[Dedo]

#17368

Peto pismo

Kuća nam je do temelja izgorjela
Četvrtak, 3. septembar 1992. god.

Još ne mogu vjerovati da smo ostali bez krova nad glavom. Pogotovo što smo to doživjeli od poznatih ljudi. Uvijek sam suosjećao sa izbjeglicama koje zbog najvećeg zla napuštaju tople domove. Ne znam kako je tebi Amidža, jer ti imaš veću brigu, sebe, svoju porodicu. Goli život! Kuća ti je možda čitava, ali tvojoj djeci sve nedostaje. U tuđini ste, razdvojeni. Naša kuća je izgorjela do temelja. Kuća u kojoj si odrastao, kao i svi mi, od prošlog petka ne postoji. Ostade samo zgarište, puno nekih čeličnih ”leptirica”, isprepletano nekim kanapima. To su ti kanapi od navodećih raketa koje dušmani ispališe iz helikoptera 28. augusta. Dođoše na Teslu, na Široko Točilo, odakle smo se mi povukli samo dan-dva ranije. Neko nam naredi da se spustimo na Strmac, ne znam što, ali zlikovci to iskoristiše. Na Široko Točilo su dovukli topove, minobacače, transporter sa raketama, PAM-ovima i PAT-ovima.
Dok su gađali sa Točila, helikopter je lebdio iznad Žigine Lokve i raketirao našu kuću i dalje po Žepi, dok je imao raketa. Pogodili su i puno oštetili džamiju u Žepi kao i mnoge stambene objekte. Izgorjela je kuća i Alije i Ragiba Begića u Vrataru dok je mnogima nanesena ogromna šteta. Vješto su to izveli i odradili krvnici srpskog roda pod komandom nekog Momira Sorka, koje javno pohvaljuje njihov Radio Srna. Radi se o nekoj diverzantskoj grupi sa Sokoca, koja je svoje iskustvo pokazala na savršen način. Našu kuću je pogodilo sedam navodećih raketa, osam projektila 105 mm, dok su je neprestano pogađali svim raspoloživim sredstvima.
Kad su je počeli gađati svi su, osim mene, bili unutra. Uspjeli su čak iznijeti nekih stvari pored živih glava. Niko nije bio ni ogreban. Pod kišom snajperskih metaka pobjegli su do skrovitog mjesta. Ja sam tada bio u izviđanju, na Bokšanici, kad je otpočela kanonada koja je trajala dva sata. Otkrivši da puca sa Tesle, pošli smo prema tamo da bi stigli kad i ostali, ali prekasno. Ko zna da li bi mogli išta uraditi da smo ih i zatekli. Došli su brzo, neočekivano, tako i nestali. Svi naši su bili predaleko da bismo im se mogli približiti bezbjedno, kako bi se izveo plan napada na četnike. Mjesto odakle su gađali, bilo je tako dobro obezbjeđeno da bi svako, ko bi im se približio, lahko nastradao. Transporter i neka vozila su bila u prednosti zbog suhog terena, tako da su bez poteškoća velikom brzinom odjurili šumom prema selu Kutezero. Vratio sam se kući, od koje je ostala samo gomila žara tek negdje prije mraka, gdje sam zatekao još mnoge komšije koji su došli da vide šta se desilo. Nije bilo puno komentara. Skoro svi su samo nijemo posmatrali žar koji je još tinjao. Babo mi se prvi obratio, zapitavši me gdje sam bio cijeli dan i da li smo imali problema, skrećući mi pažnju da sutra ostajem sa njima.
Pripovijedao bih ti ja Amidža danima da nije svih ostalih jada i problema kojima smo preokupirani. Nema se kad disati. Četnici su prije tri dana počeli sa novom ofanzivom iz pravca Han-Pijeska. Sela nestaju u kratkom vremenu, ljudi masovno ginu. U prošlom mjesecu poginulo je preko deset branilaca na terenima Krivača, Rijeka, Plana, Podžeplja… Ranjenih koliko hoćeš, ne može crnje. Ipak se branimo i držimo. Nema se kad pisati, nego ovako ponekad i malo, tek toliko da ostane trag iz ovog vremena. Zlikovci ne zaziru ni pred kim. Oborili su italijanski vojni transportni avion G-222 na prilazu Sarajevu, a da ne spominjemo stotinu puta gore scene o kojima izvještava Radio BiH.

Nastavice se

[Dedo]

#17516

Žepa je na izmaku snaga
Četvrtak, 10. septembar 1992. god.

Informacije se smjenjuju meteorskom brzinom. Naše jedinice u stalnom pokretu krstare sa jednoga na drugi kraj žepske teritorije pokušavajući da pravovremeno dočekaju četničke napade i odgovore na njih. Opće je ludilo! Žrtava je i previše. Iako je otpor sve jači, ofanziva za ofanzivom nas iscrpljuje. Četnici povremeno prave i pauze, vrše pregrupisavanje i osvježavanje snaga, a onda navale ponovo. Pitam se ima li kraja ovom krvoproliću, a srpske snage su sve bliži Žepi. Svakodnevno gubimo i vraćamo kote. Dok nas potiskuju sa svih dominantnih kota, sa druge strane Drine, iz Srbije, projektili 205 mm pomažu im u razaranju prostora pod našom kontrolom. Istovremeno tenkovi tuku sa Rujišta… Svi su uposleni. Sa svakog uporišta oko Žepe dolaze pakleni zvižduci granata koje sve pretvaraju u pepeo. Dio sela Brložnik je već izgorio prije tačno pet dana, 5. septembra. Četnici nadiru i na samom su ulazu u selo Gođenji. Žestoke se borbe vode na kotama oko Gođenja. Plameni stupovi dima su sve češći, sve crnji. Izgleda da su okolne kuće već izgorjele, jer teško je odavde procijeniti tako da su možda i ušli u Gođenje.
Dosta je, kako kažu, poginulo naših branilaca na Utješencu, Kulama i Dolinama proteklih dana. Tamo se još vode borbe bez prestanka. Njihovi tenkovi raspoređeni na Ravnama (iznad Gođenja) tuku izravno po selu, zatim dosežu i ostala sela u dubini teritorije, pogađaju Purtiće, Čavčiće, Vratar, Borovac… Mislim da u ovim danima ne postoji porodica koja boravi u svojoj kući. Okolna sela i obližnja skloništa su puna civila, a veliki broj ih se noću izvlači prema Žepskoj planini. Avioni i dalje nadlijeću, raketiraju, bombarduju… Čim svane napalm-bombe šaraju Žepskom kotlinom, pretvarajući cijelu slobodnu teritoriju u plamen, tako da se ima osjećaj da Žepa gori i izvana i unutra. Sve druge aktivnosti su prestale početkom ovih ofanziva. Od 31. augusta, vojno sposobni borave odvojeni od svojih porodica i ni niko ni za koga ne zna. Sve je u općem metežu osim na frontu gdje je još sve pod kontrolom. Nisam pesimista, ali mislim da je Žepa na izmaku snage.

Nastavice se

[Dedo]

#17522

Žepa je na izmaku snaga
Četvrtak, 10. septembar 1992. god.

Informacije se smjenjuju meteorskom brzinom. Naše jedinice u stalnom pokretu krstare sa jednoga na drugi kraj žepske teritorije pokušavajući da pravovremeno dočekaju četničke napade i odgovore na njih. Opće je ludilo! Žrtava je i previše. Iako je otpor sve jači, ofanziva za ofanzivom nas iscrpljuje. Četnici povremeno prave i pauze, vrše pregrupisavanje i osvježavanje snaga, a onda navale ponovo. Pitam se ima li kraja ovom krvoproliću, a srpske snage su sve bliži Žepi. Svakodnevno gubimo i vraćamo kote. Dok nas potiskuju sa svih dominantnih kota, sa druge strane Drine, iz Srbije, projektili 205 mm pomažu im u razaranju prostora pod našom kontrolom. Istovremeno tenkovi tuku sa Rujišta… Svi su uposleni. Sa svakog uporišta oko Žepe dolaze pakleni zvižduci granata koje sve pretvaraju u pepeo. Dio sela Brložnik je već izgorio prije tačno pet dana, 5. septembra. Četnici nadiru i na samom su ulazu u selo Gođenji. Žestoke se borbe vode na kotama oko Gođenja. Plameni stupovi dima su sve češći, sve crnji. Izgleda da su okolne kuće već izgorjele, jer teško je odavde procijeniti tako da su možda i ušli u Gođenje.
Dosta je, kako kažu, poginulo naših branilaca na Utješencu, Kulama i Dolinama proteklih dana. Tamo se još vode borbe bez prestanka. Njihovi tenkovi raspoređeni na Ravnama (iznad Gođenja) tuku izravno po selu, zatim dosežu i ostala sela u dubini teritorije, pogađaju Purtiće, Čavčiće, Vratar, Borovac… Mislim da u ovim danima ne postoji porodica koja boravi u svojoj kući. Okolna sela i obližnja skloništa su puna civila, a veliki broj ih se noću izvlači prema Žepskoj planini. Avioni i dalje nadlijeću, raketiraju, bombarduju… Čim svane napalm-bombe šaraju Žepskom kotlinom, pretvarajući cijelu slobodnu teritoriju u plamen, tako da se ima osjećaj da Žepa gori i izvana i unutra. Sve druge aktivnosti su prestale početkom ovih ofanziva. Od 31. augusta, vojno sposobni borave odvojeni od svojih porodica i ni niko ni za koga ne zna. Sve je u općem metežu osim na frontu gdje je još sve pod kontrolom. Nisam pesimista, ali mislim da je Žepa na izmaku snage.

Nastavice se

[Dedo]

#17614

Zbjeg na Vukoljinu Stanu
Srijeda, 30. septembar 1992. god.

Mislim da je Žepa proteklih dana preživjela jednu vrstu kliničke smrti. U nekoliko navrata cijela je teritorija bila pred padom. Ipak, nismo okupirani u ovih dvadeset i nešto dana koliko je trajala ofanziva, a šta će se desiti dalje! Od 31. augusta do 10. septembra, pa od 11. do 16. septembra i na kraju od 17. do 22. septembra, desilo se niz nevjerovatnih događaja koji se mogu uvrstiti u svjetski rangirana čuda. Naime, počevši svoju ofanzivu na Žepu od 31. augusta, četnici su pravili nekoliko ofanziva na raznim terenima.
Najdramatičniji je bio period između 12. i 16. septembra, kada su se vodile borbe na Baturi i Radavi (sjeverna strana Žepe). Zatim pad sela Gođenji i borbe za Laze, kada ponovo kao i 4. juna odnos srpskih snaga prema našim bio veći i nekoliko puta. U tom periodu su četnici, 14. septembra, zauzeli i zapalili selo Laze, dok su istovremeno bili gotovo zauzeli Radavu (na dvije različite strane). Priča se da je područje Radave odbranilo nešto manje od stotinjak naših momaka (u zadnjim trenucima, kad je bilo skoro predato). Petnaestog septembra 1992. godine, poslijepodne, upućeni su kuriri na sve strane Žepe. Do nas Vrataraca kuriri su došli nešto prije mraka i saopćili da se četnici na Baturi i Radavi ne mogu zaustaviti i da će već sutradan ovladati polovinom Žepe.
Naređenje od komandanta OS Žepa, Rame Čardakovića, bilo je da se stanovništvo u toku noći iseli na Vukoljin Stan, ispod Zlovrha (sjeveroistočna strana Žepske planine prema Srebrenici) i da se računa na kolektivni proboj civila i vojske prema Srebrenici, i to već sutradan. Naredba je prihvaćena bez imalo dilema. Teške borbe trajale su i predugo, tako da nam je prijetio pad Radave. Selo Laze, već je palo a u toku noći, 15. na 16. septembar cijela Žepa je osvanula na Vukoljinu Stanu (srebrenička teritorija pod našom kontrolom). Cijelu noć civili su se kretali pješke u dugačkim kolonama prema odredištu, a od vozila bilo je samo nekoliko traktora. Pod kišom granata prolazilo se na drugu stranu Žepe, na odredište koje je nama iz Vratara udaljeno i preko petnaest kilometara. Te noći smo se vrlo brzo spakovali. Potrebne stvari su natovarene na zaprežna kola i put pod noge. Ujutro, 16. septembra, Vukoljin Stan je bio preplavljen civilima koje su u nekoliko navrata četnici bombardovali i mitraljirala koristeći se avijacijom JNA. Nisam čuo ništa o eventualnim žrtvama.
Oko podne, dok smo izgubljeni čekali dalje instrukcije, stigao je i Avdo Palić, komandant odreda 4. juni i saopćio kako nema mjesta za paniku. Također, bio je samouvjeren u tvrdnji da četnici ne mogu probiti naše linije, te da su odustali od Bature i Radave. Naredio nam je da se svi mi koji smo se povukli sa položaja iz Bokšanice vratimo odmah nazad. Toga dana smo saznali da su poginuli legendarni Fadil Turković i Adil Zimić, borci koji su dali velike zasluge u odbrani Žepe.

Nastavice se

[Dedo]

#17617

Zbjeg na Vukoljinu Stanu
Srijeda, 30. septembar 1992. god.

Mislim da je Žepa proteklih dana preživjela jednu vrstu kliničke smrti. U nekoliko navrata cijela je teritorija bila pred padom. Ipak, nismo okupirani u ovih dvadeset i nešto dana koliko je trajala ofanziva, a šta će se desiti dalje! Od 31. augusta do 10. septembra, pa od 11. do 16. septembra i na kraju od 17. do 22. septembra, desilo se niz nevjerovatnih događaja koji se mogu uvrstiti u svjetski rangirana čuda. Naime, počevši svoju ofanzivu na Žepu od 31. augusta, četnici su pravili nekoliko ofanziva na raznim terenima.
Najdramatičniji je bio period između 12. i 16. septembra, kada su se vodile borbe na Baturi i Radavi (sjeverna strana Žepe). Zatim pad sela Gođenji i borbe za Laze, kada ponovo kao i 4. juna odnos srpskih snaga prema našim bio veći i nekoliko puta. U tom periodu su četnici, 14. septembra, zauzeli i zapalili selo Laze, dok su istovremeno bili gotovo zauzeli Radavu (na dvije različite strane). Priča se da je područje Radave odbranilo nešto manje od stotinjak naših momaka (u zadnjim trenucima, kad je bilo skoro predato). Petnaestog septembra 1992. godine, poslijepodne, upućeni su kuriri na sve strane Žepe. Do nas Vrataraca kuriri su došli nešto prije mraka i saopćili da se četnici na Baturi i Radavi ne mogu zaustaviti i da će već sutradan ovladati polovinom Žepe.
Naređenje od komandanta OS Žepa, Rame Čardakovića, bilo je da se stanovništvo u toku noći iseli na Vukoljin Stan, ispod Zlovrha (sjeveroistočna strana Žepske planine prema Srebrenici) i da se računa na kolektivni proboj civila i vojske prema Srebrenici, i to već sutradan. Naredba je prihvaćena bez imalo dilema. Teške borbe trajale su i predugo, tako da nam je prijetio pad Radave. Selo Laze, već je palo a u toku noći, 15. na 16. septembar cijela Žepa je osvanula na Vukoljinu Stanu (srebrenička teritorija pod našom kontrolom). Cijelu noć civili su se kretali pješke u dugačkim kolonama prema odredištu, a od vozila bilo je samo nekoliko traktora. Pod kišom granata prolazilo se na drugu stranu Žepe, na odredište koje je nama iz Vratara udaljeno i preko petnaest kilometara. Te noći smo se vrlo brzo spakovali. Potrebne stvari su natovarene na zaprežna kola i put pod noge. Ujutro, 16. septembra, Vukoljin Stan je bio preplavljen civilima koje su u nekoliko navrata četnici bombardovali i mitraljirala koristeći se avijacijom JNA. Nisam čuo ništa o eventualnim žrtvama.
Oko podne, dok smo izgubljeni čekali dalje instrukcije, stigao je i Avdo Palić, komandant odreda 4. juni i saopćio kako nema mjesta za paniku. Također, bio je samouvjeren u tvrdnji da četnici ne mogu probiti naše linije, te da su odustali od Bature i Radave. Naredio nam je da se svi mi koji smo se povukli sa položaja iz Bokšanice vratimo odmah nazad. Toga dana smo saznali da su poginuli legendarni Fadil Turković i Adil Zimić, borci koji su dali velike zasluge u odbrani Žepe.

Nastavice se

[Dedo]

#17747

-Vratite se na svoje položaje prije mraka! – bile su riječi Avde Pale. Bilo je to lahko reći, ali trebalo se sada vratiti na mjesto koje je bilo skoro dvadeset sati bez naše kontrole. Na drugoj strani, crno nebo od dima popaljenih kuća na Borovcu, Lazama i Vrtačama, nije nam ulijevalo nadu da to možemo uraditi. Nikome nije bilo jasno zašto je izdata naredba o izlasku cijele Žepe na planinu. Isto tako, kako sam čuo, tamo na Radavi i Baturi je 15. i 16. septembra došlo do nekih dezinformacija, koje su prouzrokovale i pad Laza (14. septembar). Narod je krajnje uznemiren i tek rijetki razmišljaju o skorom povratku svojim kućama, odavde sa Vukoljina Stana. Mnoge izbjeglice, koje su do sada boravile u Žepi, krenule su prema Srebrenici. Počinju igre na sve ili ništa. Mnogo ih je otišlo a da li će proći do Srebrenice niko ne može ni pretpostaviti.
Život je na kocki. Glad ne poznaje zakone i opasnosti. U tom periodu Srbi su imali veliki broj mrtvih. Taj broj je prešao sve granice, posebice ako se uzme u obzir koliko je naših branilo položaje. Pored toga naša vojska je zaplijenila i nekoliko kamiona, traktora, a uništeno je i nekoliko oklopnjaka (tenkova i transportera). Došli smo do velikih količina protiv-oklopnih sredstava, oružja i municije. Kao i ranije Srbi su ostavljali svoje mrtve, čak i oficire, a kod jednog su pronađene dnevne zapovijesti i referisanja. Tu se mogla naći zabilješka o njihovom porazu. Cifre poginulih četnika na Radavi i Baturi penjale su se i preko četrdeset na dan, a jedinice koje su nas napadale bile su iz Prijedora, Banjaluke i drugih krajiških mjesta. Većina njihovih vojnika bili su mlada regularna vojska od oko sedamnaest godina pa do dvadeset i neke. Pomalo je čudno da se mobilišu tako mladi momci i dovode u krajeve gdje ne znaju ništa osim da im je glava meta i da je sačuvaju. Pitam se gdje su im bili roditelji, kako to da ih puste u izravni rat i izravnu smrt za ništa, za nečije ideale i snove o velikoj Srbiji.
Ako sam ja kao devetnaestogodišnjak morao biti u odbrambenim redovima, to znači da sam bio prisiljen da branim život, porodicu i kuću koju su htjeli da unište, upravo ovi od sedamnaest godina. Koji je bio njihov razlog? Zašto im mi smetamo? Oni ne znaju čak ni šta se događa ili žele da budu heroji kao iz nekih filmova koje su gledali. Nisu znali da se ovdje gine. Kasno su to shvatili. Kasno. I nije mi ih žao, jer u trenucima kada se ranjeni ili opkoljeni mogu predati oni odlučuju da se ubiju. Kakvu predstavu imaju o nama, pitam se? Mi smo samo obični smrtnici kao i oni, iste boje, iste kose, istih godina… Ne ličim sebi na čudovište, iako se vidim u ogledalu veoma rijetko. Nađeno je mnogo takvih mrtvih sa vojničkim knjižicama i ostalim podacima (godište 1975, 1976, 1977) i plus rezervisti iz BiH i Srbije.

Nastavice se

[Dedo]

#17751

-Vratite se na svoje položaje prije mraka! – bile su riječi Avde Pale. Bilo je to lahko reći, ali trebalo se sada vratiti na mjesto koje je bilo skoro dvadeset sati bez naše kontrole. Na drugoj strani, crno nebo od dima popaljenih kuća na Borovcu, Lazama i Vrtačama, nije nam ulijevalo nadu da to možemo uraditi. Nikome nije bilo jasno zašto je izdata naredba o izlasku cijele Žepe na planinu. Isto tako, kako sam čuo, tamo na Radavi i Baturi je 15. i 16. septembra došlo do nekih dezinformacija, koje su prouzrokovale i pad Laza (14. septembar). Narod je krajnje uznemiren i tek rijetki razmišljaju o skorom povratku svojim kućama, odavde sa Vukoljina Stana. Mnoge izbjeglice, koje su do sada boravile u Žepi, krenule su prema Srebrenici. Počinju igre na sve ili ništa. Mnogo ih je otišlo a da li će proći do Srebrenice niko ne može ni pretpostaviti.
Život je na kocki. Glad ne poznaje zakone i opasnosti. U tom periodu Srbi su imali veliki broj mrtvih. Taj broj je prešao sve granice, posebice ako se uzme u obzir koliko je naših branilo položaje. Pored toga naša vojska je zaplijenila i nekoliko kamiona, traktora, a uništeno je i nekoliko oklopnjaka (tenkova i transportera). Došli smo do velikih količina protiv-oklopnih sredstava, oružja i municije. Kao i ranije Srbi su ostavljali svoje mrtve, čak i oficire, a kod jednog su pronađene dnevne zapovijesti i referisanja. Tu se mogla naći zabilješka o njihovom porazu. Cifre poginulih četnika na Radavi i Baturi penjale su se i preko četrdeset na dan, a jedinice koje su nas napadale bile su iz Prijedora, Banjaluke i drugih krajiških mjesta. Većina njihovih vojnika bili su mlada regularna vojska od oko sedamnaest godina pa do dvadeset i neke. Pomalo je čudno da se mobilišu tako mladi momci i dovode u krajeve gdje ne znaju ništa osim da im je glava meta i da je sačuvaju. Pitam se gdje su im bili roditelji, kako to da ih puste u izravni rat i izravnu smrt za ništa, za nečije ideale i snove o velikoj Srbiji.
Ako sam ja kao devetnaestogodišnjak morao biti u odbrambenim redovima, to znači da sam bio prisiljen da branim život, porodicu i kuću koju su htjeli da unište, upravo ovi od sedamnaest godina. Koji je bio njihov razlog? Zašto im mi smetamo? Oni ne znaju čak ni šta se događa ili žele da budu heroji kao iz nekih filmova koje su gledali. Nisu znali da se ovdje gine. Kasno su to shvatili. Kasno. I nije mi ih žao, jer u trenucima kada se ranjeni ili opkoljeni mogu predati oni odlučuju da se ubiju. Kakvu predstavu imaju o nama, pitam se? Mi smo samo obični smrtnici kao i oni, iste boje, iste kose, istih godina… Ne ličim sebi na čudovište, iako se vidim u ogledalu veoma rijetko. Nađeno je mnogo takvih mrtvih sa vojničkim knjižicama i ostalim podacima (godište 1975, 1976, 1977) i plus rezervisti iz BiH i Srbije.

Nastavice se

[Dedo]

#17770

Ostadoše im tek procvjetale mladosti u Karadžićevim obećanjima i obmani, a ne u Žepi. Žepa je samo poligon gdje polažu svoju zakletvu, a krvlju i životima je plaćaju. Njihov problem. Svakim danom su imali po nekoliko desetina mrtvih i ranjenih, tako da su zaključili da ne mogu proći. Odustali su od Radave i Bature i preusmjerili se na drugi pravac prodora koji također nije uspio.
Nas pedesetak 16. septembra predvečer vratilo se na položaje u Vratar, Ribioc i Bokšanicu. Mrak smo dočekali na vrh Bokšanice. Do tada nismo ni znali da se jedan dio naših jedinica nije povukao sa Brezove Ravni. To je bila manja jedinica za koju smo saznali prije mraka i uspostavili kontakt s njima. Nikom nije bilo jasno da četnici nisu ušli na terene koje niko nije kontrolisao preko dvadeset sati. Vjerovatno nisu znali šta se dešava unutar Žepe, pa su jedva dočekali predah pred ofanzivu koja je krenula samo dan kasnije. Od 13. septembra kad su valjda osjetili da ne mogu proći na Radavi i 15. septembra kada su odustali od Radave i Bature, udružili su se sa drugim četničkim jedinicama i svoje pojačane napade usmjerili na sela Stoborane, Gođenje, Laze, Vrtače, Borovac i Ljubomišlje. Spalili su cijelo selo Borovac, Vrtače, Laze i Ljubomišlje, gdje su zaustavljeni. Taj dio je pao u brzoj akciji u koju su četnici krenuli kada su primijetili da smo se povukli u sred borbi za Gođenje i druga sela. Te večeri, 16. septembra, četnici su bili već ušli pred selo Ljubomišlje, manje od pet kilometara do centra Žepe. Obaviješteni smo svi u Vrataru da moramo priteći u pomoć, jer primijećeno je da usmjeravaju napad i drugim pravcem, sa Laza preko Gusinca prema Brezovoj Ravni.
Šesnaestog septembra avioni su posljednji put u ovom mjesecu djelovali po Žepi i tom prilikom usmrtili su Mirsada i Rahimu Kapetanović, te Selmana Kulovca u samom centru Žepe. Proteklih dana naši su postavili protiv-avionske rakete na Zlovrhu gdje i dežuraju. Rakete su zaplijenjene u vojnoj bazi Žepe kod Han-Pijeska, u prošlom mjesecu. Jednu od tih raketa naši su uspjeli opaliti na četnike (pješadiju) u borbama na Baturi i Radavi, što im je zadalo veliki strah i gubitke. Od kada su postavili rakete na Zlovrhu, avioni ne nadlijeću Žepu. Vjerovatno otkrivaju rakete i neće da rizikuju, a već znaju da ih imamo.
Sedamnaestog septembra ’92. našli smo se na ispomoći na Gusincu, gdje su četnici pokušali livadama i frontalno proći na Brezovu Ravan. Istovremeno se desio jak otpor naših u selu Ljubomišlje, odakle su četnici potisnuti prema Lazama, ali se nije uspjelo spasiti cijelo selo od četničkih baklji. Tokom cijelog dana vođene su odlučujuće borbe za Gusinac, koje su stale nastupanjem mraka, kad im se bilo najlakše povući do Laza. Nama je u prijepodnevnim satima stiglo jako pojačanje i tako se zaustavio četnički napad. Na našoj strani nije bilo poginulih, dok smo imali nekoliko lakše ranjenih. Srbi su imali jedan tenk onesposobljen našom zoljom, koji su uspjeli izvući i vjerovatno su imali gubitaka jer su naišli na već spremnu i jaku odbranu.

Nastavice se

[Dedo]

#17793

I naredna dva-tri dana su pokušavali, ali samo oprezno provjeravajući našu spremnost. Tog dana prodavnica Fadila Hajrića, na Brezovoj Ravni, pretvorena je u komandu, kuhinju i kasarnu. Tu se nalazimo još uvijek. Lijepo je vidjeti preko stotinu boraca kako ranom zorom polaze pojačati položaje, koje su noću osiguravali samo stražari jer smo bili svjesni da nikad ne možemo kontrolirati sva mjesta, zbog manjkavosti ljudstva uopće. Nikad se ne zna gdje će ujutro zatrebati pedeset ljudi, kako bi pojačalo liniju odbrane, te da li će možda prije mraka biti raspoređeni na sasvim drugoj strani ili drugom zadatku. Mnogi već naš sistem ratovanja nazivaju gerilskim. Logori gdje su smještene naše jedinice ponovo su oživjeli i u Cirkus Bajti, Jeliku i Ribiocu pored Brezove Ravni.
Dvadeset i prvog septembra naši izviđači otkrivaju novopostavljene položaje na Sjedaljci, iznad Brezove Ravni. Ja sam u tom trenutku sa drugom grupom na Bokšanici upao u četničku zasjedu i na sreću svi smo iz nje izašli živi. Dragi Allah nas je sačuvao, pa smo izašli bez ogrebotine na vrh Bokšanice. Bilo je očigledno da četnici nisu smjeli pustiti nas sasvim blizu, pa smo se našli u unakrsnoj, ali nasumičnoj vatri dva mitraljeza. Također, bilo je i drugih oružja, uključujući i tromblone. Brzo smo reagirali i razbili zasjedu iza koje smo kasnije našli mnogo krvavih zavoja i znakova ukazivanja pomoći njihovim ranjenim.
Sutradan, 22. septembra, naše jedinice su razbile novo četničko uporište na Sjedaljci. Njihov plan je bio da ovladaju tom kotom, te kotom Oglavak, koji se nalazi u neposrednoj blizini. Time bi stvorili preduvjete za dalje ofanzive, jer sa tih lokaliteta mogu da osmatraju i gađaju skoro cijelu Žepu. Na sreću, to im nije pošlo za rukom. Istoga dana od granate je poginuo Rasim Kulovac, na kućnom pragu Fehima Kulovca, komšije i rođaka. Rahmetli Rasim je bio pripadnik Oružanih snaga Žepe, od prvih dana. Svi mu želimo da uđe u džennetske odaje!
Dva dana poslije, 24. septembra, veliki zbjegovi gladnih mještana, ali i izbjeglica koje još od maja borave u Žepi, krenuli su u odlučujući proboj prema Srebrenici, da bi se dokopali hrane. Pravac probijanja civila, uz podršku jedinica iz Žepe i Srebrenice, bilo je srpsko selo Podravanje, koje je privremeno stavljeno pod našu kontrolu. Srebrenica je već odavno slobodna teritorija i nema problema sa glađu kao Žepa. Probijeni koridor prema Srebrenici drži se pod kontrolom. Dvadeset i petog septembra išao sam u selo Pripečak kod rodice Sabrije Karić, gdje su mi bile smještene majka i sestre od 16. septembra. Još uvijek spavamo vani pod improvizovanim šatorom zaštićenim od granata. Osjećamo se kao kod kuće, koje nažalost nemamo već duže od mjesec dana.
-Pravit ćemo kolibu!- bile su riječi Babe i Đede onog dana kad je kuća izgorjela.

Nastavice se

[Dedo]

#17838

Nikad je ne započesmo, a nije se ni moglo pored svih ofanziva koje još spominjemo i drugim se nadamo.
Na jednom malom papiru pronađoh kako sam 18. septembra zabilježio da je Goražde u operaciji Krug oslobodilo cijelu teritoriju, a oslobođeno je oko 150 kvadratnih kilometara. Operaciju su izvele dvije drinske brigade: Četrdeset i treća i Trideset i peta, kontraofanzivom preko dva ratišta i to preko Hranjena i Oštrog, te preko Petibora, Trovrha i Tvičijaka. kontraofanziva je uslijedila četrdeset dana ranije, da bi 14. septembra bila prebačena na desnu obalu Drine, a 18. septembra Goražde konačno proglašeno slobodnim.
Dvadeset dana nisam bilježio ništa u dnevnik i evo danas natrpah sve na jedno mjesto dok su mi još sjećanja friška. Zapisah samo hronološki, jer svaki dan je bio za po jednu knjigu, koju ja ne bih umio napisati. Ne znam da li bi ko znao opisati sve te strahote iz kojih smo izašli kao pobjednici. Sadržaju te knjige ni njenom autoru, niko nikada ne bi ni povjerovao, osim ako čitalac nije i sam preživio sva ta čuda koja se eto, događaju! Pitam se kako ova zemlja drži na svojoj površini toliko zlo? Kako Bog ne kazni većim kaznama od same smrti sve one aveti koje žele da nas ubiju, ni krive ni dužne?
Prođe i septembar, utihnuše ofanzive. Počele su kiše i jesenje berbe, a granate tuku i dalje uklapajući se u sve sadržaje našega života, postavši sastavni dio svakodnevice. Počeli smo pribavljati drvenu građu za izgradnju manje kuće.

Nastavice se

[Dedo]

#17840

Donio sam hranu iz Srebrenice

Srijeda, 7. oktobar 1992. god.

Novi koridor preko Podravanja, koji će povezivati Žepu i Srebrenicu, probijen je kao što sam ranije napomenuo. I sam sam se uvjerio u to lično odlazeći u Srebrenicu. Bio je to više izazov nego potreba, nova avantura i iskustvo, jer želio sam se upoznati sa stanjem u Srebrenici. Nešto me povuklo da odem i vidim prostore koje je slavni Naser Orić sa Srebreničanima oslobodio. To je sada velika slobodna teritorija. Ljudi su se vratili svojim kućama iz kojih su bili protjerani. Oni kojima su kuće izgorjele sada grade nove i sve liči na dolazak lijepe slobode. Koridor preko Podravanja se morao probiti da bi Žepa izašla iz blokade spajajući se sa Srebrenicom. Duže od mjesec dana na stotine civila (uglavnom izbjeglica) tumaralo je po okolnim šumama Žepe. Gladni i izranjavani, pokušavali su sami sebi pomoći. Na desetine ih je izginulo u šumama surove planine Sušice, kojom su se probijali do Srebrenice, gdje je situacija sa hranom bila mnogo bolja. Ginula su i djeca.
Spominjao sam da je glad zakucala na mnoga vrata i samih Žepljaka, još u mjesecu maju, a prva žrtva koja je život položila u pokušaju donošenja hrane svojoj djeci iz Srebrenice je Kadrija Otajagić, koji je nekad u junu poginuo neposredno pored Podravanja. Tako je bilo i prošloga mjeseca, kada su stotine ljudi, bježeći pred višesedmičnom četničkom ofanzivom pokušale pronaći spas u susjednoj Srebrenici, domoći se hrane i spasiti nedužnu djecu. Svoje kosti mnogi su ostavili u pustoj Sušici. Podravanje je bilo omanje srpsko selo, koje su čuvali pripadnici jedinice Crvene beretke i neki dobrovoljci iz Srbije. Mnogo je bilo priča preživjelih svjedoka koji su opisivali koljače kako bez milosti napadaju kolone civila na putu prema Srebrenici i bez milosti ih ubijaju u brojnim zasjedama. Samo su oni nosili crvene beretke i zato im se i jedinica zvala tako Crvene beretke. Čuli smo da su došli iz Srbije. Prisustvo Srbijanaca u agresiji na naša mjesta nije novina, a i inače svima nam je jasno kao stoji iza ove agresije, rame uz rame sa bosanskim Srbima.

Nastavice se

[Dedo]

#17886

Gladni civili koristili su daleko duži put, preko planine Sušice, zaobilazeći Podravanje. Željeli su samo da se domognu Srebrenice, da donesu brašna, ali Srbi nisu mogli da gledaju kako Muslimani mirno prolaze. Pravili su zasjede, ubijali i zarobljavali civile svakoga dana, ali taj put spasa niko nije mogao prekinuti ni zaustaviti. Tužno je i krajnje žalosno kad gladna djeca danima čekaju oca da im donese brašna, a ovaj se nikad ne pojavi. Djeca ostaju i dalje gladna, ne znajući što im oca nema, plačući za zalogajem koji žele. Mnogi već liče na gladne iz afričkih zemalja. Ne mogu da pričaju, nemaju snage da hodaju. Na sreću, ti jadi i patnje su prekinuti 24. septembra, uz pomoć nekoliko jedinica iz Žepe i Srebrenice, kada su naši borci upali u selo Podravanje. Bili su to zadnji atomi snage i energije.
U selu su zatekli cijelu armiju četnika. Tu su bila ukopana artiljerijska uporišta, raspoređen veliki broj oklopnih borbenih vozila itd. Srpske snage su pobjegle pred armijom gladnih, bosih i golih, ostavljajući sve sa sobom. Jaki su samo kad su brojniji, kad ih podupire cijela država, kad pucaju u zavezana čovjeka kojem ne smiju ni da gledaju u oči, kad pucaju u žene, starce i djecu. Ovoga puta nisu mogli ostati pred nekoliko stotina udruženih paćenika, pred čijim poklicima su pobjegli ostavljajući i dva tenka najnovije proizvodnje. Mnoga su žitna polja za samo nekoliko sati ostala prazna. Naoružana srpovima, kosama i noževima, armija gladnih civila obrijala je njive, puneći svoje vreće raznim plodovima. Srbi će to nazvati pljačkom, u to sam siguran, ali da nisu radili to što jesu, ne bi ih to pogodilo. Drže u blokadi već mjesecima narod Žepe i Srebrenice, pate nas i muče na razne načine, nazivaju se vojskom i armijom, a ne poštuju ženevske konvencije koje ih obavezuju da ubijaju civile i djecu. Narod se probio do Srebrenice.
Mnogima je proradilo već izgubljeno čulo okusa koje je bilo naviklo samo na travu i korijenje. Mnoga djeca sad ne vape za komadom hljeba, iako ne znaju da postoje slatkiši i razne đakonije koje uživaju mnoga djeca svijeta. Rodiše se pred najveće smaknuće. Mnoga djeca sigurno nikad neće dočekati da upoznaju bilo šta osim hljeba, krompira i mlijeka kojeg nema, i sve ga je manje. U Srebrenici je, kako sam vidio, malo bolje. Nije puno bolje, ali je bolje. Možda je i to samo privremeno, ali je spašeno na stotine osoba koje su bile na putu prema grobu. U ovoj operaciji prodora u Podravanje poginulo je mnogo naših, ali je znatno više ostalo živo, bar za sada i došlo bliže izvorima hrane i spasa.

Nastavice se

[Dedo]

#17923

Sad smo jedna cjelina sa Srebrenicom i sve će biti mnogo lakše. Koridor je probijen, ali smo svjesni da nemamo snage i uslova da ga konstantno držimo, odnosno obezbjeđujemo svakodnevno. Srbi su se povukli do nekih Gunjaka, blizu Podravanja, odakle i dalje gađaju svako vozilo koje pođe prema Žepi ili Srebrenici, ali bez obzira na to, sada se lakše i sigurnije može proći pješke ili sa konjima.
U Srebrenicu sam otišao ranim sabahom, 3. oktobra, sa rođacima Arifom i Hamćom, koji su imali prijeku obavezu da odu tamo. Pridružio sam im se i riješio da i ja kupim nešto brašna, kojeg nam je bilo skoro nestalo. Moji su bili protiv toga, ali sam želio upoznati novu stranu života. Đedo Salih mi je danima pripovijedao da je u Drugom svjetskom ratu išao po brašno čak u Zvornik. Iskren da budem, nisam mu tada vjerovao, a sada tek osjećam stid. Došlo je vrijeme da i ja odem preko pedeset kilometara u jednom pravcu, preko mnogih čuka i planina i uz životni rizik, da bih donio četrdeset kilograma kukuruza. Arif ima sestru Ajniju kojoj je muž ostao bez jedne noge. Ponio je nešto para (njemačkih maraka) da bi joj kupio žita, a i nešto za sebe. Hamćo je izbjeglica iz Godimilja i ima troje djece, ženu i staru majku, a nemaju hrane. Prije polaska u Srebrenicu raspitali smo se koje platežno sredstvo, osim novca, najbolje prolazi. Rekoše zlato i ekseri za potkivanje konja.
U Srebrenici je narod posjedovao mnogo konja i oni su služili kao glavno prevozno sredstvo, posebno sad u ratu. Saznali smo da se može kupiti jedan kilogram kukuruza za ”dva klina”. Bilo mi je smiješno, ali sam se uvjerio u istinitost informacije kroz nekoliko dana, kao i da je kilogram rezanog duhana 1.800 njemačkih maraka. Duhan donose iz Konjević Polja i nekih Šušnjara. Rijetko je ko imao da zamota dobrog duhana. Kod nas je bilo sađenja nekog duhana koji nazivaju krdžo i koji se nije mogao dočekati da sazrije, da požuti. Sušen je prinudno, zelen, na platama šporeta, smrvljen u prašinu i spržen u papirićima od novina punih olovnih slova. Crni dim zamotanih cigara se vihori ispred očiju, kao i naši životi u ovim crnim vremenima, ali je najvažnije da miriše na duhan!
Odnekud sam našao jednu kutiju u kojoj je bilo osamdeset klina za koje sam u naselju Kazani (Srebrenica), od nekih Cigana dobio četrdeset kilograma kukuruza. U Srebrenici smo proveli dva dana kod Arifove sestre i jučer 6. oktobra, oko podne krenuli nazad u Žepu. Put je bio više nego naporan. Jedva da smo putovali sat vremena, a počela je jaka jesenja kiša, koja nas je pratila sve do Žepe. Mojih četrdeset kilograma žita se, nakon nekoliko sati pješačenja, na kiši natopilo što je bilo znatno teže nositi. Put koji smo prevalili preko Podravanja mnogo je kraći nego preko planine Sušice, ali smo ipak utrošili preko petnaest sati pješačenja uz povremene odmore. Pred Podravanjem smo ipak sačekali noć da bi smo bezbjednije prošli.
Na pola puta preko Podravanja naišlo je neko vozilo iz pravca Srebrenice i tada je nastao haos. Sa naše desne strane, sa nekih Gunjaka, otvorena je jaka artiljerijska paljba praćena mitraljezima i pragama, tako da smo morali oko jedan sat provesti u zaklonu iza neke velike stijene. Ležali smo cijelo vrijeme u blatu i vodi do koljena. Nakon što su prestali pucati i granatirati, ustanovili smo da nisu pogodili vozilo koje se kretalo bez svjetala, te smo i mi nastavili put cestom do mjesta Stublić, koje smo smatrali bezbjednom teritorijom. Bilo je trenutaka kad sam razmišljao da prospem bar pola vreće kukuruza, jer je postajalo nemoguće držati toliki teret na leđima, oprezno hodati i uopće se kretati. Izdržali smo, donijeli tovare sva trojica, neogrebani prešli put i danas duboko razmišljam kako će se sljedeći put ići ako se bude moralo! Iako sam imao debelu kožnu jaknu na sebi, konopi koji su služili kao kaiševi ili uprtači na vreći, na ramenima su mi napravili živu ranu. Još me boli svaka kost i svaki mišić dok se jedva pomjeram pri ustajanju, a o hodanju i ne razmišljam bar do sutra.

Nastavice se

[Dedo]

#17924

[Dedo]

#17990

Šesto pismo

Dani dženaza
Nedjelja, 14. oktobar 1992.god.

Moj Adžo, krvava je ovo hronika i nadasve crna. Izdvojit ću ti neke bitnije detalje. Skoro da se sve dženaze izredaše, od Ribioca, Purtića, Čavčića pa do Pripečka. Poginuli su mnogi naši poznanici, neki prijatelji i rođaci, a zamišljeni plan deblokade Laza, Borovca, Vrtača, dijelova Gođenja i još nekih krajeva prema Podžeplju nije uspio. Naša ofanziva je propala. Ispostavilo se da smo htjeli preveliki zalogaj. Svakim danom je manje ljudi i municije. Četnicima su nanijeti veliki gubici u ljudstvu i tehnici, ali su i dalje ostali na položajima koje drže još od polovine septembra.
Napad koji je naša strana izvela 9. oktobra na Laze i Borovac (o Han- Pijesku ne znam zasad puno) bio je sulud i nedovoljno razrađen plan koji je uslijedio i završio bez pozitivnih rezultata. Četnici su napadnuti na Lazama, kojima je nakon manje od jednog sata došlo pojačanje iz Mislova i spriječilo prodiranje naših jedinica. Na kraju dana se shvatilo da se ne može naprijed. Nove žrtve su pale i vratili smo se kući. Sutradan ista priča na Borovcu gdje su nastavili napad i poslije neuspjelog dana ranije, a koji nije bio planiran za taj naredni dan (obzirom da mi nismo bili obaviješteni da bi otišli u pomoć) urodio je smrću nekoliko naših momaka, uništenim četničkim transporterom i zarobljena manja količina oružja i municije. Uništili su im i jedan kamion koji im je dolazio u ispomoć, negdje oko sela Vrtače. Sve drugo je nebitno u odnosu na mlade živote koje ne može zamijeniti ništa, pogotovo u ovim vremenima. Njih nema: Adema, Rame, Muse, Ahme, Zulfe, Hamdije, Mustafe i još nekih koji su poginuli negdje oko Gođenja. Bilo je puno ranjenih koji su zanemareni u odnosu na poginule, kojima se još klanjaju dženaze. El Fatiha!

Nastavice se

[Author]

Posts