-
Amerikanka – medicinska sestra
Vijest o svom prelasku na islam poslala je medicinska sestra iz Amerike pod naslovom :
”Dobrocinstvo prema roditeljima me je povuklo da primim islam”.
Ona kaze: ” Prvi put sam cula o islamu dok sam pratila neki televizijski program. Smijala sam se podacima koje sam slusala. Nakon toga… proslo je godinu dana otkako sam prvi put cula za islam do mog sljedeceg susreta s njim.
Medjutim, gdje?
U bolnici u kojoj sam radila. Dosla su dva bracna druga i u njihovoj pratnji starica, tesko bolesna. Bila je to majka, njen sin i snaha. Snaha bi sjedila pored majke i stalno gledala u nju. Ja, dok bih obavljala svoju duznost posmatrala bih ovu djevojku. Gledala bih je kako stalno place, brise svoje suze, pa place, brise suze i tako neprestano. Jednom sam je upitala za razlog tog njenog silnog placa, pa me je obavjestila da je zajedno sa svojim suprugom dosla iz druge drzave da potraze za njegovu majku lijeka. Dok je pricala sa mnom plakala je i molila za ozdravljenje stare majke.
Mnogo sam se zacudila njenom slucaju. Dolazi iz druge drzave sa svojim muzem kako bi pronasli lijeka za njegovu majku?!”
Ova amerikanka kaze: ” Tada sam se sjetila svoje majke. Gdje je moja majka? Nisam je vidjela vec cetiri mjeseca! I jos uvijek razmisljam o svojoj posjeti njoj! Nisam cesto posjecivala rodjenu majku , a sta bi bilo da je to majka mog supruga?!
Zadivio me je postupak ovih bracnih drugova, jer je starica bila u teskom stanju, bila je blize smrti nego zivotu. Ali, vise me je zadivio postupak snahe! Sta nju briga za majkom njenog covjeka?! Zar da sebe slama zbog starice, a bila je preljepa djevojka?! Zbog cega sve ovo? Zamisljala sam sebe na mjestu ove starice, kako bih voljela i kako bih bila presretna da mene moja djeca ovako paze! Mnogo sam zavidjela ovoj starici na ljubavi njene djece! Bracni drugovi su sjedili uz staricu cijelo vrijeme, nisu je napustali. Dolazili su joj pozivi izvana, vjerovatno ostala djeca ove majke raspituju se za njeno stanje. Jednog dana usla sam u salu za cekanje u kojoj se nalazila i ova mlada djevojka, snaha bolesne majke, pa sam iskoristila priliku da je upitam o onome sto sam htjela. Pricala mi je o pravima roditelja u islamu. Zadivio me polozaj koji islam pridaje roditeljima, nacin ophodjenja s njima na koji islam podstice! Nakon nekoliko dana starica je umrla. Njen sin i snaha mnogo su plakali, kao da su ostali sirocad iza svoje majke.
Mnogo sam razmisljala o postupku ovo dvoje mladih i onome sto sam saznala o pravima roditelja u islamu.
Poslala sam zahtjev jednom od islamskih centara trazeci od njih literaturu o pravima roditelja. Nakon citanja ove literature osjetila sam nesto u svojim prsima kao nikada do tada. Zamisljala sam sebe kao majku! Zamisljala sam svoju djecu kako me vole, raspituju se i brinu za moje stanje sve do kraja mog zivota!
Ovaj lijepi osjecaj podstaknuo me je da iskazem svoju pripadnost islamu!
Ovaj lijepi osjecaj ponukao me je da izgovorim: ”LA ILAHE ILLALLAH, MUHAMMEDUN RESULULLAH”, a od islama sam poznavala samo dobrocinstvo prema roditeljima! Hvala Allahu, udala sam se za covjeka koji je, takodje, primio islam. Rodila sam djecu i Allaha molim za njihovu uputu. Ja sam danas Ummu Abdul-Melik! Molite Allaha za mene i moju djecu, za nasu postojanost u vjeri!”
Preuzeto sa predavanja ”Moja majka” sejha Halida Rasida – Casopis ”El-Asr”Namaz, namaz…
“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih” (El‐Bekara, 153)
Kada te zebnje okruže, tuge okuju i brige ophrvu, odmah klanjaj, molitvu obavi. Tvoja duša će oživjeti i smiraj dobiti. Doista je namaz spas, uz Allahovu pomoć, od svih briga i žalosti. Namaz je utočište od svake nesreće.
Kada bi ga nešto brinulo, Poslanik, s.a.v.s., kazao bi: “O Bilale, odmori nas namazom.” Namaz je bio Poslanikova najdraža stvar, najveća sreća i razonoda.
Ako razmislimo o životima odabranih ljudi i prvaka ovog ummeta, vidjet ćemo kako su oni u teškim situacijama i velikim tjeskobama hrlili namazu, obavljajući ga skrušeno i pre‐dano. Namaz im je vraćao snagu, volju i želju da nastave svoj plemeniti put.
Salatul‐havf propisan je da se ljudima vrati mir i pri‐sebnost u trenucima straha, kada se crni oblaci nadviju nad sudbinom. Nakon toga oni bi se hrabro suprotstavljali oštricama sablji i odvažno izlazili na megdan. Ovo nam kazuje daje skrušen namaz najbolji smiraj i lijek za duše.
Sadašnje generacije, koje se gube i nestaju u brojnim duševnim bolestima, trebaju se upoznati s džamijom, svojim čelom poljubiti tle, sedždu učiniti, kako bi svoga Gospodara zadovoljili. Samo će se tako njihove duše spasit ove bolne patnje. U suprotnom, suze će i dalje brazdati njihova lica, tuga će razarati njihove živce i svijest. Jedina snaga koja im može priskrbiti mir i sigurnost jeste namaz.
Najveća blagodat pet dnevnih namaza ‐ ako istinski promislimo ‐ jeste oprost grijeha i uzdizanje našeg stupnja kod (6 Namaz u strahu) Allaha. Pored ovog, namaz je najbolji lijek za naše probleme i bolesti. On u naše vene unosi istančane vrijednosti istinskog uvjerenja ‐jekina, i naše srce ispunjava zadovoljstvom. Oni koji izbjegavaju džamije i ne obavljaju namaz samo lutaju od tegobe do tegobe, iz jedne tuge prelaze u drugu, poslije jedne nesreće padaju u drugu.
“A onima koji ne vjeruju — propast njima! On neće djela njihova prihvatiti.” (Muhammed, 8)
Nama je dovoljan samo Allah, divan lije On zaštitnik
Samo se na Allaha oslanjamo. Njemu se sve stvari vraćaju. Potpuno smo uvjereni u Njegovo obećanje, zadovoljni Njegovim određenjem. O Njemu najljepše misli imamo, spas samo od Njega očekujemo. Čovjekovo oslanjanje na Gospodara u svakoj situaciji, uvjerenost u dobar završetak, jedna je od najljepših osobina vjernika i jedan od 14
najuzvišenijih plodova vjerovanja. S ovim osjećajem vjernik je uvijek svjestan da ima Zaštitnika, nekoga ko se brine o njemu, ko ga podupire, pomaže i bodri.
Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, kazao je: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik!” Zbog tog njegovog čina Allah je vatru učinio hladnom i spasom. Kada su se Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi suočili s mnogobrojnijom, opremljenijom i jačom vojskom nevjernika, svi su povikali:
‘”Dovoljanje nama Allah i divanje On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo, i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar.” (Alu Imran, 173, 174)
Sam čovjek ne može se nositi i boriti protiv događaja, suprostavljati se i rastjerati tamu, jer je on slabo i nemoćno stvorenje. To se može promijeniti jedino kad se osloni na svog Gospodara, uvjeren daje On njegov zaštitnik i kada sve povjeri Allahu. Znaj da tajna uspjeha ubogog i nemoćnog roba na čija su se pleća svalile sve tegobe i nesreće leži u kur’anskim riječima: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Alu Imran, 122)
Onaj koji sebi dobro želi neka se osloni na Silnog, Moćnog Gospodara Koji sve posjeduje. To će ga izbaviti od nesreće i spasiti od očaja. Stoga, neka tvoja krilatica bude: “Dovoljan mi je samo Allah, divan li je On zaštitnik.” Ako budeš oskudan u imetku, ako zapadneš u dugove i snađu te svakojake nesreće, reci: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik.”
Ako strahuješ od neprijatelja, ako te nepravednik napadne i nesreća pokori, uzvikni: [b]”Dovoljan mije samo Allah, divan li je On zaštitnik.”
A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i kao pomagač!”[/b] (El‐Furkan, 31)Namaz, namaz…
“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih” (El‐Bekara, 153)
Kada te zebnje okruže, tuge okuju i brige ophrvu, odmah klanjaj, molitvu obavi. Tvoja duša će oživjeti i smiraj dobiti. Doista je namaz spas, uz Allahovu pomoć, od svih briga i žalosti. Namaz je utočište od svake nesreće.
Kada bi ga nešto brinulo, Poslanik, s.a.v.s., kazao bi: “O Bilale, odmori nas namazom.” Namaz je bio Poslanikova najdraža stvar, najveća sreća i razonoda.
Ako razmislimo o životima odabranih ljudi i prvaka ovog ummeta, vidjet ćemo kako su oni u teškim situacijama i velikim tjeskobama hrlili namazu, obavljajući ga skrušeno i pre‐dano. Namaz im je vraćao snagu, volju i želju da nastave svoj plemeniti put.
Salatul‐havf propisan je da se ljudima vrati mir i pri‐sebnost u trenucima straha, kada se crni oblaci nadviju nad sudbinom. Nakon toga oni bi se hrabro suprotstavljali oštricama sablji i odvažno izlazili na megdan. Ovo nam kazuje daje skrušen namaz najbolji smiraj i lijek za duše.
Sadašnje generacije, koje se gube i nestaju u brojnim duševnim bolestima, trebaju se upoznati s džamijom, svojim čelom poljubiti tle, sedždu učiniti, kako bi svoga Gospodara zadovoljili. Samo će se tako njihove duše spasit ove bolne patnje. U suprotnom, suze će i dalje brazdati njihova lica, tuga će razarati njihove živce i svijest. Jedina snaga koja im može priskrbiti mir i sigurnost jeste namaz.
Najveća blagodat pet dnevnih namaza ‐ ako istinski promislimo ‐ jeste oprost grijeha i uzdizanje našeg stupnja kod (6 Namaz u strahu) Allaha. Pored ovog, namaz je najbolji lijek za naše probleme i bolesti. On u naše vene unosi istančane vrijednosti istinskog uvjerenja ‐jekina, i naše srce ispunjava zadovoljstvom. Oni koji izbjegavaju džamije i ne obavljaju namaz samo lutaju od tegobe do tegobe, iz jedne tuge prelaze u drugu, poslije jedne nesreće padaju u drugu.
“A onima koji ne vjeruju — propast njima! On neće djela njihova prihvatiti.” (Muhammed, 8)
Nama je dovoljan samo Allah, divan lije On zaštitnik
Samo se na Allaha oslanjamo. Njemu se sve stvari vraćaju. Potpuno smo uvjereni u Njegovo obećanje, zadovoljni Njegovim određenjem. O Njemu najljepše misli imamo, spas samo od Njega očekujemo. Čovjekovo oslanjanje na Gospodara u svakoj situaciji, uvjerenost u dobar završetak, jedna je od najljepših osobina vjernika i jedan od 14
najuzvišenijih plodova vjerovanja. S ovim osjećajem vjernik je uvijek svjestan da ima Zaštitnika, nekoga ko se brine o njemu, ko ga podupire, pomaže i bodri.
Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, kazao je: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik!” Zbog tog njegovog čina Allah je vatru učinio hladnom i spasom. Kada su se Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi suočili s mnogobrojnijom, opremljenijom i jačom vojskom nevjernika, svi su povikali:
‘”Dovoljanje nama Allah i divanje On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo, i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar.” (Alu Imran, 173, 174)
Sam čovjek ne može se nositi i boriti protiv događaja, suprostavljati se i rastjerati tamu, jer je on slabo i nemoćno stvorenje. To se može promijeniti jedino kad se osloni na svog Gospodara, uvjeren daje On njegov zaštitnik i kada sve povjeri Allahu. Znaj da tajna uspjeha ubogog i nemoćnog roba na čija su se pleća svalile sve tegobe i nesreće leži u kur’anskim riječima: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Alu Imran, 122)
Onaj koji sebi dobro želi neka se osloni na Silnog, Moćnog Gospodara Koji sve posjeduje. To će ga izbaviti od nesreće i spasiti od očaja. Stoga, neka tvoja krilatica bude: “Dovoljan mi je samo Allah, divan li je On zaštitnik.” Ako budeš oskudan u imetku, ako zapadneš u dugove i snađu te svakojake nesreće, reci: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik.”
Ako strahuješ od neprijatelja, ako te nepravednik napadne i nesreća pokori, uzvikni: [b]”Dovoljan mije samo Allah, divan li je On zaštitnik.”
A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i kao pomagač!”[/b] (El‐Furkan, 31)Ljetni Ramazan!
Pred sami dolazak mjeseca Allahove milosti, već čujemo neke muslimane kako kukaju i kao da se boje nadolazećeg posta. Često možemo čuti komentar: “Bogami, postiti 16 sahata na ovakvoj žegi, nije mala stvar, postiću koliko mogu, kako onaj koji nikako ne posti..oprostit će dragi Bog.“ Da, jedno je sigurno, Uzvišeni Allah, dž.š., je Milostiv ali…je i Pravedan. Najviše volim priče naših deda i nana koji su islam i njegove propise shvatali svim srcem, sa potpunom predanošću. Neku noć sjedim tako kod svoje nane, Allah je sačuvao, kad žena njena generacija, 37 „godišće“ i tako započnu priče kako se nekad držalo do namaza u džematu, kako se nekad postilo, kako se nekad imalo stida…
Muž (dedo)od ove nane, svako jutro je ustajao u zoru na „rani“ sabah, vode nisu imali u kući a ni ispred kuće. Zima vani, srce puca, a snijeg do koljena, ali njen muž (dedo) zagrnutih rukava i bos u opancima do česme koja je bila na sred sela kako bi uzeo abdest i klanjao sabah u džematu. Allahu ekber, koja iskrenost, koji pristup ibadetu! Za nas bi ovakav slučaj bio jedna velikaaaa olakšica, mi bi sebi sami odmah donijeli fetvu, kako je vani veliki minus, veliki snijeg, ugroženo zdravlje, ipak je meni dozvoljeno u kući tejemum uzeti i polako pored vruća šporeta na brzinu četiri rekata, u sebi bi pomislili: “Allah zna da nisam mogao“…Da to smo mi.
Eh, kako se nekad postilo? Veli nana: “Sine, imali smo od stoke i imanja: dva vola, konje, tri krave, nekih 50-tak dunuma zemlje. Sječam se, bila sam već velika, kad je kod nas ljeti se trefio ramazan. Allahu si ti Dragi, ma meščini, onaj dan ko’ godina, nikad proći. A moj rahmetli dedo, on je bio glava porodice, bio jako učevan i pobožan čovjek, bio je strog kad je u pitanju namaz i post. Pa haj neka neko stisne da sjedne za sofru a akšam nije klanjao, taj se nije rodio i ne samo kod nas, nego u čitavom selu. A post, mi djeca nismo postili, a Bogami ostali jesu. Sječam se, dva dana su naši žito kosili ručno, pa po čitav dan, ali nikom nije ni na um palo da prekine post. Pa bi ga mi ženskinje sa njima pokupi i dovuci na volovima na guvno (mjesto gdje se sa konjima vrše žito). E onda bi se sine to žito vrhlo po nekoliko dana, ljudima bi udaraj krv na nos, ali niko nije htio da prekine post. Dedo bi naš, ala mu lijepo rahmtelje, reci:“Ako se insan „omrsi“, bez razloga, veliki je asija (griješnik) a efdalnije (bolje) je se strpiti malo.“
Da, dedo je bio u pravu, međutim kad danas vidimo te dede koji su na svojim plečima očuvali dini islam u Bosni, koji možda u zadnjih 30-40 godina nije propustio vakata u džematu, za kojeg je obavezno klanjati sunnete kao i farzove, koji posti od malih nogu, spremni smo im nalijepiti razne etikete: novotari, neznalice, da su u zabludi, kod savjetovanja tih ljudi, obično se bude grub…subhanAllah!
Pogledajmo kako su te naše dobre generacije, to je naš bošnjački selefu salih, prilazili ibadetu, sa potpunom iskrenošću, sa nijjetom da će ga Allah, s.w.t obilno nagraditi, sa strahom od Allaha da ako prekine post (iako je imao pravo, jer je to težak fizički rad), da će biti kažnjen. Za njih u njihovim ibadetima nisu postojale olakšice za kojima mi danas svakodnevno posežemo.
Eh, onda mi na um padnu svi ti naši momci, puni snage i mladosti, koji bez imalo ustručavanja u po bijela dana duhane pred kućom, u čaršiji, nažalost, često se može vidjeti da i alkohol konzumiraju. Više nema pravila, da se prvo akšam klanja pa tek večera, sad je pravilo, prvo budi u gradu po kafanama 5-6- sahata, jedi u gradu a onda dođi pod „gasom“ kući i spavaj sutra do podne.
Bićemo pitani za našu djecu, itekako ćemo biti pitani. Data su nam kao blagodat, a mi od njih pravimo životinje koje slijede samo strast.
Za vrijeme ovog mjeseca, mjeseca milosti, dovedi stanje u svojoj kući u najbolji red. Pokušaj sa tom promjenom, svi koji su u kući punoljetni, dužni su postiti, namaz obavljajte, iftare spremajte i rodbinu pozivajte kako bi vam se nafaka povečala, zajedno na teravih namaze idite, sadaku dijelite. Pokušajte, ove ramazanske promjene mogu vam život promijeniti.
Zašto kažem da su naše dede i nane, naš selefu salih kad je u pitanju post recimo? Pa zato što su imali isti odnos prema ovom ibadetu kao i selefu salih, generacija koja je došla nakon ashaba,r.a.
Omer ibn Hattab, r.a., oporučio je svome sinu Abdullahu da se vjere drži dostojanstveno a na prvom mjestu mu je oporučio, post tokom velikih vručina. Prenosi se da su neki ashabi kad bi im se približi smrt, bili tužni zbog onih ramazana koje neće moči postiti tokom velikih vručina, kao što su Ibn Mesud i Muaz ibn Džebel, r.a. Takođe se spminje da je Ebu Bekr, r.a. tokom vručina i dugih dana postio redovno a da je tokom zime (kraćih dana) zbog nekih olakšica prekidao post. Imam Ahmed ibn Hanbel, rhm, je postio tokom velikih vručina da je znao u nesvijest padati pa mi ga poljevali vodom da dođe sebi, kao i Ibn Omer, r.a.
Post je strpljivost, kako je objasnio Poslanik, savs, u hadisu a blago onome ko se strpi na današnjem vaktu pored svih iskušenja, neznanja, fitne i ostalog. Allah da nam se smiluje, olakša i primi naše ibadete u mjesecu Ramazanu, Allahume amin!!!
Saudin Cokoja
izvor : http://www.n-um.com
http://www.youtube.com/watch?v=ZRBWVK67hdo&feature=player_embedded
O ti koji želiš dobro, približi se Allahu!
Prošla je već jedna trećina mjeseca ramazana! Sve ono što smo uradili, bilo dobro ili loše, zapisano je i bit će nam predočeno na Sudnjem danu. Onaj ko je uradio dobro, neka zahvali Allahu koji mu je to omogućio, a onaj ko je uradio nešto drugo mimo dobra, neka krivi samog sebe i svoju nemarnost, i neka se pokaje svom Gospodaru, jer On je Milostiv i prima pokajanje.
Dragi moj brate i cijenjena sestro u vjeri! Ne očajavaj i ne predaji se! Neka su ti uvijek Allahove riječi na umu: “Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv!'” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 53.)
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko se trudi u postizanju dobra, biva mu to dato, a onaj ko se čuva od zla, biva zaštićen od njega!” (Darekutni, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 2328, Albani) Odazovi se pozivu svoga Gospodara: “O ti koji želiš dobro, približi se (Allahu i Njegovoj pokornosti, sa dodatnim naporom u činjenju Njegovih ibadeta), a ti koji želiš zlo (koji želiš nepokornost), udalji se (ostavi nepokornost i vrati se Allahu, jer je došlo vrijeme za pokajanje i traženje oprosta)!” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 759, Albani i Tuhvetu Ahvezi, Mubarekfuri)
I znaj, dragi moj brate i cijenjena sestro, da “Allah oslobađa određeni broj Svojih robova od Vatre svake noći” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 759, Albani), pa budi i ti jedan od njih. Pred tobom su brojne neiskorištene prilike kojima ćeš popraviti prethodno učinjeno, a na jednu takvu priliku sugerira Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim riječima: “Ko provede Lejletul-kadr, vjerujući i očekujući nagradu, bit će mu oprošteno prethodno učinjeno” (Buharija, 37, Muslim, 759.);
“Onome ko provede Lejletul-kadr u ibadetu, vjerujući u njenu vrijednost i nadajući se onome što je kod Allaha, bit će oprošteni mali grijesi mimo velikih.” (Šerhu Muslim, Nevevi) Pred tobom je noć koju je naš Gospodar opisao na ovaj način: “Noć kadr bolja je od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.” (Prijevod značenja El-Kadr, 3-5.)
Zato se potrudi u njoj i čini dobra djela, i uzmi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao svog uzora. Plemeniti ashab Ebu Zerr, Allah bio sa njim zadovoljan, kazuje nam šta je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirao činiti u zadnjih deset neparnih noći ramazana: “Postili smo ramazan sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i on nije izlazio da klanja sa nama ništa u tom mjesecu sve dok nije nastupilo zadnjih sedam noći ramazana, pa je tu sedmu preostalu noć klanjao sa nama sve dok nije prošla trećina noći. A kada je nastupila šesta preostala noć, nije izašao da klanja sa nama. Kada je nastupila peta preostala noć, klanjao je sa nama sve dok nije prošla polovina noći.
Rekao sam mu: ‘O Allahov Poslaniče, kada bismo ostatak noći proveli klanjajući?’ Odgovorio mi je: ‘Ako čovjek klanja sa imamom sve dok ne završi klanjanje, upisat će mu se noćni namaz.’ Preostalu četvrtu noć nije klanjao sa nama, a kada je nastupila treća preostala noć, okupio je u mesdžidu svoju porodicu, žene i muškarce i klanjao je sa nama toliko dugo da smo se uplašili da nam ne prođe “felah”. Upitali su: ‘Šta je felah?’ Reče: ‘Sehur’, i nije klanjao sa nama ostatak ramazana.” (Ebu Davud, hadis sahih, Sahihu Ebu Davud, 1375. Albani)
Aiša, Allah bio sa njom zadovoljan, opisuje Poslanikove postupke u zadnjim danima ramazana: “Trudio bi se u zadnjih deset dana više nego u nekim drugim danima” (Muslim, 1175.); “Probdio bi noći i budio bi porodicu radi noćnog namaza, trudeći se iznad uobičajenog” (Muslim, 1174.)
“Klanjao bi trećinu ili polovinu noći, ili je klanjao sa ashabima i svojom porodicom koji su se bojali da im ne prođe sehur” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, hadis sahih, Albani u knjizi Salatu teravih).
Uzadnjim ramazanskim noćima zamoli svoga Gospodara dovom na koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao Aiši, Allah bio sa njom zadovoljan, a također i svom ummetu. Naime, Aiša ga je upitala: “Kada bih znala u kojoj je noći Lejletul-kadr, šta bih u njoj učila?”, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj odgovara: “Reci: ‘Gospodaru moj, zaista si Ti Onaj koji praštaš i voliš oprost, pa mi oprosti?” (Tirmizi, Ibn Madže, hadis sahih, Silsiletu Sahihe 3337. Albani)
I sam razlog nepoznavanja tačnog vremena Lejletul-kadra podstiče nas na činjenje dobrih djela kako bismo je, Allahovim dopustom, proveli u ibadetu i na taj način zadobili obećanu nagradu. Rekao je imam Begavi, rahimehullah, pojašnjavajući mudrost razilaženja u tačnom određivanju noći Lejletul-kadr: “Uopćeno, Allah je ostavio nejasnom ovu noć ovome ummetu, kako bismo se potrudili u ibadetu u noćima ramazana, želeći je doživjeti, kao što je skrio sat (čas) u petku u kojem se uslišava dova, kao što je skrio “srednji namaz” između pet namaza, Svoje najuzvišenije ime, Svoje zadovoljstvo sa pojedinim ibadetima kako bismo ih sve nastojali obavljati, Svoju ljutnju na određene grijehe kako bismo se svih njih klonili, kao što je skrio čas nastupanja Sudnjeg dana kako bismo se trudili u ibadetima plašeći se njegovog nastupanja.” (Tefsirul-Begavi)
Itikaf
Pokušaj se osamiti sa samim sobom i svojim Gospodarom, subhanehu ve te ‘ala. Osami se u itikafu i iskreno Mu se pokaj. Zatraži oprost za svoje grijehe: “Zaista je vaš Gospodar, tebareke ve te ‘ala, “stidljiv” i plemenit. Stidi se Svoga roba kada podigne svoje ruke prema Njemu da mu ih vrati prazne.” (Edu Davud, Ibn Madže, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 2070, Albani)
Itikaf je bio Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, praksa, koju je upražnjavao u svakom ramazanu sve dok nije preselio svome Gospodaru. Osamljivao se sa samim sobom, radi Allaha, subhanehu ve te’ala, čineći različite oblike ibadeta. Prenosi se od Aiše, Allah bio sa njom zadovoljan, da je rekla: “Poslanik je ulazio u itikaf u zadnjih deset dana ramazana sve dok ga Allah nije usmrtio, zatim su poslije njegove smrti itikaf činile njegove supruge”. (Buharija, 2026, Muslim, 1171-5.)
“Dok je u godini u kojoj je umro, neka je na njega Allahov mir i spas, proveo u itikafu dvadeset zadnjih dana ramazana.” (Buharija, 2044.
Sadekatul-fitr
U ramazanu postač ima priliku očistiti svoj post od pogreške i bezvrijednog govora davanjem sadakatul-fitra. U njemu je čišćenje za tijelo, hrana za miskina i saosjećanje sa siromahom. Propisao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na velikog, malog, muško, žensko, roba i slobodnog. (Buharija, 1511.) Udjeljuje ga musliman za sebe i za one koje je dužan izdržavati, kao što su žena, djeca i rodbina, koja ima pravo na njegovo izdržavanje. Također, ukoliko je žena trudna, mustehab je dati sadekatul-fitr za to još nerođeno dijete.
Bajram
Nemoj lišiti samog sebe radosti velikog islamskog praznika, Ramazanskog bajrama… Nemoj da dozvoliš sebi a da se ne raduješ, kada se svi muslimani raduju na Bajram, zato što su proveli ramazan u pokornosti svome Gospodaru i što su se klonili grijeha, i što su “pohranili” dobra djela za Dan kada će sresti svoga Gospodara: “Postaču pripadaju dvije radosti: radost kada se iftari i radost kada sretne svoga Gospodara.” (Buharija, 7492.)
Zašto da učiniš dan radosti svih muslimana postača danom svoje žalosti za onim što te je prošlo od dobrih djela i zlatnih prilika za pokajanje i traženje oprosta. Muslimani se raduju i smiju, a ti tuguješ i plačeš za svojim grijesima i kaješ se u vrijeme kada ne koristi i kada je kasno. Uzdigni se!
Kreni snažnim i stabilnim stopama prema svome Gospodaru i Njegovom Džennetu čija je širina kao širina nebesa i Zemlje: “Nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje”. (Prijevod značenja Ali Imran, 133.), i: “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i Džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju. To je Allahova blagodat koju će dati onome kome On hoće; a u Allaha je blagodat velika” (Prijevod značenja El-Hadid, 21.);
“Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! A ja sam se zaista ogriješio prema sebi! (Prijevod značenja El-Enbija, 87.)
Mr. Osman Smajlovic – Islamski casopis “El-Asr”
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=x6LsOZZSvAIMnogi bosnjaci cesto rasprevljaju o tome jesu li muslimani ili ne. Dali neko moze biti musliman a da ne ispunjava uslove za to ? Odgovor se nalazi u tekstu ispod. :
ISLAMSKI SARTI
Omer ibn Hattab, r.a. pripovijeda: “Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče:
“O Muhammede, obavijesti me o Islamu!” Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče:”Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti.”
On tada reče:”Istinu si kazao.”Mi smo mu se čudili (veli Omer), pita a zatim potvrđuje.Zatim ponovo reče:”Obavijesti me o Imanu!” Alejhisselam reče:”Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike, Sudnji Dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro bilo zlo.” Čovjek opet reče:”Istinu si kazao.” Zatim reče:”Obavijesti me o Ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:”Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš jer ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi.”Zatim reče:”Obavijesti me o posljednjem času (kada će doći)?” Alejhisselam reče:”Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.” “Obavijesti me o njegovim predznacima”, reče on. Alejhisselam reče:” Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača.”Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:”O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?” Ja mu odgovorih:”Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” On mi tada reče:”To je bio Džebrail, došao je da vas poduči vašoj vjeri.”
Islamskih sarta ima pet i to su:
[color=#FF6600]1. OCITOVATI PRIPADNOST ISLAMU KELIME-I- SHEHADET
2. KLANJATI PROPISANE NAMAZE
3. POSTITI MJESEC RAMAZAN
4. ZEKAT DAVATI
5. HADZDZ OBAVITI
[/color]
Ove islamske duznosti su naredjene u Kur’anu i Sunnetu Muhammeda a.s. i svaki musliman I muslaimanka su duzni da ih izvrsavaju u svom zivotu.
Istigfar je pečat svih ibadeta
Priredio: Admir ef. Zekić
Uzvišeni Allah u Kur’anu je naredio često činjenje istigfara i tako ohrabrio i podstakao vjernike na traženje oprosta, objasnio plodove i vrijednosti istigfara, posebno njegovu vrijednost na kraju djela obožavanja Allaha i na završetku svih ibadeta. Poslanik, alejhis-selam, prakticirao je da istigfarom zapečati svoja dobra djela, što je potvrđeno u Muslimovom Sahihu. Prenosi se od Sevbana, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, izgovorio bi tri puta estagfirullah.” Kaže Allah, subhanehu ve te’ala, u 18. ajetu sure Ez-Zarijat:[b]”Oni su u praskozorje oprost od grijeha molili.”
[/b]
Ovaj ajet opisuje vjernike koji Allaha obožavaju i u noći mu se klanjaju dok drugi ljudi spavaju, ali i pored toga, nakon tih ibadeta, traže oprost za svoje grijehe (čine istigfar). Zato se i zadnjem ajetu sure El-Muzzemmil, koja se još naziva i sura noćnog namaza, naređuje traženje oprosta:[b]”I molite Allaha da vam oprosti, jer Allah prašta i milostiv je.”
[/b]
Čovjeku koji uzima abdest propisano je da na koncu svoj abdest zapečati istigfarom jer zaista je najbolja završnica svih dobrih djela – tevba i istigfar.Ovu abdestku dovu prenosi Omer, radijalahu anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Ko god se abdesti, upotpunjavajući svoj abdest, pa potom kaže:
‘Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, Allahu moj, učini me od onih koji se često kaju i mnogo čiste! Sigurno će mu se otvoriti svih osam džennetskih kapija da uđe na koju želi.”’
Kada Uzvišeni govori o hadžu i o samoj završnici hadža, kaže: ”…zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je.” El-Bekare 199. U riječima ‘’…a zatim krenite”, misli se na polazak prema Mini desetog zul-hidžeta, dan kada hadžija ulazi u samu završnicu svoga hadža.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prakticirao je da i svoja sijela, sastanke, završava dovom i pečati istigfarom, kao što stoji u hadisu: ”Slavljen neka si, Allahu moj, i Tebi svaka hvala. Svjedočim da nema boga osim Tebe, od Tebe oprost tražim i Tebi se kajem.”
Kao i prethodnu, tako i ovu dovu nakon sijela bilježi Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, da je Allahov Poslanik rekao: “Onaj ko se zadesi na sijelu, i pri tome izgovori nešto ružno, a zatim prije nego što napusti sijelo kaže: [b]’Allahu moj, slava i zahvala Tebi pripada, svjedočim da nema boga osim Tebe, Tebi se kajem i od Tebe oprost molim’, bit će mu oprošteno ono što je počinio na tom sijelu.”
[/b]
Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, okončao je svoj plemeniti život ostvarivši potpuno robovanje Allahu i savršenu pokornost, istigfarom, čineći istigfar i izgovarajući šehadet.Aiša, radijallahu anha, prenosi da je čula Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, kako na samrtnoj postelji, dok je bio naslonjen na nju leđima, tiho izgovara ovu dovu: “Allahu, oprosti mi i smiluj mi se! Pridruži me društvu Najuzvišenijeg”. Preselio je sa istigfarom na usnama jer je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, i za vrijeme svog čistog i plemenitog života stalno svoje usne vlažio istigfarom.
Čovjeka koji preseli nakon učinjenog dobrog djela, nakon ramazana, hadža ili ‘umre, prve generacije muslimana smatrali su i nadali se da je od džennetlija. Stalno su činili dobra djela i na koncu pečatili svoje živote istigfarom i šehadetom.
Kada su na samrtnoj postelji upitali Alaa bin Zijada šta ga je rasplakalo, rekao je: ”Tako mi Allaha, cijelog života sam se nadao da ću smrt dočekati sa tevbom i šehadetom.” Prisutni ga upitaše: ”Šta ćeš (uraditi)?”, a on reče: ”Donesite mi vodu”, te se abdesti, zatim zatraži čistu i novu odjeću, te se obuče i okrenu se prema Kibli. U tom položaju pomjerio je glavu dva do tri puta, a zatim mu je glava klonula ustranu i tako je preselio.
Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj ugroženoj braći i sestrama, a posebno onima u Palestini, Siriji i Burmi, da od nas primi namaze, post, učenje Kur’ana, zekat, sadekatul-fitr, dove i sva dobra djela, da nas sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti, da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca, da nam oprosti grijehe i uvede nas u obećani Džennet, u društvu sa poslanicima, iskrenim, šehidima i dobrim ljudima!
Oproštenje molimo od Tebe, milostiv budi i smiluj nam se!
izvor : http://www.minber.ba
Neke kategorije džamijskih ljudi
Kako to obično biva kod muslimana danas, raslojavanja, podjele i nesuglasice kao posljedica udaljavanja od islamskog učenja su uzela maha u svakom aspektu života. Ovo su neke grupacije vjernika koje nakon kraće analize možemo uočiti u našem društvu i našim džamijama.
Antidžamijski nastrojeni wannabe mudžahidi su muslimani koji su shvatili da ovo društvo i ove džamije nisu vrijedne njihovog cijenjenog prisustva, pa su se povukli u prirodu jer ih to više asocira na džihad, a i radi se o okolišu koji je prikladniji njihovoj dawi. Žive skromno od donacija i stočarstva, a samo ponekad im se omakne pokoji izuzetno dobro obučen i talentovan inšaallah šehid kojem dosade koze i ovce pa odluči da napadne američku ambasadu. Pošto su putne komunikacije sa njihovim naseljima izuzetno oskudne, oni sa vanjskim svijetom komuniciraju uglavnom preko SIPE i OSE jer ovi imaju odlična terenska vozila. Kad dođe vrijeme za podmiru ili plaćanje računa mrskim tagutima oni se popnu na brdo i iz sveg glasa uzviknu „džihaaaaad“ ili otpjevaju kakvu protalibansku sevdalinku i prevoz je već sutradan tu. Doduše nekad ovi iz SIPE zbog lošeg GSM signala bahnu nenajavljeni, ali i na tome se radi. Imaju i besplatno noćenje u Sarajevu, a sutradan se nakon obavljenih potreba vraćaju kući.
Džamijski mrgudi su blaža verzija ovih prethodnih. Obično imaju bradu, ali ne nužno. Prepoznaćete ih po tome što svi kojima prilaze kolutaju očima, a u njihovom prisustvu se meškolje i gledaju da što prije napuste njihovo blaženo društvo. Oni su uvijek smrknuti, oštrog prodornog pogleda, napeti su i na gotovs. Neće propustiti nijednu priliku da vam upute pokoji „nasihat“ o vašem namazu ili odjeći. Vrlo su aktivni na polju „oči u oči“ dawe. Naći ćete ih tako da nekim klincima na cesti vaze o zinaluku i džehennemu ili nekome ko ne klanja hadisima i citatima dokazuju kako je duhan haram, a kratke nogavice vadžib. Prioriteti u dawi su im inače jedna od jačih strana. Obično ostavljaju utisak na sagovornika da je islam veliki teret i nedaća i komuniciraju uglavnom sa sebi sličnima. Većina vokabulara im se sastoji od „haram“, „da Allah sačuva“ i „estagfirullah“ (uvijek glasno i u pogrešnom društvu).
Smrtni neprijatelji ovim prethodnim su sljedeća kategorija tj. džamijski panjevi (uglavnom svaki ima svoje mjesto u džamiji koje ni za živu glavu ne mijenja). Takođe su poznati i pod grupnim nazivom „didovi“. To su obično penzioneri, ljudi u godinama, odrasli i odgojeni u nekom drugom vremenu. Imaju veoma oskudno znanje o vjeri, a glavna karakteristika im je tvrdoglavost i bezuslovna principijelnost. Ono što su naučili je nemoguće promjeniti ili nadograditi, pa je najbolji lijek za njih osmijeh i tapšanje po ramenu. Neprijateljski gledaju svakog ko ne klanja do u detalje kao oni, a ispuštanje ikindijskih sunneta im je na nivou kufra. Često će napasti efendiju ako zakasni par minuta sa ezanom, a ako ne dođe nikako klanjaće svaki za sebe.
Mevlud hanume su iduća kategorija. Prepoznaćete ih na prvu po specifičnoj nošnji, od koje vam se obično zavrti u glavi jer se prepadnete da niste slučajno konzumirali kakve halucinogene materije. Zaista maštovite kombinacije bretelica, šamija, farmerki, dimija i potpetica ne mogu vas ostaviti ravnodušnim. Dolaze samo na teraviju, mevlude i „tehvide“. Obično dođu prije farza jer ne žele okasniti, a zatim čekaju vani da se farz klanja pa tek onda ulaze u džamiju da uz mevlud i rahat lokum dostignu neslućene duhovne deredže. Ulasci i izlasci ove populacije iz džamije su obično veoma markantni i bučni, popraćeni dovikivanjima tipa „kako ti je Muharem, jel’ se pridig’o?“ i „neću, alajhmanet, nastavila sam grah, iskipiće“.
Hanefije su Bošnjaci koji klanjaju, poste i cijepaju drva po hanefijskom mezhebu. Često nose kapice i nemaju bradu. Naginju sufizmu i odgovor na svaku primjedbu ili nepravilnost im je da je to tako u hanefijskom mezhebu. Stiče se utisak da bi najviše voljeli da im na ličnoj karti pored matičnog broja piše „hanefija“. Šire nekakav vid hippie poimanja islama jer prenaglašeno forsiraju ideje ljubavi, mira i transcendencije. Ne simpatišu baš one koji ne dijele njihove svjetonazore, a naročito su alegrični na muslimane s dužim bradama jer ih doživljavaju kao suštu suprotnost.
Kompleksaši i intelektualci su kategorija koja se ne voli puno mješati sa ostalima. Obično nisu redovni u džamiji, a na namaze dolaze u sakoima i košuljama. Vole ostavljati dojam načitanih i obrazovanih osoba. Plahi su i uvijek se trude zbog svojih kompleksa da pokažu da oni malo „odskaču“ od ostatka džemata. Pogotovo izbjegavaju one džematlije s dužim bradama jer bi ih neko na poslu mogao početi prozivati da se druže s „onima tamo“. Najčešće su zaposleni na budžetu, mnogi imaju i fakultet. U njihovom prisustvu ne treba glasno pričati niti praviti nagle pokrete, jer ih srce može izdati.
Ovo bi ujedno bila i posljednja grupa. Ovaj tekst nema namjeru da nekoga vrijeđa ili ismijava jer je svaki vjernik u džamiji vrijedan. Cilj je da se na jedan neobavezan način ukaže na neka nepoželjna raslojavanja i pojave u našim džematima. Ako vas je ovaj tekst naljutio onda ste vjerovatno već postali vjerni sljedbenik jedne od spomenutih grupa. Ako samo osjećate da naginjete nekoj od njih obratite se svom efendiji ili nekom drugom učenom za pomoć i mjenjajte se što prije, inače bi vam mogli prići ovi iz skupine mrguda, a onda će biti prekasno…
Nermin Spahić
Deset genocida nad muslimanima Balkana
Dodano | 2012/12/30
http://www.akos.ba/deset-genocida-nad-muslimanima-balkana/
Nezim ef. Halilović – Muderris
(Akos.ba)Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare: ”…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…”
Pa izvucimo braćo i sestre, pouke iz ovog Kur’anskog ajeta, kako nam se genocidi ne bi ponavljali!
Braćo i sestre, kada historičari sa naučnog aspekta govore i pišu o stradanju muslimana Balkana, svi navode deset genocida, koje trebamo i moramo zapamtiti, kako nam se nikada više inša-Allah ne bi desilo nešto slično.Prvi genocid nad balkanskim muslimanima izvršen je u periodu 1683.-1699. godina i to je prva prava velika kolektivna tragedija muslimana Balkana, koja se događa tokom i poslije velikog Bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili teritorije i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, bili su vrlo brzo kao muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličku vjeru. Organizator ovog genocida bila je Katolička crkva. Svi pomenuti krajevi bili su puni spomenika islamske civilizacije: džamija, bezistana, hanova, biblioteka, karavan saraja, tekija, turbeta i medresa i svi su porušeni i uništeni. Važno je napomenuti da za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porušena niti jedna crkva i katedrala, a kršćani katolici uživali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih krajeva u ime njihove religije primjenjuju staro pagansko-faraonsko pravilo: Čija država, njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji Zemlje, a ne Allah, subhanehu ve te’ala. Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austrija, a da su žrtve bili balkanski muslimani.
Drugi genocid nad muslimanima Balkana izvršen je na prijelazu iz XVII u XVIII vijek, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći izvršena je takozvana “istraga poturica”, kada je 1 000 muslimana bilo pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je u Nikšić, u selo Tudemile, kod Bara. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je Crkva, ali ne katolička, već pravoslavna. Svi ti motivi opjevani su u Njegoševom “Gorskom vijencu”.
Treći genocid nad muslimanima Balkana izvršen je na prostoru Srbije, u periodu 1804.-1820. godina, kao posljedica I i II Srpskog ustanka. Ključnu ulogu u trećem genocidu nad muslimanima odigrali su: Pravoslavna crkva, srpski istoričari, političari i pjesnici, poput Njegoša. Karađorđevi ustanici 1804. godine napali su Bošnjake Sjenice i ubili oko 5 000 muslimana – masakrirali djecu, starce i žene.
Četvrti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1830.-1867. godina, kao posljedica Hatti-Šerifa, iz 1830. godine, kojim je Srbija stekla status vazalne autonomije unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane – Bošnjake iz Užica, Cacka, Šapca, Sokola i Beograda. Sve pomenute muslimane – Bošnjake Porta naseljava u Bosnu, a najviše u Bosanski Šamac i Orašje.
Peti genocid nad muslimanima Balkana, uglavnom Albancima i Bošnjacima izvršen je na prostoru Srbije i Crne Gore u periodu 1876.-1878. godina. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stiču potpunu nezavisnost, ali uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirioskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Nikšić, Grahovo, Bileće i Trebinje). Toplički i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, a danas ih na tim prostorima uopšte nema. U razdoblju 1862.-1878. godina, za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Prokuplju, Kuršumljiji i Vranju i protjerano je i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bošnjaka i muslimana Albanaca. Grad Nikšić 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci, da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki muhadžirluk prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni, a sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bošnajcima – muslimanima pokazala put za Tursku. Tako su muslimani Nikšića sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se više nikada ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.
Šesti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1878.-1910. godina i posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. U ovom periodu pokrenuo se veliki val muslimana – Bošnjaka prema Sandžaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, gdje je tada bila još uvijek turska vlast.
Sedmi genocid je izvršen nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju. Bilans žrtava onih koji nisu htjeli pokrštavanje je da su odvedeni u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je strijeljano 850 Bošnjaka. Za deset dana u Gusinju su pokrstili 12 500 Bošnjaka i Albanaca. Posljedica ovog genocida je I i II Balkanski rat (1912 – 1913).
Osmi genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u vrijeme Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u periodu 1918.-1941. godina. Život Bošnjaka muslimana i Albanaca muslimana u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost, a muslimani Sandžaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova bili su izloženi genocidu. Primjer za to je da su u selu Šahovići, općina Bijelo Polje, u Sandžaku 7. novembra 1924. godine, na sami Kurban bajram, Crnogorci ubili 2 500 muslimana Bošnjaka. Prema sjećanjima nekih preživjelih Bošnjaka čuli su kako jedan Crnogorac kada je ugledao jednog starog muslimana koji kolje kurban rekao drugu pored sebe: “Viđi ona Turčina što kolje brava! Biće on naš brav.” I nedužna starca objese i oderu ga živa i izvade njegovo srce i bace ga psu da pojede, pas pomiriše i ne htjede srce pojesti, a koljač reče: “Ni pas neće tursko srce!” Svaki komentar na ovo je suvišan! To šta je učinjeno Bošnajcima sela Šahovići, je pravi genocid i sličan zločin niti jedna životinjska vrsta ne bi učinila drugoj vrsti.
Sve je to imalo za cilj etničko čišćenje i izmjenu etničke karte i iseljavanja u Tursku. Tokom 1925. godine 50 000 Bošnjaka iselilo se iz nekoliko sandžačkih gradova za Tursku.Deveti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1941.-1945. godina. Drugi svjetski rat je odnio 103 000 života Bošnjaka-muslimana. Najviše muslimana nastradalo je od četničkog, komšijskog noža, što ih je stigao na kućnom pragu i njihovim imanjima.
Značajno je napomenuti da se u prvih devet genocida muslimani nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima.Deseti genocid nad muslimanima Balkana je najveći i najsuroviji i izvršen je u Bosni i Hercegovini. Počeo je aprila 1992. godine i trajao do kraja 1995. godine. Ova agresija se dugo pripremala, a odvijala se na očigled cijeloga svijeta. Protiv malobrojnog, ali uistinu velikog bošnjačkog, autohtonog evropskog naroda učestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska, sa ciljem njihova potpunog uništenja. Po prvi put Bošnjaci u srcu Balkana organizuju svoju vojsku, policiju i državu da se suprostave najmodernijim, armijama Evrope i svijeta i da se odbrane i opstanu u srcu Evrope. Ova agresija je odnijela 200 000 života Bošnjaka, među kojima je najviše nedužnih civila, silovano je 40 000 Bošnjakinja, među kojima je 10 000 maloljetnih djevojčica, protjerano je dva miliona Bošnjaka, porušeno je do temelja 614 džamija i znatno oštećeno njih 307 i tako dalje. Sličan genocid i egzodus od četničke armije doživjeli su i Albanci u 1998. i 1999. godini.
Braćo i sestre, nikada ne zaboravimo ovih deset genocida, jer bi njihov zaborav značio naše prokletstvo i iskušenje sa novim genocidima! Zato budimo jedinstveni i jaki, jer ćemo jedino tako uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć biti sigurni od novih genocida i nikada ne dozvolimo da bez otpora stojimo u redovima za klanje ili dignutih ruku u zrak, čekamo milost dželata!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas i naše potomke sačuva genocida i da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i boljim čuvarima vjere i Države, od nas! Molim Ga da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u Džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!(U većem obimu iskorišteni radovi prof. dr. Rizaha Grude i prof. Mustafe ef. Spahića)
Nezim ef. Halilović – Muderris
(Akos.ba)
- You must be logged in to reply to this topic.