[Kaza]

#9073

ZEPA – RATNI DNEVNIK

Od danas cemo poceti objavljivati u ovoj temi knjigu Muhidina Mustafe Kurtica „Zepa- ratni dnevnik“.
Knjiga ce biti objavljena u nastavcima a vi cete imati priliku svojim postovima komentarisati i pisati cak o dogadjajima koji se mogu vezati za ovaj sadrzaj a nisu navedeni u knjizi. Nadamo se da cete rado citati ovaj dio foruma koji ce vam zajedno sa mnom priredjivati nas clan Dedo.

Inace sam knjigu procitao u jednom dahu i to bi trebalo izmedju ostalog da nesto govori o njoj. Moram priznati da me Muhidin iznenadio ali u pozitivnom smislu.Prije citanja sam ocekivao , obzirom na neiskustvo (njegova prva knjiga ali se nadam, ne i posljednja), da ce to biti knjiga u kojoj su dokumentaristicki popisana dogadjanja u Zepi u tom ratnom periodu.Uostalom takvih knjiga sa slicnom tematikom sam vec procitao i sve su vrijedne jer evidentiraju jedno vrijeme koje se ne smije zaboraviti.
Ali ova knjiga se upravo razlikuje od svih ostalih koje sam procitao , jer ima dusu, puna je emocija iskreno iznijetih, bas kako to samo moze jedna napacena dusa koja je prezivjela i mnogo toga sto se granici sa stvarnoscu. Moram zaista jos jednom ponoviti da se Muhidin pokazao kao majstor pera opisujuci sve te dogadjaje sa puno emocija i drzeci stalno citaoca u napetom stanju. Posebno me odusevljava koncepcija knjige u kojoj dogadjaji nisu redoslijedom opisani nego bas na takav nacin da citaoca zaintrigira da knjigu ne popusti dok je ne procita. To isto sam i ja dozivio.To ratno stanje je tako vjerno opisano da je i mene vratilo u vrijeme tih dogadjanja koje sam proveo u opkoljenom Gorazdu.O vjerodostojnosti moze svjedociti samo onaj koji je prosao bilo kakvu ratnu golgotu ali ne i napisati knjigu.Svi smo mi mnogo toga prosli ali nismo svi sposobni to i prenijeti na papir.Hvala Bogu da se Muhidin odlucio na taj korak i napravio nesto o cemu ce buducnost dati svoj sud. Ako pitate moju malenkost za misljenje onda cu vam reci da je Muhidin napravio nesto veliko i vrijedno i da mozda ni sam nije svjestan te vrijednost . Vrijeme ce to ubrzo pokazati

Nadam se da cete se ubrzo kroz citanje sloziti sa mojom konstatacijom i takodjer napisati svoje misljenje o ovom djelu.

[Kaza]

#9120

Mustafa Muhidin Kurtić

[b]Žepa
ratni dnevnik[/b]

Izdavač: BMG Bosanska medijska grupa
Za izdavača: Elvira Jaranović

Mustafa Muhidin Kurtić ”Žepa, ratni dnevnik”, 2006.

Urednik: Mehmed Pargan

Tehničko uređenje: Tarik Ibrahimović

Uređivački kolegij: Mehmed Pargan, Elvira Jaranović, Hazim Karić, Ramiz Salkić, Aida Pargan, Nikola Ivanović, Mehmed Đedović, Indira Jaranović, Amel Emrić

Recenzenti: Nikola Ivanović i Hazim Karić

Lektor i redaktor: Elvira Jaranović, Mehmed Pargan

Dizajn: Indira Jaranović i Benjamin Muhamedbegović

Fotografija: Amel Emrić

Ilustracije (nastale u logoru Šljivovica): Mujo Kulovac

PREDGOVOR

Da bi smo govorili o jednom narodu, njegovom određenju, bitna su tri elementa: porijeklo, mjesto rođenja i mjesto u kojem živi.
Zato nemojmo to prepustiti zaboravu. Mada se historijski dokazuje da smo stoljećima živjeli u vrlo složenim okolnostima, koje su svakog savjesnog Bošnjaka – Muslimana tjerale da razmišlja o sebi. Stoga se predajmo jednom od najvećih iskušenja ovozemaljskog života ”upitanosti”. Odgonetnimo ko smo, odakle smo, gdje idemo, gdje smo i čemu nas vodi ovozemaljski život.
To su vrlo bitni faktori razmišljanja svakog pojedinca, koji će nas najbliže primaći našem ”identitetu”. Mjesto i sredina u kojoj se nalazim dok sam ovo pisao, hiljadama kilometara je daleko od mjesta gdje sam rođen, odrastao i odgojen u bošnjačko – muslimanskom duhu. Daleko sam od prelijepe Žepe, daleko od grobova najmilijih, bez starih jarana, daleko od svega što se zove ”moje”. Pored svega toga još uvijek sam uz svoju vjeru, tradiciju i kulturu koju njegujem u ovim dalekim bespućima i teškim vremenima.
Stoga se osjećam velikim dužnikom prema mojoj rodnoj grudi, mojoj Žepi, mojoj Bosni, te želim da svojim kazivanjima i svjedočenjem probudim uspavanu svijest ostalima koji polahko, ali sigurno zaboravljaju. Zaboravljaju ko su i odakle dolaze, prihvataju tuđe, promovišu se novim bićima, prodali se… Kolovoz života im odmiče…
Mnogo je onih koji su rođeni i koji su prve korake tamo naučili, prve riječi tamo progovorili a danas se odriču naše svete Bosne i Žepe jedine. Gaze i blate ”herojsku” krv prolivenu, kojom se branila Bosna i Hercegovina. Krv i hiljade šehida koji bijahu cijena naših života i opstanka. Sve to gaze i dalje odgajaju djecu na pogrešnom putu, a ne u bošnjačko – muslimanskom duhu, interesa radi u tuđem svijetu, a da im niko ne zabranjuje.
Gdje god da nas ima, trebamo zračiti izrazom i vrijednošću našeg naroda, posebno odgajanjem naših naraštaja i njihovim izvođenjem na pravi put, put istine. Ukazati na jednu istinu, na mračnu prošlost koja nas ne smije zadesiti ponovo.
Ne odričimo se rodnog mjesta, ne zaboravljajmo ga, pričajmo djeci o njemu, upozoravajmo ih na ono što se desilo. Kažimo im da se tamo desilo nešto što je najgore, a zove se rat. Upozorimo na to ”ko ga je nametnuo”, ko nas je ubijao do istrebljenja, ko nas je protjerao pa nismo tamo.
Naime, sve što ću napisati odnosno urednije prepisati iz moga ratnog dnevnika, neće biti štivo koje će nekog zabaviti. Ne, ne pokušavam napisati ni jednu riječ neistine, napraviti neki ratni triler i tome slično. Uistinu, nisam tome ni vičan. Ne pravim umjetničko djelo jer to ne umijem, a niti posjedujem virtuoznost kazivanja. Bit će dnevnik, a neće to biti, bit’ će hronika, a neće to biti, ili neki memoari, ali ne ni oni. Bit će to preživljeni događaji u ratnom holokaustu, pretočeni u gnjev i srdžbu koji iznjedriše moja kazivanja.
Sve mi izlazi samo po sebi, spontano i valjda zato što prisutnost vječnog gnjeva, jada i tuge oivičavaju cjelinu mog kazivanja o stradanju naroda Žepe.
Zlo zatiranja Bošnjaka – Muslimana Žepe, pa i BiH jednostavno je nagnalo moju dušu da kroz smrt i prolivenu krv mojih najmilijih i svih šehida i gazija Bosne i Hercegovine progovara.
Pitam se čemu ćutanje? Čemu predavanje zaboravu svega onoga što pomaže u prikrivanju zločina i njihovih izvršioca? Daleko je bio i jedan dan šutnje o svemu što se zbilo.
Zar da zaboravimo tu, tada pridošlu divljinu koja svojom stihijom smrti i zatiranja stade na put tek procvjetalim mladostima, tek rođenoj djeci, sretnom i prelijepom životu.
Otvorimo oči…

Mustafa M. Kurtić, Atlanta, Georgija, 2005. godina.

[Kaza]

#9121

PRVI DIO

Pad zaštićene enklave Žepa
Utorak, 4. juli 1995.godine

Dan se već odavno izgubio preko Dobrotuša. Ljetnu noć ispunjenu cvrkutom noćnih ptica i horom zrikavaca, od dana dijeli rumen na zapadu, koja blagim povjetarcem najavljuje skoru kišu. Na papir svodim i ovaj dan. Pokušavam da planiram kuda i kako sutra, a i sam sam već postao svjestan, u ovim ratnim danima, kako je nemoguće bilo šta planirati. Već sam večerao, saslušao vijesti i evo uz lampu za stolom ispred kuće dopunjavam svoj dnevnik.
Ukazalo se nekoliko razloga da pribilježim današnji dan i tako ga izdvojim iz mnoštva istih. Sjetih se zlatnih vremena kad smo na današnji dan proslavljali ”Dan borca”. U čast tome priređivani su teferiči širom Bosne i Hercegovine, kao i u Žepi. Poznato mjesto proslave 4. jula je Utješenac, nadomak sela Gođenji, gdje se okupljalo po nekoliko stotina ljudi. Već dvije godine, sa toga mjesta, četnici artiljerijom prebiraju naše kuće i imanja, siju smrt, tako da nam sada samo ostaje da se sjećamo lijepih uspomena koje sve brže ostaju iza nas.
Danas je nas nekolicina mudrovala o rekonstrukciji postojeće Brane na rijeci Žepa, koju smo sagradili prošle godine. Usljed jakih kiša proljetos, došlo je do oštećenja koja smo sanirali, ali ne u potpunosti. Ako je već moramo ponovo popravljati, onda ćemo je dograditi i poboljšati kvalitet električne energije. To bi bio drugi razlog da ubilježim današnji datum u moj dnevnik.
– Zar je stvarno to neodložan posao da ga moramo uraditi sutra, baš na moj rođendan? – upitah kroz šalu.
Da, tako je bilo. Spremali smo se završiti u potpunosti našu Branu. Već smo nabavili potrebne agregate, kondenzatore i slično, posredstvom vojnika Ukrajinskog bataljona. Dodavanjem tih elemenata stabilizirat ćemo napon koji je varirao i dobiti konstantno jednaku struju i samim tim zaustaviti česte kvarove. Stručnjaka za sve to imali smo među nama, našeg Vehida, elektrotehničara.
Sutra bi ako Bog da trebali već početi provoditi svoj plan. Prvi zadatak bio je posjeći jedan ili dva bora i dopremiti ih kamionom do Gradine gdje bi to prorezali na daske. Poslije dogovora otišao sam kući odmoriti se za sutrašnji posao, na moj rođendan.
Prvi večernji sati mi uvijek pričinjavaju zadovoljstvo, posebno dok se odmaram u bašti ispred kuće. Tišina, cvrkut cvrčaka, svjež zrak, huka borova iz daljine i miris pokošene trave osvježavaju nakon vrelog dana. Prisjećam se pucnjave koju sam čuo prije nekoliko sati i izvještaja reportera iz Srebrenice u večerašnjim vijestima. Pokušavam naći srodnost te situacije. Naime, večeras, dok sam se vraćao kući počela je jaka pješadijska paljba u rejonu Borovca, Babljaka, Godimilja i Stare Gore, pa i preko Drine. Odavno se nije dešavalo nešto slično. Prividan mir stvoren prije dvije godine odvikao nas je od ratnih dejstava, tako da je baš bilo pomalo čudno kada sam ponovno čuo pucnje. Osjećao sam neku nelagodu. Sada je evo, ponovo mirno. I sve je nekako čudno. Reporter iz Srebrenice izvještava o vidljivom pregrupisavanja četnika u okolini Zaštićene zone, kao i zabilježenim provokacijama iz pješadijskog oružja. Mirovni pregovori vode se na svim stranama, dane bez posebne nade i smisla ispunjava ustaljena i gotovo ista ratna hronika. Laži, obećavanja, poginuli i ranjeni na svim područjima, glad. Dokle će se lagati o nekoj pomoći i zaustavljanju jebenog rata! Dok svi ne platimo tu cijenu! Kako stvari stoje i platit ćemo je, izgleda. Bezbroj puta rekao sam sebi da vijesti neću slušati i ponovo se lažem.
Još uvijek me podilazi neobjašnjiva šuhva* i kao da mi nešto govori da će se nešto strašno desiti. Razmišljam da sutra ne radim ništa na svoj rođendan, ali koliko to ima veze sa bilo čim. Samo me uznemirila ta pucnjava večeras. Nije mi prvi put da mi se javi neki strašan predosjećaj, pa čak i strah, ali se ni do sada ništa nije događalo kako sam očekivao. Desilo se toga i previše u proteklom vremenu: smrt, krv, jauci, kuće u plamenu, suze i rastanci. Sve su to faktori na koje i najmanja ružna stvar asocira i budi sjećanja. Stoga i mislim da me samo spopala nervoza usljed male promjene. Vrijeme je otići spavati, mada znam da ću sa istim mislima i zaspati. Probat ću misliti o nečem ljepšem, sutra je moj dan, novi dan i nova nafaka. Možda ću pokušati napisati koji red o svojoj Žepi , onakvoj kakva je bila nekada.

***

Učahurena pitoma dolina, između planinskih vijenaca Javora i Devetaka, otvorena prema istoku, prema Drini, ležeći na obalama istoimene rijeke, mimo važnih puteva, zračila je svojim vrijednostima kroz vijekove. To da je pitoma, da su joj prirodne ljepote neprocjenjive, te njeni stanovnici vječno joj odani i ponosni, svjedoče mnogi pisci i pjesnici kroz historiju. Spominje se kroz vjekove, a najupečatljiviji dokazi iz srednjeg vijeka govore i dokazuju o njenom postojanju i o postojanju Muslimana kao njenih stanovnika. Najpoznatiji dokazi, odnosno prepoznatljive činjenice identifikacije su stari most, Redžep-pašina kula, roman Ive Andrića u kojem je ovo mjesto opisano, i konačno herojska odbrana i patnje njenih stanovnika koji su preživljavali deseti genocid nad Muslimanima Balkana. Da, to je Žepa!
Zašto sam spominjao da je pitoma? Možda čudan ili smiješan izraz. Samo zato što sam je kao takvu osjećao, što mi uvijek dominira tim izrazom i što sam tamo rođen, odrastao i poznavao Žepu. To da je pitoma, svjedoče njena prirodna bogatstva. Sve što je zasijavano na njenim njivama, uspijevalo je. Prelamala se pod raznim voćem. Punim plućima udisao se čist i svjež vazduh. Nije bila ničim zagađena. Sredinom kotline teče istoimena rijeka Žepa. Čista planinska voda, puna zdrave pastrmke, napajala je svojim isparavanjem prirodu oko sebe, čineći je plodnom i zdravom. Još jedan odraz žepske pitomine prilično je dug prosjek života njenih stanovnika koji je bio oko 80 godina.
Rijeka Žepa je pritoka rijeke Drine. Čuveni most na Žepi je po prvi put sagrađen u 16. vijeku na samom ušću Žepe u Drinu. Most na Žepi sagradio je veliki vezir Jusuf. U historijskim podacima ispisano je kako je vezir Jusuf odveden iz Žepe kada mu je bilo 9 godina u Tursku na školovanje. Četiri godine nakon što je postao vezir, pada u zatočeništvo kao „žrtva jedne opasne intrige“. Na kraju je ipak izašao kao pobjednik. U zatočeništvu vezir Jusuf se sjetio Bosne, sjetio se Žepe i njenih raštrkanih sela odakle je kao dječak odveden.
————————————————-
[color=#0000FF] Knjige kojima sam se donekle poslužio tokom pisanja svoga Dnevnika, kako bih upotpunio sliku o Žepi:
-Etnološka istraživanja Žepe i njene okoline, autori Mario Petrić i Vlajko Palavestra. Oni su se našli na terenima Žepe dalekih 1960- tih godina ispitujući i proučavajući historiju srednjeg vijeka na tim prostorima. Kao vodiči su im služili turski defteri koje su tumačili po mnogim pokazateljima koji su bili kao istiniti podaci i svjedoci tih deftera. Istraživali su prve decenije turske vladavine na teritoriji Žepe, vjersku kulturu, običaje i strukturu stanovništva kao i njihova porijekla. Probali su i donekle uspjeli predstaviti veliki dio historije Bošnjaka Žepe. Knjigu sam posjedovao od samog početka agresije na BiH i Žepu, te mi je u mnogo čemu rasvjetlila i sam identitet naroda Žepe i okoline. Knjiga je dokazano tačnog sadržaja i ne sadrži nikakve pristrasnosti sa vjerskog ili nacionalnog gledišta; – Svjetlost i tama rogatičke historije,autora Mustafe Fejzića iz čije knjige sam se poslužio historijskim podacima o Rogatici kojoj je Žepa pripadala u odnosu prije i poslije prvog svjetskog rata, u vrijeme Kraljevine SHS i slično; -Živi štitovi, autora Nusreta Nune Agića, iz čije knjige sam se poslužio statističkim podacima, kao što su popis stanovništva iz 1991, struktura stanovništa, te dio spiska u kojem se nalaze poginuli Žepljaci na teritoriji rogatičke općine u minulom ratu.
-Historija Bošnjaka, autora Mustafe Imamovića. U knjizi sam tražio istinitost podataka koje sam uzimao iz druge dvije. Knigu Historija Bošnjaka bih preporučio svakoj osobi
koja je rođena na prostorima BiH, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost, jer je jedini i stvarni pokazatelj BiH kroz vijekove.[/color]
———————————————————

Bilo mu je prijatno, tako u nesreći, misliti na daleku zemlju i rodnu Žepu, gdje je u svakoj kući postojala priča o njegovoj slavi i uspjehu. Još tog ljeta vezir Jusuf je razgovarao sa ljudima koji su dolazili iz Bosne i kazivali mu kako su, poslije buna i ratova, naišli nered i oskudica, glad i svakojake bolesti. Sela u Žepi su osiromašila, džamija oronula, česma presahla…
Tako je vezir, koji je izašao kao pobjednik iz svih carigradskih spletki, unajmio bezimenog italijanskog neimara koji je dizao mostove po otomanskoj imperiji da izgradi most na Žepi. Vezir Jusuf je ispunio zadužbinu prema rodnoj Žepi i kada je most sagrađen, bezimeni graditelj se vratio u Carigrad, gdje je obolio od kuge i tamo umro. Odmah poslije njegove smrti, vezir Jusuf je naredio da se ostatak neimarove plate razdijeli bolnici i sirotinji, a sam se zamislio nad hronogramom, koji je kao natpis na mostu smislio neki mladi pjesnik:
”KAD DOBRA UPRAVA I VJEŠTINA PRUŽIŠE RUKU JEDNA DRUGOJ NASTADE OVAJ KRASNI MOST. RADOST PODANIKA I DIKA JUSUFOVA NA OBA SVIJETA”. U potpisu je stajalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božiji i potom deviza vezirova ”U ćutanju je sigurnost”. U dugom rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako je most ostao i bez imena i bez znaka.
Pored mosta, na Žepi, postoji i dan danas kula Redžep-paše koja je sagrađena na prelazu iz 17. u 18. vijek. Postojala je i kula Vilića u Slapu koja je pripadala porodicama Vilića, te kula u Vrataru koja je pripadala, po predanjima nekoj Jerinji, koja je vladala u doba Patarena (kako su zvali bogumilsku vjeru). Kule su obično podizali i spahije na svojim posjedima u doba vladavine Turaka na ovim prostorima. Od svih tih građevina, most na Žepi je ostao i do danas, a moglo bi se reći u prilično dobrom stanju. Zaboravio sam napomenuti razlog premještanja ovog mosta uzvodno. Naime, 1967. godine građena je brana u Bajinoj Bašti, nizvodno niz Drinu, tako da je stvoreno akumulaciono jezero u Slapu, gdje je most bio sagrađen prvi put. Strahujući da će ga potiskivanje vode potpuno uništiti i potopiti, Žepljaci odlučiše da ga premjeste uzvodno uz rijeku Žepu. Još u doba kada je sagrađen ovaj most je igrao značajnu ulogu u komuniciranju sa višegradskim krajem. Izgradnja ovog mosta dovodi se u vezu sa čuvenim mostom Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, tako da su oba služili u spajanju istočne i zapadne imperije. Džamija u Žepi sagrađena je u vrijeme vladavine Turaka u Žepi i Bosni i Hercegovini. Pored ovog, brojni toponimi svjedoče svojim postojanjem u Žepi još u srednjem vijeku. Stećci, mramorja, nišani koji su kao nadgrobni spomenici stavljani obilježavali su bogumilske velikane kao i turske. Najpoznatiji nišan iz Turskog doba je nišan Topči Sinan-paše koji se nalazi u zaseoku Tulež. Veliki broj srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika nalazi se u Vrataru i Ljubomišlju, kao i u ostalim selima. Uz svoje karakteristične oblike mnoga mramorja su bila čista isklesana ravan, na ogromnim kamenima, ili su na nekim bili uklesani neki znakovi i pisma. Na nekima su isklesani likovi ljudi, životinja i oruđa. Na jednom mramoru u Ljubomišlju je isklesana figura životinje, luk i strijela i ljudska figura. To sve dokazuje o postojanju Žepe iz davnih pa i prahistorijskih vremena. Dokaz o životu u žepskim krajevima u prahistorijskom dobu je i jedan neolitski trag, koji je pronađen prilikom pravljenja puta Rogatica-Žepa, u zaseoku Previš, te se nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Skorašnji dokazi, da tako kažem, znatno su podrobniji. Govorim od srednjeg vijeka na ovamo, zato što još uvijek postoje spisi u arhivama Austrije i Turske o postojanju Žepe. Dakle, Žepa se spominje po prvi put 1485. godine u nahiji Vratar po turskim popisima. Turski popisi koji su bili 1469. godine,1485. godine, i 1711. godine, također ukazuju na postojanje Žepe i njene okoline. Da je grad Vratar (tako davno se spominje kao grad, a moje je mjesto rođenja) morao predstavljati središte jednom velikom broju naselja, odnosno župi, uvjerava nas i sam položaj grada koji je podignut na teško pristupačnom mjestu.
Na nadmorskoj visini od 745 metara, na teško pristupačnom mjestu (grebenu) podignute su građevine, četiri kule, građene u okruglom obliku, zidovi vjerovatno nekih drugih građevina, zatim sudačka stolica uklesana u živu stijenu. Ostaci još postoje i dan danas. Sa tog mjesta (vrha grebena) prostire se pogled na cijelu teritoriju Žepe, znači da je neko namjenski gradio na tom mjestu radi lakše zaštite i kontrole područja.
Ovaj lokalitet je na desnoj obali rijeke Žepe, tačno iznad mosta na njegovoj drugoj lokaciji uzvodno. Na južnoj strani grada prostire se Vratar, sjedište Župe koje je s pravom locirano na tom mjestu. Selo Vratar je zadržalo isto ime kroz vijekove do dan danas.
Najstariji Turski popis Bosanskog Sandžaka iz 1469. godine spominje Vratar kao Trg. U vezi s tim, možda nije beznačajno napomenuti da se i jedan lokalitet u krugu sela zove Podgrađe. U okviru sela Vratar postoji veći broj nadgrobnih spomenika (stećaka). Jedna grupa stećaka nalazi se na lokalitetu naselja Jasik, zatim u Heljićima, a dva usamljena stećka nalaze se u samom gradu. Najveća nekropola stećaka je na Podzidu, koji se nalazi u okviru sela Ribioc, ali je i ta nekropola pripadala Vrataru, jer je i Ribioc pripadao nahiji Vratar. Sav ovaj predio Vratara i grad pripadali su nekoj Jerinji, koja je navodno vladala ovim krajevima, a pripadala je bošnjačkoj dinastiji nekih Brankovića, a tabor joj je bio u Vrataru.
To je, znači, bilo u doba prije vladavine Turaka. Turci su u snažnom i nezadrživom naletu, u maju 1463. godine, prodrli u Bosnu, a prvi dio osvajanja Bosne bilo je Podrinje. Provodeći administrativnu podjelu osvojenih oblasti oni su se strogo pridržavali zatečenog stanja. Može se bez ikakve sumnje tvrditi da nahija Vratar iz Turskih izvora predstavlja, ustvari, srednjovjekovnu župu Vratar i da je središte te župe bio istoimeni grad. Dolaskom Turaka, Vratar se povećavao brojčano i samim tim stvara se više skupina odnosno sela. Po popisu iz 1485. godine selo Žepa imalo je samo tri kuće i nije se brzo naseljavalo dok je Vratar imao 37 kuća i dva mlina. Nakon toga broj stanovništva se povećavao tako što su Turci dovodili čifčije (sluge), uglavnom pravoslavce koji se nisu dugo zadržavali, a koji su se naseljavali na području Purtića i veoma brzo odlazili. S druge strane doseljavali su se Bošnjaci iz raznih krajeva Bosne koji su bježali od pokrštavanja od strane katolika i pravoslavaca. Stanovnici nahije Vratar bili su Bogumili koji su prelazili u Islam, kao pravednu i istinsku religiju, koja im nije silom nametana. Samim prelaskom na Islam zadržavali su svoje posjede koji im se nisu oduzimali dok se razvijala jedna moderna vlast turske imperije. Žepsku teritoriju su naseljavali i Muslimani protjerani iz Sandžaka, Crne Gore, Hercegovine i Srbije dok su vršeni genocidi nad Muslimanima sa Balkana.

[Dedo]

#9188

Ponovo rat
Srijeda, 5. juli 1995.god.

Jutros rano u 7:00 bili smo u Lokvi, nadomak Brezove Ravni, Fadil, Dervo i ja. Dali smo se na posao i nakon kraćeg vremena pronašli smo dva stabla bora. Odlučili smo se za jednu kraću pauzu, prije obavljanja važnijeg dijela posla. Sjedili smo ispod dva bora, a oni kao dva blizanca, kao da su čekali baš nas. Zamotali smo cigare duhana iz kojih se ubrzo izvlačio plavičast dim šireći prijatan miris. Pušili smo jedno vrijeme šuteći zagledani u kotlinu Žepe. Meni se pružao pogled prema Borovačkim stijenama, na kojima je s vremena na vrijeme nešto bljeskalo. Prisjećao sam se četničkih položaja i bio uvjeren da nisu tako blizu kose Borovačkih stijena, sa kojih se pružao odličan pogled na kotlinu sve do Drine. Veoma rijetko su se penjali na sam rub stijena, bojeći se naših upada i zasjeda. Danas nešto izviđaju, sigurno s razlogom. Moja razmišljanja prekinuli su Fadil i Dervo pozivajući na posao. Nisam bio rad ustati, preteška motorna pila me dobro umorila, jer sam je nosio sve od kuće, ali ustao sam. U naredni sat vremena oba bora su već bila spremna da se slifraju* do ceste. Poslije odmora od pola sata nastavili smo započeti posao već pomalo umorni. Uz mnogo napora i truda, mokri do kože, slifrali smo balvane do ceste. Bilo je već oko 11:00 prije podne, te se dogovorismo da odemo ručati pa poslije ručka uz pomoć ostalih dopremiti borove do odredišta. Krenuli smo ka Gradini žedni i gladni, a bogami i umorni. Već smo prolazili pored kuća Bajića kad su odjeknuli rafali daleko iza leđa, iz pravca Babljaka. Ponovo zagrmi, pa opet, i još nekoliko puta.
– Pješadijsko oružje, šta li je razlog?
– Sigurno neko šenlučenje! – reče neko.
– A da li je i sinoć bilo šenlučenje? – upitah.
– Mislim da se nešto dešava, ne bi se reklo da je dobro!
– Možda su čuli našu motorku pa nam daju do znanja da su nas čuli! – zaključi Dervo.
Još nekoliko kratkih rafala odjeknulo je Lokvom i prestalo. Javili su im se i sa Laza i Borovca, kao neke lozinke. Nije ni važno, pomislih da trebam da ručam i da me ponovo ne snađe ona strašna šuhva. Ubrzo smo stigli na Gradinu gdje nas je već čekao ručak tetke Safije. Uvijek je dobro kuhala, tako da se moglo jesti i kad nisi gladan. Ručali smo i komentarisali četničko puškaranje u zadnjih dva dana, kao i dalji nastavak radova. Poslije obilnog i dobrog ručka upalili smo kamion i sa još trojicom krenuli prema Lokvi, dopremiti robu. Bilo je veoma teško ručno natovariti teške borove balvane na kamion, ali u želji da se završi posao sve ide lakše.
Već je bilo 3:00 sata poslije podne kad smo navaljali prvi balvan na lege* i učvrstili ga za ,,rezanje”, kad je odjeknula prva detonacija. Poslije samo jednog minuta druga, zatim cijeli plotun koji je trajao nekoliko minuta. Svi okolo prisutni su bili okrenuti u jednom pravcu i nijemo gledali kao u šoku. Spustio sam motorku koju sam bio ponio da prorežem balvan, nisam mogao da vjerujem u to šta se desilo.
-Pripečak, neko zaključi.
Selo nedaleko od obale Drine doživjelo je granatiranje koje je izostalo duže od dvije godine. Nismo mogli povjerovati. I tek što smo se malo pribrali, komentarisali ove događaje, počele su padati nove granate, sad različitog kalibra, snažnije, onda izmiješano. Nastala je prava grmljavina i već smo mogli primijetiti dim koji se dizao iznad sela, dim iz pogođenih kuća.
Sudeći po zvuku koji se prostirao prema nama, granate su dolazile iz pravca Rujišta, srpskog sela na desnoj obali Drine (teritorija BiH), kao i sa teritorije Srbije, odnosno, sa planine Zvijezde. Žamor žena i djece se okončao sklanjanjem u podrume, za svaki slučaj, jer nikada se ne zna kada može da počne granatiranje i po nama. Ostalo je samo nekolicina muškaraca i zabrinuto smo nagađali šta bi se moglo desiti dalje. Nismo ostali pri komentaru da je samo neki incident posrijedi ili pak neka mala odmazda. A i zbog čega odmazda. Granatiranje je i dalje nastavljeno i ja odlučih da se pokrenem ka kući. Pet žena je samo kod kuće i uz to blizu borbene linije, a šta se sve može desiti u nastavku ovog granatiranja.
Nastavice se

[Dedo]

#9291

Idući prema kući trnci su mi ponovo podilazili tijelom. Zastao sam na trenutak razmišljajući o tome kad će sve ovo prestati. Nisam osjećao strah, ali sam bio toliko naelektrisan da je iz mene izbijao neki bijes, uporedo sa gnjevom.
Grmljavinu granata u Pripečku ”pozdravljao” je PAM iz pravca Borika. Orkestru su se pridružili ubrzo iz pravca Laza i drugi instrumenti smrti, a čuo sam i osjećao negdje blizu, kako kugle paraju zrak. Nisam više obraćao pažnju na granatiranje, osvrnuh se na ”ove bliže”, dok sam se približavao kući do koje sam imao oko petnaest minuta hoda. Tamo me sigurno očekuju sa velikom brigom i nestrpljenjem. Već cijeli dan ne znaju ni gdje sam. Brinulo me što komšije, Srbi, oglašavajući se, sigurno stoje u nekom stanju pripravnosti. Vjerujem da se radi o nečem veoma strašnom. Podilazio me isti osjećaj kao onaj kada je počeo rat. Radi nam se ponovo o glavi. Ali kako se može nešto desiti ”demilitarizovanoj” zoni poput Žepe, Srebrenice, Goražda, Bihaća… O njima se brine cijeli svijet! Svi znaju da smo ”zaštićeni” i za nas je rat stao još 1993. godine. Da li stvarno ne postoji zakon svjetskih sila koji može obuzdati ”četničko – srpske” spodobe? Da li mi stvarno ličimo na tovilište pilića koji čekaju da porastu, da bi bili poklani? Ne, mučim se previše nekim stvarima, o kojima ili ne znam ili ne umijem pronaći pravu bit. Ne mogu živjeti s tim, vječno ili privremeno se time opterećivati. Morao sam se usredotočiti na novonastalu situaciju, ma kakva ona bila. Danas širom svijeta, osobe rođene kad i ja bar se prisjete da im je rođendan, i u lijepim okolnostima ga bar obilježe ili proslave sa radošću, u veselju i bez bojazni da li će sutra osvanuti.
Evo, pod plaštom zla koje neumorno lebdi i titra smrću, krećem se umorno i zabrinuto ka kući u nadi da ću sve svoje pronaći žive i zdrave, a strepim da možda već nisu četnici provalili u nezaštićeni dom. Dalje ne smijem ni da pomislim…
Prilazeći kući, na moju veliku radost ugledao sam ih ispred kuće, ali zabrinutih lica dok promatraju uskovitlan dim pogođenih kuća u Pripečku. Zabrinutost i strah nisu mogle sakriti. Gledale su me kao da očekuju odgovor od mene. Majka i moja starija sestra Đemka bile su u stanju panike. Majka je nervozno lomila prste, ibreteći* se, i ne pitajući me gdje sam bio izusti:
– Nemoj Boga ti sine da bi kud otiš’o!
Isti apel uslijedio je i od supruge mi Samire, kao i od sestara, Đemke i Munibe. Počele su plakati sve, osim nene Zulejhe. Ona je još uvijek gledala prema Pripečku, koji se vidio kao na dlanu. Nakon kraćeg vremena starica je zaplakala, vjerovatno se vratila, iz ne tako davne, prošlosti o kojoj je upravo razmišljala. Obgrlila me i sasvim tiho, preko plača, me zamolila da ne napuštam kuću.
– Muhidine, ovo će biti veliko krvoproliće. Čitavu noć nisam izašla iz najružnijih snova. Probudila sam se sva mokra! – reče plačući.
Supruga i sestre su me molile za isto, tako da sam došao u još lošiju situaciju iz koje sam izlaz vidio u osamljivanju. Rekoh im da ću uzeti dvogled i otići odakle se najbolje vidi okolina Žepe. U razmišljanju o novonastaloj situaciji i ne primijetih da sam se našao na uzvišenju iza kuće, koje se zvalo Alijin vrh, a odakle se vidjela cijela kotlina Žepe.

Nastavice se.

[Dedo]

#9352

Dvogled sam uperio u pravcu Pripečka. Uočio sam kretanje ljudi, vjerovatno su gasili objekte u kraćim pauzama granatiranja. Granatiranje je još uvijek trajalo, doduše smanjenim intenzitetom, dok su se oglašavali plotuni pješadijskog oružja oko Laza, Godimilja, Babljaka, Borika…
Skrenuo sam pažnju na Laze, udaljene oko pet kilometara, duže od dvije godine ozloglašeno četničko uporište. Nisam razaznavao slike i pokrete zbog loše vidljivosti. Dalje sam usmjerio pogled prema centru Žepe, ispred Komande Brigade, gdje je bilo mnogo ljudi. Komešali su se u kretanju.
– Nešto se odigravalo, neko organizovanje! – pomislih.
Ista situacija je bila i u Vrataru, centru Vratara. Mnogo ljudi u odvojenim skupinama se komešalo. Uputio sam se kući u namjeri organizovanja same porodice, a s ciljem da ih sklonim ili prikrijem od eventualnog granatiranja. Dočekaše me ovaj put sa mnoštvom pitanja. Saopćio sam im da se moraju spakovati i pripremiti hranu, odjeću i ostale neophodne stvari te da će noćiti kod nekoga ko ima dobar podrum, da ne razmišljam je li granata pogodila tanki šindreni krov novosagrađene drvene kuće. Ponovo su počele sugerirati i moliti da se ne udaljavam od njih. Bilo mi je teško kao nikad prije. Duže od dvije godine me smatraju glavom porodice, od kako su poginuli rahmetli Babo i Đedo, i podržavaju me u pročelju. Sve više me pokušavaju zaštiti, one tako nemoćne. Od sudbine me ne mogu oteti, svjestan sam toga odavno. Samim tim mi iz dana u dan povećavaju neku šuhvu o samom mom nestanku, uvlačeći mi neki strah kojeg sam se davno riješio, strah od onoga dana kad sam opalio prvi metak na dušmanina. Razdiru me tako da u jednom momentu imam hiljade misli u uskovitlanom mozgu. Imam osjećaj da ludim na momente. Shvatam, sin sam, brat sam, muž i unuk, jedan jedini, a uporedo znam da se neko mora suprotstaviti krvavom dušmaninu, inače nema nikoga. Nestali bi svi. Svi nam to žele i već odavno smo tome svjedoci. Onda sam sebe upitah da li stvarno počinje novi ciklus prisilne smrti, jer osjećam je svud okolo. Ponovo će biti: neko danas, neko sutra, ali to ratno ludilo stalo je prije dvije godine, kada su nam iz Ujedinjenih naroda rekli da ” smo zaštićeni ”, mada za mene nije nikad to stalo, dužni su mi za sva vremena. Nesređene misli mi najednom počeše udarati u školjku lubanje, dobuju, zviždi mi u ušima. Nakratko sam izašao vani. Vrativši se unutra rekao sam im, naredio kao vojnicima:
-Večeras ako ostanem van kuće, o čemu ću vas izvijestiti, prespavat ćete kod Behke (strine mi). Dalje, ako bi se išta ozbiljnije dešavalo, znat ćete i povlačiti se dublje u teritoriju, u čemu ću vam pomoći ako Bog da. Ja moram otići na Jelik. Gore bi trebao biti neko na redovnoj smjeni a do mraka je ostalo još oko dva sata. Neko će iz Komande sigurno doći jer ovo granatiranje nije puka slučajnost. Korisniji ću vam biti ako budem bio gore. Jedino tako vas mogu zaštiti. I pored toga imam dužnost da povedem računa, s vremena na vrijeme, o stanju oko Jelika, što mi je i moralna dužnost. Odlazim na branik i ne idem da ubijam nikog nevinog, idem da nas branim ako to bude potrebno! – potajno misleći da je sve prolazna kriza.
Uplakane i očajne, njih pet, koje su mi sve što imam i kojima sam ja sve što imaju, gledale su me kao da im je to posljednji put. Ubrzo sam bio spreman. Zavezao sam čizme i zatražio nešto hrane i vode, ono što mi je bilo preostalo. Scenu rastanka prekinuo je nepoznat glas:

Nastavice se

[Dedo]

#9459

– Nadam se da si to ti? – pružio mi je papirić.
Gledao sam ga, pokušavajući prepoznati nepoznato lice. Zahvalio sam mu se i pokazao mu drugi pravac koji mu je trebao. Otvorio sam papir i pročitao poruku: ”Večeras u 7:30, sastanak na Strmcu, hitno, obavezno naoružan”, a u potpisu je stajalo ”komandir čete”.
Papir sam spalio, izgrlio se sa svima, poselamio, uz sugestiju da shvate ozbiljno ono što sam naredio i da me poslušaju. Odlazeći u pravcu Jelika osjećao sam neku tegobu. Ni sam ne znam po koji put sam se upitao: Da li će stvarno ovaj juli 1995. ličiti onom maju 1992. godine? Da li je došao novi početak smaknuća, gladi, patnji na hiljade načina, da li…
Na Strmcu sam zatekao dvadesetak ljudi, a svakoga trena pristizao je još neko novi. Nisam primijetio nikog od komandira, pa sam upitao ima li ikog na Jeliku, ako nema da ode desetak ljudi odmah. Rekoše da je jedna veća grupa tokom cijele smjene, kojoj je krajnji dan sutra, već tamo, a da manji dio boravi na Strmcu. Saznao sam da dolaze neki iz Štaba, pa mi je bilo jasno da je situacija ozbiljna. Po samom dolasku, poslije pozdravljanja ponaosob, skratiše priču, obrazlažući alarmantnu situaciju oko Srebrenice, te da hitno moraju da obiđu zamišljenu liniju odbrane i daju sugestije ili naredbe. Do mraka bijaše ostalo još sat vremena te smo vrlo brzo obišli teren i dogovorili se da za početak osnujemo jake straže (24 sata) i izvidnice u što širem rejonu zone odgovornosti.
Po odlasku ljudi iz Štaba ostali smo se dogovarati. Prisutni su bili svi komandiri vodova, odjeljenja i komandir čete. Cijelu noć smo proveli u bajti*, te uspostavili sistem odbrane koji treba što prije proširiti i učvrstiti na već postojećim položajima iz 1993. godine. Tokom noći čuli su se sporadični pucnji uz još poneku granatu u Pripečku. Nije mi to smetalo da završim dnevnik proteklog dana, na moj rođendan i evo već je 3:30 ujutro, četvrtak, 6. juli 1995. godine. Improvizirani fitilj u nekoj zdjeli punoj ulja polahko dogorijeva, šireći zagušljivi smrad, ali ipak se vidi. Oblici predmeta i lica ljudi u prostoriji, oivičeni svjetlom uljanice, dobili su nove, drugačije konture, kao i ovi dani, kada u ratu otpočinje novi rat, a mi smo nespremni. A ko može za rat i biti spreman.

Nastavice se.

[Dedo]

#9503

Odjek granata iz Srebrenice
7. juli 1995. god.

Protekli dan me naprosto smorio. Tako umornoga dočekali su me u strininoj kući, sinoć oko 8:45 sa lošim vijestima: ”Dušmani danas napali Srebrenicu”. Te vijesti bile su kao hladan tuš koji je potvrdio sve one skrivene sumnje u dubini, kojima nisam htio dopustiti da me nadvladaju. Sada sam ih slušao, za trenutak nisam mogao povjerovati, kao da sam čuo za nečiju smrt. Mrak je tek padao, sjeo sam na travu, mokru od večernje rose koja je već osvježavala tlo. Vijest me dotukla. Zatražio sam vodu da bih oprao noge i bar malo došao k’ sebi. Upitao sam ih da li su imali ikakvu drugu vijest, blažu, veseliju, nešto da me odmori? Onda sam se povukao shvativši da su ozbiljno zabrinuti, te ponovno zatražio posudu hladne vode. Rekoše da su slušali sarajevski radio, a i srpska Srna objašnjava da su Muslimani oko Srebrenice počeli sa provokacijama i tome slično. Sve u svemu, svodilo se na jedno: napadnuta je ”zaštićena” zona. Napadnute Ujedinjene nacije. Dogodilo se nemoguće, (ne) očekivano… Zna se da smo sljedeći.
Gledali smo svjetleće projektile, puščane, kako svoj put završavaju negdje iznad sela Čavčića, ispaljenih sa položaja u selu Vrtače. Dvije granate na terenu Bokšanice, nekoliko u Pripečku…
Nena, najstarija među nama, sugerisala nam je da uđemo unutra:
– Puca, može šta zalutati. Akšam je, naograjsat’ ćete.
Poslušali smo je, a meni je posebno bilo drago da su me moje drūge poslušale, te se sklonile već dvije večeri kod strine u podrum. Pričao sam Enveru o našem izviđanju, uz stalne upite okupljenih o detaljima. Postavile su večeru na koju smo obratili posebnu pažnju, naročito ja. Jeo sam dobro prije dva dana, tako da sam završio večeru ne rekavši ni riječi.
Poslije večere Enver, nena Zulejha i ja duhanili smo po jednu cigaru savijušu, te sam otišao do kupatila. Po završetku tuširanja izašao sam sa Enverom vani. Već je padala lagana kiša, čisteći zrak i sada se jasnije nego ikad mogla čuti topovska paljba preko Žepske doline.
– Srebrenica! – rekli smo u glas obojica.
Dosta puta ranije slušali smo topovske paljbe u okolini Tuzle, posebno noću dok je u Srebrenici bilo mirno. Enver mi je rekao da ima neke zadatke na suprotnom dijelu naših položaja, te da je vrijeme za spavanje, ako se bude moglo.
– Slažem se, moja smjena straže počinje u 3:00!
Nisam bio raspoložen slušati jadikovanja žena, te sam se ispričavajući, uvukao u postelju. Probudile su me tačno u 2:00 sata i rekle mi da nisu mogle spavati od puškaranja i granata u okolini, što ja nisam čuo. Oprostili smo se uz moje obećanje da ću navratiti kad budem mogao. Suze, pojava koja me najviše proganja u ovom ratu, padale su ponovo jutros. Do kada ćemo se rastajati? Šahman je pozvao na doručak:
– Probudi ih sve da što prije otkačim doručak! Mora se spremati ručak, jer najavljen je dolazak još ljudstva! Majke ti, šta ti to jutros pišeš? Je l’ nisi spavao poslije straže?
– Nisam Šaca, ne mogu, pokvario bih dan, a pišem šta je jučer bilo!
– Pa i jučer si pisao, nego mi nezgodno da te pitam!
– Jučer je bilo za jučer, ili možda za dan ranije!
– I tako svaki dan? Ti nisi normalan!
– Možda i nisam. Ali niko ovdje nije ili neće biti normalan. A ako to ne zabilježim, nikome nikada i neće biti važno to što smo prestali biti kao drugi ljudi.
– Ma hajde, šalji smjenu straže, završimo sa doručkom!
– Dobro Šaca, ali se drži ako doručak bude sfušeren!
Bilo je krajnje vrijeme da ostavim ovo škrabanje. Poslije doručka znam šta mi je činiti, jer se nadam se da ću zabilježiti još ponešto.

Nastavice se.

[Dedo]

#9562

Partija remija pred pad enklave
9. juli 1995. god.

Oko Srebrenice se steže sve jači obruč. Linije odbrane popuštaju. Panika zahvata grad. Mještani okolnih sela napuštaju svoje domove. Rijeke prognanika lutaju ulicama Srebrenice. Upućujemo posljednji apel Vladi Bosne i Hercegovine, Generalštabu, Ujedinjenim nacijama:
– Srebrenica je pred padom!- odjekivao je zvonki glas Nihada Nine Ćatića, ratnog izvještača iz Srebrenice.
Neko je donio radiokasetofon i akumulator tako da su svi, osim straže, sjedili u sabijenom krugu oko radija. Nastavak emisije Radio Sarajeva nisam htio saslušati sa čime su se složili i ostali izviđači po našem dolasku u logor. Tražili smo večeru koja je već bila gotova, uz srdačnu dobrodošlicu našeg Šace. On nas je smireno i ukratko izvijestio, te nam savjetovao da odigramo bar jednu partiju remija.
– Ulja za rasvjetu bajte imamo i previše! Samo još da napravim rezerve fitilja! Sad će i mrak!- rekao je Šaca, trljajući svoje neumorne šake.
Poslao sam nekoga da kaže mojima da neću doći večeras. Trebalo mi je odmora jer hodanja mi je i previše, a osim toga ponovo radimo na izviđanju. Radije bih noćio kod svojih, ali stvarno me ubija to rastajanje. Znam da su dobro, a i Enver je s njima te još neko od rodbine. Bitno je da je za sada sve u redu, a za dalje ćemo vidjeti.
Ponovo ništa ozbiljnije oko zone odgovornosti, to će komandiri detaljnije referisati u knjizi dnevne zapovijesti. Možda ću to prepisati sutra. Bilo je rijetkog granatiranja i sporadične pucnjave, dok se u daljini oko Srebrenice čulo skoro neprestano granatiranje teškim oruđima.
To bi bilo sve za danas. Čekaju me za partiju remija čime ćemo bar na kratko prestati misliti na ovu ružnu stvarnost.

Nasavice se.

[Dedo]

#9597

Posljednje javljanje Nine Ćatića
10. juli 1995. godine

Situacija u širem rejonu Jelika, koje su u našoj zoni odgovornosti, počela se usložnjavati iz sata u sat. Artiljerijski projektili, sve preciznije slati iz pravca Sjeverska – Zečice i Stare Gore, pronalazili su naše položaje. Pripečak se i dalje granatira sa područja Rujišta i srbijanske teritorije. Kažu da u njemu ima povrijeđenih osoba i velikih razaranja. Aktivne pripreme u svrhu uspostavljanja sigurnije linije odbrane teku zadovoljavajuće, obzirom da se narod počeo ”buditi ”, prateći situaciju u Srebrenici. Upravo smo odslušali večernji dnevnik, koji je i te kako zabrinjavajućeg sadržaja. Nino Ćatić iz Srebrenice upućuje apele svima, a u ime svih stradalnika srebreničkih sela, koja su već oduzeta i pod kontrolom četnika. Agresorske snage već su se primakle na rubne dijelove grada i svakoga trena grad može pasti u njihove ruke. Hiljade izbjeglih u panici traži utočište i zaštitu u samom gradu Srebrenici. Linije odbrane padaju pred znatno brojnijim ”okupatorom”. Grad se razara svim raspoloživim oruđima i tenkovima koji su došli na brdo Bojnu nadomak grada. Rešetaju po gradu selektivno i ubilački, a ranjeni i mrtvi su na sve strane, bez predaha je izvještavao Nino Ćatić. Između ostalog, skretao je pažnju svima, da je danas, odnosno, večeras možda njegovo zadnje javljanje.
Na trenutak sam počeo da mrzim i proklinjem i našu Vladu i našu Armiju, čije se jedinice nalaze na susjednim slobodnim teritorijama i sve one koji izgleda samo nijemo prate i slušaju o Srebrenici. Šta se čeka, zašto ne pomažu na neki način, čemu se nadaju? Tuzla je velika oblast sa puno pripadnika naše Armije. Zašto ne pomažu, probaju neku deblokadu! Zašto ne razbiju grupisane četnike prema Srebrenici? Šta Ujedinjene nacije čekaju? Kao da svi čekaju totalni kolaps Srebrenice.
Ne vrijedi razbijati glavu, kad nema fajde. Već je peti dan od kako je napadnuta Srebrenica. Svaki dan je samo gore. Holandske trupe ne pokazuju nikakav vid pomoći i ne govori se da uopće rade na suzbijanju katastrofe koja je sve bliža. Tamo je vladala bezizlazna atmosfera u kojoj Srbi samo napreduju, možda uz nečiju pomoć. Odlažu se NATO udari iz zraka po srpskim položajima. Neki Japanac po imenu Jasuši Akaši, pita se za te stvari, ali ne reaguje. Srbima kao da neko daje na vremenu da mogu sprovesti neki plan. Pitam se da li će i nas snaći slična sudbina? Da li ćemo i mi biti nečiji zalogaj koji treba pojesti u određenom roku? Kako stvari stoje, izgleda da smo sljedeći.
Moja porodica je i dalje smještena kod strine Behke. Povremeno odlaze kući kad prestane granatiranje da nahrane stoku, uzmu mlijeka i hrane. Ja ću večeras izgleda prespavati ovdje, a došao sam da ih obiđem, da se malo odmorim i nešto normalno pojedem. Sutra na nove zadatke, jer mora se poduzeti sve da se što bolje ukopamo i pripremimo za eventualnu odbranu. A sad u podrum, akšam pada, zovu da se nešto pojede.

Nastavice se.

[Dedo]

#9642

Srebrenica je pala
Utorak, 11. juli 1995. godine

Tokom podneva pojačano je granatiranje teritorije Žepe. Naš Fadil Heljić postaje aktivniji i već dva-tri dana izvještava o granatiranju po ”zaštićenoj zoni Žepa ”. Granate padaju u centralne dijelove Žepe, Vratara, Ribioca, Brda, Brezove Ravni… Intenzitet granatiranja je pojačan posebno u poslijepodnevnim satima. Slušali smo vijesti. Trebao se dogoditi zračni udar NATO-avijacije po srpskim uporištima oko Srebrenice, ali izgleda ništa od toga. Zračni udar bio je predviđen za oko 2:30, ali nisu djelovali mada su neki avioni nadlijetali, možda čak i srpski jer za njihovu vojsku pravila ne postoje. Oni rade šta hoće, ušli su u grad Srebrenicu! Srebrenica je pala! Danas, pred očima cijelog svijeta. Šta da se kaže još? Strah me i pomisliti šta čeka građane cijele srebreničke teritorije koji su se zbili u sam grad. Ako laže koza, ne laže rog! Na snimcima srpske televizije gledamo kako Mladić, srpski general, šeta Srebrenicom govoreći da su je oslobodili od ”turskih dahija”, te je poklanja srpskom narodu. Svašta! Struja koju dobivamo iz naših centrala iz rijeke, još nas služi, tak da se može nešto i saznati i vidjeti.
Sad je 22:00, dva sata prije ponoći. Pješadijsko oružje oko Žepe ne prestaje, od kako su danas saznali da je Srebrenica njihova. Vesele se okupaciji tuđeg. Gledamo srpsku televiziju i ne mogu da vjerujem da se ipak to desilo. Priznajem da sam u podsvijesti gajio nadu da će to ipak neko zaustaviti, ali to se nije desilo, gnusan osjećaj i nadasve očajan. Mislio sam da će neko uslišati apel Nine Ćatića, koji se večeras ne javlja na radiotalasima BiH. Niko se nije ni osvrnuo na nas. Izgleda da nema nikakve sumnje u snimke iz Srebrenice, a pravili su, odnosno montirali snimke, kako su zauzeli Žepu, prije nekoliko dana, vjerovatno da samo dotuku moral Srebreničanima.

Mladić izdaje stroga naređenja za kretanje dalje. Tenkovi ulaze u grad! Pješadija se užurbano komeša! Mrtva tijela na ulicama, i sve je vrlo precizno snimljeno!
Pokušavamo pronaći riječi utjehe, povratiti izgubljenu vjeru i moral, ali ništa ne može promijeniti stanje u kojem se nalazimo. Nade da smo ipak zaštićeni u demilitariziranoj zoni pale su, ogolivši do kraja istinu, pokazavši da smo živjeli u zabludi. Ali, sada treba poduzimati nešto kako bi smo se pripremili, ako je to moguće, da bar mi ostanemo. Današnje poslijepodne promijenit će sigurno mnogo toga. Šta će se desiti sa narodom u Srebrenici? Da li će biti pošteđeni krvavih kama srpskih kasapa koji su nahrlili u Srebrenicu. Miris krvi ih privlači, neće moći odoljeti izazovu. Da li postoji ”neko” ko će se bar sad obazrijeti, jer nije kasno, i pomoći napaćenom i ugroženom narodu Srebrenice? Proteklih godina podupiraše Bosnu i Hercegovinu na njenim granicama na Drini. Sada, da li su još ikome potrebni ti heroji Srebrenice. Oni su heroji koji su trpjeli nezapamćenu golgotu, zajedno sa nama. Mi smo prema svemu sudeći sljedeći!

Nastavice se.

[Dedo]

#9728

Danas su nam dolazili iz Komande Brigade, s ciljem obilaska položaja koje smo učvrstili na postojećim iz proteklih godina. Dobili smo neka naređenja i upustva kako djelovati u slučaju napada, te nas upoznali o Srebrenici detaljnije. Dok smo pred sami akšam privodili kraju obilaženja linija Podtesla – Jelik, otpočela je pješadijska pucnjava na svim srpskim uporištima oko Žepe i evo još i dalje pucaju. Nismo znali šta se dešava. Pretpostavljamo da je to samo slavljenička kanonada. Kugle su zviždale svuda okolo, rasprskavajuća municija PAM-ova, PAT-ova, praga, poneka granata, da bi ih kasnije dolazilo mnogo više. Dugo smo ustanovljavali odakle sve puca i shvatili smo da je u potpunosti uvezan obruč oko Žepe čak i na mjestima gdje ih nije nikad bilo.
Dolazeći u bajtu saznali smo od kolega suboraca da su čuli na radiotalasima vijest da je pala Srebrenica. Dogovorili smo se da odem sa nekolicinom vojnika kod Behke, pogledati srpsku televiziju, i da se vidim sa svojima. Pojačali smo budnost i uvećali broj ljudi noćašnjih straža, maksimalno popunjavajući teren. I evo još uvijek gledamo okupatorsku televiziju, šta ćemo kad nemamo prijem sarajevske, odnosno BH televizije. Da i radio kojim slučajem ne radi, bruka, ne bi znali šta se događa u BiH i svijetu, mada smo svakako odsječeni od toga svijeta. Predosjećam da su nam dani odbrojani, držeći to za sebe dok istupam optimistički, samo da bih smirio paniku okolo. Teška misao me pojede u ovim trenucima, misao o mojoj porodici, pokušavam iznaći pravo rješenje o njihovoj sigurnosti, ovdje su suviše blizu prvoj liniji, kuda sa njima? Sa sobom znam šta ću, meni se zna i mjesto i dužnost. Ipak pored svega, moja porodica mi je najveća odgovornost, posebno sestre, premlade i ojađene već previše.
Poludjet ću!
Odgovornost u samoj odbrani posebno me i ne brine. Znam, moram pucati, stati na put krvoločnim zvijerima i sve ostalo nije ni bitno. Smrt se već i onako nadvila nad svima nama. Problem je zaštiti nejake. Mislim, a nema nikakve sumnje da li će nas napasti, pored Srebrenice koja pade pred očima svijeta, Vlade BiH, Armije BiH, kojima smo bili idoli nekad. Čini mi se sve do jučer. Neka ih je svih sram! Sram pred Bogom i narodom! Dozvolili su i samim tim doprinijeli padu Srebrenice, skoro pa koliko i Srbi. Borbe za Srebrenicu su izgleda gledali i slušali kao fudbalsku utakmicu, koju je prenosio ”legendarni ” Nino Ćatić.
Srebrenica je izgubila na domaćem terenu gospodo, izvještavaju reporteri ”gostiju”, dok se ne zna šta je sa našim Ninom. Isključen je iz programa i o njemu se još ništa ne zna.
Nino je nestao.

Nastavice se.

[Dedo]

#9838

Četnici su krenuli na Žepu
Petak, 14. juli 1995. godine

Kiša! Magla i vjetar! Mrak se polahko spuštao u kućice podno žepskih vrleti, kada su se četnici pokušali ušunjati u Lokvu i Papratnu njivu. Ipak, napadaju!? Odlučni su da pokore i ovaj dio, da pobiju i ovo malo preostalih Bošnjaka Žepe, koji nedužni iščekuju rasplet sudbine, koja visi o koncu. Postaje jasno, mračna sudbina se nadvila nad Žepom. Tonemo u noć koja će biti ispunjena košmarom i nesanicom, pod okriljem tamnih oblaka koji za sobom vuku najveću tamu i zlo.
Žepa je napadnuta!!!
Četnici su pokušali proći. Zaustavljeni su u prvom pokušaju na oba mjesta, a na različitim dijelovima fronta. Granatama svih mogućih kalibara zasipaju nasumice po cijeloj teritorije Žepe. Najviše upotrebljavaju minobacačke 120 mm granate. Borba koja je trajala oko dva sata prestala je pred akšam. Napali su liniju odbrane u Lokvi, prema Brezovoj Ravni. U kratkim pauzama jeke pušaka moglo se čuti kako se razmjenjuje vatra u predjelu Papratnih njiva kod Purtića. Nadrli su i tamo, a neće se završiti na tome. Još nemamo nikakvih vijesti o eventualnim ranjavanjima ili gubicima. Okršaj u Lokvi je tekao veoma žestoko, što nije bilo teško procijeniti odavde, sa razdaljine od oko petsto metara. Sjedim u zemunici i pomalo krijući napisah ove redove. Izbjegavam kao i dosad odgovore zašto pišem. Dan će još trajati oko pola sata. Vani je teška kiša i neobično oblačno. Bliži se noć. Granate cimaju tlo, geleri pište u mokroj travi. Pakujem papiriće i sumnjam da ću imati vremena da ubilježim naredni period, jer dužnost me zove.

Nastavice se.

[Dedo]

#9903

Ukrajinski vojnici prepustili nas četnicima
Hridić, srijeda 19. juli 1995. god.

Danas nam je javljeno da se vode neki pregovori kod Han Pijeska i zabranjeno nam je da otvaramo vatru. Primirje, lijepa riječ nema šta. Imali smo ga i protekle dvije godine pa ništa, četnici opet po svome. Jučer i danas su nadlijetali neki avioni. Nije bilo moguće odgonetnuti čiji bi mogli biti. Ne bi bilo čudo da su čak i četnički, jer za njih važeća zabrana letova ne važi. Nadlijetao je iznad Žepe također i neki avion koji je pravio veliku buku, za kojega rekoše da je to NATO avion koji snima teren.
Zadnji napad koji smo odbili bio je sinoć, kasno predvečer, a od jutros su četnici puškaranjem samo provocirali. Povremeno su prema našim naseljima i položajima ispalili poneku granatu, valjda prije nego su dobili informaciju da će biti održani pregovori, drugi za jedan dan, ovoga puta u Bokšanici. Čuo sam da su Srbi tražili pregovore. Moja je procjena da nam ne mogu ništa sa snagama kojima trenutno raspolažu – bar za sada. Svi njihovi napadi propali su. Naše linije odbrane, (tranšeje i rovove) koje smo osposobili proteklih dana i učvrstili ih kao nikad prije, izgledaju kao bedemi koje je teško osvojiti. Činjenica da nas napadaju, daje nam u startu prednost, a njima gubitke. Optimista sam da Jelik i zonu oko Jelika ne mogu osvojiti iako nemamo niti jedno oruđe, niti jedan PAM ili PAT. Pješadijsko oružje i nekoliko ručnih bacača raketa su ubojitiji od bilo koje artiljerije za četnike. Moral pobjeđuje, iako način i taktika kojom nas napadaju mnogo su drugačiji nego ’92. i ’93. godine. Ili imaju nekog boljeg stratega nego prije. Proteklih dana, od 14. jula, vode se žestoke i odlučujuće bitke za svaki pedalj Jelika, Lokve, Brezove Ravni, Gusinca, Ljubomišlja, Gođenske rijeke, Papratne njive, Brloške planine i Radave. Informacije dobijamo svakodnevno preko kurira i Civilne zaštite koja nam dostavlja gotovu hranu na linije odbrane.
Nisam čuo da ima ikakvih gubitaka, što mi je dosta čudno, ali hvala Bogu tako je. Čuli smo da ima ranjenih oko Brloške planine, dok je neko i na Brezovoj Ravni zadobio povrede i čini mi se na Gusincu. Nastao je opći haos, ali sve to nekako podnosimo. Neprestano nas tuku granatama sa svih uporišta, čak i onda kad krenu pješadijski, a dosta puta i ”podbace” tako da granate padaju po njihovoj pješadiji. Stmac još ne diraju, kao ni Ribioc, samo ih granatiraju, a tu smo se nadali ponajprije da će udariti njihove jedinice. Pokušali su prvo da oduzmu važne putne komunikacije, kao i kote, na mjestima koja sam spomenuo. Ne znam šta bi oni da slučajno nemaju artiljeriju. Pješadija nam ne može ništa. Oklopnjake polahko primiču svim ciljevima. U šali, a da malo sebi olakšamo, govorimo kako nije ni čudo što su izgubili Boj na Kosovu. Iako su bolje opremljeni, smjenjuju se, odmorniji su, ali još nas ne mogu pomaknuti sa linija odbrane. Noćas su cijelu noć dosađivali preko megafona sa nekih stotinu metara koliko su udaljeni na svojim novim zaposjednutim linijama. Zovu, vulgarnim riječima vrijeđaju, pokušavaju nas zaplašiti. Na svaku dobro sačekanu blisku borbu ustuknu.
Neće im biti lahko naše kože oderati, ipak se još držimo. Moral svih nas je visok. Shvativši da im je plan osvojiti teritoriju Žepe i pobiti ovo malo nas, dajemo sve od sebe da se sa Žepom ne desi kao sa Srebrenicom. Mada, mislim ne bi se to ni Srebreničanima desilo da je Naser Orić bio tamo. On i drugi ključni oficiri Srebrenice, prebačeni su negdje u dubinu slobodne teritorije na neka školovanja. Ili ih je možda neko i sklonio znajući šta treba da se desi. I dalje mislim da se radi o velikoj izdaji sa naše strane. I sa nama je sigurno nešto planirano.

Nastavice se.

[Dedo]

#9984

Ukrajinci koji su nas trebali štititi, nisu ni repom mrdnuli. Prvi dan, 14. jula, počeli su da bježe sa svojih punktova oko cijele Žepe. Na svim tim mjestima bili su na oku našim vojnicima koji su ih razoružali, čim su primijetili da hoće pobjeći. U selu Ribioc su uhvaćeni u samom bijegu i kod njih su nađene srpske vojne karte, po kojima su trebali da se izvuku pješke do Borike. Svjedok sam postojanja tih karti koje sam vidio prije dva dana. Išao sam donijeti municije za M-84, koje je bilo na hiljade u ukrajinskom transporteru. Bili smo prinuđeni da sami uzmemo municiju i branimo se kada to nisu oni uradili, a bili su zato tu, u Žepi, zaštićenoj zoni UN-a. Vidio sam kako je precizno bio ucrtan put iz Ribioca preko stijena (pored Drine), preko Stare Gore na Boriku. Pošto su Ukrajinci, koji su, da ponovim bili u bijegu, razoružani, sprovedeni su u našu glavnu bazu u Žepi. Dok su ih naši vojnici vodili prema Žepi, oni su ih vrijeđali. Govorili su kako su im Srbi braća, da nas treba sve pobiti, spominjući Srebrenicu – ”prelazili su prstom preko vrata”. Sve je ukazivalo na to da su bili maksimalno upoznati šta Srbi namjeravaju. Tako se ponašaju pripadnici sile koja štiti cijeli svijet, ti nepristrasni UNPROFORCI. Oduvijek su bili otvoreno pristrasni Srbima. Oružje koje smo im oduzeli na svim punktovima, dobro će nam doći. Znali smo da im niko ne bi oduzeo oružje da su bar probali stati u zaštitu civila i golorukoga stanovništva, zbog čega su zapravo i bili tu. Komandant Avdo Palić tražio je od njih zaštitu drugoga dana napada, ali oni su to odbili, rekavši da neće da ginu. Sve bi bilo drugačije da nisu počeli bježati, onesposobljavajući vozila i oružja kako ih ne bismo mi upotrijebili. Tu su se prešli, sve je brzo osposobljeno, sve je u funkciji. Prevariti Žepljaka viša je matematika. Pričali su sasvim otvoreno da kada im istekne ugovor u UN-u doći će opet ovamo u rat jer Srbija dobro plaća.
PAM na ukrajinskom transporteru rastura četnike oko Brezove Ravni i po Gusincu. Nije prestajao prethodnih dana. Milina ga slušati, znajući da je naš. U nama vlada velika znatiželja kakvi će biti rezultati današnjih pregovora. Evo rekoše da su naši pregovarači upravo prošli Jelik sa Ukrajincima prema vrhu Bokšanice. Nisam znao do ovog trenutka da je Ratko Mladić na Bokšanici, te da je on insistirao na pregovorima. Čudno je to, jer njima nisu potrebni pregovori, osim ako ih je izginulo previše. Mada, mislim da samo hoće da dobiju na vremenu. Allah dragi zna šta se dešava i kako nam pokušavaju doći glave. Čudi me da niti na nas, niti na Srebrenicu, niko ne obraća pažnju, kalo da nikome u Sarajevu i Tuzli nije stalo do nas. Kao da je cijeli svijet jedva čekao da nas pobiju četnici. A sada, šta će biti, bit će! Treba poslati što više četnika dolje, odakle će gledati kako trava raste ka nebu. Tačno je 14:00 poslije podne, dan srijeda.

Nastavice se

[Author]

Posts