-
Ribоlоvačkо-lоvački dоm na Tоpliku
Ni ribara ni čuvara
Tоpla voda Tоplika i četiri međusоbnо pоvezana bazena idealni su za uzgоj svih vrsta ribe od mlađi do kapitalnih primjeraka. Danas sve to propada
Dоk se na dоmaćoj pijaci kilоgram svježe ribe cijeni i prоdaje i dо deset maraka i dоk mnоgi, pa i uz veliko zaduživanje, pоkušavaju da dođu dо оbjekata za uzgоj ribe, dоtle u Rоgatici prоpada već uređen ribnjak.
Riječ je o ribnjaku kоji je svojevremeno izgrađen uz ribоlоvačkо-lоvački dоm na Tоpliku, takоreći, u užem centru grada. Tоpla vоda Tоplika i četiri međusоbnо pоvezana bazena idealni su za uzgоj svih vrsta ribe оd mlađi dо kapitalnih primjeraka.
U оkviru dоma nekad je bilо i mrestilište a danas ga nema. Neće mnоgо prоteći vоde Tоplikоm kada će se naоčigled mnоgih Rоgatičana pоčeti urušavati i bazeni, ali i sam lоvačkо-ribоlоvački dоm.
Lovački dom: Gosti više ne dolazeOvaj оbjekat dо prije gоdinu-dvije biо je na kоrišćenju preduzeća Drvne industrije “Sjemeć”. Kaо visоkоkоmfоran оbjekat, mоgaо je da primi i najuglednije gоste kоji su u Rоgaticu dоlazili namjerno ili slučajnо.
Ali, Drvna industriji nije dоbrо pоslоvala, pa je pоlakо tоnuо i Ribarskо-lоvački dоm. Drvоprerađivači su ga napustili, оdnijeli. svоj inventar i оpremu i sad je u njemu pustоš.Pustоš je i оkо dоma. Vrata na kapiji već su оdvaljena a zub vremena osjeća se i na drugim dijelоvima zgrade i pratećih оbjekata, pоsebnо na bazenima za uzgоj ribe. Оni su zarasli u kоrоv i žabоkrečinu. Vоda teče i razara оkоlinu.
Šta će na kraju biti оd svega оvоga, mnоgi ne znaju. Mali brоj оnih kоji bi trebalо da znaju, neće da pričaju. I takо u krug.
Mоžda bi i tu neka vrsta lоvačkо-ribоlоvačke privatizacije bila jedini izlaz?!
S. MITRОVIĆ.Stopama deda Jove sa Romanije
Politika
Slaviša Sabljić
02/11/2009
Uspomene na čuvenog travara Jovu Mijatovića u rodnim Ozerkovićima ne blede
Milivoje i Delivoje: sin i unuk čuvenog travara (Foto S. Sabljić)Ozerkovići – I ovog oktobra u Ozerkovićima mnogi su se setili Jove Mijatovića, narodnog lekara i svetskog putnika. U rodnoj kući čoveka koji je svetom proneo ime Romanije, Rogatice, Sokoca i rodnih Ozerkovića, vreme je na trenutak stalo. Jovin sin Milija i snaha Janja, te isceliteljev unuk Delivoje sa ženom Stojkom. U Jovinoj radnoj sobi u kojoj je primao, lečio i donosio radost ljudima, nošnja bez koje Jovo nigde nije odlazio. Na suprotnoj strani polica, a na njoj složeno na hiljade listova rukom ispisanih lekova od šumskog bilja i načina na koje se oni spravljaju, koje je travar sa Romanije godinama skupljao.
– Dohvatio sam se i ja trava i lekovitog bilja. Neću dati da se ugasi posao kojim se svetom pročuo moj deda. Jasno je svima da ni ja, a ni bilo ko drugi ne može nadmašiti deda Jovu. Ali pokušaću. Neću se dati – kaže Delivoje.
Kada je Jovo 1986. godine umro, odnosno na sebe podigao ruku, imao je godina više nego što se mislilo.
– U matičnim knjigama koje sam pronašao u Rogatici, uz njegovo ime bila je ispisna i 1886. kao godina njegovog rođenja. Pretpostavlja se da je živeo i duže od veka, pošto se u njegovo vreme odlazilo matičaru i po nekoliko godina posle rođenja – objašnjava Delivoje.
Uz asfaltnu saobraćajnicu koja od Sokoca vodi prema Rogatici, godinama je stajala tabla koja je ukazivala da je tu ,,Jovina stanica”. Table na skretanju ka rodnom selu travara sa Romanije odavno nema. Ali u Ozerkovićima još je puno priča o kolonama nesrećnika koji su spas tražili kod Jove travara. Među hiljadama običnih ljudi, ali i akademika, poznatih političara i visokih oficira, Jovin sin Milija i unuk Delivoje najradije se sete priče o bivšem američkom predsedniku Ričardu Niksonu i njegovom bolesnom sinu.
– Ko zna kako, ali Nikson je čak u Americi čuo za moga dedu. Pozvao ga je u Vašington da mu leči sina. Deda je to uradio, kao i u bezbroj drugih prilika. Izlečio mu je sina, a kao nagradu američki predsednik mu je darivao prsten – priča Delivoje.
Sećaju se i slučaja mladića po prezimenu Subotić. Od njega su čak i u Ljubljani digli ruke prognozirajući mu ,,samo nekoliko meseci života”.
– Kada je izgubio i poslednju nadu, dolazi kod dede koji u početku nije bio baš zainteresovan pošto ga taj Subotić ranije nije nešto poslušao. Kada je pristao na dedine lekove, taj Subotić je živeo još 22 godine – seća se Delivoje.
Često je Jovo Mijatović bio na meti opštinskih komiteta. I robijao je zbog svog ,,nadrilekarstva”. Ali starina je sve izdržao… Ni danas niko ne zna zašto je skončao na način nesrećnih ljudi, onih kojima je život okrenuo leđa. U Ozerkovićima niko o tome ne želi da priča. Tajnu je odneo sa sobom u grob nad kojim je danas bronzani kip travara sa Romanije u prirodnoj veličini kojeg je Jovo Mijatović još za života sebi podigao.
Ostali bez kuce jer nemaju dovoljno bodova
Hamed i Iza Becirovic iz Brcigova zive u kolibi pored porusene kuce
Autor: Al. B.
08.11.2009. 11:31
Bracni par Becirovic: Nema koristi od popunjavanja zahtjeva
Foto: A. Bajramović
Hamed i Iza Becirovic, dvoje starih koji su zakoracili u osmu deceniju zivota, odustali su od podnosenja aplikacija za obnovu njihove kuce u selu Brcigovo kod Rogatice. Iako im je pravo na obnovu imovine koju su napornim radom stekli prije rata garantirano jos u Dejtonu, kod domacih vlastodrzaca nisu zadovoljavali kriterije da dobiju krov nad glavom.– Dosli smo 2000. godine u satorsko naselje. Toliko je naroda bilo da sam morao cekati da dobijem mjesto. Jedna zena se razboljela, otisla u Sarajevo i ja sam zauzeo njen krevet, a sin je spavao u automobilu – prica nam Hamed.
Nakon sto je mjesec proveo u pecini u obliznjoj planini, Hamed je sa komsijama preko Gorazda i Grepka 1992. godine stigao do Tarcina, a potom Sarajeva. Zelja za povratkom na svoju djedovinu i danas je jednako jaka, ali u kolibi koju je izgradio pored porusene kuce.
– Podnosio sam zahtjeve da mi naprave kucu, ali kazu nemam dovoljno bodova. Jedno vrijeme sam popunjavao prijave i sada sam odustao od toga. Vidim da nema koristi – kaze Hamed
ONLINE GLASNIK BOSANSKOG KONGRESA – AVAZ
November 10, 2007
ZEPA
UvodZepa, pojam ranije dobro poznat onima koji procitase pricu nobelovca I. Andrica “Most na Zepi”, ponovo se nakon legende o gradnji tog mosta u 16 vijeku, sire procula nesretnim ratnim dogadjajima u Bosni 90 tih godina. Junacki otpor tih slabo naoruzanih gorstaka, naseljenih u nepristupacnoj plodnoj zivopisnoj kotlini, u kojoj je po padinama, kao rojevi pcela, nacickano 18 sela, a podnozjem tece zapjenusana Zepa, usao je u ratne izvjestaje i hronike svih znacajnijih bjelosvjetskih glasila. Prica se, da i za vrijeme onoga rata, nijedna vojska nije se ohrabrila uci i suociti sa opasnoscu negostoprimstva. Pristupi u kotlinu sa dvije uske ceste, jedna od strane Rogatice a druga od Han Pijeska, lako su se mogli kontrolisati i sprijeciti da udje sve sto se krece, a posebno ako je vece od pjesaka.
Pocetkom rata u Bosni u junu 1992 jedna kolona srpske vojske sa tenkom, oklopnim transporterom i vise kamiona pokusala je uci u ono sto je uvijek bilo zabranjeno. Posljedice su bile tragicne: vise od 60 poginulih a nepoznat broj ranjenihuz unistenje vozila bio je bilans tog pokusaja. Od tada pa do
kraja jula 1995 vise nije bilo ozbiljnih pokusaja ulaska. Umjesto toga nastavljeno je stalno granatiranje sa daljine i unistavanje svega bez razlike u ovoj od strane UN “zasticenoj” enklavi, u koju se pored lokalnog bosnjackog stanovnistva slilo sve sto je bjezalo iz okolnih okupiranih podrucja Visegrada, Han Pijeska, Rogatice, Sokolca itd. ukupno blizu 4000 dusa.Tako se za 3 godine rata ovaj plodan vocarski kraj pretvori, sto od baruta, sto od neodrzavanja, u divlju sumu ranjenu, razvaljenu i napadnutu bolestima. Nesto hrane od UN sto
je propustano, nesto struje koju su vrijedni gorstaci proizvodili na Zepi malim improvizovanim centralama, nesto municije i oruzja koje je stizalo samo njima poznatim stazama i bogazama ili otimano od neprijatelja, odrzalo ih je do kraja jula 95.Kada je poslije pada i tragedije Srebrenice iz ove enklave po sporazumu evakuisano civilno stanovnistvo pod nadzorom UN, a vojska se probila tajnim puteljcima i vododerinama uz vrlo malo zrtava prema Kladnju, usla je srpska vojska i u opustjeloj enklavi popalila i minirala sve sto je bilo plod vjekovnog ljudskog rada. Nestalo je sve osim mosta koji je valjda svojom impresivnoscu zaustavio i osvajace. Tada
je u Zepi za narednih skoro 5 godina zavladao mrtvi mir bez igdje ikoga osim divljih zivotinja.Povratak i obnova
Negdje pocetkom aprila 2000, oko 50 Zepljaka odlucilo je da se vrati i izvidi mogucnosti opstanka. Ovo se odmah proculo i prvi je priskocio u pomoc UNHCR donacijom satora i hrane. Slijedili su njemacki bataljon SFOR-a donacijom sredstava za obnovu 40 kuca i holandska organizacija DRA takodje donacijom sredstava za 40 kuca, skolu, ambulantu, dva traktora i “Jeep”. Americka agencija za medjunarodni razvoj (USAID) obezbjedila je sredstva za obnovu potpuno unistene elektro energetske mreze u podrucjima povratka. Vec pocetkom maja 2000 u Zepi je boravilo oko 200 povratnika od predratnih oko 3000 stanovnika. Naravno, ovisili su od pomoci u hrani i drugim potrebstinama sto je stizalo od humanitarnih
organizacija, rodjaka, prijatelja, posjetilaca itd. Zapocelo se od onoga sto je uvijek prvo: ciscenje rusevina iraskrcivanje puteva i rastinja.Toplo junsko prijepodne. Krecemo iz Han Pijeska asfaltom 12 km. do odvojka uske makadamske
ceste za Zepu. Mi smo prethodnica za sagledavanje rjesenja za dovod struje. Ulazimo, sve zaraslo. Pratimo tragove par vozila koja su prosla. Kao i svugdje treba biti oprezan radi mina. “Jeep” stalno udara bocno u granje izraslo zbog visegodisnjeg neodrzavanja. Nakon par kilometara mala cistina i mramorni
spomenik izradjen poslije rata sa oko 60 imena poginulih srpskih vojnika 1992. Malo dalje ispod puta prevrnut zahrdjao tenk JNA. Dublje u provaliji ostatci spaljenih kamiona. Mrtva tisina, covjeka malo podilazi jeza.Nakon 3-4 km. sa desne strane cistina i mali sator pored srusene kuce. Pored satora “fijaker” sporet. Stariji covjek i zena prilaze. Pitamo gdje smo?Kazu ovdje je bilo selo Purtici, oko 40 domacinstava. Ne vidi se nista cak ni rusevine, sve je zaraslo i podivljalo.
Nakon oko sat voznje gledajuci usput porusena sela udjosmo u Zepu, centralno mjesto u dolini. Sve je sruseno. Veliki satori UNHCR i malo popravljen krov bivse ambulante, sve namjenjeno za kolektivni smjestaj. Skupilo se dosta Zepljaka. Pitamo ko je glavni, ko vodi spiskove, ko se brine o donacijama, ko uopste vodi evidencije. Kazu Hasib Omanovic je predsjednik udruzenja za povratak. Nalazimo ga, energican jak covjek srednjih godina. Vodi dosta pedantno spiskove povratnika, kuca za obnovu, kontaktira sa donatorima, stize na sve. Mi se predstavismo. Struja je magicna rijec svugdje.
Lica se razvedrise. Vidimo sve starije osobe. Pitamo gdje je omladina? Kazu 5 godina je dug period. Vecinom su otisli u prekookeanske zemlje, a nesto se snaslo po Sarajevu, Zenici… Vratili bi se i oni rado, ali nema posla. Od cega da se zivi? Mala djeca nema skole itd. Mi stariji vratit ce mo se svi
nemamo kud, sad nas deloziraju po Sarajevu, Visokom, Zenici itd. Bit ce bolje kazemo. Vidjet ce mo se uskoroponovo.
…..
Epilog28 novembar 2000, sve je spremno za pustanje u pogon prve faze obnovljene alektricne mreze. Americki ambasador Gosp. Tomas Miler uz prisustvo mase naroda, direktora USAID, predstavnika izvodjaca, donatora i zvanicnika iz Elektrodistribucije R.S. svecano, poslije prigodnog govora, pokrece polugu u trafostanici i ulicna rasvjeta u Zepi je planula. Ambasador je odusevljen prirodom i ljudima sa kojima se rukuje i prica. Otisao je pjesice do mosta i divio mu se. Obecava da ce doci na proljece specijalno na teferic. U medjuvremenu se ubrzano zavrsavaju kuce i razvodi struja druge faze. Ide sporo nismo zadovoljni ali je teren tezak. Bojimo se snijega. Vrijeme srecom i dalje sluzi. Posljednja posjeta prije finalne inspekcije 25 januar 2001, jos maloi sve ce biti gotovo.
Zepa opustila, mnogi otisli. Ostalo oko 80 povratnika da prezimi. Ostali, koji su imali negdje smjestaj, otisli jos bar jednu zimu provesti dok se situacija sa obnovom jos ne popravi. Kazu bice nas na proljece bar 700 ako Bog da, nema vise politickih prepreka samo da se nadju donatori, ni nama se ne sjedi u tudjem. Mrak nas hvata u sumi iznad Zepe. Dvije divlje svinje na cesti, valjda i one zadovoljne, pojavile se da nas isprate. Imace ih ko loviti.
M. TufoTvornica posuđa “ALPO” Rogatica
Tvornica posuđa “ALPO” smještena je u industrijskoj zoni grada Rogatice , na lijevo obali rijeke Rakitnice. Rogatica se nalazi na 65-om kilometru putne komunikacije Sarajevo – Višegrad.
PROGRAM
Posuđe od aluminijuma
Sadašnji proizvodni program čine :
1. expres lonci “PRETIS” od 5 i 7 litara
2. obični lonci i šerpe raznih veličina
3. tave prečnika 200 mm, 240 mm i 280 mm, sa jednom i dvije ručke
4. mljekomjeriMaterijal kao polazna sirovina u proizvodnji je : legura Al, AlSiMg, AlMg 2 , AlMg 3 u obliku rondela (diskova) prečnika, zavisno od artikla za koji se koristi.
U predratnom periodu u tvornici se proizvodilo:– expres lonaca “PRETIS” 50.000 komada
– običnih lonaca i šerpi 25.000 komada
– tava 35.000 komada
– kanti za mlijeko 6.000 komada
projekat Lagostina
U cilju unapređivanja i povećanja proizvodnje , postojao je interes, po svaku cijenu povezati se sa ino-partnerom proizvođačem posuđa, koji bi nam omogućio brži razvoj i unapređenje u oblasti proizvodnje. Kontakt je uspostavljen sa Italijanskom firmom “LAGOSTINA” , koja se nalazi u Omegi na sjeveru Italije. Razultat tih nastojanja za saradnju doveo je do potpisivanja Ugovora o dugoročnoj proizvodnoj kooperaciji, potpisan 1984. godine. Rezultat razvoja poslovnih odnosa, doveo je do potpisivanja Ugovora o zajedničkom ulaganju sredstava sa “LAGOSTINOM” i izgradnji tvornice za proizvodnju posuđa od nerđajućeg čelika.Za potrebe ove tvornice, izgrađena je proizvodna hala- građevinski objekat sa kompletnom infrastrukturom u neposrednoj blizini stare tvornice. Projektovani kapacitet ove tvornice je 244.000 jedinica, posuđa od nerđajućeg čelika. U objektu su izvedene kompletne elektro instalacije prema važećim tehničkim normama i prema tehnološkim zahtjevima projektovane tvornice posuđa. Objekat se snabdijeva sa kvalitetnom vodom u dovoljnim količinama, a izvedena je kompletna razvodna mreža sanitarne i tehnološke vode. Obezbjeđeno je kvalitetno zagrijavanje objekata toplom vodom iz kotlovnice koja je u neposrednoj blizini proizvodne hale.
Rogatica: Trijumf Dušana Radovanovića
Utorak, 03 Studeni 2009 09:17 – 2009 09:21
U znak sjećanja na istaknutog šahistu i jednog od osnivača šahovskog kluba u Rogatici,
Ratomira – Rate Brkića, koji je izgubio život u saobraćajnoj nesreći prije 29 godina,
održan je memorijalni šahovski turnir, koji je igran po Švajcarskom sistemu u devet kola.
Poslije zanimljivih partija, koje je pratio i znatan broj ljubitelja drevne igre prvo mjesto sa 7
poena osvojio je Dušan Radovanović.
Drugo i treće mjesto sa istim brojem bodova, ali lošijim dodatnim kriterijumima, zauzeli su Dejan
Pavlović i Lazar Stavnjak.
Četvrto i peto mjesto sa šest poena zauzeli su Mitar Azić iz Gacka i Vladimir Bilić iz Višegrada;
šesto, sedmo i osmo mjesto pripali su Milanu Miljkoviću iz Trebinja, Momiru Ašonji iz Istočnog
Sarajeva i najbolje plasiranom domaćem šahisti Dragoslavu Ivanoviću sa 5,5 poena… I tako
redom, do mlađanog Dejana Ašonje (1― poen) iz Škole šaha ŠK Gorski Termag.
Ova smotra je okupila 23 šahista iz Rogatice, Višegrada, Sokoca, Novog Goražda, Goražda,
Istočnog Sarajeva, Gacka, Trebinja i Požege (Srbija), koji su došli da po 26. put vrate sjećanje
na legendu rogatičkog šaha.
Prije početka turnira, koji je otvorio saigrač Rate Brkića i dugogodišnji član ŠK Gorski, Radovan
Rosić, delegacija šahista posjetila je grob pokojnika u rodnom selu Ziličina kod Rogatice, odala
mu poštu i položila cvijeće na šahovsku tablu, koja na najbolji način govori o tome šta je bila
ljubav čovjeka čiji je život prekinut u 36. godini.
Učesnike turnira i sve poštovaoce lika i djela njenog supruga pozdravila je uz riječi zahvalnosti
Brankica Brkić.(Glas Srpske
- You must be logged in to reply to this topic.