Teva bas ti hvala na ovim slikama.
Porodicu Dzindo poznajem dugi niz godina. Naime moj babo i Osman rah. su stari ahbabi. Sjecam se jos kao dijete, Babo bi govorio da ima samo jednog pravog prijatelja i da bi za njeg sve ucinio. Osman je bio cest gost u nasoj kuci a i moji bi isli kod Osmana jos dok je on zivio u Dzindicima. Sjecam se mali sam bio kad u nasu avliju dodje Osman na konju i vodi jos dva osedlana konja. Onako s konja povika ” Hajde jeste li spremni da idemo ranije”. Mene dize na svog konja a babo i mama uzjahase ona druga dva i pravac Dzindici. Prelijepa scer mu Ziba dobro je voljela doci kod nas pa bi ostala po nekoliko dana. Camil rah. mlad ode u Njemacku i nakon nekoliko godina rada i boravka strada na gradjevini. Dovukli su ga u Rogaticu i sahranili u nase porodicno groblje na Pticijaku. Svi smo se nekako voljeli i bili bliski jedni sa drugim ko naj rodjeniji. Kasnije ce Osman napraviti veliku kucu na Mesicima zaposliti se u OS kao domar i tu ce ga docekati rat. U ratu ce mu stradati hanuma i sin Avdo a on ce ostatak zivota provesti u Sarajevu gdje je i umro.
