih, što ranjenih, koje su jednim dijelom i izvukli onog trenutka kad im je došlo pojačanje sa jedanaest tenkova,(5. i 6. juna).

Nastavice se

[Dedo]

#15491

Tenk koji su izgubili, uništen je u trenutku kad je pokušao da pređe prepreku na putu (stablo bora oko 15 kubika) gdje je i ostao. Zarobljeni vojnici su navodno pričali da im je pretpostavljeni Pavlović naređivao da izvrše samoubistvo koje je već počinilo više od četrdeset vojnika, te da su naočigled naših branitelja sami sebe uništavali jurišajući naprijed. Pored vozila JNA u krvavi pohod su bila uključena i civilna vozila kao i privatni kamioni domaćina sa Pala i Sokoca, o čemu govore civilne registarske tablice. U krvavim, ali i herojskim borbama naših branitelja prvo su ranjeni: Sead Sejfić i Jusuf Ivojević, tj. u prvim sukobima na Rizi (4. juna), prije ulaska u Budučin Potok, da bi naredna dva dana (5. i 6. juna 1992. god) svoje živote za odbranu Žepe dali sljedeći branitelji: Hamid Divović – iz sela Oškoplje kod Rogatice; Samedin Zimić; Zejnil Čavčić; Meho Čavčić; Edin Karčić iz Višegrada, dok je teže ranjen Zafer Lilić (kuglom PAM-a u glavu), a lakše je ranjen Rešid-Rešo Hodžić.
Pored ljudi koji su u odbrani svojih porodica i kućnoga praga za slobodu dali i svoje živote ili zadobili vječne i bolne ožiljke, kao i svih ostalih koji su stali kao čelični bedem na put dušmaninu, treba znati i to da je izuzetno mnogo zaslužan i čovjek koji je posjekao bor na kome se ”okliznuo tenk”. Mehmed Zimić je u vrhuncu borbe, motornom pilom presjekao bor koji je pao ispred tenka T-55 koji je pokušao preći preko i tu je ostao uništen. Njegova hrabrost je bila neizmjerno velika u trenucima kad je čekao da tenk priđe što bliže, da ga iznenadi i zbuni dok je granatirao teren ispred i oko sebe. Jezivo je sjetiti se toga pakla i oružja koje je srpsko-četnički agresor upotrebljavao. Tu jezu nadilazila je i pojačavala borba naših patriota koji su im stali na put, koji su zaustavili agresora u njegovim krvavim namjerama.
Teško je opisati neprekidne odjeke koji su se satima poput huke olujnih vjetrova praćenih jakom grmljavinom, razlijegali žepskim šumama. Bilo je i malih pauza, pa ponovo ispočetka. I tako tri dana… Pojačanje koje im je dolazilo (5. juna oko 15:00 sati) iz pravca Han-Pijeska, preko sela Jelovci, na svom putu preko našeg sela Stoborani, uništavalo je i ubijalo sve pred sobom.

Nastavice se

[Dedo]

#15492

Armada srpskih monstruma na čelu sa jedanaest tenkova i deset samohodnih oklopnih praga, koji se nisu imali čim zaustaviti, a kretali su se u razvoju kroz selo Stoborani i njegovim rubovima, uništili su do sada trideset i četiri kuće, preko pedeset štala, četrdeset grla krupne stoke i ubili jedanaest civila. Dosadašnji podaci govore da su civili koji su tražili spasa u obližnjim šumarcima ubijani po naređenju nekog Rajanović Miće, a žrtve su sljedeće:
1. Sejfić Hamza
2. Sejfić Subhija
3. Sejfić Đulka
4. Sejfić Zuhra
5. Sejfić Đemila
6. Sefić Safeta, dijete staro 15 mjeseci
7. SejfićNedžada, dijete staro 14 godina
8. Ćerimović Bajro
9. Ćerimović Hamdija
10. Ćerimović Hamdije supruga
11. Klempić Ramiz (izbjeglica iz Han-Pijeska)
Nažalost, nisu na tome ostali. Drugo selo koje se našlo na udaru bili su Gođenji (oko 17:00 sati) istoga dana, a prvo je do Budučina Potoka. Tu su također uništili oko petnaest kuća, desetak štala i tenkovskim projektilima oborili pola minareta džamije u centru Gođenja dok su je znatno oštetili u donjem dijelu. Tako da su prije mraka, podržavani avijacijom JNA, stigli do ostatka jedinica u Budučinu Potoku i počeli sa izvlačenjem istih do sutradan (6. juna) do 14:00 sati, kad su u povlačenju, čisteći teren u rejonu Gođenja (6. juna) ubili i sljedeće osobe:
1. Omerspahić Hamdija
2. Omerspahić Nurija
3. Žigić Nijaz
4. Avdić Meho
5. Džebo Hajrudin
Pomenute žrtve su stradale u borbama koje su trajale skoro cijeli dan (6. juna) u rejonu Ljeljenice, Dobrog Potoka, Luke i Budučina Potoka. U toku povlačenja dok su selo Gođenje razarali tenkovima, pogođena je bila i škola u kojoj su se nalazili zarobljeni srpski vojnici, tako da su uspjeli pobjeći. Sigurno ne bi bili ubijeni, bez obzira šta se desilo, jer naša strana se na samom početku držala pravila Ženevske konvencije, o čemu nam je bila skrenuta pažnja na samom početku organizovanja naših jedinica TO.

Nastavic se

[Dedo]

#15584

Komandant srpskih jedinica, koje su u povlačenju organizirane u kolonu dugu preko tri kilometra spalile skoro cijelo selo Luke, bio je valjda neki Milenko Savčić. Poražena srpska banda i JNA, otišli su preko muslimanskih sela u pravcu Han-Pijeska. Mislim da im je ovo bio prvi ozbiljniji poraz u njihovim pohodima na BiH. Sa toliko tenkova i ostalih oklopnjaka, ratnih aviona i sa ogromnim brojem pješadije, jednostavno nisu smjeli dalje. Jedva su se odupirali prilikom povlačenja na sigurno. Ostavljali su svoje mrtve, brinući se samo za svoju glavu. Pobjegli su kao djeca, a pri tome bezdušno su ubijali bespomoćne civile koji su se skrivali od izravnih susreta sa bandom. Što bi rekle stare žene: ”dabogda im se trag zametnuo” i ja im to želim od sveg srca. Posao ubijanja i uništavanja nastavljaju ”čelične ptice” za koje su moji Babo i Đedo godinama izdvajali novac. Jedan dio četničkih jedinica koji je tražio spas u izlasku sa teritorije Žepe, vjerovatno se nesvjesno odlučio na probijanje preko Gođanske rijeke, pa preko Borovačkih stijena i sela Borovac, gdje su naišli na branioce sela. Dvadesetak četnika je stupilo u borbu sa braniocima, a ishod je bio pogibija naše dvojice branilaca. U tom okršaju poginuli su Ćamil Zolota i Jusuf Dumanjić. Iz cijele četničke grupe izvukao se samo jedan četnik, koji je najvjerovatnije ubio pomenutu dvojicu, jer su oni bili krenuli da se pridruže odbrani koja je već bila pri kraju. Taj četnik je dalje nastavio put prema Lazama, što bez sumnje ukazuje da je približno dobro poznavao teren. U toku borbi istom četniku je nestalo municije tako da je u svom bijegu naišao na jednoga civila (Hemo Ćesko) kojeg je iznenadio i izudarao puškom u predjelu glave. Po Heminom svjedočenju četnik je bio obučen u maslinasto-zelenu uniformu, visok oko dva metra sa ruksakom na leđima. Hemo je brzo po dolasku k svijesti obavijestio sve prisutne, tako da su ga pokušali spriječiti u bježanju. Međutim, oni koji su pokušali da mu stanu na put vidjeli su ga u civilnoj odjeći, što znači da se presvukao. Ubrzo je ušao u nepregledne livade sela Laze gdje ga naši nisu uspjeli uhvatiti, tako da se dokopao planine Oglavak i nestao u selu Babljak.
Danas sam došao iz Budučina Potoka gdje sam jučer poslijepodne zajedno sa nekolicinom ljudi odnio neke mine koje smo skidali po Bokšanici, a zatrebale su u svrhu zaštite i zaprječavanja terena na drugoj strani Žepe.

Nastavice se

[Dedo]

#15688

Odlučio sam da dobrovoljno odem i doturim te mine, nadajući se da ću uspjeti pronaći sebi dobru pušku. Poslije dva dana borbi, oružje bukvalno ”leži na sve strane”. Nisam bio te sreće da pronađem automatsku pušku, jer je već sve bilo pokupljeno, tako da ostajem uz svoj lovački karabin. Nije ni bitno ko ga je sve prisvojio, važno je da je arsenal obogaćen za preko dvije stotine pušaka, kako rekoše, i veliki broj metaka i ostalog MTS-a. Agresorska vojska je sve ostavljala, samo da bi izvukli žive glave.
Saznajem da je sinoć pušteno jedanaest agresorskih vojnika, koji su zarobljeni u objektu JNA na Zlovrhu. U akciji njihovog zarobljavanja posebnu hrabrost i požrtvovanost pokazali su borci TO Krušev Dola, Hamdije Habibovića, kao i mještani (Žepljaci) koji su živjeli u neposrednoj blizini. Spomenuti objekat bio je pod našom kontrolom, dobra vijest! Doveli su ih u komandu TO Žepa i nakon ispitivanja sprovedeni su do Gođenja, a odatle upućeni preko Stoborana, prema Han-Pijesku. Bila je to redovna vojska JNA (momci oko dvadeset godina) među kojima je bio i neki stariji logističar iz Rogatice. Sva šteta koja im je nanešena je oduzimanje njihovog oružja i zaposjedanje objekta u kome su se nalazili. Pušteni su neogrebani. Ljudi koji su ih sprovodili pričaju da su zarobljenici plakali od radosti, ne vjerujući da su pošteđeni i ostavljeni živi. Sigurno su imali predstavu da smo mi neki vanzemaljski monstrumi i bilo im je čudo što ih je naša vojska pustila.
Vidimo da pored naših dvadeset i nešto poginulih, te velikog broja ranjenih, njihovim nedužnim dajemo pravo na život. Nisu ništa dokazano uradili da bi im se sudilo na neki način. Nisu čak ni pokušali uprljati ruke. Sa onima kojima je spašena glava u B. Potoku, njih trideset i četiri, plus ovih jedanaest, je spašeno. Zauzvrat, nas bombarduju avionima JNA, tipa MIG-21. Sutra, ako Bog da, i moja porodica će se premjestit negdje izvan kuće i napravit ćemo nekakvo sklonište. Evo, sad je 6:20 poslijepodne, bombardovanje je prije dva sata prekinuto, što ne znači da se neće nastaviti. Granate sa Brestovača, Džimrija i Borike naizmjenično, ponekad i zajedno, dobuju po cijeloj Žepi i okolini, dok rasprskavajuće kugle PAT-ova paraju zrak iznad Žepe. Veoma dobra vijest, koju zamalo da zaboravim ubilježiti jeste da su ustanovili da amaterska radiostanica Fadila Heljića može raditi na akumulator. Konačno će neko u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine znati šta se i kod nas dešava. Sabrija Tabaković, kod koga se nalazi radiostanica, rekao je da čim budu imali vremena u narednih dva-tri dana, pokušat će stupiti u vezu sa nekim od radioamatera u Sarajevu ili bilo gdje.

Nastavice se

[Dedo]

#15760

Zemljotres
Ponedjeljak, 8. juni 1992. god.

Bombardovanje agresorske avijacije i dalje traje kao i granatiranje koje postaje dio svakodnevnice. Na sreću, nisu zabilježene nove ljudske žrtve, dok je materijalne štete i previše. Nisam još saznao šta se dešava u selima Luka i Krušev Do, gdje je stanje identično, sudeći po pravcu detonacija. Agresorski MIG-ovi ne biraju ciljeve. Uglavnom gađaju najgušće naseljena mjesta i izraženije objekte. Tokom dana se osjetio i zemljotres slabijeg intenziteta, što je izazvalo zanimljive komentare i dijaloge među ljudima. Jedan takav je i Avde Agića: ”Zar se i dragi Allah okrenuo protiv nas?”

Drugi krvavi Bajram
Četvrtak, 11. juni 1992. god.

Evo dočekasmo i drugi Bajram zaredom, u istoj godini. I njega nam Srbi čestitaju na svoj način, do sada nezapamćenim granatiranjem po cijeloj teritoriji Žepe. Stanje na terenu je bez promjena i pod kontrolom, bar za sada. Intenzivni radovi na pravljenju skloništa i zemunica, kako za nejač tako i za branitelje, privode se kraju. Veći broj porodica noći provodi izvan kuće dok se kućama približavaju tokom dana samo u nužnim slučajevima. Da je borba za život na prvom mjestu ukazuju i već zasijane njive, iako su uslovi za njihovu obradu skoro pa nemogući. Ljudi obavljaju dužnosti branilaca, čuvara prostora, rade na njivama i imaju još niz obaveza. Predaha neće izgleda biti u skorije vrijeme. Na pomolu je kriza za hranu, cigare kao i za ostale životne namirnice koje nam neće biti dostupne možda više nikada. Neumorni Sinan i dalje rastura minska polja koja su već odavno prijeteća opasnost broj jedan, pored svih ostalih ubitačnih projektila koji nam dolaze iz komšiluka.
Danas je razminiran Oglavak, kota od strateške važnosti, koja se nalazi iznad Brezove ravni, a u neposrednoj blizini sela Babljak, odakle se još nikad niko nije pojavio od Bošnjaka koji su ostali zatočeni od strane komšija Srba. Pored uobičajenih mina koje nam Srbi postavljaju duboko zalazeći u teritoriju koju smatramo svojom, od danas su počeli prljavi trikovi. Pronađena je, kako je nazvaše ”olovka mina”, hemijska olovka montirana za ručnu bombu. Ipak nije moglo proći nezapaženo oštrom oku Sinana Ćeske. Demontirao ju je kao da ju je i sam ostavio na mjestu gdje je nađena. Srpski zlikovci penjali su se na drveće da bi bolje osmotrili žepsku kotlinu i vjerovatno sačinili bolji plan. Tako da su na tom mjestu ostavili ”olovku”

Nastavice se

[Dedo]

#15761

Stradanja u minskim poljima
Petak, 12. juni

Na terenu Bokšanice od potezne mine ranjen je Mustafa Musa Heljić. Bio je to pokušaj razminiranja užeg dijela Bokšanice i tom prilikom su naišli na novo minsko polje. Interesantno je da su dan ranije obilazili taj teren i da nije bilo mina. Saznali smo od te grupe da su mine postavljene u toku noći. Musa je ranjen gelerom u donji stomak – kažu da je kritično. Nalazi se kod kuće i nije još uvijek prebačen u žepsku bolnicu.

Uspostavljena veza sa Sarajevom
Subota, 13. juni 1992. god.

Ponovo žrtve zlikovačkih mina! Na svom putu spasa iz zlih čeljusti, dolazeći iz Prodole, Jesenica i Šetića, sela mjesne zajednice Borike, ranjeni su Himzo Kustura i Medan Osmanović, i to u rejonu Babljaka. I pored žrtvovanosti naših deminera dušmani svakodnevno iznenađuju na različitim mjestima. Propusti koji se čine, po mom mišljenju, jesu neobaviještenost o dolascima izbjeglica iz susjednih mjesta. Ne može se reći da je opravdano ili nije, ali ako se stvaraju grupe koje idu prema Žepi, trebali bi slati u prethodnici najviše dvije osobe koje bi prošle do nas i obavijestile nas kojim pravcem dolaze, da bi se prihvatili ili se mi sami probijali do njihovih grupa. Nije moje da pametujem, onako sam za sebe razmišljam kako spasiti što više života. Sa spomenutom dvojicom došli su i članovi njihovih porodica i još neki, rekoše da je poveća grupa. To nije sve, ranjen je i Bajro Poljo (Stara Gora) i Sejdalija Agić (Stara Gora), na drugom kraju Bokšanice. Sa drugima sam pomogoa da ih donesemo u Žepu. Usput sam saznao da su naši (11. juna), iz Komande TO i Civilne zaštite, uspjeli uspostaviti vezu sa Sarajevom, radiostanicom Fadila Heljića i tako upoznali javnost o minulim danima koji su bili presudni za Žepu i okolinu. Najavili su da će se održavati redovne veze sa ostatkom svijeta, iako smo ostali i Bogu za leđima, a tik uz zlikovačku Srbiju. Neko će znati da još postojimo. Posrednik razgovora u Sarajevu je bio sasvim slučajno Žepljak, Mirsad Ćesko.
A što se tiče onih koji sigurno znaju da postojimo, sa njima su jučer 12. juna 1992. godine održani neki pregovori u selu Rijeke, nedaleko od Han-Pijeska. Četnici traže pregovore. Pozvali su našu stranu posredstvom nekog učitelja Srbina, koji je radio u Podžeplju ili u Gođenjima, nisam siguran. Prva tačka dnevnog reda, kako rekoše bila je da predamo oružje koje smo zarobili, zatim da im predamo poginule koje su ostavili u Budučinu Potoku i na taj način bi bilo riješeno dalje širenje sukoba, kojih po njihovim riječima ne bi više bilo. Njima vjerovati? Znam da su sa naše strane u pregovorima učestvovali: Ramo Čardaković, Salim Ćesko, Sabrija Tabaković, Meho Jusupović, Hurem Šahić, te da su sa srpske strane bili neki pukovnik JNA, Salapura i neki Braco (zubar koji je nekad radio u Domu zdravlja u Rogatici). Nisam upoznat sa drugim detaljima pregovora, ali izgleda da im nije udovoljeno.

Nastavice se

[Dedo]

#15823

Prva žrtva Vratara
Subota, 20. juni 1992. god.

Destine gradova pretvoreno je u klaonice nedužnih Muslimana. Nevjerovatnom brzinom rasplamsala se ratna stihija i ne znam da li još postoji neko kome nije jasno šta se ustvari dešava. Rijekom Drinom plutaju leševi! Da, leševi civila koje Drina donosi iz pravca Višegrada, nizvodno do sela Slap, do našeg jezera gdje ih naša Civilna zaštita vadi i pokopava pored novog groblja uz rijeku Žepu. Žalosno da ne može biti žalosnije. Osobe unakažene, preklane. Muškarci, žene, djevojke, neki čak zakovani na vratima, da se bolje uoče dok plutaju Drinom i nose nam poruke sutrašnjice. Već ih je na desetine!? Ne shvatam zašto je trebalo toliko žrtava i dana da bi tek danas Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje. Žalosno! Da nije ovog Radio Sarajeva ne bismo znali ništa. Zar za njih rat nije počeo od onog aprilskog dana kad su nam počeli ubijati nedužnu djecu i žene? Sigurno je neko od njih osjetio na svojim leđima rat, pa evo ga proglasit ćemo da se zna, rat je počeo. Danas smo imali i prvu žrtvu Vratarske regije. Poginuo je Nedžad Bajić, moj dobar jaran i rođak. Nedžad rahmetli, star dvadeset i jednu godinu, bio je kurir u našim jedinicama i poginuo je u rejonu Živaljevića od potezne mine. Neka mu je rahmet duši u vječnom džennetu koji je zaslužio. Opraštajući se posljednji put od našeg šehida, na njegovoj dženazi u Vrataru, mnogima se lice grčilo. Vidjelo se žaljenje, suze a i zabrinutost. Ko je sljedeći? Sve je postalo već normalno i sastavni dio svakodnevnice, kao i početak kraja za mnoge od nas. I zaista se pitam ko je sljedeći?

Dogovorena razmjena zarobljenika
Utorak, 23. juni 1992. god.

Jutros rano obaviješteni smo da trebamo pooštriti mjere bezbjednosti i osmatranja, zbog dogovorene razmjene zarobljenika za mrtve četnike. Naglašeno nam je da bi Srbi mogli iskoristiti razmjenu, koja će se danas desiti, pa se uvući gdje ne treba. Treba se izvršiti razmjena u Stoboranima koja je prethodnih dana dogovorena na drugim dosadašnjim pregovorima, u kojoj bi oni doveli neke naše civile (govori se o rogatičkim civilima) i razmijenili ih za svoje mrtve iz Budučina Potoka, koji su stradali 4, 5. i 6. juna. 1992. Ništa mi drugo ne preostaje nego da sutra odem do Žepe kako bih provjerio da slučajno neće doći i moj Amidža sa porodicom, ukoliko se desi razmjena. Ako već ništa o njemu ne znamo duži period, i nikakva informacija ne dolazi do nas, postoji mogućnost da je zarobljen, ili je otišao u Goražde ili možda Sarajevo. Obzirom da se priča da će četnici dovesti civile iz Rogatice, znači da su zarobljavali narod tamo oko Rogatice. Da je život pun iznenađenja svjedoci smo već mjesecima, tako da ništa nije isključeno i nemoguće. Granatiranje i bombardovanje je od jutros prestalo. Na terenu nije došlo do promjena, tako da je moguće da se postigao dogovor o urednoj razmjeni. Sutra ćemo vidjeti šta se dešava!

Nastavice se

[Dedo]

#15891

Stravična svjedočanstva iz Rogatice
Srijeda 24. juni 1992. god.

Obje strane ispoštovale su dogovor o razmjeni, tako da se desila pomenuta razmjena u Stoboranima. Razmijenjeno je četrdeset i devet civila iz Rogatice za meni nepoznat broj mrtvih četnika. Među civilima iz Rogatice, uglavnom su starije ili mlađe žene i djeca, među kojima je i jedan stariji muškarac. Vojno sposobnih nije bilo, kao ni mog Amidže i njegove porodice, kojima sam se nadao. Svi ovi stradalnici su smješteni u zgradu Osnovne škole u Žepi. Trenutno im se ukazuje pomoć na sve načine. Među njima sam pronašao mnogo rodbine i poznanika. Kazivali su mi o zločinima, raznim torturama i zlostavljanjima nad narodom Rogatice i uže okoline, koje sprovode Srbi na čelu sa Rajkom Kušićem. Veći broj je osoba koje nemaju nikakvih rođaka u Žepi, dok ima i onih koji su i iz same Žepe. Među njima sam pronašao moje rodice, tetku i strinu mog oca (Mujesira Kurtić, njena kćerka Remzija Bičić sa kćerkama Dinom, Samirom i Merimom), kojima su četnici u velikom pokolju ubili djeda i oca.
Pokolj se desio 19. juna 1992. u naselju Gračanica (Rogatica) gdje je ubijeno oko stotinu staraca, žena djece i muškaraca Muslimana, da bi neke žene i djecu porobili i držali u Osnovnoj školi i u pravoslavnoj crkvi, nedaleko od Gračanice. One su pretrpjele razna zlostavljanja u kratkom vremenskom intervalu od tri do četiri dana.
Desila su se i masovna silovanja. Silovana je i jedna razmijenjena djevojčica (mlađa od petnaest godina) koja je još u šoku i neće da priča o tome. Tetka koja je i ujedno strina mog oca (sestra majke mog oca i supruga već rahmetli amidže mog oca), svjedoči kako su joj muža Hameda Kurtića na svirep način ubili, te njenog zeta (Remzijinog muža) Agu Bičića i njegovog oca Sariju, i to u dvorištu kuće Bičića. Skoro sve komšije naselja Gračanica su doživjele istu sudbinu. Sve se dešavalo po naređenju nekog Baće Perišića, koji se isticao prepoznatljivim glasom. Upravo je on pozivao na predaju Hameda Kurtića, Agu i Sariju Bičić, u dvorištu Bičića gdje su rafali napravili tajac. Žene i djeca kao i neki muškarci panično su se pokušavali sakrivati u više kuća gdje su ih nalazili i zarobljavali. Prolazeći od Gračanice prema Osnovnoj školi vidjele su mnoštvo muških leševa pored skoro svake kuće i ispred zgrada na Tekiji. Sve pohvatane grupe nejači otjerali su prema crkvi gdje su ih ugurali u crkvene pomoćne objekte (crkveni dom i neka garaža pored crkvenog doma). Govore da je bilo pedeset i dvoje u garaži pored crkve, a u crkvenom domu kod crkve oko četrdeset osoba. Nije bilo osoba da su razmijenjene, a da su bile u Osnovnoj školi, tako da nisam dobio svjedočanstva o tamošnjim zbivanjima.
Tetka kao i ostali svjedoče i to da je neka Bjelka Ćurevac, supruga Ismeta Ćurevca, slušala kako neki ljudi mole nekog Božidara Perišića zvanog Boban, rodom sa Krmčića, da ih ne ubija, oslovljavajući ga ”bratom” na što je on odgovarao puškom, govoreći da nema pošteđivanja. Spominju i porodicu doktora Adila Mehića, čija je i supruga razmijenjena u Žepi. Njih je doktor Bojević (Srbin), bio sklonio u svoju kuću, odakle su ih pokupili, Adila i njegovog punca odvojili od Adilove žene i djece. Drugi svjedoci govore da su Adilovog punca Hašima Štetu vidjeli zaklanog pored kuće njegovog kuma Novice, u Donjem Polju. Pored ”Srbijanaca dobrovoljaca” poznati rogatički piromani ovih dana bili su: Baćo i Boban Perišić, Zdravko i Slavko Lubarda, Slavko i Danko, sinovi Stojana Nerića, zatim neki Zoranović zvani Kuja, kao i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti po imenima, a poznati su.
Napominju i to da je, dok su bile zatvorene, svakodnevno dolazio neki Lošić, kojem je sin poginuo na Vukovaru, i on ih je provocirao i prijetio im. Paćenice govore i tome kako je istog dana, 19. juna poslijepodne, pucalo i u naseljima Rudo, Holuč, Biljino polje i Tekija, te da su curile informacije da ima mrtvih i porobljenih. Rogatica je jednostavno pretvorena u veliko stratište njenih Muslimana i svih ne-Srba. Harale su horde srbijanskih dobrovoljaca, predvođenih domaćinima. Snajperi su radili sa mnogih zgrada. Rušeno je i ubijano baš sve i njima nije jasno da su pošteđene. Razlog je vjerovatno bio izvlačenje đubradi iz Budučina Potoka, to ih je sigurno i spasilo. Znaju one mnogo više od toga, ali bi bilo neprijatno i nekorektno u ovim trenucima da ih ispitujemo. One pričaju same, gušeći se u suzama, koje često prekidaju kazivanja.
Nešto što me veoma dirnulo, uporedo sa golgotama žena iz Rogatice, bila je hrabrost i izdržljivost momka koji je podnio da mu odsjeku nogu bez ikakvog opijuma, nožem i bonsek platom za željezo. On je Zikret Čamdžić, i ranjen je od mine. Noga mu se inficirala i morala se odsjeći zbog infekcije, a posao hirurga odradio je doktor opće prakse Beno Kulovac, sa običnim nožem i žagom za željezo. Sve izdrži živa glava.

Nastavice se

[Author]

Posts