[Dedo]

#16804

Prve izbjeglice koje su u tu kuću došle 6. maja 1992. godine bili su Rasimov punac Nail Agić, punica Naza, šurak Avdo, šurak Abid, Avdina supruga i četvero male djece, svi sa Stare Gore (Borika). Sarija nam priča svoje patnje duge već dva mjeseca. Skrivao se po šumama, prebacivao iz teritorije u teritoriju, da bi pronašao put do svoje Žepe. Njegov put spasa vodio je iz Rogatice do Vragolova, Stjenica, Rakitnice i na kraju se približavao Prodoli, Jesenicama i Oškoplju, gdje je čekao pravi trenutak kao i ostali da se prevedu do Žepe. Sve su to bile nenaoružane grupice među kojima je bilo mnoštvo djece i staraca, koje su bile prinuđene na nečiju pomoć. I ovaj put, kao i ranije, nesebično se žrtvuju braća Divovići iz Oškoplja, Krluči iz Mrča kao i ostali iz Prodolskih sela koja su bila čudom netaknuta i postala utočište muhadžira.
Mještani sela Šetići, također napuštaju selo i dolaze u Žepu mada je tu ostala nekolicina staraca kao i u drugim selima. Srbi pooštravaju i proširuju svoje pritiske na preostala manja sela, kako bi konačno očistili rogatičku općinu od Muslimana. Priča se da je većina mještani sela Šatorovići, Osovo i Okruglo potpisala lojalnost Srbima, da su predali naoružanje (ko je imao) i da se ne zna puno o njima. Nekolicine ljudi pomenutih sela su napuštajući svoje kuće otišli u raznim pravcima, samo ne u ruke Srba, koji naočigled ubijaju sve pred sobom. Kuće svih onih koji su otišli pod pritiskom komšija Srba, bile su spaljene istoga dana ili ubrzo. Dio sela Šetići zapaljen je još u maju, džamija oštećena, kao i više kuća. Ipak su neki ostali, i bili prepušteni Srbima na milost i nemilost.
Saznajemo da je u jučerašnjim okršajima oko Budete i Mislova poginuo Selim Džebo i da ih je nekoliko ranjeno. A izbjegli sa područja Višegrada ne miruju. Ljudi se vraćaju svojim popaljenim kućama da bi donijeli skrivenu hranu i tako stradaju. Tako su 12. jula u području sela Kamenica poginuli: Kadrija i Sead Pjevo, Alaga Ramić i Sarija Brgulja. Trinaestog jula, kako smo obavješteni, naša TO prerasta u Oružane snage regije Žepa, sačinjene iz dva odreda. Za komandanta jednog odreda postavljen je Hasib Omanović (iz Žepe), dok je za komandanta drugog odreda postavljen Avdo Palić ( Krivače – Han Pijesak). Komandant Oružanih snaga, združena dva odreda, i dalje ostaje Ramo Čardaković, sa zamjenikom Salimom Ćeskom, čijoj komandi su podređeni odredi. Smoglo se snage poslije svih ovih nedaća da se održimo, steknemo preduslove za reorganizovanje naših snaga koje svakim danom broje više branilaca a bogami i oružja. Iz dana u dan se primjećuje kako stičemo povjerenje naroda kojeg štitimo i branimo, što i nama poboljšava moral. Uspostavljena je i logistika, vojna bezbjednost i sve ostale strukture koje su potrebne za rad formacije koju imamo. Najavljeno je i postavljanje novih linija, kao i reorganizacija odreda u čete, koje će primiti nove zadatke i ispunjavati ih na vojnički način.

Nastavice se

[Dedo]

#16832

Okršaj sa četnicima na Zabreškom putu
Ponedjeljak, 20. juli 1992. god.

Jučer je došlo do okršaja između naših i četnika između Babljaka i Budete, tačnije na Zabreškom putu, kada je grupa naših koja je pošla u selo Šetiće udarila na jaku zasjedu i pritome je poginuo Omer Omanović iz sela Ljunomišlje. Naša grupa krenula je s ciljem donošenja hrane sa nekim mještanima iz Šetića i tako su naletjeli na postavljenu zasjedu. Otprilike su istim stazama, na kojima je bila postavljena zasjeda, prolazile kolone izbjeglica, koje su dolazile iz Prodole. Nije moglo proći neopaženo tako da su mještani sela Babljak vjerovatno riješili zakrčiti put spasa, kojim su došle na stotine stradalnika Rogatice. Pored ovog prolaza, izbjeglice koriste još dva mjesta u blizini, tako da se treba nadati da su i ostala mjesta pod zasjedama ili dodatno minirana. Druga jučerašnja žrtva, 19. jula, u Kamenici je bio Hamed Sibalo (poznat po bacanju kugle) koji je nažalost poginuo.

Nastavice se

[Dedo]

#16833

Hrane je sve manje
Subota, 25. juli 1992. god.

Ponovo tragajući za hranom, ali ovaj put samoranjavajući se, ozljede su zadobili Hasan Vatreš i Ibro Gladović. Hasan je ostao bez noge, dok je Ibro zadobio povrede po cijelom tijelu od pješadijske mine u rejonu Stare Gore (Borika). Prije tri dana, 22. jula, na području Žepe bilo je još pet poginulih i ranjenih osoba. Četnici konstanantno granatiraju, kako artiljerijom tako i avijacijom, vrše upade na naše teritorije, prave zasjede na raznim mjestima, svim mogućim načinima se koriste samo da ubiju što više ljudi i razore što više objekata.
Hrane ponestaje, glad koja nam prijeti postaće neprijetelj broj dva, sa kojim se neće moći lahko izaći na kraj. Izbjeglica je puno. Pretežno su u srodstvu sa mještanima sa kojima dijele hranu i kada hrane nestane, zajedno ćemo se suočiti sa glađu. Veliki je broj osoba koje već prose da bi ostavili porodice u životu. Danas sam nosio žito u vodenicu na rijeci Žepa, gdje sam pored onih koji su donijeli da samelju, vidio i veći broj onih koji traže da im neko da hrane. Ljudi su gladni, žene sa djecom mole za šaku brašna. Prognane su, nemaju nikog ko bi im donio odnekud, makar žrtvujući i život. U našoj porodici još nije došlo do sličnih problema, mada se otanjilo sa namirnicama. Brašna ima još nešto, žita ima također, tako da smo odlučili koristiti uporedo i bijelo i crno brašno, samo da bi potrajalo. Njive su pune tako da pružamo pomoći nekolicini naših rođaka koji su prognani, ali i svima onima koji dođu i traže. Dajemo sa halalom i danas sam od brašna iz vodenice dao za tri porodice, pri čemu sam osjećao veliko zadovoljstvo da mogu da nekom pomognem, i dat’ ću svaki put ako Bog da. Svi trebamo da pomegnemo koliko možemo, jer ako ćemo živjeti nekoliko mjeseci duže od onih koji nemaju, humanije je dočekati kraj zajedno, jer zajedno patimo.
Vodenica u koju sam nosio žito, osposobljena je nakon više od deset godina njenog formalnog postojanja pored drvene ćuprije. Nazvana Aganovića mlin. Uzvodno je i vodenica Alije Kulovca, koja radi od vajkada. Kad smo kod vodenica, postoje još dvije uzvodno, Mehmeda Devedžije i Šakirin mlin. Šakirin mlin se nalazi na samom izvoru rijeke Žepe, koji se uljeva u glavni izvor koji dolazi ispod planine Žep, te čine rijeku Žepu koja se uljeva u rijeku Drinu. Po izbijanju ovog rata, osposobljena je i vodenica u Slapu, na samom ušću rijeke Drine. Kako nemamo struje, primorani smo koristiti vodenice i sreća da je narod Žepe uvijek sijao razna žita koja su sad itekako važna. Neko ima malo više, neko pak manje, što zajedno pomaže i izbjeglicama i nama. Vodenice rade danonoćno.

Nastavice se

[Dedo]

#16910

Također, koriste se i za punjenje raznih baterija, tako što elektromotore pokreće voda. Svoje patente je prvi postavio Ibro Zimić, čuveni automehaničar iz Živaljevića (Borika). Ponekad i ponekome on i naplati za punjenje baterija koje služe za radioprijemnike. Redovno se pune i baterije koje pokreću našu amatersku radiostanicu, Fadila Heljića, kojom se javnost u BiH i svijetu izvještava o stanju u Žepi, putem BiH Radija.
Po dolasku kući, našao sam svoje kako kupe sijeno na livadi. Granate padaju istovremeno svuda okolo, pa se pitam koliko je život uistinu surov i proklet, koliko novih iskušenja donosi svaki dan. Od brašna koje sam donio majka je otišla napraviti ručak, dok sam se ja pridružio Đedi, Neni i Babi, koji su potražili hlad ispod obližnje trešnje da bi se odmorili. Pričao sam im šta se dešava u vodenici, kako se narod već pati, da se čeka dugo vremena kako bi se došlo na red da se samelje žito,dok granate padaju blizu vodenice.
Đedo nije mogao a da ne počne na glas razmišljati o Edhemu, razumljivo i nadasve tužno, kako za njega tako i za nas. Da li je bila slučajnost da je Đedo odabrao onu trešnju pod čijim hladom se odmarasmo. Bila je to draga trešnja amidži Edhemu i kad god bi kosio, obavezno bi išao pod njenu krošnju, sređivao bi kosu, ručao i odmarao se u dubokom hladu. Baš tako. Da su nekadašnja vremena, ovih bi dana Edo bio sa nama. Boljelo je to sve nas, ali Đedu posebno. Svakim danom bi spominjao neke detalje, raspitivao se i nije krio da mu je Edo bio najdraže dijete, pored ostalo troje. Bio mu je najmlađi, sve je posvećivao baš njemu, zato već dugo godina i mene zove Edo. Drag sam mu i ja, a i podsjećao bih ga po nečemu na Edu.
Pita se đedo Salih, kao i uvijek, gdje bi Edo mogao biti, kako mu je, da li ga muče, ima li da jede i kako mu je bez njegove porodice, da li se sikira za nama, za Žepom. Sigurno je Edo čuo šta se u Žepi dešavalo, ili da li možda zna da smo živi, jer samo nam još fali on i njegova porodica. Udara nekim štapom po zemlji, kune Srbe koji ga porobiše ni kriva ni dužna. Nije čak ni pištolj imao, nije volio oružje i šta im je kriv. Spominje Đedo po ko zna koji put neke Srbe. Želio bi da može popričati s njima, da mu nađu Edu, da se kazne Srbi koji ga odvedoše ko zna gdje. Odvedoše ga, pa nije tu, pod trešnjom u Žepi. Nije htio ponovo da ruča, jer kad ga ovako uhvati čežnja i nostalgija nije mu ni do čega. Tad ga svi ostavimo na miru, suosjećamo s njim i pokušavamo ga vratiti u pribranost, utješiti ga.
Lično me dirnulo sve što danas vidjeh, saznadoh i možda po prvi put shvatam da i meni briga o Edi nadmašuje sve one od ranije. Nedostaje mi kao nikad i on i njegova djeca. Da li strina Nermina čeka u redu za šaku brašna, da li živi od nečije milostinje? Kolika je njena tuga i žalost, koliko joj nedostaje Edo. Pis’o sam već dugo hronologiju zbivanja oko nas, onoliko koliko sam mogao saznati. Gorku istinu u kojoj još trajemo. Pisah na razne papiriće, prazne listove, nemam ljudski ni sveske, nema se gdje kupiti, mrsko mi tražiti od ljudi, a toliko sam ih ostavio u Rogatici. Želim da imam dobru svesku u koju bih pisao duga pisma mom Amidži. Valjda ćemo nekad saznati adresu, poslao bih mu to da čita, da nas ne zaboravi. Jak mi je predosjećaj da je živ. Neko je Neni razgrtao grah i vidješe ga živa. Dobro, pa to su samo gatanja, ali ponekad se ispostavi da znaju. Nadamo se da će ga neko spasiti. Imao je dosta Srba za prijatelje, a ustvari, pitam se od kada postoje zatvori za nedužne? Osim logora! A logori su opet nešto drugo!? U Rogatici nije ubijen! Kad je ubijeno više od stotinu žitelja u nekoliko mahala njega nisu ubili. Tako se saznalo, odveden je dalje! I to je sve. Odlučih da moje dnevnike, hronologiju, memoare, ne znam ni šta više pišem, da ih posvetim Edi.
Osjećam da ću tako lakše podnijeti to što podnosim, da ću nekad imati možda i priliku da pošaljem Adži da čita, da sazna za naše patnje, da nas ne zaboravi ako bi izginuli, da spozna koliko nam nedostaje i da ga još uvijek čekamo1.

Nastavice se

[Dedo]

#16929

Prvo pismo

Amidža, obećah da ću ti pisati o nama. Nadam se da si još uvijek živ i da ću saznati tvoju adresu, a pisma ćemo nekako doturiti. Čujemo da su mnogi iz BiH u inostranstvu, neki koji su bili zarobljeni, znaš veze rade, radioamateri, poruke preko radija i slično. Srbi ih eksploatisali kao posljednje smeće i poslali u tuđinu. Čiste nam Bosnu na razne načine, jer ne mogu sve da pobiju ili se prave dobri u određenim trenucima.

Drugo pismo

Predvodnik izbjeglica ostao je bez noge

Adžo danas je nedjelja, 2. august 1992. god.
Izbjeglice i dalje dolaze. Današnja grupa prošla je preko Babljaka, unatoč četničkim zasjedama i minama koje su danas onesposobile čovjeka kojem su mnogi dužni život. Muaz Divović, koji je sa svojim bratom i ostalim komšijama žrtvovao vlastiti život, danima prevodeći prognanike od Rogatice kroz četničke zasjede i minska polja do Žepe, danas je na Babljaku ostao bez noge. Izgleda da su preostali iz područja Prodole ovih dana prognani, a dobar dio njih došao je u Žepu. Muaz je smješten u ratnu bolnicu u Žepi, gdje će mu se pružiti kakva-takva stručna medicinska pomoć, iako se nema ni osnovnih medicinskih sredstava.
Pitam se puno puta da li si ti Adžo možda ranjavan, bolestan? Da li iko brine o tebi? Kakve tretmane imaš i zebeš li za svim što ti nedostaje?

Nastavice se

[Dedo]

#16930

U pripremi ovoga Dnevnika za štampu odlučio sam se da ova pisma hronološki rasporedim u cijeli tekst, onim dakle redom kako su nastajala, iako sam ih prvobitno odvajao kao zasebne cjeline, baš kao pisma Amidži (op. Aut.)

[Dedo]

#16931

Treće pismo

Osvojili smo bazu JNA u Han – Pijesku
Četvrtak je, 13. august 1992. god.

Amidža!
Život u prethodnih jedanaest dana je bio više nego složen. Jaka granatiranja, ranjeni, bombardovanja, veće prisustvo gladi, zasjede i pored svega toga radovi na poljima. Narod se priprema za jesenje berbe, žetve, naravno ko ima šta, jer ova godina nam nije nikako naklonjena. Žepa je bila poznata po svom plodnom tlu, po uzgoju žitarica, raznog voća i povrća, dok ove godine, stariji ljudi govore, kako je sve katastrofalno izdalo. Kakve nas sve nedaće očekuju, šta smo sve kadri doživjeti, pretrpjeti, kakva zla spoznati, znat će samo oni koji budu doživjeli kraj rata, ako ga postoji. Nedostatak hrane, oružja i opreme vjerovatno je natjerao neke grupe da prošle sedmice naprave podvig, ako se tako može reći. Nekoliko manjih grupa OS Žepe, zajedno sa grupama iz prognanih dijelova Vlasenice i Srebrenice, osvojili su čuvenu bazu bivše JNA koji se nalazi u neposrednoj blizini Han – Pijeska. Tom prilikom su zarobili trinaest srpskih vojnika, njihovo oružje, preostalo oružje i municiju do koje se došlo i neke protivavionske rakete.
Ponovo je Sinan Ćesko u svom stilu rasturio sva minska polja oko objekta, zarobili su sve straže i ušli u jedan dio objekta. Zbog manjkavosti ljudstva nisu mogli ostati i ovladati objektom te su se povukli sa plijenom. Desilo se to 7. augusta, da bi se dva dana poslije uspostavila veza sa srpskim vojvodama i u selu Rijeke razgovaralo o razmjeni. Nije mi poznato na koji način se došlo do ideje da se traži brašno i gorivo za zarobljene četnike, ali je tako urađeno.

Nastavice se

[Dedo]

#16999

Dobili smo pedeset tona brašna i tonu ili dvije nafte za trinaest četnika. Pomalo mi je neshvatljivo da se na takav način razmjenjuju ratni zarobljenici, ali možda je to i dobro jer je hrane sve manje. Danas sam baš donio sljedovanje koje se podijelilo za sve pripadnike koji su bili od prvog dana u oružanim snagama Žepe. Podijeljeno je po sedamnaest kilograma po vojniku, tako da smo i ja i Babo dobili sljedovanje, dok je bilo i mnogo negodovanja onih koji nisu bili priključeni našim jedinicama, pa nisu dobili brašno. Kad treba braniti sve, ne idu svi. Mnogi se pravdaju time što nemaju oružje, dok mnogi bez oružja idu gdje treba i gdje ne treba. Oružje se može pozajmiti ili biti pri ruci za bilo koju drugu pomoć. Sedmog augusta bilo je jedanaest ranjenih ljudi, što u borbama, što od granatiranja, a ovih dana se priča o uhvaćenom četničkom razgovoru putem veze u kojem se spominju nova dejstva u pravcu Žepe. Moguće je da će napraviti odmazdu. Vjerujem da im je Žepa bila poraz koji su teško podnijeli.
Da li zbog toga ili slučajno, to ne znam, ali nam je zakazana smotra koja će se održati sutra 14. augusta na Brezovoj Ravni. Smotra našeg drugog odreda neće biti samo običan skup, biće to dan kada ćemo ”položiti zakletvu”, kada ćemo imati prisustvo komandanta prvog odreda Avdu Palića koji je veoma cijenjen među vojskom i stanovništvom. Tako nam je preneseno: zakletva, nova zaduženja, novi planovi odbrane, novo upoznavanje situacije itd. Ovih dana moja jedinica je već na određenom zadatku. Kontrolišemo rejon Tesla (Bokšanica) na zbornom mjestu Široko Točilo. Odatle polazimo i tu se vraćamo, odatle se spajamo sa istočnim i sa zapadnim krajevima planine Bokšanice.
Radio Sarajevo pored dramatične situacije u samom Sarajevu i uopće cijeloj BiH, izvještava kako je poginuo američki reporter ABC televizije, Dejvid Kaplan, ako sam dobro zapamtio. Nema nikakvih pomaka na političkim poljima. Rat je sve žešći i krvaviji. Svakodnevno gine na desetine ljudi, mnogo više je ranjenih. Razaraju Srbi i ubijaju, muče, ne birajući ciljeve i sredstva.
Amidža, da li je tebe iko mučio? Da li si bio maltretiran? Ako jesi, ko su bili ti idioti, piši nam. Već danima moje zabilješke redam na papir, a obraćam se tebi. Vidim ih kao pismo koje ćeš jednog dana čitati, a možda mene neće biti. Sve drugo više traje, osim života ljudi i leptira. Papir duže traje. Uspomene duže traju, mada blijede i stare. Ne mogu da se pomirim sa najgorom pretpostavkom da nisi među živima, jer niko i nikad od toliko izbjeglih iz Rogatice ne reče da je čuo da je vaša grupa likvidirana. Stoga živim sa ljepšom pretpostavkom i nadam se.

Nastavice se

[Dedo]

#17064

Četvrto pismo

Zastava sa ljiljanima
Utorak, 18. august 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada i danas mi se ukazala potreba da odredim bar približno, koliko je za jedan dan palo granata na prostor oko nas. Žepa i okolina su ovih dana pretvoreni u kotao koji kvrca od eksplozija granata raznih kalibara. Vedro ljetno nebo je dobilo čudnu boju od svih tih barutnih gasova. Crni stupovi dima zapaljenih kuća prave ga još tamnijim. Gore sela poput plastova sijena, nestaju sa lica zemlje, ljudi ginu… Nadljudskim naporom ljudi pokušavaju pružiti otpor četničkoj najezdi. Već tri dana, počevši od sela Krivače (Han-Pijesak), pa prema Žepi, izgorio je i Babljak, selo nadomak nas. Nestao je za sva vremena. Posljednje nade da je neko ostao živ na Babljaku srušene su danas, kada su Srbi popalili kuće Muslimana, birajući jednu po jednu, da ne bi greškom bila zapaljena i neka kuća koja je u vlasništvu Srba, s obzirom da su bile izmiješane. Sve pretvoriše u pepeo iz kojeg se ne može podići ništa drugo do crnog dima, kojim će dohraniti pluća nadahnuta zlom i mržnjom. Pitam se kako će moći spavati, jutrom se buditi i živjeti tik uz zgarišta, koja će ih htjeli to ili ne, ipak podsjećati da su tu živjeli čestiti Muslimani, koji nikom ništa ne uradiše loše. Pitam se, također, da li će ikad proraditi savjest i kajanje kod tih piromana i zlikovaca, da li će tražiti oprosta koji ne zaslužuju. Nazivaju se nebeskim narodom, ismijavaju sva druga vjerovanja, samo je njihovo ispravno, a zaboravljaju da ni u njihovom ne stoji da su dužni ubijati, paliti, silovati…
Tako ti je to, moj Adžo, svuda grmi, vode se žestoke borbe za Podžeplje, Stoborane, granate i mine cimaju Žepu. Istovremeno dolazi još izbjeglica preko Babljaka. Prije dva dana došle su grupe sa Ćamilom Hadžibulićem (iz Rogatice – Prodole), Zahidom Dedićem (iz Rogatice). Bilo je ponovo ranjenih i mrtvih. Poginuli su Adil Kartal i Hamdija Kustura, dok je ranjena Adilova sestra i još neki.
Dva dana prije toga 14. augusta stigla je veća grupa ljudi preko Babljaka i Gvozda. Mnogi od njih su ranjeni. Prepoznao sam neke ranjenike, od kojih ću ti spomenuti samo neke: Munir Durmišević (ranjen), Munirova supruga Almija (ranjena), Munirov sin Semir, star dvije godine (ranjen), te naš Sinan Ćesko koji je pomagao izvući ranjene i sve ostale iz minskih polja. Taj isti dan smo imali “zakletvu” na Brezovoj Ravni, kad su otpočele detonacije i pucnjava. Reagovalo se odmah tako da se priteklo u pomoć stradalnicima. U toku zakletve, također, je alarmirano o četničkom pregrupisavanju u rejonu Krivača i okolnih sela do Han-Pijeska. Došlo se do informacija o novim napadima na Žepu. Oni još uvijek traju dok ti pišem ovo pismo. Ne znam kako su dobrovoljci sa našeg terena uspjeli otići u ispomoć, ali sam čuo da ih je odvezao autobus odmah poslije zakletve. Mi smo isto tako zaposjedali postojeće položaje koje je trebalo pojačati. Pao je dogovor da podignemo, odnosno sagradimo, logor u Cirkus Bajti, između Lokve i Babljaka, na Strmcu, tu iznad Petova Dola, te na Širokom Točilu, nadomak sela Ribioc i iznad samog sela Ribioc. Priča se da se dobro uvezala linija oko Gođenja i Stoborana. Borbe oko Podžeplja još traju.

Nastavice se

[Dedo]

#17074

Četvrto pismo

Zastava sa ljiljanima
Utorak, 18. august 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada i danas mi se ukazala potreba da odredim bar približno, koliko je za jedan dan palo granata na prostor oko nas. Žepa i okolina su ovih dana pretvoreni u kotao koji kvrca od eksplozija granata raznih kalibara. Vedro ljetno nebo je dobilo čudnu boju od svih tih barutnih gasova. Crni stupovi dima zapaljenih kuća prave ga još tamnijim. Gore sela poput plastova sijena, nestaju sa lica zemlje, ljudi ginu… Nadljudskim naporom ljudi pokušavaju pružiti otpor četničkoj najezdi. Već tri dana, počevši od sela Krivače (Han-Pijesak), pa prema Žepi, izgorio je i Babljak, selo nadomak nas. Nestao je za sva vremena. Posljednje nade da je neko ostao živ na Babljaku srušene su danas, kada su Srbi popalili kuće Muslimana, birajući jednu po jednu, da ne bi greškom bila zapaljena i neka kuća koja je u vlasništvu Srba, s obzirom da su bile izmiješane. Sve pretvoriše u pepeo iz kojeg se ne može podići ništa drugo do crnog dima, kojim će dohraniti pluća nadahnuta zlom i mržnjom. Pitam se kako će moći spavati, jutrom se buditi i živjeti tik uz zgarišta, koja će ih htjeli to ili ne, ipak podsjećati da su tu živjeli čestiti Muslimani, koji nikom ništa ne uradiše loše. Pitam se, također, da li će ikad proraditi savjest i kajanje kod tih piromana i zlikovaca, da li će tražiti oprosta koji ne zaslužuju. Nazivaju se nebeskim narodom, ismijavaju sva druga vjerovanja, samo je njihovo ispravno, a zaboravljaju da ni u njihovom ne stoji da su dužni ubijati, paliti, silovati…
Tako ti je to, moj Adžo, svuda grmi, vode se žestoke borbe za Podžeplje, Stoborane, granate i mine cimaju Žepu. Istovremeno dolazi još izbjeglica preko Babljaka. Prije dva dana došle su grupe sa Ćamilom Hadžibulićem (iz Rogatice – Prodole), Zahidom Dedićem (iz Rogatice). Bilo je ponovo ranjenih i mrtvih. Poginuli su Adil Kartal i Hamdija Kustura, dok je ranjena Adilova sestra i još neki.
Dva dana prije toga 14. augusta stigla je veća grupa ljudi preko Babljaka i Gvozda. Mnogi od njih su ranjeni. Prepoznao sam neke ranjenike, od kojih ću ti spomenuti samo neke: Munir Durmišević (ranjen), Munirova supruga Almija (ranjena), Munirov sin Semir, star dvije godine (ranjen), te naš Sinan Ćesko koji je pomagao izvući ranjene i sve ostale iz minskih polja. Taj isti dan smo imali “zakletvu” na Brezovoj Ravni, kad su otpočele detonacije i pucnjava. Reagovalo se odmah tako da se priteklo u pomoć stradalnicima. U toku zakletve, također, je alarmirano o četničkom pregrupisavanju u rejonu Krivača i okolnih sela do Han-Pijeska. Došlo se do informacija o novim napadima na Žepu. Oni još uvijek traju dok ti pišem ovo pismo. Ne znam kako su dobrovoljci sa našeg terena uspjeli otići u ispomoć, ali sam čuo da ih je odvezao autobus odmah poslije zakletve. Mi smo isto tako zaposjedali postojeće položaje koje je trebalo pojačati. Pao je dogovor da podignemo, odnosno sagradimo, logor u Cirkus Bajti, između Lokve i Babljaka, na Strmcu, tu iznad Petova Dola, te na Širokom Točilu, nadomak sela Ribioc i iznad samog sela Ribioc. Priča se da se dobro uvezala linija oko Gođenja i Stoborana. Borbe oko Podžeplja još traju.

Nastavice se

[Dedo]

#17201

Nekoliko detalja sa naše zakletve na kojoj smo se zakleli da ćemo braniti suverenitet i nezavisnost, teritorijalni integritet, odnosno, cjelovitost jedine nam Bosne i Hercegovine i istrajati u tome dok nas ima… Borac, odnosno branitelj, kojem je ukazana čast da podigne našu zastavu bio je Mirsad Kapetanović iz Višegrada. Dokazao je mnogo puta i na razne načine svoju nesebičnost i hrabrost u odbrani Žepe iako je iz Višegrada. Mogao se on pravdati time što je izgubio sve, da ga oslobode vojne obaveze, te da ne ide u odbranu Žepe, ali nije to uradio kao ni mnogi drugi koji su već dali čak i svoje živote za odbranu Žepe, bez obzira što su bili iz drugih općina. Pokazali su i dokazuju svoju zahvalnost Žepi koja ih je primila kao svoje, koju osjećaju kao i mi i dijele najteže trenutke sa nama.
Žene, također, rade na pomaganju u odbrani od agresora. Nezira Ćesko, supruga Salima Ćeske, zamjenika komandanta združenog Štaba, čovjeka koji je mnogo uradio na našoj organizaciji i odbrani, sačinila je veliku zastavu sa šest ljiljana. Ta se zastava zalepršala na Brezovoj Ravni.
Sljedeći dan, 15. augusta, otpočelo se sa radovima na spomenutim lokalitetima a u svrhu boljeg organiziranja odbrane koja je svakim danom sve nužnija i teža. Pritišću Srbi sa svih strana i na mnogo različitih načina, ali mi odolijevamo. Ne damo se, a do kad, to niko ne zna! Morala i sloge još ima, što nam najviše i treba u ovim odsutnim trenucima kada mnoga sela padaju pod kontrolu agresora. Teritoriju u blizini Han-Pijeska teško je sačuvati zbog konfiguracije terena koji je teško pokriti sa snagama i sredstvima kojim raspolažemo. Ne mogu se branitelji premještati u trenutku sa jednog na drugo mjesto. Nikad se ne zna gdje će četnici sutra pokušati da prođu.
Oni ispituju našu odbranu na svim stranama, a da znaju da su nekoliko puta brojniji od naših branitelja do sada bi sigurno odlučili da krenu na potpuno osvajanje, opću ofanzivu, iz koje se možda niko ne bi ni izvukao. Spašava nas dragi Allah i naša hrabrost i lukavost. Veoma često smo u situaciji da zaplijenimo nešto municije, oružja, konzervi i cigara. Stanovništvo je počelo prikupljati hranu za nas koji ćemo aktivnije nego ikad biti na žepskim bedemima, iako vlada opća kriza i hrane je sve manje. Odziv, odnosno interesovanje naroda da nas pomogne za sada je zadovoljavajući, mada nije ni približno dovoljan našim potrebama.

Nastavice se

[Dedo]

#17208

Nekoliko detalja sa naše zakletve na kojoj smo se zakleli da ćemo braniti suverenitet i nezavisnost, teritorijalni integritet, odnosno, cjelovitost jedine nam Bosne i Hercegovine i istrajati u tome dok nas ima… Borac, odnosno branitelj, kojem je ukazana čast da podigne našu zastavu bio je Mirsad Kapetanović iz Višegrada. Dokazao je mnogo puta i na razne načine svoju nesebičnost i hrabrost u odbrani Žepe iako je iz Višegrada. Mogao se on pravdati time što je izgubio sve, da ga oslobode vojne obaveze, te da ne ide u odbranu Žepe, ali nije to uradio kao ni mnogi drugi koji su već dali čak i svoje živote za odbranu Žepe, bez obzira što su bili iz drugih općina. Pokazali su i dokazuju svoju zahvalnost Žepi koja ih je primila kao svoje, koju osjećaju kao i mi i dijele najteže trenutke sa nama.
Žene, također, rade na pomaganju u odbrani od agresora. Nezira Ćesko, supruga Salima Ćeske, zamjenika komandanta združenog Štaba, čovjeka koji je mnogo uradio na našoj organizaciji i odbrani, sačinila je veliku zastavu sa šest ljiljana. Ta se zastava zalepršala na Brezovoj Ravni.
Sljedeći dan, 15. augusta, otpočelo se sa radovima na spomenutim lokalitetima a u svrhu boljeg organiziranja odbrane koja je svakim danom sve nužnija i teža. Pritišću Srbi sa svih strana i na mnogo različitih načina, ali mi odolijevamo. Ne damo se, a do kad, to niko ne zna! Morala i sloge još ima, što nam najviše i treba u ovim odsutnim trenucima kada mnoga sela padaju pod kontrolu agresora. Teritoriju u blizini Han-Pijeska teško je sačuvati zbog konfiguracije terena koji je teško pokriti sa snagama i sredstvima kojim raspolažemo. Ne mogu se branitelji premještati u trenutku sa jednog na drugo mjesto. Nikad se ne zna gdje će četnici sutra pokušati da prođu.
Oni ispituju našu odbranu na svim stranama, a da znaju da su nekoliko puta brojniji od naših branitelja do sada bi sigurno odlučili da krenu na potpuno osvajanje, opću ofanzivu, iz koje se možda niko ne bi ni izvukao. Spašava nas dragi Allah i naša hrabrost i lukavost. Veoma često smo u situaciji da zaplijenimo nešto municije, oružja, konzervi i cigara. Stanovništvo je počelo prikupljati hranu za nas koji ćemo aktivnije nego ikad biti na žepskim bedemima, iako vlada opća kriza i hrane je sve manje. Odziv, odnosno interesovanje naroda da nas pomogne za sada je zadovoljavajući, mada nije ni približno dovoljan našim potrebama.

Nastavice se

[Dedo]

#17203

Četvrtak, 27. august 1992. god.

Danas se na Bokšanici naša patrola susrela sa srpskom. Došlo je do žestoke paljbe u kojoj na sreću niko naš nije ranjen. Prema svemu sudeći četnici su žestoko zaplatili. U znak odmazde granatiranje još ne prestaje. Već je pola noći.

Beskućnik sam
Petak, 28. august 1992. god.

Nemam komentara. Ne mogu pronaći riječ koja u ovom trenutku ima smisla i opravdanja. Zapisat ću samo, da ne ostane nezabilježeno: naša porodična kuća je uništena i izgorjela je do temelja. Postali smo beskućnici i to je sve.

Nastavice se

[Dedo]

#17209

Četvrtak, 27. august 1992. god.

Danas se na Bokšanici naša patrola susrela sa srpskom. Došlo je do žestoke paljbe u kojoj na sreću niko naš nije ranjen. Prema svemu sudeći četnici su žestoko zaplatili. U znak odmazde granatiranje još ne prestaje. Već je pola noći.

Beskućnik sam
Petak, 28. august 1992. god.

Nemam komentara. Ne mogu pronaći riječ koja u ovom trenutku ima smisla i opravdanja. Zapisat ću samo, da ne ostane nezabilježeno: naša porodična kuća je uništena i izgorjela je do temelja. Postali smo beskućnici i to je sve.

Nastavice se

[Dedo]

#17362

Peto pismo

Kuća nam je do temelja izgorjela
Četvrtak, 3. septembar 1992. god.

Još ne mogu vjerovati da smo ostali bez krova nad glavom. Pogotovo što smo to doživjeli od poznatih ljudi. Uvijek sam suosjećao sa izbjeglicama koje zbog najvećeg zla napuštaju tople domove. Ne znam kako je tebi Amidža, jer ti imaš veću brigu, sebe, svoju porodicu. Goli život! Kuća ti je možda čitava, ali tvojoj djeci sve nedostaje. U tuđini ste, razdvojeni. Naša kuća je izgorjela do temelja. Kuća u kojoj si odrastao, kao i svi mi, od prošlog petka ne postoji. Ostade samo zgarište, puno nekih čeličnih ”leptirica”, isprepletano nekim kanapima. To su ti kanapi od navodećih raketa koje dušmani ispališe iz helikoptera 28. augusta. Dođoše na Teslu, na Široko Točilo, odakle smo se mi povukli samo dan-dva ranije. Neko nam naredi da se spustimo na Strmac, ne znam što, ali zlikovci to iskoristiše. Na Široko Točilo su dovukli topove, minobacače, transporter sa raketama, PAM-ovima i PAT-ovima.
Dok su gađali sa Točila, helikopter je lebdio iznad Žigine Lokve i raketirao našu kuću i dalje po Žepi, dok je imao raketa. Pogodili su i puno oštetili džamiju u Žepi kao i mnoge stambene objekte. Izgorjela je kuća i Alije i Ragiba Begića u Vrataru dok je mnogima nanesena ogromna šteta. Vješto su to izveli i odradili krvnici srpskog roda pod komandom nekog Momira Sorka, koje javno pohvaljuje njihov Radio Srna. Radi se o nekoj diverzantskoj grupi sa Sokoca, koja je svoje iskustvo pokazala na savršen način. Našu kuću je pogodilo sedam navodećih raketa, osam projektila 105 mm, dok su je neprestano pogađali svim raspoloživim sredstvima.
Kad su je počeli gađati svi su, osim mene, bili unutra. Uspjeli su čak iznijeti nekih stvari pored živih glava. Niko nije bio ni ogreban. Pod kišom snajperskih metaka pobjegli su do skrovitog mjesta. Ja sam tada bio u izviđanju, na Bokšanici, kad je otpočela kanonada koja je trajala dva sata. Otkrivši da puca sa Tesle, pošli smo prema tamo da bi stigli kad i ostali, ali prekasno. Ko zna da li bi mogli išta uraditi da smo ih i zatekli. Došli su brzo, neočekivano, tako i nestali. Svi naši su bili predaleko da bismo im se mogli približiti bezbjedno, kako bi se izveo plan napada na četnike. Mjesto odakle su gađali, bilo je tako dobro obezbjeđeno da bi svako, ko bi im se približio, lahko nastradao. Transporter i neka vozila su bila u prednosti zbog suhog terena, tako da su bez poteškoća velikom brzinom odjurili šumom prema selu Kutezero. Vratio sam se kući, od koje je ostala samo gomila žara tek negdje prije mraka, gdje sam zatekao još mnoge komšije koji su došli da vide šta se desilo. Nije bilo puno komentara. Skoro svi su samo nijemo posmatrali žar koji je još tinjao. Babo mi se prvi obratio, zapitavši me gdje sam bio cijeli dan i da li smo imali problema, skrećući mi pažnju da sutra ostajem sa njima.
Pripovijedao bih ti ja Amidža danima da nije svih ostalih jada i problema kojima smo preokupirani. Nema se kad disati. Četnici su prije tri dana počeli sa novom ofanzivom iz pravca Han-Pijeska. Sela nestaju u kratkom vremenu, ljudi masovno ginu. U prošlom mjesecu poginulo je preko deset branilaca na terenima Krivača, Rijeka, Plana, Podžeplja… Ranjenih koliko hoćeš, ne može crnje. Ipak se branimo i držimo. Nema se kad pisati, nego ovako ponekad i malo, tek toliko da ostane trag iz ovog vremena. Zlikovci ne zaziru ni pred kim. Oborili su italijanski vojni transportni avion G-222 na prilazu Sarajevu, a da ne spominjemo stotinu puta gore scene o kojima izvještava Radio BiH.

Nastavice se

[Author]

Posts