[Anonymous]

#6677

Evo je Kemo i Šele

[Serhat]

#6680

Galibe vratio si me u najljepse dane mog zivota i duha Rogatickog Insana.
Ove stvari nas lagano ubijaju,jer to je dio nas.

[Anonymous]

#6684

Legendarni Badza koji je,da se ,recimo, rodio u Sarajevu,mogao biti Dragan Stojnic ili,u najmanjem,Hamdija Custovic.A,Bugi,kad bi zapjevaj:”Kraj potoka,bistre vode…”znala se Mahala iskupiti i nijemo slusati dert,od srca,onaj izvorni…Ili,kad bi zapjevaj”Mama”,ni Edit Pjaf,ni Adamo,ni Koni Frensis,ni Frenk Sinatra ne bi vise imali zelju da pjevaju …jedino,mozda,Bugijev vjeciti pjevacki rival rahm.Salem Tantula Gagula,koji je pjevao bolje nego sto je ikad Adrijano Cerlentano to znao.Nismo bili ni svjesni koliko smo bili nadareni.koliko smo znali,a da toga nismo bili svjesni,jer…sve je bio zivot,a umjetnost je sluskinja zivota.
I,stoga,ne pitaj kome zvona zvone,rekao bi ko daska pijani Hemingvej prije nego sto je sprasio sacmaru u valstitu glavu.

[Mustafa]

#6700

Posto vidjeh Neda na ovim snimcima da spomenem jednu anegdotu…

Gostovao KUD na Han Pjesku i onako poslije nastupa jedan dio nas odsjeo u Hotelu u Han Pjesku..
Spojili mi onako 5-6 stolova i sjedi nas ca.20-tak
Nedo je tu sa harmonikom i krenula pjesma…

Ali glavni fazon je bio kada neko ude u hotel u salu u kojoj sjedimo, mi svi ustajemo i pjevamo onu staru pjesmu od Zdravka Colica “Dobra vam noc prijatelji” (to je Nedov fazon) – i to okrenuti tom drustvu koje ulazi…
Pjesma ide ovako:

Dobra vam noc prijatelji
Dobra vam noc dobro mi dosli
Dobra vam noc prijatelji
Sjedite tu i castite nas vi

Naravno ovo zadnje je izmisljen stih ….

I pjeva se sve dok ljudi ne neruce nesto za nas sto ili dok se jadni ne pokupe iz hotela…

Cim se to desi sjeda se ponovo i pjesma po obicaju kako sta kome nampadne, sve dok nedodu novi gosti i ponovo pjesma “Dobra vam noc priajtelji”

Ma to je bio cirkus, a sto je bio prepun svega……..

[Anonymous]

#6743

Ona plače on je nježno ljubi

[Teva]

#6757

Prico mi Cober T. preko telefona:

Radnicke sportske igre nekad u Rogatici.
Igra dom zdravlja i jos neko.
Naravno za dom zdravlja igra i nas doktor Nihad Krajina.
Kako mu je hlopta pobjegla u aut on se, onako zadihan u trku, zaustavi pored tribina i
samo sjedne medju publiku.
Na njegovu nesrecu bas pored naseg Mareta.
A Mare ce ti:
Sta je doktore, koja je dijagnoza ?
Jel “crkavitis” ???
Doktor Nihad ga samo onako ko ljutito (zbog izgubljene hlopte) pogleda, skoci i odleti na teren.:woohoo:

P.S. Mare li Mare sve se mijenja a ti osto isti.:silly:

[Anonymous]

#6775

Ovo je stara rogatička priča, stara desetljećima pa se unaprijed izvinjavam na vulgarnosti, ali sve u službi skeća

[Anonymous]

#6776

Kratka imitacije rahmetli Lambe, Avde Lihića

[Anonymous]

#6777

A sad nešto ozbiljnije:

[Teva]

#7378

Pismo mom jaranu

Dragi moj Cobere,

Kako se cusmo neki dan sve nesto razmisljam.
Ti spomenu da je u oktobru bilo punih 10 godina kako smo se vidjeli zadnji put i to jos na 15-ak minuta.
Sjecam se tog susreta, ja stojim pred radnjom na Grbavici kod pomocnog Zeljinog stadiona kad naidjoste vas dvoje.
Obradovasmo se obadvojica i onako, ko da smo mi krivi za ono sto nam se desi ispitasmo se malo gdje smo, sta smo i razidjosmo se.
Mozda si ti navraco jos koji put ne bi li me naso na istom mjestu, ali nisi me mogo naci.
Tog istog oktobra ’98 sam i sam spakovo ranac i ponovo nekud kreno, po ko zna koji put od ’92.
Ovaj put to bijase na malo duze vrijeme.
Stigoh ponovo u Holandiju i pustih korijenje.
Opet sam se moro rastati od svojih najmilijih.
Vraco sam se te prve godine mog poslednjeg odlaska nekolko puta u Sarajvo.
Potraja citava godina dok se malko ne snadjoh i neobezbijedih egsistenciju i siguran krov nad glavom i tek onda dovedoh i Esmu u Holandiju.
Majka ostade u Sarajvu jer nehtjede ici, govoreci da je njoj lijepo, sestre joj tu pa ima kome ici.
Dolazila je kod nas ovdje ali se uvijek vracala govoreci da ce mo joj nedostajati ali da se ona ovdje ne moze obici i da mora nazad.
Drugo je vase vi se morate boriti za zivot, govorila je, a neke buducnosti i nema u Bosni bar sad za sad.

Napomenu mi moj Cobere kako smo birvaktile jedne prilike bili u Gorazdu i spavali kod naseg jarana Vele rahmetli.
To sam bio zaboravio.
Lijepo je sjecati se lijepih uspomena i zajednickih drugovanja.
Sad smo evo razbacani diljem dunjaluka: Hadzija samuje negdje u Americi, ti i Dine u Austriji, ja evo u Holandiji, Nane cujem negdje u Irskoj il Skotskoj (meni to dvoje isto), gdje li.
Za Zapu neznam ni sam a isto ni za Ernada, bijasel mu to pravo ime.
Vidjoh ga negdje na onim snimcima Zebine sume na dijelu koji nisam postavljo pa cu se morati nakaniti da i to uradim.
Sjecam se mog rodjendana, 24-i koji li bijase, kad ste dosli na festu kod mene ti i Riki rahmetli.
Dobih na poklon od vas dvojice knjigu i mislio sam da cu je cuvati dok sam ziv, ali nedade se, dusmani sve popalise.
Sjecas li se onog opet Ruzdijinog rodjendana na trgu.
Eto ni Ruzdija nije ziv i on strada od zlocinacke ruke.
Rodjendan u neninom stanu a on nju spremio negdje.
Ja razbih tad luster u predsoblju haman.
Kupili smo drugi i postavili a Ruzdija reko neni da joj onaj nije valjo pa on kupio drugi.
I jos cu ti za ovaj put spomenuti kosturnicu.
Tad smo onaki cupavi isli gore da se zezamo i napravimo koju sliku.
Ponio ja bio onaj crno bijeli aparat od mog starog ali nekako nismo dobro stavili film pa nam sve slike bile duple.
Ispale onako nestvarne ali dobre.
Neznam da li ima i kod koga koja slika u zivotu.

Eto u svemu tome je dobro da smo sada u kontaktu i da ce mo se, ako Bog da, vidjeti za maj.
Mislim da ce nam dobro doci obadvojici jedno makar visesatno sjecanje na nase uspomene.
To ti dodje ujedno ko hrana za organizam a i ko dobra psiho terapija.
Navraticemo i kod Faje pa da nam opet prica o svojim aferimima iz mladosti a on ih je pun.
Kako ono ide ona kad su on i Nuno cuvali koze na Zivaljevini kod ciglane.
Bilo im zao onih radnika, zaboravio sam kakvu su onda napravili pizdariju htijuci im pomoci.
Ispricaj mi u tvom odgovoru na ovo moje pismo.

Pozdravi svoje i raju s kojom se cujes.

Teva

[LLAMA]

#7386

Jarane,

procitavsi maloprije ovo tvoje pismo, vratih se u mislima u neka za nas bolja vremena. A ponutkan tvojim prijedlogom da napisem nesto kao “odgovor” otvorih kufer (ko sto bi reko Kemo) i nadjoh se kod Vijecnice kako cekam bus za Rogaticu. Ljeto, upeko zvjezdan. Rani popodnevni sati. Okolo se vrzmaju taksisti i oni kombiji sto voze za Pale i tako te blize krajeve. Ja sam sam od nase raje, cekam ne bi li naisao neko poznat da ga ustopam. Jer neko nepoznat me ne bi ni primio u auto onko kosatog i cupavog kakav sam tad bio. Tek nailazi autobus, mislim da je bila “Raketa” iz T. Uzica. Na ovoj strani autobusa koju ja sa trotoara vidim su svi oni paravancici na prozorima bili navuceni zbog sunca, po cemu sam zakljucio da je unutra sve puno. U sebi sam se nadao da sofer nece reci da nema vise mjesta, jer mi je vec bilo dosadilo cekati na onom suncu. Udjem u bus, kupim kartu i bacim pogled prema zadnjem dijelu u nadi da cu ugledati neko slobodno mjesto. Nakon sto su mi se oci privikle na polumrak koji je unutra vladao ustanovio sam da su sva mjesta bila zauzeta, a i nekoliko ljudi je stajalo izmedju sjedista. Rezignirano se okrenem u pravcu voznje, sa nadom da ce do Rogatice neko izaci, pa da sjedem. Noge su me vec podobro boljele od cjelodnevnog hodanja. Nakon nekog vremena pocne neki zenski glas da doziva: Nedime, Nedime … Ovi sto su bili blize meni, vidim, ne reaguju, pa sam pretpostavljao da se doticni Nedim nalazi negdje u srednjem dijelu autobusa – pa mislim valjda ce se odazvati? Malo kasnije pocinje ona zena opet da doziva Nedima, a mene neko kucnu po ramenu. Okrenem se, a covjek koji je stajao iza mene rece: Meni se cini, momak, da ona zena tebe zove. Nemoguce, rekoh, jer ja nisam Nedim. Mahinalno se okrenem i pogledam, a ta zena koja je sjedila cisto nazad, na “seciji” doziva me rukom da pridjem. Gledam i u onom polumraku ne mogu da skontam o kome se radi. Isto tako, vjerovatno, nije zbog polumraka ni ona mogla da prepozna mene. Pocnem se gurati prema njoj, pa kad sam prisao blize prepoznam tetu Dzevahiru a.r. (Tevinu mamu). Sjedi skupa sa Naletovom starom (ne sjecam se vise – ali mislim da se zove Halima). A kad je i ona prepoznala mene, rece osmjehnuvsi se: U, a ja bogami mislila moj Nedo. Pa me pozva da sjedem na onaj stepenik ispod “secije” kod njenih nogu.
Kaze: da mi se ne umoris stojeci do Rogatice. Tako ja sjedoh, a imadoh do kraja putovanja i skim koju progovoriti.

Iz mog kufera za mog jarana Tevu.

I jos nesto, vezano indirektno za ovu pricu. Radio ja neke predratne godine, preko omladinskog servisa, sa nekim geometrima iz Sarajeva. Dado i Kemo, tako su se zvali, a sa mnom jos i rahmetli Avdo Colic. Dakle, taj dan smo bili na Holucu. Nosam ja onu “letvu”, a Avdo neku sjekiricu i pantljiku za mjerenje razmaka (onu od 50m kakve imaju na atletskim stazama one sudije sto mjere skok udalj ili troskok). Tu pantljiku smo mi iz zajebancije zvali “pantljicara”. Malo drzim oni letvu dok Dado ne izmjeri i ne upise u onaj svoj tefter. Onda zovne Kemo, kad ne moze da pronadje neki orijentir, ukopan ko zna kad prije, pa onda ja i stari Cola (kako su Avdu zvali) moramo sa onom pantljikom da razmjeravamo, ne bi li pronasli trazeni orijentir, koji je s vremenom zarastao u zemlju ili u travu. Preskocim ja tako, neku ogradu, da prislonim kraj one pantljike na cosak kuce, pa ne gledajuci pogazim neko cvijece. A vlasnik kuce, mislim neki Kurta, zagalami s prozora: Gledaj kud gazas, .ebo te Sejdalija Cengic. Kakav si taki cupav, ko da te on pravio.

[Teva]

#7404

Jarane,

Drago mi je da si odmah shvatio cilj ovog mog pisma tebi.
Necu da se sikiram i mislim sta je sa tobom nego ce mo ovako pomalo odgovarati jedan drugom na pismo i ujedno cu znati da si tu a usput ce mo se malo sjecati na nasu raju i dogodovstine iz nase carsije.
Naravno ujedno pozivam i ostalu raju da napisu poneko pisamce sa istim ciljem.
Mogo si jarane javnuti i nasem jaranu, Podljuncaninu, u Beograd da smo tu, da i on dodje pa da se ni za njega ne sikiramo.
Svaki put kad mi Rusko ponovo instalira kompjuter odu mi sve kontak adrese raje.

Onaj stari Kurta sa Holuca je rahmetli Hamed Kurtic, strado od strane dusmanske ruke.
Bio uvijek veseljak i saldjija i uvijek bi nas raju zafrkavo.
Imo kucu ispod puta odmah do kuce starog trgovca Huse Babica.
I imo cvijetnjak u strani odmah ispod ograde a dole u ravno betoniranu avliju i cesmu u njo ko i svi skoro.
Nego neisprica mi onaj belaj sto napravise Faja i Nuno, ciglarima.

Posto si i sam dio price o rahmetli teti Zikiji, a javi se i Sohu Mrkulic iz Amerike sa svojom uspjesnom akcijom pomoci evo i ova slika jarane da se opet malo podsjetimo na staru raju.
Husinog brata Zumbera dobro znam jos iz skolskih dana, ista generacija, a Husu znam bolje sa carsije.
Bio je dobar izvidjac i planinar, i sad se sjecam one njegove sivomaslinaste vjetrovke.
Selamim ih mahsuz obadvojicu a i ostale Mrkulice naravno.

A za one koji neznaju naseg Husu on je na ovoj slici dole sa prstom na ustima.
Odmah iza njega, desno, sa podignutim rukama u vazduh je nas Zop rahmetli.
Skroz naprijed je nas Caje rahmetli.
E moj jarane…..

[LLAMA]

#7438

Dragi Teva,

sjecas li se kad smo ono, krajem ’80.-tih, ti, Mufa, Edo a.r. i ja naprecac odlucili da provedemo jedan vikend u izvidjackom domu na Borikama? Krenuli mi pjehe iz Rogatice. Stopiramo, sve u nadi da ce nam neko stati. Ali ko da primi cetvoricu i to jos sa ruksacima? Ljeto, vrucina, a ruksaci teski. Stigli mi malo iza Tatomirovog mosta, kad nam stade neki ciko sa “peglicom”. Cini mi se da je bio sa Sokoca. Kontamo mi, uzece jednog ili dvojicu, a ostali neka se snadju. Udjose dvojica, a ostali se snebivaju. A onaj covjek veli: Ulazite i vi, sta cekate, nekako cemo se potrpati. Teva naprijed, ja i Edo pozadi, a Mufa, kao najmanji, lego meni i Edi u krilo.
Stigosmo mi zivi i zdravi na Borike, pozdravismo se s onim covjekom, pa pravac dom. Ponijelo se cuge, a Teva ti si tada pio samo vino, ko biva to nije alkohol, jer si tada “trosio” nake tablete??? (Haman da te Radovanova zena lijecila? He-he-he!) Odmah se ispred doma, nakon sto smo podigli zastavu, nalozila vatra. Trebace se negdje okretati pile. Ne da se utoli glad, jer smo ponijeli dosta gotove hrane, nego zaradi cejfa. Sjecam se dobro da smo svi pusili “York”. Svi osim Ede rahmetli. On je uvijek ostajao vjeran “plavoj Moravi” A i jes bila dobra, majku joj. A Edo je imo obicaj da, cim kupi cigare, kutiju otvori tako da, posto odguli zastitni najlon, potrga onu markicu na sredini. Zatim otvori staniolski papir skroz da se sve cigare vide, pa kutiju strpa u dzep. Pa kad mu se pusi, ili kad mu zatrazis cigaru, izvuce jednu ne vadeci kutiju iz dzepa. Eto, to mu je bilo svojstveno.
Vatra pucketa. Pijuckamo i zezamo se. Gore na selu ti se cini da je vrucina podnosljivija nego u gradu. Prolaze sati i sve je vise zara u vatri. Piletu se skida “junf” nabijajuci ga na razanj. Nekako u aksam, pocinju prve jace zajebancije, jer nas alkohol sve vise hvata. Teva, valjda “umoran” od onih tableta iso bi spavati, a i ostaje mu se. Fata ga “crnjak” i mi pokusavamo da ga smirimo. Katastrofalna greska. Jer i “crnjak” mora da odradi svoje. Odjednom Teva pocinje da nas psuje, da se svadja sa nama i da trazi Gavru. Kakav te Gavro snaso, pitamo ga? Pa onaj Gavro sto je bio snama, veli on, Sad je bio tu. Gdje ode? Gdje ste ga sakrili? Mi prvo kontali da nas Teva zeza, ali poslije nekog vremena, vidimo mi da nema sale. Valja ga spakovati na cpavanje. A vec je padala noc. Umorili se mi ganjajuci ga (Tevu ne Gavru), ali uspjedosmo ga staviti u krevet, te on zaspa. Edo ostade u drugom krevetu da ga “cuva”, pa i on zaspa. Izadjemo Mufa i ja napolje da vidimo sta je s piletom. Sve u redu, jer je zar vec gubio na jacini.Stavimo jos par drvljadi na vatru. Posto nismo vise imali cigara, odluci Mufa da ide u hotel da nam kupi cigara i da donese jedan manj kanister vode. Ostadoh ja da pazim na pile. Vec podobro mrak, a poce se spustati i nekakva maglica, koja se ubrzo pretvori u gustu maglu. Obucem jaknu, pa primaknem panj na kom sam sjedio bize vatri. Nemam vise cigara, pa sve osluskujem kad ce se pomoliti Mufa. Poslije nekog vremena zacujem korake, ali jos nikog ne vidim. Koraci spori, teski i neravnomjerni. Skoro pa uplaseni. Kontan u sebi ovo nije Mufa. Od odsjaja zara, a i od magle ne vidim dobro. Samo siluetu. Prilazi neko. Vidim nije Mufa. Neko krupniji od njega, a i drugacije obucen. Lice jos ne razaznajem. Maqlo me strah, pa polako primaknem nogom noz koji je lezao na zemlji blize sebi. Kad sam ugledao lice, lakse mi, a u sebi se poceh smijati mome strahu. Boro Veljovic, pijan. Zovnem ga, prika haj popi jednu, a on samo odmahnu glavom i nesto nerazgovijetno rece, pa ode u onaj mrak, kako je iz njega i doso. Uputi se negdje onom livadom desno od doma. A ja jos pod utiskom zgodbe o Gavri, ne znadoh pravo ni sta se dogodi. Odjednom zacuh Mufino poskakivanje. Bjelasa se onaj kanister u mraku. Jel peceno vise to pile, pita Mufa. Evo jos, malo, velim ja. A ono pile se jadno skvrcilo, ma nije vise od goluba. Probudismo Tevu i Edu. Nasavismo sa cuganjem i zajebancijom. Ono pilence pojedosmo za tili cas. Malo, ali slatko. A ja, puseci cigaru, sve se okretah prema domu. Rekoh, da vidima da se Gavro – peti covjek – nije negdje sakrio iza coska, pa nas posmatra. A ko zna, mozda je i sjedio s nama, samo ga niko od nas nije vidio. Niko osim Teve.

[Muffa]

#7509

He,he,he….Jes,jes Gavro peti covjek…..ha,ha,ha Teva,Teva
Ko je tada bio u domu….nemogu da se sjetim?

Teva,Muffa,Edo.B ….

[Teva]

#7528

He,he,he….Muffa li Muffa,
Znao sam ja da te jedino Cober moze pomjeriti sa tih tvojih igrica na komjuteru.
Ova ti nasa raja mene tjera da pisem Coberu jer nemogu da iscekaju njegovu sledecu pricu.
Sutra cu ja jedno pisamce tebi i njemu skupa, nemogu sad moram se spremati za festu.
Organizuje nam firma veceras jedan Hipi dernek. :blink:

[Author]

Posts