[Dedo]

#23185

Čitave porodice izgorjele su u kućama. To je bio jedan veliki šok za sve nas. Negdje u isto vrijeme preko radija čuli smo vijest o velikoj pobjedi Žepljaka kad su zaustavili četnike u njihovom pokušaju osvajanja Javor planine i Zlovrha, što bi ustvari značilo pad Žepe. Ova dva događaja, pokolj u Rogatici i samim time nemoguć povratak nazad, te uspjeh naših u odbrani Žepe, bili su sudbonosni da nastavimo put prema Žepi. Dogovor je pao. Nas dvadesetak koji smo bili na Šljivnu krećemo prema Žepi, dvadeset i šestog juna, tačno mjesec dana poslije dolaska. Na Šljivnu nam je bilo dobro i sigurno. Mještani su bili gostoljubivi, ali odbrana tog teritorija nije bila potpuno organizovana. Hrane je bilo sve manje. Šljivno i Dub su zapaljeni mjesec, dva poslije našeg odlaska. Naša Armija koja se malo bolje organizovala vratila je teritoriju pod svoju kontrolu uz gubitke na obje strane.
Put od Šljivna, pa dokle stignemo, bio je drugačiji. Sada nije bilo opasnosti od četnika, ali ovaj put smo morali proći našu vojnu policiju koja više nije dozvoljavala muškarcima da odlaze. Prošli smo ipak bez problema i stigli do puta koji iz Pešurića ide do Međeđe i tada smo vidjeli Drinu. Skrenuli smo prema jednom selu koje kao da je visilo na nebu. To je selo Džankići gdje je bila stacionirana višegradska vojska na čelu sa Ahmetom Sejdićem. Dugo smo išli prema Džankićima. Prošli smo kroz Đipe gdje su nam mještani tog sela rekli da smo skoro stigli do Džankića. Međutim, još dva sata su nam trebala da stignemo do Džankića. Jako umorni od teškog i dugog puta stigli smo u Džankiće i svratili u prvu kuću i onako umorni ubrzo zaspali. Ujutro kad smo ustali došao je jedan stariji čovjek i njegova žena da prevedu jednu ili dvije porodice k sebi. Tako sam ja sa svojima i sa jaranom i njegovom porodicom, otišao kod tog đede i nene. Oni su bili jako fini prema nama. Hranili smo se svi njihovom hranom koju su imali u kući. Morali smo ostati jedno vrijeme u Džankićima. Čekali smo da nas Sejdić sa svojom vojskom prebaci do Crnog vrha i Hranjevca, slobodnih teritorija višegradske općine, koju prekida Sjemeć gdje se nalaze četnici. Naša vojska je jednom sedmično prelazila preko Sjemeća i to između dva srpska sela, Kočarin i Kopita. Ostali smo u Džankićima sedam dana. Dok smo bili u Džankićima bili smo svjedoci strašnih priča Višegrađana koji su baš u to vrijeme izbjegli iz Višegrada.
Jedan čovjek je izašao iz kuće gdje je zapaljeno na desetine civila sa ženama i djecom. Bos je stigao u Džankiće. U Džankićima smo čuli preko radija o velikom bjegu od preko 1.500 Bošnjaka iz Rogatice koji su bili opkoljeni u tunelu kod Mesića. Desetak civila tada je poginulo, a mnogo više ih je ranjeno. Dan prije nego smo krenuli preko Sjemeća iz Žepe je došlo desetak Rogatičana istim putem kojim mi moramo proći do Žepe. Među njima je bio Samir Živalj a.r. koji je dobio «zlatnog ljiljana». Tu je bio i Emir Teskeredžić a.r. i drugi.

Nastavice se

[Dedo]

#23222

Čitave porodice izgorjele su u kućama. To je bio jedan veliki šok za sve nas. Negdje u isto vrijeme preko radija čuli smo vijest o velikoj pobjedi Žepljaka kad su zaustavili četnike u njihovom pokušaju osvajanja Javor planine i Zlovrha, što bi ustvari značilo pad Žepe. Ova dva događaja, pokolj u Rogatici i samim time nemoguć povratak nazad, te uspjeh naših u odbrani Žepe, bili su sudbonosni da nastavimo put prema Žepi. Dogovor je pao. Nas dvadesetak koji smo bili na Šljivnu krećemo prema Žepi, dvadeset i šestog juna, tačno mjesec dana poslije dolaska. Na Šljivnu nam je bilo dobro i sigurno. Mještani su bili gostoljubivi, ali odbrana tog teritorija nije bila potpuno organizovana. Hrane je bilo sve manje. Šljivno i Dub su zapaljeni mjesec, dva poslije našeg odlaska. Naša Armija koja se malo bolje organizovala vratila je teritoriju pod svoju kontrolu uz gubitke na obje strane.
Put od Šljivna, pa dokle stignemo, bio je drugačiji. Sada nije bilo opasnosti od četnika, ali ovaj put smo morali proći našu vojnu policiju koja više nije dozvoljavala muškarcima da odlaze. Prošli smo ipak bez problema i stigli do puta koji iz Pešurića ide do Međeđe i tada smo vidjeli Drinu. Skrenuli smo prema jednom selu koje kao da je visilo na nebu. To je selo Džankići gdje je bila stacionirana višegradska vojska na čelu sa Ahmetom Sejdićem. Dugo smo išli prema Džankićima. Prošli smo kroz Đipe gdje su nam mještani tog sela rekli da smo skoro stigli do Džankića. Međutim, još dva sata su nam trebala da stignemo do Džankića. Jako umorni od teškog i dugog puta stigli smo u Džankiće i svratili u prvu kuću i onako umorni ubrzo zaspali. Ujutro kad smo ustali došao je jedan stariji čovjek i njegova žena da prevedu jednu ili dvije porodice k sebi. Tako sam ja sa svojima i sa jaranom i njegovom porodicom, otišao kod tog đede i nene. Oni su bili jako fini prema nama. Hranili smo se svi njihovom hranom koju su imali u kući. Morali smo ostati jedno vrijeme u Džankićima. Čekali smo da nas Sejdić sa svojom vojskom prebaci do Crnog vrha i Hranjevca, slobodnih teritorija višegradske općine, koju prekida Sjemeć gdje se nalaze četnici. Naša vojska je jednom sedmično prelazila preko Sjemeća i to između dva srpska sela, Kočarin i Kopita. Ostali smo u Džankićima sedam dana. Dok smo bili u Džankićima bili smo svjedoci strašnih priča Višegrađana koji su baš u to vrijeme izbjegli iz Višegrada.
Jedan čovjek je izašao iz kuće gdje je zapaljeno na desetine civila sa ženama i djecom. Bos je stigao u Džankiće. U Džankićima smo čuli preko radija o velikom bjegu od preko 1.500 Bošnjaka iz Rogatice koji su bili opkoljeni u tunelu kod Mesića. Desetak civila tada je poginulo, a mnogo više ih je ranjeno. Dan prije nego smo krenuli preko Sjemeća iz Žepe je došlo desetak Rogatičana istim putem kojim mi moramo proći do Žepe. Među njima je bio Samir Živalj a.r. koji je dobio «zlatnog ljiljana». Tu je bio i Emir Teskeredžić a.r. i drugi.

Nastavice se

[Dedo]

#23211

Pošto smo ih poznavali, upitali smo ih kakvo je stanje u Žepi i oni su nam rekli da je trenutno mirno, ali da su bile velike borbe kad su Žepljaci zaustavili četnike u Budućinu Potoku. Oni su nam rekli da su došli ovamo da oslobađaju mjesta oko Rogatice i samu Rogaticu, a u Žepi nije bilo napadanja već samo odbrana teritorije. Obojica su kasnije poginula oslobađajući sela oko Rogatice, a Samir rahmetli je dobio posthumno «zlatni ljiljan».
U tri sata ujutro, trećeg jula, krenuli smo putem preko Sjemeća. Bilo nas je više od stotinu. Uspješno smo prešli između srpskih sela Kočarin i Kopita. Višegradski borci išli su za nama kao pratnja. Pored nas, bilo je mnogo civila iz višegradske općine. Većina ih je željela preći u Žepu. U jednom trenutku, a bio je mrkli mrak, presječena je kolona. Izgubili smo one koji su bili ispred nas. Zavladala je panika, ali višegradski borci su se vratili po nas. Prešli smo preko sjemećkog asfalta koji ide od Rogatice preko Lijeske do Višegrada i dalje u Srbiju. Prelazili smo u grupama po troje ili četvero. Kad smo došli u Hranjevac, tu smo odmorili u kući jedne naše komšinice iz mahale. To je ustvari bila kuća njenog oca. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema Miloševićima, selu pokraj Drine.
Saznali smo da u Miloševićima ima čovjek koji prevodi narod do Žepe. Pošto nismo našli tog čovjeka, pošli smo sami nekim putem pored Drine koji od Miloševića vodi do srpskog sela Stari Brod. Dok smo išli tim putem vidjeli smo mnogo leševa koji su plutali Drinom. Prepoznali smo i jednog komšiju iz naše mahale. Njegovo ime je Safet Hodžić. Znali smo da je on otišao nešto ranije prema Žepi. Nije nam bilo jasno gdje je nastradao. Put kojim smo išli bio je vidljiv s druge strane Drine gdje su se nalazila uglavnom bošnjačka sela koja su izgorjela i narod protjeran, a bilo je i srpskih kuća. Vidjeli smo neke mještane Srbe, ali smo naivno nastavili dalje usred bijela dana. Onda smo došli do neke uvale, dola i tu našli postavljenu minu za koju smo znali jer su nam oni Rogatičani što su došli iz Žepe rekli da se kod Starog Broda nalazi mina koju treba preći. Iako smo znali za tu minu, pomislili smo da je najvjerovatnije Safet rahmetli naišao na minsko polje i poginuo. Srpsko selo Stari Brod je odmah tu blizu i učinilo nam se da nam neko maše iz jednog grma. Uhvatio nas je strah i željeli smo se vratiti što prije nazad. Prije toga išli smo samo naprijed i bili smo jako naivni. Mislili smo da nam se ništa ne može desiti. Vratili smo se nazad istim putem. Pošto mještani sela Miloševići nisu smjeli živjeti u selu jer je pored same Drine i mi smo onda otišli u obližnju šumu gdje su se oni skrivali. Dok smo iscrpljeni odmarali, naišao je jedan komšija iz mahale i jedan čovjek iz višegradske općine koji je rekao da zna put do Žepe (obojica su nastradala kasnije u toku rata).

Nastavice se

[Dedo]

#23255

Pošto smo ih poznavali, upitali smo ih kakvo je stanje u Žepi i oni su nam rekli da je trenutno mirno, ali da su bile velike borbe kad su Žepljaci zaustavili četnike u Budućinu Potoku. Oni su nam rekli da su došli ovamo da oslobađaju mjesta oko Rogatice i samu Rogaticu, a u Žepi nije bilo napadanja već samo odbrana teritorije. Obojica su kasnije poginula oslobađajući sela oko Rogatice, a Samir rahmetli je dobio posthumno «zlatni ljiljan».
U tri sata ujutro, trećeg jula, krenuli smo putem preko Sjemeća. Bilo nas je više od stotinu. Uspješno smo prešli između srpskih sela Kočarin i Kopita. Višegradski borci išli su za nama kao pratnja. Pored nas, bilo je mnogo civila iz višegradske općine. Većina ih je željela preći u Žepu. U jednom trenutku, a bio je mrkli mrak, presječena je kolona. Izgubili smo one koji su bili ispred nas. Zavladala je panika, ali višegradski borci su se vratili po nas. Prešli smo preko sjemećkog asfalta koji ide od Rogatice preko Lijeske do Višegrada i dalje u Srbiju. Prelazili smo u grupama po troje ili četvero. Kad smo došli u Hranjevac, tu smo odmorili u kući jedne naše komšinice iz mahale. To je ustvari bila kuća njenog oca. Nakon kraćeg odmora krenuli smo prema Miloševićima, selu pokraj Drine.
Saznali smo da u Miloševićima ima čovjek koji prevodi narod do Žepe. Pošto nismo našli tog čovjeka, pošli smo sami nekim putem pored Drine koji od Miloševića vodi do srpskog sela Stari Brod. Dok smo išli tim putem vidjeli smo mnogo leševa koji su plutali Drinom. Prepoznali smo i jednog komšiju iz naše mahale. Njegovo ime je Safet Hodžić. Znali smo da je on otišao nešto ranije prema Žepi. Nije nam bilo jasno gdje je nastradao. Put kojim smo išli bio je vidljiv s druge strane Drine gdje su se nalazila uglavnom bošnjačka sela koja su izgorjela i narod protjeran, a bilo je i srpskih kuća. Vidjeli smo neke mještane Srbe, ali smo naivno nastavili dalje usred bijela dana. Onda smo došli do neke uvale, dola i tu našli postavljenu minu za koju smo znali jer su nam oni Rogatičani što su došli iz Žepe rekli da se kod Starog Broda nalazi mina koju treba preći. Iako smo znali za tu minu, pomislili smo da je najvjerovatnije Safet rahmetli naišao na minsko polje i poginuo. Srpsko selo Stari Brod je odmah tu blizu i učinilo nam se da nam neko maše iz jednog grma. Uhvatio nas je strah i željeli smo se vratiti što prije nazad. Prije toga išli smo samo naprijed i bili smo jako naivni. Mislili smo da nam se ništa ne može desiti. Vratili smo se nazad istim putem. Pošto mještani sela Miloševići nisu smjeli živjeti u selu jer je pored same Drine i mi smo onda otišli u obližnju šumu gdje su se oni skrivali. Dok smo iscrpljeni odmarali, naišao je jedan komšija iz mahale i jedan čovjek iz višegradske općine koji je rekao da zna put do Žepe (obojica su nastradala kasnije u toku rata).

Nastavice se

[Dedo]

#23231

Krenuli smo opet naivno s njim kao da malo prije nismo bili uplašeni kad smo pokušali otići do Žepe.
Čovjek iz Višegrada, tačnije iz područja Župe, rekao je da moramo proći preko neke uvale koji se zove Suhodol i da poslije toga više nema opasnosti. Taj Suhodol prelazi se više od dva sata, a nalazi se između dva srpska sela, Štavanj i Stari Brod. Jedno vrijeme smo išli i stigli smo do mjesta gdje je ovaj čovjek mislio da se nalazi Suhodol. Spuštali smo se nekih stotinjak metara niz stijene i klizavo zemljište. Bilo je jako strmo pa smo se morali držati za najmanje grančice i za žbunje. Svakog trenutka moglo se očekivati da se neko slomi i otisne niz stijene. Što je najgore, ispostavilo se da to uopće nije taj Suhodol preko kojeg moramo proći. To smo saznali kad smo došli do mjesta odakle su se ispod nas vidjele samo ravne gladine i ispod toga Drina. Da bi došli do tih gladina, stijena koje su bile odsječene ravno do Drine, izgubili smo najmanje sat držeći se za najmanje grančice i kližući. Sve što smo vidjeli u tom trenutku je nebo i Drinu daleko ispod nas. Da su kojim slučajem četnici došli iznad tog dola sve bi nas pobili ili bi nas čekali da se vratimo da nas pohvataju žive. Imali smo sreću da su moj Babo i otac mog jarana ostali malo više. Nisu se skroz spustili, odakle su nas granama prebacivali s tog mjesta gdje smo sišli. Teškom mukom vratili smo se nekih stotinjak metara nazad, a izgubili smo oko dva sata.
Kad smo izašli iz te provalije bili smo potpuno iscrpljeni jer smo čitav dan putovali. Onda nam je onaj čovjek rekao kako sad zna da je pogriješio put i da smo trebali ići preko drugog dola. Zvao nas je da krenemo s njim, ali niko mu nije vjerovao. Ionako umorni i iscrpljeni nismo mogli dalje. Rekli smo mu da ide svojim putem i poželjeli mu sreću. Vratili smo se nazad do Miloševića i rješili da više nećemo ići dok ne dođe pravi vodič. Umorni od puta, koji je počeo još na Džankićima, otišli smo da spavamo u Miloševiće, mada su mještani spavali u šumi. Uopće nas nije bilo strah. Bili smo jednostavno iscrpljeni. Sutradan u Miloševiće je stigao iz Žepe čovjek koji je prevodio ljude, uglavnom ljude s oružjem. Poslije kraćeg odbijanja pristao je da prevede našu grupu i još mnoge druge koji su čekali na vodiča. Polazak je određen za peti juli pa smo morali noćiti još jednu noć u Miloševićima. Mi, muškarci, spavali smo u nečijoj štali, a žene u jednoj kući u selu. Tu noć sanjao sam jako ružan san koji me probudio. Predosjećao sam da se nešto ružno može dogoditi na našem putu. Bio sam budan i onda ja došla vijest da krećemo.
Sakupili smo se u Miloševićima, svi koji treba da idu, a bilo nas je osamdeset šest kad smo se prebrojali. Pored nas iz Rogatice bilo je mnogo civila iz višegradske općine i još pridošlih iz Rogatice, uglavnom iz naše mahale. Na nas osamdeset i šest imali smo dva lovačka garabina, dvije lovačke dvocijevke i dva pištolja. Krenuli smo onim istim putem pored Drine kojim smo mi sami bez vodiča probali proći dva dana ranije, samo što je sad bila noć. Svi smo prešli preko one postavljene mine, jedan po jedan. Neki čovjek iz Župe htio je, pošto smo svi prešli preko mine, da je aktivira što je bilo suludo. Razlog zbog čega se ta mina nije dirala je da četnici ne znaju da narod prolazi ovim putem.

Nastavice se

[Dedo]

#23284

Krenuli smo opet naivno s njim kao da malo prije nismo bili uplašeni kad smo pokušali otići do Žepe.
Čovjek iz Višegrada, tačnije iz područja Župe, rekao je da moramo proći preko neke uvale koji se zove Suhodol i da poslije toga više nema opasnosti. Taj Suhodol prelazi se više od dva sata, a nalazi se između dva srpska sela, Štavanj i Stari Brod. Jedno vrijeme smo išli i stigli smo do mjesta gdje je ovaj čovjek mislio da se nalazi Suhodol. Spuštali smo se nekih stotinjak metara niz stijene i klizavo zemljište. Bilo je jako strmo pa smo se morali držati za najmanje grančice i za žbunje. Svakog trenutka moglo se očekivati da se neko slomi i otisne niz stijene. Što je najgore, ispostavilo se da to uopće nije taj Suhodol preko kojeg moramo proći. To smo saznali kad smo došli do mjesta odakle su se ispod nas vidjele samo ravne gladine i ispod toga Drina. Da bi došli do tih gladina, stijena koje su bile odsječene ravno do Drine, izgubili smo najmanje sat držeći se za najmanje grančice i kližući. Sve što smo vidjeli u tom trenutku je nebo i Drinu daleko ispod nas. Da su kojim slučajem četnici došli iznad tog dola sve bi nas pobili ili bi nas čekali da se vratimo da nas pohvataju žive. Imali smo sreću da su moj Babo i otac mog jarana ostali malo više. Nisu se skroz spustili, odakle su nas granama prebacivali s tog mjesta gdje smo sišli. Teškom mukom vratili smo se nekih stotinjak metara nazad, a izgubili smo oko dva sata.
Kad smo izašli iz te provalije bili smo potpuno iscrpljeni jer smo čitav dan putovali. Onda nam je onaj čovjek rekao kako sad zna da je pogriješio put i da smo trebali ići preko drugog dola. Zvao nas je da krenemo s njim, ali niko mu nije vjerovao. Ionako umorni i iscrpljeni nismo mogli dalje. Rekli smo mu da ide svojim putem i poželjeli mu sreću. Vratili smo se nazad do Miloševića i rješili da više nećemo ići dok ne dođe pravi vodič. Umorni od puta, koji je počeo još na Džankićima, otišli smo da spavamo u Miloševiće, mada su mještani spavali u šumi. Uopće nas nije bilo strah. Bili smo jednostavno iscrpljeni. Sutradan u Miloševiće je stigao iz Žepe čovjek koji je prevodio ljude, uglavnom ljude s oružjem. Poslije kraćeg odbijanja pristao je da prevede našu grupu i još mnoge druge koji su čekali na vodiča. Polazak je određen za peti juli pa smo morali noćiti još jednu noć u Miloševićima. Mi, muškarci, spavali smo u nečijoj štali, a žene u jednoj kući u selu. Tu noć sanjao sam jako ružan san koji me probudio. Predosjećao sam da se nešto ružno može dogoditi na našem putu. Bio sam budan i onda ja došla vijest da krećemo.
Sakupili smo se u Miloševićima, svi koji treba da idu, a bilo nas je osamdeset šest kad smo se prebrojali. Pored nas iz Rogatice bilo je mnogo civila iz višegradske općine i još pridošlih iz Rogatice, uglavnom iz naše mahale. Na nas osamdeset i šest imali smo dva lovačka garabina, dvije lovačke dvocijevke i dva pištolja. Krenuli smo onim istim putem pored Drine kojim smo mi sami bez vodiča probali proći dva dana ranije, samo što je sad bila noć. Svi smo prešli preko one postavljene mine, jedan po jedan. Neki čovjek iz Župe htio je, pošto smo svi prešli preko mine, da je aktivira što je bilo suludo. Razlog zbog čega se ta mina nije dirala je da četnici ne znaju da narod prolazi ovim putem.

Nastavice se

[Dedo]

#23299

Skrenuli smo uz jedno brdo gdje je rijetka šuma obrasla grabićima i lijeskom. Došli smo iznad samog Starog broda i sjeli da se odmorimo. Dok smo odmarali čuli smo kako neka žena sa one strane Drine galami i govori nekom Milanu da smo došli iznad njegove kuće. Čini mi se da nije ni završila sa galamom kad je zapucalo. Rafali su pucali po nama i nastala je panika. Nisam vidio da je neko pogođen. Vrlo kratko smo prilegli da ne bi bili pogođeni i jednostavno i bez obzira na pucnjavu smo išli naprijed. Panika je bila velika. Mnogi nisu znali šta da rade. Bilo je mnogo male djece i staraca.
Mi Rogatičani smo se svi nalazili naprijed, na početku kolone tako da nam je to pomoglo pošto smo se brzo kretali da svi preživimo zasjedu. Nigdje nismo stajali nego smo žurili idući jednom stranom kraj Drine. Šuma je bila sve gušća, obrasla većim drvećem. Kad smo već odmakli daleko od mjesta zasjede, na tom mjestu su se sad čule detonacije. Četnici su sad pucali iz svih oružja i oruđa. Mi smo bili sve dalje i dalje od tog mjesta i kretali se veoma brzo te smo stigli do nekog uzvišenja, visoko iznad Drine, na sigurno mjesto. Tu smo se odmorili i prebrojali se. Bilo nas je četrdeset i pet, od ukupno osamdeset šest. Desetero njih je otišlo drugim putem pored same Drine da prođu iznad malog srpskog sela Tatinice na Drini. To je put kojim smo svi trebali proći. Međutim pošto smo htjeli što prije izaći iz kriznog mjesta gdje je pucalo, otišli smo visoko. Odmarali smo. Sada žedni i gladni bez jasnog cilja gdje dalje. Ugledali smo dva čamca puna četnika kako prelaze preko Drine. Znali smo da prelaze da nas čekaju iznad Tatinice. Sad više nije bilo dvoumljenja da tim putem kojim smo planirali proći nemamo šanse da pođemo.
Trideset i jedna osoba već je bila izgubljena. Ostali su tamo gdje je pucalo i najvjerovatnije su nastradali. Nekoliko tih osoba se sjećam. Bili su iz višegradskog kraja. Uglavnom su to bile starije osobe i porodice sa malom djecom. Rješili smo da pođemo drugim putem. Taj put vodi ispod srpskog sela Grbavica i ići ćemo visoko iznad Drine, šumom tako da izbjegnemo četnike sa Borike koji nas mogu svakog trenutka presjeći. Idemo naprijed pa šta bude. Nemamo šanse da se obračunamo jer smo bili slabo naoružani. Imamo tri lovačke puške, a u koloni je četrdeset i petero. Među nama je mnogo male djece i staraca. Prolazimo ispod samog sela Grbavica i tu vidimo dva četnika i autobus u neposrednoj blizini. Spuštamo se niz nekakvo žbunje. Jako je klizavo. Put je težak i dok silazimo prema nekom dolu. Tu smo rješili da se odmorimo. Beba koju je neka majka nosila plakala je. Bili smo sigurni da ćemo biti odani. Majci je rečeno da bebi začepi usta dok ne prođemo krizu što je ona i učinila, ali kamenje se otiskivalo niz dol i iako nismo htjeli da se odamo bili smo jako bučni. Ipak smo nekako stigli u taj dol. Tu smo se odmorili i šapatom se dogovorili kuda dalje. Sad je bilo najteže bez vode, pa smo morali malo duže odmoriti da bi potražili vodu u šupljim bukvama ili iz stabala breza. Pošto nemamo mnogo vremena za odmor, ne zadržavamo se već krećemo dalje. Dugo smo putovali jednom stranom kroz šumu, visoko iznad Drine. Tu nije bilo nikakvih putića. Žeđ je bila sve teža za podnositi. Prošli smo šumsko područje i stigli smo do nekakve ravnice i livade. Iznad nas je izneneda preletio helikopter koji je došao iz pravca Srbije. Sva sreća pa nismo bili primijećeni.

Nastavice se

[Dedo]

#23347

Skrenuli smo uz jedno brdo gdje je rijetka šuma obrasla grabićima i lijeskom. Došli smo iznad samog Starog broda i sjeli da se odmorimo. Dok smo odmarali čuli smo kako neka žena sa one strane Drine galami i govori nekom Milanu da smo došli iznad njegove kuće. Čini mi se da nije ni završila sa galamom kad je zapucalo. Rafali su pucali po nama i nastala je panika. Nisam vidio da je neko pogođen. Vrlo kratko smo prilegli da ne bi bili pogođeni i jednostavno i bez obzira na pucnjavu smo išli naprijed. Panika je bila velika. Mnogi nisu znali šta da rade. Bilo je mnogo male djece i staraca.
Mi Rogatičani smo se svi nalazili naprijed, na početku kolone tako da nam je to pomoglo pošto smo se brzo kretali da svi preživimo zasjedu. Nigdje nismo stajali nego smo žurili idući jednom stranom kraj Drine. Šuma je bila sve gušća, obrasla većim drvećem. Kad smo već odmakli daleko od mjesta zasjede, na tom mjestu su se sad čule detonacije. Četnici su sad pucali iz svih oružja i oruđa. Mi smo bili sve dalje i dalje od tog mjesta i kretali se veoma brzo te smo stigli do nekog uzvišenja, visoko iznad Drine, na sigurno mjesto. Tu smo se odmorili i prebrojali se. Bilo nas je četrdeset i pet, od ukupno osamdeset šest. Desetero njih je otišlo drugim putem pored same Drine da prođu iznad malog srpskog sela Tatinice na Drini. To je put kojim smo svi trebali proći. Međutim pošto smo htjeli što prije izaći iz kriznog mjesta gdje je pucalo, otišli smo visoko. Odmarali smo. Sada žedni i gladni bez jasnog cilja gdje dalje. Ugledali smo dva čamca puna četnika kako prelaze preko Drine. Znali smo da prelaze da nas čekaju iznad Tatinice. Sad više nije bilo dvoumljenja da tim putem kojim smo planirali proći nemamo šanse da pođemo.
Trideset i jedna osoba već je bila izgubljena. Ostali su tamo gdje je pucalo i najvjerovatnije su nastradali. Nekoliko tih osoba se sjećam. Bili su iz višegradskog kraja. Uglavnom su to bile starije osobe i porodice sa malom djecom. Rješili smo da pođemo drugim putem. Taj put vodi ispod srpskog sela Grbavica i ići ćemo visoko iznad Drine, šumom tako da izbjegnemo četnike sa Borike koji nas mogu svakog trenutka presjeći. Idemo naprijed pa šta bude. Nemamo šanse da se obračunamo jer smo bili slabo naoružani. Imamo tri lovačke puške, a u koloni je četrdeset i petero. Među nama je mnogo male djece i staraca. Prolazimo ispod samog sela Grbavica i tu vidimo dva četnika i autobus u neposrednoj blizini. Spuštamo se niz nekakvo žbunje. Jako je klizavo. Put je težak i dok silazimo prema nekom dolu. Tu smo rješili da se odmorimo. Beba koju je neka majka nosila plakala je. Bili smo sigurni da ćemo biti odani. Majci je rečeno da bebi začepi usta dok ne prođemo krizu što je ona i učinila, ali kamenje se otiskivalo niz dol i iako nismo htjeli da se odamo bili smo jako bučni. Ipak smo nekako stigli u taj dol. Tu smo se odmorili i šapatom se dogovorili kuda dalje. Sad je bilo najteže bez vode, pa smo morali malo duže odmoriti da bi potražili vodu u šupljim bukvama ili iz stabala breza. Pošto nemamo mnogo vremena za odmor, ne zadržavamo se već krećemo dalje. Dugo smo putovali jednom stranom kroz šumu, visoko iznad Drine. Tu nije bilo nikakvih putića. Žeđ je bila sve teža za podnositi. Prošli smo šumsko područje i stigli smo do nekakve ravnice i livade. Iznad nas je izneneda preletio helikopter koji je došao iz pravca Srbije. Sva sreća pa nismo bili primijećeni.

Nastavice se

[Dedo]

#23350

Što smo dalje išli bili smo sve sigurniji da nam prijeti manja opasnost od četnika. Došli smo do starogorskih stijena. Na drugoj strani Drine vidjeli smo srpsko selo Rujište i izgorjelo bošnjačko selo Štitarevo. Prolazeći preko starogorskih stijena vidjeli smo stado ovaca. Saznali smo po dolasku da su te ovce bile vlasništvo Bošnjaka iz izbjeglih sela mjesne zajednice Borike, sa Stare gore. Približavali smo se Vrataru i Ribiocu. Ugledali smo bunar na mjestu koje se zove Bunarić. Znali smo da smo skoro stigli. Pritrčali smo da pijemo vodu iz bunarića jer smo bili jako žedni, a samo na dan prije, kako smo kasnije saznali, Sinan Ćesko a.r., «zlatni ljiljan», uklonio je mine koje su bile oko bunara. Imali smo puno sreće, to jeste takvu sudbinu od Allaha da preživimo i živi i zdravi stignemo u Vratar, u Žepu. Kad smo ušli u Vratar oni koji su nosili svoje lovačke puške pucali su iz njih od radosti. Bio je to jedan od mojih najdražih trenutaka u životu. Stigli smo u Žepu. Tu sam proveo sljedeće tri godina svoga života i još mnogo toga propatio i doživio sa svojim najbližim. Žepa je opstala herojskim otporom uz glad i potpunu blokadu do dana kada izgleda više nikom nije bila potrebna.”

***

Teško nam je bilo svima te devedest i pete. Naravno, i onima koji su donosili odluke, a svi su tada bili u poziciji da odlučuju o svom životu: da li kroz pregovore ili direktno vojnički, od komandanta do vojnika. Početkom jula 1995. godine prostrujala je vijest o velikim pokretima i pregrupisavanju oko Srebrenice. U isto vrijeme procurila je i informacija da Srbi traže neke pregovore sa komandantom Avdom Palićem. Nadvijao se težak vakat nad Podrinjem, ponovo srbočetnička armada ubica, palikuća, siledžija i ostalih nasrće na Bošnjake Podrinja. U tad najtragičnijim momentima za Srebrenicu, 12. jula 1995. godine, tog tmurnog i kišovitog dana, zadesio sam se na položaju na Radavi. I nebo kao da je plakalo za Srebrenicom, a šta se nama spremalo, nije bilo teško zaključiti. Samo što su umuknule detonacije oko Srebrenice, tog 11. jula negdje poslijepodne, srpski radio objavio je vijest da su Srebrenicu preuzele srpske snage i da uspostavljaju svoju vlast. Ali drugog dana, 12. jula, kad sam učestvovao u važnom izviđanju sa komandantom Avdom, promijenila se situaciju iz temelja. Zadesio sam se sa grupom svojih suboraca na jednom malom proplanku na Radavi, gdje smo komentarisali o Srebrenici. Bio sam pripadnik Žepske brigade, cijelo vrijeme od ’92. do ’95. kao običan vojnik, bez ličnog naoružanja, bez puške i opanaka, a kamoli u vojničkim čizmama.
U tim vremenima puška je glavu čuvala, ali ni čizmi mahane nije bilo. Pomenutog tmurnog dana, dok su se oblaci malo razmicali, moglo se čuti sitno zujanje bespilotnih letjelica, koje su toga dana snimale, isto kao i Kozarac i Prijedor, prethodnih godina. Obruč oko Žepe se sve više stezao, dok je u rejonu Borika i Bokšanice, Mladićev zločinački štab ojačavan srpskom demokratskom svitom sa Pala. Ohrabreni pokoljem u Srebrenici, formiraju četnički propagandni Radio slobodna Žepa. Vjekovima su u njoj živjeli pošteni Bošnjaci koji nikom kuću ne spališe, a komšije Srbi užurbano pohitaše da predvode armadu palikuća, siledžija i ubica koji prije nekoliko dana okrvaviše ruke u Srebrenici.
Naše međusobne razgovore neko je prekinuo riječima:

Nastavice se

[Dedo]

#23401

Što smo dalje išli bili smo sve sigurniji da nam prijeti manja opasnost od četnika. Došli smo do starogorskih stijena. Na drugoj strani Drine vidjeli smo srpsko selo Rujište i izgorjelo bošnjačko selo Štitarevo. Prolazeći preko starogorskih stijena vidjeli smo stado ovaca. Saznali smo po dolasku da su te ovce bile vlasništvo Bošnjaka iz izbjeglih sela mjesne zajednice Borike, sa Stare gore. Približavali smo se Vrataru i Ribiocu. Ugledali smo bunar na mjestu koje se zove Bunarić. Znali smo da smo skoro stigli. Pritrčali smo da pijemo vodu iz bunarića jer smo bili jako žedni, a samo na dan prije, kako smo kasnije saznali, Sinan Ćesko a.r., «zlatni ljiljan», uklonio je mine koje su bile oko bunara. Imali smo puno sreće, to jeste takvu sudbinu od Allaha da preživimo i živi i zdravi stignemo u Vratar, u Žepu. Kad smo ušli u Vratar oni koji su nosili svoje lovačke puške pucali su iz njih od radosti. Bio je to jedan od mojih najdražih trenutaka u životu. Stigli smo u Žepu. Tu sam proveo sljedeće tri godina svoga života i još mnogo toga propatio i doživio sa svojim najbližim. Žepa je opstala herojskim otporom uz glad i potpunu blokadu do dana kada izgleda više nikom nije bila potrebna.”

***

Teško nam je bilo svima te devedest i pete. Naravno, i onima koji su donosili odluke, a svi su tada bili u poziciji da odlučuju o svom životu: da li kroz pregovore ili direktno vojnički, od komandanta do vojnika. Početkom jula 1995. godine prostrujala je vijest o velikim pokretima i pregrupisavanju oko Srebrenice. U isto vrijeme procurila je i informacija da Srbi traže neke pregovore sa komandantom Avdom Palićem. Nadvijao se težak vakat nad Podrinjem, ponovo srbočetnička armada ubica, palikuća, siledžija i ostalih nasrće na Bošnjake Podrinja. U tad najtragičnijim momentima za Srebrenicu, 12. jula 1995. godine, tog tmurnog i kišovitog dana, zadesio sam se na položaju na Radavi. I nebo kao da je plakalo za Srebrenicom, a šta se nama spremalo, nije bilo teško zaključiti. Samo što su umuknule detonacije oko Srebrenice, tog 11. jula negdje poslijepodne, srpski radio objavio je vijest da su Srebrenicu preuzele srpske snage i da uspostavljaju svoju vlast. Ali drugog dana, 12. jula, kad sam učestvovao u važnom izviđanju sa komandantom Avdom, promijenila se situaciju iz temelja. Zadesio sam se sa grupom svojih suboraca na jednom malom proplanku na Radavi, gdje smo komentarisali o Srebrenici. Bio sam pripadnik Žepske brigade, cijelo vrijeme od ’92. do ’95. kao običan vojnik, bez ličnog naoružanja, bez puške i opanaka, a kamoli u vojničkim čizmama.
U tim vremenima puška je glavu čuvala, ali ni čizmi mahane nije bilo. Pomenutog tmurnog dana, dok su se oblaci malo razmicali, moglo se čuti sitno zujanje bespilotnih letjelica, koje su toga dana snimale, isto kao i Kozarac i Prijedor, prethodnih godina. Obruč oko Žepe se sve više stezao, dok je u rejonu Borika i Bokšanice, Mladićev zločinački štab ojačavan srpskom demokratskom svitom sa Pala. Ohrabreni pokoljem u Srebrenici, formiraju četnički propagandni Radio slobodna Žepa. Vjekovima su u njoj živjeli pošteni Bošnjaci koji nikom kuću ne spališe, a komšije Srbi užurbano pohitaše da predvode armadu palikuća, siledžija i ubica koji prije nekoliko dana okrvaviše ruke u Srebrenici.
Naše međusobne razgovore neko je prekinuo riječima:

Nastavice se

[Dedo]

#23395

-Evo Avde! Izgleda da ide sam!
Dok smo zagledali u pravcu odakle je dolazio, vidjesmo ga kako žurno korača ka nama.
-Selam momci! Šta ima? Ima li umora?
Neko vrijeme je gledao čudno i zabrinuto po nama, te je prozborio:
-Brgulja uzmi pušku i polazimo!
Noge su mi klecale dok sam žurio za njim. Znam da su njegova izviđanja vodila samo u dubinu i što detaljnije, za što je koristio malo bolje momke i sposobnije. Mislio sam u sebi, Bože gdje li će?
Ne tako zadugo, kretali smo se i stigli do zone odgovornosti Diverzantskog voda, gdje smo se sastali sa komandirom. Avdo ga onako na brzinu samo upita šta se dešava ispred njih, tako da mu ovaj odgovori da na potezu Milići – Kupusna nema pokreta. Naglasio je i to da nema pokreta iz pravca Jasen-Kupusna, kao i odozdo iz Đevića. Naredio je da obezbijede lijevu i desnu stranu u njegovom pravcu izviđanja te da budu oprezni, jer se nada da će biti manjih grupa iz Srebrenice koje će tražiti spas u Žepi.
Pozvao je još petoricu diverzanata, govoreći da nema puno vremena i da od njega iz Sarajeva traže da nešto učini za Srebrenicu.
-Ni sam ne znam šta! -rekao je.
-Idemo u rejon Kupusne, tačnije Opaljene Stijene, odakle se vidi Sućeska (srebrenička regija).
-Trebam da lično vidim taj dio i još ponešto usput.
Pomislio sam da sam mu trebao samo do ovog dijela puta, međutim, on me prekide:
-Polazi Brgulja, ti si veliki, ne plaši se! Smješkao se, dok mi se krv ledila.
Umirem od muke, jer znam gdje je to, a već je bila odabrana petorka, koja je navikla na slične stvari, dok sam ja bio prosječan, od tri opanka jedan. Krenuli smo šumskom cestom, a Avdo samo upozorava na oprez i osmatranje lijevog i desnog boka. Govorio je da ćemo se sresti prije sa Srebreničanima nego sa srpskom patrolom. Naređivao je Alji da ide oprezno, naprijed ispred svih i da požuri.
-Aljo ti znaš ovaj teren i kako diše.
Nakon jednog sata pješačenja ušli smo u rejon Kupusne. Avdo je i dalje ponavljao upozorenje da razgledamo maksimalno i pratimo sve promjene. Alju, kojeg je bio poslao do iza nekih sadnica, ugledasmo kako nam maše njegovom velikom rukom, što je značilo da je čisto. Alija nam predlaže da obiđemo livadu, ispred nas rubom sadnica, kako bi smo stigli na mjesto osmatranja. Nakon kraćeg vremena kao da se nebo otvorilo, tako je izgledao prazan prostor koji se ukazao ispred nas. Odatle se moglo vidjeti i predaleko. Avdo je naredio da se zauzmu pozicije za osmatranje, da se ne puši i da se prethodno provjeri teren od eventualnih srpskih mina. Gledao sam Avdu kako se namještao u sitnoj zelenoj travi, vadeći dvogled iz torbe, a prethodno, slobodnim pogledom pretražuje teren, pa dvogledom, tako naizmjenično, nekoliko puta u razmacima od po pet – šest minuta

Nastavice se

[Dedo]

#23445

-Evo Avde! Izgleda da ide sam!
Dok smo zagledali u pravcu odakle je dolazio, vidjesmo ga kako žurno korača ka nama.
-Selam momci! Šta ima? Ima li umora?
Neko vrijeme je gledao čudno i zabrinuto po nama, te je prozborio:
-Brgulja uzmi pušku i polazimo!
Noge su mi klecale dok sam žurio za njim. Znam da su njegova izviđanja vodila samo u dubinu i što detaljnije, za što je koristio malo bolje momke i sposobnije. Mislio sam u sebi, Bože gdje li će?
Ne tako zadugo, kretali smo se i stigli do zone odgovornosti Diverzantskog voda, gdje smo se sastali sa komandirom. Avdo ga onako na brzinu samo upita šta se dešava ispred njih, tako da mu ovaj odgovori da na potezu Milići – Kupusna nema pokreta. Naglasio je i to da nema pokreta iz pravca Jasen-Kupusna, kao i odozdo iz Đevića. Naredio je da obezbijede lijevu i desnu stranu u njegovom pravcu izviđanja te da budu oprezni, jer se nada da će biti manjih grupa iz Srebrenice koje će tražiti spas u Žepi.
Pozvao je još petoricu diverzanata, govoreći da nema puno vremena i da od njega iz Sarajeva traže da nešto učini za Srebrenicu.
-Ni sam ne znam šta! -rekao je.
-Idemo u rejon Kupusne, tačnije Opaljene Stijene, odakle se vidi Sućeska (srebrenička regija).
-Trebam da lično vidim taj dio i još ponešto usput.
Pomislio sam da sam mu trebao samo do ovog dijela puta, međutim, on me prekide:
-Polazi Brgulja, ti si veliki, ne plaši se! Smješkao se, dok mi se krv ledila.
Umirem od muke, jer znam gdje je to, a već je bila odabrana petorka, koja je navikla na slične stvari, dok sam ja bio prosječan, od tri opanka jedan. Krenuli smo šumskom cestom, a Avdo samo upozorava na oprez i osmatranje lijevog i desnog boka. Govorio je da ćemo se sresti prije sa Srebreničanima nego sa srpskom patrolom. Naređivao je Alji da ide oprezno, naprijed ispred svih i da požuri.
-Aljo ti znaš ovaj teren i kako diše.
Nakon jednog sata pješačenja ušli smo u rejon Kupusne. Avdo je i dalje ponavljao upozorenje da razgledamo maksimalno i pratimo sve promjene. Alju, kojeg je bio poslao do iza nekih sadnica, ugledasmo kako nam maše njegovom velikom rukom, što je značilo da je čisto. Alija nam predlaže da obiđemo livadu, ispred nas rubom sadnica, kako bi smo stigli na mjesto osmatranja. Nakon kraćeg vremena kao da se nebo otvorilo, tako je izgledao prazan prostor koji se ukazao ispred nas. Odatle se moglo vidjeti i predaleko. Avdo je naredio da se zauzmu pozicije za osmatranje, da se ne puši i da se prethodno provjeri teren od eventualnih srpskih mina. Gledao sam Avdu kako se namještao u sitnoj zelenoj travi, vadeći dvogled iz torbe, a prethodno, slobodnim pogledom pretražuje teren, pa dvogledom, tako naizmjenično, nekoliko puta u razmacima od po pet – šest minuta

Nastavice se

[Dedo]

#23446

Prvom do sebe je dodavao dvogled, onako dok je držao travku u ustima:
-Ono tamo je Pašin Do! Pogledaj, tu je selo Tursunovići. Vidim dva UN-ova transportera, tamo gdje se dimi! – otpuhnuo je teško uzdišući i govoreći. Daj Bože da se tamo nije desilo najgore! Srbi propagiraju da su sve vojno sposobne po dogovoru kao i civile već evakuirali! Da, tako propagiraju! Mislim da je to samo zamka za nas! Od kako smo izgubili kontakte sa njima, 10. jula, ništa više nije nemoguće. Mislio sam da bi tamo u Sućesci bio posljednji otpor, ali… Čujete li one kratke rafale! Negdje u dubini, sitne detonacije i prage! To samo mogu biti likvidatorske grupe, zasjede, i ništa drugo! Daj Bože da iko izvuče živu glavu dolje. One druge detonacije, malo lijevo, to bi moglo biti Konjević Polje! Tamo su se uputile velike grupe, ne valja. Pogledajte one bijele transportere, to su unproforski! Sigurno su i oni porobljeni. E moj demokratski svijete, Evropo, šta dozvoljavate!
Gledajući daleko preko planina, zamišljen, reče da svi malo pogledamo, oprezno, ali da se ne grupišemo. Poslije toga nam je naredio pokret, govoreći da nam je svaka minuta dukat, dodajući:
-Ne znam šta ja mogu pomoći i uraditi. Sa Srebrenicom nemamo vezu već dvadeset i četiri sata. E, moje Sarajlije, da provjeravam, da pomognem, ali kako? Dolje se sigurno dešava klanje.
Naredio je Alji ponovo da ide ispred svih, a da ćemo mi malo sporije, mada su koraci sijevali brže nego otuda. Na cesti, na mjestu odakle smo pošli, po povratku smo našli veću grupu vojnika. Čekali su nas. Očekuju vijesti. Nazvao im je selam, rukovao se sa svakim, zatražio vode, te sjeo.
Dok je upoznavao grupu sa našim izviđanjem, koje nisam detaljno opisao, ka nama su dolazila dva kurira. Pričao je sa njima destak minuta, govoreći malo glasnije:
-Ako se nešto krupnije desi, bit će obavješteni! Ja sada moram u Luku i u Vratar.
Govorio je da se ne bojimo, da ne paničimo, te kako su Srbi ohrabreni zauzimanjem Srebrenice, da su palikuće, alkoholičari i druga bagra i da tu nema boraca.
-Mi branimo gole živote, majke, sestre, nejač! Pravda je na našoj strani, hrabrost, u što vjerujem. Ne pomišljajte o predaji dok imate pušku u ruci. Niste robovi, a ako to postanete, zna se! Ja sam mogao napustiti Bosnu, Krivače, Žepu, još ’92. godine, ali nisam smio od same savjesti. Treba pomoći golorukom narodu. Mogao sam sto puta izaći iz Žepe, ali nisam. Mogu i sad, vjerujte. Znam terene, ne bojim se. Ali šta sa našim majkama, djecom, ženama, nejači, ranjenicima? Trebamo ponovo stati, kao nikad dosad, pred te umete i gamad, pred ljude iste boje kože, iste visine, ništa pametnije, ništa hrabrije, samo krvavih ruku. Šire ih i prema nama. Ne dozvolimo im da uđu na prvu. Dočekajmo ih! Oni su samo agresori bez uma! Žele nam najgore. Mi im to nismo nikad željeli, pogledajte njihova sela. Po mojim procjenama oni bi još sutra mogli izvesti pješadijski napad, zato odmorite se večeras! Sutra ćete trebati na sve strane, pa ponosno spavajte moji sokoli.

Nastavice se

[Dedo]

#23487

Prvom do sebe je dodavao dvogled, onako dok je držao travku u ustima:
-Ono tamo je Pašin Do! Pogledaj, tu je selo Tursunovići. Vidim dva UN-ova transportera, tamo gdje se dimi! – otpuhnuo je teško uzdišući i govoreći. Daj Bože da se tamo nije desilo najgore! Srbi propagiraju da su sve vojno sposobne po dogovoru kao i civile već evakuirali! Da, tako propagiraju! Mislim da je to samo zamka za nas! Od kako smo izgubili kontakte sa njima, 10. jula, ništa više nije nemoguće. Mislio sam da bi tamo u Sućesci bio posljednji otpor, ali… Čujete li one kratke rafale! Negdje u dubini, sitne detonacije i prage! To samo mogu biti likvidatorske grupe, zasjede, i ništa drugo! Daj Bože da iko izvuče živu glavu dolje. One druge detonacije, malo lijevo, to bi moglo biti Konjević Polje! Tamo su se uputile velike grupe, ne valja. Pogledajte one bijele transportere, to su unproforski! Sigurno su i oni porobljeni. E moj demokratski svijete, Evropo, šta dozvoljavate!
Gledajući daleko preko planina, zamišljen, reče da svi malo pogledamo, oprezno, ali da se ne grupišemo. Poslije toga nam je naredio pokret, govoreći da nam je svaka minuta dukat, dodajući:
-Ne znam šta ja mogu pomoći i uraditi. Sa Srebrenicom nemamo vezu već dvadeset i četiri sata. E, moje Sarajlije, da provjeravam, da pomognem, ali kako? Dolje se sigurno dešava klanje.
Naredio je Alji ponovo da ide ispred svih, a da ćemo mi malo sporije, mada su koraci sijevali brže nego otuda. Na cesti, na mjestu odakle smo pošli, po povratku smo našli veću grupu vojnika. Čekali su nas. Očekuju vijesti. Nazvao im je selam, rukovao se sa svakim, zatražio vode, te sjeo.
Dok je upoznavao grupu sa našim izviđanjem, koje nisam detaljno opisao, ka nama su dolazila dva kurira. Pričao je sa njima destak minuta, govoreći malo glasnije:
-Ako se nešto krupnije desi, bit će obavješteni! Ja sada moram u Luku i u Vratar.
Govorio je da se ne bojimo, da ne paničimo, te kako su Srbi ohrabreni zauzimanjem Srebrenice, da su palikuće, alkoholičari i druga bagra i da tu nema boraca.
-Mi branimo gole živote, majke, sestre, nejač! Pravda je na našoj strani, hrabrost, u što vjerujem. Ne pomišljajte o predaji dok imate pušku u ruci. Niste robovi, a ako to postanete, zna se! Ja sam mogao napustiti Bosnu, Krivače, Žepu, još ’92. godine, ali nisam smio od same savjesti. Treba pomoći golorukom narodu. Mogao sam sto puta izaći iz Žepe, ali nisam. Mogu i sad, vjerujte. Znam terene, ne bojim se. Ali šta sa našim majkama, djecom, ženama, nejači, ranjenicima? Trebamo ponovo stati, kao nikad dosad, pred te umete i gamad, pred ljude iste boje kože, iste visine, ništa pametnije, ništa hrabrije, samo krvavih ruku. Šire ih i prema nama. Ne dozvolimo im da uđu na prvu. Dočekajmo ih! Oni su samo agresori bez uma! Žele nam najgore. Mi im to nismo nikad željeli, pogledajte njihova sela. Po mojim procjenama oni bi još sutra mogli izvesti pješadijski napad, zato odmorite se večeras! Sutra ćete trebati na sve strane, pa ponosno spavajte moji sokoli.

Nastavice se

[Dedo]

#23508

Dok se spremao poći, došao je novi kurir. Avdo ga odvoji u stranu. Vidim kurir vadi papir i nešto mu usput priča. Avdo se okrenu prema meni i reče:
-Ti, Musa, što možeš brže, pravo na Brlošku planinu. Prenesi komandirima u Papratnoj njivi da po cijenu života ne smiju dozvoliti ulazak četnika u Brložnik i Brlošku planinu. Nek se nadaju prvim napadima još večeras. Požuriće da nas stjeraju u bezizlaznu situaciju što prije. Reci svima da slijede upute komandira i bit će sve u redu. Sretno i čuvaj se! Neću vas ostaviti, ni jednog borca. Allahimanet svima, a sada moram do Luka!
Ponovo je odabrao pratioce, popravio svoju torbicu i krenuo svojim sitnim, a brzim korakom, slučajno, ali u pravcu gdje su devedeset druge poginuli legendarni Fadil Turković i Adil Zimić. Gledao sam ga kako zamiče za prvu krivinu, dok sam zavijao cigaru od trohe* koju iščeprka iz džepova i pitao sam se: ”Bože odakle mu tolika snaga, pamet, energija i nadasve hrabrost u najtežim trenucima?”
Put spasa počinje tog tmurnog 29. jula 1995. godine sa položaja već propale odbrane Žepe, u šumama studene Radave. Branismo, ali ne odbranismo kolijevku naših života koja pada u potpunosti u krvave agresorske ruke. Branili smo je devedeset i druge, devedeset i treće, ali stade nam se na kraj, i tog dvadeset i devetog jula rekoše da se povlačimo, u pravcu Igrišnika. Bližio se kraj dana, kraj borbi, naš kraj! Pucnjava je malo utihnula pred sami mrak. Kako su se već nadvili kiša i magla, to se malo ranije smračilo, negdje oko sedam-osam. Dobili smo obavijest da su se četnici probili do Zlovrha, da naši na tom dijelu ne mogu održati položaje, da se povlače prema Vukoljinu Stanu (nadomak Stublića ili sela Krušev Do).
Naređeno je i nama da se povučemo sa položaja da ne bismo ostali odsječeni i opkoljeni. Shvatili smo da je došlo vrijeme kad se svako mora snalaziti na svoj način i kako ko umije. Tužna slika da tužnija ne može biti. Srebreničku tragediju smo već znali. Naši civili su napustili Žepu, a srpske snage sa palikućama i drugom krvavom pratnjom napreduju iza vojske ka Žepskoj planini. Za kratko vrijeme su preuzeli cijelu žepsku teritoriju pod svoju kontrolu. Kod nas se sortiraju grupe i grupice. Brigada je razbijena na pola i mi u toj drugoj polovici odbijamo svaku pomisao i prijedlog o bilo kakvoj predaji. Razmatramo opcije, jedni govore da se treba iznijeti sva hrana iz planinskih kuća, sakriti i kriti se neko vrijeme na tim prostorima. Drugi govore o kolektivnom ili pojedinačnom proboju ka teritorijama Olova, Kladnja, Vareša… Tu, prvu večer smo se izvlačili, naša manja grupa, pomalo složena po sastavu, otac i sin, otac i dva sina… Gotovo u zadnjim minutama se mimoilazimo sa četnicima koji zatvaraju krug nedaleko od Radave. Sutradan, po kišovitom vremenu, nadmudrujemo se kako da se izvučemo iz drugog obruča sa zasjedama na kojima su čekali u okolini Podžeplja, a da bi se uputili pravcem između Han-Pijeska i Sokoca, pa negdje prema Olovu ili planinskom prevoju Karaula kod Kladnja.

Nastavice se

[Author]

Posts