-
Nema hajra sve dok Srbi ne kažu istinu o tri rata
Muslić pamti dva svjetska rata i vrijeme kada su sporove među ljudima i druge pravne stvari rješavali mahalbaše i knezovi…
18.09.2009. 12:30
Hajdar sa suprugom Dudijom pred kolibom: Ovdje je slađa i glavica luka
Hajdar Muslić rado bi Bajram čekao u Brčigovu kod Rogatice, tamo gdje je rođen prije 79 godina.
– Čovjek može živjeti gdje god hoće, ali nikada ne zaboravlja mjesto gdje je rođen. Kada bih jeo jedan obrok, a u Sarajevu imao tri, ja bih opet volio ovdje. Ovdje mi je slađa glavica luka s komadom hljeba nego meso i štruca u Sarajevu – kaže nam Muslić.
Izbori 1939.
No, Bajram se ne može dočekati u kolibi koju imaju u svom selu, pa su on i supruga Dudija danas s djecom u Sarajevu. Ipak, misli lete decenijama unazad, kada je u Brčigovu bilo 75 kuća i bajramska radost u Rogatici bila prisutna na svakom koraku.
– I za vrijeme Kraljevine, kao djeca, radovali smo se isto kao i sada. Uvijek se spremala bolja hrana. I slatko. Bombona nije bilo, nego šećerke se one šarene dijelile – sjeća se Hajdar i priča nam kako se tokom ramazana vrijeme iftara oglašavalo pucnjem topa iz Goražda, koji bi djeca nestrpljivo iščekivala.
Preživio je Hajdar dva rata, u kojima je gubio najbliže. Sjeća se i vremena kada su sporove među ljudima i druge pravne stvari rješavali mahalbaše i knezovi, današnji vijećnici.
– Mahalbaša je bio Jakub Šljivo. On je prijavljivao rođene i odjavljivao mrtve. On ti je bio sve. Nisi trebao otići u sud, on što ti je rekao, zakon je bio. A kod Srba je bio knez Jovan Rajak – sjeća se Muslić i nastavlja priču o zanimljivim izborima 1939. godine:
– Pred sami rat Grujo Jevđević iz Prače i Ragib Čaplja iz Rogatice kandidovali su se za odbornike. Grujo je davao po dvoje opanke fašnjake, kožne, na svaku porodicu i po sto kila “nutmera”, bijelog brašna. A Ragib je davao 50 kila i po jedne opanke ko za njega glasa.
Opanci i putevi
Pobijedio je Ragib, zahvaljujući dobroj reklami u kojoj je koristio i prvi zvučnik u Rogatici.
– Sajko Alić bio je poduzetnik kada se pruga kopala. Imao je jednog koji je bio zadužen da iznad njega maše da muha na njega ne bi pala. Kada pođe u Rogaticu, u jedan fijaker stavi štap, u drugom je Sajko, a u trećem fes – kaže Hajdar.
Nastavlja prepričavati razgovor s jednog od sijela u Brčigovu, na kojem Sajko ljudima govori o “čudu neviđenom”, maloj kutiji iz koje neko “krupno” govori.
– Sanduk mali, pribijen na drvo, a u njega zatvorili čovjeka. I viče da glasamo za Ragiba Čaplju, jer će biti povoljniji za muslimane od Gruja – opisuje Muslić.
Ni danas, zaključuje, nije mnogo bolje, jer se pred izbore, umjesto opanaka, obećavaju kuće i putevi, a umjesto “nutmera” dijele paketi.
– Gledajući ove što nas vode, nema hajra ovoj zemlji. Nema napretka sve dok Srbi ne kažu istinu. I o Prvom, i o Drugom svjetskom, i o ovom ratu – kaže Hajdar Muslić.
Titina država
Preživio je Hajdar Muslić i Kraljevinu, u kojoj je nosio opanke i pantalone od sukna, ispratio ustaše koji u Jasenovac odvedoše veliki broj komšija i rođaka, te Titinu državu.
– U Titinoj državi bilo je gore nego za vrijeme kralja. Zakrpa na zakrpu. Kada pantalone na plot objesiš, hoće da ga obore – priča Hajdar.
Autor: A. BAJRAMOVIĆ
IMFORMISANJE U ROGATICI
Danas na području opštine Rogatica djeluje jedno informativno
glasilo – privatna radio stanica ” Radio 303 ” koja svoj program emituje četiri časa dnevno, čija je programska šema uglavnom muzičko-zabavnog karaktera. Signal ove radio stanice pokriva opštine Rogatica Sokolac, Han Pijesak i Goražde.
Pored ” Radija 303″ građani su u mogućnosti da prate i druge radio stanice: ” Radio RS ” ,
” Radio BiH1 ” i druge , a od televiziskih programa na cijelom prostoru opštine Rogatica
mogu da se prate signal ” RTRS ” , ” TV PINK BiH ” , ” BHT1 ” i ” TVBN ” s tim što uži
dio grada ima mogućnost priključenja i praćenja kablovske televizije preko operatera
” Elting ” Pale . Štampa se i doprema redovno : dnevna , sedmična i periodična izdanja
izdavača iz Republike Srpske , Federacije BiH , kao i ostalih zemalja iz okruženja.U skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama, u okviru Opštinske uprave
postoji referat ” Plan , analiza , statistika i informisanje ” preko kojeg građani mogu da
se informišu o svim pitanjima iz rada lokalne samouprave.
U cilju bolje informisanosti građana urađen je , pored ostalih Vodič za pristup infor-
macijama, Indeks regist informacija u posjedu opštine Rogatica, te skupštinski info letak
koji su smješteni u holu opštine i besplatno dostupni građanima.Obnova Andrićevog mostova čeka novac
Datum: 24.09.2009 23:59
Autor: Dražen Remiković
http://www.youtube.com/watch?v=-Xy2-Kd-d2U
BANJALUKA, VIŠEGRAD – Za most na rijeci Žepi i Stari most na Drini u Višegradu, koje je u svojim djelima opisao nobelovac Ivo Andrić i koji predstavljaju svjetsku kulturnu baštinu, trenutno nema novca za sanaciju, iako su odavno ‘stasali’ za opravku.
Obnova Andrićevog mostova čeka novacIako nadležni tvrde da su oštećenja ova dva kulturna spomenika bezazlena, te da nema ni govora o opasnosti da bi se mogli srušiti, mještani tvrde da se može dogoditi upravo suprotno.
Predsjednik Savjeta mjesne zajednice Žepa Mustafa Omanović kaže da se pukotina i oštećenja na mostu iz godine u godinu sve više povećavaju, te da je jasno vidljivo da tu nešto nije u redu.
“Golim okom se može vidjeti da se svakog proljeća, kada se snijeg počne otapati, jedna strana obale, a i mosta spušta za dva do pet centimetara niže. Ne mogu sa sigurnošću reći koliko je tačno široka pukotina, ali je svake godine sve veća”, tvrdi Omanović, dodajući da je pitanje dana kada bi se jedna strana obale mogla obrušiti.
On je napomenuo da je takođe vidljivo odvajanje kamena od kojih je most napravljen, te istakao da niko do sada nije dolazio da izvrši uviđaj.
Radomir Jovičić, načelnik opštine Rogatica, smatra da stanje mosta nije takvo da će se nešto naprasno promijeniti, te da je most prilikom izmještanja sa ušća rijeke Žepe na sadašnju poziciju na jednoj strani malo slegnuo.
“Jedna strana na koju je most postavljen nije dovoljno stabilna i na njoj ima malo slijeganja i to ima refleksiju na sami most i na pukotinu u njemu”, objašnjava Jovičić, naglašavajući da u ovom slučaju treba uraditi jedan ozbiljniji građevinski poduhvat.
On je istakao da prvo treba napraviti kvalitetan i ozbiljan projekat za sanaciju, te da nema svrhe tražiti sredstva ako ne postoji projekat na koji će ona biti utrošena.
Tomislav Popović, načelnik opštine Višegrad, kazao je da je izrada prostorne dokumentacije za saniranje Starog mosta na Drini u toku, te da bi radovi trebalo da počnu u maju naredne godine, ako sve bude teklo po planu.
“Teško je procijeniti koliko će koštati sanacija mosta, s obzirom na to da je sama dokumentacija i izrada projekta koštala oko 270.000 dolara”, kazao je Popović, naglašavajući da trenutno ne izvode nikakve radove na mostu, te da je posljedica oštećenja isključivo zub vremena.
U Republičkom zavodu za zaštitu kulturnoistorijskog i prirodnog nasljeđa RS su rekli da od kada je most u Višegradu uvršten na listu UNESCO-a, predviđeno je da u narednih nekoliko godina bude urađena sanacija, te da je jedan takav projekat rađen 1990. godine, kada su sanirana dva riječna stuba ovog mosta.
“Ta varijanta bi sad trebalo da bude nastavljena, a posao je preuzela agencija turske vlade “Tika”. Ona se takođe obratila Zavodu i za most na rijeci Žepi i tražila da mi predložimo objekte iz doba turske vladavine koji će biti restaurirani”, kazala je Milijana Okilj, načelnik Odjeljenja za konzervatorsko-restauratorske poslove u ovoj instituciji.
Ona je naglasila da je Zavod za restauraciju predložio most na rijeci Žepi i most u Ovčijem brodu kod Nevesinja, te da, kada je riječ o dosadašnjim rezultatima, obavljen je samo vizuelni pregled mosta na Žepi, pri čemu je konstatovano stanje mosta.
“Sada nemamo sredstava u budžetu za takve poduhvate jer se radi o milionskim iznosima. Tome se mora planski pristupiti i bez daljih istraživanja bi ocjena stanja mosta bila samo paušalna”, kazala je Okiljova.
Ona je naglasila da bi bilo jako neozbiljno da se na osnovu vizuelnog pregleda kaže da li most može da se sruši ili ne, te da je Zavod uputio predloge za sanaciju “Tiki” i, kako kaže, nadaju se da će odgovor biti pozitivan.
“Imamo preko 400 sličnih zdanja na teritoriji RS. Sredstva koja mi možemo da izdvojimo su beznačajna ako ih podijelimo na sve ove objekte”, zaključuje Okiljova.
Ekshumirani ostaci tri osobe
Ponedjeljak, 28 SEPTEMBER 2009 15:52
Posmrtni ostaci tri osobe ekshumirani su danas na lokalitetu Lađevine, općina Rogatica. Ekshumaciju je obavio Terenski ured Instituta za nestale osobe u Sarajevu.
Posmrtni ostaci su prevezeni u prosekturu Gradskog groblja Visoko, gdje će biti uzeti uzorci za DNK analizu.
Ekshumacijom je rukovodilo Kantonalno tužilaštvo Sarajevo, saopćeno je iz Instituta za nestale osobe BiH.
(FENA)
Intervju s Esmom Palić, borcem za istinu i pravdu
Utorak, 29 Septembar 2009 13:35
Esma Palić, simbol borbe za istinu i pravdu, u ekskluzivnom intervjuu za IslamBosna.ba govori o dugogodišnjoj borbi da se pronađe njen muž, komandant Armije RBIH Avdo Palić, kojeg nakon pada Žepe četnički agresor odvodi u nepoznato.
Kako biste opisali stanje u ratnoj Žepi prije pada? Kako je došlo do Avdinog, r.h., kidnapovanja?
Narod koji se tokom rata zatekao u Žepi ili u njoj pronašao spas bježeći iz susjednih okupiranih općina, bio je izložen neviđenom nasilju i torturi četničkih snaga koje su ovo, do jučer, Žepljacima jedino važno mjesto na svijetu, tokom cijelog rata držale u opsadi. Bilo je jezivo i pomisliti da ste stotinama kilometara odvojeni od linija ARBiH, da nemate kud osim da držite omču da vas potpuno ne udavi i da pri tom o vašim mukama niko pojma nema. Svjesni da ne možemo računati na pomoć izvana zbili smo redove unutra. Odbranili smo se od velikih četničkih ofanziva koje su imale za cilj zauzimanje Žepe, podnijeli smo najveća i najrazornija avio i topovska bombardovanja, preživjeli smo vrijeme sistematskog izgladnjivanja, humanitarne krize, psihofizičku izolaciju i deprivaciju. Jedino smo posrnuli pred izdajom, to je ono što neki nisu preživjeli, a oni koji jesu nikada nisu uspjeli shvatiti kako nam se baš to dogodilo. Objašnjenje je dao Ričard Holbruk na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici kada je izjavio: „Imao sam instrukcije da enklave u Istočnoj Bosni predam u ruke Srbima. Bilo mi je teško, ali morao sam to učiniti.”
Smisao i istina koji se nalaze u ove dvije rečenice bili su poznati mom suprugu Avdi još od marta 1995. godine, kada je osjetio, ili iz nekih prilika shvatio, da se „igraju igre” oko enklava. Iako smo bili zaštićena zona UN-a četnici su pojačali povremena granatiranja, krenuli su s diverzantskim upadima u rubna područja. Napetost je rasla. Avdo je svakodnevno vršio razgovore s komandom ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a u Žepi i tražio rješavanje problema. Kada su poslije okupacije Srebrenice četničke snage predvođene zločincem Mladićem krenule na Žepu, svima nam je postalo jasno da opstanka u Žepi više nema. Avdo je nastojao da sačuva mir među narodom, odlučio je da se branimo dok „Svijet ne shvati šta se u Srebrenici dogodilo, i da mora spriječiti da se to isto ponovi u Žepi”. Mi smo bili u paklu, a onima koji su trebali da nam pomognu nije se baš žurilo, više je izgledalo da mi paničimo nego da je pomoć spora. Ali, poslije trinaest dana Žepa se objektivno više nije mogla braniti, pale su prve linije, UNPROFOR pokušava napustiti enklavu. Bilo je jasno da Mladić neće odustati dok ne „očisti” Žepu. Tada je Avdo, iako svjestan rizika za sopstveni život, krenuo na pregovore sa četničkim zločincima, kako bi izborio mirnu evakuaciju naroda Žepe. Tako je i bilo. Civili i ranjenici u konvojima su izlazili iz Žepe. Posljednji konvoj od 806 civila i 30-ak ranjenika četnici zaustavljaju uz ultimatum da Avdo dođe na pregovore. Avdo dolazi na tražene pregovore u bazu UN-a u Žepi, gdje je trebalo da dođe i glavnokomandujući UN snaga Rupert Smith. Ali, umjesto pregovarača Avdu dočekuju naoružani srpski vojnici iz jedinice Radomira Furtule i na vrlo grub način, pred očima međunarodnih posmatrača i UN vojnika, hapse ga i odvode u pravcu Mladićevog komandnog mjesta.Dan kada je Avdo, r.h., kidnapovan – da li se moglo nešto učiniti i ko je mogao (a nije) uraditi nešto?
Avdino kidnapovanje u bazi UN-a nije se smjelo desiti, takve stvari nisu samo napad na one koje UN štiti, već napad i na sam UN, negiranje njegove misije i vrijednosti. Stoga sam vjerovala da će UN pružiti zaštitu i pomoć Avdi, jer tako su ustvari spašavali i sebe od podivljalog Mladića i njegovih hordi. Očekivala sam da će glavnokomandujući UN-a, koji je bio gotovo na licu mjesta, pokrenuti napore kojima bi štitio svoje vojnike, jer je u momentu hapšenja Avdo imao ista prava na zaštitu koja je imao bilo koji drugi UN vojnik koji se u tom trenutku zatekao u bazi. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. UN se, uz časne izuzetke, ponio pasivno, gotovo izdajnički. To je gorko iskustvo. Samo je gorči onaj utisak koji je ostavilo ponašanje Avdinih pretpostavljenih, ponašanje prvih ljudi u ARBiH. Da su barem pokušali da ga traže, da iznesu svoj zahtjev UN-u da pomogne u oslobađanju, da su… Ali nisu ništa učinili, osim što su me pokušavali uvjeriti da je mrtav i da je pogriješio što je otišao na pregovore.
[b]
Od koga ste imali podršku u svojoj borbi za istinu?[/b]U borbi za istinu o mom suprugu podršku sam uglavnom imala od međunarodnih institucija, organizacija ili utjecajnih pojedinaca koji se bave pitanjem ljudskih prava. Važnu podršku je pružao i gosp. Edward Joseph, svjedok Avdinog kindapovanja koji je u to vrijeme vršio misiju UN posmatrača u Žepi i koji je tada, kao i poslije u svim relevantnim prilikama, tražio rješavanje problema i otkrivanje istine o Avdinoj sudbini. Ali, mislim da je od izuzetne važnosti bila podrška Ureda visokog predstavnika za BiH, posebno gospodina Paddyja Ashdowna, a kasnije Raffija Gregoriana, koji su otvorili pitanje sudbine moga supruga, adresirali njegovo rješavanje i ustrajno radili na tome.
Kakva su iskustva drugih koji godinama tragaju za svojim nestalim? Da li ste u kontaktu s njima?
Iskustva onih koji tragaju za svojim nestalim članovima porodice su uvijek manje-više bolna. Često doživljavaju ili osjećaju nerazumijevanje, izdaju, osuđenost, strah i neizvjesnost. Izgledi da će jednog dana riješiti svoju neizvjesnost svakim danom su manji, jer porodice umiru, a proces se odugovlači. Kroz kontakte s ovim porodicama uočila sam da postoje izvjesne razlike u odnosu prema problemu. Jedni su davno „shvatili” da se ne vrijedi boriti, da nema smisla ići u udruženje, Državnu komisiju, Međunarodni crveni križ ili ICMP i pitati ima li išta novo. Prihvatili su bespomoćnost koja im pomaže da se nose s teretom neizvjesnosti i vlastite odgovornosti koja ih štiti od neprijatnih iskustava. Drugi, kojih je manje, su odlučili da se suoče s problemom, pokušavaju učiniti nešto na njegovom rješavanju i na tom putu nailaze na situacije koje ih ohrabruju i obeshrabruju. Oni imaju više neprijatnih iskustava, ali pokušavaju preuzeti kontrolu nad situacijom. Ipak, objektivno, to su situacije pred kojima je se lahko obeshrabriti, jer vas odmah dočekaju s onom „niste jedini”, „činimo što je u našoj moći” (a nikom ne polažu račune šta čine i da li je to u skladu s moći, i gdje treba potražiti još te „moći”, pa da proces pronalaženja i identificiranja nestalih ide brže), a najgora je ona „neki se nikada neće pronaći”. Jedno je sigurno, u ovoj zemlji porodice nestalih i problem nestalih ne uživaju potrebnu pažnju, i nema dovoljno brige i napora za rješavanjem tog pitanja. Niko ne može reći da nije kriv ili da to nije u njegovoj nadležnosti ili moći. Svima bi nam trebalo biti u nadležnosti ono što je ljudsko, a šta je ljudskije od toga da pomognemo nekom da se oslobodi bola, patnje, neizvjesnosti, da vratimo ime žrtvama čije kosti godinama leže pod oznakom NN?
Postali ste simbolom borbe za istinu i pravdu. Izjavili ste da dženazom Vašeg supruga Vaša borba ne prestaje. Koji su dalji planovi za tu borbu?
Uvijek sam govorila da je moj put istina i pravda. To je najdublja potreba svake osobe čija su prava povrijeđena ili uskraćena, i konačno, zato se i vode sudski procesi o zločinima. Međutim, jedan sistem, čak ako i procesuira ratni zločin, često nije u stanju dovesti sve zločince pred lice pravde, nego se priča završi na tzv. komandnoj odgovornosti ili masovnim zločinima. E tu više nije odgovornost sistema, već nas žrtava što nismo ustali da pronađemo te zločince, ili još gore, što ne svjedočimo (to je sramotno česta pojava).
Ja sam došla do istine o mom suprugu, a sada slijede koraci za pravdu. Oni koji su izvršili zločin nad mojim suprugom moraju završiti tamo gdje im je mjesto, u zatvoru. Nije to osveta, nije to ni odgovarajuća kompenzacija za bol, to je jednostavno stav prema problemu i opomena da se za zločine mora odgovarati i da se zločinci ni u moru istih ne mogu sakriti.
Tokom prethodnih godina traganja za istinom urađeno je dosta toga na prikupljanju činjenica i dokaza na bazi kojih se može pokrenuti postupak. Obzirom da su glavni osumnjičeni za ubistvo mog supruga u Srbiji, gdje mirno žive, Srbija ih kao svoje građane neće isporučiti u slučaju da postupak pokrenemo pred BH Sudom za ratne zločine. Zato ćemo tražiti da postupak pokrene nadležno tužilaštvo u Srbiji. Moj stav u ovom slučaju je: „Nije važno gdje se sudi, važno je da se sudi i pravedno presudi.”Kako je biti samohrana majka dvoje djece? Imate li podršku Vaše porodice?
Roditeljstvo je najzahtjevnija i najvažnija uloga koju u životu možemo dobiti. Valjda je zato dragi Bog i ostavio da se ta uloga ispunjava u paru. Kao i mnoge žene u BiH i ja sam pored bolnog gubitka supruga bila suočena s tim da moram sama podizati dvoje tek rođene djece. Ali, za razliku od mnogih drugih samohranih majki, ja sam bila u izvjesnoj prednosti, jer sam imala divne roditelje, brata, sestru, Avdine sestre, koji su bili uz mene i na koje sam uvijek mogla računati ako mi je pomoć potrebna. Ne znam kako bih kroz sve prošla bez njih, vjerovatno nekako bih, ali je veliko olakšanje kada se imate u koga pouzdati.
Kako doživljavate Vaše radno mjesto, čini se da ste se previše emotivno vezali za radno mjesto, da kroz njega pokušavate da pomognete drugima? Da li Vam to predstavlja opterećenje ili duševni mir zbog činjenice da ste na usluzi populaciji koja je potpuno zapostavljena?
Volim svoju profesiju, svoj posao i radno mjesto, i sve navedeno po prirodi traži spremnost za razumijevanje i pomoć drugima. Također, uvijek sam na strani ljudskih prava, poštujem i zalažem se za ljudsko dostojanstvo, cijenim čovjeka po onome u njemu za šta je sam odgovoran, a ne po onome što mu je neko obezbijedio. Sve su to stvari koje se odlično slažu sa zahtjevima mog radnog mjesta i koje mogu biti od koristi da se u nekom združenom naporu stvari u oblasti invalidnosti okrenu u pravom smjeru, a ja vjerujem da smo već na dobrom putu.
Ne želimo da Vas povrijedimo našim pitanjima, ali sigurno se mnogi pitaju, da li ste sve ove godine vjerovali da je Vaš muž mrtav ili ste se potajno nadali da će se ipak pronaći živ u nekom od logora/zatvora, obzirom da ste dobijali jako puno različitih informacija/dezinformacija?
Nekoliko godina poslije rata vjerovala sam da je Avdo živ, postojale su informacije koje su davale razloga za takvo vjerovanje. Dolazile su i neke obeshrabrujuće, ali ja sam odabrala da vjerujem u one prve jer su mi davale snagu da preživim. Onda sam počela osluškivati i druge informacije, sa strahom ih analizirati, pa se opet vraćati onom prvom uvjerenju, i sve tako dok moj mozak nije bio u stanju da realno razmišlja i prihvata situaciju onakvom kakva ona najvjerovatnije jeste. Ali, nikada, koliko god bila nerealna i svjesna te nerealnosti, i koliko god bila mala, nesigurna, stidljiva, nada nikada nije potpuno nestala, sve dok nije potvrđena DNA identifikacija kosti mog supruga. Tek tada sam bila sigurna da se čudo neće dogoditi, i da se Avdo neće iznenada pojaviti.
Kako ste uopšte doživljavali te informacije, da li ste svaku provjeravali ili ste vremenom prestali da vjerujete u sve što Vam se kaže?
Svakoj informaciji do koje sam dolazila posvećivala sam određenu pažnju, čak i kada je nešto bilo očigledno netačno, jer nikad se ne zna. Naravno, morala sam biti i oprezna, jer u ovakvim situacijama imate one ne/ljude koji prepoznaju priliku za vlastitu korist i nemaju nimalo stida u pokušaju da to i ostvare.
Kako ste primili vijest o pronalasku tijela Vašeg supruga? Da li ste tada povjerovali ili ste i dalje imali dileme?
Vijest o pronalasku kosti mog supruga izazvala je jednu vrstu šoka, nemogućnost da se snađem šta mi se to odjednom dogodilo, pa i određeni stepen sumnje. Ali, vjerovatno da je takva vijest došla u bilo kojoj situaciji, i na bilo koji način, i u bilo koje vrijeme, ona i ne bi mogla biti drugačija. Postojale su određene rezerve, prije svega vezane za kompletnost tijela i zato sam tražila dodatnu analizu.
Koga smatrate odgovornim što ste s ovolikim zakašnjenjem pronašli svog muža čije je tijelo bilo tako blizu?
Odgovornost za nepronalaženje posmrtnih ostaka mog supruga, ili još gore, za neustupanje podataka, iako su znali da je tijelo ekshumirano, snose tri vlade Republike Srpske: Ivanićeva, Bukejlovićeva i Dodikova (iako je komisija Dodikove vlade uradila više nego obje prethodne, došla do korisnih informacija, pa bila i na tragu posmrtnih ostataka, nije jasno i odlučno locirala odgovor). Znam da sada pokušavaju špekulisati oko činjenice kako se tijelo sedam godina nalazilo na području Federacije, ali zašto to nisu rekli, posebno jer su znali da postoji šansa da se i bez njihove saradnje otkrije. Nekako se čini da su baš to i htjeli, da naprave jednu zbunjujuću i kompromitirajuću situaciju, samo to više nikome ne može proći.
Bez sumnje, veliku odgovornost snosi i ICMP, posebno za period od 2005. godine kada su u bazi imali sve relevantne uzorke za analizu.Šta ste saznali o njegovoj sudbini? Kako su ovu vijest primila Vaša djeca?
Pouzdano se zna da je Avdo bio živ najmanje 40 dana nakon hapšenja, da je skrivan po tajnim zatvorima gdje je ispitivan od strane Mladićevih najpouzdanijih ljudi u štabu VRS-a. Postoje saznanja i o mjestu i načinu ubistva, a poznata su i imena onih koji su ga vodali posljednjih dana.
Prve reakcije djece bile su bijes i tuga, ali vremenom smo kćerke i ja počele racionalizirati i situaciju sagledavati u pozitivnoj dimenziji, jer, koliko god okrutno zvučalo, uistinu je sreća doživjeti taj trenutak. Kćerke i ja sve više sebi dopuštamo da nas obuzme osjećaj dobitka umjesto gubitka, jer mi smo barem dobili Avdine kosti, trenutak dostojanstvenog ispraćaja i mjesto vječnog smiraja gdje ćemo kad god poželimo moći otići na njegov mezar. To je san porodica nestalih i mi smo to dočekale.Nakon njegove identifikacije pojavili su se mnogi koji su Vam pružili podršku, kao naprimjer američki ambasador. Kako doživljavate tu podršku u ovom trenutku, odnosno, da li je podrška došla tek kada ste se konačno izborili za istinu ili ste je osjećali i ranije?
Podrška američkih zvaničnika, posebno američkih ambasadora u BiH postojala je godinama. Objektivno i u cjelini gledano najveću pomoć sam imala od Amerike, odnosno njezinih zvaničnika na raznim značajnim funkcijama u BiH i Americi.
Kakvi su Vaši planovi u budućnosti? Da li ćete pokrenuti pitanje krivične odgovornosti onih koji su opstruirali Vašu plemenitu borbu i prikrivali tragove zločina nad Vašim mužem?
Trenutno nisam razmišljala o pokretanju pitanja odgovornosti, prioritet mi je pokretanje postupka protiv ubica mog supruga.
Jedino na čemu ću raditi, tj. pokušati dati svoj doprinos, u granicama mogućnosti, jeste da se proces traženja i identifikacije odvija brže. Mora se naći načina da ekshumirani posmrtni ostaci, koji su godinama ukopani kao NN, dobiju svoje ime i prezime. I mora se raditi na tome da se u državnim institucijama usvoji strategija traženja nestalih osoba u BiH.
[b]
Šta biste poručili mladim Bošnjakinjama ?[/b]Mladim Bošnjakinjama, kao i svojim kćerkama, preporučujem:
– Od svih dunjalučkih izazova obrazovanje je najvrednije, to je jedino bogatstvo koje vam niko ne može uzeti. Zato neka vam taj izazov bude na prvom mjestu.
– Nikada nemojte da se stidite, izvinjavate ili osjećate manje vrijednim zbog nečega sa čim ste se rodile, ili za šta ste se opredijelile, a da je to u okviru ljudskih prava. Onaj ko vam napada te dijelove ličnosti nije dobra osoba i čuvajte je se.
– Ne plašite se problema, ne pravite ih, ali ih i ne izbjegavajte, već ih rješavajte.
– Nikada ne radite drugom što ne želite da se vama desi. Ne mrzite, jer mržnja je vlastiti osjećaj koji ne mora doprijeti do svog objekta, a vas može uništiti.IslamBosna.ba
Počelo vađenje krompira
Napisao SRNA
22 September 2009 15:38
Agrarni informacioni centar – A I C
Na imanjima radne jedinica Ergela na Borikama kod Rogatice, koja posluje u sastavu rogatičkog “Agrokombinata”, danas je počelo vađenje sjemenskog i merkantilnog krompira na 30 hektara oranica, a očekuje se prinos od 60 vagona.
Upravnik ove radne jedinice Momčilo Fortan rekao je danas Srni da su zasijane sorte krompira “kenebek”, “dezire”, “agrija” i “jerla”, dok bi prinosi trebalo da budu od 20 do 25 tona po hektaru elitnog sjemena i orginala.
Prema njegovim riječima, na vađenju krompira angažovani su sezonska radna snaga koja se plaća po 30 KM dnevno i mehanizacije firme, a poslovi bi trebali da budu završeni za 10 do 12 dana u zavisnosti od vremena.
U proljetnoj sjetvi zasijano je 90 tona krompira, odnosno tri tone po hektaru
Uvredljivi grafit na prostorijama Medžlisa
Na objektu je ispisano “Smanji DJ Krmak”…
01.10.2009. 09:29
Rogatica: Povratnici uznemireni
Na prostorijama Medžlisa IZ Rogatica jučer je osvanuo uvredljivi grafit, koji je uznemirio povratnike i predstavnike IZ u ovom gradu. Na objektu je ispisano “Smanji DJ Krmak”.– Pretpostavljamo da se radi o poruci da smanjimo zvuk ezana, iako je snaga razglasa svedena na najmanju moguću jačinu. Očito je da nekome smeta poziv na molitvu s munare, kao što mu smetaju i Bošnjaci – kaže za “Avaz” goraždanski muftija Hamed ef. Efendić.
On dodaje da nadležni organi u Rogatici nisu posvetili dovoljno pažnje imovini IZ nakon što su tokom ramazana razbijena stakla i oštećena fasada na prostorijama u njenom vlasništvu, te kako su time dozvolili da se incident ponovo desi.
– Ne prihvatamo izgovore policije i općinskih organa da to rade beskućnici, maloljetnici ili neuračunljive osobe. Zbog svega smo uznemireni kao i malobrojni povratnici. Kada se ovo vidi, ne treba pitati zašto je malo Bošnjaka u Rogatici – ističe Efendić.
Autor: Al. B
Krompir šampion
R. MILOVIĆ | 04.10.2009 16:13
FOKUS
U organizaciji Opštine Rogatica, a pod pokroviteljstvom Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu RS, proteklog vikenda, na 45. Poljoprivrednoj izložbi, podijeljeno 75 nagrada najuspješnijim stočarima, voćarima, proizvođačima krompira, kajmaka, pekmeza, rakije i ženskih rukotvorina
Odluku o najboljima donijelo je pet stručnih komisija kojima su koordinisali Radovan Rosić, načelnik za privredu u opštini Rogatica, Milenka Samardžić, referent za poljoprivredu i prof. dr Dragutin Matarugić iz Banje Luke.
Oni, koje kiša nije omela, dotjerali su svoje junice starije od deset mjeseci i krave mlađe od sedam godina, te dviske i priplodne ovce. Konji, ovnovi, volovi i bikovi nisu imali pravo pristupa takmičenju. Krompira je bilo u izobilju, takođe kajmaka, pekmeza, suvih šljiva i krušaka. Ocjenjivana je i rakija.
U ovu gužvu nekako se ugurao i pastuv Miško s navršenih 17 mjeseci. Čistokrvna bosanskoarapska pasmina. Nije dobio nagradu, ali je privlačio veliku pažnju, posebno djece.
– On je dobroćudan, a za njega mi već daju 3.500 maraka – hvali se Lazo Karadžić iz naselja Karanfil u Rogatici u čijoj se familiji tradicionalno odgajaju konji.
Dječju radost nisu skrivala i dva najmlađa čobanina, Anastasija i Vuk Nikolić, koji su sa ocem, Nedeljkom, dotjerali s Borika ovce na ovu izložbu.
– Izabrali smo najbolje u stadu, a imamo 230 ovaca sjeničke pasmine. U zajedničkom domaćinstvu s roditeljima i bratom, planiramo povećati stado, ali to ide teško, jer nije lako doći do povoljnih kredita. Istina, dobili smo jedan podsticajni u izbosu od 10.000 maraka od Opštine Rogatica, ali u selu treba mnogo mehanizacije i velika ulaganja – kaže Nedeljko.
U konkurenciji među 170 grla ovaca našlo se i pet crnih u vlasništvu Miće Čarapića iz Novog Goražda.
– Kupio sam sad kuću i imanje u Novom Goraždu. Penziju sam ostvario i postao ovčar, a paralelno eksperimentišem i sa grožđem na imanju pored Drine. Početni rezultati su izvanredni. Pravim štalu za 150 ovaca, a pomogli su me malo jedna američka fondacija i Opština. Oformili smo i Zemljoradničku zadrugu “Napredak” u Novom Goraždu koja ima 20 kooperanata. Biće nas i više – optimista je Čarapić.
Starina Vojo Marjanović iz Rogatičkog sela Bavljak takođe je došao na izložbu. U svom poslu oslanja se na pomoć sinova i unuka, jer uz 85 ovaca mora zbrinuti i devet krava, dvije junice, dva bika i par volova za vuču.
Sasvim drugi razlozi na 45. Regionalnu izložbu doveli su Ljuba Ćaćića iz sela Salakovići. Na izložbu je donio par tikava. Ima i par konja i prave čeze, 500 stabala šljiva i 30 ovaca. Kuću i pomoćne objekte je podigao iz pepela, a prije nepune dvije godine preminula mu je supruga. Rad je kaže da se ženi, pa je najveći dio vremena na izložbi proveo na ženskom štandu, interesujući se ko bojagi za ručne radove.
I bez Komisije, vidjelo se da robom i marketingom dominira Dragomir Džida. Specijalizovao je uzgoj krompira i nema sajma na kojem nije odnio pobjedu.
– Želja mi je da odem na sajam poljoprivrede u Novi Sad, da se i tu ogledam sa svojim krompirom – kaže Dragomir.
U poslovima mu pomaže jedanaest članova domaćinstva. Raspolažu svom mogućom mehanizacijom za uzgoj i vađenje krompira, a sve je nabavio iz vlastitih sredstava. Ove godine je krompir posijao na parceli od 125 dunuma, a od toga oko 40 odsto robe će otići za poznatog kupca, a ostalo će prodati na pijacama.
I tek što su se slegli utisci, neki od učesnika ovogodišnje manifestacije počeše da prave planove za iduću godinu. Žele, kažu, da dođu još uspješniji i pokažu da se od zemlje i stoke može živjeti.
Održana 45. Regionalna poljoprivredna izložba u Rogatici
Autor Slavko Heleta
Sudeći po izloženim kolekcijama i ocjenama stručnjaka tradicionalna Regionalna poljoprivredna izložba, koja je po 45. put održana u Rogatici, a na kojoj su svoje proizvode i uzorna grla stoke izložili poljoprivrednici iz 14 opština sarajevsko-romanijskog i gornjedrinskog područja, krompir polako, ali sigurno preuzima primat nad stočarstvom. Posebno onaj koji se uzgaja na području Borika kod Rogatice i na Romanijskom području. S tim u vezi Prof. Dr. Dragoljub Trkulja iz Banja Luke je preporučio ovdašnjim poljoprivrednim organizacijama i gazdinstvima da se udruže i zajednički registruju robnu marku koja će biti dodatna garancija njegovog kvaliteta na tržištu, čime će biti olakšan njegov plasman. Sjemenski krompir predstavila su četiri izlagača sa 16 uzoraka, a prvu nagradu su ravnopravno dobili Udruženje poljoprivrednika «Solanum-produkt» i privatno poljoprivredno preduzeće «Agros» iz Rogatice. U kategoriji merkantilnog krompira bilo je 16 izlagača sa 47 uzoraka. Prve nagrade su dobili Dragan Džida i Mladen Racković sa Borika kod Rogatice. Među stočarima, kravu šampionku imao je Božidar Perišić iz Rogatice, dok su prve nagrade u ovoj konkurenciji pripale Milovanu Perišiću i Peru Petroviću iz Rogatice, te Draganu Džidi sa Borika kod Rogatice. Nagradu za šampionsko stado dobio je Slavko Purković, takođe iz Rogatice, a prve nagrade za kolekcije ovaca dobili su Milanko Borovčanin iz Sokolca, Mladen Vitomir iz Rogatice, Dragomir Džida iz Borike kod Rogatice, te Nedeljko Nikolić i Nenad Hršim iz Rogatice. Opšta je ocjena da su izložena grla goveda i ovaca bila zavidnog kvaliteta, ali je ipak izostala očekivana masovnost, posebno iz susjednih opština, što mnogi pravdaju sve prisutnijom krizom i u poljoprivredi, ali i lošim vremenom. Na posebnim štandovima bili su izloženi pleteni, tkani i vezeni proizvodi kućne radinosti, zatim voće i proizvodi od voća, rakija, pčelarski i mliječni proizvodi. Stočari su izložili i 18 uzoraka prvoklasnog skorupa-kajmaka, a prve nagrade su osvojile Cvijeta Radulović iz Han Pijeska i Stanka Džida sa Borike kod Rogatice. Pokrovitelj ovogodišnje Regionalne poljoprivredne izložbe u Rogatici bilo je Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Republike Srpske, a uspješan organizator opština Rogatica.
Višegrad 24.info
http://www.youtube.com/watch?v=0K7d2XB5kk0
http://www.facebook.com/video/video.php?v=1044850776906
Rogatica 2 Mirsad Durmišević
Slide sou uz pjesmu Rogatica plače Galiba Lihića
- You must be logged in to reply to this topic.