[purak]

#7530

Gluho bilo :huh: ,ja sam cuo da se moze prikazati insanu…al jos ne cuh da iko nadi ime prikazi.:laugh: :)

[Muffa]

#7588

Hipi dernek po “stare” dane ….nista rahatnije!Kako ti prodze dernek Teva….nadam se da si samo vino mahno i to ne puno,samo casicu….tamo nea Gavre….s`kim li si sinoc muhaberio,hehe!

Mahanje tebi i porodici a usput i Coberu!

[Teva]

#7609

Dragi moji Cobere i Muffa

Eto vidite kako covjek zaboravi neke stvari, ja za Gavru i Borike a Muffa za stalu i Bukovik.
Nek ti potvrdi Zambi i on je bio sa nama tada, a citaces o tome za koji dan.

Dobro se tebi Cobere iz one magle ne pojavi neko od trojice jahaca apokalipse, nego imade srece pa bi samo Boro.
A mogo je biti onaj sa kapuljacom na glavi i kosom za travu preko ramena a nevdis mulice jer ga i nema.
Sjecas se kad si mi onu macetu poklonio.
Drzo sam je u svojoj kucici iza ulaznih vrata zabijenu u civiluk koji je stajo iznad obucarnika, sve obojeno bijase u svijetlo zelenu boju.
Ugodna za oci govorio bi moj stari rahmetli.
Dobro se sjecas tih karakteristika svojstvenih Edi rahmetli.
Imam ja jos o njemu i Fudi samo polahko.
Imadoste vas dvojica, ti i Edo jos nesto zajednicko, ne voliste vodu, sve moze ali u vodu nikako.
Najvise sto bi Edo ucinio pored rijeke je bilo pranje ruku koje je ugario oko vatre.
Ni ohladjenu flasu nije smio donijeti.
Prilazi vodi oprezno pa bi ti reko sad ce krokodil ruknuti iz nje.
A cesto smo bili, za lijepa vremena, pod skolom kraj Rakitnice…..

Ispred izvidjackog doma na Borikama

Evo Muffa samo nemoj opet reci da se nesjecas Omladinske i onog drveta tamo pored stepenica.
Tu smo proveli dosta vremena zajedno i imo si privilegiju iako najmladji da ne ides po cugu.
Nasa raja Gorazdaci: Burda, Alija Borovac, Vela rahmetli, Dzek, Pips…., su nas uvijek gotivili.
Doduse ni njima kod nas u Rogi nije nista falilo.
A sjecas li se cura, kad jedne prilike rece ona Fudina Z….. njemu ako je nebude volio da ce se popeti na skolu i skociti, a mi se smijali i zezali se da ce je Fudo ufatiti ali ce prvo cekati da dvatri puta oskoci…..
Bijadoh ljetos po prvi put u Gorazdu od ’93 i prosetah malo do Omladinske, osjedih, malo se prisjetih nekadasnjih vremena, raje i napravih ovu sliku da imam i da je eto pokazem vama.
Vrucina bijase a i u po dana pa nebijase raje a oni poneki prolaznici gledaju me cudno gdje sjedim sam na stepenicama.
Misle mozda kakav prolupali beskucnik a neznaju kakvi se filmovi vrte u glavi…..:huh:

Omladinska GZ

[Teva]

#7716

Porodica Suljagic: Kemo, Iza i Durmo

[Zambi]

#7719

Dragi Teva,gdje nađe ovu sliku Suljagića meni izuzetno dragih komšija,svaka ti čast.

[Kondor]

#8892

Moj skolski prijatelj i jaran Coe

Uzeh da napisem par recenica o mom skolskom prijatelju i jaranu IBRAHIMU JAHICU poznatim po nadimku COE. Rodjen je 1945 godine. Nije mi poznato u kojem je gradu i u kojem mjestu je rodjen. Jos kao dijete u kolijevci ostao je bez roditelja. Cetnici su mu ubili roditelje. Poslije ubistva njegovih roditelja cetnici nalaze dijete u kolijevci. Bez savjesti i bez iceg ljudskog u sebi cetnici loze vatru nabacase municije na vatru. Napustili su prostoriju ne okrecuci se. Kada se vatra rasplamsala zaculi su se pojedinacni pucnji. Nekoliko zrna izranjavalo je naseg Ibrahima po nogama. Nepoznato mi je ko ga je pronasao. Nije bio ranjen u gornjem ekstremitetu samo je ranjen po nogama. Od tada pocinje borba za goli zivot. Saznao sam da je imao jednog brata. Po njegovoj prici imao je pet sest operacija na nogama. Poslije tolikih operacija lijeva noga mu je ostala kraca Po tome je i dobio nadimak COE. Prvi put se srecemo 1956 godine. Zajedno polazimo u osnovnu skolu.Glavni sef u razredu postaje upravo Coe. Od prvog razreda pa do osmog nikada mu se niko nije zamjerio niti mu se neko suprostavijo. Bio je vodja cijelom razredu. Zivio je u domu za ratnu sirocad u Rogatici. Svake godine nas Coe isao je na ljetovanje na more. O tome se brinula drzava. Nas Ibrahim mnogo je volio fudbal. Navijao je za beogradski Partizan. Njegovi nerazdvojivi drugovi iz razreda su: Memija, Kica, Hule, Ale, Ole, Zile, Major, Belegija, Crvenac, Vaha, Zukic i ostala raja. Coe je bio vodja nase ekipe u razredu. Koga je on odabrao u ekipu taj je mogao i igrati. Glavni golman naseg razreda upravo je bio Ibrahim. Bio je nezamjenljiv golman. Za nas razred branio je godinama. Branio je za mnoge ekipe na opstinskim igrama u MALOM NOGOMETU. KOME JE GOD TREBALA POMOC UVIJEK JE BIO SPREMAN PRUZITI MU JE. BIO JE NESEBICAN I VRLO DRAG PRIJATELJ. Poslije zavrsene osmoljetke odlazi na izucavanja zanata. Po zavrsetku zanata Ibrahim se zaposljava u Centrontas gdje je radio do svoje prerane smrti. Ne sjecam se koje je godine preminuo. Pošto ga zavolise svi Rogaticani se dogovorise da se organizuje turnir u malom nogometu sa imenom COETOV TURNIR. Ukopan je u groblju Sehovina. Njegova raja dize mu spomenik na mezaru. Neka mu je vjecni rahmet. Tekst je napisao njegov drug i jaran Kondor.

Ciza i Coe ispred Ljotijeve radnje 1971 godine.

[webmaster]

#8894

Kondor ovi tvoji tekstovi su bas osvjezenje.

Ove informacije su zlata vrijedne, ako ih ne ispricamo i ne zabiljezimo odose u zaborav.

[LLAMA]

#10196

Moj prijatelj Riki. Da je živ danas bi slavio 41.-vi rođendan.

Rođen je 05. 03. 1968. Sjećam se kad mi je jedne prilike pričao kako ga je mama kao malog učila da kaže kad je rođen: Petog-tlećeg-šesetosme.

Rođen je kao jedino dijete Alije i Azize Zec rođ. Mezildžić (iz Višegrada). Osnovnu školu i Srednju ekonomsku školu završio je u Rogatici. Rikija sam upoznao kad je sa mamom, nakon što su mu se roditelji rastali (bio je tada, ako se dobro sjećam, 6.-ti razred), doselio kao podstanar kod Dragana i Ruže Anđelić na Toplik. Druženje je počelo pomalo stidljivo, da bi se vremenom razvilo u neizbježno svskodnevno viđanje. Tada sam ja pazio na mog brata koji je devet godina mlađi od mene, tako da je skoro uvijek bio sa mnom. Riki ga je volio. Dopuštao mu je stvari za koje sumnjam da bi pustao drugoj djeci. Davao mu je npr. da se igra sa njegovom gitarom – koja je za njega imala posebno značenje.
Sjećam se da smo tada razvili „maniju“ čitanja kaubojskih romana. Onih tzv. pisanih, jer ko biva za one crtane smo već bili veliki, osim naravno za „Alana Forda“. Vajat Erp i Dok Holidej postaju neizbježan dio svakodnevnice.
Pošto su mu roditelji tada bili rastavljeni, vikendom, kad nema škole, odlazili smo kod Zeleta u Podljun u onu montažnu baraku. Zele je tada puno pio. Ali svaki put kad bi mu se pomolili Riki i ja skakao bi na noge ko curica. Na pitanje:“ Zele, kako je?“ uvijek bi odgovarao „K’o sablja“ Sjećam se kad smo jednom došli kod njega. Bila je nedjelja. Zimi. Sigurno na školskom raspustu. Uđemo mi, a Zele spava. Vatra se zagasila. Hladno. Probudismo ga. Skoči on ko oparen. Pita jesmo li gladni? Ni danas ne znam kako, ali za kratko vrijeme, vatra je buktala u šporetu, hljeb je već bio potkuhan. A dok je hljeb nadolazio u rerni se peklo neko meso i krompiri. Čini mi se da nikad nisam jeo ukusniji hljeb kao tada. Pošto smo jeli Zele nam je „naredio“ da legnemo, pokrio nas njegovim vojničkim šinjelom iz uniforme od „rezerve“ – u slučaju da se vatra opet zagasi, a on otišo da opet malo prilegne. Riki i ja gledali TV. Jedva čekali da se završi Nedeljno popodne, pa da gledamo „Rio Bravo“.
Jednom sam Rikiju za rođendan poklonio ploču od Dire Straits „Sultans of Swing“ (a baš smo tako i čitali – a ne dajer strejts). Pustimo je na njegov gramofon, a ono bezveze. Nekoliko godina kasnije, jer je ploča ostala u životu, promijenili smo mišljenje.
Nakon par godina njegovi roditelji su se pomirili, dobili novi stan u „novogradnji“, tj. na Trgu. Ode Riki sa Toplika. Ma nema veze, viđamo se mi opet skoro svaki dan. U isto vrijeme čekali i moji na stan. Propade jedna prilika zbog malverzacija – karakterističnih za to vrijeme. Da ne duljim, nakon nekog vremena, donese i moj stari ključeve od novog stana. Na privjesku piše Blok 5, lamela 3, stan br. 16. Ja zino. Jebo te, pa Rikijev stan ima broj 15. Sutra burazera za ruku pa pravac kod Rikija. Otvoti nam on, a ja mu kažem: „Hajmo malo u ovaj stan pored tvoga, pa da se malo zezamo“, a on kaže: „De ne seri, kako ćemo ući?“ Kad sam ja otključao stan i rekao mu da ću od sada ja stanovati pored njega, sreći nije bilo kraja.
1987 u septembru odlazi Riki u vojsku. Zadar. ŠRO – Artiljerija. Sjećam se prve slike koju mi je nakon toga poslao. Pantole bar dva broja veće, a rukavi od košulje zakopčani barem 10 cm iznad zglavaka. Radna uniforma. Poslije odlazi u Vranje na stažiranje. Tu se i propio. Jer, koliko znam, za vrijeme srednje skole samo se jadnom napio sa Samirom Kulićem. Ja ga sutradan sreo u bolnici – trebala se dobiti nekakva vakcina-mamurnog ko čep. Kaže: „Nikad više!“ I bi tako, sve dok ne ode u Vranje. Vranjanske kafane, muzika, dert … Kad se vratio iz vojske nije nešto puno cugao, sve dok mu ne umrije otac … Kasnije raskid sa Almirom iz N. Varoši … Radi ko konobar kod Galiba u Art-u … Fešte, kafići … I tako do ovog nesretnog rata. Stara mu odlazi u Višegrad, odvedoše je sestre … A on kaže: „Biće mi lakše samom. Bar ne moram da brinem i o njoj. Vidiš ovog sranja“ Većinu vremena provodi u Poljunu. Strah ga u podrumu. Osjeća se ko miš. Sjećam se početka rata. Jasenka B. ima rođendan. Nemamo pića, a pšto su ona i Masa Tantula tada radile kod Naleta u kafiću i imale ključ, odlazimo da uzmemo nešto pića … Nije bilo svega od onog što nam je trebalo pa Masa, Jasenka i Ruždija odlaze kod Rajaka u Donje Polje u podrum pića, a ja za to vrijeme ostajem u kafiću. Vratiše se oni poslije jedno pola sata. Jasenka blijeda ko krpa … Prićaju da su posvuda po D. Polju mitraljeska gnijezda, uniformisani ljudi, naoružani … Uslužili ih u podrumu – ko da je najnormalnije stanje … Ruždija sve okreće na zajebanciju, ali ženska intuicija ima prednost. Cure se prepale pravo. I meni kamen u stomaku. Ostajemo još malo u kafiću. Da popijemo po kafu. Ruždija još odnekud ima Winstona. Odjednom BUUUM negdje daleko … Tješimo se da to možda grmi. Budale. Opet BUUUUUUM. Zaključavamo kafić i idemo. Hoćemo na Trg. Kad smo izašli na glavnu ulicu, gore kod socijalnog okrenem se lijevo-desno, osim nas nigdje nikoga. Ni psa ni mačke, ama ni ptica nema … Na Trgu panika … Dođem u stan, a Riki kod moje stare. Pravio sirnicu, pa joj donio da proba i da je pita valja li…? Moja stara i dan-danas priča o tome …
Rat traje već nekoliko dana. Čim se granatiranje malo smiri, narod jadan izmili iz podruma … Nema struje, vode … Izađeš. Gledaš unezvjereno oko sebe … Jebo psihijatriju. Kad odnekud muzika … Uživo. ja mislim da haluciniram. Kad se iza ćoška pomaljaju Ruždija i Riki … Ruždija maznuo kontrabas iz KUD-a, a Riki sa svojom gitarom … Idu i pjevaju:“ Veruj, veruj keru, ne veruj švaleru – u švalera vera ko u kera …“ To je bila pjesma iz završnog kadra iz nekog domaćeg filma, ne mogu se više sjetiti kojeg.
Odlazak. Napuštamo Rogaticu. Rikija sam zadnji put vidio u onom zbijegu u Mesićima, malo prije nego što su na nas zapucali kod tunela prije Grefovog mosta. Poginuo je u avgustu 92.-ge negdje kod Kukavica.
2001.-ve odlazim u Sarajevo kod staraca. Oni tada Stanovali na Pofalićima. Kaže meni stara da Ziza, Rikijeva mama živi blizu a i da ima njen broj telefona. Odmah nazovem i pravac kod nje. Priča mi svašta … Kako se uspjela izvući iz Višegrada … Kako se obrela u Austriji zajedno sa sestrama i njihovim porodicama. Kad se završio rat pripremali se za povratak. Nije imala pojma da je Riki poginuo … Kupila mu Leviske, jaknu, majice, „rejbanke“ … Jebem te živote …

[Zambi]

#10198

Da je život,kompliovana stavka,da je sudbina gorka,pokazuje priča koju napisa naš LLAMA,sjećajući se a.r.Rikija,kolika život može biti mučan,sam kraj priče i majkino saznanje da joj nema sina.Priča za nauk i da se nikad nezaboravi,vječni rahmet našem Rikiju i lahka mu bosanska zemlja.

[Anonymous]

#10204

Napisaću i ja nešto o Rikiju.
Volio sam ga ko svog Kemu. Ko sina. Radio je kod mene u piceriji ART. Gazdarica mu bi moja žena Enisa. Ja sam mu bio jaran, iako me nekad u zajebanciji zvao gazda. Ja sam tad puno radio. Kuća se pravila i para nikad dosta. Pjevo sam naveče u Goraždu i u 24 sata dolazio u svoju piceriju. Riki me čekao sa svojom rajom koju smo tada zvali “motori”. Popili bi pokoju i razišli se. Ako bi se njima nekad ostajalo, nije bilo problema.
Kad sam jedne prilike otišao na more 7 dana, sve sam ostavio Rikiju. I ključeve od kuće i fijoke gdje stoje pare i hranu i piće. Vrativši se kući Riki mi predade pazare. Svaki dan pojedinačno pazari su bili puno veći nego kad sam ja bio u Rogatici. Kad nije bilo posla odvrno bi razglas do daske (1000W jačine) da bi se tresli prozori i slušao Đipsi King. Njihovu muziku je najviše volio.
Sve ovo pišem da vidite koje je poštenjačina bio Kiki, iako svi koji ste ga poznavali to već znate.
Rahmet mu duši.

[Sedina]

#10220

Krenem jednu noc u carsiju,al malo ranije,i hajd’ odoh prvo kod Rikija,da vidim sta radi i imal raje pa cu poslije dalje,a na polju tesko vrijeme,nesto se navuklo.I kako dodjoh,a on skoro zaspo,podbocio se na sto.”Joj dje si,taman si da imam skim kafu popiti,jes me nesto savilo,a sad ce mi narod,haha”.I dok tamo priprema za kahvu,kaze:-“Vidi dok malo prohodah kako sam odmah drukciji,hajmo partiju bilijara dok bude kafa”.Eh reko to ce ti sigurno popraviti moral,pa znas unaprijed da si izgubio,to ce te samo dotuci.
-“Ma nemoj,eto, molim te?-i ubaci zeton i poce slagati kugle.
Reko “Haj ti razbij jer poslije neces vise imati priliku da igras”:)
-“Necu”-kaze,”dame imaju prednost”
-“Eh dobro,sam pao sam se ubio”,i nastavim pricati da ga sto vise dekocentrisem i ubjedim da ce izgubiti;I stvarno prve cetri kugle ko da ih rukom ubacujem,kako zamislim i idu a i bjela ostane na mjestu.U tom udje Osman,u policijskom odjelu,ma ona rezervisana mlada policija,to je pred sami rat.
I meni se sakri bjela i ovaj put sam i ja sigurna da cu promasiti,al da ga jos malo iznerviram,eh reko,a vidi sad ovo.Ova ide od tri martinele,da ne pomislis slucajno da imam srece,vec znanje je u pitanju,majstorluk!E neka si bas Osmane doso da imam i svjedoka za ovo Rikijevo stradanje.
-“Haj vise matereti igraj i ne s..i”:laugh: ,kaze Riki.
Eh sad mislim u sebi,i ako promasim nema veze,napricala sam se dovoljno,:) izgledace da bas umijem bolje.Al kad hoce sta da bude,upade i ta kugla,i ona za njom pa i crna,kako poceh partiju tako je i zavrsih,on nemade priliku ni zaigrati,a onda ga sa adutima u rukama jos vise pocnem zezati.”I ti ces mene zvati na partiju bilijara?Pa, sto ce ti taj stap u rukama?Pa, nema veze makar si slozio kugle.Ja ti kazem razbij,makar se upisi.I kako ostavljam stap na mjesto uza zid,reko:”Mala maca”.I samo mi lisica preko ruke,skljoc,i onako me povuce preko picerije.
Podjoh se trzati otimati,al on mene vuce i govori,bolje ti je nemoj,samo ti vise steze ruku ako se otimas.
-“Ma sta’s sa mnom?Pusti me?OooO Osmane ne daj me!
Smijemo se mi sve troje,al odvuce on mene preko terase i dole pod one stepenice od prvog ulaza u zgradu,a neko ispod parkiro prikolicu,i zakaci lisice za nju.Ne mogu ja vise od smjeha ni da rondam,a on se okrenu tamo nazad pa kaze:
-“Eh Osmane,sta’s popiti?,i ode za sank da him otvori po pivu.
Vidim ja da je vrag odnio salu,pa pocnem odvud dozivati i rondati;Dolazi vamo pusti me!Cujes bolan,narod ce naici,sramota!Ajjj, zadavicu te samo da me pustis!….Pa Osmane,jesi’l makar ti normalan?
I on krenu otud iza sanka,a ja se ponadah da je upalilo da ce me pustiti,a on pridje i samo zatvori vrata da me ne cuje.:laugh:
Sta cu,poravnim,sjedem turski da me ledja ne zabole,a znam i da njegove sale ne traju 2,3 minute.Jedna mi ruka osta visiti na prikolici zavezana lisicama,a na onu drugu se podbocim,al okrenem glavu prikolici,necu da gledam u njeg.Do dvije tri minute cujem otvoise se vrata,necu ja da se pomaknem.Kad on:
-Ho’s me prestati za……ti?Sta je Riki?:)
-Hm,nemoj da ti kazem.
-U situaciji kakvoj si,bolje ti je nemoj.Nego reci,”Riki je lav,kralj,a ne mala maca”.
-Ipak cu ostati da sjedim,vidi sto mi je fino.
-Sjecas se da sam te ljetos zamalo ugusio na bazenu?
A stvarno jeste,isto tako krenulo od neke sale i umalo da me s dusom rastavi.:)
-Jes reko,Riki je lav.
I sage se on i kako otkopcava lisice kaze;”I haj sad,:) ohladi nam se kahva.”
Eh reko ti stvarno nisi normalan,a znas ti dobro sta si ti.:)
-“Hej opet cu te zakaciti!”:laugh:
-Ja ti nisam nista rekla,sam si to skonto.:)

:( Rahmet mu dusi,i da mu dragi Allah podari lijepi djenet.

[Teva]

#18145

Ovu Mirsad stavi u razglednice a bas je zanimljiva.
Haj sad koja je ovo godina, kad se pravila robna kuca ???

:)

[Irfan-tekija]

#18149

Mora da je bio 6 septembar kad je ova slika nastala. Moglo bi biti iz 65-66 godine. Sjecam se bila je cesma dole kad se podje niz Tabhane, bijse ramazan i mi djeca postismo. Posto smo po vazdan igrali lopte na Musali morali smo podkrijuci popiti vode. Kuci nismo smjeli ici da pijemo pa smo trcali na Tabhane i tolili zedj. Onda se to zvalo presiti.

[Braco]

#18153

Desno se vidi da je robna kuca u izgradnji, na tom mjestu su mi ostale u sjecanju visoke tarabe i neko smetljiste,Irfo je vjerovatno u pravu sto se tice godine.

[Teva]

#18156

Eee u to vrijeme sam ja bio jos mali da bi smio preko Vatrogasnog mosta,
zato i neznam koja je godina.:woohoo:

[Author]

Posts