[Dedo]

#20292

Od sijela do sijela
Ponedjeljak, 2. avgust 1993. god.

Danas je Aliđun, narodni praznik o kojem se pripovijeda na razne načine. Svi ga izgleda svojataju, u stvari to za mene i nije praznik, znam ga samo po nekom bardanju*. Kaže se, da ako na Aliđun zagrmi, svi će lješnjaci da opadnu prije sazrijevanja. Dešava se da se obistini, i evo danas grmi i gromovi drmaju zemlju. Ništa bez Božije straše koju On spušta na zemlju upozoravajući… E baš me interesuje da li će da opadnu lješnjaci. Bio sam u našoj maloj čaršiji. Dolje je u pravom smislu zaživio kulturno-umjetnički život. Dolje se normalizuje stanje i ljudi su napredniji od nas ovdje. Kiša je već dva dana pa ne mogu ništa da radim sa pokošenom travom.
Neka truhne, postaje mi svejedno za mnogo čim. Sjetih se one stare poslovice: umro i ko je radio i ko nije. A sjetih se još jedne, sada sve aktuelnije: kao da je na ludu travu stao-la. Nešto je ušlo i u omladinu pa se samo žene i udaju, svakim danom čuješ za novi brak. Sve je ljepše od kako nam prestadoše stradanja, muke i žalosti. I treba se veseliti, izaći iz košmara koji je trajao i ugađati životu – njega je ostalo još malo. Kažem malo, jer nikad se ne zna kad će granata ili metak pronaći svoju metu, i niko ne zna da li je možda sljedeći. A za mene je još rat. Sve dok se ne mogne bez problema i straha komunicirati širom BiH i svijeta, za mene je rat, pogotovo ovdje.
Kao da izdržavamo neku kaznu koja se sastoji od robovanja u slobodi. Kao da smo u Alkatrazu. Još uvijek su topovske cijevi okrenute ka nama, na starim daljinama i zatrpane gomilom sanduka u kojima se nalaze ”bebe” koje ubijaju.
Pronaći djevojku ili momka je glavni zadatak svakog omladinca koji hoda Žepom i okolinom. Žene se čak i iz Srebrenice, a tamo odlaze i naše cure. Sa takvom namjerom i ja se spustih do Žepe, ima cura da probereš i probira se. Što bi rekli stariji ”ispod svojih krušaka beremo plodove”, mada ima dosta i sa strane. Meni za oko zape jedna izbjeglica iz Rogatice. Rano je još da otkrivam tajnu. Čut će se svakako, jer u Žepi se ne može sakriti ama baš ništa. Bio sam u prostorijama bivše fabrike Jasna, gdje je bio pravi dernek. Sakupili su se stvarno odabrani: nastavnici muzičkog Mujo i Salih, njihovi sinovi, čuveni kompozitor iz Višegrada Munib Alić, koji je prije rata pisao pjesme poznatim muzičarima poput Šekija Turkovića, Šemse Suljaković i još mnogi drugi. Imamo i dobre izvođače svih novokomponovanih pjesama, koje izvode skoro pa savršeno. Pjesme su uglavnom sa temama iz preživjelih dana, pjesme o gladi i patnjama, dok ima i onih koje su baš novokomponovane. Tresu radio-talasima i ostale pjesme o Žepi. Pjevaju Hanka Paldum, Rizo Hamidović i još neki. Svi pjevaju o Žepi. Tako i treba. Bolje da o nama pjevaju nego da nam uče fatihe i salî sa visokih munara. Snimaju žepski kompozitori, bilježe svoje radove, svoje napisane pjesme, na najobičniji kasetofon, tek toliko da zabilježe, da ostane. Vratio sam se kako rekoh, iz Žepe, ali večeras odlazim do Ribioca. Tamo se održavaju sijela, kao i u Vrataru. Večeras je red na Ribioc. Skupovi omladine imaju svoje teme i programe, dok malo ozbiljniji ili igraju karata ili igraju skrivanja prstena. Ta stara drevna igra koja potiče stotinama godina prije nas, i nije tako loša, zabavno je. Sve je zabavno u ovom okruženju iz kojeg ne možeš maći, u kojem moraš da trpiš što ne želiš, što ne voliš. Tako je za one koji nemaju šta drugo raditi, dok ja, čim sunce osuši rosu, imam posla preko glave, sve do kasne jeseni. Od tada ću moći imati više slobodnog vremena, pa i onako neću i nemam što propustiti. Cijeli život u ovoj enklavi je samo jedan dosadan ciklus skoro pa istih događaja.

Nastavice se

[Dedo]

#20289

Ljubav je i rat
Subota, 4. septembar 1993. godine

Svijet romantike i ljubavi poslije dugog iščekivanja napokon mi otvara svoja vrata. Mislim da sam stao u kraj svim svojim naporima da pronađem iskrenu ljubav. Desilo se, možda malo i očekivano, ali sa puno provjera koje su donijele dobre rezultate. Pored mnogo drugih, koje protutnjaše mojom mladošću, mojim mislima i mojim vremenom, zastadoh, zape mi za oko i dušu samo jedna: Samira Agić, izbjeglica iz Rogatice. Majka joj je familije Durmiševića iz Vratara, otac rodom iz Knežine, kod Sokoca. Ima sa sobom roditelje i mlađeg brata Emira, jednu sestru udatu u Sarajevo, gdje i živi. Živi u napuštenoj kući Hasiba Heljića, na Jasiku (Vratar), gdje planiram provoditi noći na sjajnoj mjesečini, pod njenim prozorom. Prolaznice kao da iščeznuše u jednoj sekundi, kao da nikada do sad nisam imao ni jednu. Sve ostadoše negdje iza vremena u koje sad tonem. Kao da je sve novo, pa čak i sredina. Sve ipak drugačije izgleda i toliko je puno topline i neke nove energije kojom naprosto zračim. Stare staze, kojima sam koračao svakodnevno, lijepi krajolici i život uopće, dobiše neku novu dimenziju, novi sjaj i skoro godina prođe od kada mi ona postade svakodnevna tema moje nostalgije, od kada sam počeo da ispitujem i povezujem mozaik njenog života. Konačno, spoznah i potvrdih svoja očekivanja. Konačno pridobih njenu pažnju i ljubav u kojoj ću, sigurno, biti beskonačno sretan. Samo prije dva dana stupismo u jaku vezu. Neraskidivu. Znamo i previše jedno o drugome i mnogo je lakše.

Nastavice se

[Dedo]

#20293

Ljubav je i rat
Subota, 4. septembar 1993. godine

Svijet romantike i ljubavi poslije dugog iščekivanja napokon mi otvara svoja vrata. Mislim da sam stao u kraj svim svojim naporima da pronađem iskrenu ljubav. Desilo se, možda malo i očekivano, ali sa puno provjera koje su donijele dobre rezultate. Pored mnogo drugih, koje protutnjaše mojom mladošću, mojim mislima i mojim vremenom, zastadoh, zape mi za oko i dušu samo jedna: Samira Agić, izbjeglica iz Rogatice. Majka joj je familije Durmiševića iz Vratara, otac rodom iz Knežine, kod Sokoca. Ima sa sobom roditelje i mlađeg brata Emira, jednu sestru udatu u Sarajevo, gdje i živi. Živi u napuštenoj kući Hasiba Heljića, na Jasiku (Vratar), gdje planiram provoditi noći na sjajnoj mjesečini, pod njenim prozorom. Prolaznice kao da iščeznuše u jednoj sekundi, kao da nikada do sad nisam imao ni jednu. Sve ostadoše negdje iza vremena u koje sad tonem. Kao da je sve novo, pa čak i sredina. Sve ipak drugačije izgleda i toliko je puno topline i neke nove energije kojom naprosto zračim. Stare staze, kojima sam koračao svakodnevno, lijepi krajolici i život uopće, dobiše neku novu dimenziju, novi sjaj i skoro godina prođe od kada mi ona postade svakodnevna tema moje nostalgije, od kada sam počeo da ispitujem i povezujem mozaik njenog života. Konačno, spoznah i potvrdih svoja očekivanja. Konačno pridobih njenu pažnju i ljubav u kojoj ću, sigurno, biti beskonačno sretan. Samo prije dva dana stupismo u jaku vezu. Neraskidivu. Znamo i previše jedno o drugome i mnogo je lakše.

Nastavice se

[Dedo]

#20291

Izumili smo telefon
Petak, 24. septembar 1993. godine

Situacija u Žepi je bez bitnih promjena. Skoro pa isti svaki dan. Monotonija. Da nije ovih igranki, koje se organizuju po selima, bila bi bruka. Nemaš kud. Razmišljaš kako živi ostali normalan svijet. Mi kao na nekoj posebnoj planeti i da nije onih UNPROFOR-aca, od kojih se može kupiti ponešto, odavno bi smo bili sve sami vegetarijanci. Kažu, prirodno je najzdravije. Jeste, ali ako stalno jedeš isto, kao kada se krećeš u istoj odjeći koje je svakim danom manje. Pojede je cijeđ, prirodni deterdžent spravljen od pepela, pa se još uz to krećeš istim prostorom i viđaš iste osobe…Ludnica! Nije dobro kad puca i kad se gine, a nije dobro ni ovako. Bog sami zna kad ćemo biti pušteni iz ovog kaveza za ljude. Ašikovanje je valjda jedini lijek za omladinu. Ipak se viđa raja sa sretnim izrazom lica, a malo je monotonije za one starije osobe. Ponekad mi smiješno na koji se način veselimo, iako sam sretan što se ipak možemo i veseliti. Naše igranke se organiziraju oko velike logorske vatre, kao u Indijanaca sa divljeg zapada. Spominjao sam nekad na šta liči naš život u enklavi. Svakim danom nas unazađuje veoma brzo. Šta ćeš, kako je tako je! Struje još nemamo. Jednako se koriste automobilske baterije. Inovatora je koliko hoćeš. Imamo i modifikovane telefone. Pravimo ih pomoću žica i zvučnika iz televizora i radioprijemnika. Razvaljuje se sve što može biti od koristi. Skidaju se žice od dalekovoda, razmotavaju se da se dobije na dužini, a da nam Srbi sada i puste struju nikakve koristi jer je naša – elektro mreža mrtva. Trebalo bi par mjeseci da se sanira i dovede u funkciju. Šta da se kaže osim da je baš sve primitivno i jadno. Za sve su krivi prokleti Srbi koji se sad, kao i dosad, naslađuju našom bijedom.
Sve bi ovo bilo još više monotono, nostalgično, bar meni, da nemam s kim vrijeme provoditi nakon svih obaveza. Ašik i sevdah dušu paraju. Tako je, imam kome na prozore ići. Jeste, baš na prozore. Nije mi ni krivo. Neka je i moja generacija pendžerala, baš kao i generacija mojih roditelja i starijih. Na igranku ili pod prozor pa do zore! Imam i malo problema. Roditelji moje izabranice se nešto bune, moji se nešto bune, hoću reći ne slažu se, jer malo smo rodbina. Nije mi bilo problem raspitati se kod najstarijeg čovjeka na našem području o rodbinskim vezama naših predaka. Otišao sam kod Ohrana Durmiševića (sa Godmilja) i nakon njegovog tumačenja, pojašnjavanja, koljeno ovo koljeno ono, treće, peto, kratko mi reče:
-Djeco, niste vi familija! Slobodno vi, daleko je to i prelazi četvrto koljeno.
Nisam dražu riječ čuo odavno, baš mu hvala, a ne bi se ni griješio.
Stari po svom, a mi ćemo po svom ćejfu. Večeras je igranka u Vrtači (Gradina) i svira Hajdar Begić. Imamo i akumulator koji će pokretati električnu klavijaturu. Bit’ će dernek do zore!

Nastavice se

[Dedo]

#20295

Izumili smo telefon
Petak, 24. septembar 1993. godine

Situacija u Žepi je bez bitnih promjena. Skoro pa isti svaki dan. Monotonija. Da nije ovih igranki, koje se organizuju po selima, bila bi bruka. Nemaš kud. Razmišljaš kako živi ostali normalan svijet. Mi kao na nekoj posebnoj planeti i da nije onih UNPROFOR-aca, od kojih se može kupiti ponešto, odavno bi smo bili sve sami vegetarijanci. Kažu, prirodno je najzdravije. Jeste, ali ako stalno jedeš isto, kao kada se krećeš u istoj odjeći koje je svakim danom manje. Pojede je cijeđ, prirodni deterdžent spravljen od pepela, pa se još uz to krećeš istim prostorom i viđaš iste osobe…Ludnica! Nije dobro kad puca i kad se gine, a nije dobro ni ovako. Bog sami zna kad ćemo biti pušteni iz ovog kaveza za ljude. Ašikovanje je valjda jedini lijek za omladinu. Ipak se viđa raja sa sretnim izrazom lica, a malo je monotonije za one starije osobe. Ponekad mi smiješno na koji se način veselimo, iako sam sretan što se ipak možemo i veseliti. Naše igranke se organiziraju oko velike logorske vatre, kao u Indijanaca sa divljeg zapada. Spominjao sam nekad na šta liči naš život u enklavi. Svakim danom nas unazađuje veoma brzo. Šta ćeš, kako je tako je! Struje još nemamo. Jednako se koriste automobilske baterije. Inovatora je koliko hoćeš. Imamo i modifikovane telefone. Pravimo ih pomoću žica i zvučnika iz televizora i radioprijemnika. Razvaljuje se sve što može biti od koristi. Skidaju se žice od dalekovoda, razmotavaju se da se dobije na dužini, a da nam Srbi sada i puste struju nikakve koristi jer je naša – elektro mreža mrtva. Trebalo bi par mjeseci da se sanira i dovede u funkciju. Šta da se kaže osim da je baš sve primitivno i jadno. Za sve su krivi prokleti Srbi koji se sad, kao i dosad, naslađuju našom bijedom.
Sve bi ovo bilo još više monotono, nostalgično, bar meni, da nemam s kim vrijeme provoditi nakon svih obaveza. Ašik i sevdah dušu paraju. Tako je, imam kome na prozore ići. Jeste, baš na prozore. Nije mi ni krivo. Neka je i moja generacija pendžerala, baš kao i generacija mojih roditelja i starijih. Na igranku ili pod prozor pa do zore! Imam i malo problema. Roditelji moje izabranice se nešto bune, moji se nešto bune, hoću reći ne slažu se, jer malo smo rodbina. Nije mi bilo problem raspitati se kod najstarijeg čovjeka na našem području o rodbinskim vezama naših predaka. Otišao sam kod Ohrana Durmiševića (sa Godmilja) i nakon njegovog tumačenja, pojašnjavanja, koljeno ovo koljeno ono, treće, peto, kratko mi reče:
-Djeco, niste vi familija! Slobodno vi, daleko je to i prelazi četvrto koljeno.
Nisam dražu riječ čuo odavno, baš mu hvala, a ne bi se ni griješio.
Stari po svom, a mi ćemo po svom ćejfu. Večeras je igranka u Vrtači (Gradina) i svira Hajdar Begić. Imamo i akumulator koji će pokretati električnu klavijaturu. Bit’ će dernek do zore!

Nastavice se

[Dedo]

#20294

Zenim se Zenim se…
Četvrtak, 2. decembar 1993. god.

Godišnjica je! Tačno prije godinu dana bili su ranjeni rahmetli Babo i rahmetli Đedo. Prođe vrijeme k’o mutna voda i kao da jučer bješe. Još mi slika te nesreće, koja se, dan za danom, sve dublje zavlači u pore mog pretrpanog mozga, koji će jednog dana naprosto eksplodirati. Ne mogu a da se ne prisjećam nemilih događaja, stradanja, svih posljedica koje su pomogle da se osjećam kako ne treba.
Često čitam moje dnevnike, ne mogu se predati zaboravu, neću. Još uvijek smo podvrgnuti iscrpljujućem okruženju, još uvijek nas mnogo čega podsjeća na ne tako davne dane, u kojima doduše više propatismo. Sad je lakše, ali još uvijek postoji toliko tih nekih loših naboja u samoj atmosferi, sve je čudnije i čudnije, teško se podnosi. Ali hvala Bogu ne gine se i to je ipak razlika koja nas održava u životnoj ravnoteži. Humanitarna pomoć ne dolazi na vrijeme. Obustavljaju je komšije u Rogatici, Borici… Skidaju sve što valja. Puštaju brašno i ulje od čega ćemo oboljeti. Nema se soli i vrlo malo naroda jede slanu hranu. Ja sam prije deset dana spremio cijelog vola za sušenje, neslanog. Mogu misliti kakvo će to meso biti. Ali ne možeš svaki dan jesti isto. Treba promijeniti, pa makar jeo i neslano. Bar drugačije izgleda. Raja ide ponovo u Srebrenicu, odavno. Razmjenjuju ulje za so, zlato za so, pare za so… I kao da je gore trpjeti bez soli nego kad nemaš dovoljno ili nikako jesti.
U Srebrenici je stanje sa hranom katastrofalno. Mnogo je naroda koji ode u jesen ’92. i sada se vraćaju u Žepu. Bar brašna ima dovoljno. Nikad ovdje neće procvjetati normalan život. Žalosno, ali ima i previše činjenica koje ukazuju na to. Nabavio sam nekih knjiga. Donesoh od mog dragog nastavnika Muje Kulovca, da čitam, ubijam dosadu, to po danu, a kad padne noć?
Spomenuh kakvo je stanje, a ja navro da se ženim! Eh, da li sam normalan, pitam sebe, pitaju me također i drugi. Tako je, već mi je dosta svega, samo lijepim promjenama mogu promijeniti psihu kojoj je svega dosta. Odlučili smo tako, samo da se dogovorimo kada. Ima nekoliko prepreka koje moramo savladati i to je to. Meni je najveći problem smještaj, jer lošije sam smješten nego polovina izbjeglica. Iako sam na vjekovnoj prađedovini, patim se pored zgarišta kuće gdje se rodih i odrastoh. I to mi je teško podnositi da svakim danom moram da gledam tu gomilu blokova cigle i kamena za koju me veže hiljade uspomena. Dođe mi nekad pa bih crkao, kad se zamislim nad tom gomilom. Šta uradiše dušmani, da bar Babo i Đedo ostadoše živi! Pitam se koja će budala da oprosti i zaboravi sve ovo, tim zlikovcima srpskog roda. Smakoh s teme, a sjetih se one stare pjesme od Nervoznog poštara: ”Ženim se, ženim se stare ću cure rastjerati sve, vjerni Bosanac to sam ja, a za svaki slučaj vežite me lancima…”
Ali ne znam tačno kada!?

Nastavice se

[Dedo]

#20296

Zenim se Zenim se…
Četvrtak, 2. decembar 1993. god.

Godišnjica je! Tačno prije godinu dana bili su ranjeni rahmetli Babo i rahmetli Đedo. Prođe vrijeme k’o mutna voda i kao da jučer bješe. Još mi slika te nesreće, koja se, dan za danom, sve dublje zavlači u pore mog pretrpanog mozga, koji će jednog dana naprosto eksplodirati. Ne mogu a da se ne prisjećam nemilih događaja, stradanja, svih posljedica koje su pomogle da se osjećam kako ne treba.
Često čitam moje dnevnike, ne mogu se predati zaboravu, neću. Još uvijek smo podvrgnuti iscrpljujućem okruženju, još uvijek nas mnogo čega podsjeća na ne tako davne dane, u kojima doduše više propatismo. Sad je lakše, ali još uvijek postoji toliko tih nekih loših naboja u samoj atmosferi, sve je čudnije i čudnije, teško se podnosi. Ali hvala Bogu ne gine se i to je ipak razlika koja nas održava u životnoj ravnoteži. Humanitarna pomoć ne dolazi na vrijeme. Obustavljaju je komšije u Rogatici, Borici… Skidaju sve što valja. Puštaju brašno i ulje od čega ćemo oboljeti. Nema se soli i vrlo malo naroda jede slanu hranu. Ja sam prije deset dana spremio cijelog vola za sušenje, neslanog. Mogu misliti kakvo će to meso biti. Ali ne možeš svaki dan jesti isto. Treba promijeniti, pa makar jeo i neslano. Bar drugačije izgleda. Raja ide ponovo u Srebrenicu, odavno. Razmjenjuju ulje za so, zlato za so, pare za so… I kao da je gore trpjeti bez soli nego kad nemaš dovoljno ili nikako jesti.
U Srebrenici je stanje sa hranom katastrofalno. Mnogo je naroda koji ode u jesen ’92. i sada se vraćaju u Žepu. Bar brašna ima dovoljno. Nikad ovdje neće procvjetati normalan život. Žalosno, ali ima i previše činjenica koje ukazuju na to. Nabavio sam nekih knjiga. Donesoh od mog dragog nastavnika Muje Kulovca, da čitam, ubijam dosadu, to po danu, a kad padne noć?
Spomenuh kakvo je stanje, a ja navro da se ženim! Eh, da li sam normalan, pitam sebe, pitaju me također i drugi. Tako je, već mi je dosta svega, samo lijepim promjenama mogu promijeniti psihu kojoj je svega dosta. Odlučili smo tako, samo da se dogovorimo kada. Ima nekoliko prepreka koje moramo savladati i to je to. Meni je najveći problem smještaj, jer lošije sam smješten nego polovina izbjeglica. Iako sam na vjekovnoj prađedovini, patim se pored zgarišta kuće gdje se rodih i odrastoh. I to mi je teško podnositi da svakim danom moram da gledam tu gomilu blokova cigle i kamena za koju me veže hiljade uspomena. Dođe mi nekad pa bih crkao, kad se zamislim nad tom gomilom. Šta uradiše dušmani, da bar Babo i Đedo ostadoše živi! Pitam se koja će budala da oprosti i zaboravi sve ovo, tim zlikovcima srpskog roda. Smakoh s teme, a sjetih se one stare pjesme od Nervoznog poštara: ”Ženim se, ženim se stare ću cure rastjerati sve, vjerni Bosanac to sam ja, a za svaki slučaj vežite me lancima…”
Ali ne znam tačno kada!?

Nastavice se

[Dedo]

#20762

Na sijelu bez Samire
Subota, 18. decembar 1993. god.

Večeras je sijelo kod Midhate i Idriza, jedno od bezbroj sjedeljki u kućama, od kako je nastupila zima. Na dosadašnjim sijelima sam se viđao sa mojom djevojkom Samirom. Ali, večeras se to izgleda neće desiti. Midhata, moja kurirka, reče mi da su Samiri zabranili izlaske zbog mene, pa čak i u prisustvu njene majke, koja je do sada dovodila i čuvala kao dragulj. Već neko vrijeme je i inače malo izlazila, pa smo se već dosta puta dopisivali, a pisma je proturala Midhata ili Hasan Gušić, Midhatin momak. Samira mi je poručila da joj se javim ili da ugrabim priliku i dođem pod prozore u sitne sate, mada me i tada njeni znaju otkriti pa joj bude veoma opasno narednog dana. Rekla je da će mi napisati pismo i da trenutno samo tako možemo kontaktirati. Vidjet ćemo! Ipak ću otići na sijelo, svakako je zabavno.

Dani lova
Četvrtak, 23. decembar 1993. god.

Pisma i samo pisma, nikako da se vidim sa Samirom. Drže je kao u kavezu, a ne znaju da se džaba trude. Počelo me to jako nervirati. Ionako je i previše dosadno i glupo kud god se makneš. Cijepaj drva, donesi humanitarnu pomoć, nosi u mlin za kukuruze, idi na položaj na kojem ne znaš šta ćeš sa sobom. Ni životinje nema po šumi. Već sam se satr’o hodajući, da bi nešto ulovio. Sve karte koje smo imali u bajti poderale su se od silnih partija remija. Dva šaha smo uništili vucajući ih po stolovima i lupajući po tablama, kao manijaci. Nema ni četnika da se sretnemo, gluho bilo i to se nekad poželi. Tako je to, danas sam se vratio praznog ruksaka i mokrih nogu. Ulovit ću ja sebi nešto malo krupnije, nešto vrednije, ako Bog da. Neće meni Sejda i Emin piti živce i prkositi dok skrivaju Samiru.

Nastavice se

[Dedo]

#20780

Na sijelu bez Samire
Subota, 18. decembar 1993. god.

Večeras je sijelo kod Midhate i Idriza, jedno od bezbroj sjedeljki u kućama, od kako je nastupila zima. Na dosadašnjim sijelima sam se viđao sa mojom djevojkom Samirom. Ali, večeras se to izgleda neće desiti. Midhata, moja kurirka, reče mi da su Samiri zabranili izlaske zbog mene, pa čak i u prisustvu njene majke, koja je do sada dovodila i čuvala kao dragulj. Već neko vrijeme je i inače malo izlazila, pa smo se već dosta puta dopisivali, a pisma je proturala Midhata ili Hasan Gušić, Midhatin momak. Samira mi je poručila da joj se javim ili da ugrabim priliku i dođem pod prozore u sitne sate, mada me i tada njeni znaju otkriti pa joj bude veoma opasno narednog dana. Rekla je da će mi napisati pismo i da trenutno samo tako možemo kontaktirati. Vidjet ćemo! Ipak ću otići na sijelo, svakako je zabavno.

Dani lova
Četvrtak, 23. decembar 1993. god.

Pisma i samo pisma, nikako da se vidim sa Samirom. Drže je kao u kavezu, a ne znaju da se džaba trude. Počelo me to jako nervirati. Ionako je i previše dosadno i glupo kud god se makneš. Cijepaj drva, donesi humanitarnu pomoć, nosi u mlin za kukuruze, idi na položaj na kojem ne znaš šta ćeš sa sobom. Ni životinje nema po šumi. Već sam se satr’o hodajući, da bi nešto ulovio. Sve karte koje smo imali u bajti poderale su se od silnih partija remija. Dva šaha smo uništili vucajući ih po stolovima i lupajući po tablama, kao manijaci. Nema ni četnika da se sretnemo, gluho bilo i to se nekad poželi. Tako je to, danas sam se vratio praznog ruksaka i mokrih nogu. Ulovit ću ja sebi nešto malo krupnije, nešto vrednije, ako Bog da. Neće meni Sejda i Emin piti živce i prkositi dok skrivaju Samiru.

Nastavice se

[Dedo]

#20764

Donijeli smo odluku da stupimo u brak
Ponedjeljak, 27. decembar 1993. god.

Dugim i beskonačnim pismima, smrzavanju pod pendžerom i mnogim objašnjenjima došao je kraj. Dogovorio sam jedan od važnijih događaja u životu svakog pojedinca. Samira i ja smo odlučili stupiti u zajednički život pored svih ovih ratnih nedaća i neizvjesnosti koja nas ubija postepeno. Uljepšati život jedno drugome, otjerati ružnu sadašnjost i prikloniti se ljepšoj budućnosti. Nisam stao na ludu travu, kako narod kaže, mlad jesam, tako kažu. Ogledalo pokazuje isto ali u duši mi nekako život kao da odmiče, kao da je zemlja ubrzala kretanje oko svoje ose. Vrijeme teče, mladost prolazi ili se gasi, sa samo nekoliko grama olova ili čelika. Neki govore da je nezapamćeno da ovako prolaze i gase se mladosti, kao danas. Kažu da se i previše sklapa brakova, da je neki virus proradio. Šale se sigurno. Samo smo i previše vremena u istoj, maloj i prepoznatljivoj sredini koja ne može imati tajni.
Mi smo se odlučili na korak koji mi smatramo da je ispravan i normalan, a drugi neka tjeraju po svom. Čuj, sad je nekome čudno ako se neko ženi i udaje dok traje rat. Kažu nam da hoćemo da proizvodimo samo više sirotinje, a nisu valjda svjesni da život prolazi. Pa baš nam i treba popraviti natalitet stanovništva, koliko smo samo osoba izgubili do sada. A to da će biti sirotinje, svašta, pa ima li trenutno veće sirotinje od nas samih, a sirotinja sirotinju rađa? A niko nikome ne može odrediti nafaku i sudbinu osim dragog Allaha. Niko ne zna kakvu će budućnost na ovom svijetu imati biće koje se rodi u ovim teškim danima. Cijela vasiona i zemaljska kugla je u Božijim rukama pa i ovo malo sirotinje u Žepi na kraju svijeta i zašto da se zamaram tuđim mišljenjima i predrasudama koje mi očito ne trebaju.
Dan, odnosno noć, u kojoj ću ukrasti mezimicu je 30. decembar ’93. ako Bog da, osim u slučaju smrti. Da, ukrast ću je, jer njeni su rigorozno i ozbiljno osporili njenu udaju uopće. Do tada, jer i pored toga imam obaveza preko glave, da mi je samo okončati spremanje drva za zimu, koja je nastupila i već se najavljuje dugim periodom.

Nastavice se

[Dedo]

#20782

Donijeli smo odluku da stupimo u brak
Ponedjeljak, 27. decembar 1993. god.

Dugim i beskonačnim pismima, smrzavanju pod pendžerom i mnogim objašnjenjima došao je kraj. Dogovorio sam jedan od važnijih događaja u životu svakog pojedinca. Samira i ja smo odlučili stupiti u zajednički život pored svih ovih ratnih nedaća i neizvjesnosti koja nas ubija postepeno. Uljepšati život jedno drugome, otjerati ružnu sadašnjost i prikloniti se ljepšoj budućnosti. Nisam stao na ludu travu, kako narod kaže, mlad jesam, tako kažu. Ogledalo pokazuje isto ali u duši mi nekako život kao da odmiče, kao da je zemlja ubrzala kretanje oko svoje ose. Vrijeme teče, mladost prolazi ili se gasi, sa samo nekoliko grama olova ili čelika. Neki govore da je nezapamćeno da ovako prolaze i gase se mladosti, kao danas. Kažu da se i previše sklapa brakova, da je neki virus proradio. Šale se sigurno. Samo smo i previše vremena u istoj, maloj i prepoznatljivoj sredini koja ne može imati tajni.
Mi smo se odlučili na korak koji mi smatramo da je ispravan i normalan, a drugi neka tjeraju po svom. Čuj, sad je nekome čudno ako se neko ženi i udaje dok traje rat. Kažu nam da hoćemo da proizvodimo samo više sirotinje, a nisu valjda svjesni da život prolazi. Pa baš nam i treba popraviti natalitet stanovništva, koliko smo samo osoba izgubili do sada. A to da će biti sirotinje, svašta, pa ima li trenutno veće sirotinje od nas samih, a sirotinja sirotinju rađa? A niko nikome ne može odrediti nafaku i sudbinu osim dragog Allaha. Niko ne zna kakvu će budućnost na ovom svijetu imati biće koje se rodi u ovim teškim danima. Cijela vasiona i zemaljska kugla je u Božijim rukama pa i ovo malo sirotinje u Žepi na kraju svijeta i zašto da se zamaram tuđim mišljenjima i predrasudama koje mi očito ne trebaju.
Dan, odnosno noć, u kojoj ću ukrasti mezimicu je 30. decembar ’93. ako Bog da, osim u slučaju smrti. Da, ukrast ću je, jer njeni su rigorozno i ozbiljno osporili njenu udaju uopće. Do tada, jer i pored toga imam obaveza preko glave, da mi je samo okončati spremanje drva za zimu, koja je nastupila i već se najavljuje dugim periodom.

Nastavice se

[Dedo]

#20887

Oženio sam se, konačno
Petak, 31. decembar 1993. god.

Doživio sam i dočekao da se i ja oženim. Desilo se to sinoć, dok su bile u toku vijesti na Radio-Sarajevu, oko osam. Kako sam i bio planirao, ukrao sam je. E, da ne bi pravio cijeli roman ljubavnih romansi od svega toga, red je da barem pribilježim, jer zaboravit ću, da sad nastupa vrijeme kad će se danima dočekivati gosti. I moji su bili protiv moje ženidbe. Uzalud, smjestio sam se kod tetka Fadila i tetke Safije, u donji dio kuće, to kao da smo otputovali na medeni mjesec, mada neće trajati duže od par dana, dok moji, odnosno nena Zulejha, ne stišaju svoje osjećaje i ljutnju. Znam da sam napravio veliki korak u životu i želim da bude što duži u zajedničkom suživotu. Najviše mi je žao i teško zbog toga da mi ni Babo ni Đedo ne dočekaše taj događaj. Jedini sam njihov muški nasljednik i znam da bi za obojicu, da su živi, to bila velika radost i veselje. Šta se može, sudbina nas razdvoji zauvijek. Toliko o mojoj ženidbi. Noćas ćemo se sastati sa starim društvom, povodom moje ženidbe, ali i dočeka Nove godine. Tako sam i želio da otpočnem novi život u startu Nove godine!

Ubijeni civili na Markalama
Subota, 5. februar 1994. godine

Vijesti Radija BiH govore o krvavom masakru koji se desio danas na pijaci Markale u Sarajevu. Broj žrtava se još utvrđuje, a do sada je šezdeset i osmoro mrtvih i više od stotinu ranjenih. Da Bog sačuva! Šta mogu uraditi monstrumi četničkog soja. Samo to i znaju. Sa što sigurnije distance najjačom artiljerijom, a pogotovo po bespomoćnim civilima i naseljima. Da li će ikad ovo ubijanje, patnje i golgote naroda Bosne i Hercegovine prestati, pitam se po ne znam koji put?

[Dedo]

#20905

Oženio sam se, konačno
Petak, 31. decembar 1993. god.

Doživio sam i dočekao da se i ja oženim. Desilo se to sinoć, dok su bile u toku vijesti na Radio-Sarajevu, oko osam. Kako sam i bio planirao, ukrao sam je. E, da ne bi pravio cijeli roman ljubavnih romansi od svega toga, red je da barem pribilježim, jer zaboravit ću, da sad nastupa vrijeme kad će se danima dočekivati gosti. I moji su bili protiv moje ženidbe. Uzalud, smjestio sam se kod tetka Fadila i tetke Safije, u donji dio kuće, to kao da smo otputovali na medeni mjesec, mada neće trajati duže od par dana, dok moji, odnosno nena Zulejha, ne stišaju svoje osjećaje i ljutnju. Znam da sam napravio veliki korak u životu i želim da bude što duži u zajedničkom suživotu. Najviše mi je žao i teško zbog toga da mi ni Babo ni Đedo ne dočekaše taj događaj. Jedini sam njihov muški nasljednik i znam da bi za obojicu, da su živi, to bila velika radost i veselje. Šta se može, sudbina nas razdvoji zauvijek. Toliko o mojoj ženidbi. Noćas ćemo se sastati sa starim društvom, povodom moje ženidbe, ali i dočeka Nove godine. Tako sam i želio da otpočnem novi život u startu Nove godine!

Ubijeni civili na Markalama
Subota, 5. februar 1994. godine

Vijesti Radija BiH govore o krvavom masakru koji se desio danas na pijaci Markale u Sarajevu. Broj žrtava se još utvrđuje, a do sada je šezdeset i osmoro mrtvih i više od stotinu ranjenih. Da Bog sačuva! Šta mogu uraditi monstrumi četničkog soja. Samo to i znaju. Sa što sigurnije distance najjačom artiljerijom, a pogotovo po bespomoćnim civilima i naseljima. Da li će ikad ovo ubijanje, patnje i golgote naroda Bosne i Hercegovine prestati, pitam se po ne znam koji put?

[Dedo]

#20960

U Srebrenicu do ljekara
Srijeda, 16. februar 1994. godina

Polahko, ali sigurno, počinju da nas pogađaju epidemije. Prvi dokazi su već konstatovani. Radi se o oboljenjima slijepog crijeva. Da je to tačno i sigurno imam dokaz: moja supruga je već danima pod jakim bolovima. Saznalo se da u Srebrenici postoje neki ljekari bez granica, koji imaju u prvom redu hirurge. Poslije pregleda moje supruge, koje je izvršio doktor Beno, konstatovano je i potvrđeno da je u pitanju slijepo crijevo, te mi je on predložio da je vodim u Srebrenicu. Ona jednostavno ne može trpjeti bolove i ne može da se kreće zbog ukočenosti noge koju prouzrokuju bolovi, a pored toga Beno reče, da ako dođe do pucanja slijepog crijeva, nikakvih šansi nema za preživljavanje. U situaciji sam da ne mogu da biram, nego put pod noge i Srebrenica.
Put je dalek, mora se potražiti konj. Veliki su rizici uopće ići prema Srebrenici, četnici vrebaju na svakom koraku. Jaka je zima, dubok snijeg i nesnošljive hladnoće. Bože, šta da radim? Danas sam posjetio komandanta Avdu, tražeći odobrenje za napuštanje teritorije Žepe, za sebe i za borce koji će me pratiti. Nije bilo problema i reče da će mi obezbjediti UN-ovo vozilo sa grtalicom za snijeg, da me odvezu do njihovog chek-pointa na Stubliću, prema Srebrenici. Ne znam ni koliko puta mi je taj čovjek pomogao, nikad nisam bio odbijen i zaboravljen.
Na putu iz Žepe ka Vrataru, svratio sam kod rođaka Hamdije da ga molim da mi pozajmi konja. Obećao je bez oklijevanja i čak je rekao da bi želio da i on pođe. Rekao sam mu da ćemo sutra, ako Bog da, svratiti u Komandu po pismena odobrenja komandanta za kretanja i napuštanja naše zone. Za težak i naporan put, pomaganje meni i mojoj supruzi odlučili su se: Merdan i Bego Kurtić, Vehid i Himzo Hajrić, Mirsad Kulovac, Munir Durmišević i Zaim Agić. Hamdija Kurtić nije mogao poći zbog iznenadnih obaveza, ali je dao konja i obećao doći po nas. Koliko su to veliki i neprocjenjivi gestovi osoba u najtežim trenucima (što se i ponovilo mnogo puta kad sam ja u pitanju), nemoguće je opisati. Nikad me nisu zapostavili ili zaboravili, ni rodbina ni jarani. Osjećam velike dugove i potrebu da im vratim istom mjerom. Vrijeme je da se pakujem. Devet je sati, a sutra oko osam ujutro polazimo iz Žepe.

Nastavice se

[Dedo]

#20972

U Srebrenicu do ljekara
Srijeda, 16. februar 1994. godina

Polahko, ali sigurno, počinju da nas pogađaju epidemije. Prvi dokazi su već konstatovani. Radi se o oboljenjima slijepog crijeva. Da je to tačno i sigurno imam dokaz: moja supruga je već danima pod jakim bolovima. Saznalo se da u Srebrenici postoje neki ljekari bez granica, koji imaju u prvom redu hirurge. Poslije pregleda moje supruge, koje je izvršio doktor Beno, konstatovano je i potvrđeno da je u pitanju slijepo crijevo, te mi je on predložio da je vodim u Srebrenicu. Ona jednostavno ne može trpjeti bolove i ne može da se kreće zbog ukočenosti noge koju prouzrokuju bolovi, a pored toga Beno reče, da ako dođe do pucanja slijepog crijeva, nikakvih šansi nema za preživljavanje. U situaciji sam da ne mogu da biram, nego put pod noge i Srebrenica.
Put je dalek, mora se potražiti konj. Veliki su rizici uopće ići prema Srebrenici, četnici vrebaju na svakom koraku. Jaka je zima, dubok snijeg i nesnošljive hladnoće. Bože, šta da radim? Danas sam posjetio komandanta Avdu, tražeći odobrenje za napuštanje teritorije Žepe, za sebe i za borce koji će me pratiti. Nije bilo problema i reče da će mi obezbjediti UN-ovo vozilo sa grtalicom za snijeg, da me odvezu do njihovog chek-pointa na Stubliću, prema Srebrenici. Ne znam ni koliko puta mi je taj čovjek pomogao, nikad nisam bio odbijen i zaboravljen.
Na putu iz Žepe ka Vrataru, svratio sam kod rođaka Hamdije da ga molim da mi pozajmi konja. Obećao je bez oklijevanja i čak je rekao da bi želio da i on pođe. Rekao sam mu da ćemo sutra, ako Bog da, svratiti u Komandu po pismena odobrenja komandanta za kretanja i napuštanja naše zone. Za težak i naporan put, pomaganje meni i mojoj supruzi odlučili su se: Merdan i Bego Kurtić, Vehid i Himzo Hajrić, Mirsad Kulovac, Munir Durmišević i Zaim Agić. Hamdija Kurtić nije mogao poći zbog iznenadnih obaveza, ali je dao konja i obećao doći po nas. Koliko su to veliki i neprocjenjivi gestovi osoba u najtežim trenucima (što se i ponovilo mnogo puta kad sam ja u pitanju), nemoguće je opisati. Nikad me nisu zapostavili ili zaboravili, ni rodbina ni jarani. Osjećam velike dugove i potrebu da im vratim istom mjerom. Vrijeme je da se pakujem. Devet je sati, a sutra oko osam ujutro polazimo iz Žepe.

Nastavice se

[Author]

Posts