[Dedo]

#12417

Križevac, 3. august 1995. godine

Sumnjam da ću danas moći pribilježiti više detalja, ali evo, da ubilježim jedan važniji. Onemogućeni smo u namjeri da se prebacimo u istočnu stranu Križevca. Područje Drenovca (istočni dio Križevca), je preplavljen četnicima koji vršljaju i pretresaju teren, a valjda u potrazi za mogućim odbjeglim Bošnjacima. Kuća Bećira Vatreša je jedina koja je postojala tu na rubu Drenovca, a sad je pljačkaju, kasnije će je sigurno zapaliti. Cijenimo da bi možda mogla i ostati nezapaljena zbog njene strateške važnosti. Teren je pogodan za bilo koga ko bi se izvukao prema Ribiocu, opskrbio se hranom, sklonio privremeno i slično. Penjali smo strpljivo i oprezno, zapadno od posjeda. Drugi problem prolaska zapadno od Bećirove kuće bile su čiste livade koje bi se možda mogle preći samo po noći, ali…
U našem izviđanju došli smo do zaključka da nam je bolje da se okrenemo prema Vrataru, poprijeko preko Križevca, sa krajnjim ciljem da dođemo mojoj kući. Dok smo jutros boravili u izviđanju, gledali smo kako četnici pale kuće Vatreša: Šabana, Mehmedalije (Edinov Babo), Ejuba, Abida, Redže, Zećira, Ćamila i Sinana Vatreša. Iz krovova koji su polahko nestajali u vatri izdizali su se brzi i stravični plamenovi, koji su gutali sve. Za nekoliko trenutaka kuće su nestale, a da su postojale, svjedočili su samo zazidani kalkani ili neki ugarak na krovovima, koji je ostao da štrči, umjesto crijepova. Preostale su još bile kuće Adila Mehmedovića, Huse odnosno Seada Vatreša, jedna napuštena kuća u gornjoj avliji, stara kuća Sinana Vatreša, Himze Vatreša i Arifa Vatreša. Sve ove kuće su bile načičkane u centra sela i mi smo se čak i čudili zašto još uvijek nisu njih zapalili. Kuće u Homaru, također su još uvijek netaknute, zatim kuće na Klancu i Podzidu.
Evo, nalazimo se ponovo u Fejzinoj pećini, mokri do kože. Vani je magla i kiša, te smo podložili vatru da se osušimo. Bar se neće primijetiti dim zbog magle. Cijeli dan smo nastojali pronaći neku dobru sigurnu i sklonjenu pećinu. Po predanjima koja smo slušali kao djeca, na ovom prostoru ih je trebalo biti nekoliko. Obojica smo prvi put u surovom Križevcu tako da nismo uspjeli pronaći ni jednu, osim ove.

Nastavice se

[Dedo]

#12419

Noć će ubrzo. Ovdje ćemo prenoćiti, pa ako Bog da sutra se probijati ka Vrataru, mada ne znamo kako je tamo. Tim putem imamo više šansi koje ćemo razraditi noćas, te sa gotovim planom pokušati se spojiti sa grupom sa kojom smo se rastali preksinoć. Edin je na gotovo isti način otišao od njih iako mu se otac tu nalazio. Nije se moglo nikom objasniti, disciplinovati sve ili pak nekome nešto narediti. Panika i nepromišljene radnje pojedinca mogu biti pogubne za sve nas. Zato sam otišao, kao i Edin koji se razdvojio od rođenog oca. Bar jedan ima šanse da se pridruži porodici koja pati u iščekivanju njihovog dolaska. Žao nam je što se tako desilo i komentarišemo to. Nismo nikog ostavili na cjedilu. Bili su to trenuci samoodlučivanja, a kako je ko to shvatio, zbilja ne znam. Ako nam je cilj ”spašavanje”, onda treba da radimo na tome da se zaista spasimo ili da se predamo, a potpuno smo svjesni šta nas čeka u toj varijanti. Bog nam je dao mozak, upotrijebimo ga, čuvajmo se i On će nas čuvati. Izravna predaja četnicima je besmislica. Mi smo se već odlučili za proboj.
Oni koji su otišli u Srbiju, vjeruju u nečije garancije. Pouzdali su se u riječ zamjenika komandanta brigade (a tada u funkciji komandanta) Rame Čardakovića. Rekao je da će i on preko Drine. Još uvijek je bio nesposoban hodati kako valja zbog posljedica od pada helikoptera u kojem se nalazio nekoliko mjeseci ranije. Nisam htio, niti sam mogao povjerovati u sve to, u traženje spasa u čeljustima zvijeri i zato sam tu gdje jesam. Svi koji su otišli preko Drine sad su ili u sigurnim rukama ili pod sigurnim nožem. Bože kako li im je? Ne možemo promijeniti stvar ma koliko razmišljali ili žalili bilo koga, jer došlo je vrijeme kom’ opanci kom’ obojci”. Mi sad idemo do rijeke dolje, tridesetak metara niže, uzeti vode. Nismo jeli već skoro dva dana. Ranac je bez rezerve, ali je ipak lakše biti gladan nego žedan. Imam i sapun u rancu, pa ćemo malo oprati veša, malo se oprati iako je hladno, vratiti se u pećinu, čekati zoru, grijati se jer drva imamo dovoljno…

Nastavice se

[Dedo]

#12466

Ponovo na kućnom pragu
Petov Do, 4. august 1995. god.

Promjena plana koja se desila jučer poslije podne dovela nas je mojoj kući. Naime, vrlo brzo smo se odlučili da napustimo Križevac jer su nam kiša i magla bili od koristi. Prvo smo zaključili da ćemo izlaskom iz Križevca stupiti na terene koje bolje poznajemo, a i daleko je veća regija Vratara nego Ribioca. Drugo, odustavši jučer od Ribioca svakako smo imali plan Vratar, kao potez probijanja tim pravcem. Završivši moje bilješke u Fejzinoj pećini, neočekivano smo se odlučili za polazak, tako da smo se izašavši iz Križevca prebacili mojoj kući. Mjesto izlaska iz Križevca uspjeli smo pronaći kod kuće Age, odnosno Hamida Guhdije. Tu sam bio svoj na svome. Odatle smo procijenili da do kraja dana, naredna dva sata, pređemo oko kilometar i pol do Petov Dola. Procijenili smo da su pljačkaši vrlo zauzeti, iako se približavala noć, što nam je išlo u prilog. Bilo je i vojske, tu i tamo, uglavnom su bili grupisani u centru Vratara, kod kuće rahmetli Age Heljića, a preciznije nismo mogli vidjeti zbog magle koja se spuštala i povremeno dizala. Prolazak noću nam je također išao na ruku, ali smo konstatovali da je bolje da se prije mraka prebacimo, kako bi koliko-toliko mogli izvidjeti situaciju i njihova kretanja pred zoru. Pravac prebacivanja od Hamidove kuće je bio preko Podžinih livada, koje su bile prošarane ljeskovom šumom i stablima krušaka i jabuka. Kao zaklone pri hodanju i puzanju koristili smo ograde obrasle trnjem, mnoge neravnine i uvale na terenu. Nastavili smo preko Dugih njiva, pa preko Jasika na Glavice pored kuće Edhema Durmiševića. Jedva da je prošlo pola sata kad smo se primakli mojoj kući.
Na prvi pogled sve je izgledalo mirno i tiho. Suton je padao, ali se naglo razvedravalo. Gledali smo oblake kako munjevitom brzinom odlaze ka jugu, klizeći nebeskim plavetnilom kao gliseri površinom Drine. Primijetili smo da se ukazuju mjesečevi zraci koji su izlazili iza, sa istočne strane. Nijednog šuma nismo čuli. Ništa se nije oglašavalo. Pomalo jezivo!
– U svakom slučaju je sigurno!- šapnuo sam Edinu, te smo se uputili ka posjedu.
Mjesec je razbijao mrak dok smo se primicali kući. Oprezno kao dvije zalutale mačke, šunjam se rođenoj kući, koje nema. Drhtao sam, ali ne od straha. Ko sam ja? Šta ću ovdje? Sad sam poput stranca koji se prikrada da nešto ukrade. Još se nisam smirio od sinoć. Nešto me vraća nekom snu, kao da sam sanjao. Prolazeći sinoć ispod jedne štale ka drugoj, našao sam se tačno na mjestu gdje je svoj smrtni let završila granata koja mi je oduzela rahmetlije Đedu i Babu. Stajao sam sada u epicentru eksplozije. Žile su mi se sledile i vratio sam se na trenutak skoro tri godine unazad. Okrenuo sam se Edinu, koji je kao panter, tiho i oprezno, hodao okolo ispitujući teren. Nije se nikad dao iznenaditi. I mene je podučavao tom oprezu. Bio sam sretan što je sada sa mnom. Zajedno smo nešto veliko, bez obzira na rodbinske veze. Gledao je prema meni dok smo stajali na mjesečini koja je bila kao dan i znajući u kakvu sam krizu zapao, prišao mi je i rekao da će otići da nešto provjeri u neposrednoj blizini. Znam da me ostavio da “otpušem”.

Nastavice se

[Dedo]

#12547

A onda su mi se vratile sve te slike. Oni su poginuli baš nedaleko odavde, mirno doručkujući u dugo nekorištenoj štali, gdje se Đedo i Nena smjestiše kad nam je kuća izgorjela. Sjetih se tog kobnog jutra, te tragedije. Sjetih se muka obojice prije nego su otišli Bogu na ispovijest. Između njihove smrti i našeg života nema nikakve razlike. Mi smo ostali da živimo u svijetu koji traje, a njihove smrti ga obilježavaju. Našli su se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Možda griješim. Sudbina je ukinula nafaku. A mi, mi kao da smo izabrali da budemo odavde, jer došli smo ovdje. Jedino se usuđujem odlaziti odavde, jer mjesto rođenja nevažno je u poređenju sa mjestom smrti. Babo i Đedo su se rodili ovdje. Decenijama su živjeli tu, utočeni i učahureni sve do prvih mjeseci rata. Dočekali su da gledaju kuću koja gori, a koju su godinama gradili. Pitam se da li su ikad predosjećali svoju smrt?
Iz ovih razmišljanja me izvukao Edin. Reče mi da ima nešto živo u štali u kojoj je ranije bila smještena stoka. Pomislih da je samo miš, stahor koji je mogao praviti buku. Štala je bila zatvorena. Neko ju je zatvorio, a tamo se nešto micalo. Prvo smo prisluškivali sa odstojanja od jednog metra, da bi smo napokon zaključili da se radi o psu. Zacvilio je valjda kad je registrovao moj dolazak. Iskreno, bilo nam je škakljivo otvoriti štalu. Napokon smo je otvorili i cuko je skočio na mene radosno cvileći i skačući mi na prsa. Ipak me je neko dočekao… A da li ću se ikad sresti sa ostatkom porodice? To pitanje koje sebi svakodnevno postavljam mori me i dalje.
Ostatak noći proveli smo u štali u kojoj su nastradali Babo i Đedo. Tu smo zatekli isprevrtane stvari, kauč, šporet, kao i druge stvari, gdje su pljačkaši pokušali pronaći nešto njima interesantnije. Dobro je bilo da smo našli dva jorgana, jastuke, nekoliko deka i nešto malo ulja, šećera, čistog suđa, malo brašna. Uspravili smo šporet, donijeli drva i naložili vatru te smo nakon toga otišli do njive donijeti krompira, kukuruza (mogao se kuhati u vodi), luka i boranije. Provjerili smo bazen odakle je voda dovedena u kuću i do štala, kako bi smo bili sigurni da ga neko slučajno nije otvarao i možda zatrovao vodu. Brzo smo se kretali u samom pribavljanju potrepština od kojih smo se nahranili poslije dugo vremena. Mjesečina nam je poslužila pa smo zadovoljno sjedili poslije večere skoro do jutra, osjećajući se dosta bolje nego proteklih dana. Povremeno smo ulazili u štalu, izlazili, ali ipak nismo mogli biti potpuno mirni. Četnici su pjevali i dernečili gotovo cijelu noć u centru Vratara, i do nas su dopirali zvuci puščane paljbe, njihovog pjevanja i psovki. Vrijeme je sporo teklo. Odlučili smo se da uberemo i nešto duhana iako smo ga već imali dovoljno. Pušili smo duhan od kojeg su prsti dobili orahovu boju, a taj nekvalitetan dim se zavlačio u odjeću, pod kožu i danima je dobijao još teži, oporiji miris. Poželjeli smo kutiju pravih cigareta. Puno toga nam je nedostajalo, ali prvo je trebalo da se izvučemo odavde.
Bože, želim da što prije odem odavde, od kućnog praga!? Ništa čudno? Najgore stvari desile su se ovdje i ni sanjati više ne mogu šta bi se još moglo desiti. Sada imam samo želju da vidim porodicu. Pokušavamo u razgovoru da sebi dočaramo sliku trenutka kada se sretnemo, ako se to desi.

Nastavice se

[Dedo]

#12619

Prepričavamo prošle dane. Žalimo za danima koje nam oteše ovi divljaci, zločinci, neljudi…. Sada ponovno vraćamo u razgovor temu kuda ćemo pokušati izvršiti prodor na slobodne teritorije. Na polasku sa Poljanica cilj je bio Goražde, odnosno rejon Vratara i Bokšanice, a odatle je lakše bilo kuda.
Odlučili smo da ne spavamo u štali, nego da se izmjestimo u jedan šumarak koga smo zvali Ivnjak. On se nalazi ispod kuće strine Behke. Tamo smo prenijeli potrebne stvari i oko 4:00, pred zoru zanoćili. Jedva da smo utonuli u san kad je pas koji se nije odvajao od nas, počeo da reži. Skočio sam i stegao ga uz sebe držeći ga čvrsto za čeljusti. Nismo mogli ocijeniti šta se dešava sve dok nismo čuli nečiji kašalj i zveckanje nekog metala, što je dolazilo iz pravca Behkine kuće. Zatim su se začuli koraci koji su lomili travu pod sobom i tiho razgovaranje kroz smijeh. Nije bilo teško da kroz prosjek između šiblja vidimo kolonu od dvadeset osam srpskih vojnika, koje smo lahko prebrojali na mjesečini koja se polahko gubila preko Bokšanice.
Nismo nastavili spavati kada su oni prošli, nego smo sačekali svitanje tu i evo još uvijek smo budni. Vratili smo se sa jutarnjeg obilaženja terena na Strmcu, Jeliku, Podteslom, obišli smo sva mjesta gdje bi se eventualno mogli naći sa ostatkom grupe od dvanaest ljudi. Uzalud, ni traga od njih. Pričekat ćemo još dan – dva pa možda novi plan. Već smo nešto pojeli. Osmatramo sve moguće prelaze, kojima bi se naši mogli kretati u potrazi za nama. Sjedimo evo na Glavicama, tačnije kod bunara ”Baba”, a odatle imamo idealan pregled u širokom luku. Vrijeme je da se malo i odmorimo. Poslije nekoliko krajnje iscrpljujućih dana, a ovako ”sitog stomaka” može se biti i strpljiviji i rahatniji. Na redu je kupanje koje možemo priuštiti, obzirom da smo pored jakog izvora (bunara), pa onda malo češljanje terena i uvid u kakvim se uvjetima nalazimo. Pribilježit ćemo još ponešto.

Nastavice se

[Dedo]

#12621

Planeta Žepa je osvojena
Petov Do, drugi dio

Još uvijek je 4. august 1995. godine. Petak je, dan za džumu u normalnim uvjetima. Evo već duže vrijeme sjedim na grebenu poznatom kao Alijin Vrh, nedaleko od kuće. Dok sjedim razmišljam o tome kako se odjednom sve promijenilo: nema više kuće, nema nikoga kao bi trebao tu biti. Svi su izginuli ili su protjerani. Vratio sam se na ognjište da budem posljednji koji će ga napustiti, da ostavim zavičaj pridošloj divini da se taširi. Nema više ni džamije, ni onih koji su je posjećivali bar za džumu. Poznavajući moju porodičnu lozu, znam sigurno po pričama koje su nam prenošene, da smo vjekovni stanovnici ovoga prostora, oni koje Turci zatekoše u svojim pohodima na Bosnu. Moji preci su tada bili tu, kao dobri Bošnjani, kako se tada zvaše Bogumili. Tu su nastali moji korijeni, korijeni predaka koji su primili Islam, kao realnu religiju koja je dosta sličila bogumilskoj, bez krsta i ikona, i koja ih nije silom nagonila da je prime. Islam je bio jedina vjera koja nije prisiljavala narode da je prihvate. Samim uvjetima za Bogumile je bila prihvatljiva od drugih religija.
Duge su to pripovijedi, za koje bi mi trebali normalni uvjeti i vrijeme da sve to pojasnim, a i nisam baš toliko spreman. Onako za sebe znam dovoljno, tek toliko da mi drugi ne sole pamet. Eto dođe vrijeme da budem ”posljednji iz vjekovne dinastije” koji će napustiti vjekovnu aleju. Nikad se to nije desilo, a bilo je toliko ratova. Trpjeli smo i ranije genocide nad Muslimanima, devet do ovoga rata, a mislim da je ovo još jedan koji nas je zbrisao. Baš tako, u bukvalnom smislu riječi, jer uvijek su žitelji Žepe opstajali i ostajali. Bilo je raseljavanja, pojedinačnog i grupnog, ali nikad kao sada. Da li će neko ovu Žepu uvrstiti u bilo što? Da li smo ikome značili bar nešto? Nećemo valjda biti samo puki geografski pojam. Srbi će naseliti neki svoj ološ da se riješe problema unutar svoje Srbije, koju izgleda proširiše, baš onako kako su željeli. Gledam cijelu kotlinu Žepe odakle sam je gledao godinama i divio se njenoj čudnoj ljepoti o kojoj mnogi pisaše i pripovijedaše. Čuveni Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu pišući i o Žepi u svojim djelima. Mehmed – paša Sokolović bio je svojevremeno prvi vezir u Turskoj, poslije smrti velikog Selima II, te držao u svojoj šaci cijelo Carstvo. Veliki vezir bio je poznat po podizanju svojih zadužbina i vakufa širom Bosne, tako da se dovodi i u vezu sa Sinan – pašom koji izgradi most na Žepi, najvjerovatnije uz pomoć Mehmed – paše Sokolovića. Džamija u Žepi je izgrađena u istom periodu, u 16. stoljeću kad su nikle mnoge zadužbine Mehmed – paše po Bosni. Žao mi je što ne znam kad je tačno sagrađena džamija u Žepi, koju evo sad ne vidim. Upravo je sravnjena sa zemljom. Nikad se ranije to nije desilo

Nastavice se

[Dedo]

#12622

U Drugom svjetskom ratu nije bila uništena, ni bilo kada, a sad su došli oni najluđi, najsvirepiji i najmonstruozniji, koji ne ostavljaju ništa. Kula Redžep – paše, koja je bila zaštićena od strane UNESCO-a, stoji uspravno, ali bez krova. Most ne vidim i bojim se da je i on stradao, da je svojim oštrim lukovima zaronio u hladne žepske brzake. Pitam se odakle samo potiče toliki bijes i destrukcija?
Imam vremena i pomno pratim šta pljačkaši sve rade. Većina njih su civili isto kao i devedeset druge na Boričkoj visoravni. Valjda je pljačka dio njihovoga posla ili zaduženja, da odnose i uništavaju sve što može poslužiti nama u bijegu ili u slučaju povratka. Iz međusobnih dozivanja uspijevam razaznati da su to naše komšije. Slušam dozivanje neke žene, pa osobu koja se javlja dječačkim glasom, a onda vidim kako pomaže dvjema ženama da prikupe nečije krave i volove. Vidim ga jasno kroz dvogled i jedva da ima dvanaest godina. Neće niko iz Srbije dovesti dijete u pljačku po Žepi. To su naše komšije, sigurno, jer žene su mi čak poznate, ali ne mogu gubiti dušu da ih imenujem. Znam dosta osoba iz susjednih sela, onako iz prolaza, ali sam siguran da sam prepoznao Ranka Cvijetića sa Babljaka, Jakova Cvijetića i još neke, ali nisam siguran u identitet. Gledam ih malo prije nego što su zapalili kuću Sabrije Kurtića. Možda nisu oni, ali su tad otišli prema kući, nestali u baščama gdje je bilo oko pedesetak vojnika, koji su danas boravili u istoj kući, a koja je po njihovom napuštanju zapaljena. Preostale su još kuće Huseina Huska Durmiševića i kuća Hajrudina Ćeske. Primjećujem, u vidokrugu je još jedna čitava kuća, u kojoj borave četnici, nju je sagradio Jusuf Vatreš. Još uvijek nije zapaljena ni kuća Hilme Durmiševića u Rovilima, dok je ona u centru Vratara izgorjela prilikom prvog četničkog upada u selo 26. i 27. jula.
Pljačkaši svuda okolo samo rove, prekopavaju, traže, kao kopači zlata. Uhvatila ih ”pljačkaška groznica”. Neke kuće u Vrelu, zatim na Stopu, te oko centra Žepe još uvijek su netaknute. Dok jedne tek hvata plamen, druge opet dogorijevaju. Histerični klici dozivanja, vrištanje i radost podsjećaju na svemirsku ekspediciju, kao da su se pljačkaši spustili na novootkrivenu planetu. Svuda se zavlače, osvajaju. Njihov uspjeh, nažalost, ali je tako. Planeta Žepa je osvojena.
Vojska je svugdje još uvijek, sudeći po broju vozila koja napuštaju Žepu. Reklo bi se da oni glavni odlaze dalje. Ostat će ovi domaći da kontrolišu stanje i da konačno ”počiste” preostale balije i njihova imanja. Ja se pozabavih ovim osmatranjem i bilježenjem malo duže. Mislim da ćemo se još koji dan zadržati ovdje, pa ostavimo nešto i za sutra, ako se dočeka. Moramo do mraka promijeniti lokaciju za spavanje. Mislim da ćemo u šumarak iznad Gradine gdje je puno sigurnije, a i dalje ćemo imati pod kontrolom teren okolo. Još nikakvog traga od ostale grupe, a još uvijek se nadamo.

Nastavice se

[Dedo]

#12963

Rastanak od mezarja
Petov Do, subota 5. august 1995. godine

Jučer smo, pred akšam, konstatovali da je spajanje sa ostatkom grupe propalo. Bilo je mnogo solucija o njihovom mogućem opstanku, ali sada mislimo samo na najgore. Pokušavamo da se otarasimo konstatacije da su krici u Slapu, koje smo zadnje veče boravka u Križevcu čuli, bili njihovi. Sve je bilo moguće, a obišli smo sva mjesta gdje bi smo ih mogli naći. Niko od njih nije došao na Petov Dl, a to je bio dio plana u slučaju razbijanja grupe. Postojala je samo jedna ohrabrujuća mogućnost, da se nismo spojili zato što je došlo do slučajnoga mimoilaženja u protekla dva dana.
Jad i čemer! Igra bez pravila i dalje traje. Htjeli mi to ili ne, moramo je nastaviti prije nego je potpuno izgubimo. Odlučili smo se povući novi potez u ovoj igri na život i smrt i krenuti što prije sa ovoga mjesta. Kuda? I to smo riješili, odbacujući Goražde kao varijantu, samo zbog mogućnosti četničkog napada na ovu enklavu, ako napad već nije počeo. Temeljito čišćenje Podrinja krenulo je: prvo Srebrenica, pa evo i Žepa, a Goražde je posljednja zaštićena zona koja je ostala u Podrinju. Bilo je logično da će se i tamo desiti Srebrenica i Žepa. Stoga, ako se već spašavamo zašto da se dovodimo ponovo u istu situaciju. Sinoć smo skoro do sabaha sve to razmatrali, donosili i podvlačili odluke. Imali smo na umu i to da se sklanjamo i čekamo zimu, pa možda i proljeće, a šta se sve može desiti do tad i sa cijelom BiH, to ne možemo znati. Tu varijantu smo odbacili, pa poslije nje Goražde, a novi plan je Kladanj. Odgovara nam sama konfiguracija terena, kao i to da grad nije u okruženju kao Sarajevo ili Olovo. Da, Kladanj! Tamo ćemo se uputiti. Noćas smo spremili malo kolačića od brašna koje smo našli, a bilo je prosuto pored štale. Kiše koje su padale, pa zatim vrućine poslije njih, napravile su betonsku gomilu od brašna. Okolo je bilo zaštićeno sopstvenim oklopom, dok smo pronašli suhog i upotrebljivog brašna oko deset kilograma i to unutar tog oklopa. To smo jeli jučer i danas, te spremili sinoć kolačiće za puta. Njive su pune raznovrsnog povrća, što nas je povratilo iz totalne gladi i okrijepilo, dajući nam energiju za dalje.
Spavali smo možda dva ili tri sata. Rano jutros ubrali smo krastavaca u Behkinom vrtu, jer su bili mnogo bolji nego u mom vrtu. Također, uhvatili smo i jednu kokoš i ispekli je kako bi smo bilo šta pojeli pred polazak koji planiramo poslije podne. I sinoć smo jednu pojeli, tako da ih je ostalo možda još tri sa horozom kojeg smo poštedjeli. Moraju imati starješinu i čudi me da ni jednu nisu odnijeli ”sakupljači tuđe imovine”. Oprali smo svu odjeću za vrijeme našeg boravka ovdje.

Nastavice se

[Dedo]

#12964

Već smo se normalizovali, ali samo privremeno. Predosjećamo šta nas čeka u narednom periodu. Predložio sam Edinu kojim putem da krenemo, ali nisam znao kako da stignemo do Kladnja. Znao sam odlično teren oko Babljaka, Rađevića, Zabrežja, Mislova i Rudice, i mogućnost kretanja šumskim stazama. U tim predjelima se sigurno mogu snaći, a za dalje ćemo pokušati pronaći rješenje. Čuo sam za Devetak planinu i da se završava na sjeverozapadu od Vratara. U tom podnožju znam da postoje sela Mičivode i Kute, a to je prema mojoj procjeni otprilike i pravac prema Kladnju. Znao sam da se od Mičivoda mora kretati malo sjevernije, ako se želi doći u Kladanj. A kako sve to znam? Odgovor je u samom legendarnom Numi Krluču koji je trenutno negdje na teritoriji Sarajeva ili Tuzle. Numo nije bio u ovoj našoj katastrofi. To je momak koji je rodom iz sela Mrče (Prodola) i poznavao je te iste terene, ali sa one strane Devetaka. On je provodio grupe civila do Kladnja 1993. i 1994. godine. Jednom prilikom je, kao moj dobar jaran, boravio kod mene kući, i tom prilikom mi je pričao o svojim avanturama na putu prema Kladnju, što sam, kao da sam znao da će mi zatrebati, vrlo dobro upamtio. Pitao sam ga onako informativno, tada 1994. god. u kojem pravcu je Kladanj, gledano odavde sa Petova Dola. Izvadio je vojnu kartu za koju kaže da mu ne treba, ali eto ima je pri ruci, i pokazao mi rukom preko Dobrotuša, ali za jednu podlanicu desno, ako ispružiš ruku preko Dobrotuša.
Bilo je predveče i sunce je zalazilo lijevo od Dobrotuša, preko Jelika. Ispružio sam ruke spojivši raširene šake odredivši pravac sjeverozapadno. To sam upamtio i o tome sam pričao sinoć sa Edinom, tako da smo ovaj pravac uzeli kao zvijezdu vodilju. Sve što mi preostaje, prije polaska, jeste da ovo što piskaram sklonim zajedno sa mojim bilješkama od 1992. godine na ovamo. Bilješke sam sklonio već 19. jula ove godine, kad su bili pregovori na Bokšanici sa četnicima. Taj dan je bilo primirje, te sam sa svojima skupio sve moje papiriće u jednu veliku staklenu bocu za rakiju, pletenku zapremine 20 litara, dobro začepio i ostavio u jednom gustom grmu u kamenjaru kod pruge. Jučer sam to pronašao. Milo mi je da nije ništa stradalo. Vlaga nije mogla ući i nadam se da ću ako preživim sve ovo, jednog dana to naći i imati za sebe, ako neko drugi ne zabode nos baš tu. Znam da je staklo najbolja ambalaža i neću zakopavati pod zemlju. Samo ću dobro zatvoriti otvor pletenke, pa šta bude. Ostavit ću jednu kratku poruku u litarskoj flaši pored pletenke, tek toliko, ako neko drugi pronađe, makar to bio i Srbin. Naglasit ću da se moja familija nalazi u Zenici, ako se ja nikad ne pojavim. Ostavit ću samo mali trag iza sebe.

Nastavice se

[Dedo]

#13018

[Dedo]

#13019

Oproštaj

Tiho huči Bokšanica gora
Rumen cvili iznad Devetaka
Sa Javora tužno vjetar šapće
Došlo vrijeme da se poći mora

Sad nad Žepom sunce tone
I rumen se eno gasi
Devetak me brižno zove
Kao dijete da me spasi

Crni suton brzo pada
Iznad žepskog starog grada
U podnožju Vratar spava
Bez i jednog svog evlada

Sjetno gledam u tu tminu
Molim sjajnu mjesečinu
Da obasja Žepu moju
Da je vidim još jedanput
Da joj kažem tugu moju

Svanu zora s rijeke Drine
Nesta sjajne mjesečine
Okrećem se još jedanput
Na sve čet’ri strane svijeta
Gledam tužno okolinu
Gdje provedoh mnogo ljeta

Da se nisam tu rodio
I uz vitke jele staso
Sretniji bih možda bio
Ne bih gorke suze lio

Zar da ti se soko mladi
S tvoga srca s tvojih grudi
I bez nade i zaštite
Po tuđini lednoj budi

Zbogom Žepo, majko druga
Zbogom grade mojih nada
Od tebe me otrgoše
K’o od gnijezda orla mlada

A ako ti umrem majko
Vihor će ti donijeti
Zadnji uzdah moje duše
Kroz gudure i vrleti1.
M. Kurtić

[Dedo]

#13020

A sad odoh posjetiti grob moga djeteta i popraviti bašluk koji se malo nageo. Bio sam tu i jučer. Grobove oca i Đede sam ovih dana često posmatrao dvogledom. Bilo mi je rizično silaziti dolje da ih obiđem, da im proučim fatihu, a mogu i odavde da im kažem da i ja odlazim, da ostaju sami, da im neće niko čistiti oko grobova i učiti fatihe i da sam posljednji iz familije koji mora otići. Život nas je i onako već rastavio. Moje sestre bijahoše male kad izgubiše oca i Đedu, pa je moguće da ih gube iz sjećanja u iščekivanju da se bar ja pojavim. Znam teško im je svima: majci, mojoj voljenoj supruzi koja nosi moje dijete, tek tri mjeseca začeto. Da li će ovaj put porod biti u redu? Prvo je umrlo na porodu i eto danas sam makar njegov mezar vidio. Da li će ovo dijete koje će se ako Bog da tek roditi, ikada ugledati oca, koji evo već sad brine o njemu? I o meni se svi brinu, ne znaju gdje sam, a ja sam na svojoj pradjedovini. Volio bih kad bih imao vremena i mogućnosti da budem ovdje, da pišem šta stvarno osjećam, šta se sve spustilo na moja iznemogla pleća, šta me pritiska i progoni odavde odakle nikako da krenem. Crna prošlost, surova sadašnjost i mračna budućnost trgaju me, razvlače i cijede do iznemoglosti. Progone me kao i ovi četnici što vršljaju okolo. Svi me gone, progone. Bježim od svakoga i svačega što mi nije u karakteru, a druge mi nema. Postao sam bjegunac kao životinja za odstrel. Bježim od vremena, ne vidim izlaz, a spas još manje.

Nastavice se

[Dedo]

#13085

Stiglo mi je i pismo od rođaka Adila Kurtića1, i sada ću ga staviti da bude prilog ovom dnevniku, jer i u njemu se govori upravo o dešavanjima oko nas:
„Dragi rođače, počet ću ti pisati od one večeri kad smo se rastali između Pripečka i Slapa. Kao što ti je poznato dogovoreno je da se polahko u grupama prebacimo do Križevca. Nas trojica: Bego, Merdan i ja te večeri smo oprezno prešli do nekih livada za prisadom. Tu smo dočekali jutro i onda smo se prebacili do Križevca. Toga dana čekajući da se vi pojavite, polahko smo pretraživali nezapaljene objekte prikupljajući hranu. Taj dan niko od vas se nije pojavio pa smo prenoćili u Križevcu. Sljedeći dan, poslijepodne, počeli smo se iskupljati. Prvo smo vidjeli Ahmeda kod njegove šupe a par sati kasnije primjetili smo kod Bećirove kuće i ostale. Svi smo bili na broju osim Edina, Mehmedalije i tebe. Pošto smo u Bećirovom trapu našli brašna i ostalih namirnica, riješili smo da skuhamo hrane za puta i da vas sačekamo neko vrijeme. Iza pola noći Bego i Etko koji su bili na straži, ušli su uzbuđeni u kuću i rekli da su vidjeli dvojicu i da bi mogao biti neko od naših.
Ujutro smo se povukli dublje u Križevac. Toga dana pojavio se Mehmedalija i rekao nam da ste vas dvojica pošli da pređete preko stijena, te da je on pao, izgubio hranu i da ne zna šta se sa vama desilo. Dogovorili smo se da vas sačekamo neko vrijeme. Ujedno, trebalo nam je vremena da se Mehmedalija oporavi. Poslije dva dana očigledno je bilo da se nećete pojaviti. Iako smo znali da Goražde nije najbolje rješenje, riješili smo da krenemo prema tamo. Preko dana Žepa i sela oko Žepe su vrvjela od četnika. Pljačkali su sve što su mogli. Te večeri, kad se sve stišalo, oprezno u koloni krenuli smo prema Strmcu. Noćili smo na Ravnici jer smo znali da ne možemo u Teslu zbog naših i četničkih mina. Prije nego što je počelo svitati, počeli smo se penjati prema Bokšanici. Na Šahmanovoj krčevini otkrili smo da su četnici pronašli mine koje smo bili postavili. Pomjerili smo se malo dalje prema dalekovodu i udarili na desetine četničkih rovova i privremenih zaklona.
Idući od rova do rova našli smo konzervi, ne mnogo ali dovoljno da nas žive dovedu do odredišta. Predvečer smo krenuli prema raskršću na Bokšanici. Plan je bio da tu pređemo Bokšanicu i preko Godimilja i Sjeverske dođemo u Šetiće. Par sati prije mraka približili smo se raskršću kod Mirsine ograde. Tu smo ostavili ostale a Merdan i ja smo krenuli prema raskršću. Naišli smo na dvije potezne mine koje smo samo prekoračili. Nismo ih dirali. Sa Bokšanice se pojavilo vozilo koje se zaustavilo na tom raskršću i šofer je počeo glasno razgovarati sa nekim. Iz njihovog razgovora zaključili smo da su četnici i da su tu postavili stražu. Poslije otprilike jednog sata čekanja, zaključili smo da se tu ne može proći. Vratili smo se ostalima i dogovorili da se vratimo i noćimo kod Čeke pa ćemo sutra pokušati prema Dobrom Polju. Tako smo i uradili. Kad smo ujutro došli do Dobrog Polja predložio sam da Sabrija i Šahin odu da izvide možemo li proći do Zečice (brdo kod Živaljevića). Pristali su i otišli, vrativši se sa vijestima da se tamo gdje je bila četnička linija čuju psi i da se tamo ne može proći.

Nastavice se

[Dedo]

#13126

Nešto u toj priči nije štimalo jer je meni izgledalo da se psi čuju mnogo dalje. Zato sam pozvao Sabriju da odemo do Neđine kuće (zaseok Godimilja) i da probamo bliže prići. On je pristao pa smo polahko krenuli. Prošli smo pored Neđina bunara pa putem prema Kutezeru. Odgovaralo nam je što je put bio zarastao u smreku pa nas niko nije mogao primijetiti. Sišli smo u jednu vrtaču i iz nje se počeli polahko od drveta do drveta penjati prema Zečici. Odjednom, otprilike deset metara od nas, pukla je mina. Umirili smo se i čekali. Sabriju je počela da hvata panika i vratili smo se istim putem. Tu smo sreli Merdana i Begu koji su pošli prema nama misleći da smo mi aktivirali minu. Moje mišljenje je bilo da je životinja, najvjerovatnije srna koju smo mi preplašili, aktivirala minu. To sam saopštio njima i rekao sam da mislim da tamo nema nikoga, pa sam predložio Merdanu da probamo ponovo. Pristao je mada je bio malo iznerviran događajima koje je izazvala eksplozija mine.
Krenuli smo istim putem. Stopu po stopu došli smo do mjesta odakle smo se Sabrija i ja vratili. Bila je mrtva tišina. Skinuli smo dvije potezne mine i došli smo na obronak šume. Nepunih deset metara od nas bila je četnička bajta. Bila je tvrdo skovana od balvana i dasaka. Vrata su bila otvorena i ništa se nije micalo. Kraj bajte je prolazio novonapravljeni put koji je povezivao čitavu liniju. Preko puta je bilo malo nogometno igralište, pa obronci Zečice. Pretrčali smo put, zatim igralište i ušli u Zečicu. Rekao sam da se moramo vratiti po ostale, što smo i uradili i svi smo se oko pet sati prebacili u Zečicu. Kad je pao mrak sišli smo do Živaljevića i krenuli preko Boričkog polja. Te večeri smo malo bržim tempom preko Šetića, Junoca i Osova ušli u Kladu, a nisam siguran da se to brdo baš tako zove.
Bili smo mokri od visoke trave koju smo gazili preko Osovskog polja. Od gustog žbunja nismo mogli dalje, pa smo tako dočekali jutro. Malo sam zaspao i opet su mi u san došli žena Mestrefa i sin Rasim. Rano ujutru smo krenuli dalje. Trebao nam je čitav dan da pređemo preko Tmornog dola do Strmca. Svuda oko nas Srbi su sređivali ljetinu i nisu gledali šta je njihovo, a šta nije. Na Strmcu smo malo večerali a odatle smo imali dobar pogled prema Rogatici. Iako nisam mogao vidjeti našu kuću, Rogatica mi se učinila prelijepom. Neobično je vidjeti grad obasjan svjetlom. Kad smo se odmorili, krenuli smo dalje. Za nepunih pola sata došli smo do Šarana i tu smo riješili da prespavamo. Dogovorili smo se da neizmjenično stražarimo, da nas ne bi iznenadili.

Nastavice se

[Dedo]

#13176

Prije zore krenuli smo dalje, preko Šarana, Šljivna, Duba do Pokrivenika. Cijelo vrijeme išli smo u istoj formaciji: Merdan i ja naprijed, otprilike trideset metara ispred ostalih. Iza nas sam postavio Begu jer sam jedino u njega imao puno povjerenje da će nas štiti ako dođe do nečeg nepredviđenog. Ostali su išli jedan za drugim u razmaku od deset koraka. Predvečer smo došli do kanjona Prače. Odlučili smo da tu prenoćimo. Ujutro smo, niz neki potok koji je presušio i kroz propust ispod ceste, stigli do Prače. Nju smo na jednom mjestu, koje je bilo pliće, pregazili i počeli da se penjemo uz Trovrh. Nismo žurili. Sjeli smo u pola brda da se dogovorimo kako ćemo dalje. Do sada nam je put bio poznat, ali sada više niko nije bio siguran, pa smo odlučili da ne žurimo, jer dan prije ili dan poslije nije bitno. Par sati prije mraka popeli smo se na Trovrh odakle smo odlično vidjeli četničku liniju. Bili smo svjesni da je došao najopasniji dio puta. Pitali smo se kako proći četničku liniju i kako se javiti našima. Već je padao mrak pa smo riješili da prenoćimo.
Najvjerovatnije te noći niko nije oka sklopio. Pao sam u duboku depresiju i sve mi se skupilo. Do prije mjesec dana svi smo bili skupa pa iako je bio rat sve je izgledalo nekako veselije. Sad se sve razišlo na različite strane:Babo najvjerovatnije u Srbiju, Mestrefa, Rasim i mama nekuda konvojem. Malo dalje od mene Bego je ležao, a čuo sam ga da uzdiše i znao sam da i njega isto muči. Poslije mnogo pokušaja da prođe prema Sarajevu (gdje mu je supruga), završiće u Goraždu, za koje smo znali da nije u boljoj situaciji nego Žepa. Kad je svanulo počeli smo da osmatramo brdo koje je bilo prekriveno četnicima i četničkom artiljerijom. Nije nam bio potreban dvogled da bi lijepo vidjeli šta se sve tamo nalazi. Poslije par sati izviđanja dogovorili smo se da priđemo bliže i da probamo obići to brdo. Ostali su ostali čekati da se neko vrati po njih. Došli smo otprilike pedesetak metara do njihovog položaja. Sad smo ih vidjeli ko na dlanu. Vidio se VBR, nekoliko beztrzajnih topova, pamova, patova i mnoštvo minobacača. Sve je to bilo usmjereno prema gradu Goraždu. Četnika smo vidjeli otprilike oko pedeset, dok su doručkovali. U podnožju tog brda primijetili smo mali potok koji je bio obrastao gustim žbunjem. Pretpostavljali smo da on teče prema Drini. Bez priče, samo znakovima, dogovorili smo se da polako siđemo do potoka i da pokušamo tu preći liniju. Tako smo i učinili. Tu smo se dogovorili da se Sabrija vrati po ostale, a da Merdan i ja još bolje osmotrimo to područje. Kad se poslije nekoliko sati Sabrija vratio sa ostalima krenuli smo u istoj formaciji kao i dosad ivicom potoka. Prešli smo jedan asfaltirani put koji je prelazio preko potoka i išao na drugo brdo. Iz pravca četničkog logora pojavilo se vozilo i svi smo polijegali po zemlji, gdje se ko zadesio. Nismo bili primijećeni.
Oprezno smo sišli u udolinu u kojoj je bilo mnogo napuštenih rovova. Mislili smo da je to stara neprijateljska linija koja je iz nekog razloga napuštena. Idući dalje niz potok, poslije nekih stotinjak koraka čuli smo glasove sa lijeve strane potoka. Primirili smo se neko vrijeme osluškujući šta se dešava. Bilo je očigledno da se ne baš velika grupa četnika nalazi ispred nas. Iz razgovora smo zaključili da se ne kreću. Pošto se kroz gusto granje ništa nije moglo vidjeti, a od žubora potoka nije se moglo dobro čuti, Merdan, Sabrija i ja smo prišli malo bliže. Poslije desetak koraka došli smo do prokrčene trase, koja se protezala od brda gdje se nalazila artiljerija kroz potok prema drugom brdu. Na samoj obali potoka vidjeli smo bajtu ispred koje je sjedilo nekoliko četnika i koji su glasno razgovarali. Mada smo bili dovoljno blizu od žubora potoka nismo mogli čuti šta pričaju.

Nastavice se

[Author]

Posts