[Dedo]

#17991

Sedmo pismo

Četnici se povlače sa kota
Petak, 23. oktobar, 1992. god.

Jesen punom snagom ovladava našom kotlinom. Dosadne magle ne ustaju, kiše ne prestaju. Adžo, mi smo sada, kako svi zaključiše, ponovo slobodna teritorija. Evo večeras i naš Fadil Heljić se uključio u program Radio Sarajeva i radiostanicom izvještava da smo konačno slobodni. Nismo mi slobodni u pravom smislu. Ta sloboda se manifestuje samo kroz nekoliko detalja. Najvažniji dio je to da su se četnici potpuno povukli sa nekih dominantnih terena oko Žepe. Kroz taj doživljaj mi vidimo privremenu slobodu. Eto danas su se konačno povukli sa Laza. Nisu se u miru povukli. Malo su i naprašeni, a znaju oni da smo još uvijek tvrdi bedem koji za sada ne mogu probiti. Već nekoliko dana vršili smo pritisak na njih i oko Godimilja, odakle se povlače. Jučer su se povukli sa Borovca. Odlaze, a da li će ponovo pokušati to samo Bog zna!? Poslije nekoliko njihovih neuspjelih ofanziva, počevši od polovine augusta, pa sve do neki dan kad smo i mi bili prešli u defanzivna dejstva, shvatili su valjda da gube vrijeme. Pisao sam ti već o našoj defanzivi koju smo proglasili neuspjelom, ali smo im ipak stavili do znanja da smo spremni i pored odbrane da im uzvratimo. Nismo u mogućnosti da pariramo njihovim snagama i tehnici, ali hrabrošću i lukavstvom sigurno jesmo. Shvatili su to i osjetili oni, zato i odlaze. Pisao sam ti već da smo do sada u ovom mjesecu izgubili preko petnaest branilaca i imali ranjenih skoro toliko. Glad je već prerasla u nesnošljivo stanje. Jede se jednom dnevno.

Nastavice se

[Dedo]

#17996

[Dedo]

#18050

Mine odbijaju stopala
Ponedjeljak, 26. oktobar 1992.godine

Hodam na obje noge! Mnogi, teško ranjeni, to odavno ne mogu. Danas sam bio u posjeti rođaku Himzi Bajiću, koji je jučer ostao bez stopala prilikom razminiranja terena oko škole na Lazama. Svi smo svjesni opasnosti, ali neko mora izvršavati zadatke. Dan prije Himze, 24. oktobra, rođak Hasan Heljić, je u rejonu Dobrog Polja i Zečice, također, ostao bez stopala. On je već kod kuće. Hasanu je doktor, Ibrahim Heljić, bez ikakve narkoze, odstranio stopalo, koje je visilo sa ostatkom obuće. Himzo se nalazi u ratnoj bolnici gdje ga paze ljekari Beno i Nijaz, kao i bolničari Šaban, Hrustem, Alija, Haska… Mala bolnica je puna ranjenika. Puna jauka, krvavih lavora i čaršafa. Miriše krvlju i jezivo je. Nisam se mogao dugo zadržati. Podijelio sam trenutke bola i patnji i osjetio sam bol. Čini mi se ravan onom koji imaju i sami ranjenici. Znam ih, svi su do jučer hodali i trčali u borbama za sve nas. Istoga dana kada je ranjen Himzo, na desnoj obali Drine, u punčevoj njivi je poginuo Selman Vatreš iz sela Ribioc.
Glad već odavno pritiska, iz dana u dan postajući sve teža, nepodnošljivija i ljudi se pokušavaju snaći na razne načine kako bi se prehranili. Do Srebrenice se po hranu ide kad stvarno nema ni zalogaja u zalihi. Štitarevo je bilo bliže našem Selmanu, ali biješe mu i smrt bliža.U tom selu su rodile i šljive, one mame svojim plodovima, a dušmani sa smrtonosnim cijevima vrebaju. Ne mogu, a da se ne upitam ko je sljedeći?
Pred moj polazak kući, stigla je vijest da su na Borovcu od pješadijskih mina poginuli Numo Bičić i Ragib Fazlić. Nema kraja ovom zlom vremenu. Nema ni komentara koji bi u nama pobudili optimizam. Borbe su na frontovima utihnule, nema ofanziva, nema zasjeda. Četnici odmaraju. Tuku granatama i raduju se svakoj eksploziji mine, pa makar je i zec aktivirao.
Danas su naši sanirali krov džamije koji je devastiran još u augustu i to maljutkama sa Tesle, kada uništena i moja kuća. Danas su je počeli sređivati kao i druge oštećene objekte u užem krugu Žepe. Mi također pripremamo građevinski materijal kako bi osposobili novi krov nad glavom i u tome nam pomažu rođaci i komšije.

Nastavice se

[Dedo]

#18125

Smrti i glad tjeraju ljude u Srebrenicu
Petak, 30. oktobar 1992. godine

Nikako da prestanu ranjavanja i pogibije od prokletih mina! Danas rekoše da je Mehmed Dizdarević sa Vrtača umro usljed ranjavanja od pješadijske mine. Mehmed kao i ostali koji su ranjeni ili poginuli od mina, nisu mogli odoljeti da ne posjete svoja zgarišta nakon toliko vremena. Dosta izbjeglih stradalnika sa Borovca, Vrtača, Laza, Gođenja, Stoborana, Brložnika imali su nešto sklonjene (zakopane) hrane izvan kuća, u trenucima kad su protjerani i kad im je pristup onemogućen. Sada se vraćaju i stradaju.
Glad sve više uzima maha. Mnogo naroda odlazi još uvijek u Srebrenicu da bi donijelo hranu, bivaju ranjavani ili ginu. Većina izbjeglica sa Boričke visoravni, koji su prvo utočište našli na prostoru Žepe, danas su u Srebrenici. Ne vraćaju se. Tamo im se lakše snaći da prežive, iako i tamo rat uveliko hara.

Zasjede oko Podravanja
Utorak, 3. novembar 1992. godine

U selu Stoborani, na zadatku razminiranja terena, danas je ranjen Mustafa Guhdija, poznatiji kao Mujaga. Vijest sam saznao od Edhema Bajića i Senada Begića koji su sa Mujagom i još nekoliko njih boravili u Stoboranima. Nikad kraja ranjavanjima i sakaćenjima. Često razmišljam kuda će svi ovi bez nogu, ako se dese neke nove ofanzive i izbjeglištva i koliko će njihova djeca i porodice ispaštati u svakom pogledu. Desile su se i neke zasjede oko Podravanja. Stradali su ponovo neki ljudi. Saznat ćemo valjda o kome se radi.

Nastavice se

[Dedo]

#18183

Gradimo novu kuću
Petak, 13. novembar 1992. godine

Jučer je grupa Žepljaka otišla u Goražde, da bi donijeli lijekove i doveli neke ljude. Goražde je daleko, a teško da će uspješno proći. A jučer je osvanuo prvi snijeg, doduše samo za opanak (kako kažu ovi stariji ljudi), ali dovoljno da otkrije tragove. Meni će dobro doći. Vrijeme je za lov, granatiranje je rjeđe, divljači još ima, mada ih granate rastjeruju. Stoke je svakim danom sve manje. Usljed gladi stoka je postala glavni izvor hrane i opstanka, tako da će svako ko može ponešto uloviti, spasiti koju ovcu ili govedo. Dočeka se i ovo hladno vrijeme, tako da se može bez problema sušiti meso koje tokom ljeta zbog kvarljivosti osušismo u sušarama za šljive. Takvo meso, koje se neslano osuši za nekoliko sati u sušarama za šljive, bude poput drveta koje moraš djeljati nožem ili ponovo kuhati u vodi da bi se pojelo. Kakve muke čovjek sve neće upoznati u ovom jebenom ratu kojem nikad kraja. Mislim da smo unazađeni za cijeli vijek i dan za danom postajemo primitivci koji posežu za srednjovjekovnim sistemom života. Moramo.
Ovih dana smo preselili u tek napravljenu kućicu od drveta. Cijelu kuću smo napravili primitivnim alatima koji su potisnuti iz ljudske upotrebe prije pedeset godina. Na stotine stabala smo razrezali ili prorezali ručno, na nekoj tezgi, gredi, ne znam joj ni pravi naziv, ali se sve to skupa naziva tehđaj*. Upotrijebili smo neku testeru koju smo pronašli kod Abida Vatreša, u Ribiocu, a on ju je čuvao kao antikvitet. Rekoše da takve testere posjeduje samo nekoliko ljudi u cijeloj Žepi i da to čuvaju baš kao primjer alata koji se nekad veoma davno upotrebljavao. Nužda zakon mijenja, pa i mi sa njom. Tako je Abid iznio testeru pokrivenu paučinom njegovog podruma i reče da se i ne sjeća kad mu je palo na pamet da je ima. Naoštrio ju je i utegao kako je znao i počeli smo radove na našoj kući. Tom testerom režu dva čovjeka od kojih jedan mora znati kako da pravilno drži pravac kojim se presijeca drvo na pola ili se pravi čak i daska. Mora da rukovodi testerom odozgo, na dva metra visine. Abid je bio podučavan tim poslovima kao dječak, a sad je čovjek od šezdeset godina i teško mu je da stoji na balvanu koji je na dva metra visine pričvršćen na tehđaju. Druga osoba je teglila testeru sa donje strane i tako je tekao proces rezanja daske i oblica.
Dan po dan i mnogi naučiše drevni zanat koji je bio u potpunosti zapostavljen. Odrezane oblice bi se na majstorski način uklapale jedna u drugu na ćoškovima i dobivao se kockasti oblik građevine koji se prekrije drvenim daskama, šindrom. Šindra se pravila na taj način što se moralo pronaći drvo koje bi se lako cijepalo po dužini, zatim bi se odrezalo na dimenzije od 80 cm i onda bi se to cijepalo na daščice debljine jednog centimetra. U šumi smo sjekli i presijecali stabla pomoću neke druge testere koja je također antičke vrijednosti, a zovu je amerikanka. I njih je bilo teško naći, tek poneko bi je imao i to zahrđalu i tupu. Svu potrebnu drvenu građu smo pribavili pomoću volova, a odsjekli smo je uz pomoć rođaka i komšija, kod kojih pronađosmo sav potreban alat. Bilo je dobro, jer ne kisne, ne puše i mnogo je bolje spavati u toj kolibi nego pod najlonskim šatorom pod kojim te mravi i ostali insekti unakaze do jutra. Biće dobro samo da ove granate prestanu. Noću više granatiraju, znaju da je tako provokativnije. Ne može se ni spavati. Znaju da će na taj način mnoge zateći na spavanju, jer su se mnogi vratili iz skloništa u obližnjim šumarcima. Kiše i mrazevi tjeraju sve u kuće

Nastavice se

[Dedo]

#18208

Zasjede na putu prema Goraždu
Četvrtak, 19. novembar 1992. godine

Nije mi jasan način kako se komunicira i upotrebljava ta radio-stanica kojom komuniciraju iz Žepe sa cijelom Bosnom. Moje mišljenje je da ih četnici provale iste sekunde i to nas već košta. Naravno, ukoliko je to greška ili neznanje radio-amatera, mada mnogi smatraju da se radi i o direktnoj izdaji iz naših redova. Peta kolona je prisutna u svim ratovima, pa nije isključena mogućnost da i u Žepi ima svoje članove.
Šta se desilo? Grupa koja je otišla u Goražde vratila se danas, ali sa dvojicom manje. Dan kasnije kad su otišli, 13. novembra, upali su u zasjedu na nekom Hranjevcu (višegradska teritorija) u kojoj je poginuo Mušan Imamović iz Žepe i ranjen Vahid Vatreš iz Ribioca. Naši su razbili zasjedu i izvukli se sa nastradalima, da bi se spojili isti dan sa grupama Višegrađana i Rogatičana koji su ih odveli u Goražde. Danas su se vratili, a mi koji smo im pošli u susret da im osiguramo put od Suhodola do Žepe, imali smo zasjedu iznad Stare Gore (Borika) u kojoj niko nije nastradao. Nije mi jasno kako ti četnici pripremaju zasjede? Ili se pakleno boje nas ili su svi ćoravi. Preživio sam nekoliko njihovih zasjeda u kojima niko nije ni ranjen. I danas smo pretrpjeli zasjedu bez ogrebotina i bez mrtvih. Rastjerali smo ih i sačekali naše borce koji su se vraćali sa daleka puta iz Goražda. Nama je jučer samo poručeno, iz Komande, da im idemo u susret i da ih čekamo na dogovorenom mjestu. A kako su ovi oko Žepe znali kad se vraćaju momci iz Goražda? Vjerovatno zahvljajući radio-stanici, odnosno razgovorima koje su Srbi uhvatili i zorom postavili zasjedu, bez obzira što je ovako ružno vrijeme. Kiša i snijeg padaju cijeloga dana i skoro da sam paraliziran od hladnoće i mokrine. Vrijeme je za dobar odmor u vrućoj prostoriji koju grije toplina iz otvorenog šporeta, gdje bukovina plamsa i obasjava nam prostoriju. Sad ću da ugasim fitilj u fildžanu koji je potopljen u motorno ulje i služi me dok pišem. Doista se dobro vidi, ali i dosta dobro smrdi i guši.

Nastavice se

[Dedo]

#18240

Osmo pismo

Stale su četničke ofanzive
Srijeda, 24. novembar, 1992. god.

Dan za danom i sve nas je manje. Danas smo rođaka Rasima Kurtića, pod najjačim granatiranjem spustili u mezar. Nek mu je vječni džennet i mir koji je zaslužio sigurno. Tako ti je to moj Adžo! Pitam se da li si ti još živ. Ja i dalje svoje bilješke posvećujem tebi i nadam ti se. Rasim, već rahmetli, kojem dohaka četnička mina, poslije teškog ranjavanja živio je dan i pol, te u teškim mukama umro. Rasim je ranjen zajedno sa Ćamilom Durmiševićem u četničkom Kutezeru kod Godimilja 22. novembra, od proklete mine. Baš se nikad nećemo riješiti tih paklenih mina i pitam se šta će četnici, ako nas ikad zatru. Kako će oni sami živjeti od tih mina koje načičkaše svuda. Žao nam Rasima neizmjerno, dok još brinemo za Ćamila. Gadno je i on ranjen. Ne postoji mjesto na njegovom tijelu da u njemu nema gelera. Rasim nam već puno nedostaje. Znaš ti kako je on vazda bio veseljak i osoba koja je razbijala i najjaču monotoniju i veselio je sve oko sebe. Šta ćeš, drugačije ne može! Ja sam mu sa babom napravio naslone. Bilo je puno svijeta na njegovoj dženazi. Svi su došli, pomogli nam i ispratili ga na put bez povratka.
Svi naši rođaci su nesebično pomogli: Sabrija, Bešir, Sarija, Hamdija, Merdan, Adil, Bego, Mujo, Hadžo, đedo Salih, Babo i ja, samo tebe nije bilo. Već odavno, kako znaš, i naš Nurko nije među živima (poginuo u Sarajevu), Huso je negdje u Sarajevu i za njega se također pričalo da je poginuo, ali eto rekoše da nije hvala Bogu. Prestadoše krvave četničke ofanzive. Četnička noga ne kroči u Žepu, ali nas pobiše granatama i blokadom zbog koje smo gladni i bosi. Hladno je, snijeg je već dvanaestog novembra osvanuo. Puno je hladno, nema se ni adekvatne odjeće. Sad smo poput svake izbjeglice, sve nam izgorje u našoj kući, i nemam više od jednog para poderanih čizama. Bos sam, a moram se kretati. Dan i noć nas gađaju najopasnijom artiljerijom koju ima JNA. Gađaju nas neprestano nekim višecjevnim bacačima raketa (VBR), sa Borike, nekim haubicama 205mm, velike razorne moći koje dolaze iz Srbije.
Ludilo! Mi još uvijek živimo u brvnari koju smo već osposobili uz pomoć rodbine i prijatelja, ali smo meta te proklete artiljerije koja stalno pogađa oko kuće. Pogodili su nam dvije štale za stoku, srećom samo su manja oštećenja na krovovima. Mene je prije pet dana detonacija razbila, tako da su mislili da sam mrtav. Teško je ovo podnijeti, sagledavati i uopće živjeti u ovim okolnostima. Nigdje u cijeloj BiH nema pokazatelja bolje situacije. Svugdje isto i ne znaš gdje je gore.

Nastavice se

[Dedo]

#18270

Prvi četnički napad na Žepu iz pravca Han-Pijeska1
(svjedočenje)

Napad na muslimanska sela od Han-Pijeska do Drine, odnosno od Rijeka, počinje 4. juna 1992. godine od srpskog sela Jelovci, preko Stoborana, rušenjem barikada postavljenih na izlazu iz ovoga mjesta prema Gođenjima. Probijanje neprijateljske vojske prema Brložniku išlo je preko Podmaćehe. Računajući da su prošli opasnu zonu prvo dejstvo neprijateljska vojska čini na Rizi, gdje im se stalo na put. Prvi momak, odnosno branitelj, koji biva ranjen u borbi je Sead Sejfić. Neprijateljska vojska jačine jednog bataljona sa svim pratećim sredstvima angažuje svoje snage u izravnu borbu sa ljudstvom koje se stavilo u odbranu. Tako se neprijatelj pješadijski, uz pomoć oklopnih vozila, pokušao probiti prema Zlovrhu, gdje se nalazio objekat JNA sa manjom jedinicom. Zahvaljujući Bogom danim tijesnim terenom uz samu cestu i slozi mještana Gođenja, Brložnika i Žepe, zatvara se put kojim se kretala neprijateljska vojska. Put se zatvara tako što se obaraju borova stabla preko puta, zatim tiskanjem kamenja i prekopavanjem puta, gdje dolazi do zaustavljanja njihovih snaga pri čemu ni sami nisu znali šta se dešava. Borbe su došle u fazu okršaja prsa u prsa. U njima su četnici izgubili neočekivano nenadoknadiv broj ljudi i tehnike, a kad su vidjeli da nemaju kuda pozvali su avijaciju koja je djelovala po selima Luka, Krušev Do i Gođenji, nanoseći velike materijalne štete. Tom prilikom je smrtno stradao Hilmo Kamenica iz Gođenja.
Vidjevši da im ni avijacija ne pomaže, u stanju velike panike, srpska vojska se počinje predavati. Trideset i dva srpska vojnika predali su se nenaoružanim civilima u Vranicama (Kulića Ograda), koji su samo pomagali u zaprečavanju puta (vjerovali ili ne). Svi srpski vojnici koji su se predali sprovedeni su u mjesto Gođenji, do Osnovne škole, gdje su i smješteni. Veći broj predanih je bio sa Pala i okolnih mjesta. Tog istog dana, uz pomoć avijacije JNA, tenkova i drugih oklopnih vozila, oni pokušavaju ponovo izvršiti proboj. I ponovno stradaju, kao i prvi put. Udarima iz zraka koriste takozvane bombe krmače velike razorne moći, a jedna od njih pogađa kuću Hilme Kamenice, koji gine pogođen velikim brojem gelera. Dolaskom tenka do zasječenog dijela puta pokušavaju preći preko Bora, gdje se tenk survao u provaliju. Tu biva zapaljen i ostaje zajedno sa ostalim vozilima koja su¸ također, zapaljena.

Nastavice se

[Dedo]

#18329

Petog juna 1992. godine srpskoj vojsci dolazi pomoć sa šest tenkova i veliki broj pješadije u pratnji borbenih vozila. Oklopna vozila su se probila do survanog tenka, kojeg su pokušali izvući, ali bez uspjeha. Sa istog mjesta, onako bijesni zbog poraza, nasumice su gađali sva okolna sela cijeloga dana, dok su uporedo kupili mrtve vojnike i ispravna vozila sa mjesta Kulića Ograde. Srpska vojska koja je dolazila u ispomoć, prolazeći kroz Gođenje, po naredbi nekog vojvode počinje paliti kuće i objekte. Pošto su prve kuće bile na udaru, pale kuće Džeba i Žigića, gdje ne ostaje ni kokošinjac. U povlačenju srpske vojske, u posljednjim borbama u Budučinu Potoku poginuli su: Hamid Divović, Meho Čavčić, Zejnil Čavčić, Samedin Zimić, dok je Zafer Lilić zadobio teže ranjavanje glave kuglom PAM-a. Povlačenje srpske vojske od samog početka bilo je praćeno njihovom avijacijom koja je gađala sva okolna sela oko Žepe, gdje je stradao veliki broj kuća.
Šestog juna 1992. godine srpska vojska prolaskom i čišćenjem terena preko sela Stoborana dolazi do civilnog stanovništva koje se već iselilo iz Gođenja u Podmaćehu (Mršić) gdje ubijaju: Mehu Avdića, Nijaza Žigića, Hajrudina Džebu, Nuriju Omerspahića i Hamdiju Omerspahića. Spomenuti ljudi obezbjeđivali su svoje porodice kao i ostali u zbjegu i to su platili sopstvenim životima.
Povlačenje srpske vojske iz Budučina Potoka prema Han-Pijesku je počelo oko 13 sati 6. juna ’92. godine preko sela Gođenja, Stoborana, Jelovaca, pa onda preko sela Rijeke, Kusače, Ljeskovac i u Han-Pijesak. Dolaskom u selo Gođenje, srpska vojska gađa tenkovima stambene objekte a one koji su preostali odreda pali. Potom se spuštaju do Osnovne škole, koju su već u tom trenutku do pola srušili, zajedno sa prodavnicom. Ulaze u Školu i tu nalaze zarobljenike iz B. Potoka i odvode ih. U trenucima kada su ljudi koji su čuvali zarobljenike vidjeli da se srpska vojska, odnosno tenkovi ne mogu zaustaviti, oni su se sklonili da bi se sačuvali i pri tome nisu htjeli likvidirati srpske zarobljene vojnike nego su ih ostavili da ih njihovi preuzmu. Tako je i bilo. Postupili su u skladu sa naredbom da srpski zarobljenici moraju ostati živi, da bi se razmijenili. Međutim, desilo se to što se desilo, pa su ih njihovi preuzeli na sasvim drugi način.
Tenkovska jedinica se dalje probila do škole. Pokupili su svoje vojnike i povukli se prema selu Stoborani, gdje su sve kuće oko ceste sravnili sa zemljom: kuće Sejfića, Čardakovića i Hasanovića. Po obavljenom poslu uništavanja i rušenja produžili su prema srpskom selu Jelovci. Od tog dana prestala su pješadijska dejstva agresorske vojske, iako su nastavili da granatiraju iz srpskog sela Mislovo višecjevnim bacačem raketa (VBR) i ostalom artiljerijom po selu Gođenje, Purtićima, Žepi

Nastavice se

[Dedo]

#18330

Ovo svjedočenje o početku agresije na BiH i Žepu zabilježio sam naknadno, početkom 2006. godine, dakle u vrijeme dok sam pripremao Dnevnik za štampu, a po sjećanju moga prijatelja N. K. U podsjećanju na detalje on se koristio svojim bilješkama, tako da su konkretni događaji precizno datirani.

[Dedo]

#18331

Od tada pa sve do 9. septembra ’92. godine srpska pješadija nije napadala selo Gođenje, da bi ponovo došlo do pogibija Gođenjaca 14. i 15. augusta ’92. kada srpska vojska počinje napade od Han-Pijeska prema Žepi, preko sela Krivače. Četrnaestog augusta ’92. Avdo Palić traži pojačanje da bi se odbranilo selo Krivače i tada 14. i 15. augusta ’92. ginu Gođenci: Šefik, Šemsudin i Sead Lilić, a biva ranjen Halid Lilić. Tada su pokušati pružiti otpor sa svim ostalim mještanima Krivača, ali se ništa nije moglo spasiti, tako da je došlo do povlačenja u kojem je ostatak grupe Gođenjaca došao kućama tek drugi dan.
Pošto je srpska vojska 4. juna ’92. bila poražena, njeni stratezi drugi put kada se dotiču sela Gođenje pribjegavaju sasvim drugoj taktici ratovanja. Prolazeći preko sela Stoborani, ponovo istim putem, počinju da sa svojom artiljerijom čiste sve ispred sebe. Pojedinačno ruše i pale sve preostale kuće i objekte koji su ostali poslije 4. juna. Kako mještani sela Stoborani i Gođenje nisu imali protiv-oklopnog oružja i oruđa, to nisu ni mogli spriječiti njihov prolazak do Ravni (zaseok između Stoborana i Gođenja). Svi sposobni bili su se skoncentrisali oko sela Gođenja i upustili u izravne borbe sa srpskim agresorom. Međutim, srpska vojska je uspjela ukopati sva svoja oruđa kojima je vrlo brzo djelovala po selu Gođenje, Purtići, Čavčići i Borovac, kao i druga dometna mjesta. Probijaju se u tim septembarskim danima u selo Gođenje gdje počinju sa totalnom devastacijom svih objekata. Kako su ušli u selo Gođenje sa tenkovima koje niko nije mogao zaustaviti, a rekao sam rušili su jedan po jedan objekat, u kući Muse Muratovića pale nepokretnog Hameda Uvejzovića i Mehmeda Lilića. Kada su u potpunosti spalili selo Gođenje, krenuli su put sela Laza i Borovca, udaljenih samo nekoliko kilometara, a u blizini su užeg dijela Žepe. Zauzimali su sve važne kote, oko Gođenja do Laza (Kule, Doline i Utješenac), na kojima su izginuli Gođenjci i Stoboranci: Edin Avdić, Sanija Uvejzović, Ramiz Lilić, Fadil Hasanović…
Nakon toga srpska vojska je uspjela da okupira sela Laze, Vrtače i Borovac, gdje su zaustavljeni od strane združenih jedinica OS Žepa i u tim selima su ostali do kasne jeseni ’92. godine, odakle su se pod pritiscima povukli ponovo prema Han-Pijesku.
Napisah sažeto o nekim minulim događajima i učešćima u odbrani Žepe i okoline, tako da je to mali dio kojim želim potvrditi tačnost informacija i da posvjedočim ono što je bilo, a što se ne smije zaboraviti.

Gođenjac, N. K. 2006. godine

P. S.
U znak sjećanja spomenut ću još nekoliko mojih Gođenjaca i Stoboranaca, Podžepaca i drugih koji su poginuli od agresorskih granata u dubini teritorija Žepe i Srebrenice. Od tenkovske granate u selu Čavčići poginula je Raska Kulić, a na Debeloj Međi (Čavčiči) Zejnil Curić, poznatiji kao Hurem i Hamed Muratović. U Srebrenici su poginuli: Juso Lilić, Abdulah – Dule Ivojević, Ismet Halimanović, Nail Lilić…
Na Žepskoj planini od granata su poginuli: Rusmir Lilić i supruga Omera Halimanovića. U srpskoj zasjedi u Podravanju ginu: Galib Žigić, Kasim Žigić, Aziz Džebo, Hilmo Mujkić, Merkija Šošić i još nekoliko ljudi čijih se imena ne mogu. U toku granatiranju Žepe poginuo je Zulfo Kamenica, a na linijama odbrane Žepe 1995. godine poginuli su: Himzo Džebo, Meho Nuhanović, Hasib Kulić, Senadil Avdić, Huso Omerspahić, Esnaf Omerspahić, Avdija Kačević (Žepa) i tu je teško ranjen i ostao nepokretan Hakija Štitkovac (Žepa).
U izvlačenju iz okupirane i demilitarizovane zone Žepa, po njenom padu u julu 1995. godine, a prelaskom na slobodne teritorije BiH, u blizini Kladnja poginuli su: Suad Avdić, Sejdalija Lilić i Fadil Žigić. Na istom putu nestaje i ne zna se za njegovu sudbinu, Ramiz Ridžal. U drugom pravcu izvlačenja, u julu ’95. godine, oko Višegrada nestaju Agonja Omerspahić i njegov sin Belmin.
Time bi se okončala tragedija Gođenjaca. U kratkim crtama kao svjedočanstvo i kao zaseban prilog tvojoj knjizi, šaljem tebi dragi prijatelju u želji da ustraješ u razotkrivanju istine.

Gođenjac, N. K. 2006. godine.

[Dedo]

#18369

Granate su ubile još dva čovjeka
Petak, 27. novembar 1992. godine

Granatiranja su u protekla dva dana intenzivirana. Današnje granate, koje zasipaju cijelu regiju Žepe, usmrtile su Bećira Čolić, sa Laza, koji je bio smješten u nekoj napuštenoj kući u centru Žepe i Mirsada Omanovića, kojem je geler odsjekao glavu. Još uvijek po selima prebiru višecjevni bacači raketa i haubice sa Borika, Džimrija, Brestovača, Rujišta (iz Srbije), uz pratnju minobacača 82 mm i PAT-ova. Ne znam koji im je vrag danas. Kao da su napadnuti pa vrše jaku odmazdu. Kao da su probuđeni kasno pa nadoknađuju vrijeme. Zatekao sam se u centru Žepe koja je bila epicentar granatiranja, te sam na brzinu obavio posla što sam imao, svratio u Aganovića vodenicu, uzeo brašno i pod kišom projektila stigao živ kući.

Mjesec granata i kiša
Ponedjeljak, 30. novembar 1992. godine

Nova žrtva granatiranja Žepe danas je bio Vahid Salić iz sela Pripečak. Selo Pripečak su granatirali sa Rujišta i iz Srbije tokom cijelog dana pri čemu su nanijeli i ogromnu materijalnu štetu. Sam za sebe, ovaj novembar sam nazvao mjesec granata i kiša.

Nastavice se

[Dedo]

#18370

Pismo deveto

Otišli su Babo i Đedo, Allah rahmetelje
11. decembar 1992. godine

Više nego ikad poželjeh da se nekom ispovjedim, da kažem kako je život uistinu crn i bezvrijedan, iako je sve bijelo. Vani je snijeg. Ali ni cijeli sjeverni pol svojom bjelinom ne može pokriti crne dane i vakat, koji nas guta. Odnosi sa lica zemlje, zajedno sa ovim olujnim bijelim snijegom. Nestajemo i opstajemo u istom trenutku, baš kao ove pahulje koje gledam kroz prozor koje opstaju i nestaju u dodiru sa tlom ili prozorskim staklom.
Vani puše olujni vjetar. Šište granate u istom momentu, cijela atmosfera pišti i zavija. Spušta se neizvjesna noć, spušta se ledena hladnoća, spuštaju se hladna nedužna tijela u mezarja koja pokriva snijeg i već sljedeći dan kao da niko nije ni sahranjen. Sve je toliko bezvrijedno i nevažno. Kako da se traga za putem spasa i gleda u neku budućnost, kada znamo da je sve uzaludno, da je sve utopija ovog vremena. Nestajemo, brzo i tiho, ne uspijeva se ni pomisliti zadnja želja kojih, kao nikad, u svakoj misli ima na pretek. Ptice umiru pjevajući, rekoše pjesnici velikog glasa. One znaju da umiru. Mi umiremo iznenada i brzo, nema se kad spoznati šta se desi. Drugi koji gladni tumaraju, kojima pjesma, hrana i sve što je lijepo, postade nedokučivo blago sa druge strane krvave brane, koja postade bedem zla, ne otvaraju usta osim ako imaju zalogaj. I tada ih teško otvaraju, poput zahrđalih baglama koje se ne otvaraju godinama, pa dođe vakat, veoma rijetko, nešto ih otvori. Oni tumaraju. Svejedno im je šta će im se desiti. Samo da donesu hranu koja će ostaviti njihovu djecu u životu i kuvetu*. Nestaju i ginu, u zasjedama u Sušici, Podravanju, po Žepi od granata ili pak mina po Bokšanici, Stoboranima, Borovcu, Lazama, Planama…
Ginu i oni koji ne tragaju za hranom. Oni koji provode dane u memljivim skloništima, u kućama, ni krivi ni dužni stradaju. Moj Amidža, evo devet je dana od početka naše porodične tragedije. Šest dana kako nemamo više ni Babe ni Đede, Allah-rahmetejle. Nemaš više oca i brata. Prouči im fatihu kad ovo budeš nekad čitao. Nadam se da si živ! Nadam se, mada mi sve više ovo izgleda kao iluzija kojoj se odupirem. Teško nam se svima pomiriti sa nemilom i tragičnom istinom koja nas zadesi. Kanim se evo danima ubilježiti taj krvavi događaj, pomiriti se sa zlom sudbinom i početi gledati dalje. Ali kako? Još uvijek kao da gledam ispred sebe, kao najveća sirotinja ovog svijeta koja nema izlaza, pitam se postoji li izlaz? Možda! Moram smoći snage uputiti svoje misli ka tom izlazu, okrenuti se nama koji smo preostali, koji još trajemo i patimo. Teško mi je bilo poslije svega sjesti i staviti svoje misli na papir, kazati šta se desilo. Ako prestanem bilježiti, nehumano ću potisnuti sve što prolazi oko nas, sve što nas okružuje i uništava. Zaborav će prevladati i uništiti svu istinu, odagnati stvarnost i realnost koja nam se dešava. Ako nas zlo uništava neka bar neko zna da smo uništeni, ali prije svega da smo postojali. Danas se grobovi obilježavaju samo bašlucima koji će istruhnuti za koju godinu. Nema kamenih nišana koji će svjedočiti kroz vijekove o nečijem postojanju. Kad nestanu bašluci, nestat će i slovo o nama koji postojasmo, a mezari će postati travnata neravnina kao i svaka druga.
U žalosti, očaju, jadu i patnji smogao sam snage da stavim pečat ovog vremena, da kratko kažem šta nas snađe moj Amidža.

Nastavice se

[Dedo]

#18512

Pismo deseto1

Dvije dženaze, u dva dana
2. decembar 1992. godine

Tog jutra, kao i svakog drugog, četnici su granatirali od ranog sabaha, pa sve do sedam sati, a onda bi napravili uobičajenu pauzu do podne. Pa onda opet. Već su duže vrijeme imali ustaljene termine granatiranja, tako da smo se bili navikli i raspoređivalo bi se vrijeme prema tome. Od kada je Rasim rahmetli poginuo, tereni Petova Dola postali su epicentar granata, koje nam šalju komšije Srbi sa Sjeverske, Zečice, Babljaka i od Kušićeve kuće sa Mandre. Tokom dana koriste neki kamion koji na sebi ima VBR, tako da njime gađaju odakle im padne na pamet. Od tada granate padaju konstantno oko užeg dijela kuće. Pogođene su već bile štale za stoku, bilo je neizdrživo, posebno noću. Tako da smo svi išli kod strine Behke da prenoćimo, svaku noć, jer u blizini njene kuće, za veliko čudo, granate nisu padale. Drugo decembarsko jutro smo također dočekali kod Strine, odakle smo otišli kući (do kolibe), Majka, ja, Babo, Nena i Đedo. Babo je trebao da ode do Jelika da dobavi drva sa volovima, a bio je to jutro tek došao sa položaja na Bokšanici. Majka je trebala da ponese brašno i još nešto hrane do strinine kuće gdje bi se doručkovalo, najviše zbog sestara, male Munibe i Džemile. Ja sam pomogao Majci da sve ponesemo, a Babo je ostao da bi doručkovao sa svojim roditeljima, da bi odatle potjerao volove pa po drva. Majka i ja smo se vratili. Tek kad smo počeli doručkovati iznenada su u 8 i 15 tresnule dvije eksplozije dolje kod naše kuće, a istovremeno su se čuli rafali negdje, a teško je bilo ocijeniti iz podruma. Predosjećaj je bio više nego tačan. Istrčao sam vani i u tom trenutku je počela da me zove nena Zulejha:
– Muhidine, potrči dolje, ranjeni su ti Babo i Đedo!
Istog trenutka, sa sprata strinine kuće, istrčali su i rođaci Sarija, Adil i Bego, pridružili mi se i potrčali smo dolje. Na pola puta smo sreli Babu. Trčao je noseći pušku u ruci, što me u jednom trenutku mnogo zbunilo. Ranjen, s puškom, a ipak trči!!! Ali samo još nekoliko sekundu, a onda je pao cijelim tijelom na tlo. Nigdje se više nisu čule granate ni puške. Tajac. U sekundi sam pomislio da je možda po srijedi diverzantski upad, a svi smo bili na velikoj i čistoj livadi. Dotrčali smo do njega kad je govorio:
– Idite po starog, više je ranjen!
Ugledao sam dva čovjeka kako trče iz pravca Ribioca, sa naše desne strane, prema nama. Podigao sam babinu pušku i nanišanio, ali sam na sreću u zadnjoj sekundi prepoznao Mirsada i Fikru. Nisam znao da su njih dvojica pošli da pomognu zaklati vola Behki i Sariji, tako da su me zbunili i u tom trenutku sam pomislio od njih da su četnici. Oni su mi pomogli ponijeti Babu do strinine kuće, a Adil, Sarija i Bego su već bili kod Đede. Za deset minuta obojica su ležali, krevet do kreveta, rana do rane… Potoci krvi koje smo zaustavljali tekli su na sve strane. Bili su živi i nije nam se činilo da postoji opasnost z aživot. Prije nego su ponijeli Đedu, Adil je dozvao neke komšije u Vrataru. Za pola sata je došlo mnogo ljudi među kojima je bio i doktor Ibro – Ibrahim Heljić (Vratarac). Vrlo brzo Ibro je pregledao rane koje je spretni Fikro bio već previo poput doktora i naredio da ih ipak nosimo u ratnu bolnicu u centar Žepe. Babo je bio ranjen samo jednim gelerom koji je napravio rupu na desnoj slabini, prečnika oko jednog centimetra. Postojala je mogućnost unutrašnjeg krvarenja, jer nije bilo vidljivih tragova krvi.

Nastavice se

[Dedo]

#18570

Da se igrom slučaja desilo da ga pogodi samo dva centimetra više, rebra bi ublažila prodiranje gelera u unutrašnjost i ne bi bilo toliko kritično. Nije se osjećao dobro. Bio je suviše blijed. Imao je jako znojenje i kao da ga je na momente bacalo van svijesti. Teško je disao i nije se mogao pomjerati usljed jakih bolova. Sasvim malo je pričao, samo onda kad je osjećao žeđ koja mu se često pojavljivala.
Naizgled, Đedo je bio teže ranjen. Bila mu je prebijena lijeva ruka, te desna noga u predjelu debelog mesa, a jedan ga je geler rasjekao do kostiju preko cijelih prsa, od lijevog do desnog ramena. Đedo je previše krvario i rane su mu nanosile velike bolove od kojih je povremeno ječao, a stalno mi se obraćao da se čuvam i da ne srljam kao što mi je navika. Naše suosjećanje sa njihovim mukama nije moglo promijeniti njihovo stanje kao ni potoci suza koje svi redom puštaše. Nije se moglo ne misliti na najgore, kao i obično. Saznanje da na doktore koje imamo ne možemo računati kao pomoć od velikog značaja, dovodilo nas je do očaja. Nemaju pravih zavoja, a kamoli nešto drugo što je potrebno u ovim masakrima, koji se dešavaju svakodnevno. Svima je poznato nadljudsko žrtvovanje naših doktora u minulim danima, svima je poznato koliko su ljudi spasili, ali kad su u pitanju unutrašnji, hirurški zahvati i određeni lijekovi, mogu samo da plaču zajedno sa pacijentom. Tim naših doktora, posebno Beno i Šaban, do sada su doprinijeli koliko i branioci Žepe.
Uz veliku pomoć rodbine i komšija, kojima sam dužnik za života, snijeli smo ih do bolnice oko 11 sati, iako smo imali put dug četiri kilometra. Doktor Benjo – Benjamin Kulovac, njegov otac Šaban Kulovac, inače bolničar, zatim doktor Ibro Heljić i doktor Nijaz su nekoliko sati bdjeli nad njima i pored pune bolnice ranjenika. Dali su sve od sebe da očiste i dezinficiraju rane, te da prepoznaju ozbiljnost ranjavanja. Na kraju su rekli kako Babu moramo prebaciti u Srebrenicu, a Đedo ostaje. Nisu mi htjeli reći da za Đedu nema spasa, jer ga je brzo uhvatila neka gangrena koju nisu mogli spriječiti, a i previše je bio izgubio krvi koju nije mogao vratiti. Tri doktora, bez alata, lijekova i ostalih medicinskih sredstava, bili su nemoćni.
U toku dana sam se s velikom mukom snašao za nešto nafte, koju mi je dao Rasim Bajić (želim mu sve najbolje u životu), a Nezir Kulovac i njegov sin Nedžib su bez pogovora pristali da Babu odvezu u Srebrenicu kroz kritičnu zonu Podravanje. Pitanje života i smrti u oba slučaja istovremeno. Pored Nezira i Nedžiba neizmjernu zahvalnost dugujem rođaku Hamdiji Kurtiću, Amiru Bajiću, tetkovima Muji i Mehmedaliji Vatrešu, Hasibu Omanoviću i svima onima koje je komandant Avdo poslao kao obezbjeđenje. U tim trenucima nisam bio svjestan mnogih stvari, tako da mi ne zamjere oni koje ne spomenuh. Ne sjećam se. Najviše se sjećam da me Hasib sputavao i zabranio mi da idem s njima, veli:
– Još i ti da gineš? Ni govora!

Nastavice se

[Author]

Posts