[Dedo]

#18600

Ni govora! Ostaješ sa Đedom i porodicom. Svi su spremni da se žrtvuju za Muniba! Mnogo su Munib i Salih ostavili dobrih djela iza sebe i došlo je vrijeme da im se to uzvrati!
Bile su to riječi starine Hasibe, koje su mi se urezale duboko u dušu i dirnule me kao nikad u životu. Nisam mogao zaplakati, a mozak i tijelo su htjeli eksplodirati. Otišli su u Srebrenicu prije pola noći. Na rastanku Babo mi je rekao:
– Muhidine, učini mi uslugu! Sa mnom je gotovo! Čuvaj sestre! Čuvaj i pazi ih sve! Ne čini nikom nažao! Budi čovjek kakvog te zamišljam, jer sam te tako odgajao i poštuj to. Čuvaj se i ne daj nikom na sebe. Pomozi svakom nevoljniku i jedino ćeš kao takav biti prihvaćen. Sjećaj se mojih riječi kojima sam te usmjeravao svih ovih godina i istraj u tome. Pomozi Đedi i Neni. Samo tebe imaju. Svi samo tebe imaju. Upamti to! Nemoj dozvoliti da te izgube. Budite jedno biće kao i do sada. Pomirite se s tim da nastavite živjeti bez mene. Sa mnom je, ponavljam, gotovo!
U životu mi nije bilo teže. Ostao sam bez teksta. Zanijemio sam. Imao sam i ja taj isti predosjećaj koji je i Babo imao. Znao sam da ga gubim, a ne mogu mu pomoći. Osim dopremiti ga do Srebrenice. Nisam mogao ni tada zaplakati. Gledali smo se pod prigušenim svjetlom fenjera. Pustio je suze i jecajući mi još rekao:
– Čuvaj mi malu Munibu! Ne ljuti se, ali nju sam najviše volio, najmlađa je. Ne znam koliko me je uistinu upamtila, mala je, pričajte joj o meni. Sve vas volim i zato plačem. Rastajemo se zauvijek, to me boli više od rane. Upamti od čije ruke sam ubijen, to ne smiješ zaboraviti, jer ako se to desi nestaješ i ti! Sine, još jednom, čuvaj se! Čuvaj sve! Želim ti sve blagodati ovog svijeta. Da potraješ i izađeš čist iz ovog rata. Muhidine Allahimannet! Daj da te zagrlim i poljubim i ispuni Babi posljednje želje. Volim te! Čuvaj se! Sretno mi ostaj i budi uz Đedu, jer ti znaš koliko te voli. Allahimannet još jednom!
Bile su to posljednje Babine riječi prije nego što su ga odvezli. Posljednje riječi u zagrljaju koji je, kako mi se učinio, trajao vječnost i nisam mogao da ga propustim.
– Bit’ će sve u redu! Moramo ići i ne sekiraj se, idi kod Đede!- govorio je Hamdija. Morali su krenuti i proći Podravanje prije zore. Otišli su!
Nakon njihovog odlaska vratio sam se u bolnicu kod Đede. I kod njega mi je bilo slično, s tim što je on izgledao van životne opasnosti. Bar meni. Pred zoru je došao komandant Avdo i predložio mi da odem kod njega nešto pojesti i da ponesem doručak i za Đedu. U prvom trenutku to me je malo zbunilo, jer sam bio po prvi put u prilici da sa njim popričam, onako kao da se znamo godinama.

Nastavice se

[Dedo]

#18653

Razgovarao je sa Đedom, tješio ga i zapitkivao šta bi volio da mu se udovolji tih trenutaka. Oko četiri ujutro otišao sam sa komandantom Avdom kod njega, ustvari kod njegovog punca Enesa Kulovca, kod koga je i boravio. Znao sam oduvijek da su Babo i Đedo bili dobri sa Enesom i pomislio sam da je Enes urgirao da priskoče upomoć. Međutim, tu je postojala i druga veza između Avde i naše familije, a što ja nisam znao. Avdo mi je ispričao da je radio duže vrijeme u Rogatici, u Tvornici prečistača (TPR). Rekao mi je da je poznavao mog Babu, da su bili dobri prijatelji. Bilo mi je drago što prijateljstva dugo traju i što ljudi ne zaboravljaju. Kod Enesa su me primili kao člana porodice. U tako sitne sate servirali su mi doručak i pravili društvo sve do izlaska sunca. Molili su me da zaspim, da se odmorim, ali nisam mogao ni pomisliti na san koji me nije ni malo pritiskao. Vidjevši da neću spavati Avdo mi se pridružio i besjedili smo do zore. Spominjao je kako je s tobom dolazio kod nas na Petov Do u vrijeme koševine i trešanja. Kako mu je Đedo ostao drag i u lijepim uspomenama, kako mu je iskreno žao zbog onoga što se desilo sa njima. Bio sam mali i ne sjećam ga se, ali sve je činio da me utješi i razgovori, što mi je baš i trebalo u tim trenucima. Pričao mi je o vašem druženju i prijateljstvu, i da znaš Amidža, da sam u njemu stekao prijatelja i spoznao da se radi o jednom velikom humanom, karakternom i nadasve dobrom čovjeku. Ja sam
mu pričao da sam malo informisan o tvom nestanku, o ljudima koji su te odveli, i da se radi otprilike o Rajku Kušiću, na što se on uozbiljio i ispričao mi dugu priču o tom divljaku i njegovom ponašanju u četničkom duhu i prije rata.
Kad je svanulo spremio je doručak i duhana za Đedu, pa smo mu to odnijeli. Nije mogao dugo da se zadrži. Rekao mi je kako je i sam tu noć došao sa nekog izviđanja, samo na kratko i da se mora to jutro vratiti, jer sutra hoće da pokuša izvesti neke akcije oko Gunjaka.
Toga dana, 3. decembra, ’92. godine, proveo sam kod Đede sve do šest sati poslijepodne. Pošto je u međuvremenu došla i Nena, predložila mi je da odem kući, pa da se vratim naredni dan. Đedo se postepeno osjećao sve lošije. Bolovi su postajali sve jači. Nije mogao da jede, ni da puši. Ležao je blijed i zamišljen. Doktori su mu konstantno provjeravali rane, čistili, previjali, ponajviše Beno, da bi mi poslijepodne Beno rekao da je Đedino stanje veoma kritično. Tih trenutaka, sjećam se, prisutni u ambulanti su primijetili da je u toku najžešće granatiranje od početka rata. I jeste bilo. Zaključio sam to tek kad sam pošao kući. Kući sam se vraćao usred tog žestokog i neprekidnog granatiranja. Nisam zastajao i kao da mi je bilo svejedno dok su granate padale u neposrednoj blizini i po samom putu kojim sam se kretao. Nailazio sam na mnogo kratera koje su ostavljale granate, velike razorne moći, sve do Vratara.
Kod kuće plač, tuga, jad i čemer. Pitanja i moja objašnjavanja su me vraćala u proteklu noć, ali moralo se izdržati. Sat i po poslije ponoći, kad me san čelično držao, probudio me plač i komešanje. Nena se vratila iz bolnice. Đedo je umro!!! Propadao sam u neke nepoznate bezdane u kojima sam gubio sve oko sebe. Nisam mogao ustati iz kreveta u strininom podrumu. Svi su se probudili i nakon pola sata još gore. Pogledi oboreni u pod, jecaji, suze, kletve…Takav bijaše ambijent u podrumu koji se tresao od eksplozija granata u studenoj decembarskoj noći

Nastavice se

[Dedo]

#18753

Jutro, 4. decembra ’92. dočekao sam na putu do gasulhane*, pod kanonadama granata, sa volovskom zapregom, sa nekoliko rođaka i prijatelja koji su pošli da dovezemo Đedino tijelo do mezara u Vrataru. Nena je, prije dolaska kući, uz pomoć nekih ljudi, premjestila Đedu iz bolnice u gasulhanu. Detalj koji neću zaboraviti do groba je onaj kad sam idući prema džamiji vidio Šabana Kulovca i Fadila Heljića. Onog trenutka kad mi je Šaban znakom ruke govorio da ga sačekam, znao sam da je i Babo umro. Tako je i bilo. Iz Srebrenice su javili putem radio-amaterske stanice da je Babo umro i da će ga dopremiti sutradan u Žepu istim kamionom.
Dženaza, koju je klanjao Alija Heljić, obavljena je, iako su granate padale i do pedeset metara blizu mezara. Teško sam podnio tu dženazu, a još teže je bilo saznanje da ću to i sutra ponoviti. Ne znam ni sam odakle sam imao toliku prisebnost i staloženost. Shvatio sam valjda, nesvjesno, da se život mora nastaviti i da su njih dvojica vječne dženetlije. Nisam mogao ni zaplakati dok sam Đedu spuštao u mezar, a želio sam. Suze su presahle. A u grudima je bio oganj. Poslije obavljene dženaze, nas nekoliko je ostalo da iskopamo mezar i za Babu kojeg smo sutradan sahranili.
Peti decembar 1992. godine. Isti put, isti ljudi, isti način dobavljanja Babe iz Žepe kojeg su prethodne noći dovezli. Isto groblje, granate od istih ljudi. Granate im dohakaše, granate ih obojicu ispratiše u mezare svojim trijumfalnim i smrtonosnim zvižducima, istih kalibara, istih detonacija. Od tih dana ih nema više moj Amidža. Nemaš oca, nemaš brata!!! Bilo je još bolnije provoditi nekoliko narednih dana. Mi ostali skupa, bez njih dvojice, bez tebe i tvojih. Život se kao u inat nastavlja. U drugu kožu se ne može. Žalimo i patimo, vratiti ih ne možemo. Postadoh sirotan, postadosmo sirotinja, sa još malo života i još manje hrane. Proveli smo još pet dana na Petovu Dolu. Postajalo je sve kritičnije od prokletih granata pa smo odlučili preseliti kod tetke Džemile u Ribioc. Nismo mogli biti kod strine Behke zbog prevelike gužve, a s druge strane nismo mogli rizikovati sve živote da bi svakodnevno prilazili kući, hranili stoku i uzimali hranu. Nikome nije jasno zašto i da se tako jedan mali prostor može tako često i žestoko granatirati kao Petov Do (uži dio oko kuće). Kao da nam je sreća okrenula leđa.

Nastavice se

[Dedo]

#18754

Gubim sve nade, iako se pokušavam suprotstavljati pesimizmu. Međutim, gubim nade da ćemo uopće opstati. Gubim volju za životom. Jučer smo, 10. decembra ’92, kompletno preselili kod tetke u Ribioc i sve potrebno, zajedno sa stokom, preselili smo ovdje. Selo Ribioc nekom srećom ne gađaju, iako oko sela granate oru livade. Znaju i promašiti poneku, da Bog da svaki put promašili. Uz veliku pomoć, rodbine i prijatelja u toku noći sam, tri noći uzastopno, prebacivao ovdje stoku, sijeno, drva i sve potrebne stvari za nas petoro. Preseljavanje smo obavljali između devet sati noći pa do četiri ujutro. Tada su bile ustaljene pauze granatiranja. Šalju granate i uništavaju nas komšije iz sela: Šarenci, Olovići, Đukići, Pušonje, Ćorići, Mitrovići, Novakovići i Marjanovići…Tresu topovi njihova dvorišta na Sjeversku. Komšija Nôvo Šarenac je valjda odabrao da iz njegove bašče ližu plamenovi velikih kalibara, da tamo stoje paklene mašine koje me zakidoše.
Tu, po Sjeversku, Godimilju, Babljaku, hodaju oni, naše dojučerašnje komšije koje posmatramo dvogledima. Njihove porodice su negdje na sigurnom, uživaju i smiju se dok moji plaču! Postali smo još i izbjeglice: ožalošćeni, ojađeni, pogorjeli, protjerani granatama, ali ipak prkosni i živi. Takav bješe epilog naše tragedije, moj Amidža. S teškom mukom se nakanih da ti ovo napišem, ali smogao sam snage da se pišući suočim ponovo sa svim onim što doživjeh proteklih dana. To moram nositi u sebi svakako, ali mi lakše da se malo izjadam, mada nevoljko, u određenim trenucima, jer život je gorak i pretežak.
Naše akcije koje su provedene 4. decembra ’92. na Gunjacima, rezultirale su uspješno. Tako pričaju mada je nekoliko naših ranjeno. Od poznatih tu je Sabrija Kulovac iz Vratara, koji je skoro ostao bez stopala, kada je stao na nagaznu minu. Stopalo mu je, kako rekoše,
rastureno. Nalazi se u ratnoj bolnici gdje doktori čine sve da mu spase nogu.

Nastavice se

[Dedo]

#18873

Imamo još deset kilograma kukuruznog brašna
Subota,12. decembar 1992. godine

Glad je sve nesnošljivija! Paćenici i dalje tumaraju, od sela do sela hodaju samo sa jednim ciljem – da pronađu hranu. Traže, prose… Ne posramljujem ih ako kažem da prose. Znam, moraju! Nije daleko vrijeme kad će narod početi umirati gladan, neko prije, neko poslije. Konstantno ginu oko Srebrenice gdje idu u potragu za hranom. Ginu i smrzavaju se u ledenoj planini Sušici. I dalje se mnogi, koji privremeno borave u Žepi, preseljavaju u Srebrenicu. Tamo rijeke izbjeglica, iz susjednih općina, nasrću na njihova okupirana sela, na srpska sela, sa ili bez oružja kako bi oteli hranu. Moraju! Moraju postati pljačkaši. Tako će ih nazvati oni koji im onemogućiše da uopće žive. Oni koji im oduzeše sva prava i mogućnosti za normalan život. Još ih ubijaju, još nas ubijaju!
Tamo u Srebrenici ima mnogo više ljudi. Tako da im je lakše ostvariti borbu za goli život. Mi smo ovdje okovani zlom i baš suzbijeni i pritisnuti uz Drinu koja krvava teče. Ali je ipak volimo. Ako se udaljimo od Drine, nema nas. To nam je prva i zadnja stanica na ovom putu stradanja iz kojeg će možda neko izaći živ. Ljudi napuštaju Žepu, opravdano, jer u ovoj igri bez pravila sve je dopušteno. Po slobodnom izboru, ali da se preživi. Noćas su, kako smo saznali, iz Vratara otišli braća Šefik i Refik Hajrić, te Jusuf-Juko Durmišević, sa ženom i malim djetetom. Oni su otišli u pravcu Goražda. Tamo se namjeravaju uputiti mnogi, posebno iz rogatičke okoline. U Goraždu je stanje sasvim drugačije i mnogo je lakše snaći se za hranu, bar se tako priča. Sa druge strane Goražde je oslobodilo velike prostore i u tom gradu se odvija znatno normalniji život nego u Žepi. Zar je sudbina odabrala Žepu da bude po svemu tragična. Nigdje se čudnije stvari ne događaju. Nigdje se više ne pati, tako mi se bar čini, dok svakodnevno slušamo radio i poredim druge krajeve sa Žepom.

[Dedo]

#18874

Koliko smo puta samo komentarisali kako nam je trebalo oružje koje su imali drugi gradovi u BiH, a nedostajalo nam je i da se najedemo koliko možemo, bilo šta! Ostajemo i nestajemo zajedno sa pustim željama koje postaju važne isto toliko koliko i nekom da se dočepa nekoliko miliona maraka ili ode na Mjesec. Nama su skromne želje postale nemoguće i neostvarive, a ukorak se suočavamo sa zlom druge prirode. Zima je krenula, okovala nas ledom i snijegom, neizvjesnošću i nepokretljivošću, došla je na najgrublji način i ne popušta. Funkcije odbrane se i dalje moraju održavati na terenu, na razgraničenjima, a mi gladni, bosi i goli, sa jednim ili nijednim mršavim obrokom ničega! Hladnoće su dovele u iskušenja mnoge da napuste skloništa i vrate se kućama, zabarikadirani kubicima drveta u kućama koje više liče na bunkere. Šume su pune ljudi koji love divljač. Svi oni koji nikad nisu bili lovci naučiše se vještini koja ih ostavlja u životu. Drugi koji imaju malo više stoke lakše podnose glad. Malo mlijeka, malo mesa bez ili sa hljebom, bez ili sa solju, da se utoli glad. Ja planiram u naredna dva-tri dana zaklati jedno goveče, osušiti ga neslana, pa kako bude.
Morat ćemo ga pojesti. Preostalo nam je još desetak kilograma kukuruznog brašna i nema više. Imamo još četrdeset kilograma ječma koji je Babo rahmetli zakopao za proljetnu sjetvu. Nena i Majka me nagovaraju da to iskopam, jer samo ja znam gdje je. Ne mogu pogaziti Babine riječi i amanete koje mi uputi pri rastanku. Moram se pobrinuti da se prehranimo na sve druge načine, ali ću to ako bude života na proljeće posijati pa ko god
pobere. Ipak se mora gledati malo dalje. Izvlačim iz Babine pouke kako je i on tako već davno planirao da posije, da se ima, pa ko dočeka. Ničija sudbina ni nafaka nisu izgleda ni slične, pa prema tome valja gledati što dalje u budućnost.
Na radiju slušamo česte apele upućene iz naše Žepe: traže zaštitu, hranu, lijekove… Ali uzalud. Ne interesujemo mi nikoga. Ista je situacija i sa Srebrenicom i Goraždem. I oni traže isto. U istoj smo situaciji svakako. Samo se mogu čuti priče za neke rezolucije, broj taj i taj, član taj i taj, usvojeno, neusvojeno. Sarajevo, Brisel, Ženeva… Jebe se njima za Podrinje. Neka nas porobi Srbija, ali znamo onda će porobiti i Sarajevo, nakon što porobe nas. Pričali su o našoj hrabrosti u početku rata, bodrili nas i kad treba i kad ne treba. Sad kad su prestale sve ofanzive, čuju se samo apeli Fadila Heljića. Sada, kad smo još uvijek kao siguran podupirač BiH, ne pričaju o nama. Ne interesuje ih naša glad i očaj koji nas sve više vuče u bijelu smrt po okolnim planinama. Sva sreća da četnici već dva mjeseca ne napadaju. Da znaju što ne znaju, ne dao nam Bog!

Nastavice se

[Dedo]

#18960

Stigla su dva kamiona humanitarne robe
Ponedjeljak, 21. decembar 1992. godine

Svjetlo na kraju tunela napokon upušta svoje zrake i na vidiku su, čini mi se bolji dani. Humanitarna pomoć koju je dobila Srebrenica u prošloj sedmici, napunit će bar malo i gladne stomake u Žepi. Pričalo se da će nam dati jadan dio kao pozajmicu, ali nije se puno vjerovalo i nadalo obećanjima koja su samo golicala već izgladnjele utrobe. Desilo se sasvim iznenada, da su jučer došla dva kamiona hrane u Žepu. Kamioni su bili u ličnom vlasništvu ljudi iz
regije Han-Pijeska, koji su privremeno boravili u Srebrenici. Ljudi su se žrtvovali i preko zloglasnog Podravanja dovezli hranu i neke ljude koji su se vraćali iz Srebrenice. Humanitarnu pomoć će kažu da dijele za dan-dva, a došlo je neko sojino brašno, šećer, sirevi i još ponešto. Uhar* je bilo šta, ali dva kamiona nisu nikakav garant produžavanja života koga tanke niti dijele od okrutne smrti koja će uskoro početi da probira. Trebamo biti zahvalni
Srebrenici kad su pored toliko svoga stanovništva i izbjeglica odvojili pomoć i nama, pa koliko god. Premazat ćemo zube, govore stariji, pa opet na dijetu. Narod koji je iskoristio kamione sa humanitarnom pomoći iz Srebrenice, donosi vijesti o pogibijama Žepljaka u Srebrenici. Tako saznajemo da su u potrazi za hranom oko Srebrenice poginuli Muhamed Torlak i Zajko Kulovac (bivši policajac iz Rogatice).
Druga informacija, koju sam saznao ovih dana, je da su već došli neki ljudi iz Goražda a sa ciljem odvođenja jedne žene i njene djece. Naime, radi se o nekom Aliću iz Kukavica (kod Rogatice) koji je godinama bio moreplovac, a i silne pare ima. Došao je braniti Bosnu. Došao je u Goražde gdje se zaustavio. Kažu da je finansirao i dopremio mnogo pomoći Goraždu, ali nije mogao da živi bez porodice. Njegova supruga, rodom iz Brložnika, kćerka Ćamila Torlaka, našla se pred početak rata kod svojih i bila sve do sada. Vodit će je Alić u Goražde, a prevalio je tako dalek i opasan put sa grupom jarana koji su ga pratili. Razmišljam kako će na tom putu do Goražda biti samo toj jadnoj djeci. Previše je hladno, a i put kroz četničku teritoriju je opasan. Ovih dana i ne hodam puno, ne krećem se, osim ako moram, tako da ne znam detalje koji se eto dešavaju. Selo Ribioc je svakako mimo i jednog puta da bih nešto saznao i vidio. Šta se sve neće desiti u ovoj okovanoj Žepi koja postaje specifična na razne načine.

Nastavice se

[Dedo]

#19006

Odrasli i djeca kroz snijeg odlaze u Goražde
Četvrtak 24. decembar 1992. godine

U Goražde je otišlo pedesetak osoba među kojima je osim djece i nekoliko starijih osoba. Među njima ima pravih Žepljaka i izbjeglih Rogatičana. Od meni poznatih otišli su Himzo i Hajrudnim Torlak, sa porodicama. Nova informacija je da se organizuje odlazak u Goražde iz redova naših jedinica koji bi donijeli lijekove i nešto oružja. Pokret se planira oko Nove godine, sa grupom od preko stotinu boraca, što me navelo na ideju da i ja pođem. Jednostavno ne mogu se smiriti, a ne mogu ostaviti porodicu na cjedilu, mada mi se vrti ideja o donošenju soli i bar malo brašna. Opet razmišljam da imam bar dovoljno mesa i mlijeka i da je možda bolje jesti i neslano, nego se podvrgavati riziku.

Zasjeda koloni na putu u Goražde
Četvrtak 1. januar 1993. godine

Prvi novogodišnji dan zabilježio bih sigurno i da nije bilo nikakvih događaja, ali eto desilo se i mnogo toga u toku dana. Noć je, a ja i moj čirak* se još uvijek družimo. Guši me dim koji kulja iz tog čiraka, smrdi ulje, ali moramo osvjetljavati, na što smo već mjesecima navikli. Prvi dan u ovoj godini već odavno je utonuo u zimskom snu. Snježna oluja koja je bjesnila cijeli dan već je prestala i vani se izvedrilo. Škripi prtina pod nogama rijetkih prolaznika, sve škripi i hladno je. Vraćaju se komšije poslije odslušanog dnevnika u 10 sati i komentarisanja o svemu, pa idu da spavaju. Ne može se ovdje zaspati. Granate dobuju svuda okolo, šaraju snježne livade crnim flekama barutnih gasova. Ranjavaju! Ubijaju! Povremeno prestanu, puste te dva sata da zaspiš, pa ponovo. Drugima i pored ovog problema revolucija u stomaku ne dozvoljava mirnu savjest, a kamoli san. Organizam se bori sa izgladnjelim stomakom. Ne da mu da se slijepi uz kičmu i prekine život! Znam kako je biti gladan, ali nikad dugo kao neki koji danima gladuju i tek ponekad zagolicaju želudac teškim komadom kukuruzna hljeba koji se skotrlja u utrobu poput kamena i stoji. Satima ga želudac pokušava pretvoriti u supstance koje bi zadovoljile organizam, da tijelo bar još malo hoda i živi…
Sad bih evo da pridam značaju događaj dana koji se završava, dana u kojem sav normalan svijet još pokušava da se odmori od novogodišnjeg slavlja. Još se prepričava doček Nove godine, zvone telefoni, upućuju se još čestitke i želje, liječe se mahmurluci i sve priprema za još jedan dan odmora… Negdje!? Ovdje sigurno ne!

Nastavice se

[Dedo]

#19049

Ovdje se još gine, biva ranjeno, pati se sa glađu, liježe se u krevet odakle te mogu ponijeti u mezar! Ranjeni su danas dvojica naših! Pođoše prema dalekom Goraždu i stop. Nije se moglo dalje od Suhodola, mjesta koje mnogima zadade jada. Jutros je zorom krenula, veća grupa ljudi, njih oko stotinu i četrdeset, koje smo pratili do Gakovina. Znam da se radi o samo četrdeset boraca koji su imali oružje! Odatle su nastavili bez naše pratnje sa svojim vodičima koji su već prelazili taj daleki put. Mnogo njih je bilo nenaoružano, jer je trebalo donijeti lijekove i oružje koje su nam obećali Goraždanci. Nas nekolicina smo se vratili i zadržali u lovu sve do trenutka kada su se čule detonacije i pješadijska vatra koja je dolazila iz pravca u kome su otišli. Shvatili smo da se radi o zasjedi na grupu koja je pošla prema Goraždu.
Okupili smo se vrlo brzo i pošli do određene dionice puta prema Suhodolu. Ne znajući tačno šta se događa čekali smo na mjestu kuda bi se oni morali vratiti, sve do trenutka kada smo ugledali grupu koja se vraćala. Granate nisu prestajale gađati cijelo područje od Suhodola do Ribioca i Žepe. Ubrzo smo ih prihvatili sve. Nosili su dvojicu ranjenih. Neko je galamio da su izdati, nakon što smo pitali šta se desilo i na koji način.
U zasjedi, koju su Srbi postavili na samom ulazu u Suhohol, ranjeni su Nazif Zimić i Hazim Pirić. Na kratko smo usput upoznati kako se to i na koji način desilo i sve mi nešto govori da se radi o izdaji ili provaljenoj radio-vezi. Čudno je to da, evo drugi put, pokušaji odlaska u Goražde rezultiraju zasjedama na precizno određenom terenu i mjestu. Bilo kako bilo, mislim da nije slučajnost, a na dušu svakom, ako je namjerno ili nenamjerno ukazao na pokušaj prelaska u kome nastradaše dva čovjeka. Ako se koriste radio-veze onda treba da ih koriste profesionalno ili nikako, bez obzira ko sudjeluje u tome.
Četnici su postavili zasjedu tačno na mjestu preko kojeg su naši morali proći, a pošto poznajem terene nikakvim drugim putem se nije moglo zaobići. Pustili su kolonu na siguran domet i otvorili mitraljesku vatru po čelu kolone gdje su i ranili dvojicu spomenutih. U trenutku kad se dao otpor četničkoj zasjedi i kad su četnici vidjeli kolika je kolona, kao i obično, pobjegli su glavom bez obzira. Ne može biti, a da se ne radi o srpskim mještanima sela Stare Gore, Obada, Aganovića, Perčina i Kušićeve Mandre. Samo su oni na sebi svojstven način znali postaviti zasjedu na pravom mjestu, jer su dobro poznavali terene. Naši su pretresli teren na kome je bila grupa četnika i ustanovivši da su pobjegli dali su se na spašavanje ranjenih i organizovali povratak nazad. Ranjenici su bili van životne opasnosti, izbušeni kuglama M-84 po donjim ekstremitetima i odnijeli smo ih u ratnu bolnicu u Žepu. Dolje u Žepi, bio je jedan poginuli od granatiranja užeg dijela Žepe. Poginuo je Senaid Omanović, momak od samo dvadeset i dvije godine. Poznavao sam ga dobro i rahmet mu duši! Ja se još uvijek pokušavam ugrijati poslije cijelog dana provedenog u snježnoj mećavi sa poderanim i šupljim čizmama. Noge mi još uvijek trnu od smrzavanja, a crijeva mi neprestano krče i stvaraju bolove u stomaku. Večerali smo prije pet sati, tek toliko da se utoli glad i naredni obrok bi trebao biti nekad prije podne narednog dana, ako i ovu kuću ne pogodi 155 mm.

Nastavice se

[Dedo]

#19099

Proslavljaju Božić sa hiljadama granata
Petak, 8. januar 1993. godine

Noćas je neprekidno djelovala četnička artiljerija po svim civilnim ciljevima Žepe. Nije ni čudo, mada ustaljena praksa pokazuje da može biti i okrutnijih trenutaka. Njima, Srbima, četnicima, jučer je bio pravoslavni Božić. Proslaviše ga na poseban način, neprekidnim kanonadama iz svih mogućih raspoloživih kalibara u smjeru žepske prodole kao i noć ranije. Kao da su dobili povećan fasluk* granata pa da uveličaju božićne blagdane i u duhu pravoslavlja pokažu koliki su vjernici i koliku želju imaju da nas što više unište. Ne dozvoljava to njima vjera nego svi oni koji im tu vjeru propagiraju. Svi su oni poput Petra Petrovića Njegoša i njegovih pjesama u ”Gorskom vijencu”, koji je pratio i idejni projekat ”istraga poturica”, a koji im postadoše zvijezde vodilje i podloga sa svim uputama kako mrziti Muslimane. Savršeno prenose sve ideale na svoja pokoljenja i pažljivo slušaju i pamte svoje huškače na zlo i zatiranje već vjekovima. I u ovom vijeku im dođe ponovo Crnogorac, drugi Njegoš, drugog prezimena, Karadžić. Pažljivi su to i krajnje dobri đaci, ti četnici, koji daju sve od sebe samo da nauče sprovoditi zlo i nasilje. Čast dobrim i poštenim Srbima koje sigurno kao i nas ubija ovo nasilje, samo što se to manifestuje kroz njihove ličnosti na drugi način. Kroz njihovu dušu. Za četnike su to neposlušni Srbi i vjerujem da se mnogi stide svoje pripadnosti pod čijim okriljem se kriju zvjerski zločinci koji se nazivaju četnici. Prošla noć, kao i noć prije, ostade za mnoge upamćena kao do sada najžešća noć granata. Nisam čuo ništa o eventualnim žrtvama. Danas sam pokušao malo čitati i bilježiti još neke detalje iz historije Žepe, a odlučio sam da nešto od toga unesem i u ovaj Dnevnik, jer ne znam ko će sve doći do njega i ko će ga čitati. Kada već čita, neka ima kompletnu sliku Žepe kroz historiju1.

Nastavice se

[Dedo]

#19100

Okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro – Ugarske Žepa nije pretrpjela velike promjene niti zločine od strane austrijske vojske. Prodorom okupatorske vojske 21. septembra 1878. god. Žepa nije bila na pravcu prodiranja okupatora iako su se vodile žestoke borbe nedaleko od ovoga mjesta. U sastavu bosanske vojske, po predanjima, bilo je i Žepljaka koji su učestvovali u borbama na Glasincu, nedaleko od Rogatice i Sokoca. To je bilo uistinu najjače poprište borbi protiv austro-ugarske vojske koja je porazila bosansku vojsku i prodrla do Rogatice 21. septembra 1878.god. Poražena bosanska vojska se povukla sa Glasinca preko Sokolovića i Rogatice u Goražde i time ostavila slobodan prostor okupatorskoj vojsci za okupaciju Istočne Bosne. Prvi značajan korak austro – ugarske vojske bio je razoružavanje bosanske vojske u okolini Rogatice, dva dana kasnije 23. septembra1878.god. kad je razoružano svih petnaest sela u okolini Rogatice. Dolaskom austro – ugarske vlasti na naše prostore, Žepa prerasta u općinu (džemat) sa još trinaest sljedećih: Brda, Dub, Glasinac, Godimilje, Košuta, Međeđa, Osječan, Podžeplje, Prača, Rogatica, Sočice, Sokolovići i Živaljevići. U isto vrijeme Rogatica je bila kasaba, tako da je godinu dana po okupaciji (1879) od strane Austro – ugarske i njenom popisu brojala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1.831 stanovnik. Od ukupnog broja stanovnika 1.693 bili su muslimani Bošnjaci,131 pravoslavac, jedan katolik, te šest Jevreja. Pri uspostavljanju austro – ugarske vlasti, Srbi se pominju kao pravoslavci koji nisu imali svoju crkvu u Rogatici i bližoj okolini. Na bogosluženje i značajne vjerske praznike išli su u Goražde i Čajniče. Tad je zabilježeno u arhivama Zemaljske vlade u Sarajevu, kako Srbi iz Rogatice traže da im se ustupi jedna od sedam džamija u Rogatici i pretvori u pravoslavnu crkvu. Muslimani Rogatičke kasabe su odbili molbu uz prijedlog da im pomognu u građevinskom materijalu i samoj izgradnji, što su i učinili, nakon što je Zemaljska vlada iz Sarajeva odobrila gradnju crkve. Pored pomoći komšija muslimana Srbi u Rogatici su dobili i traženu pomoć od austrijskog cara, te je 10. maja 1880. god. postavljen kamen temeljac prve pravoslavne crkve na području Rogatice. Pored svega pomenutog austro ugarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole koje su bile u doba turske vlasti. Austro -ugarska vlast je uspjela da pridobije muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih osnovnih škola u osam općina (džemata) Rogatičkog kotara i to u: Rogatici, Sokocu, Živaljevićima, Prači, Dubu, Sokolovićima, Sočicama i Žepi. Nastavni jezik je još uvijek nazivan bosanski ili zemaljski jezik. Pored narodnih osnovnih škola Rogatica je još uvijek imala medresu koja se zvala Sudžaudinova koja je izgrađena u doba turske vladavine. Muhamed Medžat – efendija Bulbulović je inicirao i prikupio novac pa je sagradio novu medresu koja je otvorena 7. decembra 1900. god. U narednom periodu sve do izbijanja prvog svjetskog rata Žepa je kaskala za susjednim džematima u Rogatičkom kotaru i vladalo je relativno normalno stanje. Po popisu austro – ugarske administracije iz 1910. god. Rogatički srez je brojao 382 člana kmetovsko-pravoslavnih porodica, na aginskim posjedima, dok je bilo 98 muslimansko-kmetovskih porodica. Od ukupnog broja zemljoposjedničkih porodica 699 bile su: 644 muslimanske (92,13%); 52 pravoslavne(4,4%); 2 katoličke (2,79%); 1 jevrejska (0,14%). Agrarnom reformom iz 1920. god. Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, a kasnije Jugoslavija, nasilno mijenja strukturu stanovništva (odnosno vlasnike posjeda). Radili su tako što bi razvlašćivali bošnjačko – muslimansko stanovništvo, a uvodili pravoslavno srpsko stanovništvo na tuđu zemlju. U tom periodu Borička visoravan prerasta polahko u srpsku većinu na zemlji Brankovića, Agića, Selimbegovića itd. Zemljište koje je nasilno oduzimano od begova i aga (veleposjednika), trebalo je biti jednako raspodijeljeno tzv. bezemljašima, Muslimanima i Srbima. To se nažalost nije desilo, sve su dodijelili Srbima koje su naseljavali iz raznih krajeva SHS, na područja oko Rogatičkog sreza. Sama Žepa nije imala problema obzirom da je bila kompletno muslimanska, ali su zato naseljavajući Srbe u okolna mjesta oko Žepe suzbijali sam razvoj Žepe. Radili su planski i temeljito.

Nastavice se

[Dedo]

#19147

Odlazim u Srebrenicu da zamijenim pušku za hranu
Subota, 9. januar 1993. godine

Vrijeme je bilo da se i vijesti Radio Sarajeva poslušaju i prokomentarišu. Večeras sam bio u družini koja svakodnevno preslušava vijesti iz cijele BiH. Većinom su to stariji ljudi koji se okupljaju u kući Adila, odnosno Mustafe Mehmedovića. Slušaju, komentarišu i bistre politiku koja nikako da prestane da nas guši i istrjebljuje. Prvenstveno se raspravlja o našem stanju koje se prezentuje iz Žepe putem radio-amaterske stanice i emituje u sarajevskom radio-dnevniku. Izuzev u našim, sudbina nas Žepljaka u ovim trenucima u rukama je i drugih. Zavisi od mnogo drugih ljudi, organizacija, vlada i ostalih faktora, koji nikako da se aktiviraju u našem pravcu. Na prvom mjestu je glad, ponavljam taj pojam i stanje već mnogo puta, ali je, htjeli to ili ne htjeli nezaobilazna i najbolnija tema naše sadašnjice. Borac za naša prava, za našu daljnju sudbinu, Žepljak u odsustvu, Bećir Heljić danonoćno apelira i upozorava na katastrofalno stanje u Žepi i moli za rješenje krize koja nas istrebljuje. Kao da ga niko i ne sluša, nikakvih pomaka ni bolje vizije naše sudbine nema.
Radio-izvještaji govore i o današnjem ubistvu našeg državnika Hakije Turajlića, kojeg su četnici izvukli iz transportera UN-a, zamisli, a od njih se očekuje pomoć i u njima vidimo zaštitnike naših života. Nije mi jasno da cijeli svijet dozvoljava takva maltretiranja od strane Srba, a da pri tome uvijek ostaju nekažnjeni. A Rusija? Govore stariji ljudi, ona štiti braću po krstu. Oni je pomažu!
Brašna imam za moju porodicu još samo za nekoliko dana tako da sutra odlazim u Srebrenicu s ciljem snabdijevanja brašnom. Društvo će mi praviti rođak Vehid Hajrić. Tamo se kažu najbolje mijenja lovačko oružje za žito ili brašno, a pored šećera još uvijek primaju zlato. Tamo se izgleda odvija velika trgovina razmjenom robe. Mnogo ljudi raspolaže ogromnim količinama žita koje daju za sve ono što ne posjeduju ili je vrijedno, a dočekat će bolja vremena u kojim bi sve to imali kao veliko bogatstvo, ako se dočekaju. Jedni gladuju, drugi na osnovu istih profitiraju i bogate se na tuđoj životnoj muci ne osjećajući se gladnim i ugroženim. Drugog izbora nije bilo. Pravila i zakona nema, pa ko se snađe i opstat će. Ja sam s velikom mukom i žaljenjem odlučio da ponesem lovačku dvocijevku, koja mi je ostala iza Đede – rahmetli, kao trofej koji u ovim trenucima ne vrijedi, a može nam pomoći za produžetak života. To mi je najlakše i odvojiti, jer drugih adekvatnih roba ne posjedujem. Tako da neću ostati bez oružja, a nabavit ću žito. Cijena koja se kreće na crnom tržištu Srebrenice je ustvari omjer robne razmjene: za lovačku dvocijevku 16 mm u dobrom stanju može se dobiti 80 do 100 kilograma kukuruza. Ako bi to pazario morao bih se vratiti još jednom do Srebrenice da to donesem. Kamo sreće da se to desi, da razmijenim pušku, a progurat ću nekako i drugi put ako Bog da.
Zima je okrutna sa puno snijega i hladnoće i mislim se kako ćemo pregaziti surovu planinu Sušicu. Moram priznati da mi i nije jednostavno nakaniti se u ovim uslovima pregaziti zloglasno područje koje je odnijelo na desetine života. Najviše mi ne odgovara snijeg u kojem ne možeš sakriti tragove što je i najbitnije, za ostalo bih lahko, već se iskusilo. Drugi problem bila je hrana. Ne mogu nikako proračunati period odsustva po srebreničkim bespućima da bih ponio dovoljno hrane, a ne može se ni ponijeti za duži period. Već mi pakuju i još me mole da ne idem, ima se bar mesa, malo i mlijeka i vodit ćemo duše nekako. Spakovale su mi evo kajmaka, komad kukuruznog hljeba i suhog mesa. Po mojoj procjeni za dva do tri dana oskudnog obroka, ali morat ću razvući! Sutra, ako Bog da oprostiti ću se od svih, pa i od mojih dnevnika, od kojih ću biti odsutan neko vrijeme. Polazak je tačno u podne, sutra 10. januara 1993. godine, iz Vratara!

Nastavice se

[Dedo]

#19197

Razočaran sam Srebrenicom
Petak, 15. januar 1993. godine

Tu sam ponovo! Sretnoj, mada neuspješnoj misiji, označio sam kraj prije dvije večeri. Vratio sam se sretno iz Srebrenice u noći između 13. na 14. januar ’93. Kažem sretno, jer sam prošao neogreban, mada sav slomljen i ozeb’o od dalekog puta. Sretno se vratio, ali praznog ruksaka i praznog stomaka. Dolijao sam i osjećam se daleko ovako gladan, nego da budem sit u uslovima koji vladaju u Srebrenici. Razočarao sam se u Srebrenicu! Tamo sam bio ucjenjivan. Pokušali su me razoružati. Tamo nisam primljen kao neko ko ima pravo na život. Ipak mi to sve nije mjerilo po kojem bih stavio sve koji žive tamo u Srebrenici, u grupu zajedno sa svim idiotima koje sam susreo.
U Srebrenici vlada veliko bezakonje. Gradom gospodare određene grupe kojima se dopušta ama baš sve. Bio sam u određenim trenucima tretiran poput četnika. Teška srca, ali moram tako da se izrazim igrom sudbine nailazio sam samo na loše ljude. Ne daj Bože da, ponavljam, kažem općenito o Srebrenici i narodu koji sa prostora nekoliko općina trenutno boravi tamo. Jednostavno sam imao lošu sreću. O mojoj pušci da i ne pričam. Prvi dan su me sreli na pijaci i predstavili se kao vojni policajci koji će mi, pošto sam im rekao da dolazim iz Žepe, uzeti i zadržati moje oružje do mog povratka u Žepu. Da ne bi priča bila suviše duga i mukotrpna, odbio sam predati pušku zatežući njene oroze, a istu okrećući u te osobe. Nije mi bilo teško da prepoznam posljednje ološe i njihovo nastupanje koje možda pali kod nekog suviše strašljivog i neupućenog čovjeka. Naravno da se nije radilo o vojnoj policiji o čemu su me isti dan moji prijatelji upoznali i skrenuli na druge moguće ispade nelegalnih otpadnika.
Dalje, cijene ili ucjene u robnim razmjenama su suviše nerealne i samo su u korist onih koji prodaju hranu. Za moju trofejnu lovačku pušku nisam mogao izvući više od dvadeset kilograma brašna, na što nisam ni u jednom trenutku pristao i tako sam je vratio sa sobom, pa makar i gladovao. Sa njom ću bar lakše uloviti neku divljač kad bude trebalo. Dobivao sam čak i samo deset kilograma zobi od koje nakon mljevenja ne bi mogao dobiti ni pet kilograma brašna. Jadno je to i nadasve nehumano, ali eto, vrijeme je preživljavanja i vladaju zakoni kojima se donekle moraš podrediti. I tako smo lutali po okolnim selima, vraćali se na gradsku pijacu, ali uzaludno. Odlučili smo se vratiti prije nego poginemo od bombardovanja koje su tih dana provodili srpski poljoprivredni avioni bacajući neke modifikovane bombe po Srebrenici. Bombe su u stvari bili bojleri napunjeni eksplozivom i čeličnim ili metalnim predmetima sa tempiranim eksplozivom u velikoj količini.
Dvije noći smo noćili kod moje rodice Ajnije Divović, koja nam je odvajala od svoje djece večeru i smještaj. Sama se brinula o četveročlanoj porodici, jer joj je muž Muaz bio invalid bez noge koju je izgubio ’92. na Babljaku. To gostoprimstvo i ljubaznost, a nadasve ljudskost i humanost, stajat će u mojim najljepšim i najdražim memorijama uspomena. Srebrenica i Srebreničani me nisu impresionirali u pozitivnom smislu, ali ne ljutim se, i ne mogu i ne smijem na osnovu pojedinaca imati loše mišljenje o svima njima. Ne! Mnogo sličnih i možda lošijih iskustava sam imao i ovdje, u Žepi, i zato mi to ne mogu biti mjerila i osude. Niko od nas Žepljaka i Srebreničana nije kriv za situaciju koja nas ubija. Krivi su monstrumi koji nas okružuju i ne daju živjeti. Od Srebrenice primismo jednu pomoć koja mnogima utoli glad pa i meni, to se ne smije negirati zbog nekih pojedinaca. Samo sam imao lošu sreću.
Evo sa radija stižu poruke za Žepljake da se nadamo hrani i zaštiti UN-a. Toliko se tih rezolucija i odluka usvajalo, donosilo, a lagali su nas i lažu. I kako da im se vjeruje? Kako da se vjeruje kad kažu da je konvoj humanitarne pomoći pošao iz Beograda! Od tamo možemo dobiti samo najubitačnije otrove, opasnije od svih ovih granata i olova. Valjda je sve moguće, pošto se u Žepi kao nigdje dešavaju čuda! Ne vjerujem ni to što sam čuo od Huse koji je kasno večeras došao iz Žepe. On kaže da je javljeno da je konvoj zaustavljen u Rogatici? Vidjet ćemo!

Nastavice se

[Dedo]

#19242

Humanitarni konvoj pokušava ući u Žepu
Subota, 16. januar 1993. godine

U toku prošle večeri, veoma kasno, putem kurira, obaviješteni smo da će danas doći konvoj sa hranom u Žepu i naređeno nam je da idemo u Bokšanicu da bi ga sačekali i rasjekli naše barikade da bi mogao proći. Veoma rano, jutros smo bili na Novom Brdu (Bokšanica), čekali i bez rezultata se vratili kućama. Kad smo se vratili u Ribioc informisali su nas da je konvoj sa četrnaest vozila bio pošao u Žepu, međutim, četnici su ga okrenuli, namjerno u pogrešnom pravcu, tj. cestom sa Godimilja prema Gakovinama, gdje su udarili na naše minirane barikade i vratili se na Boriku. Ne znam kako, ali su dogovorili naredni polazak sutra, tako da ih moramo ponovo čekati na istom mjestu, a prije toga rano, moramo obići mjesto gdje su danas bili i provjeriti prisustvo četnika, jer se danas desilo da je napravljena zasjeda drugoj grupi koja je čekala konvoj na Lazama, tačnije na mjestu Odvojak. Ranjenih ni poginulih nije bilo, na svu sreću, ali eto četnici koriste svaku našu nepažnju.

Konačno hrana!
Nedjelja, 17. januar 1993. godine

Lutanju konvoja, našem nadanju i iščekivanju je danas kraj. Četrdeset dvije tone hrane u osam kamiona i šest vozila u pratnji stiglo je u Žepu! Mi smo jutros rano osvanuli na Tesli, našli tragove vozila konvoja i vidjeli smo na koji način su se tu namučili i imali sreće da prođu neozlijeđeni od naših mina u barikadama koje su pokušali rasjeći pri čemu su presjekli jedan od nekoliko kanapa poteznih mina. Valjda kad su to vidjeli, odustali su i vratili se na Boriku. Danas su pošli i ostali na pravom putu, na čelu sa nekim Lary Hollyford (ako sam dobro napisao ime) i naišli na nas koji smo im pomogli u daljem probijanju do Žepe. Nastalo je pravo veselje u centru Žepe gdje je na stotine ljudi čekalo humanitarnu pomoć i pored granatiranja Žepe i okoline. Teško je opisati taj osjećaj, taj današnji događaj i način kako su hranu pojedinci doživjeli. Jednostavno, sreći nigdje kraja! Podjela humanitarne pomoći će početi već sutra i u narednih nekoliko dana, dok uporedo, avioni Rajne-Majne bacaju iz zraka. Sad više nije problem gladi, sad je lakše i samo da još prestanu ratna dejstva, ubijanja, ranjavanja!

Nastavice se

[Dedo]

#19289

Mjesec iščekivanja konvoja
Nedjelja, 14. februar 1993. godine

Večeras su na radiju javili da je konačno stigla humanitarna pomoć Cerskoj. Devedeset tona brašna i još nekih artikala. Goražde kao i mi očekuje naredni konvoj. Mi smo u redu za ovaj mjesec, ali moglo bi opet toga ponovo nestati. Ako hrana ne dođe, agonija se nastavlja.

Spriječen ulazak konvoja u Goražde
Utorak, 16. februar 1993. godine

Humanitarni konvoj hrane za Goražde je vraćen po četvrti put. Ne daju dušmani ni mrvu hrane. Samo nas cijede. Ništa još ni od obećanog konvoja za Žepu. Ostalo stanje skoro pa isto!

Humanitarni konvoji kreću iz Beograda?!
Četvrtak 18. februar 1993. godine

Ni sam ne vjerujem da sam postao svakodnevni slušalac radija, iako mi on stvara mučninu. U ovim danima kad nema borbenih aktivnosti i gajimo polupraznih stomaka nadu da će uskoro doći naredni konvoj, mijenjaju se stvari iz temelja. I dalje nam obećavaju humanitarnu pomoć. Priča se o nekakvim rezolucijama zaštite Srebrenice, Goražda i Žepe. Napokon, u Goražde je stiglo deset kamiona hrane i lijekova. Blago njima! Drago mi je čuti da su bilo čije muke ublažene, da su se snovi bilo koga u ovim okovanim zonama bar djelomično ostvarili! Znam, mnogo je djece gladno, mnogi starci umiru, ne mogu pored bolesti trpjeti još i glad. Herojsko je to Goražde koje u duši osjećam kao svoje i volio bih da odem tamo da se družim sa Goraždanima, da imam prijatelje među njima.
Nama je kažu krenula kolona kamiona iz Beograda, voze nam hranu. Nije mi jasno da ti humanitarci imaju svoje baze u zemlji koja je dokazala na stotine načina svoje prisustvo u ovoj agresiji i kao kreator ovog zla, a i dalje nas uništava. Konvoji polaze odatle što oni dozvoljavaju, peru ruke pred svijetom i vjerovatno interesa radi.

Nastavice se

[Author]

Posts