[emira-tekija]

#14899

Kazao je Uzvišeni Allah dželle šanuhu: “Sjećajte se vi Mene, pa ću se i Ja sjećati vas! I zahvaljujte Mi, a ne budite Mi nezahvalni.” (El-Bekare: 152)

“O vi, koji vjerujete! Allaha često i mnogo spominjite!” (El-Ahzab 41)

“ … i muškarcima koji mnogo Allaha spominju i ženama, Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio. “ (El-Ahzab 35)

“I u sebi spominji Gospodara svoga ujutro i navečer, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući glas, i ne budi nemaran!” (El-Araf 205)

Kazao je Allahov Poslanik: “Meselul-l-lezi jezkuru Rabbehu ve-l-lezi la jezkuru Rabbehu meselu-l-hajji ve-l-mejjiti”

– Primjer onoga koji se sjeća svoga Gospodara spominjući Ga i onog koji Ga se ne sjeća je kao primjer živog čovjeka i mrtvaca.

Zatim je kazao: “Ela unebbi ukum bi hajri e’a malikum ve ezkaha inde melikikum ve erfe’iha fi deredžatikum ve hajrin lekum min infaki-z-zehebi ve-l-veriki ve hajrin lekum min en telkav aduvvekum fe tadribu eanakahum ve jadribu e’anakak-um? Kalu, bela! Kale zikru-l-Lahi te’ ala”

– Želite li da vas obavijestim o vašem najboljem djelu, koje je uz to najkreposnije kod vašeg Vladara, korisnije od udjeljivanja zlata i srebra, značajnije i od borbe protiv vašeg neprijatelja? Ashabi odgovoriše: Da, želimo! – Sjećanje na Allaha Uzvišenog.

Kazao je i ove riječi: Uzvišeni Allah kaže: Ene inde zanni abdi bi, ve Ene me‘ahu iza zekereni, fe in zekereni fi nefsihi – zekertuhu fi Nefsi, ve in zekereni fi melein- zekertuhu fi melein hajrin minhum, ve in tekarrebe ilejje šibren tekarrebtu ilejhi zira‘an, ve in tekarrebe ilejje zira‘an tekarrebtu ilejhi ba‘an, ve in etani jemši etejtuhu herveleten”

– Rekao je Allah, dželle šanuhu: – Ja sam sa Svojim robom kada misli o Meni. S njim sam kad god Me se sjeti. Ako Me se sjeti u osami, i Ja se sjetim njega kad sam sam; ako Me se, pak, sjeti dok je u društvu, i Ja se njega sjetim u još ljepšem društvu. Kad mi se približi za pedalj, i Ja se njemu približim za lakat, a ako Mi se približi za lakat, Ja se njemu približim za rukohvat.Najzad, ako Mi se približi hodom, Ja ću se njemu približavati žurbom.

A kazao je i ovako: “Ve’an Abdillahi bin Busr, radi-je- l-Lahu anhu, enne redžulen kale: “ja Resula-l-Lahi, inne šerai’al-islami kad kesuret alejje fe ahbirni bi šej‘in etešebbesu bihi” – Kale – “La jeza-lu lisanuke retiben min zikril-l-Lahi”.

– Od Abdullaha sina Busra, r.a., prenosi se da je neki čovjek rekao Božijem Poslaniku: “O Božiji Poslaniče, meni se čini da ima puno islamskih propisa, pa mi kaži neke najvažnije, kojih ću se pridržavati”, pa mu je rekao: “Neka ti jezik neprestano spominje Allaha, dželle šanuhu”

Kazao je i: “Men kare e harfen min Kitabi-l-Lahi fe lehu bihi hasenetun vel-hasenetu bi ašri emsaliha, ve la ekulu: elif-lam-mim-harfun ve lakinne elifun harfun, lamun harfun, mimun harfun”

– Ko prouči (pročita) slovo iz Allahove Knjige pribavio je sebi dobro, a za to dobro stječe se deset drugih dobara. Nisam kazao: “elif-lam-mim” – jedno je slovo, nego “elif” je slovo, “lam” je slovo i “mim” je slovo.

Zabilježen je i ovaj hadis: “Ve anUkbete bin Amirin, radijel-l-Lahu ‘anhu kale: haredže Resulu-l-lahi (sallallahu `alejhi we sellem) ve nahnu fi-s-suffe fe kale: ejjukum juhibbu en jagduve kulle jevmin ila buthanin ev ile-l-akiki fe je‘ti minhu bi nakatejni kevmavejni fi gajri ismin ve la kati‘ati rahimin?-fe kulna: Ja Resule-l-lahi, nuhibbu zalike. Kale: e fela jagdu ehadukum ile-l-mesdžidi fe ju‘allimu ev jakre‘u ajetejni min Kitabi-l-Lahi azze ve dželle, hajrun lehu min nakatejni, ve selasun hajrun lehu min selasin, ve erbe‘un hajrun lehu min orbe’in, ve min e‘adadihinne mine-l-ibili”

– Prenosi se od Ukbeta, sina Amirova, da je rekao: ” Dok smo mi boravili na sofi, izišao je Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, i obratio nam se: “Ko od vas ne bi želio svakog dana osvanuti u Buthani ili u Akiki i da mu k tome budu darovane po dvije velike jednogrbe deve na halal način i ne kao poklon rodbine?” Odgovorili smo: “Svi bismo to željeli, Allahov Poslaniče.” Tada nam on reče: “Zar niko među vama ne želi poraniti u džamiju i u njoj poučavati ili sam proučavati (čitati) dva kur’anska ajeta – što mu je korisnije od dvije deve; tri ajeta su mu na taj način vrednija od tri deve; četiri od četiri deve i tako redom.”

Kazao je i sljedeće: “Men ka’ ade mak ‘aden lem jezkuri-l-Lahe fihi kanet ‘alejhi min-l-Lahi tiretun,ve men idtadže’a mudtadže’an lem jezkuri-l-Lahe fihi kanet’ alejhi tiretun”

– Ko sjede u društvo ne spomenuvši pritom Allaha, Allah se srdi na njega a, također, ko legne ne spomenuvši Allaha, Allah se srdi na njega.

Kazao je i ovo:”Ma dželese kavmun medžlisen lem jezkuru-l-Lahe fihi ve lem jusallu ala nebijji-him illa kane alejhim tiretun, fe in šae‘azzebehum ve in ša egafere lehum”

– Grupa koja se okupi na jednom mjestu, a pritom ne spomene Allaha i ne donese salavat na svoga Poslanika, na sebe je navukla Allahovu srdžbu. Ako htjedne, Allah će ih kazniti, a ako ne, oprostit će im.

Sličnu poruku kazao je drugom prilikom Poslanik: “Ma min kavmin jekumune min medžlisin la jezku-rune-l-Lahe fihi illa kamu an misli džusseti himarin ve kane lehum hasretun”

– Skupina koja napusti sijelo ne spomenuvši pri tome Allaha kao da je ustala iza leša magarca, i oni su u teškoj nesreći.

[emira-tekija]

#16077

1. Uputa: “Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.” [Sura El-Bekara 2]

2. Oprost i znanje: “Ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost (znanje) darovati, pa ćete Istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam.” [Sura El-Enfal 29]

3. Izlaz iz nevolje – 4. Opskrba odakle se čovjek ne nada: “A onome ko se Allaha boji, on će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se ne nada.” [Sura Et-Talak 2-3]

5. Pomoć: “Allah je zaista na strani onih koji se Allaha boje.” [Sura En-Nahl 128]

6. Zaštita: “A Allah štiti one koji Ga se boje.” [Sura El-Džasije 19]

7. Ljubav: “Jer Allah zaista voli pobožne.” [Sura Et-Tevbe 7]

8. Dostupnost i lahkoća u svemu: “A onome ko se Allaha boji, On će sve što mu treba učiniti dostupnim.” [Sura Et-Talak 4]

9. Oprost grijeha – 10. Uvećavanje nagrade: “A onome ko se Alaha boji – On će preko raznih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati.” [Sura Et-Talak 5]

11. Primanje dijela: “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.” [Sura El-Maida 27]

12. Postignuće željenog: “I Allaha se bojte, jer ćete tako postići ono što želite.” [Sura Ali Imran 130]

13. Dobre vijesti: “I neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na onom svijetu.” [Sura Junus 62-64]

14. Ulazak u Džennet: “Za one koji se budu bojali Allaha biće, zaista. dženneti uživanja u Gospodara njihova.” [Sura El-Kalem 34]

15. Spas od Džehennema: “I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao. Zatim ćemo one koji su se grijeha klonili spasiti.” [Sura Merjem 71-72]

[emira-tekija]

#16078

Islam je vjera koja usmjerava čovjeka da u ovodunjalučkom životu gradi tvrðavu ahlaka, jer jak moral je garancija napretka, kako pojedinca tako i zajednice. Mnogo je dokaza koji govore o bitnosti ahlaka i rekaika, a to potvrðuju i predaje koje su došle sunnetom Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, u kojima se spominje da će jedna od najtežih stvari na Mizanu biti lijep ahlak i da će Poslaniku, alejhis-salatu ves-selam, biti najbliži oni koji imaju lijep ahlak.

Jedna od tih tema je i samokontrola ili suzdržavanje. Da bismo shvatili važnost teme neophodno je istaći koliko je života izgubljeno zbog nemogućnosti kontroliranja srdžbe?! Koliko je brakova izgubljeno zbog nedostatka ove osobine?! Koliko je djece i odraslih svoj dio života provelo kao invalidi zbog nemogućnosti kontroliranja svojih postupaka?! Koliko je…???

O vrijednosti suzdržavanja govori nam i Kur’an kada opisuje one koji zaslužuju džennetske bašče, izmeðu ostalog, kao ”…i oni koji koji svoju srdžbu kontrolišu i drugima opraštaju…” (Ali Imran, 133).

Da neko ne posjeduje osobinu suzdržljivosti, govore nam sljedeće stvari:

-da se osoba vrlo brzo uzbudi i razljuti i da brzopleto reaguje, a to često biva u situaciji kada se ne udovolji zahtjevima takve osobe, naročito ako je u pitanju nešto što je vezano za islam;
-nekontrolisanost govora, tako da vrlo brzo iznosi mišljenja i uvrede na račun drugih ili onih koji ga po njemu ne razumiju ili ne udovoljavaju njegovim zahtjevima.

Od stvari koje pomažu u postizanju samokontrole su:

-proširivanje islamskog znanja, jer osoba koja više zna, svjesnija je odgovornosti koju ima za svaki postupak i riječ. Znanje je brana koja nas udaljava od lošeg i čuva od toga da nas ponese bujica zla.
-Kontrolisanje govora; dovoljno je da znamo da je jezik jedna od dvije stvari koje će ljude najviše odvoditi u Vatru.
-Čvrsto okretanje ka Allahu u svakoj situaciji i spoznaja da nas Uzvišeni Allah vidi i čuje u svakoj situaciji pa se trebamo stidjeti Njega.
-Kloniti se društva koje pomaže u izgradnji ružnih osobina i koje čovjeka namjerno dovode u situaciju da gubi kontrolu nad svojim riječima i postupcima.
-Vježbanje strpljivosti.
-Praktikovanje onoga čemu nas uči islam da umanjuje srdžbu, kao učenje euze, abdest, promijeniti stanje u kojem se nalazimo, tj. ako stojimo da sjedemo itd.
Ugledanje na bolje od nas po pitanju samokontrole.

[emira-tekija]

#16080

Jedan je mladić htio otići u Mekku da obavi Umru. Pripremio je kamilu i hranu i krenuo na put. Nakon nekoliko sati putovanja ugleda oazu pogodnu za odmor. Sjede u hlad ispod jednog drveta i zaspa dubokim snom. Dok je spavao, njegova kamila je hodala okolo sve dok nije ušla u obližnji vrt. Počela je jesti plodove u vrtu rušeći sve što joj se našlo na putu. Vrt je čuvao jedan starac. Pokušao je istjerati kamilu, ali nije uspio. Plašio se da će kamila uništiti cijeli vrt, pa ju je zaklao.

Kada se mladić probudio, potražio je kamilu i našao ju zaklanu u vrtu. Čuvar vrta dođe i mladić ga upita: – Ko je zaklao kamilu?

Čuvar mu ispriča šta se dogodilo, a mladić se toliko razljuti i jednim udarcem ubi starca. Pokaje se zbog onog što je uradio, no u tom trenutku dođoše starčevi sinovi koji ga odvedoše vladaru pravovjernih, Omeru ibn el – Hattabu radijallahu anhu, tražeći zadovoljenje pravde. Mladić pred halifom Omerom priznade zločin i iskreno se pokaja.

– Ja mogu jedino da ti presudim po Allahovom zakonu – reče halifa.

Mladić zatraži od halife da odgodi presudu na dva dana kako bi otišao kući da izmiri svoje dugove.

– Dovedi nam nekoga ko će jamčiti tvoj povratak, pa, ako se ti ne vratiš, da nad njim izvršimo presudu.

– Ja, vladaru pravovjernih – reče mladić – nisam kod kuće i ne znam nikoga ko bi se za mene založio.

Među prisutnima se nalazio ashab, Ebu Zerr el-Gifari radijallahu anhu, koji reče:

– Vladaru pravovjernih! Nudim svoju glavu, ako se ovaj mladić ne vrati za dva dana.

Na dan izvršenja presude svi su iščekivali mladićev povratak. Iznenada prisutni ugledaše mladića, koji se žurno približavao kako ne bi zakasnio. Svi su iznenađeno gledali.

– Zašto si se vratio, kada si mogao da izbjegneš presudu? – upita ga halifa.

– Vladaru pravovjernih, učinio sam to, kako ne bi rekli da je među muslimanima nestalo povjerenja – odgovori mladić.

– A ti, Ebu Zerre – upita halifa – zašto si se zauzeo za ovog nepoznatog mladića?!

– Učinio sam to kako ne bi rekli da je među muslimanima nestalo hrabrosti!

[Mare]

#16159

Stari(Novi)most u Mostaru

[Bulbul]

#16187

Mare ti si svijetska legenda, to brato moj!!!!!!:)

[emira-tekija]

#16213

Prenosi se da se jedan covjek rasrdio na zenu i rekao joj

prijeteci: “Ucinit cu te nesretnom!“ Ona mu odgovori smireno:

“Ne mozes me uciniti nesretnom, kao sto ne mozes da me ucinis

sretnom.“ Muz onako bijesan joj rece:

“Kako mislis da ne mogu?“ Zena samopouzdano odgovori: “Kada

bi sreca bila u plati ti bi mi je uskratio, ili u nekoj stvari ti bi mi

je zabranio, ali je sreca u necemu drugom sto ti ne posjedujes.“

Covjek iznenadjen upita: “A sta je to?“ Ona odgovori: “Srecu

nalazim u imanu, iman mi je u srcu, a vlasnik mog srca je samo

moj Gospodar.“

[emira-tekija]

#16217

renosi se da je Sekik el-Belhi rekao Hatimu: ”Proveo si sa mnom dugo vremena, pa sta si naucio?” Hatim mu je odgovorio: ”Naucio sam osam stvari:

Prvo… posmatrao sam ljude i vidio sam da svako ima nekoga koga voli, pa kada ga spuste u kabur rastane se sa voljenim. Zato sam ja ucinio da moj voljeni budu moja dobra djela koja ce sa mnom biti i u kaburu.
Drugo…razmisljao sam o Allahovim rijecima: I dusu od prohtjeva uzdrzi, pa sam se potrudio da odbacim strast kako bih ustrajao u pokornosti Allahu, s.v.t.
Trece… vidio sam da sve sto ljudi posjeduju ima svoju vrijednost zbog koje se odredjena stvar i cuva, a zatim sam razmislio o Allahovim rijecima: Ono sto je kod vas – prolazno je, a ono sto je kod Allaha – vjecno je. (En-Nahl, 96.) I kad god sam imao nesto vrijedno kod sebe, zrtvovao sam ga kako bih ga ucinio neprolaznom vrijednoscu kod Allaha, s.v.t.
Cetvrto… vidio sam da se ljudi ponose imetkom, porijeklom i ugledom, pa sam razmisljao o rijecima Uzvisenog: Kod Allaha je najugledniji onaj koji je najbogobojazniji. (Hudzurat,13.)
I nastojao sam da se okitim bogobojaznoscu kako bih kod Allaha bio ugledan.
Peto… vidio sam da ljudi jedni drugima zavide, pa sam se vratio na kur’anske rijeci: Mi im dajemo sve sto im je potrebno za zivot na ovom svijetu. (Ez-Zuhruf , 32.)
Zbog toga sam ostavio zavidnost.
Sesto.. .vidio sam da su ljudi neprijatelji jedni drugima, pa sam se sjetio kur’anskog ajeta: Zaista vam je sejtan neprijatelj, pa ga drzite za neprijatelja. (El-Fatir, 6.)
Pa sam ostavio neprijateljstvo prema ljudima i sejtana uzeo kao jedinog neprijatelja.
Sedmo… vidio sam da su ljudi spremni i na samoponizavanje radi dunjalucke opskrbe, pa sam se sjetio Allahovih rijeci: Na Zemlji nema ni jednog zivog bica, a da ga Allah ne hrani. (Hud, 6.) Pa sam se pozabavio onim sto je Njegovo kod mene, a ostavio ono sto je moje kod Njega.
Osmo… vidio sam da se ljudi pretezno oslanjaju na svoju trgovinu, svoje bogatstvo i zdravlje, pa sam se ja oslonio samo na Allaha, s.v.t.”

[emira-tekija]

#16221

Majka vjernika Sevda

Sevda je bila supruga Sekrana u vrijeme Objave i skupa primiše Islam. Kada se

pojačalo tlačenje Kurejšija prema ashabima Allahova Poslanika učini Hidžru Sekran sa svojom ženom u Abesiniju, napustivši rodbinu i imetak na Allahovom putu. Tamo se razbolje pa se vrati u Mekku sa Sevdom i ubrzo potom umrije.

Kada je umrla majka vjernika Hatidža otišla je Havla bint Hakar kod Poslanika i

rekla mu:

-Spopala te usamljenost od kad si izgubio Hatidžu, o Božiji poslaniče?

-Tako je, pazila mi je kuću i podigla djecu, -odvrati Resulullah.

-Pa što se ne oženiš Božiji poslaniče? -upita ga Havla.

-A ko… poslije Hatidže? -reče Resulullah.

-Djevojka ili udovica? -upita Havla.

-Ko od djevojaka? -upita Resulullah.

-Kćerka onog ko ti je najpreči od svih Allahovih stvorenja, kćerka Ebu Bekra,

prvog čovjeka koji ti je povjerovao i podržao te.

-A koja udovica? -na to će Resulullah.

-Sevda, povjerovala je u ono s čime si poslan i slijedila te na tome.

-Otiđi onda i spomeni me kod njih, -reče joj Božiji Poslanik.

Ode Havla kod Sevde i reče joj:

-Da znaš šta ti Allah posla od hajra i bereketa. Poslao me Božiji Poslanik da te

zaprosim njemu!

-Nadala sam se potajno, -na to će Sevda.. Dođi, pa spomeni to mome ocu!

Bješe Sevdin otac stari dedo i kad ču razlog dolaska Havlinog pozva kćerku i reče joj:

-O kćeri, ova veli da je posla Božiji Poslanik da te zaprosi njemu, a on je prilika

plemenita roda, pa jesi li suglasna da te udam za njega?

Sevda odvrati potvrdno i otac reče da se pozove Allahov Poslanik. Po svom

dolasku zatraži Resulullah od Sevde da odredi čovjeka od njena roda koji će je udati, te odredi Sevda Hatiba sina Amrovog.

Mehr Sevdin je iznosio 400 dirhema. Nakon vjenčanja, povede je Božiji Poslanik

svojoj kući.

Sevda je bila prva supruga Allahovog poslanika nakon Hatidžine smrti. Ovo se

vjenčanje zbilo u Mekki, desete godine po Objavi. Nakon Resulullahove Hidžre u

Medinu i nakon što se pobratiše Medinjani sa muhadžirima i podiže se mesdžid i

sagradi Resulullah sebi dvije sobice, posla Zejda sina Harisova i Eba Rafiu u Mekku pa dopratiše Sevdu i kćeri Allahova Poslanika Um Kulsum i Fatimu i Zejdovu ženu Um Ejmen. Ebu Bekrov sin Abdullah povede porodicu svoga oca i sestru Aišu, koju je vjenčao Allahov Poslanik kad i Sevdu.

Poslanik je boravio dan u Sevdinoj, a dan u Aišinoj sobi. Sevda bješe presretna u

kući Allahova poslanika, brinući se za njegove kćeri i premda bješe krupna žena, lahkoća njene duše unosila je radost u srce Resulullahovo. Reče mu jedne prilike:

-Klanjala sam iza tebe nočas Božiji poslaniče, pa si toliko stajao na rukuu da sam

se uhvatila rukom za nos da mi ne bi krv potekla!

Na to se nasmješi Božiji Poslanik.

Kasnije je Resulullah oženio Omerovu kći Hafsu i Zejneb kći Huzejme koja

umrije nakon osam mjeseci i bi prva koja se ukopa od majki vjernika. U njenu je sobu

došla Um Seleme, koju je Poslanik oženio nakon Zejnebine smrti.

Sevda je znala koliko je Allahov Poslanik volio Aišu, a sama je već bila zašla u

godine, pa mu reče jednog dana:

-O Allahov Poslaniče, neka moj dan pripadne Aiši, a ja ti halalim za to moje

pravo, a nemoj me puštati, jer želim da budem među tvojim ženama na Ahiretu.

Kada je Resulullah otišao na oprosni hadž, poveo je i svoje supruge. Kad se

jednom okupiše svi skupa, upitaše Božijeg poslanika:

-Koja će od nas prva za tobom?

On odgovori:

-Najduže ruke!

Supruge Allahova Poslanika uzeše mjeriti čija je najduža podlaktica, pa ispade Sevdina.

Nakon što preseli Resulullah na Ahiret, Sevda više nije htjela ići na hadž rekavši:

-Ne želim drugog hadža nakon Oprosnog.

U vrijeme halife Omera posla halifa Sevdi vreću srebrenjaka. Kad Sevda vidje

vreću nasmješi se:

-U vreći? Kao da su hurme!

Potom naredi da se podjele siromasima Medine.

Bješe Sevda uistinu prva od Resulullahovih supruga koja preseli za njim, u

hilafetu Omerovom.

Tada reče Aiša, kći Ebu Bekra:

-Tad saznadosmo da je dužina njene ruke značila mnoštvo sadake….

[emira-tekija]

#16244

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’

OTAC ‘Da, naravno, reci, što je?

SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’

OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’ kaže gnjevno

SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?’

OTAC: ‘Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.’

SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.

SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?’
Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio:

Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara…stvarno ne pita često novac….
Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.

‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.

‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.

Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac

‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.

‘Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom.”

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš.

Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života.

Objavio/la faris1412 u 00:03, 0 komentar(a), print, #
13.06.2009.
Gledanje u svog Gospodara s.w.t.

Prenosi se od Džerira b. Abdullaha da je rekao: «Bili smo kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, pa je pogledao jedne noći u mjesec i rekao: «Vi ćete vidjeti svoga Gospdoara kao što vidite ovaj mjesec, a u to viđenje nećete nimalo posumnjati. Pa ako možete izdržati da ne budete savladani (snom) da bi obavili namaz prije izlaska sunca i prije njegovog zalaska, učinite to!» Zatim je proučio: «I veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalaska.»(Buhari) Muslim je dodao;: «tj. sabah i ikindija.»

[emira-tekija]

#16245

rimjer inteligencije Ebu Hanife

Imam Ebu Hanife je svojom oštroumnošću, izuzetnom inteligencijom i vanrednom snalažljivošću rješavao akutne probleme tadašnjeg islamskog svijeta, i, bez sumnje, bio najveći autoritet tog vremena. On nije rješavao samo šerijatsko pravna i druga pitanja veoma važna za razvoj islamske misli uopće, već je svojom otvorenošću, prisnošću i stalnim komuniciranjem sa običnim ljudima rješavao i njihove, naoko, najobičnije probleme, ali za njih, u tom momentu, nerješive enigme. Njegova rješenja su se razlikovala od drugih: bila su jasna, jednostavna, prirodna! Upravo zbog tih karakteristika njegova rješenja su bila nenadmašna i sva druga su padala u sjenu!

Ebu Hanife i nevjernik

Nije bio rijedak slučaj, u prvim stoljećima islama, da dođe do naučnih rasprava između islamskih i neislamskih intelektualaca. Takvu raspravu inicirao je jednom prilikom i vizantijski vladar, upravo u vremenu imama Ebu Hanife, poslavši svog najvećeg intelektualca sa tri pitanja u Kufu.
Tadašnji halifa ponudio je islamskim znamenitim učenjacima da se upuste u raspravu s vizantijskim izaslanikomm, ali su se oni ustručavali da se odvaže na taj korak. Jedini koji se na to odvažio bio je Ebu Hanife.
Inače, rasprave su bile javne i njima su prisustvovali brojni znatiželjnici. Kada je imam Ebu Hanife ušao u salu predviđenu za dijalog, vidio je da vizantijski učenjak sjedi na jednoj vrsti minbera, predviđenog samo za velikane.

Ebu Hanife mu se približio i upitao ga:
– Jeste li Vi došli pitati?

On je odgovorio:
– Da!

Tada mu je Ebu Hanife rekao da siđe sa tog mjesta, jer je to mjesto predviđeno za one od kojih se traži rješenje i odgovor, a ne za one koji pitaju! Vizanijac, bez komentara, prihvati taj prigovor i kada imam Ebu Hanife sjede na to mjesto, pozove ga da počne sa prvim pitanjem.

– Šta je postojalo prije Boga?! – glasilo je pitanje vizantijskog učenjaka.

Ebu Hanife ga, umjesto odgovora, upita:
– Da li se Vi razumijete imalo u matematiku?!

On odgovori u čudu:
– Svakako da se razumijem!

Ebu Hanife ga ponovo upita:
– Ima li ijedan broj prije broja jedan?

Vizantijac odgovori:
– Ne. On je prvi i prije njega nema ništa.

Tek tada mu Ebu Hanife odgovori:
– Kada prije broja jedan nema ništa, pa kako da bude nešto prije Jednog, Jedinog Allaha!

Tada on uputi drugo pitanje:
– Gdje se nalazi Bog, na kojem mjestu i na kojoj strani?

Ebu Hanife ga ponovo upita:
– Recite mi, kada upalite svijeću, ma koju stranu ona baca svjetlost?

Vizantijac odgovori:
– Na sve strane podjednako!

Ebu Hanife mu, tada, odgovori:
– Kada u slučaju svijeće, koju je napravio neznatan rob Allahov, ne možete opredijeliti stranu na koju baca svjetlost, kako, onda, to možete učiniti sa Gospodarom neba, Zemlje i svega što je stvorio?!

Nakon toga, vizantijski predstavnik pređe i na treće pitanje, koje je glasilo:
– Šta sada radi Bog?

Ebu Hanife mu mirno odgovara:
– Skida sa minbera i ponižava nevjernike kao što ste Vi, a podiže ugled vjernicima, kao što sam ja.

Nakon toga vizantijski učenjak pokupi svoje stvari i poražen se vrati u svoju domovinu.
Značajno je napomenuti, kako navodi El-Hatib el-Havarizmi, da je tada Ebu Hanife bio mladić i da ni blizu nije bio dostigao zrelost i znanje koje će tek kasnije dostići!
NAPOMENA: Iz knjige «Ebu Hanife i namaz u hanefijskom mezhebu, dr. Šefik Kurdić, Zenica, 2001»

[emira-tekija]

#16246

Ukrasi koje ce Džibril sa zemlje podici

U smrtnoj bolesti, dolazi melek Džibril a.s., melek koji je bio zadužen za dostavljanje objave Poslaniku s.a.v.s., pa Muhammed, s.a.v.s., ga pita: “O, Džibrilu, hoceš li silaziti na Zemlju poslije moje smrti?”
Znaci, Muhammed, s.a.v.s., pita meleka koji je zadužen za dostavljanje objave, da li se njegova misija na Zemlji završava završetkom objave, odnosno smrcu Poslanika, s.a.v.s. “Da”, odgovori Džibril. “Sici cu na Zemlju deset puta kako bi sa Zemlje podigao deset ukrasa.” “Šta ceš podići, Džibrilu!”
– “Prvo: Što cu podici sa Zemlje je ljubav iz ljudskih srca”
– “Drugo: Podici cu bereket sa Zemlje”
– “Trece: Podici cu samilost od rodbine”
– “Cetvrto: “Podici cu stid od žena”
– “Peto: Podici cu darežljivost od bogataša”
– “Šesto: Podici cu strpljivost od fukare, strpljivost od siromaha”
– “Sedmo: Podici cu pravednost od vladara”
– “Osmo: Podici cu skrušenost i pobožnost od uleme”
– “Deveto: Podici cu Kur’an iz Mushafa ”
– “…i deseto: Podici cu iman iz ljudskih srca “

[emira-tekija]

#16247

25 GODINA U KABURU

Piše: Harmin Suljić
Mejit u kaburu prođe kroz nekoliko faza u vremenu od 25 godina. U prvoj noći tijelo počne da truhne oko trbuha i spolnog organa. Subhanallah, stomak i spolni organ su nešto najbitnije čovjeku u njegovom životu, i veoma mnogo se trudi se da zadovolji potrebe i jednog i drugog, a, kojeg li apsurda, ovo dvoje će mu uništiti život i na ovom i onom svijetu, udaljit će ga od Allaha, a prvi će se raspasti. Nakon toga tijelo poprima zelenu boju. I to nakon što se uljepšavalo, koristeći različita kozmetička sredstva, ovaj put će se zadovoljiti samo sa jednom bojom po cijelom tijelu. Drugi dan počinju se raspadati ostali unutrašnji organi: jetra, pluća, crijeva…
Treći dan, iz tijela se počne osjećati neugodan vonj.
Nakon prve hefte, tijelo se počinje nadimati, što je posebno izraženo na licu, očima, jeziku i obrazima.
Nakon deset dana, nadimaju se stomak, želudac i crijeva.
Nakon dvije hefte, počne opadati kosa. Nakon petnaestog dana zelena muha osjeti vonj mejita na udaljenosti od 5 km, a ubrzo nakon toga crvi prekriju cijelo tijelo mejita.
Nakon šest mjeseci, od tijela ne ostane ništa osim skeleta.
Nakon dvadeset i pet godina, ovaj skelet se pretvori u prah osim jednog malog dijela kosti koja se nalazi na kraju kičme (repnjača).
To je, braćo, tijelo kojem poklanjate toliko pažnje, ali će se ono ipak na kraju raspasti, osim tijela šehida. Zato nemojte dozvoliti da vam život prođe u naslađivanju i zadovoljavanju tjelesnih požuda. Neka vam posjeta kaburima bude navika. Allahov Poslanik, s.a.v.s., posjećivao je mezarje Bekiju svake hefte. Također se prenosi da je naređivao posjećivanje kabura: ”Bio sam vam zabranio posjećivanje kabura, ali sada vam dozvoljavam; posjećujte ih jer će vas to podsjetiti na smrt.” ”I tako mi vremena, čovjek je doista na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, onih koji jedni drugima preporučuju istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljivost.” (El-Asr)

[emira-tekija]

#16810

Jedan dan života u Islamu

Ovaj tekst Vam toplo, toplo preporučujemo, jer je prepun korisnih savjeta i dovi za razne prilike.

Jutarnje obaveze i adabi

Čim se izjutra probudiš, radosna srca sjeti se Allaha, dž.š., uzmi abdest i klanjaj na vrijeme sabah-namaz. Nauči i redovno uči dovu kod ustajanja, kojom činimo zahvalu Allahu na daru još jednog dana u ovozemnom životu. Dova glasi: El-hamdu-lillahi-llezi ahjana be’ade ma ematena ve ilejhin-nušur (Hvala Allahu koji nas oživljava, nakon što nas (snom) umrtvi. Njemu se konačno sve vraća). Učenjem dova i zikrova, koji će biti spomenuti, mi se Gospodara svoga sjećamo, Njega spominjemo i veličamo i samo Njemu zahvaljujemo. To od nas i traži naš Stvoritelj: «O vjernici često Allaha spominjite, i ujutro i naveče Ga veličajte.» (El-Ahzab, 41-42).

Ujedno, tim učenjima postižemo zaštitu i čuvanje od šejtanskih uznemiravanja, nevolja i raznih neugodnosti. Prouči dovu i kada oblačiš odjeću: Elhamdu lillahillezi kesani haza ve rezekanihi min gajri havlin minni va la kuvvetin. (Hvala Allahu koji me je odjenuo (obukao) i opskrbio bez moje pomoći i moći.)

Muhammed, a.s, preporučuje nam učenje još nekih dova tokom jutra. Kada pođeš u nužnik prouči: Allahumme inni e’uzu bike minel-hubsi vel-habaisi. (Bože, tražim zaštitu kod Tebe od džina, muških i ženskih i svega štetnog i lošeg), a kada izađeš iz nužnika kaži: Gufraneke. (Za oprost Te molim!.)

Prije uzimanja abdesta reći: Bismillahi. (U ime Allaha). Iza abdesta prouči kelimei šehadet: Ešhedu en la ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu. (Ko prouči ovo biće mu otvoreno svih osam džennetskih kapija i biće rečeno: ulazi na koju hoćeš).

Poslije namaza i zikra iza namaza prouči nešto iz Kur’ana i pročitaj prijevod značenja tih ajeta. Kako je lijepo početi svaki novi dan sa učenjem Kur’ana. Obično se ujutro uče zadnji ajeti sure El-Hašr.

Muhammed, a.s, kaže: «Prouči suru Ihlas, Felek i Nas po tri puta kada osvaneš i kada omrkneš, biće ti dosta od svega.» «Ko god prouči svako jutro i svako veče tri puta: Bismillahillezi la jedurru me’asmihi šej’un fil-erdi va la fissema’ ve huvessemiul alim, neće mu ništa nauditi.» (Počinjem s imenom Allaha uz cije ime ne može nauditi ništa na zemlji, ni na nebu, a On sve čuje i sve zna.)

Nađi vremena da klanjaš barem dva rekata jutarnjeg duha namaza. Muhammed, a.s, je rekao: «Svako jutro na svaki vaš zglob daje se sadaka; svaki tesbih (subhanallah) je sadaka, svako (izgovoreno) el-hamdu lillah je sadaka, svako la ilahe illellah je sadaka, svaki tekbir je sadaka, naređivanje dobra je sadaka, odvraćanje od zla je sadaka, a zamjena za sve to je klanjanje dva rekata duha-namaza.»

Pokušaj se odvići spavanja iza sabah-namaza, jer je u jutru bereket, to je najljepši dio dana u kojem smo najsposobniji za svakodnevne obaveze. Kada izlaziš iz kuće prouči: Bismillahi tevekkeltu alellahi ve la havle ve la kuvvete illa billah, jer onome ko ovo prouči kaže se: Upućen si, zaštićen si, sačuvan si, i od njega šejtan pobjegne.

Obaveze i adabi tokom dana

Pazi na čistoću i urednost. Na posao odlazi na vrijeme. Nikada ne kasni i ne izostaj sa radnih obaveza, jer je to emanet tebi povjeren. Radi marljivo, savjesno i odgovorno. Obavljaj namaze na vrijeme i u džematu. Ako ne stigneš u džamiju, formiraj džemat i kad si kod kuće, i na poslu, i na putu, jer i dvojica čine džemat. Budi pod abdestom ako ti to zdravlje omogućava. često se sjećaj i spominji Allaha dž.š. učenjem dova i zikra.

Zahvaljuj Allahu na blagodatima riječima: “El hamdu lillah”, jer je to garancija trajnosti tih blagodati. Kada nešto planiraš kaži: “Inša-Allah” (ako Allah da) (Kehf, 23-24); kada se necemu diviš reci: “Maša-Allah, la kuvvete illa billah” (Maša-Allah! – moc je samo u Allaha!) (Kehf, 39); kada se čudiš ili nečem obraduješ, reci: “Subhanellah! Allahu ekber!” ; kod iznenadne nevolje ili elementarne nepogode izgovori: La ilahe illellah!

Ko stigne, pored svakodnevnih obaveza neka tokom dana prouči 100 puta Subhenellahi ve bi hamdihi, jer su to Allahu najdraže riječi , i sa njima se postiže oprost grijeha. Iz Kur’ana neka uči: suru El-Vakia (koja otklanja siromaštvo), suru Jasin (za otklanjanje brojnih životnih teškoća) te suru Mulk za koju Muhammed, a.s, kaže: «U Kur’anu ima jedna sura od 30 ajeta koja će se zauzimati (činiti šefa’at) za onoga ko je uči, dok mu ne bude oprošteno, ta sura je Tebarekellezi bi jedihil-mulku…»

Izvršavanjem svih ibadeta i propisanih obaveza i spomenutim učenjima jačamo iman, izgrađujemo ahlak – svoje ponašanje i odnos prema drugima, što je najvažnije za muslimansku zajednicu. Odnose i ophođenja sa familijom, komšijama, radnim kolegama, prijateljima i drugima treba da krasi plemenitost, susretljivost, poštenje i ljubaznost. Sljedeći ajet i hadis trebalo bi da nas vode i usmjeravaju u tim nastojanjima.

Allah, dž.š, kaže: «Ti sa svakim lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!» (El-E’araf, 199), a Muhammed, a.s, je rekao: «Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani.» Upitajmo se, da li su, uistinu, od našeg govora i naših postupaka mirna i zaštićena naša braća. Dakle, od nas se traži ljubaznost i dobrota prema drugima, počev od svojih najbližih.

I lijepa riječ je sadaka, selam i osmijeh upućen bratu dobro su djelo. Ne budi mrzovoljan i neraspoložen u ophođenju sa drugima. Druži se sa učenim, dobrim i čestitim muslimanima. Kloni se društva neznalica, smutljivaca i grješnika. Budi darežljiv i nastoj pomoći drugima. Racionalno i svrsihodno koristi vrijeme i ne budi besposlen. Uči, čitaj, obrazuj se i odgoji sebe i porodicu u vjeri.

Prije jela operi ruke, prouči “Bismillahi”, jedi desnom rukom i jedi umjereno, poslije jela operi ruke i usta i učini zahvalu Allahu dovom: “El-hamdu lillahillezi at’amena ve sekana ve dže’alena minel-muslimin.” (Hvala Allahu koji nas je nahranio, napojio i ucinio muslimanima.) Budi skroman i zadovoljan onim što imaš. Moli Allaha dovom za uputu, spas i dobro svoje familije, bliže i dalje rodbine i druge braće u vjeri. Čuvaj i njeguj rodbinske i komšijske odnose, poštuj učene i starije i budi milostiv prema mladima.

Adabi i učenja prije spavanja

Kada ulaziš u kuću prouči dovu: Bismillahi veledžna ve bismillahi haredžna ve ala rabbina tevekkelna. (U ime Allaha ulazimo, u ime Allaha izlazimo, na našeg Gospodara se oslanjamo, potom se nazove selam ukućanima.)

Analiziraj kako si proveo protekli dan, šta si dobro uradio i jesi li izvršio sve obaveze. Prouči zikr pred spavanje, a to je već spomenuti zikr koji se uči i ujutro. Prouči još iz Kur’ana “Amene-rresulu i Ajetul-kursijju, jer Muhammed, a.s, kaže: «Ko prouči naveče zadnja dva ajeta sure El-Bekare (Amene-rresulu…), dovoljno mu je.»

«Kad legneš u svoju postelju prouči Ajetul-kursijju tada će nad tobom biti jedan cuvar s Allahove strane, i šejtan ti se neće približiti sve dok ne svane.» Dova pred samo spavanje je: Bismikellahumme emutu ve ahja.” (Allahu, s Tvojim imenom umirem i živim.) Nemoj predugo spavati. Po mogućnosti klanjaj kijamu-llejl (noćni namaz), dok drugi spavaju.

Možda će se nekome učiniti da ovih obaveza i učenja ima previše u jednom danu. Međutim, koliko neki provode vremena u igri i zabavi, dangubi, beskorisnim razgovorima, gledanju televizije i slično, za spomenute zikrove, učenja i druge hairli poslove zasigurno treba manje vremena.

I, na kraju, evo još dvije poznate dove: kur’anska dova koju je Muhammed, a.s, najcešće ucđčio: “Rabbena atina fid-dun’ja haseneten ve fil-ahireti haseneten vekina azaben-nar.” (Gospodaru naš, daj nam dobro na ovom svijetu, i dobro na budućem svijetu-ahiretu, i sačuvaj nas kazne Džehennema) i dova kojoj Muhammed, a.s, podučava jednog ashaba, rekavši mu: «Ona ti sadrži cijeli tvoj dun’ja i ahiret”.»: “Allahummagfirli, verhamni, vehdini, ve afini, verzukni.” (Allahu, oprosti mi, smiluj mi se, uputi me, sačuvaj me, opskrbi me.)

[Mustafa]

#17037

Tema: Fiqh

PROPISI DZUME-NAMAZA NA TEMELJIMA KUR’ANA I SUNNETA

Salih Kurdi
(Hilal)

Nakon hidzre iz Mekke u Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je pozurio poduciti muslimane njihovoj vjeri i ukazivao im je na neispravnost nekih njihovih postupaka koje su oni obicavali praktikovati u dzahilijjetu, a koji su bili u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem. Ponistavajuci vaznost dzahilijetskih postupaka, islam je muslimanima pruzio zamjenu sa islamskim propisima i praznicima. Tipican primjer za to su Ramazanski i Kurban-bajram. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zatekao stanovnike Medine kako u odredjena dva dana proslavljaju svoje nekadasnje dzahilijjetske podvige podsjecajuci se na iste. Vidjevsi to, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, im rece: “Allah vam je ta dva dana zamijenio sa boljim od njih, to su vam Ramazanski i Kurban-bajram.” (Prenosi Ebu-Davud)

Na ovaj nacin je Allah, dzelle sanuhu, dane sejtanske pretjerane zabave, muslimanima zamjenio sa danima u kojima Ga oni, radosni zbog upotpunjivanja svoje pokornosti Njemu, puno slave, zahvaljuju Mu i od Njega traze oprost za svoje grijehe. Dakle, mi muslimani imamo tri praznika koje. Dva od njih slavimo samo jednom godisnje, dok nam se treci praznik ponavlja svake sedmice. To je dan dzume, dan kojeg mi muslimani slavimo svake sedmice. Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima propisao obavljanje pet namaza u danu i noci. Na kraju sedmice se mi muslimani okupljamo da svi zajedno na dan dzume krunisemo svoju pokornost Allahu, dzelle sanuhu, kada zajedno obavljamo dzumu-namaz, i to je itekako valjan razlog da nam taj dan bude nedjeljni praznik. Na dan dzume je Allah, dzelle we ‘ala, upotpunio stvaranje svega zivog. U poglavlju Qaf, Uzviseni Allah, kaze: “Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono izmedju njih – za sest dana, i nije Nas ophrvao nikakav umor.” (Kur’an, L/38)

Komentarisuci ovaj ajet, islamska ulema kaze da je Allah, dzelle sanuhu, zapoceo stavaranje u nedjelju a zavrsio sa istim u petak, na dan dzume, kada je stvorio i Adema, sallallahu alejhi we sellem. Na dan dzume, petak, Adem je uveden u Dzennet, u petak je izveden iz njega, i u petak ce nestati dunjaluka i Obecani cas ce toga dana nastupiti.
Dan dzume je specifican po tome sto se u njemu obavlja dzuma-namaz i sto se muslimani sakupljaju da jednom sedmicno svi zajedno slaveci Allaha, dzelle sanuhu, poslusaju dzumansku hutbu u kojoj se imam dotice najvaznijih problema islamskog drustva i savjetuje ljude kako da slijedeci sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pronadju rjesenje za svoje probleme i da, ne daj Boze, ne traze rjesenja u nevjernickim sistemima mimo Allahovog Serijata. Zato je zabranjeno da se samo dan dzume provede u postu, kao sto je zabranjeno postiti samo Ramazanski i Kurban-bajram jer su to islamski praznici.
Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima odredio praznike nakon zavrsetka njihovog ibadeta Njemu, dzelle we ‘ala. Nakon jednomjesecnog posta, dolazi nam Bajram tj. praznik u kojem mi slavimo upotpunjavanje naseg ibadeta Njemu Uzvisenom. Nakon napornih obreda hadzdza, nastupa praznik kurban-bajram kojim se krunise ibadet u mjesecu zul-hidzdzetu. Isti je slucaj i sa danom dzume kada na kraju svake sedmice u ibadetu proslavljamo nasu pokornost Uzvisenom tokom prosle sedmice.

Prisustvovanje dzumi-namazu ima velikih slicnosti sa prisustvom hadzija na hadzdzu. Se’id b. Musejeb, rahimehullah, kaze: “Vise volim prisustvovati dzumi, negoli dobrovoljnom (nafila) obavljanju hadzdza! ” Takodjer ko pozuri sa svojim odlaskom na dzumu-namaz kao da je prinio kurban Allahu, dzelle sanuhu, u zavisnosti od vremena u kojem je posao na obavljanje ovog namaza. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa onako kao sto se kupa poslije polnog akta, a potom krene u dzamiju u prvom jutarnjem satu, racuna mu se nagrada kao da je zrtvovao devu, ko krene u drugom satu kao da je zrtvovao kravu, ko krene u trecem satu kao da je zrtvovao rogata ovna, ko krene u cetvrtom satu kao da je zrtvovao kokos, a ako krene u petom satu, racuna mu se kao da je zrtvovao jaje…” (Prenosi Buhari)

Redovno prisustvovanje dzumi-namazu povlaci za sobom brisanje ucinjenih grijeha u toku minule sedmice pod uslovom da se ne cine veliki grijesi. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Pet dnevnih namaza, dzuma do dzume, ramazan do ramazana, brisu grijehe ukoliko se covjek kloni velikih grijeha.” (Prenosi Muslim)

U musnedu imama Ahmeda, rahimehullah, stoji hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, o danu dzume, kaze: “On je kod Allaha bolji od Ramazanskog i Kurban-bajrama.”
Mu’mini ce i u Dzennetu imati svoje praznike. To su dani kada ce oni posjecivati svoga Gospodara. To je dan dzume. Tada ce im Allah, dzelle sanuhu, ukazati veliku pocast i prikazace im se i oni ce gledati u Njegovo plemenito lice. To ce njima biti najljepsi dar u Dzennetu i nece im se nista ljepse od toga dogoditi. Gledanje u Njegovo lice je spomenuto u Kur’anu kao najveca i najbolja nagrada: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Kur’an, X/26)

Od Suhejba, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada dzennetilje udju u Dzennet, Allah, azze we dzelle, ce im reci: “Zelite li da vam povecam (nagradu)?” Oni ce odgovoriti: “Zar nam nisi lica osvijetlio, zar nas nisi u Dzennet uveo, zar nas nisi Dzehennema sacuvao?” Tada ce Allah otkriti zastor sa Sebe i dzennetlijama nece biti dato nista ljepse i bolje od gledanja u Njegovo lice.” Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, proucio: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Prenosi Muslim)

Oni dani koji su bili mu’minima praznici na dunjaluku, ti ce im dani biti praznici i na ahiretu, u Dzennetu. Oni ce se u tim danima sakupljati kada ce im se njihov Gospodar prikazivati. Zbog toga je dan dzume nazvan i vise od toga tj. dan u kojem ce se On prikazivati stanovnicima Dzenneta. Takodjer su ga predislamski Arapi nazivali i danom arabizma.

ODLIKE DANA DZUME

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najbolji dan u kojem je Sunce izgrijalo je dan dzume; toga dana je stvoren Adem, toga dana je uveden u Dzennet i toga dana je izisao iz njega.” (Prenosi Muslim)

Takodjer od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
Odlazak na dzumu-namaz Ababe b. Rifa’a pripovjeda: “Dok sam isao na dzumu-namaz, stize me Ebu-Abbas i rece: “Cuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Ko uprasi svoje noge na Allahovom putu (misli se na odlazak na dzumu-namaz), Allah ce ga sacuvati od dzehennemske vatre.” (Prenosi Buhari)

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Dzema’a, osim Ibn-Madze)
Receno je da trenutak poranjavanja na dan dzume nastupa odmah nakon zenita Sunca (vrijeme nastupanja podne-namaza) a zavrsava se sa sjedenjem imama na minberu. Trenutak (sahat) na koji se ovdje misli ne ogranicava se samo na sahat kako je nama poznat, vec se time zeli iskazati jedan odredjeni vremenski period. Ovaj hadis nam ukazuje na vrijednost kupanja na dan dzume i ranog polaska na dzumu-namaz.

Od Ebu-Hurejre, radijellahu nahu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima sahat kojeg ako musliman provede u namazu, i moli Allaha za svoje potrebe, Allah ce mu to zaista dati”, – tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, pokazao prstima da se taj sahat nalazi u veoma kratkom periodu.” (Prenose Buhari i Muslim) U predaji od Muslima stoji: “…Taj je sahat zaista kratak.”
U komentaru odredjivanja vremena tog sahata na dan dzume Ebu-Burde, a ovaj od svoga oca prenosi da je cuo Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon prve hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.” (Prenosi Muslim)

Ibn-Madze, Ebu-Davud i Nesa’i smatraju da je taj sahat izmedju ikindije-namaza pa sve do zalaska Sunca.
U drugoj predaji od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, o sahatu uslisavanja dove, stoji: “…To je zadnji sahat u danu (prije zalaska Sunca).” (Prenosi Ibn-Madze)
Takodjer se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima jedan casak i ako musliman u njemu zamoli Allaha za kakvo dobro, Allah ce mu ga dati. Taj je casak poslije ikindije.” (Prenosi Ahmed)

“Dan dzume ima dvanaest sahata; jedan je sahat u kome musliman, ako zamoli Allaha, uslisace mu sigurno. Trazite taj sahat pri kraju ikindijskog vakata.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)
Od Selemeta b. Abdurrahmana, radijellahu anhu, se prenosi da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, bili slozni da je sahat uslisavanja dove, upravo onaj casak prije isteka ikindijskog vakata. (“Fethul-Bari” Ibn-Hadzer el-Askalani)
Od Ebu-Musaa, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon sjedenja na minber tj. izmedju dvije hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.”

TESKE POSLJEDICE NAPUSTANJA DZUME-NAMAZA

Od Ibn-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da su culi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako na minberu govori: “Ili ce se ljudi okaniti zapostavljanja dzuma-namaza, ili ce Allah zapecatiti njihova srca (tj. Allah ce dati zastor uzmedju njih i Njegove upute) pa ce postati nemarni (nehajni i bezbrizni).” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KUPANJA I PREPORUCLJIVOST NAMIRISAVANJA I UPOTREBA MISVAKA RADI DZUME-NAMAZA

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kupanje petkom duznost je svakoj punodobnoj osobi, pranje zubi misvakom i mazanje miomirisom, ukoliko ga ima.” (Prenosi Buhari) Takodjer je musliman duzan da na dan dzume obuce svoju najljepsu odjecu zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg prenosi Ebu-Seid, radijellahu anhu, a u kojem stoji: ” Kupanje petkom duznost je svakom muslimanu i treba obuci najljepsu odjecu koju posjeduje, a i treba se namirisati, ako ima mirisa.” (Prenose Ahmed i sejhan tj. Buhari i Muslim) Taberani prenosi od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “O vi muslimani, ovo je dan vaseg praznovanja pa okupajte se i upotrijebite misvak.”

CESTO DONOSENJE SALAVATA NA POSLANIKA, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, NA DAN DZUME

Ebu-Davud i Nesa’i prenose da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najodabraniji dan u sedmici je petak. Nastojte da u tom danu donesete sto vise salavata na mene, jer ce ti salavati biti meni predoceni.” Prisutni ga upitase: “Kako ce ti biti predoceni, kad ce tvoje tijelo tada biti rastoceno i pretvoreno u prah, Allahov Poslanice?” “Allah je zabranio zemlji da izjede tijela Allahovih poslanika”, – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.”

CITANJE POGLAVLJA EL-KEHF NA DAN DZUME

Ebu-Se’id el-Hudrij, radijellahu anhu, kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko na dan dzume procita poglavlje El-Kehf, osvijetlice ga svijetlo (nur) izmedju dvije dzume.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)

OBAVEZA KLANJANJA DZUME-NAMAZA

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Duznost je svakom muslimanu da dzumu-namaz obavi u dzematu, osim cetvoro: rob, zena, djecak i bolesnik.” (Prenosi Ebu-Davud i Hakim)
Islamska ulema se slaze da je obavljanje dzume-namaza fardi-ajn, stroga duznost svakog punoljetnog, normalnog muskarca. Uzviseni Allah, kaze: “O vjernici kada se u petak na namaz pozove…” (Kur’an, LXII/9) Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Mi smo (po vremenu i primanju Objave) prvi, mada je njima data objava prije nas. Zatim, ovo je dan koji im je bio odredjen kao praznik pa su se u pogledu njega razisli i Allah je nas na to uputio, a ostali svijet u tom nas slijedi; Jevreji svetkuju sutrasnji dan (subotu), a krscani prekosutrasnji (nedjelju).” (Prenosi Muslim) “Ko namjerno izostavi tri dzume, Allah ce mu zapecatiti srce.” (Prenose petorica “el-hamse”)

Dzuma-namaz je fardi-ajn, kojeg je duzan klanjati svaki musliman, slobodan, punoljetan i pametan, a koji nije na putu i nema opravdanja za izostajanje sa dzume. Prema tome dzumu, nisu duzni klanjati: dijete, rob, putnik-duznik koji se plasi hapsenja, niti onaj koji ima neku zapreku zbog koje mu je dozvoljeno izostajanje iz dzemata. Medjutim, svi su ovi duzni klanjati podne-namaz. Klanjanje podne-namaza nakon dzume nije obaveza onima koji su klanjali dzumu-namaz. Allah, dzelle sanuhu, nam je propisao pet, a ne sest namaza dnevno.
Vrijeme dzume je vrijeme podne-namaza. Imam Ahmed, Buhari Ebu-Davud i Bejheki prenose od Enesa, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, klanjao dzumu-namaz kada je Sunce preslo preko zenita. Dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Nema nikakvih dokaza kada je u pitanju broj ljudi koji je neophodan za valjanost dzume-namaza zbog hadisa Tarika b. Sihaba koji prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Dzumu-namaz su duzni obaviti svi muslimani u dzematu.”Neki su cak rekli da je ispravno sa dvojicom klanjati dzumu-namaz.

Iz gore navedenog hadisa se da razumjeti da su uslovi za obavljanje dzume slijedeci:

(1) da je muskarac,
(2)slobodan (da nije rob ili tome slicno),
(3)zdrav,
(4)koji nije na putu i
(5)nema opravdanja za izostajanje sa dzume, (6)dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Sto se tice ostalih uslova mimo ovih koje postavlja neka ulema, ne postoji nikakva osnova na koju se mogu pozvati.
Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Dzuma je namaz poput ostalih namaza i ne postoji nista sto nas moze uputiti na to da je ovaj namaz drugacije prirode od ostalih. Na ovaj nacin mi uzvracamo onima koji za obavljanje ovog namaza kao uslov postavljaju postojanje islamske drzave i halife (koji bi predvodio ovaj namaz), a i onima koji kazu da se ovaj namaz moze obavljati samo u velikoj dzamiji u gradu, a ne i na selu, a i onima koji kao uslov navode odredjeni broj klanjaca. Ne postoje nikakvi dokazi da ovi uslovi mogu biti mustehab, a kamoli da budu vadzib. Naprotiv, ako u jednom mjestu dva covjeka klanjaju dzumu-namaz i osim njih nema drugih ljudi, oni su duznost klanjanja dzume u potpunosti obavili.”

Ulema smatra da je hutba obavezna prije dzume-namaza jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, stalno drzao hutbu, a takodjer i rijeci Allaha, dzelle sanuhu: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove kupoprodaju ostavite i podjite da molitvu obavite…” Ulema smatra da molitva ovdje znaci hutba jer je slicna namazu.

Prilikom dzume obavezno je prouciti dvije hutbe. Kad se imam popne na minber, preporucljivo je da prisutnima nazove selam, a potom sjedne i okrene se prema dzematlijama, te se prouci ezan. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze)

Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Serijatska hutba je ona koju je odrzao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem; u njoj je bilo upozorenje od dzehennemske vatre i podsticaj na djelovanje radi dostizanja dzennetskih blagodati. To je u osnovi, srz hutbe i zbog toga je ona propisana.”

Od Ibn-Mes’uda, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, svoje hutbe uobicavao pocinjati ovim rijecima: “Zahvala pripada samo Allahu, Njime se pomazemo, od Njega oprost trazimo, i Njemu se utjecemo od zla samih sebe i od nasih zlih djela. Koga Allah uputi, niko ga sa pravoga puta skrenuti nece, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na pravi put uputiti ne moze. Svjedocim da nema boga do Allaha, i svjedocim da je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, Njegov rob i Poslanik. Poslat je s istinom, da ljude obraduje prije Sudnjeg dana; ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, taj je na pravom putu, a ko se prema Allahu i Njegovom Poslaniku ogrijesi, samom sebi stetu nanosi, a uzvisenom Allahu ne moze nauditi niucem.” (Prenosi Ebu-Davud)
Zatim se nastavlja sa citiranjem slijedecih ajeta:
“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! ” (Kur’an, III/102)

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog cupis stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muskarce i zene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom cijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (Kur’an, IV/1)

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, Popravice vam djela vasa i oprostiti vam grijehe vase; a ko bude pokoran Allah i Njegovom Poslaniku – pa zaista je postigao uspjeh velicanstven.” (Kur’an, XXXIII/70-71)

Preporucuje se da se iza ovih ajeta i hadisa na pocetku hutbe donese i salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Takodjer Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Nakon navedenog; najbolji je govor Knjiga Allahova, a najbolja je uputa Muhammedov, sallallahu alejhi we sellem, postupak. Najgore su stvari, novotarije u vjeri, a svaka je novotarija zabluda.”

Nakon ovog kratkog govora imam ce poceti sa temom svoje hutbe u kojoj treba spomenuti kur’anske”ajete, spominjanje Allaha, dzelle sanuhu, i ucinice dovu za mu’mine i muminke. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je drzao dvije hutbe i sjedio je izmedju njih kratkim sjedanjem. Ulema je procjenila da je to kratko sjedanje ravno vremenu citanja poglavlja El-Ihlas, dok neka ulema kaze da je to kratko sjedanje dovoljno samo za kratak odmor, a neki drugi kazu da je to sjedanje u periodu poput sjedanja izmedju prvog i drugog rekata i izmedju treceg i cetvrtog rekata, a sto se naziva dzelsetul-istiraha (ovo je postupak Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg je cesto puta praktikovao). Ebu-Davud, rahimehullah, kaze: “Kada bi se (Poslanik) uspeo na minber, sjeo bi sve dok mujezin ne zavrsi sa ezanom, nakon toga bi ustao i poceo s hutbom, nakon toga bi sjeo i ne bi govorio, nakon toga bi ustao i ponovo bi govorio.” Hafiz Ibn-Hadzer, rahimehullah, u svojem djelu Fethul-Bari fi serhi sahihil-Buhari, kaze: “Predaja Ebu-Davuda u vezi sa pitanjem sjedenja Poslanika izmedju dvije hutbe i to da nije govorio za vrijeme svog sjedenja ne znaci da Vjerovjesnik nije u sebi spominjao Allaha i molio ga u sebi.”
Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Ibn-Kajjim el-Dzewzijje, rahimehullah, kaze: “Hutba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je bila objasnjenje nacela vjerovanja u Allaha, meleke, knjige, poslanike i susret sa Njim. Spominjao je Dzennet i Dzehennem. Govorio je o tome sta je Allah pripremio svojim miljenicima, a i o onome sta je On pripremio Njegovim neprijateljima. Te su njegove hutbe ispunjavale srca ljudi imanom i spoznajom Allaha, dzelle sanuhu.” Wehbi Zuhajli u svojem djelu Fikhul-islami we edilletuhu kaze: “Hutba na dan dzume treba sadrzati zahvalu Allahu, salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i nasihat o vjeri i dunjaluku.”

Fakihi hanefijske pravne skole kazu da se hutba treba zapoceti zahvalom Allahu i spominjanjem sehadeta, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, savjet, podsjecanje na ahiret i citiranje Kur’ana. Nakon prve hutbe imam treba sjesti. Na drugoj hutbi ce zapoceti zahvalom Allahu, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i dova za mu’mine i mu’minke da im Allah oprosti grijehe i smiluje im se, da od njih otkloni nevolje, da im da jasnu pobjedu nad neprijateljem, da ih sacuva svake bolesti, i ovo je sve od sunneta u hanefijskoj pravnoj skoli. Medjutim, ovo nisu sartovi hutbe jer sam imam Ebu-Hanife, rahimehullah, kaze da je za valjanost hutbe dovoljno da imam samo prouci Subhanellah, ili, Bismillah, ili, Allahu Ekber. Fakihi malikijske pravne skole kazu da gore spomenute komponente hutbe nisu uslov za valjanost hutbe vec su samo mendub (preporucljivo). Fakihi safijske pravne skole kazu da su spomenute komponente hutbe ujedno i njeni dijelovi bez koje ona nije potpuna. Fakihi hanbelijske pravne skole smatraju da gore navedene komponente predstavljaju uslov za valjanost hutbe, osim dove. Ibn-Kudame, rahimehullah, koji je pripadao hanbelijskoj pravnoj skoli, u svojem fenomenalnom djelu El-Mugni kaze: “Kada imam u toku hutbe pocne s dovom, da li je prisutnima dozvoljeno govoriti ili ne? U vezi sa ovim pitanjem postoje dva misljenja:

– Dozvoljeno je govoriti za vrijeme dove jer je to znak da je imam zavrsio sa hutbom i to je isto kao da je imam sisao sa minbera;
– Nije dozvoljeno govoriti jer je dova dio hutbe a govor za vrijeme hutbe nije dozvoljen kako to smatraju fakihi hanbelijske pravne skole.

Islamska ulema se slaze da je zabranjeno govoriti za vrijeme hutbe ma kakav god njen sadrzaj bio. Duzni su da za vrijeme hutbe sute i oni koji nisu u stanju cuti imama. Takodjer smatraju i to da se za vrijeme hutbe nece naredjivati dobro i nece se odvracati od zla!!! Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari)
Pokudjeno je da se za vrijeme hutbe ljudi zanimaju bilo kakvim aktivnostima jer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se poigrava kamencicima, izgubio je nagradu dana dzume.” (Prenosi Muslim) Tirmizi takodjer kaze da je ovo vjerodostojan hadis. Kada se covjek poigrava necim u toku hutbe to mu odvraca paznju i odvraca ga od skrusenosti. Pokudjeno je i da pije za vrijeme imamove hutbe. Duznost je pristutnima da hutbu proslijede sutnjom od trenutka kada imam pocne sa hutbom, i to je misljenje malikijskih i hanbelijskih pravnika. Imam Ebu-Hanife smatra da se mora prekinuti sa razgovorom odmah nakon imamovog uspinjanja na minber. Imam Safija smatra da za vrijeme hutbe nije zabranjeno govoriti, ali je bolje sutjeti. Sto se imama na minberu tice, njemu je dozvoljeno govoriti i dozvoljeno mu je upozoriti one koji ne prate hutbu ili rade ono sto je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Imam moze reci: “Suti, ne govori, ne razdvajaj safove izmedju ljudi”- i nesto slicno tome. Prisutni mogu odgovoriti imamu ako ih nesto upita za vrijeme hutbe jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, Selika, radijellahu anhu, kada je usao u mesdzid za vrijeme Poslanikove hutbe upitao: “Jesi li klanjao?” – “Ne”, – odgovori Selik. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik.”
Od Ibn-Omera se prenosi da je neki covjek usao u mesdzid dok je Omer drzao hutbu, pa kada ga je Omer ugledao upita ga: “Zasto kasnis?” Ovaj mu odgovori: “Bio sam prezauzet, nisam cak ni svojoj kuci posao i samo sam uspio abdestiti se.” Tada mu Omer rece: “Zar samo abdest? Zar nisi cuo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, naredio kupanje (na dan dzume).” (Prenose Buhari i Muslim) Vrijeme kupanja pocinje odmah nakon zore dana dzume pa sve do zenita Sunca (vrijeme podne-namaza). Neka ulema smatra da je kasnjenje sa kupanjem pred sami odlazak na dzumu bolje.

Neka islamska ulema smatra da je zabranjeno da se u toku hutbe naziva selam, te uzvracanje na isti. Oni su obavezno slusanje hutbe odredili analogno na namaz u kojem je govor zabranjen. U to spada i zahvala Allahu nakon kihanja u toku hutbe i zabrana nazdravljivanja rijecima: “Allah ti se smilovao.” Takodjer ta ulema dodaje da je dozvoljeno govoriti u toku hutbe samo u slucaju upozoravanja slijepca za koga se vjeruje da moze upasti u bunar ili upozorenje cupis kome se priblizila skorpija te postoji bojazan da ce ga otrovati i tome slicno. Rijeci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi “, – ne znace da je klanjac ostao bez dzume-namaza, vec znace da je njemu uskracen sevap dana dzume, naprotiv, neka ulema smatra da je uskracivanjem sevapa u tom danu, on pocinio grijeh. Ibn-Abdulbirr, rahimehullah, kaze: “Koncenzus (idzma’a) medju ulemom je da je sutnja za vrijeme hutbe vadzib prisutnima koji su u stanju cuti govor imama. Uopce, zabrana govora za vrijeme hutbe se odnosi na sve. Ne smije se sa ljudima selamiti i nazdravljivati onome koji kihne…”

MISLJENJA ISLAMSKE ULEME U VEZI SA PITANJEM OBAVEZE SUTNJE PRISUTNIH ZA VRIJEME HUTBE

Newewi, rahimehullah, poznati ucenjak safijske pravne skole u svojem djelu Medzmu’u (tom IV) kaze: “Duznost je sutjeti za vrijeme hutbe, ali, mi ne smatramo zabranjenim govor za vrijeme iste.” Ovo je misljenje Urveta, Ibn-Zubejra, Seid b. Dzubejra, Nehaija, Sevrija i Ebu-Davuda. Imam Malik, El-Evzai, imam Ebu-Hanife i imam Ahmed su misljenja da je govor za vrijeme hutbe zabranjen. Oni svoju tvrdnju dokazuju rijecima Uzvisenog: “A kad se uci Kur’an, vi ga slusajte i sutite da biste bili pomilovani.” (Kur’an, VII/204) Takodjer i hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojem stoji: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari i Muslim) Isto tako i hadis kojeg prenosi Ebu-Derda, radijellahu anhu, a u kojem stoji: “Na dan dzume sam usao u mesdzid Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i on je na hutbi ucio poglavlje Et-Tewbe, pa sam ja upitao Ubejja b. Ka’ba: “Kada je objavljena ova sura?” Ubejj mi nije odgovorio na pitanje. Kada smo zavrsili sa namazom upitao sam ga zasto mi nije odgovorio, a on mi rece: “Ti si danas izgubio sevape svojeg namaza!” Ja sam o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koji mi je rekao: “Istinu je rekao Ubejj.” (Prenosi Bejheki) Medjutim pravnici safijske skole dokazuju svoje misljenje isto tako vjerodostojnim hadisima u kojim se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekidao svoju hutbu i odgovarao ljudima na njihova pitanja. Primjer toga je hadis kojeg prenosi Enes, radijellahu anhu: “Dok je na dan dzume Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu, udje jedan covjek i upita ga: “Allahov Poslanice, kad’ ce Sudnji dan?” Tada su ga ljudi poceli usutkivati, ali, on je bio uporan i to je ponovio tri puta i ljudi su ga za to vrijeme usutkivali. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, mu tada odgovori: “Tesko tebi, sta si to pripremio za Sudnji dan? ” (Prenosi Bejheki) Buharija i Muslim prenose od Enesa: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao petkom hutbu, ustade jedan covjek i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!” Poslanik je pruzio svoje ruke i proucio dovu.” Medjutim, neka ulema kaze da se dizanje ruku odnosi samo na istiska-namaz (namaz za kisu). (“Medzmu’u serhul-mehezzeb” tom IV, str.395) Takodjer pravnici safijske skole kazu da se obaveza sutnje kod gore navedenog ajeta odnosi samo pri citanju Kur’ana i da je nepotrebni govor koji upropascava sevap dzume onaj govor od kojeg nema nikakve koristi. Zato safijski pravnici ne uzimaju za ispravnu analogiju koja spaja izmedju namaza i hutbe jer postoje vjerodostojni dokazi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, govorio za vrijeme hutbe.
Ibn-Hazm Andalusi, rahimehullah, u vezi sa pitanjem obaveze sutnje u toku hutbe, kaze: “Duznost je da svi koji prisustvuju hutbi, ne progovore nijednu rijec za vrijeme iste, osim, nazivanja selama kada covjek ulazi u mesdzid i nazdravljivanja onom koji kihne i zahvali se Allahu, dzelle sanuhu, i donosenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ako imam to naredi prisutnima sa minbera, uzvracanje imama sa minbera onome koji ga nesto upita ili od njega potrazi objasnjenje. U tim situacijama niko ne smije govornika usutkivati, ali, isaretom ce mu ukazati da ne govori. Ko za vrijeme hutbe govori necim drugim osim ovog sto smo spomenuli, a zna da je zabranjen svaki drugi govor osim ovog, ostao je bez (sevapa) dzume. Medjutim, ako imam-hatib unese u hutbu govor koji ne sadrzi ajete, hadise i dovu, vec govori o necem drugom, tada je dozvoljeno govoriti, kao sto je dozvoljeno govoriti i za vrijeme njegovog sjedanja izmedju dvije hutbe. Za vrijeme hutbe prisutni ne smiju ceprkati prstima po kamencicima.”
Takodjer Ibn-Hazm u vezi pitanja sa nazivanjem i uzvracanjem selama kaze: “Sto se tice selama i uzvracanja na isti, prenosi se od Ebu-Hurejreta, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako neko od vas sjedne medju ljude, neka ih poselami, a kada napusti sijelo, pa neka ponovo poselami jer je prvi selam isto sto i drugi.” (Ebu-Davud) Allah, dzelle sanuhu, kaze: “Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepsim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite…” (Kur’an, IV/86) Takodjer i zahvaljivanje Allahu nakon kihanja i nazdravljivanja na isto, ukoliko se onaj koji kihne zahvali Allahu, dzelle sanuhu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze:
“Kada neko od vas kihne, neka zahvali Allahu, a oni koji ga cuju neka mu nazdrave sa: “Allah ti se smilovao”, i neka im on uzvrati: “Neka Allah oprosti i nama i vama.” (Prenosi Ebu-Davud)
Takodjer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Kada neko od vas kihne neka kaze: “Hvala Allahu”, a onaj ko ga cuje neka mu uzvrati: “Allah ti se smilovao”, a on neka mu odgovori: “Neka vas Allah uputi i popravi vase stanje.” (Prenosi Ebu-Davud) Ako nam neko bude rekao da je ispravnije sutjeti za vrijeme hutbe, onda je ispravno i to da je nazivanje selama i uzvracanje na isti, takodjer vadzib, a i zahvala Allahu nakon kihanja i nazdravljivanje je vadzib. Neki smatraju da nazivanje selama i nazdravljivanje nakon kihanja ne vazi za vrijeme hutbe tj. hutba se treba propratiti bez rijeci… Nase misljenje u vezi s tim pitanjem je slijedece: Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao o namazu: “U njemu se ne smije razgovarati…” Znaci, pogresno je da hutba odredjivamo analogno na namaz, jer sutnja za vrijeme hutbe nije naredjena Kur’anom, ni sunnetom, a ni kocenzusom uleme. Ja sam prostudirao cijelo pitanje i pronasao sam da je dozvoljeno imamu odgovarati na potrebe prisutnih dok se nalazi na minberu, u toku hutbe i taj govor izmedju imama i klanjaca nije farz, vec je mubah, dozvoljen u izuzetnim situacijama od kojih cemo neke spomenuti… Ako ovo imamo u obziru, kako se onda moze zabranjivati da u toku hutbe nazivamo selam i uzvracamo na isti i nazdravljivamo onom koji kihne, a da istovremeno smatramo dozvoljenim govor koji nije naredjen ni Kur’anom ni sunnetom!!? Enes b. Malik, radijellahu anhu, pripovjeda: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu petkom, ustade jedan beduin i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!”, pa je on pruzio svoje ruke i proucio dovu.” (Prenosi Buhari) Ebu-Rifa’a, radijellahu anhu, kaze: “Dosao sam Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, dok je on drzao hutbu i rekao sam: “Allahov Poslanice, dosao sam te upitati o vjeri jer ja ne znam kakva je moja vjera!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekinuo sa hutbom i prisao mi je, i sjeo je na jednoj stolici, cini mi se da je bila od zeljeza, i poceo me je poducavati onome sto ga je poducio Uzviseni Allah. Nakon toga je nastavio sa svojom hutbom do kraja.” (Prenosi Muslim)
Hasan Basri, rahimehullah, kaze: “Za vrijeme hutbe se moze poselamiti i uzvratiti na selam, a i nazdraviti onome koji kihne i zahvali Allahu.”
Poznati tabi’in Ata, rahimehullah, kaze: “Ako covjek kihne za vrijeme imamove hutbe i zahvali Allahu, ili nazove selam a ti ga cujes, onda mu u sebi nazdravi i u sebi mu uzvrati na selam, a ako ne cujes hutbu, onda mu nazdravi i uzvrati na selam glasom koji se cuje.”

UKRATKO O GOVORU PRILIKOM HUTBE

1. Zabranjuje se govor kada se imam popne na minber, a onaj koji se poigra sa kamencicima ili necim drugim izgubio je vrijednost dzume-namaza.
2. Ko udje u mesdzid dok imam drzi hutbu nije mu dozvoljeno da naziva selam. Medjutim, ukoliko neko i pored toga nazove selam, prepusteno je izboru da mu se uzvrati isaretom na selam, da mu se nikako ne uzvrati ili da mu se odgovori selam u sebi, a ne naglas.
3. Kada hatib spomene ime Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dozvoljeno je slusaocu da u sebi donese salavate na njega.
4. Prilikom kihanja za vrijeme hutbe dozvoljeno je klanjacu da se u sebi zahvali Allahu, dzelle sanuhu.
5. Kada hatib spomene ajete koji govore o kazni i o Dzehennemu, dozvoljeno je slusaocu da zatrazi zastitu od vatre, a isto je pravilo i sa istigfarom.
6. Ukoliko hatib bude dovio prilikom prve ili druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da u sebi izgovara “Amin!” Ukoliko hatib pocne uciti dovu nakon druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da izgovara “Amin”, jer je hatib zavrsio sa hutbom.
7. Dozvoljen je govor za vrijeme hutbe u slucaju spasavanja slijepca, opominjanja na postojanje zmije, skorpijona, vatre ili neceg slicnog u mesdzidu kako bi se otklonila steta.

VRIJEDNOST POSTUPAKA ONIH KOJI SUTNJOM PROPRATE HUTBU

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa i podje na dzumu-namaz, zatim klanja ono sto mu je propisano, zatim sutnjom proprati govor imama i nakon toga klanja sa njim, oprosteni su mu grijesi izmedju te i buduce dzume, a i tri dana nakon toga.” (Prenosi Muslim)
Imam Safija, rahimehullah, u svom Musnedu od Sa’lebeta b. ebi-Malika, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Ljudi su razgovarali medju sobom dok je Omer sjedio na minberu. Kada bi mujezin zavrsio sa ezanom, Omer bi ustao i svi bi prekinuli s govorom i nisu nista govorili sve dok ne bi zavrsio sa drugom hutbom. Nakon ikameta i Omerovog silaska sa minbera, ashabi bi govorili.”

Takodjer imam Safija, u svojem djelu El-Umm, prenosi Od Sa’lebeta: “Kada se imam uspe na minber, prisutni ce prekinuti sa spominjanjem Allaha i imamov govor prekida razgovor medju ljudima. Svaki govor nakon hutbe je dozvoljen.”

IMAM NE TREBA U DOVI PODIZATI RUKE NA MINBERU

Prije dzume-namaza, imam na minberu, za vrijeme hutbe, ne treba dizati ruke kao sto se to radi u dovi jer je to postupak suprotan sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Husajn, radijellahu anhu, prenosi kako je Ummare b. Ruejbe, radijellahu anhu, vidio Bisra b. Mervana kako na minberu doveci dize ruke. Taj njegov postupak Ruejbe zestoko osudi rijecima: “Neka Allah unisti te dvije ruke; zaista sam ja vidio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako je (na minberu) desnom rukom cinio ovako… Tada je Ruejbe poceo micati kaziprstom svoje desne ruke.” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KLANJANJA TEHIJJETUL-MESDZIDA I PORED TOGA STO SE IMAM NALAZI NA MINBERU

Za vrijeme hutbe, dok je imam na minberu, klanjaci koji tek tada udju u mesdzid, duzni su klanjati dva rekata prije sjedenja. Dzabir b. Abdullah, radijellahu anhu, prenosi: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, ucio petkom hutbu, dodje jedan covjek i on mu rece: “O ti, jesi li klanjao?” “Nisam”, – odgovori ovaj. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenose Buhari i Muslim)

GRESKE KOJE MUSLIMANI CINE NA DAN DZUME A KOJE PROUZROKUJU GUBLJENJE SEVAPA OVOG MUBAREK DANA

1. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
2. Od Ewsa b. Ewsa, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Cuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, gdje kaze: “Ko se petkom okupa i ocisti sto je bolje moguce, i porani najranije sto moze, i podje pjesice a ne na jahalici, zatim se priblizi imamu, i proprati (hutbu) slusajuci je bez ikakve nedozvoljene aktivnosti (tjelesne i govorne), imace za svaki korak nagradu kao da je klanjao i postio tokom cijele godine.” (Prenose Ahmed I Ebu-Davud)
3. Selman Farisija, radijellahu anhu, pripovjeda da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice (u saffu), zatim klanja ono sto mu je propisano, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Buhari)
4. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenose Buhari i Muslim)
Iz navedenih hadisa se moze zakljuciti da je sevap dzume-namaza veoma velik. Ko praktikuje ono sto je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, praktikovao na dan dzume, ima slijedece sevape:
Prvo – Sa svakim korakom do mesdzida, mu’min ima nagradu kao da je cijele godine klanjao i postio;
Drugo – Ko porani na dzumu-namaz ima nagrade kao da je Allahu prinio kurban cija je velicina u zavisnosti od njegovog poranjivanja u mesdzid;
Trece – Grijesi se brisu i prastaju od dzume do dzume;
Cetvrto – Meleki upisuju klanjacima sevape zbog obavljenog dzuma-namaza;
Na zalost, danas je malo muslimana koji obracaju paznju na ove veoma vazne stvari na dan dzume. Ponekad se to radi iz neznanja, ali, u globali to rade zbog mrzljivosti i nemarnosti i njihove udaljenosti od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Njihova udaljenost od sunneta na dan dzume se moze ogledati u slijedecim tackama:
– Zanemarivanje ranog odlazenja na dzumu-namaz;
– Zanemarivanje obaveznog kupanja, namirisavanja i upotrebe misvaka na dan dzume;
– Medjusobni govor ljudi za vrijeme hutbe;
– Okretanje ledja ili boka prema imamu dok je ovaj na minberu, a hutba je u toku;
– Nepotrebno poigravanje tespihom i pucanje prstiju;
– Razdvajanje izmedju saffova i uznemiravanje klanjaca u njima.

SUNNETI HUTBE

– Od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je da se hutba odrzi na minberu kako bi ga ljudi mogli vidjeti. Buharija i Muslim prenose hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu na minberu. Od Saiba b. Jezida, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “U vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, Ebu-Bekra i Omera, ezan je bio odmah nakon imamovog sjedanja na minber.” (Prenosi Buhari)
– Kada se imam popne na minber treba nazvati selam prisutnima jer je tako Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio. Imam treba dva puta nazvati selam prisutnima:
– pri ulasku u mesdzid;
– kada se popne na minber.
– Minber treba imati samo tri stepenice i imam ce pri hutbi stati na drugoj kako bi nakon prve hutbe mogao sjesti i odmoriti se na trecoj stepenici.
– Imam se treba prije ezana popeti na minber i tek tada ce mujezin poceti sa ezanom. Dzuma-namaz ima samo jedan ezan.
– Hutba treba biti kratka, razumljiva i jasna.
– Prisutni se trebaju okrenuti prema imamu i trebaju posvjetiti svoju paznju hutbi, a ako to ne urade ostali su bez sevapa dana dzume. I ko se poigrava kamencicima (sto smo vec spomenuli u sahih-hadisu) i analogno na ovaj hadis ko se igra tespihom ili slicno tome, izgubio je sevap dana dzume.

POKUDjENOST UPLETANJA PRSTIJU PRILIKOM ODLASKA U MESDZID

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zabranio uplitanje prstiju prilikom odlaska u mesdzid a i za vrijeme boravka u mesdzidu. Ebu-Seid, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas nalazi u mesdzidu neka ne uplice prstima jer je upletanje prstiju od sejtana. Vi ste u namazu sve dok se nalazite u mesdzidu i tako dokle god ne napustite mesdzid.” (Prenosi Ahmed)
Sto se pak tice zabrane upletanja prstiju prilikom odlaska u mesdzid, to se da vidjeti iz hadisa Ka’b b. Udzreta koji kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas abdesti, pa neka uljepsa svoj abdest, a ako zatim podje u mesdzid neka ne uplice prstima jer se vec nalazi u namazu.” (Prenosi Ebu-Davud)
Iz ovih se hadisa moze zakljuciti da je upletanje prstiju zabranjeno, ali ne na stepenu harama, pri odlasku u mesdzid na dan dzume i u drugim danima sve dok se covjek nalazi u namazu ili se nalazi u iscekivanju namaza.
Komentarisuci ove hadise El-Hattabi, rahimehullah, kaze: “Neki ljudi uplicu prste samo radi razonode i gubljenja vremena… Ima ih koji pri sjedenju uplicuci prste obje ruke, obuhvataju svoja koljena sto izaziva drijemez kod njih. To im stanje u vecini slucajeva kvari abdest…”
Ako se neko od prisutnih uspava za vrijeme hutbe bez uplitanja prstiju i obuhvatanja koljena, onda se treba okrenuti na strani suprotnoj onoj na kojoj se nalazio pod uslovom da ne uznemirava druge pri svojem pomjeranju. Ibn-Omer, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik,, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako se neko od vas, na dan dzume, uspava na mjestu na kojem se nalazi (u mesdzidu), neka se okrene na drugu stranu.” (Prenosi Hakim)

ODLIKE DZUMANSKOG DANA

* Dan dzume se ubraja u najbolji dan u sedmici. Ulema se razisla po pitanju da li je on vrijedniji ili dan Arefata. Dan dzume je nas sedmicni Bajram.
* Na dan dzume i u njegovim nocima je pozeljno uciti salavate na Allahova Poslanika, jer se prenosi od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Mnogo donosite salavate na mene na dan dzume i u nocima dzume!” (El-Bejheki)
* Naredba kupanja na taj dan je vadzib do tog stepena da je jaci od naredbe vitr-namaza.
* Pozeljno je na dan dzume upotrijebiti misvak i namirisati se, a upotreba misvaka je vrijednija od njegove upotrebe u drugim danima, kao i od mirisanja.
* Pozeljno je da se na taj dan obavlja sto vise namaza, cini zikr i uci Kur’an sve dok se imam ne popne na mimber. Izlaskom imama se zabranjuje obavljanje namaza, a pocetkom hutbe se zabranjuje govor.
* Duznost je da se suti za vrijeme hutbe, a ko progovori za vrijeme hutbe on se poigrava sa namazom i gubi vrijednost dzume namaza.
* Pozeljno je prouciti suru El-Kehf na dan dzume, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko prouci suru El-Kehf na dan dzume, obaspe ga svjetlost ispod njegovih stopala pa do nebeskih svodova koja ce ga obasjati na Sudnjem danu, a oprastaju mu se (manji) grijesi izmedju dvije dzume.” (El-Hakim)
* Na dan dzume je pozeljno obuci najljepsu odjecu. Prenosi se od Ebi-Ejjuba, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Cuo sam Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, namirise se ukoliko bude imao mirisa, obuce najljepsu svoju odjecu, te izidje sa smirenoscu sve dok ne dodje do mesdzida, a zatim klanja ako hoce, ne uznemirujuci nikoga, a zatim kada se imam popne na minber bude sutio sve dok se ne klanja, bice mu oprosteni grijesi izmedju dvije dzume.” (Ahmed)
* Pozeljno je na dan dzume namirisati mesdzid, a drugi halifa, Omer, radijallahu ‘anhu, bi kada nastupi pola dana naredjivao da se namirise mesdzid u Medini.
* Onome ko je duzan klanjati dzumu-namaz nije dozvoljeno kretati na put u doba nastupanja dzume-namaza, vec je duzan otici na dzumu-namaz, a zatim krenuti na put.
* Onaj koji krene na dzumu-namaz, za svaki korak ima nagradu godinu posta i namaza, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, te porani (u mesdzid), priblizi se imamu i suti, za svaki ucinjeni korak ima nagradu godinu dana posta i namaza, a to je Allahu lahko.” (Ahmed, Ibn-Huzejme, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ebu-Davud)
* Na dan dzume se oprastaju grijesi, u njemu je sahat u kome se primaju dove i kada rob u njemu zamoli svoga Gospodara, Allah mu prima dovu. O sahatu na dan dzume je receno da u njemu ima pet korisnih trenutaka koje mu’min treba iskoristiti; prvi trenutak je zenit Sunca, a zadnji je imamovo sjedenje na minberu.

PREPORUCENOST KLANJANJA NAFILE PRIJE EZANA DZUME-NAMAZA I NEPOSTOJANJE KLANJANJA DZUMANSKOG SUNNETA NAKON EZANA DZUME-NAMAZA

Imam Sevkani, rahimehullah, smatra da se moze klanjanjati nafila prije dzume-namaza (prije ezana za dzumu-namaz). Ovo misljenje potvrdjuju i fetve imama Ebu-Hanife i Safije koji takodjer smatraju da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana za dzumu-namaz. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice ( u saffu), zatim klanja ono sto mu je odredjeno, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Muslim) Ovim se hadisom dokazuje da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana dzume-namaza. Imam San’ani, rahimehullah, autor djela Subulus-selam, kaze: “Hadis koji govori o (dzumi), upucuje na to da se mora klanjati nafila ukoliko je covjek u stanju da je obavi i nema neke odredjene granice sto se te nafile tice. Vazno je zaraditi sevap dzume pa makar i sa dva rekata tehijjetul-mesdzida.”
Imam Ibn-Kajjim el-Dzewzije, rahimehullah, u svojm djelu Zadul-Mi’ad kaze: “Namaz o kojem se u ovom hadisu govori, a kojeg prenosi Muslim, u kome stoji:”…zatim klanja ono sto mu je odredjeno…”, jeste nafila namaz koji je preporucljivo obaviti, a posebno onima koji porane na dzumu-namaz, i to dok se vrijeme dzume-namaza jos uvijek ne priblizi i Sunce se ne nalazi na zenitu (kada vec pocinje vrijeme dzume-namaza).” To je primjer cupis koji dodje na sahat prije vremena dzume-namaza i prvo klanja tehijjetul-mesdzid a nakon toga nafilu koju treba prekinuti na otprilike pola sahata prije zenita jer postoji vjerodostojan hadis u kome je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zabranio obavljanje namaza dok je Sunce u zenitu. A kada se imam uspne na minber okrenuce se prema prisutnima i poselamice ih, a zatim ce sjesti, i tada ce mujezin ezaniti samo jednom, kao sto je to praksa Poslanika, alejhis-selam. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bi nakon ezana ustao i poceo sa hutbom i ashabi bi sutnjom pratili njegov govor sve dok ne bi zavrsio sa obje hutbe. Ni Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, a i niko od ashaba nije klanjao sunnet izmedju ezana i hutbe jer smo vec spomenuli da je ezan za dzumu-namaz proucavan samo jednom o to je jedino vjerodostojno preneseno od Poslanika, alejhis-selam i to je dokaz da je dzuma-namaz poput bajram-namaza prije kojeg takodjer ne postoji sunnet koji se treba klanjati. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed i Nesa’i) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze) Ebu-Davud, rahimehullah, u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber dok mujezin ne prouci ezan; nakon toga bi ustao i odrzao hutbu; nakon toga bi sjeo i ne bi govorio nista; nakon toga bi ustao i odrzao bi drugu hutbu.” Imam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nije klanjao sunnete prije dzume-namaza nakon ezana i niko ne prenosi da je to on ucinio. U njegovo vrijeme ucio bi se ezan samo nakon njegovog uspinjanja na minber. Bilal, radijellahu anhu, bi proucio ezan, a zatim bi Poslanik odrzao dvije hutbe, nakon cega bi Bilal proucio ikamet i Poslanik bi klanjao ljudima. I zato kazemo da nije bilo moguce da je niti on, a niti ko od njegovih ashaba klanjao sunnete nakon ezana, i nigdje se ne prenosi da je cak on u svojoj kuci klanjao sunnete neposredno prije izlaska na dzumu.”
Sto se tice pocetka vremena dzume-namaza prenosimo ispravnije misljenje uleme koja smatra da vrijeme dzume-namaza pocinje u vremenu podne-namaza, dok imam Malik, rahimehullah, smatra da je dozvoljeno odrzati hutbu prije zenita, ali, pod uslovom da se tada ne obavlja namaz osim u vrijeme kada nastupi vrijeme podne-namaza.

KO STIGNE NA DRUGI REKAT DZUME-NAMAZA NE TREBA KLANJATI PODNE-NAMAZ

Ko stigne na jedan rekat dzume- namaza taj je stigao na dzumu, a ko stigne na manje od jednog rekata, on mora klanjati cetiri rekata (podnevskog farza). Od Ibni-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko stigne jedan rekat na dzumi-namazu i na nekom drugom namazu, neka klanja i drugi (rekat), jer mu je tada namaz ispravan.” (Prenosi Nesa’i, Ibn-Madze i Darekutni) Ovim se hadisom dokazuje da ko stigne na drugi rekat dzume-namaza, stigao je na dzumu-namaz i pored toga sto nije prisustvovao hutbi.

KO STIGNE U MESDZID ZA VRIJEME HUTBE, TREBA KLANJATI DVA REKATA TEHIJJETUL-MESDZID

Dzabir, radijellahu anhu, je rekao: “Udje (u mesdzid) jednog petka neki covjek, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu i Poslanik ga upita: “Da li si klanjao?” “Nisam” – odgovorio je. “Onda klanjaj dva rekata!” – rece Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenosi Buhari i Muslim) Ovaj hadis predstavlja jasan dokaz da ko zakasni na dzumu-namaz i udje u mesdzid u toku hutbe, duzan je klanjati dva rekata i pored toga sto je bilo kakva aktivnost za vrijeme hutbe zabranjena i iz hadisa se isto tako vidi da imam moze govoriti sa prisutnima, a oni koji sjede ne trebaju govoriti.

KLANJANJE SUNNETA NAKON DZUME-NAMAZA

Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada neko od vas klanja dzumu-namaz, neka nakon toga klanja jos cetiri rekata.” (Prenosi Muslim) Abdullah b. Omer, radijellahu anhuma, bi nakon obavljanja dzume-namaza otisao svojoj kuci, tamo bi klanjao dva rekata i govorio bi: “Ovako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio.” (Prenosi Muslim)
U komentaru prvo navedenog hadisa imam Ibnul-Arebi, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je naredio da se nakon dzume klanja cetiri rekata da ne bi neznalice pomislili da sa jos dva rekata mogu upotpuniti ona dva rekata dzume-namaza. Ta cetiri rekata treba klanjati dva po dva jer Poslanik kaze: “Nafila danju je dva po dva.” (Prenose Ebu-Davud i Ibn-Hibban) Takodjer je potrebno ova cetiri rekata klanjati na ovaj nacin da ne bi sljedbenici novotarija pomislili da je to podne-namaz. Zato treba klanjati dva po dva da ne bi ta nafila slicila podnevskom farzu.” Takodjer se moze klanjati u kuci, nakon dzume-namaza jer je i to sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Sto se hadisa Ibn-Omera tice u komentaru istog Ibn-Tejmijje kaze: “Ako covjek klanja u mesdzidu, onda ce klanjati cetiri rekata, a ako ih klanja kuci, onda samo dva.” Ovom izjavom je Ibn-Tejmijje usaglasio izmedju predaje gore navedenih hadisa i objasnio je na koji ih nacin trebamo shvatiti. Ulema smatra da je ipak bolje klanjati kuci jer Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaze: “Najbolji namaz cupis je onaj namaz obavljen kuci, osim farza.” Ovo je misljenje imama Safije, Malika i Ahmeda.
Kod prevelike guzve na dzumi-namazu treba traziti mjesto za obavljanje namaza u dzamiji, i ne obavljati ga na ulici, ukoliko to uslovi dozvoljavaju. Imam Ahmed i Bejheki prenose od Sejjara, radijellahu anhu, da je rekao: “Cuo sam Omera kako na hutbi kaze: “Poslanik je sagradio ovaj mesdzid, a sa njime smo bili mi muhadziri i ensarije. Kada bude guzve u mesdzidu neka ljudi cine sedzdu na ledjima njihove brace.” Takodjer se prenosi da je Omer vidio neke ljude kako klanjaju na ulici, te im rece: “Klanjajte u mesdzidu.”

KAKO POSTUPITI KADA SE DAN BAJRAMA POKLOPI SA DANOM DZUME

Imam San’ani, rahimehullah, u svojem djelu Subulus-selam na stranici 469 od Ibni-Abbasa, radijellahu anhuma, prenosi da ne treba klanjati dzumu-namaz ako se u istom danu poklopi sa bajram-namazom. Ibn-Abbas takodjer po ovom pitanju kaze da je ovaj postupak u suglasnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Prenosi se da je Ibn-Zubejr, radijellahu anhu, bio imam na bajram-namazu na dan dzume. ‘Ata, rahimehullah, kaze: “Mi smo dosli u meszidu da klanjamo dzumu-namaz, a Ibn-Zubejra nije bilo. Tada smo svi posebno klanjali podne-namaz.” Kada je Ibn-Abbas, radijellahu anhu, dosao iz Taifa, mi smo ga obavijestili o postupku Ibn-Zubejra. On nam je tada rekao: “Ibn-Zubejr je pravilno postupio.”
Od sunneta je neklanjanje dzume-namaza i treba spojiti izmedju bajram i dzume namaza, sa samo dva rekata, i taj se namaz treba klanjati u vremenu bajram-namaza. Ibn-Abbas je spajao izmedju bajram i dzume-namaza, i toga dana ne bi klanjao podne-namaz vec bi direktno klanjao ikindiju-namaz. Ebu-Davud, rahimehullah, od Ibni-Zubejra, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Dva su se praznika poklopila u jednom danu, pa ih je Ibn-Zubejr spojio u jednom namazu kojeg je klanjao ujutro rano sa samo dva rekata (u vrijeme bajram-namaza), nakon toga nije klanjao nista sve do ikindije-namaza .” Od Zejda b. Erkama, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je klanjao bajram-namaz a nakon toga je dozvolio neobavljanje dzume-namaza i zatim je rekao: “… Ko hoce da klanja (dzumu), neka klanja.” (Prenosi Buhari, Muslim, Ebu-Davud, Nesa’i i Ibn-Madze – u hadiskoj terminologiji se spominje termin hamse: petorica)
Iz ovoga se da vidjeti da oni koji zele klanjati i dzumu, mogu je klanjati. Takodjer se iz hadisa da zakljuciti da je u osnovi dzuma ne treba klanjati, ali, ko zeli moze je obaviti. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “U ovom danu su se poklopila dva praznika, i ko zeli ne mora klanjati dzumu, ali, mi cemo spojiti (izmedju bajrama i dzume samo jednim namazom u vrijeme bajramskog namaza).” (Prenose Hakim i Ibn-Madze)
Imam Sewkani smatra da treba klanjati dzumu i pored toga sto se klanjao bajram, ali, on takodjer smatra da je dozvoljeno neklanjanje dzume-namaza u tom danu. Imam Sewkani u djelu Nejlul-ewtar str.336 kaze: “Dozvoljeno je ne klanjati dzumu-namaz na dan Bajrama.”
Ko studira ovo pitanje vidjece da oni koji nisu klanjali bajram-namaz moraju klanjati dzumu-namaz, a ako to ne uspiju npr. zbog imamovog nedolaska na dzumu, onda moraju klanjati podne-namaz. Kao sto smo vec spomenuli za dzumu-namaz je potreban dzemat, a i dvojica su dovoljno, i ovo je potvrdjeno hadisima i koncezusom uleme i nema nikakve razlike izmedju dzemata na dzumi-namazu i na ostalim namazima, i nije prenesen nikakav hadis u kome se spominje potreban broj dzematlija sa kojima bi se mogla klanjati dzuma.

Literatura:

1. “Zadul-me’ad” – Ibn-Kajjim el-Dzewzijje – tom I
2. “Fikhus-sunne” – Sejjid Sabik – tom I
3. “Nejlul-ewtar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani, tom I
4.”Subulus-selam” – Es-San’ani – tom II
5. “Temamul-minne” – Muhammed Nasirud-din el-Abani
6. “Bejanul-mehadzdzeh” – Ibn-Redzeb
7. “Kitabul-Madzmu’u” – Imam Newewi – tom IV
8. “Bulugul-meram min edilletil-ahkam” – Hafiz Ibn-Hadzer
9. “El-muhalla” – Ibn-Hazm, tom III
10. “El-Fikhul-islamijj we edilletuhu”-Dr.Wehbi Zuhajli, tom II
11. “El-kawlul-mubin fi ahtai-l-musallin” – Mustafa Meshur
12. “Fethul-Bari serhu sahihil-Buhari” – Ibn-Hadzer
13. “Sahihu Muslim” – Imam Newewi – tom VI
14. “Ihkamul-ahkam” – Ibnil-Dekik el-’Id – tom I
15. “Er-rewdatun-nedijje” – Hasan Siddik Khan – tom I
16. “Es-sejlul-dzerar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani
17. “Medzmu’al-fetawa” – Ibn-Tejmijj
18. “Hasije” – Ibni-Abidin” tom I str.768
19. ¨El-fikhu ‘ala mezahibil-erbe’a¨ – grupa ucenjaka, poglavlje o ‘ibadetima

[Author]

Posts