[Dedo]

#20962

Osamnaest sati kroz snježnu mećavu
Četvrtak, 3. mart 1994. godina

Mir vlada Žepom skoro godinu, ali se još uvijek može lahko poginuti. Došli smo živi iz Srebrenice, 1. marta, – prije dva dana. Odmorili smo se i danas sam bio u komandi, zahvalio se komandantu Avdi i odnio mu poklon. Ni slutio nisam da smo imali sreće koliko smo teški onog dana kad smo se vraćali iz Srebrenice i da zamalo nismo bili žrtve četničke zasjede. Toga dana smo pošli i stigli do Stublića, nadomak Žepe, odmarali se samo stotinjak metara od mjesta gdje su zlikovci čekali nevine žrtve. Jugozapadni kraj planine Sušice se završavao upravo na Stubliću, na mjestu gdje smo sasvim slučajno zaobišli zasjedu. U trenutku kad smo već prošli polovinu Sušice, prema Žepi, na prtinu koja je bila pokrivena svježim snijegom, uključili su se tragovi iz pravca Podravanja (sa rudničkih kopova). Tada smo stali. Izvršio sam izviđanje, vratio se i saputnicima skrenuo pažnju da se radi o četnicima. Nisu smatrali da je moje mišljenje utemeljeno i opravdano. Rekoše da su to samo neki, kao i mi, koji lutaju ovim prostorima. Prethodnu noć bjesnila je snježna oluja, a ko će sad hodati bez potrebe. Cijelim putem od Srebrenice, odnosno od Jasenove do ulaska u Sušicu i cijelom Sušicom nije bilo tragova prtinom, koja je kao tranšeja već oblikovana silnim prolascima naroda. Tada sam počeo da sumnjam u tragove, koji su bili sa šarama vojničkih čizama i nije mi bilo jednostavno, samo i zbog toga da dođe do nečijeg stradanja zbog mene i moje supruge.
Ovoga puta je bila druga grupa, koja je došla po nas, ponovo rodbina i jarani: Samirin otac Emin Agić, Arif Bajić, Adil Kurtić, Hadžo Kurtić, Hamdija Kurtić i Hamdijin konj Miško, koji jadan već po drugi put tumara Sušicom. Predložio sam im da se ja sam krećem daleko ispred njih, da idu veoma razmaknuto, bez priče i da maksimalno razgledaju po rijetkoj bukovoj šumi. Tragovi su i dalje vodili u pravcu našeg kretanja i konstantno me pratio loš osjećaj i sumnja da ćemo imati problema.
Dolaskom u samu zonu Stublića, gdje su se razdvajali putevi, insistirao sam da povedem Samiru na konju, obilaznim putem, jer je ravnije i ne mora silaziti s konja. U tome su me spriječili, govoreći da ne bježim od moje opreznosti i sumnje o prisustvu četnika. Poslušao sam ih. Samira je sišla sa konja i uz našu pomoć je hodala. Spustili smo se niz veliku nizbrdicu, kozijim stazama, do ceste Stublić-Podravanje gdje smo sjeli da odmorimo. Odatle, samo dvjesto metara prema Žepi, nalazio se chek-point UN-a, sa ukrajinskim vojnicima. Svi naoružani morali su ih zaobići, dok smo Hamdija, Samira i ja pošli cestom do UN-ovaca. Hamdija i ja smo dali puške ostalim iz grupe i slobodno smo se približavali Ukrajincima, koji su kad smo im prišli počeli sa ispitivanjem. Dobro vladam ruskim jezikom i nije nam trebalo dugo vremena da se sporazumimo i uvjerimo ih da idemo sami iz Srebrenice. Povjerovali su i počeli su da dižu rampu da bismo prošli kroz njihov krug.
U trenutku kad se konj provlačio ispod rampe, koja se nije u potpunosti digla, Samira je ostala na drvenoj gredi, a konj je prošao.

Nastavice se

[Dedo]

#20973

Osamnaest sati kroz snježnu mećavu
Četvrtak, 3. mart 1994. godina

Mir vlada Žepom skoro godinu, ali se još uvijek može lahko poginuti. Došli smo živi iz Srebrenice, 1. marta, – prije dva dana. Odmorili smo se i danas sam bio u komandi, zahvalio se komandantu Avdi i odnio mu poklon. Ni slutio nisam da smo imali sreće koliko smo teški onog dana kad smo se vraćali iz Srebrenice i da zamalo nismo bili žrtve četničke zasjede. Toga dana smo pošli i stigli do Stublića, nadomak Žepe, odmarali se samo stotinjak metara od mjesta gdje su zlikovci čekali nevine žrtve. Jugozapadni kraj planine Sušice se završavao upravo na Stubliću, na mjestu gdje smo sasvim slučajno zaobišli zasjedu. U trenutku kad smo već prošli polovinu Sušice, prema Žepi, na prtinu koja je bila pokrivena svježim snijegom, uključili su se tragovi iz pravca Podravanja (sa rudničkih kopova). Tada smo stali. Izvršio sam izviđanje, vratio se i saputnicima skrenuo pažnju da se radi o četnicima. Nisu smatrali da je moje mišljenje utemeljeno i opravdano. Rekoše da su to samo neki, kao i mi, koji lutaju ovim prostorima. Prethodnu noć bjesnila je snježna oluja, a ko će sad hodati bez potrebe. Cijelim putem od Srebrenice, odnosno od Jasenove do ulaska u Sušicu i cijelom Sušicom nije bilo tragova prtinom, koja je kao tranšeja već oblikovana silnim prolascima naroda. Tada sam počeo da sumnjam u tragove, koji su bili sa šarama vojničkih čizama i nije mi bilo jednostavno, samo i zbog toga da dođe do nečijeg stradanja zbog mene i moje supruge.
Ovoga puta je bila druga grupa, koja je došla po nas, ponovo rodbina i jarani: Samirin otac Emin Agić, Arif Bajić, Adil Kurtić, Hadžo Kurtić, Hamdija Kurtić i Hamdijin konj Miško, koji jadan već po drugi put tumara Sušicom. Predložio sam im da se ja sam krećem daleko ispred njih, da idu veoma razmaknuto, bez priče i da maksimalno razgledaju po rijetkoj bukovoj šumi. Tragovi su i dalje vodili u pravcu našeg kretanja i konstantno me pratio loš osjećaj i sumnja da ćemo imati problema.
Dolaskom u samu zonu Stublića, gdje su se razdvajali putevi, insistirao sam da povedem Samiru na konju, obilaznim putem, jer je ravnije i ne mora silaziti s konja. U tome su me spriječili, govoreći da ne bježim od moje opreznosti i sumnje o prisustvu četnika. Poslušao sam ih. Samira je sišla sa konja i uz našu pomoć je hodala. Spustili smo se niz veliku nizbrdicu, kozijim stazama, do ceste Stublić-Podravanje gdje smo sjeli da odmorimo. Odatle, samo dvjesto metara prema Žepi, nalazio se chek-point UN-a, sa ukrajinskim vojnicima. Svi naoružani morali su ih zaobići, dok smo Hamdija, Samira i ja pošli cestom do UN-ovaca. Hamdija i ja smo dali puške ostalim iz grupe i slobodno smo se približavali Ukrajincima, koji su kad smo im prišli počeli sa ispitivanjem. Dobro vladam ruskim jezikom i nije nam trebalo dugo vremena da se sporazumimo i uvjerimo ih da idemo sami iz Srebrenice. Povjerovali su i počeli su da dižu rampu da bismo prošli kroz njihov krug.
U trenutku kad se konj provlačio ispod rampe, koja se nije u potpunosti digla, Samira je ostala na drvenoj gredi, a konj je prošao.

Nastavice se

[Dedo]

#21105

Nepun minut poslije Samira je svom težinom pala sa skoro dva metra visine na tvrdo tlo. Sve mi se tad okrenulo oko mene i pomislio sam da joj je rana pukla i šta sad!? Ukrajinci su se počeli ispričavati, izvinjavati zbog incidenta, nudeći pomoć i slično. Odveo sam je u šumu, pregledao joj ranu i bio sav sretan da je sve bilo u redu, tako da smo nastavili put koji smo u produžetku, kroz slobodnu teritoriju, prošli lagano i bez problema.
Tada nismo znali, ali sad znam da smo tad izbjegli krvavu zasjedu u kojoj su stradali neki, a mogli smo i mi! Da sam tada otišao zaobilaznim i lakšim putem, ušli bi izravno u četničke ruke. Hvala Bogu i svima njima što me odvratiše od mog nepromišljenog plana koji bi bio tragičan. Tog dana poginulo je i zarobljeno sedmero ljudi, žena i djece. Nije još poznat identitet osoba, na čemu se radilo, jer je bilo i preživjelih koji će dati tačne podatke. Desilo se to samo jedan sat poslije našeg prolaska i još uvijek žalim te nesretnike dok se uporedo osjećam sretnim što smo bar mi ostali živi i zdravi. Nakon jedanaest dana provedenih u Srebrenici i dva dana puta, ponovo sam kući bez briga koje sam imao. Samirin oporavak je zadovoljavajući i ona se osjeća mnogo bolje. Sada ću zabilježiti nekoliko detalja vezanih za naš odlazak u Srebrenicu, s obzirom da cijelo to vrijeme nisam ništa zabilježio u dnevnik.
Toga dana, kada smo krenuli prema Srebrenici, 17. februara 1994. godine, tokom cijelog puta nas je pratila snježna oluja u kojoj smo jedva ostali živi. Pored mećave, kretanje vrhovima Sušice je bilo katastrofalno. Jaki i ledeni vjetrovi su nas u trenucima paralizirali. Samira nije mogla da podnese hladnoću jašući na konju, te je morala pored bolova da hoda i koliko toliko da se zagrije i ne smrzne. Svi smo bili okovani ledom, odjeća ukočena, noge skoro smrznute, i tako jadni, nakon osamnaest sati pješačenja, stižemo u Zeleni Jadar, na punkt UN-a, u kojem su bili Kanađani. Nismo se mogli sporazumjeti, ali smo im nekako kazali da je problem kritičan i da nam treba njihova pomoć za preostali dio puta do grada. Primili su mene i Samiru u svoj objekat i počeli su da uspostavljaju neke veze, nakon čega je došao njihov transporter koji nas je prebacio do bolnice.
Ostatak grupe put je nastavio pješke prema gradu i ni danas ne znam gdje su te noći prenoćili. Sutradan, 18. februara, Samira je operisana u zadnjem momentu, kako su mi objasnili i sa njom sam proveo ostalih deset dana u bolnici i kod prijatelja. Puno dugujem Muhamedu – Hamći Žigi i Sadi Hadžibulić, na gostoprimstvu i brizi tokom našeg boravka. Hamćo se već udomaćio u Srebrenici i mašta o danu povratka u svoje Godimlje, dok s druge strane žive još u žalosti za svojim sinom Muhidinom, koji je poginuo 24. februara prošle godine, oko Srebrenice. Sada Hadžibulić, izbjeglica iz Rogatice, dijelila je sa nama svoj stan nekoliko dana i hranila nas kao svoju djecu. Čim je saznala da ima neko iz Žepe u bolnici istog dana nas je pronašla i odvela sebi, nakon Samirine operacije. Dani su bili kao godine, ali eto izdržalo se. Ponovo smo svi na okupu, živi i zdravi!
Po našem dolasku, saznali smo da se udala naša Aida Kurtić. Njen izabranik Enver Gušić je od sada naš zet i svi ga znamo i prihvaćamo kao veoma dobru osobu i borca koji je dao više nego dovoljno za odbranu Žepe. Enver je izbjeglica iz sela Plane (Han-Pijesak) i smješten je kod svoje sestre Mejre na Podzidu (Ribioc). Ostalo sve po starom. Humanitarna pomoć i dalje stiže. Sklapaju se mnogi brakovi, rađaju se djeca i dalje se živi u zaštićenoj, mada okovanoj, Žepi na kraju svijeta.

Nastavice se

[Dedo]

#21106

Ljubavna groznica trese Žepu
Ponedjeljak, 14. mart 1994. godina

Zaključeni su i novi brakovi! Jučer se udala Midhata Durmišević i još neke cure iz Žepe. Novi saputnik u budućem životu Midhate je moj jaran i imenjak Mustafa Nuhanović, komandir manevarske čete. Sve najbolje mogu da im poželim i da bude još takvih. A jeste zavladala ljubavna groznica Žepom!

Prvi maj kao nekad
Nedjelja, 1. maj 1994. godine

Obilježavanje praznika rada izgleda da će uvijek ostati tradicija Žepe, najposlije kao i mnogi drugi praznici, koje smo prije rata obilježavali i proslavljali. Danas je bilo malo više svijeta u centru Žepe nego obično. Koristi se prilika da se svijet malo odmori i posjeti rodbinu i prijatelje, kao da se svakodnevno radi pa se nema vremena ni prilike. Ja sam proveo dan kod ženine familije u Žepi, kod Samirine rodice Ismije. Sa Ismijinim mužem sam se već odavno sprijateljio i dobro se slažemo. Dobar je čovjek i po mnogo čemu me podsjeća na mog rahmetli Babu. Posebno po naravi i iskrenosti.
Ranijih dana smo ugovarali da popravimo jedan kamion, koji je vozio rahmetli Selman Vatreš. Već je dobrim dijelom uništen, ali pribavili smo sve potrebne dijelove, tako da smo danas imali dogovor sa majstorom Ibrom Zimićem koji je obećao da će sutra početi sa radom. Vratili smo se kući prije mraka i evo spremam sve što mi treba da sutra ponesem do naselja Podzid, gdje se nalazi kamion. Prije nego smo počeli bilo šta dogovarati ja sam upitao suprugu rahmetli Selmana da li ona dozvoljava tako nešto, mada je kamion vlasništvo Šumarstva Rogatica, koje ne pripada trenutno nikome. Čujem da su ga četnici dobrim dijelom opljačkali, Srbijanci odvezli sve važnije mašine i postrojenja sa sobom u Srbiju. Ovdje u Žepi manjka prevoznih sredstava i vidim šansu da se može i nešto zaraditi. Ratno Predsjedništvo dobiva nekih para iz Sarajeva. Pričaju da će se početi praviti škola u Žepi, jer UNPROFOR neće i ne namjerava da se iseli iz zgrada osnovnih škola, a Predsjedništvo u Žepi i prosvjetni radnici bi da počnu sa nastavom koja kasni već dvije godine. Mnogo je gatera koji režu drvenu građu, ali ih ljudi prepravljaju tako što ih pokreću pomoću prenosa putem traktora.
Gorivo se može kupiti od UNPROFOR-a u željenim količinama, samo ako imaš pare, tako da se transporti i rezanja mogu bez problema vršiti. S druge strane narod treba drva kao i druge usluge prevoza i nadam se da će se moći nešto i zaraditi. Već je u toku masovno pravljenje kuća, renoviranja, izbjeglice prave privremene smještaje. Predsjedništvo i vojna komanda obezbjeđuju gorivo i ostalu pomoć izbjeglicama, kao i porodicama poginulih i ranjenih boraca. Bit će posla.

Nastavice se

[Dedo]

#21258

Osposobili smo kamion za prevoz drvene građe
Ponedjeljak, 16. maj 1994. godina

Nakon nekoliko pokušaja da osposobimo i upalimo FAP-a 13, Ibro i ja smo uspjeli danas. Upalili smo ga i spreman je za posao. Sa suprugom rahmetli Selmana dogovorio sam, odnosno obećao sam joj davati jedan dio zarađenih para, obezbijediti joj drva i sve što želi, da bih zauzvrat koristio kamion. Mislim da ću na taj način lijepim gestom pokazati jedan vid poštovanja našeg Selmana, koji je bio izrazito dobar drug i kolega mog rahmetli oca. Iza njega je ostalo dvoje male djece koja treba da osjete zasluge njihovog oca. Poginuo je u nastojanju da obezbijedi hranu, baš za tu, sad sirotu djecu, tamo u Štitarevu na punčevoj njivi.
Prije dva dana dogovorio sam i prevoz prve ture građe sa Jelika u Žepu. Moj nekadašnji nastavnik Sarija Ćesko treba renovirati ili praviti nešto pa mu treba drvo. Sutra bih, ako Bog da, trebao to uraditi. Sve sam pripremio samo da natovarimo.

Baksuzni utorak
Utorak, 17. maj 1994. godina

Kažu za utorak da je baksuzan dan. S nevjericom sam uvijek gledao na to, ali sam se danas uvjerio kako to nisu tek naklapanja. Prva tura s kamionom i kvar! Uspjeli smo dovesti natovaren kamion, teškom smrčevinom, do mosta kod Šakirine kuće, prešli most i ispod kuće Mustafe Karića kraj priče. Sa mnom je bio i Nesib Ćesko. On je ustvari i vozio, jer je vozač sa višegodišnjim iskustvom. Ustanovili smo da je motor zaribao. Našli smo Kemu Hasanovića koji nas je traktorom odšlepao do Nesibove kuće. Skinuli smo karter i tako potvrdili naše sumnje da su ležajevi zalijepili za radilicu. Dolazio je i majstor Ibro i konstatovao da se moraju staviti novi ležajevi i da ovi nisu puno zalijepili, tako da se mogu staviti drugi bez obrađivanja radilice. Treba samo naći iste ležajeve i riješen problem. Preostaje nam da ih tražimo.

[Dedo]

#21259

Pronašli smo dijelove za kamion
Srijeda, 25. maj 1994. godina

Već duže vrijeme tragamo za ležajevima koji su nam neophodni. Od jarana Muse Nuhanovića saznao sam da ih ima Nail Nuhanović i da su mu negdje zakopani u selu Luke kod Brložnika. Jučer sam otišao u selo Čavčići, gdje u izbjeglištvu živi Nail, i on nam je obećao, meni i Musi, da će otići sa nama da ih donesemo. Musa je pozajmio auto, fiću, od nekog Čonge iz sela Čavčići, te smo isti dan otišli i donijeli ležajeve. Za veliko čudo Nail mi nije htio naplatiti ni marke.
-Donesi nekad flašu rakije! – tako mi je rekao na rastanku u Čavčićima.
Sinoć sam otišao kod Ibre, da ga pitam kad može raditi. Obećao mi je i ispunio je obećanje za danas. Napravili smo kamion.

Grupa se probila do Kladnja
Ponedjeljak, 19. septembar 1994. god.

Pročulo se za jedan važan događaj. Naime, jučer je odabrana grupa uspjela da se probije do Kladnja odakle će posjetiti Sarajevo i Tuzlu. Razlog njihovog odlaska na tako rizičan put je donošenje ”paketa veze”. Radi se o kompjuterima putem kojih će biti uspostavljena izravna veza između Žepe i ostatka svijeta, prvenstveno sa Generalštabom ARBiH i Predsjedništvom BiH. Put do Kladnja je dug, prepun rizika i opasnosti. Treba uzeti u obzir da se mora proći preko teritorije koju kontrolišu Srbi. Nadam se da će uspjeti, a značilo bi nam mnogo kad bi imali taj sistem veze, koji je kako kažu zaštićen, mada se ne razumijem u tu tehniku. Želim im sretan i siguran put i da se vrate živi i zdravi.
Život u enklavi teče svojim tokom. Sve je po starom i stanje je još uvijek neizvjesno.

[Dedo]

#21260

Počeli smo proizvoditi struju
Petak, 23. septembar 1994. god.

Već duže vrijeme u Žepi se noću može vidjeti poneko pravo svjetlo. Prave ljudi male improvizirane hidro-centrale na našoj rijeci. Mislim da postoje već dvije, i da ih se još gradi. Upotrebljavaju se elektromotori koje pogoni voda. Upotrebljavaju se auto-dijelovi kao što su diferencijali, mjenjači, kardani i slično. Nađe se pogodno mjesto na rijeci koje se može na što lakši način zajaziti (pregraditi), a da snaga vode ne potisne malu branu. Teško je i naći pogodno mjesto da bi voda imala dobar pad i da istovremeno može obilaziti branu koju ne bi razvalila.
Poslije pregrađivanja rijeke napravi se korito, kao za vodenicu, koje usmjerava vodu na točkove koji se naprave od jakog lima i uvežu se na krajevima diferencijala koji kasnije prenosi snagu na mjenjač koji vrti osovinu elektromotora. Teško je to sve napraviti da bude dovoljno jako i izdrži vodu koja kad nabuja nosi sve pred sobom. Trenutno je to najveća obaveza koju odabraše mnogi koji su blizu rijeke. Govori se kako mnogi koji su udaljeni i po pet kilometara imaju istu ideju i počet će sa radom. I ja bih to želio, ali pored punih ruku posla u sabiranju zimnice, ogrjeva i sličnih obaveza, ne mogu trenutno na to ni pomisliti. Kažu da je teško smiriti napon koji varira, a kondenzatori koji su potrebni za to, postali su skupocjeni i mogu se nabaviti samo u Srebrenici.
Često se dešavaju slučajevi da mnogi ostaju bez televizora, radioprijemnika i ostalih elektro-potrošača. Drugi i možda ponajveći problem je nedostatak žice. Teško se snaći. Niko ne dopušta da neko skida žice koje idu preko nečijeg imanja. Ide se u Ljubomišlje, po Bokšanici, po svim mjestima gdje je kritično prići zbog same blizine četnika. Formiraju se novi dalekovodi. Postavljaju se nosivi stubovi gdje nikad nisu bili i povezuju na nekim dijelovima sa prijašnjim. Ponekad pomislim kako će Žepa, ako potraje blokada, postati zemlja čuda iz koje će se roditi najnovije inovacije. Prisiljeni smo na takva razmišljanja, jer mnogi i nemaju što drugo raditi i upotpunjavati slobodno vrijeme kojeg ima na pretek.

Nastavice se

[Teva]

#21269

Deduka, evo sam ti ja 10165-i posjetilac u ovoj tvojoj temi o Ratnom dnevniku.
Nek je sa srecom i hairli, samo naprijed…

:)

[Dedo]

#21414

Momci su se vratili iz Kladnja
Srijeda, 28. septembar 1994. god.

Ovih dana su se vratili naši momci iz Kladnja, kako sam saznao, ali bez jednog manje. Član grupe, Alija Gušić je 20. septembra, dva dana nakon njihovog putovanja, na samom ulazu u Kladanj u nekoj Jezernici nagazio na minu koja mu je otkinula stopalo. Tom prilikom neko je još ranjen, ali lakše, tako da je Alija ostao na liječenju u Sarajevu. Ostatak grupe je uspješno obavio misiju i donijeli su što su trebali donijeti.

Srebreničani dolaze u Žepu u potrazi za hranom
Ponedjeljak, 10. oktobar 1994. god.

Prije dvije godine, na ovaj dan, Žepa je bila proglašena slobodnom, pa opet okupiranom, pa je ponovo postala slobodna nakon sedam mjeseci. Sjećamo se i tradicionalnog teferiča koji se održavao u Vrataru svake godine prije rata, pa i prošle godine nakon dolaska UN-a u Žepu. Danas, evo ništa od teferiča. Naravno omladina nije kriva tome? Možda i jeste. Kad pomislim koliko se omladine oženilo i udalo u samo jednoj, protekloj godini, ne mogu ni da povjerujem. Danas kao da više ne treba ašikovanja, kao da su se svi poženili, ili mi se samo čini. Žene se i udaju bez prepreka. Mijenja se sve. Mislim da nikada do sada nije zabilježeno toliko sklopljenih brakova u jednom kratkom periodu. Svakim danom čuješ oženio se onaj, pa onaj…
Skoro da sam i zaboravio spomenuti jednu u nizu čudnih promjena, koje su se dešavale i još uvijek se dešavaju. Sjedim i evo gledam šljivu koja skoro da nema plodova. Nisu ni rađale, tek poneka. Žepa i okolina su bile poznate ponajviše po šljivi. Nekad se izvozila, jer nije se moglo u potpunosti osvojiti kad je u pitanju šljiva. Bilo je i previše, danas, kao i prošle godine skoro da ih nema. I ne samo šljiva, raznovrsno voće koje smo gajili izdalo nas je. Kad se samo sjetim devedeset druge, kad su u Žepi šljive bile ipak rodile, mada veoma malo, rađale su tada na Godimilju, gdje se rijetko zabilježilo da su rađale. Čudno, sve se okrenulo protiv nas. Jesen je već odavno ovladala kotlinom, a voćnjaci prazni.
Primijetio je to i jedan paćenik iz Cerske koji boravi u Srebrenici, to je i razlog da sam ubilježio današnji dan. U Srebrenici već neko vrijeme ponovo vlada glad. Čudno je i to, da su Ujedinjene nacije dopustile, odnosno odustale od tog napaćenog naroda, koji samo još formalno čuvaju. Ne čuva nas niko izgleda, puka formalnost i sprovođenje jedne lopovske rutine, zadovoljavajući minimalne političke fraze. Dolaze Srebreničani, u potrazi su za hranom, baš onako kao što smo i mi odlazili kod njih. Nije isto, jer vladaju olakšavajuće okolnosti.

Nastavice se

[Dedo]

#21415

Nema ratnih dejstava, mada je još uvijek prisutna prepreka u Podravanju, gdje se desi da i neko strada. Koristi se i dalje planina Sušica, nekako je sigurnija. Došlo je vrijeme da se na neki način odužimo Srebreničanima, mada je to u jednom veoma različitom kontekstu. Mi smo kod njih ”kupovali žito” ili im se pridruživali u ratnim pohodima koji su proizlazili iz namjera opskrbljivanja hranom, kad su u određenim trenucima mnogi vidjeli zadnju šansu preživljavanja. Ipak je bilo mnogo teže, tada, kad je i pored gladi vrebala smrt na svakom koraku, ma gdje se nalazili.
Danas je mnogo, mnogo, manje rizika i samim tim je sve znatno lakše. Žepljaci za veliko čudo bukvalno dijele brašno Srebreničanima, kažem Srebreničanima, a veći je procenat izbjeglih iz Cerske, Konjević Polja, Vlasenice i drugih pograničnih mjesta oko Srebrenice, koji su našli utočište u Srebrenici. Ljudi ponovo gladuju, dok kod nas u Žepi, hvala Bogu, ima brašna i previše. Pored svih humanitarnih koje smo dobivali, ljudi su ipak i dalje sijali žito koje je u odnosu na povrće i voće baš urodilo pravim plodom kod svih. Kad god nam dolazi konvoj sa hranom obavezno se šalje najviše brašna. Šalje se i drugih prehrambenih artikala, ali ne dođu do nas. Skidaju četnici u Rogatici, Sokocu i Borikama. Malo im pljačke svih muslimanskih dobara pa daj i ono malo crkavice koju trebamo dobiti. Kako ih nije već jednom strah Boga, kako već jednom ne prorade ti njihovi mozgovi iako su zaraženi do kraja? I ja lupam, nema milosti kod četnika. Nije njima ništa važno osim da ubijaju i pate narod, a da se smiluju na nečiju ”sadaku” koju nam dijeli svijet. Izgleda da im pričinjava veliko zadovoljstvo da jedu i ono što je drugima namijenjeno.
Dođe jučer Ramo iz Cerske. Nađoh ga u Vrataru prodaje motorku. Sramota ga da traži, reče, pa se bolje osjeća ako ima što zamijeniti. Meni je i onako trebala motorka. Već neko vrijeme pripremam građu da pravim veću kuću, i satro sam svoju motorku, crkla. Donio je Ramo motorku, skoro nova, a za nju je tražio 600 njemačkih maraka. Nije puno, reče Ramo, i dodaje da bi volio da trampi za neko manje goveče, june. Imao sam jednog manjeg junca, proračunasmo ga 450 maraka, po cijenama tržišta u enklavama i dadoh mu još 150 maraka. Priča Ramo da u Srebrenici nedostaje mesa, a kupuju ga samo malo imućniji, pa on vidi šansu da malo zaradi i na lakši način dođe do više brašna za svoju porodicu. Ramu sam ostavio kod nas na konaku, smjestio njegovog konja u suho i podijelili smo večeru s njim. Mada smo upoznati sa nedaćama u Srebrenici, nije nam Ramo bio dosadan pričajući o svemu.
Jutros je Ramo poželio poći nazad svojoj porodici u daleku Srebrenicu, dugo se zahvaljujući i blagosiljajući za naše gostoprimstvo. Pored pazara koji smo učinili, Rami smo dali vreću brašna i vreću krompira bez ikakve nadoknade, što nije mogao da vjeruje. Bio je neizmjerno sretan. Sa suzama u očima pominjao je svoju ugroženu porodicu koja ga čeka u dalekoj Srebrenici, te kako će im pričati o nama. Pomogao sam Rami ukrotiti junca koji se nikad nije vodio u jularu isprativši ga sve do centra Žepe. Odatle je otišao sam, poželio sam mu sve najbolje u putu i životu. Vratio sam se i evo još mi je Ramo prisutan u mislima, mada se bliži kraj sumornog jesenjeg dana. Prava jesen i da nije što jeste, možda bih i zapjevao onu staru ”Jesen stiže dunjo moja”. Sjetih se te pjesme, a kako zapjevati kad mi i nije do pjesme.

Nastavice se

[Dedo]

#21451

Pripremamo se za uvođenje rasvjete
Četvrtak, 1. decembar 1994. god.

Rekoše danas da je prvi dan decembra, i stvarno jeste. Pa kad sam uzeo da pribilježim da onda kažem i da se Žepa svakim danom sve više osvjetljava. I vidi se, navečer, kad se pogleda okolo skoro sve kao prije rata. Svijetle sijalice u mnogim kućama, rade televizori, a rade i ljudi, i to krvavo da bi se osvijetlili. Kažem krvavo, jer bio sam jedan dan kao pomoć grupi sa Gradine koji su već oformili centralu na rijeci. Izabrali su da je postave kod mlina Alije Kulovca, odmah pored vodenice. Oni su uveliko već pri kraju, i mnogo je teško raditi tako nešto u ljetnim danima a kamoli po ovoj hladnoći. Tokom dana je malo toplije, snijega skoro da nema, tek po brdima, ali još uvijek je hladno. Tek je zazimilo i ne znam kako da se nakanim da i ja počnem sa radovima, zovu me da im se priključim. Razmislit ću, mada ću im pomoći i bez toga, koliko mogu. Oni bi trebali za koji dan imati rasvjetu, ako snijeg i hladnoće ne ometu radove. Fadil Hajrić, Vehid Hajrić, Arif Gušić (izbjeglica sa Plana) i Dervo Vatreš (izbjeglica sa Borike) su ekipa koja je poželjela imati električnu energiju u ovim uslovima. Pominjao sam već, da je Vehid mozak svega vezanog za struju i glavni je inicijator svega. Sad, eto i mene pozivaju. Vidjet ćemo!
Sutra će biti tačno dvije godine kad su smrtno ranjeni rahmetli Babo i Đedo, da bi dan poslije toga umrli obojica u skoro isto vrijeme, ali na različitim teritorijama. Babo u Srebrenici, Đedo u žepskoj bolnici. Ostaju samo uspomene, sjećanja, vječna bol i gnusan očaj za izgubljenim.

Pripreme za dovođenje rasvjete
Ponedjeljak, 10. januar 1995.god.

Već sedam dana pripremam stubove i žice da bih se priključio na elektro – mrežu sa Hajrićima. Sve stubove i žice sam pripremio i za dan – dva, dok umanje snježne mećave, planiram da postavim žice po postojećim stubovima iz rijeke do Gradine. A kad to završim zatežem žicu sa Gradine na Petov Do, ako Bog da. Veliki posao sam sebi navalio, što bi Nena, Samira i Majka rekle bezveze. Ako smo mogli da tri godine budemo bez struje možemo i ostatak, valjda će se osposobiti dalekovod i valjda će neko narediti Srbima da nam puste struju. Samo zvocaju. A ustvari možda su i u pravu. Nisu! Sad razmišljam da kad bih upitao nekoga ko sad živi lagodno i cijeli život tako, negdje u Njemačkoj, nekog Švabu, šta bi on rekao na to da mu neko saopći da naredne tri godine neće imati električne energije, da neće gledati TV, da će pješačiti kad god ima potrebu za izlaskom, da će biti gladan jednu trećinu od toga! Mislim da bi se odmah ubio! Mi eto, još uvijek, gmižemo.

Nastavice se

[Dedo]

#21457

Pripremamo se za uvođenje rasvjete
Četvrtak, 1. decembar 1994. god.

Rekoše danas da je prvi dan decembra, i stvarno jeste. Pa kad sam uzeo da pribilježim da onda kažem i da se Žepa svakim danom sve više osvjetljava. I vidi se, navečer, kad se pogleda okolo skoro sve kao prije rata. Svijetle sijalice u mnogim kućama, rade televizori, a rade i ljudi, i to krvavo da bi se osvijetlili. Kažem krvavo, jer bio sam jedan dan kao pomoć grupi sa Gradine koji su već oformili centralu na rijeci. Izabrali su da je postave kod mlina Alije Kulovca, odmah pored vodenice. Oni su uveliko već pri kraju, i mnogo je teško raditi tako nešto u ljetnim danima a kamoli po ovoj hladnoći. Tokom dana je malo toplije, snijega skoro da nema, tek po brdima, ali još uvijek je hladno. Tek je zazimilo i ne znam kako da se nakanim da i ja počnem sa radovima, zovu me da im se priključim. Razmislit ću, mada ću im pomoći i bez toga, koliko mogu. Oni bi trebali za koji dan imati rasvjetu, ako snijeg i hladnoće ne ometu radove. Fadil Hajrić, Vehid Hajrić, Arif Gušić (izbjeglica sa Plana) i Dervo Vatreš (izbjeglica sa Borike) su ekipa koja je poželjela imati električnu energiju u ovim uslovima. Pominjao sam već, da je Vehid mozak svega vezanog za struju i glavni je inicijator svega. Sad, eto i mene pozivaju. Vidjet ćemo!
Sutra će biti tačno dvije godine kad su smrtno ranjeni rahmetli Babo i Đedo, da bi dan poslije toga umrli obojica u skoro isto vrijeme, ali na različitim teritorijama. Babo u Srebrenici, Đedo u žepskoj bolnici. Ostaju samo uspomene, sjećanja, vječna bol i gnusan očaj za izgubljenim.

Pripreme za dovođenje rasvjete
Ponedjeljak, 10. januar 1995.god.

Već sedam dana pripremam stubove i žice da bih se priključio na elektro – mrežu sa Hajrićima. Sve stubove i žice sam pripremio i za dan – dva, dok umanje snježne mećave, planiram da postavim žice po postojećim stubovima iz rijeke do Gradine. A kad to završim zatežem žicu sa Gradine na Petov Do, ako Bog da. Veliki posao sam sebi navalio, što bi Nena, Samira i Majka rekle bezveze. Ako smo mogli da tri godine budemo bez struje možemo i ostatak, valjda će se osposobiti dalekovod i valjda će neko narediti Srbima da nam puste struju. Samo zvocaju. A ustvari možda su i u pravu. Nisu! Sad razmišljam da kad bih upitao nekoga ko sad živi lagodno i cijeli život tako, negdje u Njemačkoj, nekog Švabu, šta bi on rekao na to da mu neko saopći da naredne tri godine neće imati električne energije, da neće gledati TV, da će pješačiti kad god ima potrebu za izlaskom, da će biti gladan jednu trećinu od toga! Mislim da bi se odmah ubio! Mi eto, još uvijek, gmižemo.

Nastavice se

[Dedo]

#21452

Konačno svjetlo
Petak, 20. januar 1995. god.

Konačno smo osvijetljeni. Moram priznati da sam ushićen i radostan što su nadljudski napori rezultirali uspjehom. Večeras sam upalio svjetlo i ono još uvijek gori, tako da mi je žao spavati kad mogu napokon normalno sjediti, pa evo i pisati. Osjećam se poput djeteta kojem se da neka bombona, neko lizalo. Smiješno, a uporedo žalosno, da na pragu dvadest i prvoga vijeka postoji neko ko se raduje da ima svjetlo, ko se raduje normalnoj pojavi, ko shvata koliko smo potonuli u ponore koji nas udaljavaju od civilizacije i svakog normalnog standarda. Dobro će nam doći ova struja jer noći su isuviše duge a snijeg nikako da prestane da pada. Ponovo su počele jake mećave i nivo snijega je svakim satom veći. Pomalo se civilizujemo i u skorije vrijeme ćemo za nijansu biti moderniji od nekih afričkih plemena, kojima još pariramo ili oni nama. Još uvijek se razlikujemo od ”ljudoždera” i tu im bježimo kao donekle civilizovani. Kao prvo ubijedili smo javnost da u Žepi nije postojao kanibalizam, kako se pričalo u danima kad smo bili gladni. Neko je u nekim apelima za pomoć skretao pažnju da će, ako nam se ne doturi hrana, biti svašta. Pogrešno shvaćeno. Niko nikog zaista nije pojeo! Bilo je anegdota, ismijavanja i ruganja Žepi. Svako može da mlati što mu volja, a danas se sve prihvata, danas se svakom vjeruje. Ali ipak najmanje nama. Za svakoga smo po svemu specifični, i kao takvi ćemo i ostati. Velik je inat u Žepljaka!

Nastavice se

[Dedo]

#21458

Konačno svjetlo
Petak, 20. januar 1995. god.

Konačno smo osvijetljeni. Moram priznati da sam ushićen i radostan što su nadljudski napori rezultirali uspjehom. Večeras sam upalio svjetlo i ono još uvijek gori, tako da mi je žao spavati kad mogu napokon normalno sjediti, pa evo i pisati. Osjećam se poput djeteta kojem se da neka bombona, neko lizalo. Smiješno, a uporedo žalosno, da na pragu dvadest i prvoga vijeka postoji neko ko se raduje da ima svjetlo, ko se raduje normalnoj pojavi, ko shvata koliko smo potonuli u ponore koji nas udaljavaju od civilizacije i svakog normalnog standarda. Dobro će nam doći ova struja jer noći su isuviše duge a snijeg nikako da prestane da pada. Ponovo su počele jake mećave i nivo snijega je svakim satom veći. Pomalo se civilizujemo i u skorije vrijeme ćemo za nijansu biti moderniji od nekih afričkih plemena, kojima još pariramo ili oni nama. Još uvijek se razlikujemo od ”ljudoždera” i tu im bježimo kao donekle civilizovani. Kao prvo ubijedili smo javnost da u Žepi nije postojao kanibalizam, kako se pričalo u danima kad smo bili gladni. Neko je u nekim apelima za pomoć skretao pažnju da će, ako nam se ne doturi hrana, biti svašta. Pogrešno shvaćeno. Niko nikog zaista nije pojeo! Bilo je anegdota, ismijavanja i ruganja Žepi. Svako može da mlati što mu volja, a danas se sve prihvata, danas se svakom vjeruje. Ali ipak najmanje nama. Za svakoga smo po svemu specifični, i kao takvi ćemo i ostati. Velik je inat u Žepljaka!

Nastavice se

[Dedo]

#21604

Očekujem novorođenče
Petak, 10. mart 1995. god.

Vrijeme prolazi. Snijeg pomalo kopni, kopne i uspomene, kojima ne dam da u potpunosti odu, ali ni da mnom ovladaju. Već samo da se sklone, a da ih ipak ne udaljavam. Čitam ponekad moje dnevnika samo da se podsjetim, pa ih ostavim. Imam jednu čudnu knjigu. Riječ je o Žepi, istorija i porijeklo svih prezimena. Dao mi moj nastavnik Mujo Kulovac. Hvala mu, neke stvari nisam znao do sada, pa ipak s nevjericom sam se raspitivao kod najstarijih ljudi poput Hamida Karge, Ohrana Durmiševića, o istinosti nekih podataka. Struja nas još služi, mada je postala pomalo zamarajuća. Često se kvari brana, pucaju kondenzatori. do kojih je teško doći, donose ih iz Srebrenice i prodaju se ko halva. Ipak se još uvijek njom koristimo i mogu s pravom primijetiti da nam je ipak najbolja struja u širem regionu. Kvarovi se dešavaju, ali mnogo rjeđe u odnosu na ostale. Doduše zahvaljujući našem Vehidu.
Pored ostalih ”neaktivnosti” još gledamo srpsku televiziju. Šta ću, ne mogu da uhvatim signal naše BiH Televizije. Slušam i gnušam se na njihovu propagandu i laži, ali veoma često na kanalima televizije Srbije ima puno filmova pa se ubije dosada. Možda je i dobro gledati i slušati šta oni misle, šta oni lažu, dobro je upoznati neprijatelje, jer mislim da postoji više šansi da se bolje porazi. Sve to gledam na jednom neobičnom televizoru koji može da radi na nemogućih 80 volti. Najobičniji televizor u boji, Samsung, ali čudo od kutije. Mnogim televizorima treba minimalno 190 volti da bi radili ili većina ne može bez 200 volti. Zadovoljan sam što smo ga uspjeli sačuvati, a zahvaljujući đedi Salihu i njegovim savjetima o sklanjanju vrijednih stvari u vremenu kad je počeo rat. Zahvaljujući njemu sad imamo i kompletan namještaj i mnogo drugih stvari koje nam trebaju. Vremena imamo na pretek. Čeka se da snijeg okopni u potpunosti da bi se počelo sa radovima na njivama. Čekamo i još nešto. Svakog trenutka se može desiti, a od danas je počela ozbiljna najava. Samira treba, ako Bog da, da se porodi, što nas sve neizmjerno raduje i to očekujemo sa nestrpljenjem. Od jutros je počelo da je boli kao nikad dosad, nagađa se šta će roditi, većina predviđa da će biti muško. Da li s pristrasnošću ili nešto znaju, ali i Majka i Nena misle da nosi muško. Drago mi je dok mi je uporedo s tim malo nezgodan osjećaj. Velika je to promjena u mom životu, i ne mogu da zamislim, ne mogu da vjerujem da ću postati otac. Babo! Tako se kod nas zvao otac od vajkada i zvat će se. Imat ću nekoga da me zove Babo, baš tako, kao što i ja i svi moji zvaše svog roditelja.

Nastavice se

[Author]

Posts