[Dedo]

#23559

Dok se spremao poći, došao je novi kurir. Avdo ga odvoji u stranu. Vidim kurir vadi papir i nešto mu usput priča. Avdo se okrenu prema meni i reče:
-Ti, Musa, što možeš brže, pravo na Brlošku planinu. Prenesi komandirima u Papratnoj njivi da po cijenu života ne smiju dozvoliti ulazak četnika u Brložnik i Brlošku planinu. Nek se nadaju prvim napadima još večeras. Požuriće da nas stjeraju u bezizlaznu situaciju što prije. Reci svima da slijede upute komandira i bit će sve u redu. Sretno i čuvaj se! Neću vas ostaviti, ni jednog borca. Allahimanet svima, a sada moram do Luka!
Ponovo je odabrao pratioce, popravio svoju torbicu i krenuo svojim sitnim, a brzim korakom, slučajno, ali u pravcu gdje su devedeset druge poginuli legendarni Fadil Turković i Adil Zimić. Gledao sam ga kako zamiče za prvu krivinu, dok sam zavijao cigaru od trohe* koju iščeprka iz džepova i pitao sam se: ”Bože odakle mu tolika snaga, pamet, energija i nadasve hrabrost u najtežim trenucima?”
Put spasa počinje tog tmurnog 29. jula 1995. godine sa položaja već propale odbrane Žepe, u šumama studene Radave. Branismo, ali ne odbranismo kolijevku naših života koja pada u potpunosti u krvave agresorske ruke. Branili smo je devedeset i druge, devedeset i treće, ali stade nam se na kraj, i tog dvadeset i devetog jula rekoše da se povlačimo, u pravcu Igrišnika. Bližio se kraj dana, kraj borbi, naš kraj! Pucnjava je malo utihnula pred sami mrak. Kako su se već nadvili kiša i magla, to se malo ranije smračilo, negdje oko sedam-osam. Dobili smo obavijest da su se četnici probili do Zlovrha, da naši na tom dijelu ne mogu održati položaje, da se povlače prema Vukoljinu Stanu (nadomak Stublića ili sela Krušev Do).
Naređeno je i nama da se povučemo sa položaja da ne bismo ostali odsječeni i opkoljeni. Shvatili smo da je došlo vrijeme kad se svako mora snalaziti na svoj način i kako ko umije. Tužna slika da tužnija ne može biti. Srebreničku tragediju smo već znali. Naši civili su napustili Žepu, a srpske snage sa palikućama i drugom krvavom pratnjom napreduju iza vojske ka Žepskoj planini. Za kratko vrijeme su preuzeli cijelu žepsku teritoriju pod svoju kontrolu. Kod nas se sortiraju grupe i grupice. Brigada je razbijena na pola i mi u toj drugoj polovici odbijamo svaku pomisao i prijedlog o bilo kakvoj predaji. Razmatramo opcije, jedni govore da se treba iznijeti sva hrana iz planinskih kuća, sakriti i kriti se neko vrijeme na tim prostorima. Drugi govore o kolektivnom ili pojedinačnom proboju ka teritorijama Olova, Kladnja, Vareša… Tu, prvu večer smo se izvlačili, naša manja grupa, pomalo složena po sastavu, otac i sin, otac i dva sina… Gotovo u zadnjim minutama se mimoilazimo sa četnicima koji zatvaraju krug nedaleko od Radave. Sutradan, po kišovitom vremenu, nadmudrujemo se kako da se izvučemo iz drugog obruča sa zasjedama na kojima su čekali u okolini Podžeplja, a da bi se uputili pravcem između Han-Pijeska i Sokoca, pa negdje prema Olovu ili planinskom prevoju Karaula kod Kladnja.

Nastavice se

[Dedo]

#23591

Nije nam taj pokušaj pošao za rukom i mijenjamo pravac prema Javornik-Kraljeva-Gora-Han Ploča prema Vlasenici pa prema Kladnju sa te strane.
Poslije dan – dva pješačenja praćeni neprekidnom hladnom planinskom kišom stižemo u rejon Gornji Zalukovik, općina Vlasenica, u blizini Hidrocentrale i vodovoda za Han-Pijesak. Kretanje kroz bukovu šumu, u kojoj je stanište natopljeno kišama koje nisu prestajale, bilo je otežano. Jedva smo opstajali, da ne govorim o iscrpljenosti koju smo imali od 12. jula do 29. jula. Korak po korak, svaki korak dukat i tu se sastajemo iznenada sa jednom grupom Srebreničana, koji nikako da se izvuku na pravi put zbog mnogobrojnih likvidatorskih zasjeda i zamki. Tako rekoše da su u očajnom stanju. Putuju oko dvadeset dana, lutaju, bez imalo hrane u okolini Vlasenice i Nove Kasabe. Primamo ih u našu grupu i mi je predvodimo. Polazimo pazeći na svaki detalj. Poslije jednosatnog izviđanja, nastavili smo kretanje i nakon izvjesnog vremena sjeli smo radi odmora. Razgledao sam okolinu, vidio nedaleko jednu kuću, tri minuta hoda od nas, ali tu na tom mjestu ni divokoza nije imala šta tražiti, kad najedanput:
-Pomoz Bog momci!
Svi smo u sekundi shvatili da smo otkriveni i radilo se u sekundama ko će prije odlučiti pravac skrivanja u pucnjavi koja će nastati. Naši su se snašli veoma mudro bez oklijevanja odgovorivši:
-Bog vam pomog’o!
Jednog trenutka je nastao tajac i onda ne znam ni sam ko je prvi zapucao! Obračun je trajao sat vremena i još prije njegovoga kraja počeli smo se izvlačiti prema cesti Zalukovik-Han-Pijesak. Nas petorica smo se pokušali dokopati gušće šume dok nas je pronalazila zlokobna osamdeset-četvorka, trombloni, zolje… Nakon pola sata izvlačenja našli smo se sa nekoliko Srebreničana među kojima su dvojica bila lakše ranjena. Pitaju kuda sad? Ni sam nisam znao. U tom trenutku, dok smo se nalazili pored ceste dogovarajući dalji proboj, začuo se zvuk kamiona i zastao je u neposrednoj blizini. Sa kamiona su skakali četnici i čuo se zveket redenika, puški i ostalih metala.
-Tu su negdje, tu moraju biti veoma blizu, morate ih naći! – galamio je neki četnik, zapovjednički.
U zadnjem momentu smo pretrčali cestu, nas petorica. Srebreničani ne htjedoše. Ostali su, a kuda su dalje otišli ne znam. Samo što smo pretrčali cestu prema Javorniku, četnici su već bili tu. Kamion je nastavio dalje i zvuk mu se izgubio prema Han-Pijesku.
Poslije dva dana i dvije noći, moja grupa u promijenjenom sastavu, vratila se skoro na isto mjesto odakle smo pošli. Od nas dvadeset i četiri, koliko nas je krenulo sa Radave, ostalo nas je samo pet! Ni za koga nismo znali od prve zasjede kod Zalukovika. Tu smo se zadržali oko pet dana, snabdjeli se hranom i ponovo krenuli prema Han-Kramu.

Nastavice se

[Dedo]

#23614

Da ne duljim, uspješno smo prešli do Han-Krama i tamo smo se našli u osvit zore. Osluškivali smo i osmatrali da bi prešli prije izlaska sunca do samog asfalta, rukom ga možeš dohvatiti, kad će neko:
-‘Ajte Turci da vam otvorimo rampu, pa prođite!
Zgledali smo se između sebe i kao da smo znali da se to slučajno desilo. Dosadilo četnicima da čekaju cijelu noć pa probaju na blef. Znaju kuda se kreću jadni Žepljaci. Čekaju nas k’o životinje na čekama. Mahinalno su prozivali, znali smo, a u istom trenutku smo bili i očajni. Shvatili smo da je cijela magistrala Sokolac-Zvornik, preko Han-Pijeska i Vlasenice zapriječena i pod nadzorom likvidatorskih grupa i da je stvarno prolazak svakome ravan dobitku na lutriji života. U tom momentu su se pojavila dvojica četnika. Išli su cestom i razgovarali:
-Gledaj bre ove vitke jele i ‘omorike! Bre od ovoga se prave bandere za struju.
-Da, to se samo još dodatno impregnira i duže traje, imat ćemo toga bre koliko ‘oćemo!
Došla braća iz Srbije na ispomoć. Šta ćeš! A još uvijek tvrde da nisu izvršili planiranu agresiju na sve republike u kojima je bjesnio i još uvijek bijesni krvavi rat. Pridružili su se onima koje smo prve čuli i počeli su raspravljati što im kasni doručak. Već je bilo svanulo. Iskoristivši njihovu nepažnju, a slijedeći našu uzdržanost i strpljenje, samo malo više uspjeli smo preći preko ceste i šmugnuti u šumarak. Nastavili smo u pravcu za koji smo smatrali da je pravi put do Kladnja, mada smo se kretali neizvjesno i pomalo nesigurno. Odatle smo se probili do Debelog Brda, nedaleko od velike planine Sokoline, koja je po našim saznanjima bila blizu Kladnja. Sa Debelog Brda se spuštala staza koja je vodila u kanjon smrti, prema tunelu na linijama razdvajanja, odnosno prema slobodnim teritorijama.
U tom danu, oko podne, na Debelom Brdu se sastalo sedam različitih grupa, iz raznih pravaca, sa istim ciljem, kanjon Jezernice. Neki su već bili dolje, razbijeni na četničkim zasjedama, pokušavaju ponovo. Drugi opet znaju da je dolje klaonica. Znaju od nekih koji su također bili pa se vratili i otišli drugim putem. Kretali smo se naniže, polako. Kružile su priče, tragičnija za tragičnijom, jeza te hvata, ne znam ni koliko nas je bilo, nismo znali ni koliko ima do cilja, do mjesta gdje se treba okušati sa sudbinom koja se surovo poigrava sa svima. Idemo naniže, stopa po stopa, drugi sam u koloni, vjetar je počeo da puše u našem smjeru donoseći zadah mrtvih tijela.
U trenutku kad su nam oči bile napete, buljeći daleko ispred sebe, pred nama se ukazaše živi ljudi. Šta sad? Prepoznah odmah Šemsu Kulovca i sina mu Mevludina, dok trećeg, bradatog, nisam poznao, pa na brzinu skrenuh pažnju ovom ispred sebe da ga držimo na nišanu. Možda je četnik i drži ih kao taoce. Bože šta se sve u jednoj sekundi može rezonovati u glavi, koja je bila spremna da se raspukne od sličnih razmišljanja. Prilazimo Šemsi. Vidim ima pušku u ruci, znači nije zarobljen. Pozva nas polugasno:
-Gdje ste braćo, svih ovih dana?
Upitao sam ga ko mu je onaj sa bradom.
– Ne brini, jedan je od dvadeset koji su noćas poginuli, samo je on preživio. Jutros smo se sreli ovdje. Cijelu noć je pucalo, mine se aktivirale, jauci, dozivanja, neke pohvatali, tuku ih da nešto priznaju, ne znamo ko je, ne znamo ni šta je sa ostatkom velike grupe. Znam sigurno i tvrdim da je poginuo Hakija Đedović, ostali su se razbježali, po dubokom potoku, svuda. Nema puno zaklona svako se snalazio na svoj način. Pucali smo sa njima cijelu noć.

Nastavice se

[Dedo]

#23635

Ja skoro da nemam municije, a da li se iko još živ izvukao ne znam. Teško uzdišući, Šemso nam ukratko ispriča njihovu tragediju. Možda je bila još tužnija priča onog trećeg, bradonje. Momak je iz Srebrenice. Kaže da putuje gladan oko dvadesetak dana. Nosi prazan ruksak iz kojeg vadi jedino flašu punu kišnice, otpije gutljaj pa nastavi. Duga bi to priča bila, ali je više nego stravična i završena je tu u Jezernici, kad su tu noć zajedno sa Žepljacima upali u zasjedu iz koje se samo on izvukao.
– Svi su, sto posto, izginuli! – dodao je plačnih očiju sjedajući na kamen.
– Ima li iko malo soli, da posolim ovaj bukov list da bar smirim želudac? Zadnji put sam malo jeo, prije četiri dana. Jeo sam svijeće koje sam našao na srpskom groblju kod Udrča! Daj Bože da iko preživi ko je pošao iz Srebrenice. Udrč je pun četnika i naših ranjenika.
Spominjao je još neka mjesta oko Cerske. Šume su pune ljudi od Kravice do ovamo. Govori da je velika panika i rasulo. Mnogo je ranjenih.
Na tom mjestu se konstatovalo da je ludost upuštanje u kanjon Jezernice u velikom broju. Ponovo nastaju podjele u manje grupe. Jedni pričaju da se hoće vratiti u Žepu, drugi će tražiti prolaz oko Vlasenice.
Sa još dvojicom lutao sam tri dana i tri noći, od Tišće skoro do Olova , pa ponovo nazad na Debelo Brdo. Izgledalo je nemoguće proći bilo kuda. Bili smo u stanju totalnog kolapsa i kao da smo bili u bezizlaznoj situaciji. Nismo znali šta sa sobom. Tada se ukazalo svjetlo na kraju tunela. Sreli smo se sa mojim Mustafom Muhidinom Kurtićem i njegovim rođakom Edinom Vatrešom. I oni su došli do Debelog brda, nakon deset dana putovanja kroz bezbroj zamki i zasjeda, sami njih dvojica tokom cijelog puta! To bi bio kraj moje priče, moje patnje, stradanja. Dalje će nastaviti moj ahbab, pa otvorite oči, istina je!

Mustafa Brgulja
Nastavice se

[Dedo]

#23655

Provlačenje kroz četničke linije
14. august 1995. god.

-Otišao Edin! Hej, otišao Edin! Čuješ li me? Ustaj, budi se! – drmajući i šapćući, budio me Musa. Došao sam k sebi, i kao slijepac pipao sam sa svoje desne strane, a bilo je svanulo. Edin je stvarno nestao. Pored mene je bio samo njegov ranac i još topla zemlja, gdje je ležao uz moja leđa. Mislim da ne postoji neka solucija njegovog nestanka, a da nije prošla kroz moju glavu, u trenu kao uragan. Nisam mogao pretpostaviti šta je s njim. Šapćući, tiho, dogovorismo se da budemo mirni i da se ne pomjeramo bar sat vremena, ako se do tada ne pojavi. Trebalo mi je pola sata da shvatim gdje sam i u kojim smo okolnostima. Bilo je sedam sati već prošlo, magla posvuda, sitna kiša bez grmljavine, koja nam i pored umora prethodnu noć nije dala zaspati do četiri sata. Nastavili smo čekati do pola devet, kad se Edin pojavio. Bio je ljut, zabrinut i bez ikakve nade u život. Tog jutra mi je bio poseban. Sjeo je pored nas i sa izrazom žaljenja rekao nam:
-Prelazio sam liniju, skroz preko. Nema mina, a da sam bio pametan pozvao bih i vas i prošli bi. Bili su skroz neoprezni oko šest sati kad je počelo da sviće. Ja sam prvo mislio sam da izvidim i da pravimo plan za dalje, međutim ukazala se prilika da mogu proći ispred njih i na brzinu se sjetih da bar provjerim da li je minirano. Tako da sam prošao, ali sam se načekao za sljedeću priliku, da se vratim vama! Izvidio sam sve. Vjerujte da nas je sam Bog uputio baš na ovo mjesto. Lijevo i desno je nemoguće proći. Rov do rova i vani su svugdje, a ovi blizu nas su komandno mjesto, vjerujte i osjećaju se ovdje najbezbjednijim. Moramo to iskoristiti dok je magla jer samo povremeno izlaze.
Rekao nam je još da nema mina u suprotnom pravcu i da su četnici po kotama sa kojih se vidi daleko. Skrenuo nam je pažnju da je jedino tu, gdje smo bili, malo ravnije i da kasnije nastupaju stijene koje su pomalo obrasle bjelogoričnom šumom, sve okolo je neprohodan teren i bili bi žive mete pa i za malu djecu. Dogovorili smo se da ne čekamo reakcije četnika, ako nas primijete, a mi vidimo da su nas primijetili. Odmah pucati po njima i naprijed. Pripremili smo svi po jednu bombu u najširi džep i bili spremni. Bilo je to trenutak ”biti il’ ne biti”.
Na tom mjestu smo ostavili još dva sata u čekanju i vrebanju povoljne prilike. Magla se dizala, spuštala, dok je kiša prestala i počeo je jak vjetar koji je tjerao maglu. Srećom i Božijom voljom, ugrabili smo šansu i prošetali se između dva bunkera koji su bili udaljeni jedan od drugog oko tridesetak metara. Sišli smo oko sedamdeset metara naprijed i… Prepreka! Došli smo do litica koje se nisu mogle zaobići. Bilo je ići nazad ili skakati sa petnaestak metara visine u kamenjar u kojem bi se i mačka polomila. Kao u filmovima, kad totalno gubiš nadu i ne vidiš izlaz. Edin otvara svoj ruksak iz kojeg sa smiješkom, koji nije pokazivao deset dana, vadi konop dužine desetak metara. U čudu smo gledali ”slamku spasa”, kojom treba da se spasimo. Dok smo pripremali spust niz litice, tražeći drvo koje je najbliže kamenitom tlu, u suprotnom pravcu smo vidjeli neku borbenu liniju koja je bila okrenuta nama.

Nastavice se

[Dedo]

#23657

Bez sumnje smo konstatovali da su naši, Kladnjaci, i sve nam je u tom trenutku bilo lakše.
Jedan po jedan smo se spustili na sigurno, ali smo ipak morali da se rastajemo sa konopom na visini od oko pet metara do tla. Spoj sa tlom je slamao umorne kosti i nije se moglo hodati ni za sat vremena. Nije nam ni bilo potrebno, dok smo se donekle osjećali kao na sigurnom, uživajući da kisnemo na sitnoj kiši koja je upravo tada počela da pada. Nakon izvjesnog vremena ipak smo se nakanili da pođemo. Cilj koji smo sebi postavili, pronašli smo i sva naša nadanja i radost nestadoše u tom trenutku. Linija koju smo gledali, misleći da je naša, i došli do nje, samo zato što je gledala ravno u četničku liniju koju smo mi prešli, nažalost, bila je ponovo četnička. Proveli smo još nekoliko sati u toj međuzoni koja očigledno nije pripadala nikome, da bi se na kraju izgubili.
Penjali smo se na drveće da bi vidjeli mjesto na kome smo prošli, a bilo je lahko prepoznatljivo po liticama i visokoj osmatračnici na kojoj se visoko njihala zastava trobojka. Naša iznemoglost zbog gladi i umora je kulminirala i ponovo smo odmorili jedan sat. Nakon toga ja sam se ponovo popeo na neku visoku bukvu i uspio vidjeti mjesto za kojim smo tragali. Nisam htio rizikovati da se penjem ponovo, već sam iskoristio omot pušaćih papirića i na njemu napravio skicu na nemogućoj visini. Pazio sam da se spustim nazad na zemlju okrenut leđima prema liniji koju smo prešli, da se ponovo ne okrećemo u pogrešnom pravcu i da ne lutamo. Suprotan pravac nam je trebao, sjeverozapad, tačno smo to ocijenili dan ranije. Glad se nije mogla podnositi. Mrak je padao i dok smo sjedili i komentarisali šta i kuda dalje, prisjećao sam se da sam zadnji put vrlo oskudno jeo prije tri dana i četiri noći. Pitao sam se kao i uvijek, (samo se pitam i pitam, čitav jebeni rat), odakle malaksalo tijelo crpi energiju i uopće živi?
Iskoristio sam naš odmor i dao se na prikupljanje koprive i puževa koji su mi zapeli za oko dok smo se kretali u užem krugu. Nakupio sam punu kesu puževa. Nabrao sam i koprive od koje su mi dlanovi trnjeli i naprosto odebljali kao od anestezije. Pred sami akšam smo se smjestili na skrovito mjesto, gdje smo se ogradili šatorskim krilima, a iznad su bile kamene strehe. Naložili smo i vatru koja se sigurno nije mogla vidjeti, a i četnici su ih ložili, tako da nas miris dima nije mogao odati. Odsjaj se nije mogao vidjeti i pored toga što smo se ogradili, jer se spustila gusta magla. Moje puževe i koprivu koju sam isjeckao i zajedno posolio, stavio sam u neku veliku limenu konzervu koju sam našao i koju sam prethodno dobro oprao pomoću koprive. Sva trojica su se gadila na puževe dok sam ih pripremao, odsjecao im stopala koja se jedino i jedu. Da sam ih kojom srećom našao prethodnih dana, tada bih bio mnogo sposobniji. Nakon desetak minuta širio se prijatan miris čorbe koja je kvrcala. Nisu htjeli odmah priznati da ih izazovno golica taj miris.

Nastavice se

[Dedo]

#23669

Pojeo sam prvu porciju čorbe od puževa, spremio drugu i… Valjda vidješe da ne podlegoh ni od čega, pa i oni odlučiše probati. Pekli smo još nekoliko tura čorbe od puževa i nestade ih taman kad smo počeli puniti stomak. Oko pola noći ugasili smo vatru i mirnijeg stomaka zaspali između četničkih linija koje su nam bile podjednako blizu sa obje strane, otprilike dvjesto metara sa svake strane.

Nastavice se

[Dedo]

#23670

Konačno sloboda!!!
15. august 1995. god.

Dan je osvanuo maglovit i bez kiše. Bilo je oko sedam kad smo konačno ustali iz loga, kao jazavci, podbuhli i prljavi. Gadio sam se sam na sebe dok sam gledao stopala na kojima nisam imao čizama od dan ranije, kada sam bacio čizme kojima su đonovi naskroz otpali. Ostale su mi vunene čarape koje se još nisu bile poderale, zahvaljujući šumskom terenu koji je bio mehka podloga od trave i lišća. Moralo se dalje! Oko devet smo krenuli, tačno kad su se sunčevi zraci probili kroz krošnje drveća. Ponovo je pravac bio sjeverozapad, i nakon samo deset minuta hoda našli smo ponovo bezbroj tragova i mjesto gdje su logorovali neki vojnici, sudeći po ostacima hrane i smeća. Pretpostavljali smo da su naši, po svim dokazima, a i našli smo na bukvi uklesan natpis, ”Ovo je slobodan put do Kladnja” sa strelicom ispod. Sumnjali smo, da nije četnička zamka, te smo oprezno pretresli teren. Nigdje žive duše nije bilo i prateći strelicu došli smo do neke makadamske ceste, kod koje je strelica bila usmjerena lijevo uz cestu. Razmišljali smo i planirali, nakon čega smo u velikim razmacima lijevom stranom ceste, uz obalu, pošli u pravcu koji je strelica pokazivala. Potvrda da su tu boravile naše jedinice bio je natpis koji smo pronašli, a na jednom proširenju smo pronašli i ognjište na kome se ložila vatra, a pored su bili ostaci kesa od kahve, tuzlanske pavlake, prazne kutije cigareta drina, mnogo praznih konzervi sa arapskim natpisima itd. Dalje, u produžetku ceste, bilo je nekoliko složenih gomila drva, nekoliko malih plastova sijena i poslije toga su bile barikade preko ceste. Barikade su bile po izgledu davno postavljene, jer se drveće već bilo osušilo. Ispitali smo barikade na kojima smo pronašli mine, dok je jedna strana, uz obalu, bila pomicana više puta i nazirali su se svježi tragovi na mokroj zemlji. Bilo je oko deset sati prijepodne kad smo dijelili zadatke otkrivanja ”naše linije”, dok smo sa sumnjom i s rezervom imali na umu da je možda i četnička. Zbog našeg umora i stanja u kojem smo se nalazili, s pravom mogu da kažem da smo bili na ivici ludila u kojem smo već bili spremni uraditi sve da prođemo ili izginemo. Mutilo nam se pred očima, sijevale su razne misli, ideje sulude sadržine i slično. Na mojim nogama je bio ostao još po neki komadić čarapa u kojima sam proveo tri dana. Tabani su već bili ”živa rana” koja je pekla i skoro da nisam mogao hodati.
Bili su to trenuci koji su odlučili o našem opstanku, i da tu i tada nismo prošli, ko zna šta bi sve bilo dalje. Do kraj života svima nama, četvorici mučenika, taj dan će ostati u najjačim uspomenama, uspomenama na novi rođendan. Skratiću priču, jer ta bi priča bila poseban roman o trenucima najveće napetosti, najosudnijih pokreta i donošenja najvažnijih odluka u životu.

Nastavice se

[Dedo]

#23697

Kladnjaci su bili više nego oprezni i nisu prepuštali slučaju ni jedan pokret ptice sa grane, a kamoli čega drugog. Dan ranije su imali pucnjavu, tu na istom mjestu, i dalje sumnjaju da su to ipak bili Srebreničani ili Žepljaci, koji su sa nevjericom otvorili vatru na njih. Poslije toga sve je išlo teže, dokazivanje ko si i odakle dolaziš. Među nama četvoricom, njih trojica odlučiše da bi bilo najbolje da baš ja prvi ispitam teren poslije barikada. Mislili su da ću to ja najbolje odraditi. Nije bilo vremena za nagađanja, prepiranja, analiziranja i odlaganja. Krenuo sam i rekao im, ako vide da će me neko zarobiti, ako se ne uspijem ubiti, da im halalim svaku kap krvi ako mi skrate muke pucajući mi u leđa. Došunjao sam se do jednog uzvišenja, odakle sam iz hladovine počeo sa osmatranjem. Ni slutio nisam da sam se nalazio na trideset metara od neke linije. Ugledao sam neki sto ispod drveta sa žutom kantom na njemu. Moji su ostali iza leđa i dao sam im znak da sam nešto vidio pokazujući im rukom ispred sebe. Samo su kimali glavama i pokazivali mi da me drže na oku. Drugo što sam vidio ispred bio je profesionalno maskiran bunker, koji sam počeo da na takvoj maloj distanci osmatram dvogledom. Ništa se nije micalo, a meni se strpljenje gubilo, namjerno sam zgazio suhu granu stojeći iza debele homore*, koju ni PAM ne bi probio. Grana je prasnula u mrtvoj tišini i čekao sam reakciju, nečiju. Ništa se ponovo nije micalo. Gledao sam dvogledom u puškarnicu koju sam uočio i nakon nekoliko trenutaka vidio sam puščanu cijev koja je šetala lijevo-desno. Ponovo sam slomio granu, cijev je zastala tačno u mom pravcu i jasno sam gledao u otvor cijevi. Bio sam u prednosti što sam se nalazio u dubokoj hladovini dok je bunker bio obasjan suncem, kao i ostali sa lijeve i desne strane. Taj bunker je nekako bio najistureniji. Nisam mogao čekati da me iznenada zaspe rafal, pozvao sam:
-Ima li iko živ ovdje?
Tišina i dalje. Jedino dva-tri oprezna pokreta sa lijeve strane. Vjerovatno je neko zauzeo siguran položaj. Ponovo sam pomislio da su u pitanju četnici. Pozivao sam još dva puta govoreći da idem iz Žepe i ako su Muslimani, da se slobodno pojave i ja sam istupio iz zaklona. Očekivao sam rafal i bilo mi je svejedno, samo da me ne uhvate živog. Ne bi ni mogli, jer sam imao spremnu bombu koju bi aktivirao ili bi pucao po njima, a onda se zna. Izašao sam na proplanak. Ponovo tišina. Poslije minut, dva neko mi je odgovorio:
-Spusti pušku i priđi na tranšeju!

Nastavice se

[Dedo]

#23708

Rekao sam da neću spustiti pušku, ali ću doći do tranšeja, pa kako bude i rekao sam ponovo da dolazim iz Žepe. Prišao sam na pet metara bunkeru iz kojeg je izašao stariji čovjek s uperenom puškom, u maskirnoj uniformi, neobrijan, bez ikakvih oznaka na uniformi. Posumnjao sam, ali je bilo kasno, mada mi je nešto iznutra govorilo da sam spašen.
-Jesi li sam junače? – gledao me i pitao me još jednom jesam li sam.
Rekao sam mu da jesam i pitao ga jesam li na sigurnom, tražeći dokaz. Mislim da mu je bilo jasno ko sam i vidjevši me kako izgledam, onako bos i poderan, prljav i ojađen, izašao je iz tranšeje i počeo plakati. Spustio je pušku, prišao mi jecajući. Govorio je da je mojim patnjama kraj i da sam na slobodnoj teritoriji. Dirnuo me taj trenutak, taj plač čovjeka od pedesetak godina, koji mi je govorio da je nedavno izgubio sina mojih godina. Ja nisam mogao da vjerujem da sam na sigurnom i nisam mogao da se maknem s mjesta na kojem sam se prosto svalio na rosnu travu, razmišljajući da li da kažem da tri moja prijatelja čekaju šta ću im javiti. Još uvijek nisam vjerovao da nisu četnici, mada mi još odzvanjaju riječi starca koji je dozivao susjedni rov govoreći da dođe neko jer je došao jedan Žepljak, kojeg treba neko da odveze do Kladnja. Dotrčalo je nekoliko momaka od kojih su neki imali velike ambleme ARBiH na rukavima maskirnih jakni. Tada sam im rekao da imaju još trojica i pozvao moje da dođu. Sreći nije bilo kraja toga dana, koji je bio sigurno posljednja šansa u pokušaju našeg spašavanja. Ne mogu ni pretpostaviti šta bi se sve odigralo da nismo taj dan prešli na slobodne prostore, jer smo bili na kraju svih snaga i pred totalnim kolapsom, koji je prijetio najgorom sudbinom, nama koji smo bili gladni i totalno iscrpljeni. Ja nisam imao snage za dalje i bio sam spreman na sve tog dana, samo da sebi okončam muke, kojima je morao doći kraj.
Samo o tom danu mogla bi se napisati jedna knjiga, jedan istinit roman, u kojeg bi nekako stale sve niti koje nas spojiše sa ostatkom normalnog svijeta, koje nas povezaše sa životom koji je nestajao pred nama, kojeg smo jurili u nepoznatim bespućima, crpeći i posljednji atom vlastite enegrije, koja se gasila svake naredene minute.

Nastavice se

[Dedo]

#23723

Taj dan, sam za sebe, proslavljam kao drugi rođendan mada se nerado sjećam tih događaja. Ipak, kraj toga puta podsjeća me na produženje napaćenog života i okončanje jednog stradanja iz kojeg sam iznio sebe, svojoj porodici, Bosni i Hercegovini. Nakon kraćeg boravka na mjestu gdje smo prešli, gdje su nas nahranili i okrijepili, došao je kamion koji nas je prevezao do Kladnja, u kasarnu Prve Muslimanske Brigade, a mjesto, odnosno teren na kojem smo prešli (naselje Starić), pripadao je kladanjskom predgrađu. U kasarnu smo bili primljeni poput najdragocjenijih bića planete zemlje, a i bili smo prvi stradalnici, koje su na tom dijelu prihvatili. Tamo su nas upoznali sa akcijama koje su provodili od 27. jula ’95. do 11. augusta. ’95. s ciljem prihvatanja ljudstva iz Žepe, pa i iz Srebrenice. U tom periodu nije bilo nikoga koga bi prihvatili tako da su se povukli sa tog mjesta. Mi smo bili prvi, ali nismo naišli na njih jer su već bili napustili te položaje. To su bili oni tragovi koje sam spominjao, a koje samo bili našli prije njihove linije.
Desila se i jedna neugodna situacija u toku kratkog informativnog razgovora sa oficirom bezbjednosti Prve muslimanske brigade. Željeli su saznati kojim putem, odnosno kojim pravcem smo prošli, da bi imali što tačnije podatke za svoje obavještajne organe. Nisu nam vjerovali kuda smo prošli, a posebno nisu vjerovali da smo se probili preko Špiljanske stijene, koja je izgleda za Kladnjake bila nedokučiva teritorija. Kratko smo im rekli da odu tamo, pojašnjavajući im kuda će se uputiti, rekjavši im da je tamo ostao konopac koji sigurno i dalje visi i da će se u to uvjeriti. Nismo se dalje raspravljali, a i pred noć je došao neki kombi koji nas je prevezao do Ciljuga (Živinice), gdje je bio sabirni centar za preživjele Žepljake. O tome su nas već bili upoznali, po našem dolasku u kasarnu. U Ciljugama smo pronašli oko dvije stotine naših, a bilo ih je koji su već prebačeni do svojih porodica širom BiH. Mi smo sa ostalima sačekali organizovani prevoz do ostalih gradova na potezu Vareš – Breza – Visoko – Kakanj – Zenica. Već sam znao da su moji negdje oko Zenice i pronašao sam ih tri dana nakon prelaska u Starić, 18. augusta 1995. godine. Taj dan je bio vrhunac radosti i sreće, tako da ponovo napominjem da moje upuštanje u detaljisanje bilo poseban roman.

Nastavice.se

[Dedo]

#23724

Nakon svih tih golgota i strahota, nakon sreće ponovnog života sa okupljenom porodicom, mobilisali su nas ponovo. Šesnaestog oktobra 1995. godine postrojili su nas u Varešu, nas šest stotina i nešto, ostatak Žepske brigade i dodijelili nam položaje na Nišićkoj visoravni. Evo i do sada branimo našu BiH na drugim teritorijama, u ledenoj Okruglici, Nišićima, Brgulama i ostalim vareškim ratištima. Nastalo je primirje i potpisaše neke sporazume, u nekom Dejtonu, u Americi, prije dva – tri dana. Skoro da više i ne puca i dosta je mirnije. Ja provedoh dva dana muhabeteći* sa mojim Numom koji je bio raspoložen da mi pojašnjava put kojim sam se spasio, a nisam znao kud sam u stvari prošao. I pored moje želje da to jednog dana stavim na papir, onako kako jeste, inspirisao me i moj rođak Adil od kojeg dobih pismo iz Goražda, u kojem mi je detaljno napisao kako se spasila grupa sa kojom smo bili pošli u proboj na slobodne teritorije, već dalekog augusta.
Hladna je ova Okruglica. Pomalo zavejani dubokim snijegom, u kojem provodimo dane prepričavajući nedaće i patnje koje svako na svoj način preživje. Izginulo je mnogo ljudi u tom proboju, koji je trajao skoro mjesec dana. Neke grupe su i mnogo duže provele u čekanju u Žepi, na nekog ko će možda doći da ih prevede. Patrioti, heroji i plemeniti ljudi, poput Nume Krluča, odlazili su u daleku Žepu, dovodili Žepljake, bili ranjavani i čak ginuli. Jedan od poginulih je kapetan Asim Sulejmanović, koji je poginuo oko Jezernice u pokušaju prevođenja Žepljaka.
Krajem oktobra, tačnije 29. oktobra 1995. godine, prvi dan kada smo primili liniju na Nišićkoj visoravni od neke sarajevske brigade, poginuo je Nusret Šehić, iz sela Luke. Poslije svega, lično ne vjerujem nikakvim primirjima i gluho bilo, kao da sam sebi utufio* u glavu da rat ustvari nikad neće ni stati. Možda je i blizu smak svijeta o kome svi pričaju, ili nešto sasvim treće. Već sam odavno izbjeglica i primjećujem da nas je preko glave svima, a ne možemo na svoje. Kuda dalje?

Okruglica, Vareš, 28. decembar 1995 god

Nastavice se

[Dedo]

#23725

PriloziSvjedok osam ubistava

Zabilježio sam i svjedočanstvo preživjelog logoraša, koji je kao maloljetnik bio zatočen u Rogatici 1995/1996. gdje je pretrpjeo najteže torture i vidio mnoga ubistva.

Poslije pada Žepe, sa nekolicinom prijatelja ostao sam na Žepskoj planini sve do 29. jula 1995. godine. U trenucima kad dolazi do povlačenja naših jedinica, koje su četnici razbili prodirući na Žepsku planinu, ostao sam u grupi sa još osam ljudi. Pokušali smo da se prebacimo ka Srbiji, pošto sam, kao i mnogi drugi imao rodbinu u Srbiji. U toj grupi su bila tri brata: Šemsudin, Seudin i Fadil Aruković. Pored njih su bili otac i sin Agonja i Belmir Omerspahić, potom Hazim i Azmir Sulejmanović, te Ramiz Cocalić, koji je bio iz okoline Višegrada i dobro je poznavao put. U pećinama oko Žepe ostali smo do 4. augusta 1995. godine jer sam povrijedio nogu u surovim terenima kanjona Drine. Četvrtog augusta napravili smo improvizirani splav i prevezli se preko Drine na teritoriju Srbije.

Nastavice se

[Dedo]

#23744

Narednog dana smo krenuli u dubinu srbijanske teritorije gdje smo naišli na spremnu zasjedu srbijanske milicije i tu smo i zarobljeni, nakon čega su nas skinuli do pojasa i tukli, a potom utrpali u jedno auto. Krenuli su ka selu Jagoštice, koje je bilo na teritorije Srbije, ali je komandir te srbijanske milicije naredio da nas potrpaju u neki kamion uputivši ga prema Višegradu. Kada smo stigli do sela Klašnik, nedaleko od Višegrada, čuli smo kako govore nekome da su stigla svježa jagnjad za klanje. Bili smo svezani policijskim lisicama. Tu su nas istovarili i dočekali nas riječima: Dobro došli u Republiku Srpsku!
Jedan četnik kojeg su zvali ”Kinez”, neki Ristić, prepoznao je Ramiza Cocalića, sa kojim je išao zajedno u školu u Višegrad. Ramiza su odvojili, a nas su počeli tući. Taj isti Ristić mene je nožem rasjekao preko prsa pitajući gdje mi je puška. Niko od nas nije imao oružje. Tukli su nas nekim kolcima i udarali nogama bez milosti. Nismo ni jedan udarac dobili golom rukom, samo jakim drvenim kolcima. Pitali su nas da li smo čuli za Milana Lukića. Rekli smo da nismo, na šta su oni odgovorili: -Vidjet ćete, dobar je to čovjek! Ponovo su nas tukli, da bi nas počeli odvajati. Kao i Šemso Aruković bio sam vezan lisicama. Šemsu su posebno tukli pošto su saznali da je radio kao policajac u Žepi. I ja sam dobijao udarce iste žestine mada sam im rekao da sam samo radio kao prevodilac za UNHCR. Poslije toga su javili Milanu Lukiću da dođe iz grada, da bi se pojavio sa svojim prijateljima nakon sat vremena. Rekao nam je da će sve biti u redu i da će nas prebaciti u komandu koja se nalazi u Višegradu i da će nas odatle razmijeniti u Goražde ili Sarajevo. Pitao nas je gdje bismo mi voljeli da budemo prebačeni. Mi onako goli do pasa i pretučeni na smrt samo smo kimali glavama, ne mogavši progovoriti ni riječ. Dotjerali su tri auta. Šemsu i mene su stavili u nekog juga za kojeg su nas pitali da li ga poznajemo. Dotjerali su ga iz Žepe. Rekli su da će mene i Šemsu do komande, a ostale u zatvor, pošto njih nemaju šta da ispituju. Prije nego smo krenuli Milan Lukić je razgovarao sa svojim prijateljima govoreći:
-Znate za ono mjesto, ona voda pored puta, korito? – primijetio je da sam ga čuo i pitao me:
-Šta me gledaš?
Oborio sam glavu. Kad smo krenuli prema Višegradu vozač je zaustavio auto, uzeo pušku i nož i izašao. Rekao je da mora u WC. Vidio sam to korito i vodu o kome su govorili. Druga dva auta sa ostalim zarobljenicima su ostala iza nas, a mi smo nastavili ka Višegradu. Poslije nekoliko minuta iza nas su se čuli dugi rafali automatskog oružja. Nakon nekoliko minuta, na jednoj krivini, naš auto je ponovo stao. Nakon pola sata stigla su i druga dva auta.

Nastavice se

[Dedo]

#23756

U autima je bio samo Milan Lukić, sa svojim prijateljima. Nakon što je izašao, Lukić se obratio Šemsi i rekao mu:
-Ona tvoja braća su pokušala pobjeći, ali nisu nikuda otišli, ostali su tamo. Okrenuo sam se ka jednom autu i na zadnjem sjedištu sam vidio pantalone jednog od Arukovića, sigurno su ih skinuli sa mrtvog tijela. Lukić je rekao vozaču da nastavimo dalje, i ponovo smo krenuli ka Višegradu. Na mjestu Trševine, nadomak Višegrada, pukla je guma na autu. Nas dvojica smo izašli onako vezani, a izašao je i Lukić sa ostalima. Pošto nisu mogli odvrnuti šaraf, Šemsu su odvezali i naredili mu da on odvrne šaraf, pošto je fizički izgledao jači od bilo kojeg četnika. Dok je Šemso montirao gumu, Milan Lukić je svojom puškom nišanio negdje, po nekim Srbima govoreći:
– Jes mi naletilo da pucam!
Drugi su ga sputavali govoreći:
-Nemoj, možeš koga ubiti, ostavi to. Kako je Šemso montirao gumu oni su ga gledali sa strane govoreći kako je snažan i kako je šteta što nije njihov. Kad je guma zamijenjena ponovo su nas vezali zajedno i nastavili smo put. Na oko dvjesto metara odatle Lukić je opet namignuo šoferu koji se zvao Boban, mislim da je i on Lukić, rekavši mu:
-Izgleda da je opet pukla guma?
-Ma to se tebi čini, nije! – rekao mu je šofer.
Raspravljali su se oko dvije minute i najednom mu je Milan Lukić rekao da zaustavi auto i da ipak provjere. Naredio je nama da izađemo i sjednemo na neku među i da okrenemo leđa. Dok sam sjedao okrenuo sam se i vidio da nišani puškom prema nama i on mi je rekao:
-Sjedi, okreni glavu i ne boj se ništa. Samo što sam se okrenuo, zažmirio sam i odjeknuo je pucanj. Milan Lukić je kukavički pucao u leđa Šemsi Arukoviću. Bio sam komiran. Nisam ništa osjećao, ne vjerujući da sam živ i da me nije pogodio. Nisam ni straha osjećao, jednostavno sam bio sleđen. Milan se počeo šaliti na račun Šemse, govoreći da je puška slučajno opalila, da nije htio, izvinjavajući se i pitajući ga: Boli li te Šemso? Očekivao sam pucanj u mene, jer drugu sudbinu nisam mogao vidjeti, mislio sam da je kraj mom životu. Pritrčao je neki, po nadimku Zimonja i otkačio lisice sa Šemsinih mrtvih ruku koje su bile vezane za moje. Mene su ponovo vezana ubacili u auto. Poslije toga, dok sam bio u autu, Šemsu su odvukli za noge pod put, gdje mu je Milan Lukić ispalio još nekoliko metaka u leđa. Sjeli su u auto i krenuli smo prema Višegradu. Vozač auta, Boban, govorio mi je:
-Ne boj se, da smo te htjeli ubiti i prljati grad, već bi bio mrtav. Vozimo te u Višegrad.
Dolaskom u Višegrad, Milan Lukić i njegova ekipa odveli su me u neki kafić gdje su se ismijavali sa mnom. Lukić je smijući se galamio da je doveo ”američkog marinca”. Većina njih me je pljuvala i na razne načine su me ponižavali. Odatle su me odveli u neku komandu gdje sam bio isljeđivan i mučen tri dana, da bi mi četvrti dan, 8. augusta 1995. godine došao njihov komandant Višegrada, Radomir Furtula.

Nastavice.se

[Author]

Posts