[Mustafa]

#17037

Tema: Fiqh

PROPISI DZUME-NAMAZA NA TEMELJIMA KUR’ANA I SUNNETA

Salih Kurdi
(Hilal)

Nakon hidzre iz Mekke u Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je pozurio poduciti muslimane njihovoj vjeri i ukazivao im je na neispravnost nekih njihovih postupaka koje su oni obicavali praktikovati u dzahilijjetu, a koji su bili u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem. Ponistavajuci vaznost dzahilijetskih postupaka, islam je muslimanima pruzio zamjenu sa islamskim propisima i praznicima. Tipican primjer za to su Ramazanski i Kurban-bajram. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zatekao stanovnike Medine kako u odredjena dva dana proslavljaju svoje nekadasnje dzahilijjetske podvige podsjecajuci se na iste. Vidjevsi to, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, im rece: “Allah vam je ta dva dana zamijenio sa boljim od njih, to su vam Ramazanski i Kurban-bajram.” (Prenosi Ebu-Davud)

Na ovaj nacin je Allah, dzelle sanuhu, dane sejtanske pretjerane zabave, muslimanima zamjenio sa danima u kojima Ga oni, radosni zbog upotpunjivanja svoje pokornosti Njemu, puno slave, zahvaljuju Mu i od Njega traze oprost za svoje grijehe. Dakle, mi muslimani imamo tri praznika koje. Dva od njih slavimo samo jednom godisnje, dok nam se treci praznik ponavlja svake sedmice. To je dan dzume, dan kojeg mi muslimani slavimo svake sedmice. Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima propisao obavljanje pet namaza u danu i noci. Na kraju sedmice se mi muslimani okupljamo da svi zajedno na dan dzume krunisemo svoju pokornost Allahu, dzelle sanuhu, kada zajedno obavljamo dzumu-namaz, i to je itekako valjan razlog da nam taj dan bude nedjeljni praznik. Na dan dzume je Allah, dzelle we ‘ala, upotpunio stvaranje svega zivog. U poglavlju Qaf, Uzviseni Allah, kaze: “Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono izmedju njih – za sest dana, i nije Nas ophrvao nikakav umor.” (Kur’an, L/38)

Komentarisuci ovaj ajet, islamska ulema kaze da je Allah, dzelle sanuhu, zapoceo stavaranje u nedjelju a zavrsio sa istim u petak, na dan dzume, kada je stvorio i Adema, sallallahu alejhi we sellem. Na dan dzume, petak, Adem je uveden u Dzennet, u petak je izveden iz njega, i u petak ce nestati dunjaluka i Obecani cas ce toga dana nastupiti.
Dan dzume je specifican po tome sto se u njemu obavlja dzuma-namaz i sto se muslimani sakupljaju da jednom sedmicno svi zajedno slaveci Allaha, dzelle sanuhu, poslusaju dzumansku hutbu u kojoj se imam dotice najvaznijih problema islamskog drustva i savjetuje ljude kako da slijedeci sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pronadju rjesenje za svoje probleme i da, ne daj Boze, ne traze rjesenja u nevjernickim sistemima mimo Allahovog Serijata. Zato je zabranjeno da se samo dan dzume provede u postu, kao sto je zabranjeno postiti samo Ramazanski i Kurban-bajram jer su to islamski praznici.
Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima odredio praznike nakon zavrsetka njihovog ibadeta Njemu, dzelle we ‘ala. Nakon jednomjesecnog posta, dolazi nam Bajram tj. praznik u kojem mi slavimo upotpunjavanje naseg ibadeta Njemu Uzvisenom. Nakon napornih obreda hadzdza, nastupa praznik kurban-bajram kojim se krunise ibadet u mjesecu zul-hidzdzetu. Isti je slucaj i sa danom dzume kada na kraju svake sedmice u ibadetu proslavljamo nasu pokornost Uzvisenom tokom prosle sedmice.

Prisustvovanje dzumi-namazu ima velikih slicnosti sa prisustvom hadzija na hadzdzu. Se’id b. Musejeb, rahimehullah, kaze: “Vise volim prisustvovati dzumi, negoli dobrovoljnom (nafila) obavljanju hadzdza! ” Takodjer ko pozuri sa svojim odlaskom na dzumu-namaz kao da je prinio kurban Allahu, dzelle sanuhu, u zavisnosti od vremena u kojem je posao na obavljanje ovog namaza. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa onako kao sto se kupa poslije polnog akta, a potom krene u dzamiju u prvom jutarnjem satu, racuna mu se nagrada kao da je zrtvovao devu, ko krene u drugom satu kao da je zrtvovao kravu, ko krene u trecem satu kao da je zrtvovao rogata ovna, ko krene u cetvrtom satu kao da je zrtvovao kokos, a ako krene u petom satu, racuna mu se kao da je zrtvovao jaje…” (Prenosi Buhari)

Redovno prisustvovanje dzumi-namazu povlaci za sobom brisanje ucinjenih grijeha u toku minule sedmice pod uslovom da se ne cine veliki grijesi. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Pet dnevnih namaza, dzuma do dzume, ramazan do ramazana, brisu grijehe ukoliko se covjek kloni velikih grijeha.” (Prenosi Muslim)

U musnedu imama Ahmeda, rahimehullah, stoji hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, o danu dzume, kaze: “On je kod Allaha bolji od Ramazanskog i Kurban-bajrama.”
Mu’mini ce i u Dzennetu imati svoje praznike. To su dani kada ce oni posjecivati svoga Gospodara. To je dan dzume. Tada ce im Allah, dzelle sanuhu, ukazati veliku pocast i prikazace im se i oni ce gledati u Njegovo plemenito lice. To ce njima biti najljepsi dar u Dzennetu i nece im se nista ljepse od toga dogoditi. Gledanje u Njegovo lice je spomenuto u Kur’anu kao najveca i najbolja nagrada: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Kur’an, X/26)

Od Suhejba, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada dzennetilje udju u Dzennet, Allah, azze we dzelle, ce im reci: “Zelite li da vam povecam (nagradu)?” Oni ce odgovoriti: “Zar nam nisi lica osvijetlio, zar nas nisi u Dzennet uveo, zar nas nisi Dzehennema sacuvao?” Tada ce Allah otkriti zastor sa Sebe i dzennetlijama nece biti dato nista ljepse i bolje od gledanja u Njegovo lice.” Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, proucio: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Prenosi Muslim)

Oni dani koji su bili mu’minima praznici na dunjaluku, ti ce im dani biti praznici i na ahiretu, u Dzennetu. Oni ce se u tim danima sakupljati kada ce im se njihov Gospodar prikazivati. Zbog toga je dan dzume nazvan i vise od toga tj. dan u kojem ce se On prikazivati stanovnicima Dzenneta. Takodjer su ga predislamski Arapi nazivali i danom arabizma.

ODLIKE DANA DZUME

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najbolji dan u kojem je Sunce izgrijalo je dan dzume; toga dana je stvoren Adem, toga dana je uveden u Dzennet i toga dana je izisao iz njega.” (Prenosi Muslim)

Takodjer od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
Odlazak na dzumu-namaz Ababe b. Rifa’a pripovjeda: “Dok sam isao na dzumu-namaz, stize me Ebu-Abbas i rece: “Cuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Ko uprasi svoje noge na Allahovom putu (misli se na odlazak na dzumu-namaz), Allah ce ga sacuvati od dzehennemske vatre.” (Prenosi Buhari)

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Dzema’a, osim Ibn-Madze)
Receno je da trenutak poranjavanja na dan dzume nastupa odmah nakon zenita Sunca (vrijeme nastupanja podne-namaza) a zavrsava se sa sjedenjem imama na minberu. Trenutak (sahat) na koji se ovdje misli ne ogranicava se samo na sahat kako je nama poznat, vec se time zeli iskazati jedan odredjeni vremenski period. Ovaj hadis nam ukazuje na vrijednost kupanja na dan dzume i ranog polaska na dzumu-namaz.

Od Ebu-Hurejre, radijellahu nahu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima sahat kojeg ako musliman provede u namazu, i moli Allaha za svoje potrebe, Allah ce mu to zaista dati”, – tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, pokazao prstima da se taj sahat nalazi u veoma kratkom periodu.” (Prenose Buhari i Muslim) U predaji od Muslima stoji: “…Taj je sahat zaista kratak.”
U komentaru odredjivanja vremena tog sahata na dan dzume Ebu-Burde, a ovaj od svoga oca prenosi da je cuo Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon prve hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.” (Prenosi Muslim)

Ibn-Madze, Ebu-Davud i Nesa’i smatraju da je taj sahat izmedju ikindije-namaza pa sve do zalaska Sunca.
U drugoj predaji od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, o sahatu uslisavanja dove, stoji: “…To je zadnji sahat u danu (prije zalaska Sunca).” (Prenosi Ibn-Madze)
Takodjer se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima jedan casak i ako musliman u njemu zamoli Allaha za kakvo dobro, Allah ce mu ga dati. Taj je casak poslije ikindije.” (Prenosi Ahmed)

“Dan dzume ima dvanaest sahata; jedan je sahat u kome musliman, ako zamoli Allaha, uslisace mu sigurno. Trazite taj sahat pri kraju ikindijskog vakata.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)
Od Selemeta b. Abdurrahmana, radijellahu anhu, se prenosi da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, bili slozni da je sahat uslisavanja dove, upravo onaj casak prije isteka ikindijskog vakata. (“Fethul-Bari” Ibn-Hadzer el-Askalani)
Od Ebu-Musaa, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon sjedenja na minber tj. izmedju dvije hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.”

TESKE POSLJEDICE NAPUSTANJA DZUME-NAMAZA

Od Ibn-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da su culi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako na minberu govori: “Ili ce se ljudi okaniti zapostavljanja dzuma-namaza, ili ce Allah zapecatiti njihova srca (tj. Allah ce dati zastor uzmedju njih i Njegove upute) pa ce postati nemarni (nehajni i bezbrizni).” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KUPANJA I PREPORUCLJIVOST NAMIRISAVANJA I UPOTREBA MISVAKA RADI DZUME-NAMAZA

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kupanje petkom duznost je svakoj punodobnoj osobi, pranje zubi misvakom i mazanje miomirisom, ukoliko ga ima.” (Prenosi Buhari) Takodjer je musliman duzan da na dan dzume obuce svoju najljepsu odjecu zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg prenosi Ebu-Seid, radijellahu anhu, a u kojem stoji: ” Kupanje petkom duznost je svakom muslimanu i treba obuci najljepsu odjecu koju posjeduje, a i treba se namirisati, ako ima mirisa.” (Prenose Ahmed i sejhan tj. Buhari i Muslim) Taberani prenosi od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “O vi muslimani, ovo je dan vaseg praznovanja pa okupajte se i upotrijebite misvak.”

CESTO DONOSENJE SALAVATA NA POSLANIKA, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, NA DAN DZUME

Ebu-Davud i Nesa’i prenose da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najodabraniji dan u sedmici je petak. Nastojte da u tom danu donesete sto vise salavata na mene, jer ce ti salavati biti meni predoceni.” Prisutni ga upitase: “Kako ce ti biti predoceni, kad ce tvoje tijelo tada biti rastoceno i pretvoreno u prah, Allahov Poslanice?” “Allah je zabranio zemlji da izjede tijela Allahovih poslanika”, – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.”

CITANJE POGLAVLJA EL-KEHF NA DAN DZUME

Ebu-Se’id el-Hudrij, radijellahu anhu, kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko na dan dzume procita poglavlje El-Kehf, osvijetlice ga svijetlo (nur) izmedju dvije dzume.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)

OBAVEZA KLANJANJA DZUME-NAMAZA

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Duznost je svakom muslimanu da dzumu-namaz obavi u dzematu, osim cetvoro: rob, zena, djecak i bolesnik.” (Prenosi Ebu-Davud i Hakim)
Islamska ulema se slaze da je obavljanje dzume-namaza fardi-ajn, stroga duznost svakog punoljetnog, normalnog muskarca. Uzviseni Allah, kaze: “O vjernici kada se u petak na namaz pozove…” (Kur’an, LXII/9) Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Mi smo (po vremenu i primanju Objave) prvi, mada je njima data objava prije nas. Zatim, ovo je dan koji im je bio odredjen kao praznik pa su se u pogledu njega razisli i Allah je nas na to uputio, a ostali svijet u tom nas slijedi; Jevreji svetkuju sutrasnji dan (subotu), a krscani prekosutrasnji (nedjelju).” (Prenosi Muslim) “Ko namjerno izostavi tri dzume, Allah ce mu zapecatiti srce.” (Prenose petorica “el-hamse”)

Dzuma-namaz je fardi-ajn, kojeg je duzan klanjati svaki musliman, slobodan, punoljetan i pametan, a koji nije na putu i nema opravdanja za izostajanje sa dzume. Prema tome dzumu, nisu duzni klanjati: dijete, rob, putnik-duznik koji se plasi hapsenja, niti onaj koji ima neku zapreku zbog koje mu je dozvoljeno izostajanje iz dzemata. Medjutim, svi su ovi duzni klanjati podne-namaz. Klanjanje podne-namaza nakon dzume nije obaveza onima koji su klanjali dzumu-namaz. Allah, dzelle sanuhu, nam je propisao pet, a ne sest namaza dnevno.
Vrijeme dzume je vrijeme podne-namaza. Imam Ahmed, Buhari Ebu-Davud i Bejheki prenose od Enesa, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, klanjao dzumu-namaz kada je Sunce preslo preko zenita. Dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Nema nikakvih dokaza kada je u pitanju broj ljudi koji je neophodan za valjanost dzume-namaza zbog hadisa Tarika b. Sihaba koji prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Dzumu-namaz su duzni obaviti svi muslimani u dzematu.”Neki su cak rekli da je ispravno sa dvojicom klanjati dzumu-namaz.

Iz gore navedenog hadisa se da razumjeti da su uslovi za obavljanje dzume slijedeci:

(1) da je muskarac,
(2)slobodan (da nije rob ili tome slicno),
(3)zdrav,
(4)koji nije na putu i
(5)nema opravdanja za izostajanje sa dzume, (6)dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Sto se tice ostalih uslova mimo ovih koje postavlja neka ulema, ne postoji nikakva osnova na koju se mogu pozvati.
Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Dzuma je namaz poput ostalih namaza i ne postoji nista sto nas moze uputiti na to da je ovaj namaz drugacije prirode od ostalih. Na ovaj nacin mi uzvracamo onima koji za obavljanje ovog namaza kao uslov postavljaju postojanje islamske drzave i halife (koji bi predvodio ovaj namaz), a i onima koji kazu da se ovaj namaz moze obavljati samo u velikoj dzamiji u gradu, a ne i na selu, a i onima koji kao uslov navode odredjeni broj klanjaca. Ne postoje nikakvi dokazi da ovi uslovi mogu biti mustehab, a kamoli da budu vadzib. Naprotiv, ako u jednom mjestu dva covjeka klanjaju dzumu-namaz i osim njih nema drugih ljudi, oni su duznost klanjanja dzume u potpunosti obavili.”

Ulema smatra da je hutba obavezna prije dzume-namaza jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, stalno drzao hutbu, a takodjer i rijeci Allaha, dzelle sanuhu: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove kupoprodaju ostavite i podjite da molitvu obavite…” Ulema smatra da molitva ovdje znaci hutba jer je slicna namazu.

Prilikom dzume obavezno je prouciti dvije hutbe. Kad se imam popne na minber, preporucljivo je da prisutnima nazove selam, a potom sjedne i okrene se prema dzematlijama, te se prouci ezan. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze)

Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Serijatska hutba je ona koju je odrzao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem; u njoj je bilo upozorenje od dzehennemske vatre i podsticaj na djelovanje radi dostizanja dzennetskih blagodati. To je u osnovi, srz hutbe i zbog toga je ona propisana.”

Od Ibn-Mes’uda, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, svoje hutbe uobicavao pocinjati ovim rijecima: “Zahvala pripada samo Allahu, Njime se pomazemo, od Njega oprost trazimo, i Njemu se utjecemo od zla samih sebe i od nasih zlih djela. Koga Allah uputi, niko ga sa pravoga puta skrenuti nece, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na pravi put uputiti ne moze. Svjedocim da nema boga do Allaha, i svjedocim da je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, Njegov rob i Poslanik. Poslat je s istinom, da ljude obraduje prije Sudnjeg dana; ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, taj je na pravom putu, a ko se prema Allahu i Njegovom Poslaniku ogrijesi, samom sebi stetu nanosi, a uzvisenom Allahu ne moze nauditi niucem.” (Prenosi Ebu-Davud)
Zatim se nastavlja sa citiranjem slijedecih ajeta:
“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! ” (Kur’an, III/102)

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog cupis stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muskarce i zene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom cijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (Kur’an, IV/1)

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, Popravice vam djela vasa i oprostiti vam grijehe vase; a ko bude pokoran Allah i Njegovom Poslaniku – pa zaista je postigao uspjeh velicanstven.” (Kur’an, XXXIII/70-71)

Preporucuje se da se iza ovih ajeta i hadisa na pocetku hutbe donese i salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Takodjer Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Nakon navedenog; najbolji je govor Knjiga Allahova, a najbolja je uputa Muhammedov, sallallahu alejhi we sellem, postupak. Najgore su stvari, novotarije u vjeri, a svaka je novotarija zabluda.”

Nakon ovog kratkog govora imam ce poceti sa temom svoje hutbe u kojoj treba spomenuti kur’anske”ajete, spominjanje Allaha, dzelle sanuhu, i ucinice dovu za mu’mine i muminke. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je drzao dvije hutbe i sjedio je izmedju njih kratkim sjedanjem. Ulema je procjenila da je to kratko sjedanje ravno vremenu citanja poglavlja El-Ihlas, dok neka ulema kaze da je to kratko sjedanje dovoljno samo za kratak odmor, a neki drugi kazu da je to sjedanje u periodu poput sjedanja izmedju prvog i drugog rekata i izmedju treceg i cetvrtog rekata, a sto se naziva dzelsetul-istiraha (ovo je postupak Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg je cesto puta praktikovao). Ebu-Davud, rahimehullah, kaze: “Kada bi se (Poslanik) uspeo na minber, sjeo bi sve dok mujezin ne zavrsi sa ezanom, nakon toga bi ustao i poceo s hutbom, nakon toga bi sjeo i ne bi govorio, nakon toga bi ustao i ponovo bi govorio.” Hafiz Ibn-Hadzer, rahimehullah, u svojem djelu Fethul-Bari fi serhi sahihil-Buhari, kaze: “Predaja Ebu-Davuda u vezi sa pitanjem sjedenja Poslanika izmedju dvije hutbe i to da nije govorio za vrijeme svog sjedenja ne znaci da Vjerovjesnik nije u sebi spominjao Allaha i molio ga u sebi.”
Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Ibn-Kajjim el-Dzewzijje, rahimehullah, kaze: “Hutba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je bila objasnjenje nacela vjerovanja u Allaha, meleke, knjige, poslanike i susret sa Njim. Spominjao je Dzennet i Dzehennem. Govorio je o tome sta je Allah pripremio svojim miljenicima, a i o onome sta je On pripremio Njegovim neprijateljima. Te su njegove hutbe ispunjavale srca ljudi imanom i spoznajom Allaha, dzelle sanuhu.” Wehbi Zuhajli u svojem djelu Fikhul-islami we edilletuhu kaze: “Hutba na dan dzume treba sadrzati zahvalu Allahu, salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i nasihat o vjeri i dunjaluku.”

Fakihi hanefijske pravne skole kazu da se hutba treba zapoceti zahvalom Allahu i spominjanjem sehadeta, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, savjet, podsjecanje na ahiret i citiranje Kur’ana. Nakon prve hutbe imam treba sjesti. Na drugoj hutbi ce zapoceti zahvalom Allahu, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i dova za mu’mine i mu’minke da im Allah oprosti grijehe i smiluje im se, da od njih otkloni nevolje, da im da jasnu pobjedu nad neprijateljem, da ih sacuva svake bolesti, i ovo je sve od sunneta u hanefijskoj pravnoj skoli. Medjutim, ovo nisu sartovi hutbe jer sam imam Ebu-Hanife, rahimehullah, kaze da je za valjanost hutbe dovoljno da imam samo prouci Subhanellah, ili, Bismillah, ili, Allahu Ekber. Fakihi malikijske pravne skole kazu da gore spomenute komponente hutbe nisu uslov za valjanost hutbe vec su samo mendub (preporucljivo). Fakihi safijske pravne skole kazu da su spomenute komponente hutbe ujedno i njeni dijelovi bez koje ona nije potpuna. Fakihi hanbelijske pravne skole smatraju da gore navedene komponente predstavljaju uslov za valjanost hutbe, osim dove. Ibn-Kudame, rahimehullah, koji je pripadao hanbelijskoj pravnoj skoli, u svojem fenomenalnom djelu El-Mugni kaze: “Kada imam u toku hutbe pocne s dovom, da li je prisutnima dozvoljeno govoriti ili ne? U vezi sa ovim pitanjem postoje dva misljenja:

– Dozvoljeno je govoriti za vrijeme dove jer je to znak da je imam zavrsio sa hutbom i to je isto kao da je imam sisao sa minbera;
– Nije dozvoljeno govoriti jer je dova dio hutbe a govor za vrijeme hutbe nije dozvoljen kako to smatraju fakihi hanbelijske pravne skole.

Islamska ulema se slaze da je zabranjeno govoriti za vrijeme hutbe ma kakav god njen sadrzaj bio. Duzni su da za vrijeme hutbe sute i oni koji nisu u stanju cuti imama. Takodjer smatraju i to da se za vrijeme hutbe nece naredjivati dobro i nece se odvracati od zla!!! Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari)
Pokudjeno je da se za vrijeme hutbe ljudi zanimaju bilo kakvim aktivnostima jer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se poigrava kamencicima, izgubio je nagradu dana dzume.” (Prenosi Muslim) Tirmizi takodjer kaze da je ovo vjerodostojan hadis. Kada se covjek poigrava necim u toku hutbe to mu odvraca paznju i odvraca ga od skrusenosti. Pokudjeno je i da pije za vrijeme imamove hutbe. Duznost je pristutnima da hutbu proslijede sutnjom od trenutka kada imam pocne sa hutbom, i to je misljenje malikijskih i hanbelijskih pravnika. Imam Ebu-Hanife smatra da se mora prekinuti sa razgovorom odmah nakon imamovog uspinjanja na minber. Imam Safija smatra da za vrijeme hutbe nije zabranjeno govoriti, ali je bolje sutjeti. Sto se imama na minberu tice, njemu je dozvoljeno govoriti i dozvoljeno mu je upozoriti one koji ne prate hutbu ili rade ono sto je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Imam moze reci: “Suti, ne govori, ne razdvajaj safove izmedju ljudi”- i nesto slicno tome. Prisutni mogu odgovoriti imamu ako ih nesto upita za vrijeme hutbe jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, Selika, radijellahu anhu, kada je usao u mesdzid za vrijeme Poslanikove hutbe upitao: “Jesi li klanjao?” – “Ne”, – odgovori Selik. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik.”
Od Ibn-Omera se prenosi da je neki covjek usao u mesdzid dok je Omer drzao hutbu, pa kada ga je Omer ugledao upita ga: “Zasto kasnis?” Ovaj mu odgovori: “Bio sam prezauzet, nisam cak ni svojoj kuci posao i samo sam uspio abdestiti se.” Tada mu Omer rece: “Zar samo abdest? Zar nisi cuo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, naredio kupanje (na dan dzume).” (Prenose Buhari i Muslim) Vrijeme kupanja pocinje odmah nakon zore dana dzume pa sve do zenita Sunca (vrijeme podne-namaza). Neka ulema smatra da je kasnjenje sa kupanjem pred sami odlazak na dzumu bolje.

Neka islamska ulema smatra da je zabranjeno da se u toku hutbe naziva selam, te uzvracanje na isti. Oni su obavezno slusanje hutbe odredili analogno na namaz u kojem je govor zabranjen. U to spada i zahvala Allahu nakon kihanja u toku hutbe i zabrana nazdravljivanja rijecima: “Allah ti se smilovao.” Takodjer ta ulema dodaje da je dozvoljeno govoriti u toku hutbe samo u slucaju upozoravanja slijepca za koga se vjeruje da moze upasti u bunar ili upozorenje cupis kome se priblizila skorpija te postoji bojazan da ce ga otrovati i tome slicno. Rijeci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi “, – ne znace da je klanjac ostao bez dzume-namaza, vec znace da je njemu uskracen sevap dana dzume, naprotiv, neka ulema smatra da je uskracivanjem sevapa u tom danu, on pocinio grijeh. Ibn-Abdulbirr, rahimehullah, kaze: “Koncenzus (idzma’a) medju ulemom je da je sutnja za vrijeme hutbe vadzib prisutnima koji su u stanju cuti govor imama. Uopce, zabrana govora za vrijeme hutbe se odnosi na sve. Ne smije se sa ljudima selamiti i nazdravljivati onome koji kihne…”

MISLJENJA ISLAMSKE ULEME U VEZI SA PITANJEM OBAVEZE SUTNJE PRISUTNIH ZA VRIJEME HUTBE

Newewi, rahimehullah, poznati ucenjak safijske pravne skole u svojem djelu Medzmu’u (tom IV) kaze: “Duznost je sutjeti za vrijeme hutbe, ali, mi ne smatramo zabranjenim govor za vrijeme iste.” Ovo je misljenje Urveta, Ibn-Zubejra, Seid b. Dzubejra, Nehaija, Sevrija i Ebu-Davuda. Imam Malik, El-Evzai, imam Ebu-Hanife i imam Ahmed su misljenja da je govor za vrijeme hutbe zabranjen. Oni svoju tvrdnju dokazuju rijecima Uzvisenog: “A kad se uci Kur’an, vi ga slusajte i sutite da biste bili pomilovani.” (Kur’an, VII/204) Takodjer i hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojem stoji: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari i Muslim) Isto tako i hadis kojeg prenosi Ebu-Derda, radijellahu anhu, a u kojem stoji: “Na dan dzume sam usao u mesdzid Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i on je na hutbi ucio poglavlje Et-Tewbe, pa sam ja upitao Ubejja b. Ka’ba: “Kada je objavljena ova sura?” Ubejj mi nije odgovorio na pitanje. Kada smo zavrsili sa namazom upitao sam ga zasto mi nije odgovorio, a on mi rece: “Ti si danas izgubio sevape svojeg namaza!” Ja sam o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koji mi je rekao: “Istinu je rekao Ubejj.” (Prenosi Bejheki) Medjutim pravnici safijske skole dokazuju svoje misljenje isto tako vjerodostojnim hadisima u kojim se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekidao svoju hutbu i odgovarao ljudima na njihova pitanja. Primjer toga je hadis kojeg prenosi Enes, radijellahu anhu: “Dok je na dan dzume Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu, udje jedan covjek i upita ga: “Allahov Poslanice, kad’ ce Sudnji dan?” Tada su ga ljudi poceli usutkivati, ali, on je bio uporan i to je ponovio tri puta i ljudi su ga za to vrijeme usutkivali. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, mu tada odgovori: “Tesko tebi, sta si to pripremio za Sudnji dan? ” (Prenosi Bejheki) Buharija i Muslim prenose od Enesa: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao petkom hutbu, ustade jedan covjek i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!” Poslanik je pruzio svoje ruke i proucio dovu.” Medjutim, neka ulema kaze da se dizanje ruku odnosi samo na istiska-namaz (namaz za kisu). (“Medzmu’u serhul-mehezzeb” tom IV, str.395) Takodjer pravnici safijske skole kazu da se obaveza sutnje kod gore navedenog ajeta odnosi samo pri citanju Kur’ana i da je nepotrebni govor koji upropascava sevap dzume onaj govor od kojeg nema nikakve koristi. Zato safijski pravnici ne uzimaju za ispravnu analogiju koja spaja izmedju namaza i hutbe jer postoje vjerodostojni dokazi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, govorio za vrijeme hutbe.
Ibn-Hazm Andalusi, rahimehullah, u vezi sa pitanjem obaveze sutnje u toku hutbe, kaze: “Duznost je da svi koji prisustvuju hutbi, ne progovore nijednu rijec za vrijeme iste, osim, nazivanja selama kada covjek ulazi u mesdzid i nazdravljivanja onom koji kihne i zahvali se Allahu, dzelle sanuhu, i donosenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ako imam to naredi prisutnima sa minbera, uzvracanje imama sa minbera onome koji ga nesto upita ili od njega potrazi objasnjenje. U tim situacijama niko ne smije govornika usutkivati, ali, isaretom ce mu ukazati da ne govori. Ko za vrijeme hutbe govori necim drugim osim ovog sto smo spomenuli, a zna da je zabranjen svaki drugi govor osim ovog, ostao je bez (sevapa) dzume. Medjutim, ako imam-hatib unese u hutbu govor koji ne sadrzi ajete, hadise i dovu, vec govori o necem drugom, tada je dozvoljeno govoriti, kao sto je dozvoljeno govoriti i za vrijeme njegovog sjedanja izmedju dvije hutbe. Za vrijeme hutbe prisutni ne smiju ceprkati prstima po kamencicima.”
Takodjer Ibn-Hazm u vezi pitanja sa nazivanjem i uzvracanjem selama kaze: “Sto se tice selama i uzvracanja na isti, prenosi se od Ebu-Hurejreta, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako neko od vas sjedne medju ljude, neka ih poselami, a kada napusti sijelo, pa neka ponovo poselami jer je prvi selam isto sto i drugi.” (Ebu-Davud) Allah, dzelle sanuhu, kaze: “Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepsim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite…” (Kur’an, IV/86) Takodjer i zahvaljivanje Allahu nakon kihanja i nazdravljivanja na isto, ukoliko se onaj koji kihne zahvali Allahu, dzelle sanuhu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze:
“Kada neko od vas kihne, neka zahvali Allahu, a oni koji ga cuju neka mu nazdrave sa: “Allah ti se smilovao”, i neka im on uzvrati: “Neka Allah oprosti i nama i vama.” (Prenosi Ebu-Davud)
Takodjer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Kada neko od vas kihne neka kaze: “Hvala Allahu”, a onaj ko ga cuje neka mu uzvrati: “Allah ti se smilovao”, a on neka mu odgovori: “Neka vas Allah uputi i popravi vase stanje.” (Prenosi Ebu-Davud) Ako nam neko bude rekao da je ispravnije sutjeti za vrijeme hutbe, onda je ispravno i to da je nazivanje selama i uzvracanje na isti, takodjer vadzib, a i zahvala Allahu nakon kihanja i nazdravljivanje je vadzib. Neki smatraju da nazivanje selama i nazdravljivanje nakon kihanja ne vazi za vrijeme hutbe tj. hutba se treba propratiti bez rijeci… Nase misljenje u vezi s tim pitanjem je slijedece: Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao o namazu: “U njemu se ne smije razgovarati…” Znaci, pogresno je da hutba odredjivamo analogno na namaz, jer sutnja za vrijeme hutbe nije naredjena Kur’anom, ni sunnetom, a ni kocenzusom uleme. Ja sam prostudirao cijelo pitanje i pronasao sam da je dozvoljeno imamu odgovarati na potrebe prisutnih dok se nalazi na minberu, u toku hutbe i taj govor izmedju imama i klanjaca nije farz, vec je mubah, dozvoljen u izuzetnim situacijama od kojih cemo neke spomenuti… Ako ovo imamo u obziru, kako se onda moze zabranjivati da u toku hutbe nazivamo selam i uzvracamo na isti i nazdravljivamo onom koji kihne, a da istovremeno smatramo dozvoljenim govor koji nije naredjen ni Kur’anom ni sunnetom!!? Enes b. Malik, radijellahu anhu, pripovjeda: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu petkom, ustade jedan beduin i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!”, pa je on pruzio svoje ruke i proucio dovu.” (Prenosi Buhari) Ebu-Rifa’a, radijellahu anhu, kaze: “Dosao sam Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, dok je on drzao hutbu i rekao sam: “Allahov Poslanice, dosao sam te upitati o vjeri jer ja ne znam kakva je moja vjera!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekinuo sa hutbom i prisao mi je, i sjeo je na jednoj stolici, cini mi se da je bila od zeljeza, i poceo me je poducavati onome sto ga je poducio Uzviseni Allah. Nakon toga je nastavio sa svojom hutbom do kraja.” (Prenosi Muslim)
Hasan Basri, rahimehullah, kaze: “Za vrijeme hutbe se moze poselamiti i uzvratiti na selam, a i nazdraviti onome koji kihne i zahvali Allahu.”
Poznati tabi’in Ata, rahimehullah, kaze: “Ako covjek kihne za vrijeme imamove hutbe i zahvali Allahu, ili nazove selam a ti ga cujes, onda mu u sebi nazdravi i u sebi mu uzvrati na selam, a ako ne cujes hutbu, onda mu nazdravi i uzvrati na selam glasom koji se cuje.”

UKRATKO O GOVORU PRILIKOM HUTBE

1. Zabranjuje se govor kada se imam popne na minber, a onaj koji se poigra sa kamencicima ili necim drugim izgubio je vrijednost dzume-namaza.
2. Ko udje u mesdzid dok imam drzi hutbu nije mu dozvoljeno da naziva selam. Medjutim, ukoliko neko i pored toga nazove selam, prepusteno je izboru da mu se uzvrati isaretom na selam, da mu se nikako ne uzvrati ili da mu se odgovori selam u sebi, a ne naglas.
3. Kada hatib spomene ime Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dozvoljeno je slusaocu da u sebi donese salavate na njega.
4. Prilikom kihanja za vrijeme hutbe dozvoljeno je klanjacu da se u sebi zahvali Allahu, dzelle sanuhu.
5. Kada hatib spomene ajete koji govore o kazni i o Dzehennemu, dozvoljeno je slusaocu da zatrazi zastitu od vatre, a isto je pravilo i sa istigfarom.
6. Ukoliko hatib bude dovio prilikom prve ili druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da u sebi izgovara “Amin!” Ukoliko hatib pocne uciti dovu nakon druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da izgovara “Amin”, jer je hatib zavrsio sa hutbom.
7. Dozvoljen je govor za vrijeme hutbe u slucaju spasavanja slijepca, opominjanja na postojanje zmije, skorpijona, vatre ili neceg slicnog u mesdzidu kako bi se otklonila steta.

VRIJEDNOST POSTUPAKA ONIH KOJI SUTNJOM PROPRATE HUTBU

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa i podje na dzumu-namaz, zatim klanja ono sto mu je propisano, zatim sutnjom proprati govor imama i nakon toga klanja sa njim, oprosteni su mu grijesi izmedju te i buduce dzume, a i tri dana nakon toga.” (Prenosi Muslim)
Imam Safija, rahimehullah, u svom Musnedu od Sa’lebeta b. ebi-Malika, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Ljudi su razgovarali medju sobom dok je Omer sjedio na minberu. Kada bi mujezin zavrsio sa ezanom, Omer bi ustao i svi bi prekinuli s govorom i nisu nista govorili sve dok ne bi zavrsio sa drugom hutbom. Nakon ikameta i Omerovog silaska sa minbera, ashabi bi govorili.”

Takodjer imam Safija, u svojem djelu El-Umm, prenosi Od Sa’lebeta: “Kada se imam uspe na minber, prisutni ce prekinuti sa spominjanjem Allaha i imamov govor prekida razgovor medju ljudima. Svaki govor nakon hutbe je dozvoljen.”

IMAM NE TREBA U DOVI PODIZATI RUKE NA MINBERU

Prije dzume-namaza, imam na minberu, za vrijeme hutbe, ne treba dizati ruke kao sto se to radi u dovi jer je to postupak suprotan sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Husajn, radijellahu anhu, prenosi kako je Ummare b. Ruejbe, radijellahu anhu, vidio Bisra b. Mervana kako na minberu doveci dize ruke. Taj njegov postupak Ruejbe zestoko osudi rijecima: “Neka Allah unisti te dvije ruke; zaista sam ja vidio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako je (na minberu) desnom rukom cinio ovako… Tada je Ruejbe poceo micati kaziprstom svoje desne ruke.” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KLANJANJA TEHIJJETUL-MESDZIDA I PORED TOGA STO SE IMAM NALAZI NA MINBERU

Za vrijeme hutbe, dok je imam na minberu, klanjaci koji tek tada udju u mesdzid, duzni su klanjati dva rekata prije sjedenja. Dzabir b. Abdullah, radijellahu anhu, prenosi: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, ucio petkom hutbu, dodje jedan covjek i on mu rece: “O ti, jesi li klanjao?” “Nisam”, – odgovori ovaj. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenose Buhari i Muslim)

GRESKE KOJE MUSLIMANI CINE NA DAN DZUME A KOJE PROUZROKUJU GUBLJENJE SEVAPA OVOG MUBAREK DANA

1. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
2. Od Ewsa b. Ewsa, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Cuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, gdje kaze: “Ko se petkom okupa i ocisti sto je bolje moguce, i porani najranije sto moze, i podje pjesice a ne na jahalici, zatim se priblizi imamu, i proprati (hutbu) slusajuci je bez ikakve nedozvoljene aktivnosti (tjelesne i govorne), imace za svaki korak nagradu kao da je klanjao i postio tokom cijele godine.” (Prenose Ahmed I Ebu-Davud)
3. Selman Farisija, radijellahu anhu, pripovjeda da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice (u saffu), zatim klanja ono sto mu je propisano, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Buhari)
4. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenose Buhari i Muslim)
Iz navedenih hadisa se moze zakljuciti da je sevap dzume-namaza veoma velik. Ko praktikuje ono sto je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, praktikovao na dan dzume, ima slijedece sevape:
Prvo – Sa svakim korakom do mesdzida, mu’min ima nagradu kao da je cijele godine klanjao i postio;
Drugo – Ko porani na dzumu-namaz ima nagrade kao da je Allahu prinio kurban cija je velicina u zavisnosti od njegovog poranjivanja u mesdzid;
Trece – Grijesi se brisu i prastaju od dzume do dzume;
Cetvrto – Meleki upisuju klanjacima sevape zbog obavljenog dzuma-namaza;
Na zalost, danas je malo muslimana koji obracaju paznju na ove veoma vazne stvari na dan dzume. Ponekad se to radi iz neznanja, ali, u globali to rade zbog mrzljivosti i nemarnosti i njihove udaljenosti od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Njihova udaljenost od sunneta na dan dzume se moze ogledati u slijedecim tackama:
– Zanemarivanje ranog odlazenja na dzumu-namaz;
– Zanemarivanje obaveznog kupanja, namirisavanja i upotrebe misvaka na dan dzume;
– Medjusobni govor ljudi za vrijeme hutbe;
– Okretanje ledja ili boka prema imamu dok je ovaj na minberu, a hutba je u toku;
– Nepotrebno poigravanje tespihom i pucanje prstiju;
– Razdvajanje izmedju saffova i uznemiravanje klanjaca u njima.

SUNNETI HUTBE

– Od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je da se hutba odrzi na minberu kako bi ga ljudi mogli vidjeti. Buharija i Muslim prenose hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu na minberu. Od Saiba b. Jezida, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “U vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, Ebu-Bekra i Omera, ezan je bio odmah nakon imamovog sjedanja na minber.” (Prenosi Buhari)
– Kada se imam popne na minber treba nazvati selam prisutnima jer je tako Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio. Imam treba dva puta nazvati selam prisutnima:
– pri ulasku u mesdzid;
– kada se popne na minber.
– Minber treba imati samo tri stepenice i imam ce pri hutbi stati na drugoj kako bi nakon prve hutbe mogao sjesti i odmoriti se na trecoj stepenici.
– Imam se treba prije ezana popeti na minber i tek tada ce mujezin poceti sa ezanom. Dzuma-namaz ima samo jedan ezan.
– Hutba treba biti kratka, razumljiva i jasna.
– Prisutni se trebaju okrenuti prema imamu i trebaju posvjetiti svoju paznju hutbi, a ako to ne urade ostali su bez sevapa dana dzume. I ko se poigrava kamencicima (sto smo vec spomenuli u sahih-hadisu) i analogno na ovaj hadis ko se igra tespihom ili slicno tome, izgubio je sevap dana dzume.

POKUDjENOST UPLETANJA PRSTIJU PRILIKOM ODLASKA U MESDZID

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zabranio uplitanje prstiju prilikom odlaska u mesdzid a i za vrijeme boravka u mesdzidu. Ebu-Seid, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas nalazi u mesdzidu neka ne uplice prstima jer je upletanje prstiju od sejtana. Vi ste u namazu sve dok se nalazite u mesdzidu i tako dokle god ne napustite mesdzid.” (Prenosi Ahmed)
Sto se pak tice zabrane upletanja prstiju prilikom odlaska u mesdzid, to se da vidjeti iz hadisa Ka’b b. Udzreta koji kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas abdesti, pa neka uljepsa svoj abdest, a ako zatim podje u mesdzid neka ne uplice prstima jer se vec nalazi u namazu.” (Prenosi Ebu-Davud)
Iz ovih se hadisa moze zakljuciti da je upletanje prstiju zabranjeno, ali ne na stepenu harama, pri odlasku u mesdzid na dan dzume i u drugim danima sve dok se covjek nalazi u namazu ili se nalazi u iscekivanju namaza.
Komentarisuci ove hadise El-Hattabi, rahimehullah, kaze: “Neki ljudi uplicu prste samo radi razonode i gubljenja vremena… Ima ih koji pri sjedenju uplicuci prste obje ruke, obuhvataju svoja koljena sto izaziva drijemez kod njih. To im stanje u vecini slucajeva kvari abdest…”
Ako se neko od prisutnih uspava za vrijeme hutbe bez uplitanja prstiju i obuhvatanja koljena, onda se treba okrenuti na strani suprotnoj onoj na kojoj se nalazio pod uslovom da ne uznemirava druge pri svojem pomjeranju. Ibn-Omer, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik,, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako se neko od vas, na dan dzume, uspava na mjestu na kojem se nalazi (u mesdzidu), neka se okrene na drugu stranu.” (Prenosi Hakim)

ODLIKE DZUMANSKOG DANA

* Dan dzume se ubraja u najbolji dan u sedmici. Ulema se razisla po pitanju da li je on vrijedniji ili dan Arefata. Dan dzume je nas sedmicni Bajram.
* Na dan dzume i u njegovim nocima je pozeljno uciti salavate na Allahova Poslanika, jer se prenosi od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Mnogo donosite salavate na mene na dan dzume i u nocima dzume!” (El-Bejheki)
* Naredba kupanja na taj dan je vadzib do tog stepena da je jaci od naredbe vitr-namaza.
* Pozeljno je na dan dzume upotrijebiti misvak i namirisati se, a upotreba misvaka je vrijednija od njegove upotrebe u drugim danima, kao i od mirisanja.
* Pozeljno je da se na taj dan obavlja sto vise namaza, cini zikr i uci Kur’an sve dok se imam ne popne na mimber. Izlaskom imama se zabranjuje obavljanje namaza, a pocetkom hutbe se zabranjuje govor.
* Duznost je da se suti za vrijeme hutbe, a ko progovori za vrijeme hutbe on se poigrava sa namazom i gubi vrijednost dzume namaza.
* Pozeljno je prouciti suru El-Kehf na dan dzume, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko prouci suru El-Kehf na dan dzume, obaspe ga svjetlost ispod njegovih stopala pa do nebeskih svodova koja ce ga obasjati na Sudnjem danu, a oprastaju mu se (manji) grijesi izmedju dvije dzume.” (El-Hakim)
* Na dan dzume je pozeljno obuci najljepsu odjecu. Prenosi se od Ebi-Ejjuba, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Cuo sam Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, namirise se ukoliko bude imao mirisa, obuce najljepsu svoju odjecu, te izidje sa smirenoscu sve dok ne dodje do mesdzida, a zatim klanja ako hoce, ne uznemirujuci nikoga, a zatim kada se imam popne na minber bude sutio sve dok se ne klanja, bice mu oprosteni grijesi izmedju dvije dzume.” (Ahmed)
* Pozeljno je na dan dzume namirisati mesdzid, a drugi halifa, Omer, radijallahu ‘anhu, bi kada nastupi pola dana naredjivao da se namirise mesdzid u Medini.
* Onome ko je duzan klanjati dzumu-namaz nije dozvoljeno kretati na put u doba nastupanja dzume-namaza, vec je duzan otici na dzumu-namaz, a zatim krenuti na put.
* Onaj koji krene na dzumu-namaz, za svaki korak ima nagradu godinu posta i namaza, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, te porani (u mesdzid), priblizi se imamu i suti, za svaki ucinjeni korak ima nagradu godinu dana posta i namaza, a to je Allahu lahko.” (Ahmed, Ibn-Huzejme, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ebu-Davud)
* Na dan dzume se oprastaju grijesi, u njemu je sahat u kome se primaju dove i kada rob u njemu zamoli svoga Gospodara, Allah mu prima dovu. O sahatu na dan dzume je receno da u njemu ima pet korisnih trenutaka koje mu’min treba iskoristiti; prvi trenutak je zenit Sunca, a zadnji je imamovo sjedenje na minberu.

PREPORUCENOST KLANJANJA NAFILE PRIJE EZANA DZUME-NAMAZA I NEPOSTOJANJE KLANJANJA DZUMANSKOG SUNNETA NAKON EZANA DZUME-NAMAZA

Imam Sevkani, rahimehullah, smatra da se moze klanjanjati nafila prije dzume-namaza (prije ezana za dzumu-namaz). Ovo misljenje potvrdjuju i fetve imama Ebu-Hanife i Safije koji takodjer smatraju da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana za dzumu-namaz. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice ( u saffu), zatim klanja ono sto mu je odredjeno, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Muslim) Ovim se hadisom dokazuje da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana dzume-namaza. Imam San’ani, rahimehullah, autor djela Subulus-selam, kaze: “Hadis koji govori o (dzumi), upucuje na to da se mora klanjati nafila ukoliko je covjek u stanju da je obavi i nema neke odredjene granice sto se te nafile tice. Vazno je zaraditi sevap dzume pa makar i sa dva rekata tehijjetul-mesdzida.”
Imam Ibn-Kajjim el-Dzewzije, rahimehullah, u svojm djelu Zadul-Mi’ad kaze: “Namaz o kojem se u ovom hadisu govori, a kojeg prenosi Muslim, u kome stoji:”…zatim klanja ono sto mu je odredjeno…”, jeste nafila namaz koji je preporucljivo obaviti, a posebno onima koji porane na dzumu-namaz, i to dok se vrijeme dzume-namaza jos uvijek ne priblizi i Sunce se ne nalazi na zenitu (kada vec pocinje vrijeme dzume-namaza).” To je primjer cupis koji dodje na sahat prije vremena dzume-namaza i prvo klanja tehijjetul-mesdzid a nakon toga nafilu koju treba prekinuti na otprilike pola sahata prije zenita jer postoji vjerodostojan hadis u kome je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zabranio obavljanje namaza dok je Sunce u zenitu. A kada se imam uspne na minber okrenuce se prema prisutnima i poselamice ih, a zatim ce sjesti, i tada ce mujezin ezaniti samo jednom, kao sto je to praksa Poslanika, alejhis-selam. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bi nakon ezana ustao i poceo sa hutbom i ashabi bi sutnjom pratili njegov govor sve dok ne bi zavrsio sa obje hutbe. Ni Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, a i niko od ashaba nije klanjao sunnet izmedju ezana i hutbe jer smo vec spomenuli da je ezan za dzumu-namaz proucavan samo jednom o to je jedino vjerodostojno preneseno od Poslanika, alejhis-selam i to je dokaz da je dzuma-namaz poput bajram-namaza prije kojeg takodjer ne postoji sunnet koji se treba klanjati. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed i Nesa’i) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze) Ebu-Davud, rahimehullah, u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber dok mujezin ne prouci ezan; nakon toga bi ustao i odrzao hutbu; nakon toga bi sjeo i ne bi govorio nista; nakon toga bi ustao i odrzao bi drugu hutbu.” Imam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nije klanjao sunnete prije dzume-namaza nakon ezana i niko ne prenosi da je to on ucinio. U njegovo vrijeme ucio bi se ezan samo nakon njegovog uspinjanja na minber. Bilal, radijellahu anhu, bi proucio ezan, a zatim bi Poslanik odrzao dvije hutbe, nakon cega bi Bilal proucio ikamet i Poslanik bi klanjao ljudima. I zato kazemo da nije bilo moguce da je niti on, a niti ko od njegovih ashaba klanjao sunnete nakon ezana, i nigdje se ne prenosi da je cak on u svojoj kuci klanjao sunnete neposredno prije izlaska na dzumu.”
Sto se tice pocetka vremena dzume-namaza prenosimo ispravnije misljenje uleme koja smatra da vrijeme dzume-namaza pocinje u vremenu podne-namaza, dok imam Malik, rahimehullah, smatra da je dozvoljeno odrzati hutbu prije zenita, ali, pod uslovom da se tada ne obavlja namaz osim u vrijeme kada nastupi vrijeme podne-namaza.

KO STIGNE NA DRUGI REKAT DZUME-NAMAZA NE TREBA KLANJATI PODNE-NAMAZ

Ko stigne na jedan rekat dzume- namaza taj je stigao na dzumu, a ko stigne na manje od jednog rekata, on mora klanjati cetiri rekata (podnevskog farza). Od Ibni-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko stigne jedan rekat na dzumi-namazu i na nekom drugom namazu, neka klanja i drugi (rekat), jer mu je tada namaz ispravan.” (Prenosi Nesa’i, Ibn-Madze i Darekutni) Ovim se hadisom dokazuje da ko stigne na drugi rekat dzume-namaza, stigao je na dzumu-namaz i pored toga sto nije prisustvovao hutbi.

KO STIGNE U MESDZID ZA VRIJEME HUTBE, TREBA KLANJATI DVA REKATA TEHIJJETUL-MESDZID

Dzabir, radijellahu anhu, je rekao: “Udje (u mesdzid) jednog petka neki covjek, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu i Poslanik ga upita: “Da li si klanjao?” “Nisam” – odgovorio je. “Onda klanjaj dva rekata!” – rece Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenosi Buhari i Muslim) Ovaj hadis predstavlja jasan dokaz da ko zakasni na dzumu-namaz i udje u mesdzid u toku hutbe, duzan je klanjati dva rekata i pored toga sto je bilo kakva aktivnost za vrijeme hutbe zabranjena i iz hadisa se isto tako vidi da imam moze govoriti sa prisutnima, a oni koji sjede ne trebaju govoriti.

KLANJANJE SUNNETA NAKON DZUME-NAMAZA

Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada neko od vas klanja dzumu-namaz, neka nakon toga klanja jos cetiri rekata.” (Prenosi Muslim) Abdullah b. Omer, radijellahu anhuma, bi nakon obavljanja dzume-namaza otisao svojoj kuci, tamo bi klanjao dva rekata i govorio bi: “Ovako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio.” (Prenosi Muslim)
U komentaru prvo navedenog hadisa imam Ibnul-Arebi, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je naredio da se nakon dzume klanja cetiri rekata da ne bi neznalice pomislili da sa jos dva rekata mogu upotpuniti ona dva rekata dzume-namaza. Ta cetiri rekata treba klanjati dva po dva jer Poslanik kaze: “Nafila danju je dva po dva.” (Prenose Ebu-Davud i Ibn-Hibban) Takodjer je potrebno ova cetiri rekata klanjati na ovaj nacin da ne bi sljedbenici novotarija pomislili da je to podne-namaz. Zato treba klanjati dva po dva da ne bi ta nafila slicila podnevskom farzu.” Takodjer se moze klanjati u kuci, nakon dzume-namaza jer je i to sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Sto se hadisa Ibn-Omera tice u komentaru istog Ibn-Tejmijje kaze: “Ako covjek klanja u mesdzidu, onda ce klanjati cetiri rekata, a ako ih klanja kuci, onda samo dva.” Ovom izjavom je Ibn-Tejmijje usaglasio izmedju predaje gore navedenih hadisa i objasnio je na koji ih nacin trebamo shvatiti. Ulema smatra da je ipak bolje klanjati kuci jer Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaze: “Najbolji namaz cupis je onaj namaz obavljen kuci, osim farza.” Ovo je misljenje imama Safije, Malika i Ahmeda.
Kod prevelike guzve na dzumi-namazu treba traziti mjesto za obavljanje namaza u dzamiji, i ne obavljati ga na ulici, ukoliko to uslovi dozvoljavaju. Imam Ahmed i Bejheki prenose od Sejjara, radijellahu anhu, da je rekao: “Cuo sam Omera kako na hutbi kaze: “Poslanik je sagradio ovaj mesdzid, a sa njime smo bili mi muhadziri i ensarije. Kada bude guzve u mesdzidu neka ljudi cine sedzdu na ledjima njihove brace.” Takodjer se prenosi da je Omer vidio neke ljude kako klanjaju na ulici, te im rece: “Klanjajte u mesdzidu.”

KAKO POSTUPITI KADA SE DAN BAJRAMA POKLOPI SA DANOM DZUME

Imam San’ani, rahimehullah, u svojem djelu Subulus-selam na stranici 469 od Ibni-Abbasa, radijellahu anhuma, prenosi da ne treba klanjati dzumu-namaz ako se u istom danu poklopi sa bajram-namazom. Ibn-Abbas takodjer po ovom pitanju kaze da je ovaj postupak u suglasnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Prenosi se da je Ibn-Zubejr, radijellahu anhu, bio imam na bajram-namazu na dan dzume. ‘Ata, rahimehullah, kaze: “Mi smo dosli u meszidu da klanjamo dzumu-namaz, a Ibn-Zubejra nije bilo. Tada smo svi posebno klanjali podne-namaz.” Kada je Ibn-Abbas, radijellahu anhu, dosao iz Taifa, mi smo ga obavijestili o postupku Ibn-Zubejra. On nam je tada rekao: “Ibn-Zubejr je pravilno postupio.”
Od sunneta je neklanjanje dzume-namaza i treba spojiti izmedju bajram i dzume namaza, sa samo dva rekata, i taj se namaz treba klanjati u vremenu bajram-namaza. Ibn-Abbas je spajao izmedju bajram i dzume-namaza, i toga dana ne bi klanjao podne-namaz vec bi direktno klanjao ikindiju-namaz. Ebu-Davud, rahimehullah, od Ibni-Zubejra, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Dva su se praznika poklopila u jednom danu, pa ih je Ibn-Zubejr spojio u jednom namazu kojeg je klanjao ujutro rano sa samo dva rekata (u vrijeme bajram-namaza), nakon toga nije klanjao nista sve do ikindije-namaza .” Od Zejda b. Erkama, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je klanjao bajram-namaz a nakon toga je dozvolio neobavljanje dzume-namaza i zatim je rekao: “… Ko hoce da klanja (dzumu), neka klanja.” (Prenosi Buhari, Muslim, Ebu-Davud, Nesa’i i Ibn-Madze – u hadiskoj terminologiji se spominje termin hamse: petorica)
Iz ovoga se da vidjeti da oni koji zele klanjati i dzumu, mogu je klanjati. Takodjer se iz hadisa da zakljuciti da je u osnovi dzuma ne treba klanjati, ali, ko zeli moze je obaviti. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “U ovom danu su se poklopila dva praznika, i ko zeli ne mora klanjati dzumu, ali, mi cemo spojiti (izmedju bajrama i dzume samo jednim namazom u vrijeme bajramskog namaza).” (Prenose Hakim i Ibn-Madze)
Imam Sewkani smatra da treba klanjati dzumu i pored toga sto se klanjao bajram, ali, on takodjer smatra da je dozvoljeno neklanjanje dzume-namaza u tom danu. Imam Sewkani u djelu Nejlul-ewtar str.336 kaze: “Dozvoljeno je ne klanjati dzumu-namaz na dan Bajrama.”
Ko studira ovo pitanje vidjece da oni koji nisu klanjali bajram-namaz moraju klanjati dzumu-namaz, a ako to ne uspiju npr. zbog imamovog nedolaska na dzumu, onda moraju klanjati podne-namaz. Kao sto smo vec spomenuli za dzumu-namaz je potreban dzemat, a i dvojica su dovoljno, i ovo je potvrdjeno hadisima i koncezusom uleme i nema nikakve razlike izmedju dzemata na dzumi-namazu i na ostalim namazima, i nije prenesen nikakav hadis u kome se spominje potreban broj dzematlija sa kojima bi se mogla klanjati dzuma.

Literatura:

1. “Zadul-me’ad” – Ibn-Kajjim el-Dzewzijje – tom I
2. “Fikhus-sunne” – Sejjid Sabik – tom I
3. “Nejlul-ewtar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani, tom I
4.”Subulus-selam” – Es-San’ani – tom II
5. “Temamul-minne” – Muhammed Nasirud-din el-Abani
6. “Bejanul-mehadzdzeh” – Ibn-Redzeb
7. “Kitabul-Madzmu’u” – Imam Newewi – tom IV
8. “Bulugul-meram min edilletil-ahkam” – Hafiz Ibn-Hadzer
9. “El-muhalla” – Ibn-Hazm, tom III
10. “El-Fikhul-islamijj we edilletuhu”-Dr.Wehbi Zuhajli, tom II
11. “El-kawlul-mubin fi ahtai-l-musallin” – Mustafa Meshur
12. “Fethul-Bari serhu sahihil-Buhari” – Ibn-Hadzer
13. “Sahihu Muslim” – Imam Newewi – tom VI
14. “Ihkamul-ahkam” – Ibnil-Dekik el-’Id – tom I
15. “Er-rewdatun-nedijje” – Hasan Siddik Khan – tom I
16. “Es-sejlul-dzerar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani
17. “Medzmu’al-fetawa” – Ibn-Tejmijj
18. “Hasije” – Ibni-Abidin” tom I str.768
19. ¨El-fikhu ‘ala mezahibil-erbe’a¨ – grupa ucenjaka, poglavlje o ‘ibadetima

[Mustafa]

#17045

Tema: Fiqh

PROPISI DZUME-NAMAZA NA TEMELJIMA KUR’ANA I SUNNETA

Salih Kurdi
(Hilal)

Nakon hidzre iz Mekke u Medinu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je pozurio poduciti muslimane njihovoj vjeri i ukazivao im je na neispravnost nekih njihovih postupaka koje su oni obicavali praktikovati u dzahilijjetu, a koji su bili u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem. Ponistavajuci vaznost dzahilijetskih postupaka, islam je muslimanima pruzio zamjenu sa islamskim propisima i praznicima. Tipican primjer za to su Ramazanski i Kurban-bajram. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zatekao stanovnike Medine kako u odredjena dva dana proslavljaju svoje nekadasnje dzahilijjetske podvige podsjecajuci se na iste. Vidjevsi to, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, im rece: “Allah vam je ta dva dana zamijenio sa boljim od njih, to su vam Ramazanski i Kurban-bajram.” (Prenosi Ebu-Davud)

Na ovaj nacin je Allah, dzelle sanuhu, dane sejtanske pretjerane zabave, muslimanima zamjenio sa danima u kojima Ga oni, radosni zbog upotpunjivanja svoje pokornosti Njemu, puno slave, zahvaljuju Mu i od Njega traze oprost za svoje grijehe. Dakle, mi muslimani imamo tri praznika koje. Dva od njih slavimo samo jednom godisnje, dok nam se treci praznik ponavlja svake sedmice. To je dan dzume, dan kojeg mi muslimani slavimo svake sedmice. Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima propisao obavljanje pet namaza u danu i noci. Na kraju sedmice se mi muslimani okupljamo da svi zajedno na dan dzume krunisemo svoju pokornost Allahu, dzelle sanuhu, kada zajedno obavljamo dzumu-namaz, i to je itekako valjan razlog da nam taj dan bude nedjeljni praznik. Na dan dzume je Allah, dzelle we ‘ala, upotpunio stvaranje svega zivog. U poglavlju Qaf, Uzviseni Allah, kaze: “Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono izmedju njih – za sest dana, i nije Nas ophrvao nikakav umor.” (Kur’an, L/38)

Komentarisuci ovaj ajet, islamska ulema kaze da je Allah, dzelle sanuhu, zapoceo stavaranje u nedjelju a zavrsio sa istim u petak, na dan dzume, kada je stvorio i Adema, sallallahu alejhi we sellem. Na dan dzume, petak, Adem je uveden u Dzennet, u petak je izveden iz njega, i u petak ce nestati dunjaluka i Obecani cas ce toga dana nastupiti.
Dan dzume je specifican po tome sto se u njemu obavlja dzuma-namaz i sto se muslimani sakupljaju da jednom sedmicno svi zajedno slaveci Allaha, dzelle sanuhu, poslusaju dzumansku hutbu u kojoj se imam dotice najvaznijih problema islamskog drustva i savjetuje ljude kako da slijedeci sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pronadju rjesenje za svoje probleme i da, ne daj Boze, ne traze rjesenja u nevjernickim sistemima mimo Allahovog Serijata. Zato je zabranjeno da se samo dan dzume provede u postu, kao sto je zabranjeno postiti samo Ramazanski i Kurban-bajram jer su to islamski praznici.
Allah, dzelle sanuhu, je muslimanima odredio praznike nakon zavrsetka njihovog ibadeta Njemu, dzelle we ‘ala. Nakon jednomjesecnog posta, dolazi nam Bajram tj. praznik u kojem mi slavimo upotpunjavanje naseg ibadeta Njemu Uzvisenom. Nakon napornih obreda hadzdza, nastupa praznik kurban-bajram kojim se krunise ibadet u mjesecu zul-hidzdzetu. Isti je slucaj i sa danom dzume kada na kraju svake sedmice u ibadetu proslavljamo nasu pokornost Uzvisenom tokom prosle sedmice.

Prisustvovanje dzumi-namazu ima velikih slicnosti sa prisustvom hadzija na hadzdzu. Se’id b. Musejeb, rahimehullah, kaze: “Vise volim prisustvovati dzumi, negoli dobrovoljnom (nafila) obavljanju hadzdza! ” Takodjer ko pozuri sa svojim odlaskom na dzumu-namaz kao da je prinio kurban Allahu, dzelle sanuhu, u zavisnosti od vremena u kojem je posao na obavljanje ovog namaza. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa onako kao sto se kupa poslije polnog akta, a potom krene u dzamiju u prvom jutarnjem satu, racuna mu se nagrada kao da je zrtvovao devu, ko krene u drugom satu kao da je zrtvovao kravu, ko krene u trecem satu kao da je zrtvovao rogata ovna, ko krene u cetvrtom satu kao da je zrtvovao kokos, a ako krene u petom satu, racuna mu se kao da je zrtvovao jaje…” (Prenosi Buhari)

Redovno prisustvovanje dzumi-namazu povlaci za sobom brisanje ucinjenih grijeha u toku minule sedmice pod uslovom da se ne cine veliki grijesi. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Pet dnevnih namaza, dzuma do dzume, ramazan do ramazana, brisu grijehe ukoliko se covjek kloni velikih grijeha.” (Prenosi Muslim)

U musnedu imama Ahmeda, rahimehullah, stoji hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, o danu dzume, kaze: “On je kod Allaha bolji od Ramazanskog i Kurban-bajrama.”
Mu’mini ce i u Dzennetu imati svoje praznike. To su dani kada ce oni posjecivati svoga Gospodara. To je dan dzume. Tada ce im Allah, dzelle sanuhu, ukazati veliku pocast i prikazace im se i oni ce gledati u Njegovo plemenito lice. To ce njima biti najljepsi dar u Dzennetu i nece im se nista ljepse od toga dogoditi. Gledanje u Njegovo lice je spomenuto u Kur’anu kao najveca i najbolja nagrada: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Kur’an, X/26)

Od Suhejba, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada dzennetilje udju u Dzennet, Allah, azze we dzelle, ce im reci: “Zelite li da vam povecam (nagradu)?” Oni ce odgovoriti: “Zar nam nisi lica osvijetlio, zar nas nisi u Dzennet uveo, zar nas nisi Dzehennema sacuvao?” Tada ce Allah otkriti zastor sa Sebe i dzennetlijama nece biti dato nista ljepse i bolje od gledanja u Njegovo lice.” Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, proucio: “One koji cine dobra djela ceka nagrada, i vise od toga…” (Prenosi Muslim)

Oni dani koji su bili mu’minima praznici na dunjaluku, ti ce im dani biti praznici i na ahiretu, u Dzennetu. Oni ce se u tim danima sakupljati kada ce im se njihov Gospodar prikazivati. Zbog toga je dan dzume nazvan i vise od toga tj. dan u kojem ce se On prikazivati stanovnicima Dzenneta. Takodjer su ga predislamski Arapi nazivali i danom arabizma.

ODLIKE DANA DZUME

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najbolji dan u kojem je Sunce izgrijalo je dan dzume; toga dana je stvoren Adem, toga dana je uveden u Dzennet i toga dana je izisao iz njega.” (Prenosi Muslim)

Takodjer od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
Odlazak na dzumu-namaz Ababe b. Rifa’a pripovjeda: “Dok sam isao na dzumu-namaz, stize me Ebu-Abbas i rece: “Cuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Ko uprasi svoje noge na Allahovom putu (misli se na odlazak na dzumu-namaz), Allah ce ga sacuvati od dzehennemske vatre.” (Prenosi Buhari)

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Dzema’a, osim Ibn-Madze)
Receno je da trenutak poranjavanja na dan dzume nastupa odmah nakon zenita Sunca (vrijeme nastupanja podne-namaza) a zavrsava se sa sjedenjem imama na minberu. Trenutak (sahat) na koji se ovdje misli ne ogranicava se samo na sahat kako je nama poznat, vec se time zeli iskazati jedan odredjeni vremenski period. Ovaj hadis nam ukazuje na vrijednost kupanja na dan dzume i ranog polaska na dzumu-namaz.

Od Ebu-Hurejre, radijellahu nahu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima sahat kojeg ako musliman provede u namazu, i moli Allaha za svoje potrebe, Allah ce mu to zaista dati”, – tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, pokazao prstima da se taj sahat nalazi u veoma kratkom periodu.” (Prenose Buhari i Muslim) U predaji od Muslima stoji: “…Taj je sahat zaista kratak.”
U komentaru odredjivanja vremena tog sahata na dan dzume Ebu-Burde, a ovaj od svoga oca prenosi da je cuo Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako kaze: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon prve hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.” (Prenosi Muslim)

Ibn-Madze, Ebu-Davud i Nesa’i smatraju da je taj sahat izmedju ikindije-namaza pa sve do zalaska Sunca.
U drugoj predaji od Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, o sahatu uslisavanja dove, stoji: “…To je zadnji sahat u danu (prije zalaska Sunca).” (Prenosi Ibn-Madze)
Takodjer se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume ima jedan casak i ako musliman u njemu zamoli Allaha za kakvo dobro, Allah ce mu ga dati. Taj je casak poslije ikindije.” (Prenosi Ahmed)

“Dan dzume ima dvanaest sahata; jedan je sahat u kome musliman, ako zamoli Allaha, uslisace mu sigurno. Trazite taj sahat pri kraju ikindijskog vakata.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)
Od Selemeta b. Abdurrahmana, radijellahu anhu, se prenosi da su ashabi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, bili slozni da je sahat uslisavanja dove, upravo onaj casak prije isteka ikindijskog vakata. (“Fethul-Bari” Ibn-Hadzer el-Askalani)
Od Ebu-Musaa, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Taj je sahat izmedju imamovog sjedenja (nakon sjedenja na minber tj. izmedju dvije hutbe), pa sve do zavrsetka namaza.”

TESKE POSLJEDICE NAPUSTANJA DZUME-NAMAZA

Od Ibn-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da su culi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako na minberu govori: “Ili ce se ljudi okaniti zapostavljanja dzuma-namaza, ili ce Allah zapecatiti njihova srca (tj. Allah ce dati zastor uzmedju njih i Njegove upute) pa ce postati nemarni (nehajni i bezbrizni).” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KUPANJA I PREPORUCLJIVOST NAMIRISAVANJA I UPOTREBA MISVAKA RADI DZUME-NAMAZA

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kupanje petkom duznost je svakoj punodobnoj osobi, pranje zubi misvakom i mazanje miomirisom, ukoliko ga ima.” (Prenosi Buhari) Takodjer je musliman duzan da na dan dzume obuce svoju najljepsu odjecu zbog hadisa Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg prenosi Ebu-Seid, radijellahu anhu, a u kojem stoji: ” Kupanje petkom duznost je svakom muslimanu i treba obuci najljepsu odjecu koju posjeduje, a i treba se namirisati, ako ima mirisa.” (Prenose Ahmed i sejhan tj. Buhari i Muslim) Taberani prenosi od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “O vi muslimani, ovo je dan vaseg praznovanja pa okupajte se i upotrijebite misvak.”

CESTO DONOSENJE SALAVATA NA POSLANIKA, SALLALLAHU ALEJHI WE SELLEM, NA DAN DZUME

Ebu-Davud i Nesa’i prenose da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Najodabraniji dan u sedmici je petak. Nastojte da u tom danu donesete sto vise salavata na mene, jer ce ti salavati biti meni predoceni.” Prisutni ga upitase: “Kako ce ti biti predoceni, kad ce tvoje tijelo tada biti rastoceno i pretvoreno u prah, Allahov Poslanice?” “Allah je zabranio zemlji da izjede tijela Allahovih poslanika”, – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.”

CITANJE POGLAVLJA EL-KEHF NA DAN DZUME

Ebu-Se’id el-Hudrij, radijellahu anhu, kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko na dan dzume procita poglavlje El-Kehf, osvijetlice ga svijetlo (nur) izmedju dvije dzume.” (Prenosi Nesa’i i Hakim)

OBAVEZA KLANJANJA DZUME-NAMAZA

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Duznost je svakom muslimanu da dzumu-namaz obavi u dzematu, osim cetvoro: rob, zena, djecak i bolesnik.” (Prenosi Ebu-Davud i Hakim)
Islamska ulema se slaze da je obavljanje dzume-namaza fardi-ajn, stroga duznost svakog punoljetnog, normalnog muskarca. Uzviseni Allah, kaze: “O vjernici kada se u petak na namaz pozove…” (Kur’an, LXII/9) Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Mi smo (po vremenu i primanju Objave) prvi, mada je njima data objava prije nas. Zatim, ovo je dan koji im je bio odredjen kao praznik pa su se u pogledu njega razisli i Allah je nas na to uputio, a ostali svijet u tom nas slijedi; Jevreji svetkuju sutrasnji dan (subotu), a krscani prekosutrasnji (nedjelju).” (Prenosi Muslim) “Ko namjerno izostavi tri dzume, Allah ce mu zapecatiti srce.” (Prenose petorica “el-hamse”)

Dzuma-namaz je fardi-ajn, kojeg je duzan klanjati svaki musliman, slobodan, punoljetan i pametan, a koji nije na putu i nema opravdanja za izostajanje sa dzume. Prema tome dzumu, nisu duzni klanjati: dijete, rob, putnik-duznik koji se plasi hapsenja, niti onaj koji ima neku zapreku zbog koje mu je dozvoljeno izostajanje iz dzemata. Medjutim, svi su ovi duzni klanjati podne-namaz. Klanjanje podne-namaza nakon dzume nije obaveza onima koji su klanjali dzumu-namaz. Allah, dzelle sanuhu, nam je propisao pet, a ne sest namaza dnevno.
Vrijeme dzume je vrijeme podne-namaza. Imam Ahmed, Buhari Ebu-Davud i Bejheki prenose od Enesa, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, klanjao dzumu-namaz kada je Sunce preslo preko zenita. Dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Nema nikakvih dokaza kada je u pitanju broj ljudi koji je neophodan za valjanost dzume-namaza zbog hadisa Tarika b. Sihaba koji prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Dzumu-namaz su duzni obaviti svi muslimani u dzematu.”Neki su cak rekli da je ispravno sa dvojicom klanjati dzumu-namaz.

Iz gore navedenog hadisa se da razumjeti da su uslovi za obavljanje dzume slijedeci:

(1) da je muskarac,
(2)slobodan (da nije rob ili tome slicno),
(3)zdrav,
(4)koji nije na putu i
(5)nema opravdanja za izostajanje sa dzume, (6)dzemat je uvjet valjanosti dzume-namaza. Sto se tice ostalih uslova mimo ovih koje postavlja neka ulema, ne postoji nikakva osnova na koju se mogu pozvati.
Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Dzuma je namaz poput ostalih namaza i ne postoji nista sto nas moze uputiti na to da je ovaj namaz drugacije prirode od ostalih. Na ovaj nacin mi uzvracamo onima koji za obavljanje ovog namaza kao uslov postavljaju postojanje islamske drzave i halife (koji bi predvodio ovaj namaz), a i onima koji kazu da se ovaj namaz moze obavljati samo u velikoj dzamiji u gradu, a ne i na selu, a i onima koji kao uslov navode odredjeni broj klanjaca. Ne postoje nikakvi dokazi da ovi uslovi mogu biti mustehab, a kamoli da budu vadzib. Naprotiv, ako u jednom mjestu dva covjeka klanjaju dzumu-namaz i osim njih nema drugih ljudi, oni su duznost klanjanja dzume u potpunosti obavili.”

Ulema smatra da je hutba obavezna prije dzume-namaza jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, stalno drzao hutbu, a takodjer i rijeci Allaha, dzelle sanuhu: “O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove kupoprodaju ostavite i podjite da molitvu obavite…” Ulema smatra da molitva ovdje znaci hutba jer je slicna namazu.

Prilikom dzume obavezno je prouciti dvije hutbe. Kad se imam popne na minber, preporucljivo je da prisutnima nazove selam, a potom sjedne i okrene se prema dzematlijama, te se prouci ezan. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze)

Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Autor djela Er-rewdatun-nedijje, Siddik Han, rahimehullah, kaze: “Serijatska hutba je ona koju je odrzao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem; u njoj je bilo upozorenje od dzehennemske vatre i podsticaj na djelovanje radi dostizanja dzennetskih blagodati. To je u osnovi, srz hutbe i zbog toga je ona propisana.”

Od Ibn-Mes’uda, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, svoje hutbe uobicavao pocinjati ovim rijecima: “Zahvala pripada samo Allahu, Njime se pomazemo, od Njega oprost trazimo, i Njemu se utjecemo od zla samih sebe i od nasih zlih djela. Koga Allah uputi, niko ga sa pravoga puta skrenuti nece, a koga Allah u zabludi ostavi, niko ga na pravi put uputiti ne moze. Svjedocim da nema boga do Allaha, i svjedocim da je Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, Njegov rob i Poslanik. Poslat je s istinom, da ljude obraduje prije Sudnjeg dana; ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, taj je na pravom putu, a ko se prema Allahu i Njegovom Poslaniku ogrijesi, samom sebi stetu nanosi, a uzvisenom Allahu ne moze nauditi niucem.” (Prenosi Ebu-Davud)
Zatim se nastavlja sa citiranjem slijedecih ajeta:
“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! ” (Kur’an, III/102)

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog cupis stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muskarce i zene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom cijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.” (Kur’an, IV/1)

“O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, Popravice vam djela vasa i oprostiti vam grijehe vase; a ko bude pokoran Allah i Njegovom Poslaniku – pa zaista je postigao uspjeh velicanstven.” (Kur’an, XXXIII/70-71)

Preporucuje se da se iza ovih ajeta i hadisa na pocetku hutbe donese i salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.
Takodjer Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Nakon navedenog; najbolji je govor Knjiga Allahova, a najbolja je uputa Muhammedov, sallallahu alejhi we sellem, postupak. Najgore su stvari, novotarije u vjeri, a svaka je novotarija zabluda.”

Nakon ovog kratkog govora imam ce poceti sa temom svoje hutbe u kojoj treba spomenuti kur’anske”ajete, spominjanje Allaha, dzelle sanuhu, i ucinice dovu za mu’mine i muminke. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je drzao dvije hutbe i sjedio je izmedju njih kratkim sjedanjem. Ulema je procjenila da je to kratko sjedanje ravno vremenu citanja poglavlja El-Ihlas, dok neka ulema kaze da je to kratko sjedanje dovoljno samo za kratak odmor, a neki drugi kazu da je to sjedanje u periodu poput sjedanja izmedju prvog i drugog rekata i izmedju treceg i cetvrtog rekata, a sto se naziva dzelsetul-istiraha (ovo je postupak Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kojeg je cesto puta praktikovao). Ebu-Davud, rahimehullah, kaze: “Kada bi se (Poslanik) uspeo na minber, sjeo bi sve dok mujezin ne zavrsi sa ezanom, nakon toga bi ustao i poceo s hutbom, nakon toga bi sjeo i ne bi govorio, nakon toga bi ustao i ponovo bi govorio.” Hafiz Ibn-Hadzer, rahimehullah, u svojem djelu Fethul-Bari fi serhi sahihil-Buhari, kaze: “Predaja Ebu-Davuda u vezi sa pitanjem sjedenja Poslanika izmedju dvije hutbe i to da nije govorio za vrijeme svog sjedenja ne znaci da Vjerovjesnik nije u sebi spominjao Allaha i molio ga u sebi.”
Uvjet je da hutba bude jasna, razgovjetna i bez grubih rijeci. Imam Newewi, rahimehullah, kaze: “Hutba treba biti razgovjetna, jasna i sa logickim redosljedom. Ne smije biti komplikovana, ne smije sadrzati nejasnih rijeci i ne treba biti gruba.” Hatib treba izabrati aktuelnu temu za svoju hutbu na kojoj ce govoriti o problemima sa kojima se muslimani danas susrecu, ali, prije svega, hutba treba biti savjet koji ce ih podsjetiti na ahiret a da istovremeno u muslimanima izazove osjecaj jedinstva i islamske solidarnosti medju muslimanima. Ibn-Kajjim el-Dzewzijje, rahimehullah, kaze: “Hutba Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je bila objasnjenje nacela vjerovanja u Allaha, meleke, knjige, poslanike i susret sa Njim. Spominjao je Dzennet i Dzehennem. Govorio je o tome sta je Allah pripremio svojim miljenicima, a i o onome sta je On pripremio Njegovim neprijateljima. Te su njegove hutbe ispunjavale srca ljudi imanom i spoznajom Allaha, dzelle sanuhu.” Wehbi Zuhajli u svojem djelu Fikhul-islami we edilletuhu kaze: “Hutba na dan dzume treba sadrzati zahvalu Allahu, salavat na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i nasihat o vjeri i dunjaluku.”

Fakihi hanefijske pravne skole kazu da se hutba treba zapoceti zahvalom Allahu i spominjanjem sehadeta, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, savjet, podsjecanje na ahiret i citiranje Kur’ana. Nakon prve hutbe imam treba sjesti. Na drugoj hutbi ce zapoceti zahvalom Allahu, donosenjem salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i dova za mu’mine i mu’minke da im Allah oprosti grijehe i smiluje im se, da od njih otkloni nevolje, da im da jasnu pobjedu nad neprijateljem, da ih sacuva svake bolesti, i ovo je sve od sunneta u hanefijskoj pravnoj skoli. Medjutim, ovo nisu sartovi hutbe jer sam imam Ebu-Hanife, rahimehullah, kaze da je za valjanost hutbe dovoljno da imam samo prouci Subhanellah, ili, Bismillah, ili, Allahu Ekber. Fakihi malikijske pravne skole kazu da gore spomenute komponente hutbe nisu uslov za valjanost hutbe vec su samo mendub (preporucljivo). Fakihi safijske pravne skole kazu da su spomenute komponente hutbe ujedno i njeni dijelovi bez koje ona nije potpuna. Fakihi hanbelijske pravne skole smatraju da gore navedene komponente predstavljaju uslov za valjanost hutbe, osim dove. Ibn-Kudame, rahimehullah, koji je pripadao hanbelijskoj pravnoj skoli, u svojem fenomenalnom djelu El-Mugni kaze: “Kada imam u toku hutbe pocne s dovom, da li je prisutnima dozvoljeno govoriti ili ne? U vezi sa ovim pitanjem postoje dva misljenja:

– Dozvoljeno je govoriti za vrijeme dove jer je to znak da je imam zavrsio sa hutbom i to je isto kao da je imam sisao sa minbera;
– Nije dozvoljeno govoriti jer je dova dio hutbe a govor za vrijeme hutbe nije dozvoljen kako to smatraju fakihi hanbelijske pravne skole.

Islamska ulema se slaze da je zabranjeno govoriti za vrijeme hutbe ma kakav god njen sadrzaj bio. Duzni su da za vrijeme hutbe sute i oni koji nisu u stanju cuti imama. Takodjer smatraju i to da se za vrijeme hutbe nece naredjivati dobro i nece se odvracati od zla!!! Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari)
Pokudjeno je da se za vrijeme hutbe ljudi zanimaju bilo kakvim aktivnostima jer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se poigrava kamencicima, izgubio je nagradu dana dzume.” (Prenosi Muslim) Tirmizi takodjer kaze da je ovo vjerodostojan hadis. Kada se covjek poigrava necim u toku hutbe to mu odvraca paznju i odvraca ga od skrusenosti. Pokudjeno je i da pije za vrijeme imamove hutbe. Duznost je pristutnima da hutbu proslijede sutnjom od trenutka kada imam pocne sa hutbom, i to je misljenje malikijskih i hanbelijskih pravnika. Imam Ebu-Hanife smatra da se mora prekinuti sa razgovorom odmah nakon imamovog uspinjanja na minber. Imam Safija smatra da za vrijeme hutbe nije zabranjeno govoriti, ali je bolje sutjeti. Sto se imama na minberu tice, njemu je dozvoljeno govoriti i dozvoljeno mu je upozoriti one koji ne prate hutbu ili rade ono sto je u suprotnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Imam moze reci: “Suti, ne govori, ne razdvajaj safove izmedju ljudi”- i nesto slicno tome. Prisutni mogu odgovoriti imamu ako ih nesto upita za vrijeme hutbe jer je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, Selika, radijellahu anhu, kada je usao u mesdzid za vrijeme Poslanikove hutbe upitao: “Jesi li klanjao?” – “Ne”, – odgovori Selik. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik.”
Od Ibn-Omera se prenosi da je neki covjek usao u mesdzid dok je Omer drzao hutbu, pa kada ga je Omer ugledao upita ga: “Zasto kasnis?” Ovaj mu odgovori: “Bio sam prezauzet, nisam cak ni svojoj kuci posao i samo sam uspio abdestiti se.” Tada mu Omer rece: “Zar samo abdest? Zar nisi cuo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, naredio kupanje (na dan dzume).” (Prenose Buhari i Muslim) Vrijeme kupanja pocinje odmah nakon zore dana dzume pa sve do zenita Sunca (vrijeme podne-namaza). Neka ulema smatra da je kasnjenje sa kupanjem pred sami odlazak na dzumu bolje.

Neka islamska ulema smatra da je zabranjeno da se u toku hutbe naziva selam, te uzvracanje na isti. Oni su obavezno slusanje hutbe odredili analogno na namaz u kojem je govor zabranjen. U to spada i zahvala Allahu nakon kihanja u toku hutbe i zabrana nazdravljivanja rijecima: “Allah ti se smilovao.” Takodjer ta ulema dodaje da je dozvoljeno govoriti u toku hutbe samo u slucaju upozoravanja slijepca za koga se vjeruje da moze upasti u bunar ili upozorenje cupis kome se priblizila skorpija te postoji bojazan da ce ga otrovati i tome slicno. Rijeci Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi “, – ne znace da je klanjac ostao bez dzume-namaza, vec znace da je njemu uskracen sevap dana dzume, naprotiv, neka ulema smatra da je uskracivanjem sevapa u tom danu, on pocinio grijeh. Ibn-Abdulbirr, rahimehullah, kaze: “Koncenzus (idzma’a) medju ulemom je da je sutnja za vrijeme hutbe vadzib prisutnima koji su u stanju cuti govor imama. Uopce, zabrana govora za vrijeme hutbe se odnosi na sve. Ne smije se sa ljudima selamiti i nazdravljivati onome koji kihne…”

MISLJENJA ISLAMSKE ULEME U VEZI SA PITANJEM OBAVEZE SUTNJE PRISUTNIH ZA VRIJEME HUTBE

Newewi, rahimehullah, poznati ucenjak safijske pravne skole u svojem djelu Medzmu’u (tom IV) kaze: “Duznost je sutjeti za vrijeme hutbe, ali, mi ne smatramo zabranjenim govor za vrijeme iste.” Ovo je misljenje Urveta, Ibn-Zubejra, Seid b. Dzubejra, Nehaija, Sevrija i Ebu-Davuda. Imam Malik, El-Evzai, imam Ebu-Hanife i imam Ahmed su misljenja da je govor za vrijeme hutbe zabranjen. Oni svoju tvrdnju dokazuju rijecima Uzvisenog: “A kad se uci Kur’an, vi ga slusajte i sutite da biste bili pomilovani.” (Kur’an, VII/204) Takodjer i hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojem stoji: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenosi Buhari i Muslim) Isto tako i hadis kojeg prenosi Ebu-Derda, radijellahu anhu, a u kojem stoji: “Na dan dzume sam usao u mesdzid Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i on je na hutbi ucio poglavlje Et-Tewbe, pa sam ja upitao Ubejja b. Ka’ba: “Kada je objavljena ova sura?” Ubejj mi nije odgovorio na pitanje. Kada smo zavrsili sa namazom upitao sam ga zasto mi nije odgovorio, a on mi rece: “Ti si danas izgubio sevape svojeg namaza!” Ja sam o tome obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koji mi je rekao: “Istinu je rekao Ubejj.” (Prenosi Bejheki) Medjutim pravnici safijske skole dokazuju svoje misljenje isto tako vjerodostojnim hadisima u kojim se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekidao svoju hutbu i odgovarao ljudima na njihova pitanja. Primjer toga je hadis kojeg prenosi Enes, radijellahu anhu: “Dok je na dan dzume Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu, udje jedan covjek i upita ga: “Allahov Poslanice, kad’ ce Sudnji dan?” Tada su ga ljudi poceli usutkivati, ali, on je bio uporan i to je ponovio tri puta i ljudi su ga za to vrijeme usutkivali. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, mu tada odgovori: “Tesko tebi, sta si to pripremio za Sudnji dan? ” (Prenosi Bejheki) Buharija i Muslim prenose od Enesa: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao petkom hutbu, ustade jedan covjek i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!” Poslanik je pruzio svoje ruke i proucio dovu.” Medjutim, neka ulema kaze da se dizanje ruku odnosi samo na istiska-namaz (namaz za kisu). (“Medzmu’u serhul-mehezzeb” tom IV, str.395) Takodjer pravnici safijske skole kazu da se obaveza sutnje kod gore navedenog ajeta odnosi samo pri citanju Kur’ana i da je nepotrebni govor koji upropascava sevap dzume onaj govor od kojeg nema nikakve koristi. Zato safijski pravnici ne uzimaju za ispravnu analogiju koja spaja izmedju namaza i hutbe jer postoje vjerodostojni dokazi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, govorio za vrijeme hutbe.
Ibn-Hazm Andalusi, rahimehullah, u vezi sa pitanjem obaveze sutnje u toku hutbe, kaze: “Duznost je da svi koji prisustvuju hutbi, ne progovore nijednu rijec za vrijeme iste, osim, nazivanja selama kada covjek ulazi u mesdzid i nazdravljivanja onom koji kihne i zahvali se Allahu, dzelle sanuhu, i donosenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ako imam to naredi prisutnima sa minbera, uzvracanje imama sa minbera onome koji ga nesto upita ili od njega potrazi objasnjenje. U tim situacijama niko ne smije govornika usutkivati, ali, isaretom ce mu ukazati da ne govori. Ko za vrijeme hutbe govori necim drugim osim ovog sto smo spomenuli, a zna da je zabranjen svaki drugi govor osim ovog, ostao je bez (sevapa) dzume. Medjutim, ako imam-hatib unese u hutbu govor koji ne sadrzi ajete, hadise i dovu, vec govori o necem drugom, tada je dozvoljeno govoriti, kao sto je dozvoljeno govoriti i za vrijeme njegovog sjedanja izmedju dvije hutbe. Za vrijeme hutbe prisutni ne smiju ceprkati prstima po kamencicima.”
Takodjer Ibn-Hazm u vezi pitanja sa nazivanjem i uzvracanjem selama kaze: “Sto se tice selama i uzvracanja na isti, prenosi se od Ebu-Hurejreta, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako neko od vas sjedne medju ljude, neka ih poselami, a kada napusti sijelo, pa neka ponovo poselami jer je prvi selam isto sto i drugi.” (Ebu-Davud) Allah, dzelle sanuhu, kaze: “Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepsim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite…” (Kur’an, IV/86) Takodjer i zahvaljivanje Allahu nakon kihanja i nazdravljivanja na isto, ukoliko se onaj koji kihne zahvali Allahu, dzelle sanuhu, Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze:
“Kada neko od vas kihne, neka zahvali Allahu, a oni koji ga cuju neka mu nazdrave sa: “Allah ti se smilovao”, i neka im on uzvrati: “Neka Allah oprosti i nama i vama.” (Prenosi Ebu-Davud)
Takodjer Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Kada neko od vas kihne neka kaze: “Hvala Allahu”, a onaj ko ga cuje neka mu uzvrati: “Allah ti se smilovao”, a on neka mu odgovori: “Neka vas Allah uputi i popravi vase stanje.” (Prenosi Ebu-Davud) Ako nam neko bude rekao da je ispravnije sutjeti za vrijeme hutbe, onda je ispravno i to da je nazivanje selama i uzvracanje na isti, takodjer vadzib, a i zahvala Allahu nakon kihanja i nazdravljivanje je vadzib. Neki smatraju da nazivanje selama i nazdravljivanje nakon kihanja ne vazi za vrijeme hutbe tj. hutba se treba propratiti bez rijeci… Nase misljenje u vezi s tim pitanjem je slijedece: Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao o namazu: “U njemu se ne smije razgovarati…” Znaci, pogresno je da hutba odredjivamo analogno na namaz, jer sutnja za vrijeme hutbe nije naredjena Kur’anom, ni sunnetom, a ni kocenzusom uleme. Ja sam prostudirao cijelo pitanje i pronasao sam da je dozvoljeno imamu odgovarati na potrebe prisutnih dok se nalazi na minberu, u toku hutbe i taj govor izmedju imama i klanjaca nije farz, vec je mubah, dozvoljen u izuzetnim situacijama od kojih cemo neke spomenuti… Ako ovo imamo u obziru, kako se onda moze zabranjivati da u toku hutbe nazivamo selam i uzvracamo na isti i nazdravljivamo onom koji kihne, a da istovremeno smatramo dozvoljenim govor koji nije naredjen ni Kur’anom ni sunnetom!!? Enes b. Malik, radijellahu anhu, pripovjeda: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu petkom, ustade jedan beduin i rece: “Allahov Poslanice, propali su konji, a propalo je i ostalo, pa moli Allaha da nas napoji!”, pa je on pruzio svoje ruke i proucio dovu.” (Prenosi Buhari) Ebu-Rifa’a, radijellahu anhu, kaze: “Dosao sam Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, dok je on drzao hutbu i rekao sam: “Allahov Poslanice, dosao sam te upitati o vjeri jer ja ne znam kakva je moja vjera!” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, prekinuo sa hutbom i prisao mi je, i sjeo je na jednoj stolici, cini mi se da je bila od zeljeza, i poceo me je poducavati onome sto ga je poducio Uzviseni Allah. Nakon toga je nastavio sa svojom hutbom do kraja.” (Prenosi Muslim)
Hasan Basri, rahimehullah, kaze: “Za vrijeme hutbe se moze poselamiti i uzvratiti na selam, a i nazdraviti onome koji kihne i zahvali Allahu.”
Poznati tabi’in Ata, rahimehullah, kaze: “Ako covjek kihne za vrijeme imamove hutbe i zahvali Allahu, ili nazove selam a ti ga cujes, onda mu u sebi nazdravi i u sebi mu uzvrati na selam, a ako ne cujes hutbu, onda mu nazdravi i uzvrati na selam glasom koji se cuje.”

UKRATKO O GOVORU PRILIKOM HUTBE

1. Zabranjuje se govor kada se imam popne na minber, a onaj koji se poigra sa kamencicima ili necim drugim izgubio je vrijednost dzume-namaza.
2. Ko udje u mesdzid dok imam drzi hutbu nije mu dozvoljeno da naziva selam. Medjutim, ukoliko neko i pored toga nazove selam, prepusteno je izboru da mu se uzvrati isaretom na selam, da mu se nikako ne uzvrati ili da mu se odgovori selam u sebi, a ne naglas.
3. Kada hatib spomene ime Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, dozvoljeno je slusaocu da u sebi donese salavate na njega.
4. Prilikom kihanja za vrijeme hutbe dozvoljeno je klanjacu da se u sebi zahvali Allahu, dzelle sanuhu.
5. Kada hatib spomene ajete koji govore o kazni i o Dzehennemu, dozvoljeno je slusaocu da zatrazi zastitu od vatre, a isto je pravilo i sa istigfarom.
6. Ukoliko hatib bude dovio prilikom prve ili druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da u sebi izgovara “Amin!” Ukoliko hatib pocne uciti dovu nakon druge hutbe, dozvoljeno je slusaocu da izgovara “Amin”, jer je hatib zavrsio sa hutbom.
7. Dozvoljen je govor za vrijeme hutbe u slucaju spasavanja slijepca, opominjanja na postojanje zmije, skorpijona, vatre ili neceg slicnog u mesdzidu kako bi se otklonila steta.

VRIJEDNOST POSTUPAKA ONIH KOJI SUTNJOM PROPRATE HUTBU

Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa i podje na dzumu-namaz, zatim klanja ono sto mu je propisano, zatim sutnjom proprati govor imama i nakon toga klanja sa njim, oprosteni su mu grijesi izmedju te i buduce dzume, a i tri dana nakon toga.” (Prenosi Muslim)
Imam Safija, rahimehullah, u svom Musnedu od Sa’lebeta b. ebi-Malika, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Ljudi su razgovarali medju sobom dok je Omer sjedio na minberu. Kada bi mujezin zavrsio sa ezanom, Omer bi ustao i svi bi prekinuli s govorom i nisu nista govorili sve dok ne bi zavrsio sa drugom hutbom. Nakon ikameta i Omerovog silaska sa minbera, ashabi bi govorili.”

Takodjer imam Safija, u svojem djelu El-Umm, prenosi Od Sa’lebeta: “Kada se imam uspe na minber, prisutni ce prekinuti sa spominjanjem Allaha i imamov govor prekida razgovor medju ljudima. Svaki govor nakon hutbe je dozvoljen.”

IMAM NE TREBA U DOVI PODIZATI RUKE NA MINBERU

Prije dzume-namaza, imam na minberu, za vrijeme hutbe, ne treba dizati ruke kao sto se to radi u dovi jer je to postupak suprotan sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Husajn, radijellahu anhu, prenosi kako je Ummare b. Ruejbe, radijellahu anhu, vidio Bisra b. Mervana kako na minberu doveci dize ruke. Taj njegov postupak Ruejbe zestoko osudi rijecima: “Neka Allah unisti te dvije ruke; zaista sam ja vidio Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kako je (na minberu) desnom rukom cinio ovako… Tada je Ruejbe poceo micati kaziprstom svoje desne ruke.” (Prenosi Muslim)

OBAVEZA KLANJANJA TEHIJJETUL-MESDZIDA I PORED TOGA STO SE IMAM NALAZI NA MINBERU

Za vrijeme hutbe, dok je imam na minberu, klanjaci koji tek tada udju u mesdzid, duzni su klanjati dva rekata prije sjedenja. Dzabir b. Abdullah, radijellahu anhu, prenosi: “Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, ucio petkom hutbu, dodje jedan covjek i on mu rece: “O ti, jesi li klanjao?” “Nisam”, – odgovori ovaj. “Ustani i klanjaj”, – rece mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenose Buhari i Muslim)

GRESKE KOJE MUSLIMANI CINE NA DAN DZUME A KOJE PROUZROKUJU GUBLJENJE SEVAPA OVOG MUBAREK DANA

1. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Na dan dzume meleki stoje na vratima svake dzamije i upisuju jednog za drugim (imena onih koji idu klanjati dzumu-namaz). Kada se imam uspe na minber, oni pozatvaraju stranice i podju prisustvovati spominjanju Allaha. Onaj koji porani na dzumu, kao da je zaklao kamilu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kravu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao ovcu, zatim onaj nakon njega, kao da je zaklao kokos, a onaj zadnji, kao da mu je poklonjeno jaje.” (Prenose Buhari i Muslim)
2. Od Ewsa b. Ewsa, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Cuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, gdje kaze: “Ko se petkom okupa i ocisti sto je bolje moguce, i porani najranije sto moze, i podje pjesice a ne na jahalici, zatim se priblizi imamu, i proprati (hutbu) slusajuci je bez ikakve nedozvoljene aktivnosti (tjelesne i govorne), imace za svaki korak nagradu kao da je klanjao i postio tokom cijele godine.” (Prenose Ahmed I Ebu-Davud)
3. Selman Farisija, radijellahu anhu, pripovjeda da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice (u saffu), zatim klanja ono sto mu je propisano, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Buhari)
4. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako bi covjek svome drugu pokraj sebe rekao: “Suti!”, pogrijesio bi (i izgubio dzumansku nagradu).” (Prenose Buhari i Muslim)
Iz navedenih hadisa se moze zakljuciti da je sevap dzume-namaza veoma velik. Ko praktikuje ono sto je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, praktikovao na dan dzume, ima slijedece sevape:
Prvo – Sa svakim korakom do mesdzida, mu’min ima nagradu kao da je cijele godine klanjao i postio;
Drugo – Ko porani na dzumu-namaz ima nagrade kao da je Allahu prinio kurban cija je velicina u zavisnosti od njegovog poranjivanja u mesdzid;
Trece – Grijesi se brisu i prastaju od dzume do dzume;
Cetvrto – Meleki upisuju klanjacima sevape zbog obavljenog dzuma-namaza;
Na zalost, danas je malo muslimana koji obracaju paznju na ove veoma vazne stvari na dan dzume. Ponekad se to radi iz neznanja, ali, u globali to rade zbog mrzljivosti i nemarnosti i njihove udaljenosti od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Njihova udaljenost od sunneta na dan dzume se moze ogledati u slijedecim tackama:
– Zanemarivanje ranog odlazenja na dzumu-namaz;
– Zanemarivanje obaveznog kupanja, namirisavanja i upotrebe misvaka na dan dzume;
– Medjusobni govor ljudi za vrijeme hutbe;
– Okretanje ledja ili boka prema imamu dok je ovaj na minberu, a hutba je u toku;
– Nepotrebno poigravanje tespihom i pucanje prstiju;
– Razdvajanje izmedju saffova i uznemiravanje klanjaca u njima.

SUNNETI HUTBE

– Od sunneta Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je da se hutba odrzi na minberu kako bi ga ljudi mogli vidjeti. Buharija i Muslim prenose hadis u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu na minberu. Od Saiba b. Jezida, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “U vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem, Ebu-Bekra i Omera, ezan je bio odmah nakon imamovog sjedanja na minber.” (Prenosi Buhari)
– Kada se imam popne na minber treba nazvati selam prisutnima jer je tako Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio. Imam treba dva puta nazvati selam prisutnima:
– pri ulasku u mesdzid;
– kada se popne na minber.
– Minber treba imati samo tri stepenice i imam ce pri hutbi stati na drugoj kako bi nakon prve hutbe mogao sjesti i odmoriti se na trecoj stepenici.
– Imam se treba prije ezana popeti na minber i tek tada ce mujezin poceti sa ezanom. Dzuma-namaz ima samo jedan ezan.
– Hutba treba biti kratka, razumljiva i jasna.
– Prisutni se trebaju okrenuti prema imamu i trebaju posvjetiti svoju paznju hutbi, a ako to ne urade ostali su bez sevapa dana dzume. I ko se poigrava kamencicima (sto smo vec spomenuli u sahih-hadisu) i analogno na ovaj hadis ko se igra tespihom ili slicno tome, izgubio je sevap dana dzume.

POKUDjENOST UPLETANJA PRSTIJU PRILIKOM ODLASKA U MESDZID

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je zabranio uplitanje prstiju prilikom odlaska u mesdzid a i za vrijeme boravka u mesdzidu. Ebu-Seid, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas nalazi u mesdzidu neka ne uplice prstima jer je upletanje prstiju od sejtana. Vi ste u namazu sve dok se nalazite u mesdzidu i tako dokle god ne napustite mesdzid.” (Prenosi Ahmed)
Sto se pak tice zabrane upletanja prstiju prilikom odlaska u mesdzid, to se da vidjeti iz hadisa Ka’b b. Udzreta koji kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada se neko od vas abdesti, pa neka uljepsa svoj abdest, a ako zatim podje u mesdzid neka ne uplice prstima jer se vec nalazi u namazu.” (Prenosi Ebu-Davud)
Iz ovih se hadisa moze zakljuciti da je upletanje prstiju zabranjeno, ali ne na stepenu harama, pri odlasku u mesdzid na dan dzume i u drugim danima sve dok se covjek nalazi u namazu ili se nalazi u iscekivanju namaza.
Komentarisuci ove hadise El-Hattabi, rahimehullah, kaze: “Neki ljudi uplicu prste samo radi razonode i gubljenja vremena… Ima ih koji pri sjedenju uplicuci prste obje ruke, obuhvataju svoja koljena sto izaziva drijemez kod njih. To im stanje u vecini slucajeva kvari abdest…”
Ako se neko od prisutnih uspava za vrijeme hutbe bez uplitanja prstiju i obuhvatanja koljena, onda se treba okrenuti na strani suprotnoj onoj na kojoj se nalazio pod uslovom da ne uznemirava druge pri svojem pomjeranju. Ibn-Omer, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik,, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako se neko od vas, na dan dzume, uspava na mjestu na kojem se nalazi (u mesdzidu), neka se okrene na drugu stranu.” (Prenosi Hakim)

ODLIKE DZUMANSKOG DANA

* Dan dzume se ubraja u najbolji dan u sedmici. Ulema se razisla po pitanju da li je on vrijedniji ili dan Arefata. Dan dzume je nas sedmicni Bajram.
* Na dan dzume i u njegovim nocima je pozeljno uciti salavate na Allahova Poslanika, jer se prenosi od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Mnogo donosite salavate na mene na dan dzume i u nocima dzume!” (El-Bejheki)
* Naredba kupanja na taj dan je vadzib do tog stepena da je jaci od naredbe vitr-namaza.
* Pozeljno je na dan dzume upotrijebiti misvak i namirisati se, a upotreba misvaka je vrijednija od njegove upotrebe u drugim danima, kao i od mirisanja.
* Pozeljno je da se na taj dan obavlja sto vise namaza, cini zikr i uci Kur’an sve dok se imam ne popne na mimber. Izlaskom imama se zabranjuje obavljanje namaza, a pocetkom hutbe se zabranjuje govor.
* Duznost je da se suti za vrijeme hutbe, a ko progovori za vrijeme hutbe on se poigrava sa namazom i gubi vrijednost dzume namaza.
* Pozeljno je prouciti suru El-Kehf na dan dzume, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko prouci suru El-Kehf na dan dzume, obaspe ga svjetlost ispod njegovih stopala pa do nebeskih svodova koja ce ga obasjati na Sudnjem danu, a oprastaju mu se (manji) grijesi izmedju dvije dzume.” (El-Hakim)
* Na dan dzume je pozeljno obuci najljepsu odjecu. Prenosi se od Ebi-Ejjuba, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Cuo sam Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, namirise se ukoliko bude imao mirisa, obuce najljepsu svoju odjecu, te izidje sa smirenoscu sve dok ne dodje do mesdzida, a zatim klanja ako hoce, ne uznemirujuci nikoga, a zatim kada se imam popne na minber bude sutio sve dok se ne klanja, bice mu oprosteni grijesi izmedju dvije dzume.” (Ahmed)
* Pozeljno je na dan dzume namirisati mesdzid, a drugi halifa, Omer, radijallahu ‘anhu, bi kada nastupi pola dana naredjivao da se namirise mesdzid u Medini.
* Onome ko je duzan klanjati dzumu-namaz nije dozvoljeno kretati na put u doba nastupanja dzume-namaza, vec je duzan otici na dzumu-namaz, a zatim krenuti na put.
* Onaj koji krene na dzumu-namaz, za svaki korak ima nagradu godinu posta i namaza, a prenosi se od Rčsulullaha, sŕllallahu ‘alęjhi we sellem, da je rekao: “Ko se okupa na dan dzume, te porani (u mesdzid), priblizi se imamu i suti, za svaki ucinjeni korak ima nagradu godinu dana posta i namaza, a to je Allahu lahko.” (Ahmed, Ibn-Huzejme, Et-Tirmizi, En-Nesai i Ebu-Davud)
* Na dan dzume se oprastaju grijesi, u njemu je sahat u kome se primaju dove i kada rob u njemu zamoli svoga Gospodara, Allah mu prima dovu. O sahatu na dan dzume je receno da u njemu ima pet korisnih trenutaka koje mu’min treba iskoristiti; prvi trenutak je zenit Sunca, a zadnji je imamovo sjedenje na minberu.

PREPORUCENOST KLANJANJA NAFILE PRIJE EZANA DZUME-NAMAZA I NEPOSTOJANJE KLANJANJA DZUMANSKOG SUNNETA NAKON EZANA DZUME-NAMAZA

Imam Sevkani, rahimehullah, smatra da se moze klanjanjati nafila prije dzume-namaza (prije ezana za dzumu-namaz). Ovo misljenje potvrdjuju i fetve imama Ebu-Hanife i Safije koji takodjer smatraju da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana za dzumu-namaz. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaze: “Ko se petkom okupa, ocisti sto je bolje moguce, namaze (kosu) uljem ili se namirise mirisom svoga doma, pa zatim podje i ne rastavi izmedju dvojice ( u saffu), zatim klanja ono sto mu je odredjeno, pa suti i slusa dok imam drzi hutbu, oprasta mu se ono sto je ucinio izmedju ove i prethodne dzume.” (Prenosi Muslim) Ovim se hadisom dokazuje da je dozvoljeno obavljati nafilu prije ezana dzume-namaza. Imam San’ani, rahimehullah, autor djela Subulus-selam, kaze: “Hadis koji govori o (dzumi), upucuje na to da se mora klanjati nafila ukoliko je covjek u stanju da je obavi i nema neke odredjene granice sto se te nafile tice. Vazno je zaraditi sevap dzume pa makar i sa dva rekata tehijjetul-mesdzida.”
Imam Ibn-Kajjim el-Dzewzije, rahimehullah, u svojm djelu Zadul-Mi’ad kaze: “Namaz o kojem se u ovom hadisu govori, a kojeg prenosi Muslim, u kome stoji:”…zatim klanja ono sto mu je odredjeno…”, jeste nafila namaz koji je preporucljivo obaviti, a posebno onima koji porane na dzumu-namaz, i to dok se vrijeme dzume-namaza jos uvijek ne priblizi i Sunce se ne nalazi na zenitu (kada vec pocinje vrijeme dzume-namaza).” To je primjer cupis koji dodje na sahat prije vremena dzume-namaza i prvo klanja tehijjetul-mesdzid a nakon toga nafilu koju treba prekinuti na otprilike pola sahata prije zenita jer postoji vjerodostojan hadis u kome je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zabranio obavljanje namaza dok je Sunce u zenitu. A kada se imam uspne na minber okrenuce se prema prisutnima i poselamice ih, a zatim ce sjesti, i tada ce mujezin ezaniti samo jednom, kao sto je to praksa Poslanika, alejhis-selam. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bi nakon ezana ustao i poceo sa hutbom i ashabi bi sutnjom pratili njegov govor sve dok ne bi zavrsio sa obje hutbe. Ni Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, a i niko od ashaba nije klanjao sunnet izmedju ezana i hutbe jer smo vec spomenuli da je ezan za dzumu-namaz proucavan samo jednom o to je jedino vjerodostojno preneseno od Poslanika, alejhis-selam i to je dokaz da je dzuma-namaz poput bajram-namaza prije kojeg takodjer ne postoji sunnet koji se treba klanjati. Dzabir, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nazivao selam kada bi se uspeo na minber. (Prenosi Ibn-Madze) Bilal, radijellahu anhu, je ezanio kada bi Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber, a ikametio bi kada je Poslanik sisao sa minbera. (Prenosi Ahmed i Nesa’i) Kada bi se Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uspeo na minber, ashabi su svoja lica okretali prema njemu. (Prenosi Ibn-Madze) Ebu-Davud, rahimehullah, u svojoj zbirci prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjeo na minber dok mujezin ne prouci ezan; nakon toga bi ustao i odrzao hutbu; nakon toga bi sjeo i ne bi govorio nista; nakon toga bi ustao i odrzao bi drugu hutbu.” Imam Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nije klanjao sunnete prije dzume-namaza nakon ezana i niko ne prenosi da je to on ucinio. U njegovo vrijeme ucio bi se ezan samo nakon njegovog uspinjanja na minber. Bilal, radijellahu anhu, bi proucio ezan, a zatim bi Poslanik odrzao dvije hutbe, nakon cega bi Bilal proucio ikamet i Poslanik bi klanjao ljudima. I zato kazemo da nije bilo moguce da je niti on, a niti ko od njegovih ashaba klanjao sunnete nakon ezana, i nigdje se ne prenosi da je cak on u svojoj kuci klanjao sunnete neposredno prije izlaska na dzumu.”
Sto se tice pocetka vremena dzume-namaza prenosimo ispravnije misljenje uleme koja smatra da vrijeme dzume-namaza pocinje u vremenu podne-namaza, dok imam Malik, rahimehullah, smatra da je dozvoljeno odrzati hutbu prije zenita, ali, pod uslovom da se tada ne obavlja namaz osim u vrijeme kada nastupi vrijeme podne-namaza.

KO STIGNE NA DRUGI REKAT DZUME-NAMAZA NE TREBA KLANJATI PODNE-NAMAZ

Ko stigne na jedan rekat dzume- namaza taj je stigao na dzumu, a ko stigne na manje od jednog rekata, on mora klanjati cetiri rekata (podnevskog farza). Od Ibni-Omera, radijellahu anhuma, se prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ko stigne jedan rekat na dzumi-namazu i na nekom drugom namazu, neka klanja i drugi (rekat), jer mu je tada namaz ispravan.” (Prenosi Nesa’i, Ibn-Madze i Darekutni) Ovim se hadisom dokazuje da ko stigne na drugi rekat dzume-namaza, stigao je na dzumu-namaz i pored toga sto nije prisustvovao hutbi.

KO STIGNE U MESDZID ZA VRIJEME HUTBE, TREBA KLANJATI DVA REKATA TEHIJJETUL-MESDZID

Dzabir, radijellahu anhu, je rekao: “Udje (u mesdzid) jednog petka neki covjek, dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, drzao hutbu i Poslanik ga upita: “Da li si klanjao?” “Nisam” – odgovorio je. “Onda klanjaj dva rekata!” – rece Poslanik, sallallahu alejhi we sellem.” (Prenosi Buhari i Muslim) Ovaj hadis predstavlja jasan dokaz da ko zakasni na dzumu-namaz i udje u mesdzid u toku hutbe, duzan je klanjati dva rekata i pored toga sto je bilo kakva aktivnost za vrijeme hutbe zabranjena i iz hadisa se isto tako vidi da imam moze govoriti sa prisutnima, a oni koji sjede ne trebaju govoriti.

KLANJANJE SUNNETA NAKON DZUME-NAMAZA

Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Kada neko od vas klanja dzumu-namaz, neka nakon toga klanja jos cetiri rekata.” (Prenosi Muslim) Abdullah b. Omer, radijellahu anhuma, bi nakon obavljanja dzume-namaza otisao svojoj kuci, tamo bi klanjao dva rekata i govorio bi: “Ovako je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, radio.” (Prenosi Muslim)
U komentaru prvo navedenog hadisa imam Ibnul-Arebi, rahimehullah, kaze: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je naredio da se nakon dzume klanja cetiri rekata da ne bi neznalice pomislili da sa jos dva rekata mogu upotpuniti ona dva rekata dzume-namaza. Ta cetiri rekata treba klanjati dva po dva jer Poslanik kaze: “Nafila danju je dva po dva.” (Prenose Ebu-Davud i Ibn-Hibban) Takodjer je potrebno ova cetiri rekata klanjati na ovaj nacin da ne bi sljedbenici novotarija pomislili da je to podne-namaz. Zato treba klanjati dva po dva da ne bi ta nafila slicila podnevskom farzu.” Takodjer se moze klanjati u kuci, nakon dzume-namaza jer je i to sunnet Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Sto se hadisa Ibn-Omera tice u komentaru istog Ibn-Tejmijje kaze: “Ako covjek klanja u mesdzidu, onda ce klanjati cetiri rekata, a ako ih klanja kuci, onda samo dva.” Ovom izjavom je Ibn-Tejmijje usaglasio izmedju predaje gore navedenih hadisa i objasnio je na koji ih nacin trebamo shvatiti. Ulema smatra da je ipak bolje klanjati kuci jer Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaze: “Najbolji namaz cupis je onaj namaz obavljen kuci, osim farza.” Ovo je misljenje imama Safije, Malika i Ahmeda.
Kod prevelike guzve na dzumi-namazu treba traziti mjesto za obavljanje namaza u dzamiji, i ne obavljati ga na ulici, ukoliko to uslovi dozvoljavaju. Imam Ahmed i Bejheki prenose od Sejjara, radijellahu anhu, da je rekao: “Cuo sam Omera kako na hutbi kaze: “Poslanik je sagradio ovaj mesdzid, a sa njime smo bili mi muhadziri i ensarije. Kada bude guzve u mesdzidu neka ljudi cine sedzdu na ledjima njihove brace.” Takodjer se prenosi da je Omer vidio neke ljude kako klanjaju na ulici, te im rece: “Klanjajte u mesdzidu.”

KAKO POSTUPITI KADA SE DAN BAJRAMA POKLOPI SA DANOM DZUME

Imam San’ani, rahimehullah, u svojem djelu Subulus-selam na stranici 469 od Ibni-Abbasa, radijellahu anhuma, prenosi da ne treba klanjati dzumu-namaz ako se u istom danu poklopi sa bajram-namazom. Ibn-Abbas takodjer po ovom pitanju kaze da je ovaj postupak u suglasnosti sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Prenosi se da je Ibn-Zubejr, radijellahu anhu, bio imam na bajram-namazu na dan dzume. ‘Ata, rahimehullah, kaze: “Mi smo dosli u meszidu da klanjamo dzumu-namaz, a Ibn-Zubejra nije bilo. Tada smo svi posebno klanjali podne-namaz.” Kada je Ibn-Abbas, radijellahu anhu, dosao iz Taifa, mi smo ga obavijestili o postupku Ibn-Zubejra. On nam je tada rekao: “Ibn-Zubejr je pravilno postupio.”
Od sunneta je neklanjanje dzume-namaza i treba spojiti izmedju bajram i dzume namaza, sa samo dva rekata, i taj se namaz treba klanjati u vremenu bajram-namaza. Ibn-Abbas je spajao izmedju bajram i dzume-namaza, i toga dana ne bi klanjao podne-namaz vec bi direktno klanjao ikindiju-namaz. Ebu-Davud, rahimehullah, od Ibni-Zubejra, radijellahu anhu, prenosi da je rekao: “Dva su se praznika poklopila u jednom danu, pa ih je Ibn-Zubejr spojio u jednom namazu kojeg je klanjao ujutro rano sa samo dva rekata (u vrijeme bajram-namaza), nakon toga nije klanjao nista sve do ikindije-namaza .” Od Zejda b. Erkama, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je klanjao bajram-namaz a nakon toga je dozvolio neobavljanje dzume-namaza i zatim je rekao: “… Ko hoce da klanja (dzumu), neka klanja.” (Prenosi Buhari, Muslim, Ebu-Davud, Nesa’i i Ibn-Madze – u hadiskoj terminologiji se spominje termin hamse: petorica)
Iz ovoga se da vidjeti da oni koji zele klanjati i dzumu, mogu je klanjati. Takodjer se iz hadisa da zakljuciti da je u osnovi dzuma ne treba klanjati, ali, ko zeli moze je obaviti. Od Ebu-Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “U ovom danu su se poklopila dva praznika, i ko zeli ne mora klanjati dzumu, ali, mi cemo spojiti (izmedju bajrama i dzume samo jednim namazom u vrijeme bajramskog namaza).” (Prenose Hakim i Ibn-Madze)
Imam Sewkani smatra da treba klanjati dzumu i pored toga sto se klanjao bajram, ali, on takodjer smatra da je dozvoljeno neklanjanje dzume-namaza u tom danu. Imam Sewkani u djelu Nejlul-ewtar str.336 kaze: “Dozvoljeno je ne klanjati dzumu-namaz na dan Bajrama.”
Ko studira ovo pitanje vidjece da oni koji nisu klanjali bajram-namaz moraju klanjati dzumu-namaz, a ako to ne uspiju npr. zbog imamovog nedolaska na dzumu, onda moraju klanjati podne-namaz. Kao sto smo vec spomenuli za dzumu-namaz je potreban dzemat, a i dvojica su dovoljno, i ovo je potvrdjeno hadisima i koncezusom uleme i nema nikakve razlike izmedju dzemata na dzumi-namazu i na ostalim namazima, i nije prenesen nikakav hadis u kome se spominje potreban broj dzematlija sa kojima bi se mogla klanjati dzuma.

Literatura:

1. “Zadul-me’ad” – Ibn-Kajjim el-Dzewzijje – tom I
2. “Fikhus-sunne” – Sejjid Sabik – tom I
3. “Nejlul-ewtar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani, tom I
4.”Subulus-selam” – Es-San’ani – tom II
5. “Temamul-minne” – Muhammed Nasirud-din el-Abani
6. “Bejanul-mehadzdzeh” – Ibn-Redzeb
7. “Kitabul-Madzmu’u” – Imam Newewi – tom IV
8. “Bulugul-meram min edilletil-ahkam” – Hafiz Ibn-Hadzer
9. “El-muhalla” – Ibn-Hazm, tom III
10. “El-Fikhul-islamijj we edilletuhu”-Dr.Wehbi Zuhajli, tom II
11. “El-kawlul-mubin fi ahtai-l-musallin” – Mustafa Meshur
12. “Fethul-Bari serhu sahihil-Buhari” – Ibn-Hadzer
13. “Sahihu Muslim” – Imam Newewi – tom VI
14. “Ihkamul-ahkam” – Ibnil-Dekik el-’Id – tom I
15. “Er-rewdatun-nedijje” – Hasan Siddik Khan – tom I
16. “Es-sejlul-dzerar” – Muhammed b. Ali es-Sewkani
17. “Medzmu’al-fetawa” – Ibn-Tejmijj
18. “Hasije” – Ibni-Abidin” tom I str.768
19. ¨El-fikhu ‘ala mezahibil-erbe’a¨ – grupa ucenjaka, poglavlje o ‘ibadetima

[Dedo]

#19293

ES-selamu alejkum

Na stotine jezika se
Pozdravljaju svijetom ljudi
I pozdravom svako svojim
Neku zelju,nadu,nudi.

Tako zele dobra jutra
Mirne noci dobre dane,
Lijepo zdravlje drugom zele
Uz osmijehe razdragane.

Poslanike Bozije hvale
Mole pomoc Jednog Boga
I stotine drugih molbi
Upucuju za drugoga.

Al samo je jedan pozdrav
Sto na oba svijeta vrijedi
Zato uvijek njim pozdaravljaj
Poruke mu brojne slijedi.

Jer on znaci mir i spas
Spokojstvo i krajnja sreca
Zadovoljstvo,uspijeh,i dobro
I dobrobit ponajveca.

Blagostanje isto znaci
Napredak i utociste
I srdacnost i ugodnost
U nevolji pribjeziste.

Al ne samo dunjalucko
Blagostanje da nam cvjeta
Jer pozdravom ovim zelis
Mir i spas na oba sijeta.

Taj ce pozdrav isto tako
Dzennetlija pozdrav biti
Stog pozdravom ovim treba
Muslimana pozdravljati.

Selam alejk zato reci
I odraslom i djetetu
Selam alejk tebi brate
Na ovom i onom svijetu.

Tripoli,Februar,2000.
Bajramska ruza stihova
PREPOROD:

[svjedok]

#21152

Halva i serbe pred carsijskom dzamijom u Sarajevu … lijepo za one koji mognu doci :-)

http://www.hayat.ba/vijesti/hayat-vijesti/17108-podjela-halve-i-erbeta

[Kaza]

#23728

[b][size=4]Mudrost je stablo cije su zile u srcu…
…a plodovi na jeziku![/size][/b]

O neznanju i njegovim lošim posljedicama
Islamski učenjaci su rekli: ”Ne postoji nijedna Allahova naredba a da joj se šejtan ne suprotstavlja pomoću dvije stvari, i svejedno mu je koju od njih dvije će upotrijebiti u odvođenju ljudi u zabludu, a to su: pretjerivanje (ekstremizam) i nemarnost (u pogledu Allahovih naredbi). Ekstremizam ili pretjerivanje znači prelaženje određene granice, a može značiti i žestinu i pristrasnost. A glavni uzroci pretjerivanja u vjeri su: neznanje (džehl), slijeđenje strasti i častoljublje.”

Mudri Lukman je rekao: ”Naučio sam mudrost od neznalica, kad god sam kod njih primijetio neku lošu osobinu ja sam je ostavljao.”

Hazreti Alija, r.a., je rekao: ”Džahil je malen makar bio i star, a učen čovjek je velik makar bio i mlad. Dosta je čovjeku neznanja da ne zna ocijeniti vlastitu ličnost i vlastite mogućnosti.”

Mudri ljudi su kazali: ”Neznalica je sam svoj neprijatelj, pa kako će biti prijatelj drugom?!”

“Mudar čovjek raspravlja o mišljenju, a neznalica raspravlja o načelima i temeljnim istinama.”

”Pamet je najveće bogatstvo, lijep odgoj je najbolje nasljedstvo, a neznanje je najveće siromaštvo.”

Mudrac je opisao neznalicu ovim svojstvima: ”Odgovora prije nego što sasluša, brzo donosi presude i presuđuje u onim stvarima koje uopće ne poznaje, raspravlja o načelima o kojima se ne da raspravljati, mnogo priča bez ikakve fajde, dijeli imetak tamo gdje ne treba, ima lijepo mišljenje o onima koji su kratke pameti i slabog morala, ljuti se bez razloga, brzo izdaje tajnu, druge krivi za vlastite greške, pribjegava sramoćenju drugih ljudi kad god mu se za to ukaže prilika, njegovo pokajanje je samo duga nada, a nije istinsko kajanje zbog straha od iznenadne smrti i susreta sa Allahom, i voli da bude pohvaljen za ono što nije uradio i da uvijek bude u centru pažnje.” (Web site Zemanul-vasl)

Dvoje se sjećaj, a dvoje zaboravi

Mudri Lukman je rekao svome sinu: ”O sinko moj, neka ti je uvijek na umu dvoje, a drugo dvoje ako ikako možeš zaboravi. Dvoje koje ti treba uvijek biti na umu su Allah, dž.š., i smrt, a dvoje koje trebaš zaboraviti su dobročinstvo koje si nekome učinio i nepravda koju je tebi neko učinio.”

Mudrost je izgubljena stvar vjernika, uzme je gdje god je nađe

”Ako nisi u stanju činiti dobro, nemoj onda činiti zlo. Ako nisi u stanju koristiti ljudima, nemoj im onda štetu nanositi. Ako nisi u stanju da postiš, nemoj onda jesti ljudsko meso.”

”U dva slučaja ne ostavljaj poniznost i skrušenost: prilikom praćenja dženaze i kad ljude zadesi katastrofa i nesreća. U dva slučaja je poželjna škrtost: u dijeljenju imetka u griješenju prema Allahu i trošenju imetka u stvarima koje ti ne trebaju. U dva sluèaja ne budi ohol: kada izvršavaš Allahovu naredbu i kada si u društvu poniznih ljudi. A u dva slučaja je preporučljiva gordost: kada se u boju sretneš sa neprijateljem i kada sjediš sa oholim ljudima.U jednom slučaju misli samo na jednu stvar: u trenutku smrti misli samo na Allahovu milost i oprost.”

”Uvijek postoji neko ko je nesrećniji od tebe, zato ne očajavaj.”

”Ljudi su poput mjeseca, i oni imaju svoju tamnu stranu.”

“Volimo prošlost zato što je otišla, a kad bi se vratila mrzili bismo je.”

”Kada se poraženi nasmije, pobjednik izgubi slast pobjede.”

”Što čovjek više napreduje više se oko njega gomilaju oblaci iskušenja.”

”Osmijeh je poznata i lijepa riječ i bez slova.”

”Dug jezik je dokaz kratke (škrte) ruke.”

”Ne raspravljaj sa ahmakom jer bi ljudi mogli pogriješiti u vašem raspoznavanju.”

”Kukavica će naći stotinu rješenja za svoj problem, ali ga samo jedno rješenje istinski zanima – bježanje.”

Čitav život ibadetio i opet Džehennem nastanio

Imam Ahmed bilježi predaju od Damdama Jemamija u kojoj stoji: ”Rekao mi je Ebu Hurejre, r.a.: ”Nemoj nikada nijednom čovjeku reći: ‘Tako mi Allaha, Allah ti neće nikada oprostiti!’, ili: ‘Allah te neće nikada uvesti u Džennet!”’ Rekao sam mu: ”Mi to govorimo međusobno kad se naljutimo jedan na drugog.” A on mi reče: ”Ne govori to nikada, jer ja sam čuo Muhammeda, s.a.v.s., kad je rekao: ”Među Izraelćanima su bila dvojica ljudi od kojih je jedan čitav život posvetio ibadetu Allahu, s.v.t., a drugi je bio ogrezao u grijesima. Pošto su bili prijatelji, često su bili zajedno i pobožni čovjek je stalno zaticao svog prijatelja u grijehu. Govorio mu je: ‘Prestani sa griješenjem!’ A grješni prijatelj mu je odgovarao: ‘Ostavi me na miru! To je između mene i Allaha, i to se tebe ne tiče.’ I kad mu je dosadilo upozoravanje, jednog dana mu je rekao: ‘Prestani sa griješenjem! Allah ti neće nikada oprostiti niti će te ikada uvesti u Džennet!’ Pa je Allah poslao Meleka smrti i uzeo duše obojici. Nakon Toga je Allah rekao onom što je neprestano griješio: ‘Uđi u Džennet Mojom milošću, a onom što je život potrošio u ibadetu rekao je: ‘Zar ti poznaješ gajb i zar znaš šta je u Mojim riznicama? Vodite ga u Džehennem!’ Zatim je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, pobožnjak je jednom riječju izgubio i dunjaluk i Ahiret.” (Mešhur Selman, Min kasasil-madin)

Autor: Abdusamed Nasuf Bušatlić

[Teva]

#24018

I ovo dobih, mescin od Belme.
Jako lijepo i poucno.

:)

[Mustafa]

#25224

[Mustafa]

#30508

Pismo pisano prije 124 godine a kao da je jucer napisano!!!

Pismo Husein-efendije Užičanina upućeno hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, godine 1887 godine

Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamsiliti, a sad ga svojim prihvatam.
Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem.

Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati.
Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.

Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:

[i]„Oj Užice, mali Carigrade,
dok bijaše, dobro li bijaše.“[/i]

I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše.

Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem.

I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?

Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije.

I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava.

Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“

I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo.

I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter:

„Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“

I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo.

Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti.

Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize?

Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete.

Toga se bojim : da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem : budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.

A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.

[pasa]

#32340

Preveo: Aljo ef. Cikotić

Zahvala pripada Allahu na Njegovom dobročinstvu, uputi i blagodatima. Svjedočim da nema drugog istinskog boga osim Allaha Jedinoga, koji sudruga nema, veličajući tako Njegovu Uzvišenost i priznavajući Njegovo gospodarstvo i božanstvenost. Jedino se On istinski i s pravom obožava. Nema drugog tvorca kosmosa i svega što je u njemu osim Allaha Uzvišenog. Također, svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je pozivao u Njegovo zadovoljstvo i koji je ljudima dostavljao Njegovu vjeru i uputu. Neka su blagoslov i mir na njega, njegovu porodicu i sve ashabe, kao i on e koji ih slijede po dobročinstvu i vjerovanju sve do Dana u kojem ćemo stati pred Njim Uzvišenim..

A zatim :

O ljudi, bojte se Allaha Uzvišenog istinski i uhvatite se za najčvršću vezu islama, obnovite svoje pokajanje, očistite svoja djela i namjere od prljavih primjesa, opskrbite se dobrim djelima, a znajte da je najbolja opskrba bogobojaznost. Čuvajte se Allahove srdžbe i osvete, jer vaša stopala vrelinu vatre ne mogu podnijeti.

Allahovi robovi, Uzvišeni Allah kaže:

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili. Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana. Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite.”[1]

Post je četvrti temelj islama i jedan od njegovih najvećih stubova bez kojih islam ne može opstati kod čovjeka. Uzvišeni Allah ga je propisao i u obavezu stavio svakome muslimanu koji je punoljetan, pametan, zdrav, koji boravi kod kuće. Stoga, poduči se uslovima obaveznosti posta, muslimanu.

Prvi uslov: Da musliman bude pametan i punoljetan. Maloljetna, luda i osoba u besvjesnom stanju tokom cijelog dana posta – nisu dožni da poste, jer su izgubili razum i raspoznavanje.

Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Pero je odignuto od trojice: od onoga ko spava dok se ne probudi, ludoga dok ne dođe svijesti, malodobnog dok ne uđe u doba punoljetstva.“[2] Onaj ko je bio cijeli dan u besvjesnom stanju dužan je napostiti. Staratelj malodobnog je dužan djetetu da naredi da posti kada uvidi da dijete može podnijeti post, da bi ga tako navikao na činjenje pokornosti i da bi bio spreman primijeniti pravila posta i izvršavati ga nakon ulaska u punoljetstvo. Ova činjenica postaje obaveznom kada se maloljetni približi punoljetstvu. Od Er-Rebie bintu Muavvez, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: „Našu djecu smo učili postu, davali bismo im igračke od vune, tako kada bi neko od njih zaplakalo radi hrane dali bismo mu to da bi izdržalo do iftara.“[3]

Drugi uslov obaveznosti posta jeste mogućnost i sposobnost, a nepostojanje nemoći. Postoji različiti oblici nemogućnosti posta, a prvi je starost. Oronuli i senilni starac koji ne raspoznaje pojmove i nije u mogućnosti postiti nije dužan da posti niti da napoštava, kao i da daje iskup, već njemu je oprošteno jer Allah nikoga ne duži preko njegovih mogućnosti.

Drugo je trudnoća i dojenje. Trudnica i dojilja, ukoliko se pribojavaju za sebe ili za svoju djecu, prekinut će post i dužne su samo kasnije napostiti. Neće davati otkup, prema najispravnijem mišljenju islamskih učenjaka. Uzvišeni Allah kaže:

„Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana.”[4] Trudnica i dojilja spadaju pod značenje bolesnog.

U zborkama Sunena prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i zatekao ga kako jede. Poslanik, s.a.v.s, mu reče: „Približi se i jedi.“ Enes reče: „Ja postim.“ Poslanik, s.a.v.s, reče: „Sjedi da ti pričam o namazu i postu: Uzvišeni Allah je dozvolio skraćivanje namaza klanjaču za pola i i uzimanje hrane postaču kada su na putovanju, kao što je skinuo obavezu posta sa trudnice ili dojilje.“[5]

Treći oblik nemoći je bolest, a ona je dvojaka. Prva je bolest u čije izlječenje postoji nada, kao npr. gripa, groznica. Ovakva osoba će prekinuti post ukoliko ima potrebu, a onda će ga napostiti kada ozdravi. Ukoliko umre prije nego što ozdravi neće snositi nikakav teret, kao što ni njegovi nasljednici nisu ničim zaduženi. Međutim, ukoliko je bio u mogućnosti napostiti, a nije to učinio iz nemara, njegovi nasljednici su dužni da za njega dadnu otkup ili da za njega naposte. U ovom smislu se tumače riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s: „Ko umre, a ostao je dužan napostiti, postit će za njega njegov staratelj.“[6]

Druga vrsta bolesti je ona u čije izlječenje nema nade, kao osobe koje boluju od karcinoma, ili zatajenja bubrega, a neka nas Allah od svih njih sačuva. Ovakve osobe će prekinuti post, a za svaki propušteni dan nahraniti po jednog siromaha.

Ispravno i utemeljeno davanje hrane podrazumijeva polovinu sa’a (1,5 kg) pšenice, ili neku drugu vrstu hrane koja se koristi u dotičnom području. Svakom siromahu će se dati za jedan dan. Ukoliko bi napravio hranu i pozvao onoliko siromaha koliko dana nije postio bilo bi mu dozvoljeno i ne bi za to bilo smetnje, inšaAllah Te’ala.

Allahovi robovi, ukoliko bolesnik posti podnoseći teškoće posta, njegov post je ispravan, ali je ipak ostavio šerijatsku olakšicu koju Allah Uzvišeni voli, jer je On Svojim robovima dao olakšice iz Svoje pažnje i brižnosti prema njima. Uzvišeni Allah voli da se koriste olakšice, kao što voli da se izvršavaju obaveze. Bolesnika mogu snaći štete ukoliko posti. Uzvišeni Allah kaže:

„i sami sebe ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv!”[7]“

i u vjeri vam nije ništa teško propisao.” [8]

Treći uslov obaveznosti posta muslimanu je da boravi kod kuće i da ne bude na putovanjnu na kojem mu se dozvoljava prekidanje posta i skraćivanje namaza. Ova olakšica se ostvaruje na putovanju većem od 84 km, prema mišljenju velike većine islamskih učenjaka.

Putniku je dozvoljeno prekidanje posta, pa makar putovao avionom ili ugodnim autom. Ovo je Allahova milost i olakšanje Njegovim robovima, jer kao što Vjerovjesnik, r, kaže: „Putovanje je jedan dio patnje.“[9] Putovanje uvijek sa sobom nosi poteškoće bez obzira koliko putevi i sredstva putovanja bila olakšana.

Ukoliko bi putnik postio njegov post je ispravan i za njega, inšaAllah Te’ala, nema smetnje. Hamza el-Eselmi, r.a., rekao je: „Allahov Poslaniče, osjećam snagu da postim na putovanju, da li sam griješan ukoliko prekinem post?“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „To je Allahova olakšica, pa ko je prihvati dobro je, a ko želi da posti nema smetnje.“[10]

Četvrti uslov obaveznosti posta muslimanu je da bude sačuvan od šerijatskih zapreka, a one su hajz (mesntruacija), nifas (poslijeporođajno čišćenje) vezano za ženu muslimanku. Nije ispavan post žene koja se nalazi u ova dva stanja. Zapravo, zabranjeno im je postiti i obaveza im je prekinuti post.

Krv hajza i nifasa kvari post, pa ukoliko se pojavi ženi u toku dana posta, pa makar i pred sami zalazak sunca, pokvaren je post toga dana, pa joj je dužnost da naposti jedan dan umjesto toga. Ako se ne očisti,a zora je nastupila nije joj ispravan post tog dana, a ukoliko se očisti prije nastupanja zore njen post je ispravan.[11]

Aiša, radijallahu anha, kaže: „Hajz bi nas zadesio u doba Vjerovjesnika, s.a.v.s, pa bi nam bilo naređeno da napostimo propuštene dane, a nije nam bilo naređeno da naklanjamo propuštene namaze.“[12]

Post u šerijatskom smislu, Allahovi robovi, označava suzdržavanje od stvari koje ga kvare od nastupanja zore do kojom se ulazi u vrijeme obavljanja sabah namaza do zalaska sunca, s nijjetom činjenja ovog ibadeta radi Allaha Uzvišenog.

Ko bude jeo, pio ili općio sa svojom ženom namjerno, bez prisile i zaborava, njegov post je pokvaren i obaveza mu je da se suzdrži od uzimanja hrane i pića ostatak toga dana, te da naposti jedan dan umjesto toga. Neće davati kefaret za jelo i piće. Uzvišeni Allah kaže:

“Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim; one su odjeća vaša, a vi ste odjeća njihova; Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajte s njima i žudite za onim što vam je Allah odredio; jedite i pijte sve dok budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, a potom upotpunite post, do noći; sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama; to su Allahove granice i ne približujte im se; tako Allah ljudima objašnjava znamenja Svoja, kako bi se Allaha bojali.”[13] Crna i bijela nit su bjelina zore koja se razlikuje od crnila noći.

Obaveza je onome ko spolno opći opći sa ženom u toku dana mjeseca ramazana dok posti i učini to namjerno, bez prisile, ili olakšice putovanja, da se iskupi za taj svoj postupak i pokaje se Allahu Uzvišenom zbog narušavanja svetosti ovog mjeseca.

Iskup (kefaret) se navodi u hadisu Ebu Hurejre, r.a., koji kaže: „Neki čovjek je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i rekao: „Propao sam, Allahov Poslaniče!“ Poslanik, s.a.v.s, ga upita: „A šta te je uporpastilo?“ Reče. „Imao sam odnos sa svojom ženom u ramazanu.“ Upitao ge je: „Imaš li mogućnosti da otpustiš roba?“ Reče. „Ne.“ Upita ga: „A imaš li mogućnosti da postiš dva mjeseca uzastopno svaki dan?“ Odgovori: „Ne.“ Upita: „Možeš li nahraniti šezdeset siromaha?“ Odgovori: „Ne.“ Potom je sjeo, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s, donio veću košaruv hurmi. Rekao mu je: „Podijeli ovo kao sadaku.“ Čovjek upita: „Pa ima li iko u ovoj Medini siromašniji od nas i u većoj potrebi od nas?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmija tako d amu se ukazaše njegovi kutnjaci, a potom mu reče: „Idi i nahrani svoju porodicu.“[14] Obaveza je otkupiti se i mužu i ženi ukoliko je žena dobrovoljno stupila u odnos sa mužom. A ukoliko je bila prisiljena, obaveza je samo mužu otkupiti se. Žena neće biti sankcionisana otkupom osim što će napostiti taj dan.

Od stvari koje kvare post su namjerno povraćanje koje označava da čovjek isprazni svoj želudac od hrane i pića tako što će staviti prst u svoja usta ili namjerno se izložiti onome što će izazvati povraćanje. Ovakav postupak kvari post i obaveza je napostiti taj dan. Onaj koga povraćanje nadvlada nenamjerno, post mu je ispravan i nije dužan napostiti taj dan. Vjerovjesnik, s.a.v.s, kaže: „Koga povraćanje nadvlada neće napostiti, a ko izazove povraćanje dužan je napostiti.“[15]

Od stvari koje kvare post jeste i hidžama koja označava uzimanje krvi sa glave ili bilo kojeg dijela tijela. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Prekinuo je post i onaj koji pušta krvi i onaj kome se pušta krv.“[16] El-Buhari, Allah mu se smilovao, kaže: „O ovoj temi nema vjerodostojnijeg hadisa.“ Takožer, propisu hidžame, vezano za post, se može priključiti i puštanje krvi iz tijela na bilo koji način, ili dobrovoljno davanje krvi koje šteti postaču i slabi njegovo tijelo.

Ukoliko bi krv izašla na nos, ili nakon vađenja zuba, ili iz rane, ili se uzela iz vene radi analize, time se ne prekida post niti se nanosi šteta postaču. Najbolje bi bio da se postač svega toga sustegne čuvajući ispravnost svoga posta.

Allahovi robovi, ovo su poznate stvari koje kvare post, a pod njih spada sve ono što je u njihovom značenju: hranjive infuzije i injekcije s kojima čovjek biva neovisan o hrani i piću kvare post, jer nose značenje jela i pića. Ejakulacija čovjekovom željom, bez spolnog općenja, tako što se žena poljubi, dotakne, ili vršio onanisanje njenom rukom, ili stalno gledao u ono što je zabranjeno u vidu slika i filmova kvari post. Obaveza je takvome da se pokaje i naposti, jer sve ove spomenute stvari su u značenju spolnog odnosa, ali iskup za spolni odnos u ovom slučaju nije obavezan. Ejakulacija prilikom spavanja ili samim razmišljanjem ne kvari post i nije obaveza napostiti taj dan.

Bojte se Allaha, Allahovi robovi, i sustežite se od ovih stvari koje kvare post. Znajte, Allah vam se smilovao, postoje i stvari koje kvare post i umanjuju njegovu vrijednost i poništavaju nagradu za njega, a one nisu fizičke. To je svaki postupak, ili zabranjeni govor koji nije dozvoljen kada se i ne posti, kao što je ogovaranje, prenošenje tuđih rijči, vrijeđanje, gledanje zabranjenih slika, razvratnih filmova, slušanje muzike, muzičkih instrumenata, svirala. Sve to je zabranjeno i utiče na ispravnost posta i direktno iziskuje grijehe. Post nije samo ostavljanje hrane i pića, već je daleko uzvišeniji i veći.

Zato, muslimanu, boj se Allaha i zato nemoj svoj dan koji postiš izjednačiti sa danom u kojem ne postiš. Neka s tobom posti tvoj jezik, srce i pogled od harama.

Neka Allah i meni i vama dadne blagoslov u učenju Kur’ana. Neka nam dadne koristi iz njegovih ajeta i mudre opomene. Rekoh ono što čuste i tražim oprosta od Allaha, pa i vi ga tražite i Njemu se kajte, jer On uistinu oprašta i Samilostan je.

Druga hutba

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, koji sudruga nema. Svjedočim d aje Muhammed Allahov rob i poslanik – neka ga Allah blagoslovi i dadne mu mir, njegovoj porodici i svim ashabima.

A zatim :

O ljudi, bojte se Allaha Uzvišenog, zahvaljujte Mu, pokoravajte Mu se i znajte da vas On stalno nadgleda. Također, znajte da ćete se sa Njim susresti, pa zato čuvajte svoj post od besmislica, griješenja i spolnog općenja na bilo koji način. Približavajte se Allahu Uzvišenom dobrim djelima. Iskoristite dane i noći ovog plemenitog mjeseca u onome što će vam donijeti uspjeh ulaska u Džennet i spas od vatre, ukoliko Allah bude htio.

Allahovi robovi, znajte potom da je Uzvišeni Allah Svojim robovima postačima dao blagodat olakšanja i otklonio neugodnosti i poteškoće od njih. Islam je vjera olakšavanja i blagosti. Zato je Uzvišeni Allah Svojim robovima postačima dao olakšicu u nekim okolnostima koje se ne dešavaju njihovom voljom, ili ih čine iz zaborava, ili ne utječu na fizičku i značenjsku suštinu posta.

Od ovih šerijatskih olakšica su: onaj ko našeto pojede ili popije u zaboravu, a posti – post mu je ispravan i nije pokvaren. Nije dužan napostiti taj dan. Međutim, kada bude znao i prisjeti se da posti, a u ustima bude imao nešto hrane ili pića, obavezan je to da izbaci. Isto tako, obaveza je muslimanima kada ga vide u takvom stanju da ga opomenu da se nalazi u postu dana mjeseca ramazana.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s: „Ko posti, pa nešto pojede ili popije iz zaborava neka nastavi postiti jer ga je Allah nahranio i napojio.“[17]

Ko osvane u stanju džunupluka poslije spolnog odnosa ili noćne ejakulacije, ili je u potrebi da se okupa nakon čišćenja od hajza i nifasa, započet će post i neće snositi nikakve posljedice, a poslije toga će se okupati, kao što je potvrđeno vjerodostojno od Vjerovjesnika, s.a.v.s..

Ispiranje usta i nosa postaču je dato kao olakšica pod uslovom da u tome ne pretjeruje iz opravdane bojazni da ne bi nešto vode došlo do njegovog grla i prekinulu njegov post. Poslanik, s.a.v.s, je rekao Lukajtu b. Sabreu: „I što više ispiraj usta i nos, osim ukoliko si postač.“[18] Ibn Kudame, Allah mu se smilovao, kaže: „Ukoliko ispere nos i usta prilikom uzimanja abdesta, pa nešto vode uđe u njegovo grlo nenamjerno i ne pretjerujući u ispiranju usta i nosa, onda neće ničim biti terećen. To se prenosi od Ibn Abbasa, r.a..“

Također, Allahovi robovi, postaču je dozvoljeno da stavi surmu, da stavlja kapi u uči ili oči, svejedno osjetio ukus toga u svome grlu ili ne zato što oči i uši nisu prolazi do utrobe. Enes b. Malik, r.a., sluga Allahovog Poslanika, s.a.v.s, je stavljao surmu dok je postio.

Postaču je također dozvoljeno da upotrebljava posebne lijekove za astmu koje se uzimaju ušmrkavanjem – ukoliko postoji potreba za njima i ukoliko je ljekar koji je izdao ovakav recept povjerljiv u vjeri i poznat po svojoj profesionalnoj odgovornosti – shodno fetvi koju su izdali poznati islamski učenjaci.

Također, dozvoljeno mu je da poljubi svoju ženu, zagrli je ili dodirne ukoliko je u mogućnosti da sebe obuzda. Vjerodostojno se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da je rekla. „Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi ljubio dok je postio, i dodirivao dok je postio, ali on je svoje emocije mogao obuzdati.“[19] Omer b. El-Hattab, r.a., kaže: „Jednoga dana su moje emocije uzavrele, pa sam poljubio ženu dok sam postio. Potom sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i rekao: „Danas sam uradio golemu stvar, poljubio sam dok sam postio.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s, mu reče: „Šta misliš kada ispireš usta vodom dok postiš?“ Odgovorih: „Nema smetnje za to.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s reče: „Pa zašto onda pitaš?“ tj. Zašto postavljaš pitanje, jer je želio da mu objasni da je ovakav postupak dozvoljen.[20]

Također, postaču je dozvoljeno da se okupa s ciljem umanjivanja žeđi ili vrućine i sl. , pa makr to bilo na nekoliko trenutaka prije zalaska sunca. Abdurrahman b. Ebi Bekr od nekih Vjerovjesnikovih ashaba prenosi da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, na El-Ardžu kako zbog žeđi ili vrućine sipa vodu na svoju glavu.“[21] Postaču je dozvoljeno ono od čega se ne može sačuvati, kao što je gutanje pljuvačke, uskovitlane prašine na putu i sl. Ibn Abbas, r.a., kaže: „Nema smetnje da se kuša hrana poput sirćeta ili nečega što se želi kupiti.“ Također, dozvoljeno je ženi da po potrebi kuša hranu koju spravlja pod uslovom da ništa od te hrane ne uđe u grlo i utrobu, već smao da je kuša svojim jezikom.

Allahovi robovi, također, postač ima pravo na korištenje misvaka što je pohvalno i utemeljeno u svakom vremenu. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada ne bih otežoa svome ummetu (ljudima) naredio bih im da koriste misvak prije obavljanja svakog namaza.“[22]

Hadis koji se prenosi od Alijja, r.a.,: „Kada postiš koristi misvak ujutro, ali ne i poslije podne“ – prenosi ga El-Bejheki i Ed-Darekutni – je veoma slab, tako da se ne koristi kao dokaz, već je u sunnetu Poslanika, s.a.v.s, zabilježeno da je redovno koristio misvak u svim okolnostima, pa tako neam razlike između vremena kada se posti i kada se ne posti.

Muslimani, bojte se Uzvišenog Allaha, donosite salavat i selam na onoga na koga vam je naredio Allah da ih donosite, kada kaže:

„Allah i meleci Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!”[23]

Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu i blagodari Muhammeda i Muhammedovu porodicu kao što si blagodario Ibrahima i Ibrahimovu porodicu. Ti si, uistinu, dostojan hvale i ponosa.

Allahu, pomozi islam i muslimane, a prepusti samima sebi one koji napuštaju vjeru.

Allahu, smiluj nam se, jer Ti si prema nama milostiv i nemoj nas kazniti, jer Ti to uvijek možeš.

Allahu, učini bijelim naša lica na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.

Allahu, ukaži nam počast, a nemoj nas poniziti, povećaj nam, a nemoj nam umanjiti, daj nam prednost a nemoj drugima nad nama je dati.

Allahu, mi se Tebi utječemo od poniženja, nesreće, loše odredbe, zluradosti naših neprijatelja.

Allahu, Tebi pripada zahvala sve dok ne budeš zadovoljan, i Tebi pripada zahvala poslije zadovoljstva i zahvala kada Si zadovoljan.

Allahu, daj ovom ummetu razboritosti s kojom će oni koji su Ti pokorni biti ponosni, a nepokorni biti upućeni, s kojom će se naređivati dobro i odvraćati od zla. Slava Tebi pripada Gospodaru ponosa u odnosu na ono što oni iznose, neka je mir na sve poslanike i neka je zahvala Allahu Gospodaru svih svjetova.

[1] El-Bekare, 183, 184.

[2] Prenosi Ahmed, Ebu Davud i En-Nesai, a El-Albani kaže da je sahih

[3] Prenosi El-Buhari

[4] El-Bekare,184.

[5] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai, a El-Albani kaže da je sahih

[6] Buharija i Muslim

[7] En-Nisa, ajet 29.

[8] El-Hadždž, 78.

[9] Buharija i Muslim

[10] Muslim

[11] Pod čišćenjem se ovdje misli na prestanak krvi hajza i nifasa, jer žena koja prije nastupanja zore uoči da je krv prestala, pa se okupa nakon nastupanja zore, njen post je važeći. (nap.prev.)

[12] Muslim

[13] El-Bekare, 187.

[14] Prenosi ga skupina sabirača Sunena i Sahiha

[15] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a hadis je vjerodostojan

[16] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ahmed, Ibn Madže

[17] Muttefekun alejhi

[18] Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Albani kaze da je vjerodostojan

[19] Ebu Davud, a osnova ovog hadisa se nalazi u Buhari i Muslimu

[20] Ahmed, Ebu Davud, Bejheki sa ispravim lancem prenosilaca

[21] Ahmed i Malik sa ispravnim lancem prenosilaca

[22] Buharija i Muslim

[23] El-Ahzab, ajet 56.

Home Default

[pasa]

#32356

Preveo: Aljo ef. Cikotić

Zahvala pripada Allahu na Njegovom dobročinstvu, uputi i blagodatima. Svjedočim da nema drugog istinskog boga osim Allaha Jedinoga, koji sudruga nema, veličajući tako Njegovu Uzvišenost i priznavajući Njegovo gospodarstvo i božanstvenost. Jedino se On istinski i s pravom obožava. Nema drugog tvorca kosmosa i svega što je u njemu osim Allaha Uzvišenog. Također, svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je pozivao u Njegovo zadovoljstvo i koji je ljudima dostavljao Njegovu vjeru i uputu. Neka su blagoslov i mir na njega, njegovu porodicu i sve ashabe, kao i on e koji ih slijede po dobročinstvu i vjerovanju sve do Dana u kojem ćemo stati pred Njim Uzvišenim..

A zatim :

O ljudi, bojte se Allaha Uzvišenog istinski i uhvatite se za najčvršću vezu islama, obnovite svoje pokajanje, očistite svoja djela i namjere od prljavih primjesa, opskrbite se dobrim djelima, a znajte da je najbolja opskrba bogobojaznost. Čuvajte se Allahove srdžbe i osvete, jer vaša stopala vrelinu vatre ne mogu podnijeti.

Allahovi robovi, Uzvišeni Allah kaže:

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili. Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana. Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite.”[1]

Post je četvrti temelj islama i jedan od njegovih najvećih stubova bez kojih islam ne može opstati kod čovjeka. Uzvišeni Allah ga je propisao i u obavezu stavio svakome muslimanu koji je punoljetan, pametan, zdrav, koji boravi kod kuće. Stoga, poduči se uslovima obaveznosti posta, muslimanu.

Prvi uslov: Da musliman bude pametan i punoljetan. Maloljetna, luda i osoba u besvjesnom stanju tokom cijelog dana posta – nisu dožni da poste, jer su izgubili razum i raspoznavanje.

Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Pero je odignuto od trojice: od onoga ko spava dok se ne probudi, ludoga dok ne dođe svijesti, malodobnog dok ne uđe u doba punoljetstva.“[2] Onaj ko je bio cijeli dan u besvjesnom stanju dužan je napostiti. Staratelj malodobnog je dužan djetetu da naredi da posti kada uvidi da dijete može podnijeti post, da bi ga tako navikao na činjenje pokornosti i da bi bio spreman primijeniti pravila posta i izvršavati ga nakon ulaska u punoljetstvo. Ova činjenica postaje obaveznom kada se maloljetni približi punoljetstvu. Od Er-Rebie bintu Muavvez, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: „Našu djecu smo učili postu, davali bismo im igračke od vune, tako kada bi neko od njih zaplakalo radi hrane dali bismo mu to da bi izdržalo do iftara.“[3]

Drugi uslov obaveznosti posta jeste mogućnost i sposobnost, a nepostojanje nemoći. Postoji različiti oblici nemogućnosti posta, a prvi je starost. Oronuli i senilni starac koji ne raspoznaje pojmove i nije u mogućnosti postiti nije dužan da posti niti da napoštava, kao i da daje iskup, već njemu je oprošteno jer Allah nikoga ne duži preko njegovih mogućnosti.

Drugo je trudnoća i dojenje. Trudnica i dojilja, ukoliko se pribojavaju za sebe ili za svoju djecu, prekinut će post i dužne su samo kasnije napostiti. Neće davati otkup, prema najispravnijem mišljenju islamskih učenjaka. Uzvišeni Allah kaže:

„Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana.”[4] Trudnica i dojilja spadaju pod značenje bolesnog.

U zborkama Sunena prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i zatekao ga kako jede. Poslanik, s.a.v.s, mu reče: „Približi se i jedi.“ Enes reče: „Ja postim.“ Poslanik, s.a.v.s, reče: „Sjedi da ti pričam o namazu i postu: Uzvišeni Allah je dozvolio skraćivanje namaza klanjaču za pola i i uzimanje hrane postaču kada su na putovanju, kao što je skinuo obavezu posta sa trudnice ili dojilje.“[5]

Treći oblik nemoći je bolest, a ona je dvojaka. Prva je bolest u čije izlječenje postoji nada, kao npr. gripa, groznica. Ovakva osoba će prekinuti post ukoliko ima potrebu, a onda će ga napostiti kada ozdravi. Ukoliko umre prije nego što ozdravi neće snositi nikakav teret, kao što ni njegovi nasljednici nisu ničim zaduženi. Međutim, ukoliko je bio u mogućnosti napostiti, a nije to učinio iz nemara, njegovi nasljednici su dužni da za njega dadnu otkup ili da za njega naposte. U ovom smislu se tumače riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s: „Ko umre, a ostao je dužan napostiti, postit će za njega njegov staratelj.“[6]

Druga vrsta bolesti je ona u čije izlječenje nema nade, kao osobe koje boluju od karcinoma, ili zatajenja bubrega, a neka nas Allah od svih njih sačuva. Ovakve osobe će prekinuti post, a za svaki propušteni dan nahraniti po jednog siromaha.

Ispravno i utemeljeno davanje hrane podrazumijeva polovinu sa’a (1,5 kg) pšenice, ili neku drugu vrstu hrane koja se koristi u dotičnom području. Svakom siromahu će se dati za jedan dan. Ukoliko bi napravio hranu i pozvao onoliko siromaha koliko dana nije postio bilo bi mu dozvoljeno i ne bi za to bilo smetnje, inšaAllah Te’ala.

Allahovi robovi, ukoliko bolesnik posti podnoseći teškoće posta, njegov post je ispravan, ali je ipak ostavio šerijatsku olakšicu koju Allah Uzvišeni voli, jer je On Svojim robovima dao olakšice iz Svoje pažnje i brižnosti prema njima. Uzvišeni Allah voli da se koriste olakšice, kao što voli da se izvršavaju obaveze. Bolesnika mogu snaći štete ukoliko posti. Uzvišeni Allah kaže:

„i sami sebe ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv!”[7]“

i u vjeri vam nije ništa teško propisao.” [8]

Treći uslov obaveznosti posta muslimanu je da boravi kod kuće i da ne bude na putovanjnu na kojem mu se dozvoljava prekidanje posta i skraćivanje namaza. Ova olakšica se ostvaruje na putovanju većem od 84 km, prema mišljenju velike većine islamskih učenjaka.

Putniku je dozvoljeno prekidanje posta, pa makar putovao avionom ili ugodnim autom. Ovo je Allahova milost i olakšanje Njegovim robovima, jer kao što Vjerovjesnik, r, kaže: „Putovanje je jedan dio patnje.“[9] Putovanje uvijek sa sobom nosi poteškoće bez obzira koliko putevi i sredstva putovanja bila olakšana.

Ukoliko bi putnik postio njegov post je ispravan i za njega, inšaAllah Te’ala, nema smetnje. Hamza el-Eselmi, r.a., rekao je: „Allahov Poslaniče, osjećam snagu da postim na putovanju, da li sam griješan ukoliko prekinem post?“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „To je Allahova olakšica, pa ko je prihvati dobro je, a ko želi da posti nema smetnje.“[10]

Četvrti uslov obaveznosti posta muslimanu je da bude sačuvan od šerijatskih zapreka, a one su hajz (mesntruacija), nifas (poslijeporođajno čišćenje) vezano za ženu muslimanku. Nije ispavan post žene koja se nalazi u ova dva stanja. Zapravo, zabranjeno im je postiti i obaveza im je prekinuti post.

Krv hajza i nifasa kvari post, pa ukoliko se pojavi ženi u toku dana posta, pa makar i pred sami zalazak sunca, pokvaren je post toga dana, pa joj je dužnost da naposti jedan dan umjesto toga. Ako se ne očisti,a zora je nastupila nije joj ispravan post tog dana, a ukoliko se očisti prije nastupanja zore njen post je ispravan.[11]

Aiša, radijallahu anha, kaže: „Hajz bi nas zadesio u doba Vjerovjesnika, s.a.v.s, pa bi nam bilo naređeno da napostimo propuštene dane, a nije nam bilo naređeno da naklanjamo propuštene namaze.“[12]

Post u šerijatskom smislu, Allahovi robovi, označava suzdržavanje od stvari koje ga kvare od nastupanja zore do kojom se ulazi u vrijeme obavljanja sabah namaza do zalaska sunca, s nijjetom činjenja ovog ibadeta radi Allaha Uzvišenog.

Ko bude jeo, pio ili općio sa svojom ženom namjerno, bez prisile i zaborava, njegov post je pokvaren i obaveza mu je da se suzdrži od uzimanja hrane i pića ostatak toga dana, te da naposti jedan dan umjesto toga. Neće davati kefaret za jelo i piće. Uzvišeni Allah kaže:

“Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim; one su odjeća vaša, a vi ste odjeća njihova; Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajte s njima i žudite za onim što vam je Allah odredio; jedite i pijte sve dok budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, a potom upotpunite post, do noći; sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama; to su Allahove granice i ne približujte im se; tako Allah ljudima objašnjava znamenja Svoja, kako bi se Allaha bojali.”[13] Crna i bijela nit su bjelina zore koja se razlikuje od crnila noći.

Obaveza je onome ko spolno opći opći sa ženom u toku dana mjeseca ramazana dok posti i učini to namjerno, bez prisile, ili olakšice putovanja, da se iskupi za taj svoj postupak i pokaje se Allahu Uzvišenom zbog narušavanja svetosti ovog mjeseca.

Iskup (kefaret) se navodi u hadisu Ebu Hurejre, r.a., koji kaže: „Neki čovjek je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i rekao: „Propao sam, Allahov Poslaniče!“ Poslanik, s.a.v.s, ga upita: „A šta te je uporpastilo?“ Reče. „Imao sam odnos sa svojom ženom u ramazanu.“ Upitao ge je: „Imaš li mogućnosti da otpustiš roba?“ Reče. „Ne.“ Upita ga: „A imaš li mogućnosti da postiš dva mjeseca uzastopno svaki dan?“ Odgovori: „Ne.“ Upita: „Možeš li nahraniti šezdeset siromaha?“ Odgovori: „Ne.“ Potom je sjeo, pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s, donio veću košaruv hurmi. Rekao mu je: „Podijeli ovo kao sadaku.“ Čovjek upita: „Pa ima li iko u ovoj Medini siromašniji od nas i u većoj potrebi od nas?“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmija tako d amu se ukazaše njegovi kutnjaci, a potom mu reče: „Idi i nahrani svoju porodicu.“[14] Obaveza je otkupiti se i mužu i ženi ukoliko je žena dobrovoljno stupila u odnos sa mužom. A ukoliko je bila prisiljena, obaveza je samo mužu otkupiti se. Žena neće biti sankcionisana otkupom osim što će napostiti taj dan.

Od stvari koje kvare post su namjerno povraćanje koje označava da čovjek isprazni svoj želudac od hrane i pića tako što će staviti prst u svoja usta ili namjerno se izložiti onome što će izazvati povraćanje. Ovakav postupak kvari post i obaveza je napostiti taj dan. Onaj koga povraćanje nadvlada nenamjerno, post mu je ispravan i nije dužan napostiti taj dan. Vjerovjesnik, s.a.v.s, kaže: „Koga povraćanje nadvlada neće napostiti, a ko izazove povraćanje dužan je napostiti.“[15]

Od stvari koje kvare post jeste i hidžama koja označava uzimanje krvi sa glave ili bilo kojeg dijela tijela. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Prekinuo je post i onaj koji pušta krvi i onaj kome se pušta krv.“[16] El-Buhari, Allah mu se smilovao, kaže: „O ovoj temi nema vjerodostojnijeg hadisa.“ Takožer, propisu hidžame, vezano za post, se može priključiti i puštanje krvi iz tijela na bilo koji način, ili dobrovoljno davanje krvi koje šteti postaču i slabi njegovo tijelo.

Ukoliko bi krv izašla na nos, ili nakon vađenja zuba, ili iz rane, ili se uzela iz vene radi analize, time se ne prekida post niti se nanosi šteta postaču. Najbolje bi bio da se postač svega toga sustegne čuvajući ispravnost svoga posta.

Allahovi robovi, ovo su poznate stvari koje kvare post, a pod njih spada sve ono što je u njihovom značenju: hranjive infuzije i injekcije s kojima čovjek biva neovisan o hrani i piću kvare post, jer nose značenje jela i pića. Ejakulacija čovjekovom željom, bez spolnog općenja, tako što se žena poljubi, dotakne, ili vršio onanisanje njenom rukom, ili stalno gledao u ono što je zabranjeno u vidu slika i filmova kvari post. Obaveza je takvome da se pokaje i naposti, jer sve ove spomenute stvari su u značenju spolnog odnosa, ali iskup za spolni odnos u ovom slučaju nije obavezan. Ejakulacija prilikom spavanja ili samim razmišljanjem ne kvari post i nije obaveza napostiti taj dan.

Bojte se Allaha, Allahovi robovi, i sustežite se od ovih stvari koje kvare post. Znajte, Allah vam se smilovao, postoje i stvari koje kvare post i umanjuju njegovu vrijednost i poništavaju nagradu za njega, a one nisu fizičke. To je svaki postupak, ili zabranjeni govor koji nije dozvoljen kada se i ne posti, kao što je ogovaranje, prenošenje tuđih rijči, vrijeđanje, gledanje zabranjenih slika, razvratnih filmova, slušanje muzike, muzičkih instrumenata, svirala. Sve to je zabranjeno i utiče na ispravnost posta i direktno iziskuje grijehe. Post nije samo ostavljanje hrane i pića, već je daleko uzvišeniji i veći.

Zato, muslimanu, boj se Allaha i zato nemoj svoj dan koji postiš izjednačiti sa danom u kojem ne postiš. Neka s tobom posti tvoj jezik, srce i pogled od harama.

Neka Allah i meni i vama dadne blagoslov u učenju Kur’ana. Neka nam dadne koristi iz njegovih ajeta i mudre opomene. Rekoh ono što čuste i tražim oprosta od Allaha, pa i vi ga tražite i Njemu se kajte, jer On uistinu oprašta i Samilostan je.

Druga hutba

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, svjedočim da nema drugog boga osim Allaha Jedinog, koji sudruga nema. Svjedočim d aje Muhammed Allahov rob i poslanik – neka ga Allah blagoslovi i dadne mu mir, njegovoj porodici i svim ashabima.

A zatim :

O ljudi, bojte se Allaha Uzvišenog, zahvaljujte Mu, pokoravajte Mu se i znajte da vas On stalno nadgleda. Također, znajte da ćete se sa Njim susresti, pa zato čuvajte svoj post od besmislica, griješenja i spolnog općenja na bilo koji način. Približavajte se Allahu Uzvišenom dobrim djelima. Iskoristite dane i noći ovog plemenitog mjeseca u onome što će vam donijeti uspjeh ulaska u Džennet i spas od vatre, ukoliko Allah bude htio.

Allahovi robovi, znajte potom da je Uzvišeni Allah Svojim robovima postačima dao blagodat olakšanja i otklonio neugodnosti i poteškoće od njih. Islam je vjera olakšavanja i blagosti. Zato je Uzvišeni Allah Svojim robovima postačima dao olakšicu u nekim okolnostima koje se ne dešavaju njihovom voljom, ili ih čine iz zaborava, ili ne utječu na fizičku i značenjsku suštinu posta.

Od ovih šerijatskih olakšica su: onaj ko našeto pojede ili popije u zaboravu, a posti – post mu je ispravan i nije pokvaren. Nije dužan napostiti taj dan. Međutim, kada bude znao i prisjeti se da posti, a u ustima bude imao nešto hrane ili pića, obavezan je to da izbaci. Isto tako, obaveza je muslimanima kada ga vide u takvom stanju da ga opomenu da se nalazi u postu dana mjeseca ramazana.

Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s: „Ko posti, pa nešto pojede ili popije iz zaborava neka nastavi postiti jer ga je Allah nahranio i napojio.“[17]

Ko osvane u stanju džunupluka poslije spolnog odnosa ili noćne ejakulacije, ili je u potrebi da se okupa nakon čišćenja od hajza i nifasa, započet će post i neće snositi nikakve posljedice, a poslije toga će se okupati, kao što je potvrđeno vjerodostojno od Vjerovjesnika, s.a.v.s..

Ispiranje usta i nosa postaču je dato kao olakšica pod uslovom da u tome ne pretjeruje iz opravdane bojazni da ne bi nešto vode došlo do njegovog grla i prekinulu njegov post. Poslanik, s.a.v.s, je rekao Lukajtu b. Sabreu: „I što više ispiraj usta i nos, osim ukoliko si postač.“[18] Ibn Kudame, Allah mu se smilovao, kaže: „Ukoliko ispere nos i usta prilikom uzimanja abdesta, pa nešto vode uđe u njegovo grlo nenamjerno i ne pretjerujući u ispiranju usta i nosa, onda neće ničim biti terećen. To se prenosi od Ibn Abbasa, r.a..“

Također, Allahovi robovi, postaču je dozvoljeno da stavi surmu, da stavlja kapi u uči ili oči, svejedno osjetio ukus toga u svome grlu ili ne zato što oči i uši nisu prolazi do utrobe. Enes b. Malik, r.a., sluga Allahovog Poslanika, s.a.v.s, je stavljao surmu dok je postio.

Postaču je također dozvoljeno da upotrebljava posebne lijekove za astmu koje se uzimaju ušmrkavanjem – ukoliko postoji potreba za njima i ukoliko je ljekar koji je izdao ovakav recept povjerljiv u vjeri i poznat po svojoj profesionalnoj odgovornosti – shodno fetvi koju su izdali poznati islamski učenjaci.

Također, dozvoljeno mu je da poljubi svoju ženu, zagrli je ili dodirne ukoliko je u mogućnosti da sebe obuzda. Vjerodostojno se prenosi od Aiše, radijallahu anha, da je rekla. „Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi ljubio dok je postio, i dodirivao dok je postio, ali on je svoje emocije mogao obuzdati.“[19] Omer b. El-Hattab, r.a., kaže: „Jednoga dana su moje emocije uzavrele, pa sam poljubio ženu dok sam postio. Potom sam otišao Vjerovjesniku, s.a.v.s, i rekao: „Danas sam uradio golemu stvar, poljubio sam dok sam postio.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s, mu reče: „Šta misliš kada ispireš usta vodom dok postiš?“ Odgovorih: „Nema smetnje za to.“ Allahov Poslanik, s.a.v.s reče: „Pa zašto onda pitaš?“ tj. Zašto postavljaš pitanje, jer je želio da mu objasni da je ovakav postupak dozvoljen.[20]

Također, postaču je dozvoljeno da se okupa s ciljem umanjivanja žeđi ili vrućine i sl. , pa makr to bilo na nekoliko trenutaka prije zalaska sunca. Abdurrahman b. Ebi Bekr od nekih Vjerovjesnikovih ashaba prenosi da je rekao: „Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, na El-Ardžu kako zbog žeđi ili vrućine sipa vodu na svoju glavu.“[21] Postaču je dozvoljeno ono od čega se ne može sačuvati, kao što je gutanje pljuvačke, uskovitlane prašine na putu i sl. Ibn Abbas, r.a., kaže: „Nema smetnje da se kuša hrana poput sirćeta ili nečega što se želi kupiti.“ Također, dozvoljeno je ženi da po potrebi kuša hranu koju spravlja pod uslovom da ništa od te hrane ne uđe u grlo i utrobu, već smao da je kuša svojim jezikom.

Allahovi robovi, također, postač ima pravo na korištenje misvaka što je pohvalno i utemeljeno u svakom vremenu. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada ne bih otežoa svome ummetu (ljudima) naredio bih im da koriste misvak prije obavljanja svakog namaza.“[22]

Hadis koji se prenosi od Alijja, r.a.,: „Kada postiš koristi misvak ujutro, ali ne i poslije podne“ – prenosi ga El-Bejheki i Ed-Darekutni – je veoma slab, tako da se ne koristi kao dokaz, već je u sunnetu Poslanika, s.a.v.s, zabilježeno da je redovno koristio misvak u svim okolnostima, pa tako neam razlike između vremena kada se posti i kada se ne posti.

Muslimani, bojte se Uzvišenog Allaha, donosite salavat i selam na onoga na koga vam je naredio Allah da ih donosite, kada kaže:

„Allah i meleci Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!”[23]

Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu kao što si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu i blagodari Muhammeda i Muhammedovu porodicu kao što si blagodario Ibrahima i Ibrahimovu porodicu. Ti si, uistinu, dostojan hvale i ponosa.

Allahu, pomozi islam i muslimane, a prepusti samima sebi one koji napuštaju vjeru.

Allahu, smiluj nam se, jer Ti si prema nama milostiv i nemoj nas kazniti, jer Ti to uvijek možeš.

Allahu, učini bijelim naša lica na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.

Allahu, ukaži nam počast, a nemoj nas poniziti, povećaj nam, a nemoj nam umanjiti, daj nam prednost a nemoj drugima nad nama je dati.

Allahu, mi se Tebi utječemo od poniženja, nesreće, loše odredbe, zluradosti naših neprijatelja.

Allahu, Tebi pripada zahvala sve dok ne budeš zadovoljan, i Tebi pripada zahvala poslije zadovoljstva i zahvala kada Si zadovoljan.

Allahu, daj ovom ummetu razboritosti s kojom će oni koji su Ti pokorni biti ponosni, a nepokorni biti upućeni, s kojom će se naređivati dobro i odvraćati od zla. Slava Tebi pripada Gospodaru ponosa u odnosu na ono što oni iznose, neka je mir na sve poslanike i neka je zahvala Allahu Gospodaru svih svjetova.

[1] El-Bekare, 183, 184.

[2] Prenosi Ahmed, Ebu Davud i En-Nesai, a El-Albani kaže da je sahih

[3] Prenosi El-Buhari

[4] El-Bekare,184.

[5] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi i En-Nesai, a El-Albani kaže da je sahih

[6] Buharija i Muslim

[7] En-Nisa, ajet 29.

[8] El-Hadždž, 78.

[9] Buharija i Muslim

[10] Muslim

[11] Pod čišćenjem se ovdje misli na prestanak krvi hajza i nifasa, jer žena koja prije nastupanja zore uoči da je krv prestala, pa se okupa nakon nastupanja zore, njen post je važeći. (nap.prev.)

[12] Muslim

[13] El-Bekare, 187.

[14] Prenosi ga skupina sabirača Sunena i Sahiha

[15] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, a hadis je vjerodostojan

[16] Prenosi Ebu Davud, Et-Tirmizi, Ahmed, Ibn Madže

[17] Muttefekun alejhi

[18] Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed, Albani kaze da je vjerodostojan

[19] Ebu Davud, a osnova ovog hadisa se nalazi u Buhari i Muslimu

[20] Ahmed, Ebu Davud, Bejheki sa ispravim lancem prenosilaca

[21] Ahmed i Malik sa ispravnim lancem prenosilaca

[22] Buharija i Muslim

[23] El-Ahzab, ajet 56.

Home Default

[pasa]

#33497

“Moj put u Islam”- Žana Pajović

Na početku želim da kažem da sve što sam znala o islamu je to da muslimani čitaju Kur’an i ne jedu svinjetinu. Odrasla sam sa njima, jedan od boljih drugova mi je musliman i baš čudno je to da nikada ga nisam pitala šta je zapravo islam.

Mediji su čudo, predstavljaju islam u najgorem smislu. Muslimane kao teroriste, a istina je potpuno drugačija.
Rođena sam u pravoslavnoj porodici, krštena sam sa 9 godina,u crkvu nisam išla niti sam čitala Bibliju, jer moja otac je ateist mada i okolina je takva da ići u crkvu znači da si ‘lud’. Nemojte misliti da nisam bila vjernik, jer jesam. Vjerovala sam u Isusa kao božijeg sina svim svojim bićem. Slavila Božić i Vaskrs. Vjerovala u njegovo raspeće i da je dao život za naše grijehe. Krst i ikonu bogorodice sa Isusom sa krštenja sam čuvala sve ove god uz sebe.
Kako je sve krenulo? Hm, bio je to jedan zahtjev za prijateljstvo na društvenoj mreži “facebook. Prihvatila sam iako je ime ‘Svijetlo Istine’ meni tada bilo smiješno. Na pitanje ‘Ko si ti?’ dobila sam odgovor ‘Tvoje svijetlo istine’. Odmah me ubacio u grupu ‘Islam ili Hrišćanstvo’ u kojoj sam ostala čisto da vidim šta se tamo dešava.Bilo je svega.

Hrišćani su branili svoje, muslimani svoje.Boljelo me, priznajem, kad god bi muslimani govorili ‘Isus nije razapet, Isus je musliman, Isus nije bog’ i nekad sam ih i vrijeđala kako iznose laži, branila sam hrišćanstvo svom silom. Rekli su mi ‘Imaš čuda u Kur’an-u, imaš dokaze’ a ja sam rekla ‘Kunem se nikad Kur’an čitati neću’. Ušla sam u drugu grupu (pri čemu ostajem u prvoj) i zid je ispunjavao samo hrišćanski teolog, a muslimani su samo komentarisali. Bio je tu jedan musliman koji je tako lijepo govorio. Tako je smireno komentarisao. On mi je slao dokaze iz Kur’ana i ja sam čitala. Vjerovala sam u sve to ali sam odbijala da prihvatim istinu. Muslimani su predstavljali svoju vjeru kako treba i ja sam to vidjela, ali nisam htjela da to prihvatim. U onoj prvoj grupi sam rekla muslimanima da odlazim iz nje i da će mi Bog dati vremena da shvatim šta je istina. Njihov odgovor je bio ‘Otkud znaš, možeš sutra umrijeti?’. Ja sam im odgovorila ‘Ja vjerujem’ i otišla s obije grupe. Ostala sam u kontaktu s nekima od njih, jednim bračnim parom iz Srbije i još nekima. Plakala sam, lila suze i govorila Bogu da me ne ostavlja. Jedna žena (bračni par iz Srbije) mi je slala videe o hrišćanima koji su prešli na islam. Zatim sam je pitala šta je to dova, i ona mi je rekla ‘ Ispruži svoje ruke ka nebu i zamoli Boga da učini tvoja prsa prostranim i da te uputi na pravi put’. Uradila sam to. Nikada neću to zaboraviti. Znala sam da me Bog neće, nisam dovila Isusu već Bogu. I onda sam jedne noći sanjala da sa drugaricom tražim nekog i ne mogu da ga nađem.Tu mi ona kaže nešto što u nisam shvatila u snu i ja je pitam ‘Otkud ti to?’ a ona odgovara ‘ ‘Pa iz Kur’ana’. Kada sam se probudila pomislila sam da to nije ništa, samo san. Ali Bog me ne pušta, ja opet sanjam san kako šetam s nekim i taj neko govori mi o nečemu s akcentom da to nije istina, a ja mu odgovaram ‘Allaha mi istina je’. Znala sam da je to to, Bog me uputio. Ušla sam na net, našla Kur’an i čitala. Nisam sumnjala, šta mi nije bilo jasno pitala sam muža ove žene. Čak mi je na engleskom tumačio moj drug Arap iz Egipta, zatim sam stala posle 20 i nešto sura. A znate zašto? Jer Božja Riječ bi trebalo da se lično čita. I muž ove žene mi je donio Kur’an iz Srbije. Tada sam prvi put čula Arapski jezik na cd-u, srce mi je lupalo prejako. Jedva sam čekala da dođem kući da čitam Kur’an.
Abdest? Smješno, nisam imala pojma šta je to, ali Kur’an se ne smije čitati ako si nečist. Ušla sam na net i posmatrala grupu ‘Islam ili Hrišćanstvo’. Uvidjela sam čovjeka kako na fin način komunicira te mu poslala poruku na”facebooku” s pitanjem ‘Da li si spreman?’. Njegov odgovor je bio ‘Zavisi za šta’ na što sam ja sam odgovorila ‘Da me učiš Islamu’, a on je na to odgovrio ‘Za to sam uvijek spreman’. Moram napomenuti da nikad prije nismo komunicirali. Ja sam mu saopštila svoju situaciju, čitala sam Kur’an, a on mi je tumačio mjesec dana. Pored njega tu su bili još mnogi koji su mi pomagali. Kad sam pročitala Kur’an u koji nisam imala sumnje i koji sam
čitala sa suzama na licu, odlučila sam prihvatiti islam. Izgovorila sam šehadet pred svjedokom i sada pred svima vama svjedočim da ja srcem vjerujem a jezikom izgovaram da nema Boga osim Allaha i svjedočim da ja srcem vjerujem a jezikom izgovaram da je Muhammed Njegov Poslanik i Njegov rob!
Sjećate se mog druga s početka? Kad sam mu rekla da sam muslimanka nije mogao da vjeruje!
Sada klanjam i učim i dalje.
Put do istine je dug, a ja sam uz Allahovu pomoć zakoračila njime i molim Allaha da uz Njegov pomoć prođem kroz kapije Njegovog Dženneta!
Reći će neki da sam slabić, a ja njima poručujem da sam jaka!
Najljepše riječi su Allahove riječi, a On kaže ‘NISU SLIJEPE OČI, SLIJEPA SU SRCA U GRUDIMA’, ‘A SHVATAJU SAMO RAZUMOM OBDARENI’.
Allah da nagradi sve koji su mi pomagali!

http://www.pozivuraj.com

[pasa]

#33503

“Moj put u Islam”- Žana Pajović

Na početku želim da kažem da sve što sam znala o islamu je to da muslimani čitaju Kur’an i ne jedu svinjetinu. Odrasla sam sa njima, jedan od boljih drugova mi je musliman i baš čudno je to da nikada ga nisam pitala šta je zapravo islam.

Mediji su čudo, predstavljaju islam u najgorem smislu. Muslimane kao teroriste, a istina je potpuno drugačija.
Rođena sam u pravoslavnoj porodici, krštena sam sa 9 godina,u crkvu nisam išla niti sam čitala Bibliju, jer moja otac je ateist mada i okolina je takva da ići u crkvu znači da si ‘lud’. Nemojte misliti da nisam bila vjernik, jer jesam. Vjerovala sam u Isusa kao božijeg sina svim svojim bićem. Slavila Božić i Vaskrs. Vjerovala u njegovo raspeće i da je dao život za naše grijehe. Krst i ikonu bogorodice sa Isusom sa krštenja sam čuvala sve ove god uz sebe.
Kako je sve krenulo? Hm, bio je to jedan zahtjev za prijateljstvo na društvenoj mreži “facebook. Prihvatila sam iako je ime ‘Svijetlo Istine’ meni tada bilo smiješno. Na pitanje ‘Ko si ti?’ dobila sam odgovor ‘Tvoje svijetlo istine’. Odmah me ubacio u grupu ‘Islam ili Hrišćanstvo’ u kojoj sam ostala čisto da vidim šta se tamo dešava.Bilo je svega.

Hrišćani su branili svoje, muslimani svoje.Boljelo me, priznajem, kad god bi muslimani govorili ‘Isus nije razapet, Isus je musliman, Isus nije bog’ i nekad sam ih i vrijeđala kako iznose laži, branila sam hrišćanstvo svom silom. Rekli su mi ‘Imaš čuda u Kur’an-u, imaš dokaze’ a ja sam rekla ‘Kunem se nikad Kur’an čitati neću’. Ušla sam u drugu grupu (pri čemu ostajem u prvoj) i zid je ispunjavao samo hrišćanski teolog, a muslimani su samo komentarisali. Bio je tu jedan musliman koji je tako lijepo govorio. Tako je smireno komentarisao. On mi je slao dokaze iz Kur’ana i ja sam čitala. Vjerovala sam u sve to ali sam odbijala da prihvatim istinu. Muslimani su predstavljali svoju vjeru kako treba i ja sam to vidjela, ali nisam htjela da to prihvatim. U onoj prvoj grupi sam rekla muslimanima da odlazim iz nje i da će mi Bog dati vremena da shvatim šta je istina. Njihov odgovor je bio ‘Otkud znaš, možeš sutra umrijeti?’. Ja sam im odgovorila ‘Ja vjerujem’ i otišla s obije grupe. Ostala sam u kontaktu s nekima od njih, jednim bračnim parom iz Srbije i još nekima. Plakala sam, lila suze i govorila Bogu da me ne ostavlja. Jedna žena (bračni par iz Srbije) mi je slala videe o hrišćanima koji su prešli na islam. Zatim sam je pitala šta je to dova, i ona mi je rekla ‘ Ispruži svoje ruke ka nebu i zamoli Boga da učini tvoja prsa prostranim i da te uputi na pravi put’. Uradila sam to. Nikada neću to zaboraviti. Znala sam da me Bog neće, nisam dovila Isusu već Bogu. I onda sam jedne noći sanjala da sa drugaricom tražim nekog i ne mogu da ga nađem.Tu mi ona kaže nešto što u nisam shvatila u snu i ja je pitam ‘Otkud ti to?’ a ona odgovara ‘ ‘Pa iz Kur’ana’. Kada sam se probudila pomislila sam da to nije ništa, samo san. Ali Bog me ne pušta, ja opet sanjam san kako šetam s nekim i taj neko govori mi o nečemu s akcentom da to nije istina, a ja mu odgovaram ‘Allaha mi istina je’. Znala sam da je to to, Bog me uputio. Ušla sam na net, našla Kur’an i čitala. Nisam sumnjala, šta mi nije bilo jasno pitala sam muža ove žene. Čak mi je na engleskom tumačio moj drug Arap iz Egipta, zatim sam stala posle 20 i nešto sura. A znate zašto? Jer Božja Riječ bi trebalo da se lično čita. I muž ove žene mi je donio Kur’an iz Srbije. Tada sam prvi put čula Arapski jezik na cd-u, srce mi je lupalo prejako. Jedva sam čekala da dođem kući da čitam Kur’an.
Abdest? Smješno, nisam imala pojma šta je to, ali Kur’an se ne smije čitati ako si nečist. Ušla sam na net i posmatrala grupu ‘Islam ili Hrišćanstvo’. Uvidjela sam čovjeka kako na fin način komunicira te mu poslala poruku na”facebooku” s pitanjem ‘Da li si spreman?’. Njegov odgovor je bio ‘Zavisi za šta’ na što sam ja sam odgovorila ‘Da me učiš Islamu’, a on je na to odgovrio ‘Za to sam uvijek spreman’. Moram napomenuti da nikad prije nismo komunicirali. Ja sam mu saopštila svoju situaciju, čitala sam Kur’an, a on mi je tumačio mjesec dana. Pored njega tu su bili još mnogi koji su mi pomagali. Kad sam pročitala Kur’an u koji nisam imala sumnje i koji sam
čitala sa suzama na licu, odlučila sam prihvatiti islam. Izgovorila sam šehadet pred svjedokom i sada pred svima vama svjedočim da ja srcem vjerujem a jezikom izgovaram da nema Boga osim Allaha i svjedočim da ja srcem vjerujem a jezikom izgovaram da je Muhammed Njegov Poslanik i Njegov rob!
Sjećate se mog druga s početka? Kad sam mu rekla da sam muslimanka nije mogao da vjeruje!
Sada klanjam i učim i dalje.
Put do istine je dug, a ja sam uz Allahovu pomoć zakoračila njime i molim Allaha da uz Njegov pomoć prođem kroz kapije Njegovog Dženneta!
Reći će neki da sam slabić, a ja njima poručujem da sam jaka!
Najljepše riječi su Allahove riječi, a On kaže ‘NISU SLIJEPE OČI, SLIJEPA SU SRCA U GRUDIMA’, ‘A SHVATAJU SAMO RAZUMOM OBDARENI’.
Allah da nagradi sve koji su mi pomagali!

http://www.pozivuraj.com

[pasa]

#33786

Svako ko za sebe kaze da je musliman trebao bi provjeriti da li ispunjava uslove da je musliman!? Ti uslovi se zovu imanski šarti i njih ima šest. Da li stvarno vjerujem u dole navedene rečenice ?
U imanskom vjerovanju sadržano je šest temeljnih istina vjere. Ko vjeruje šest imanskih šarta, srcem i jezikom ih izgovara u potpunosti, bez ikakve sumnje, on je vjernik (musliman).

[b]1. Amentu billahi
Ja vjerujem Allaha Uzvišenog

2. we melaiketihi
i meleke Njegove

3. we kutubihi
i objavljene kitabe (knjige)

4. we rusulihi
[i]i poslanike Njegove
[/i]
5. wel jewmil ahiri
i Dan suđenja

6. we bil kaderi hajrihi
we šerihi minellaahi teala
[i] i vjerujem da sve što se4 događa
i zbiva, biva voljom Svemoguđeg[/i]
[/b]
1.Vjerujem u Boga. Bog ima – opstoji, nije ničem sličan. Bog živi, zna, čuje, vidi, sve čini Svojom voljom, svemoćan je, sve stvara, uzdržava i rastvara.

Kad se spomene Božije ime, treba reći i: dželleše’nuhu, to se skraćeno piše dž. š., što znači: Uzvišeni.

2.Vjerujem u Božije meleke. Meleki su Božija nevidljiva bića. Bog, dž. š., je melekima odredio različite dužnosti. Oni nikada ne griješe. Meleki prate čovjeka, donose mu dobre misli i pišu njegova djela. Meleka ima vrlo mnogo, a najpoznatiji su: Džebrail, Azrail, lsrafil i Mikail.

Osim meleka ima i drugih nevidljivih bića koja se zovu džini, kao i šejtani koji donose zle misli. Šejtane odbijamo učeći: Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim (Utječem se Bogu od prokletog šejtana.)

3.Vjerujem u Božije kitabe – Knjige. Božiji Kitabi su Božije Objave, koje su prenosili i tumačili Ijudima Božiji poslanici. Te objave donosio je od Boga melek Džebrail. Najpoznatija su ova četiri kitaba: Tevrat (Tora), koji je dostavljen Musau, a. s., (Mojsiju) i njegovom bratu Harunu (Aronu), Zebur (Psalmi), dostavljen Davudu, a. s., (Davidu), Indžil (Jevanđelje), koji je dostavljen lsau, a. s., (Isusu) i Kur’an – Kitab, koji je objavio Bog, dž. š., po meleku Džebrailu, Svome posljednjem poslaniku Muhammedu, a. s. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku.

Knjiga u kojoj je sadrzan Kur’an zove se Mushaf. Kur’an ima 114 sura (poglavlja) i 6236 ajeta (rečenica).

Svaki musliman treba da zna napamet prvu suru iz Kur’ana i još najmanje dvije sure. Poželjno je da svaki musliman zna da čita (uči) Kur’an i da u svakom većem mjestu bude makar jedna osoba koja zna cio Kur’an napamet (hafiz).

4.Vjerujem u Božije poslanike. Prvi čovjek na zemlji bio je Adem, a. s. Bog, dž. š., stvorio je Adema i njegovu ženu Havvu od kojih je potekao Ijudski rod.

Božiji poslanici bili su odabrani Ijudi, kojima je Bog, dž. š., slao Svoje upute da ih prenose i tumače Ijudima. Božijih poslanika bilo je mnogo, a u Kur’anu je spomenuto poimenice 25.

Svi Božiji poslanici bili su pametni, te bez duševnih i tjelesnih mana, nisu nikada griješili, govorili su uvijek istinu i vjerno su kazivali i tumačili Ijudima Božiju objavu. Prvi Božiji poslanik bio je Adem, a. s., a posljednji Muhammed, a. s. Najpoznatiji Božiji poslanici su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a. s.

Kad se spomene neki Božiji poslanik, treba uz njegovo ime dodati: alejhis-selam, a skraćeno se to piše: a. s.

5.Vjerujem u Sudnji dan. Sudnji dan je vrijeme kada će Bog, dž. š., suditi Ijudima za njihova djela. Ko bude zaslužio milost Božiju bit će nagrađen Džennetom, a ko se bude ogriješio prema Božijim zapovijedima, bit će kažnjen Džehennemom, ukoliko mu Allah ne oprosti. Samo Allah, dž. š., zna kada će biti Sudnji dan. Džennet je mjesto gdje će vječno uživati sve blagodati samo oni koji zasluže Božiju milost. Džehennem je mjesto gdje će, prema grijesima, patiti samo oni koji su se ogriješili prema Božijim zapovijedima, ukoliko im Svemogući ne oprosti.

6.Vjerujem u Božije određenje – kader. Sve što se događa, biva s Božijom odredbom. Bog, dž. š., dao je Ijudima razum i slobodnu volju da se odlučuju za dobra ili zla djela. Čovjek se mora truditi i nastojati da radi dobra djela, a ako ga u životu zadesi kakva nesreća, treba je strpljivo podnijeti.

[pasa]

#33798

Svako ko za sebe kaze da je musliman trebao bi provjeriti da li ispunjava uslove da je musliman!? Ti uslovi se zovu imanski šarti i njih ima šest. Da li stvarno vjerujem u dole navedene rečenice ?
U imanskom vjerovanju sadržano je šest temeljnih istina vjere. Ko vjeruje šest imanskih šarta, srcem i jezikom ih izgovara u potpunosti, bez ikakve sumnje, on je vjernik (musliman).

[b]1. Amentu billahi
Ja vjerujem Allaha Uzvišenog

2. we melaiketihi
i meleke Njegove

3. we kutubihi
i objavljene kitabe (knjige)

4. we rusulihi
[i]i poslanike Njegove
[/i]
5. wel jewmil ahiri
i Dan suđenja

6. we bil kaderi hajrihi
we šerihi minellaahi teala
[i] i vjerujem da sve što se4 događa
i zbiva, biva voljom Svemoguđeg[/i]
[/b]
1.Vjerujem u Boga. Bog ima – opstoji, nije ničem sličan. Bog živi, zna, čuje, vidi, sve čini Svojom voljom, svemoćan je, sve stvara, uzdržava i rastvara.

Kad se spomene Božije ime, treba reći i: dželleše’nuhu, to se skraćeno piše dž. š., što znači: Uzvišeni.

2.Vjerujem u Božije meleke. Meleki su Božija nevidljiva bića. Bog, dž. š., je melekima odredio različite dužnosti. Oni nikada ne griješe. Meleki prate čovjeka, donose mu dobre misli i pišu njegova djela. Meleka ima vrlo mnogo, a najpoznatiji su: Džebrail, Azrail, lsrafil i Mikail.

Osim meleka ima i drugih nevidljivih bića koja se zovu džini, kao i šejtani koji donose zle misli. Šejtane odbijamo učeći: Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim (Utječem se Bogu od prokletog šejtana.)

3.Vjerujem u Božije kitabe – Knjige. Božiji Kitabi su Božije Objave, koje su prenosili i tumačili Ijudima Božiji poslanici. Te objave donosio je od Boga melek Džebrail. Najpoznatija su ova četiri kitaba: Tevrat (Tora), koji je dostavljen Musau, a. s., (Mojsiju) i njegovom bratu Harunu (Aronu), Zebur (Psalmi), dostavljen Davudu, a. s., (Davidu), Indžil (Jevanđelje), koji je dostavljen lsau, a. s., (Isusu) i Kur’an – Kitab, koji je objavio Bog, dž. š., po meleku Džebrailu, Svome posljednjem poslaniku Muhammedu, a. s. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku.

Knjiga u kojoj je sadrzan Kur’an zove se Mushaf. Kur’an ima 114 sura (poglavlja) i 6236 ajeta (rečenica).

Svaki musliman treba da zna napamet prvu suru iz Kur’ana i još najmanje dvije sure. Poželjno je da svaki musliman zna da čita (uči) Kur’an i da u svakom većem mjestu bude makar jedna osoba koja zna cio Kur’an napamet (hafiz).

4.Vjerujem u Božije poslanike. Prvi čovjek na zemlji bio je Adem, a. s. Bog, dž. š., stvorio je Adema i njegovu ženu Havvu od kojih je potekao Ijudski rod.

Božiji poslanici bili su odabrani Ijudi, kojima je Bog, dž. š., slao Svoje upute da ih prenose i tumače Ijudima. Božijih poslanika bilo je mnogo, a u Kur’anu je spomenuto poimenice 25.

Svi Božiji poslanici bili su pametni, te bez duševnih i tjelesnih mana, nisu nikada griješili, govorili su uvijek istinu i vjerno su kazivali i tumačili Ijudima Božiju objavu. Prvi Božiji poslanik bio je Adem, a. s., a posljednji Muhammed, a. s. Najpoznatiji Božiji poslanici su: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a. s.

Kad se spomene neki Božiji poslanik, treba uz njegovo ime dodati: alejhis-selam, a skraćeno se to piše: a. s.

5.Vjerujem u Sudnji dan. Sudnji dan je vrijeme kada će Bog, dž. š., suditi Ijudima za njihova djela. Ko bude zaslužio milost Božiju bit će nagrađen Džennetom, a ko se bude ogriješio prema Božijim zapovijedima, bit će kažnjen Džehennemom, ukoliko mu Allah ne oprosti. Samo Allah, dž. š., zna kada će biti Sudnji dan. Džennet je mjesto gdje će vječno uživati sve blagodati samo oni koji zasluže Božiju milost. Džehennem je mjesto gdje će, prema grijesima, patiti samo oni koji su se ogriješili prema Božijim zapovijedima, ukoliko im Svemogući ne oprosti.

6.Vjerujem u Božije određenje – kader. Sve što se događa, biva s Božijom odredbom. Bog, dž. š., dao je Ijudima razum i slobodnu volju da se odlučuju za dobra ili zla djela. Čovjek se mora truditi i nastojati da radi dobra djela, a ako ga u životu zadesi kakva nesreća, treba je strpljivo podnijeti.

[pasa]

#34307

Džennet – kuća vječnog užitka

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Muslimani i muslimanke su stalno zaokupljeni mišlju o džennetu. Oni klanjaju da bi postigli Allahovo zadovoljstvo i nastanili džennet, poste u najvrućim danima tražeći džennetsku nagradu, ulažu ogrmni trud i čine mnoga dobra djela, s ciljem da ‘’kupe’’ džennetske perivoje. Iskreno se nadaju da će na Sudnjem danu – Danu tuge i kajanja, kada svi ljudi budu okupljeni na jednom mjestu i kada će njihova jedina dova biti: ‘’Gospodaru, spasi, spasi’’, kada će se ljudi razdvojiti u samo dvije skupine, skupinu sretnika i skupinu nesretnika -, njihova imena biti će pročitana u skupini sretnika i da će džennet biti njihovo konačno prebivalište.

Put do dženneta je popločan teškoćama i iskušenjima

Prenosi se od Enesa r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Džennet je prekriven poteškoćama i iskušenjima, a džehennem strastima.’’ (Muslim)

To znači da put do dženneta nije lahak, već je popločan tegobama, iskušenjima, bolom, tugom, suzama, žrtvom i odricanjem. To nije put ispunjen prolaznim užicima, strastima i slastima dunjalučkim. Zbog toga, onaj ko želi džennet nastaniti, mora sebe pripremiti za sve vrste dunjalučkih iskušenja i mora uspješno savladati sve prepreke koje stoje na putu do dženneta.

Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kad je Allah stvorio džennet poslao je meleka Džibrila u džennet i rekao mu: ‘’Idi pogledaj šta sam sve pripremio u džennetu za one koji ga nastane.’’ Melek Džibril je otišao i vidio sve džennetske užitke i blagodati, pa kad se vratio, rekao je: ‘’Tako mi Tvoje Uzvišenosti, neće niko čuti za džennet i njegove ljepote, a da neće ući u njega.’’ Nakon toga Allah je pokrio džennet i put do njega, iskušenjima i poteškoćama, i poslao je Džibrila da ponovo vidi džennet. Nakon što je Džibril vidio da je put do dženneta popločan iskušenjima i nedaćama, kad se vratio rekao je: ‘’Tako mi Tvoje Uzvišenosti, bojim se da niko od ljudi neće ući u džennet.’’ (Ebu Davud i Tirmizi)

Možda se džennet može uporediti sa ogromnim voćnjakom punim ukusnog i raznovrsnog voća i izvorske vode. Međutim, taj voćnjak je ograđen velikim debelim zidom, a pored toga, čuva ga mnoštvo opasnih pasa čuvara, tako da onaj ko želi da uđe u voćnjak i kuša ukusne plodove, mora mnogo truda uložiti kako bi sve prepreke savladao. Slična je situacija i sa džennetom. Ne može uživati u njegovim plodovima osim onaj ko je dobio bitku protiv šejtana, protiv svoga nefsa i niskih strasti, ko je bio strpljiv i postojan na istini. Džennet je cijena za koju je Allah od vjernika kupio živote i imetke njihove, objavivši: ‘’Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur’anu -, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.’’ (Et-Tevba, 111.) Na osnovu ovog ajeta razumijemo riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je kazao: ‘’Zar ne, Allahova roba je skupa. Zar ne, Allahova roba je džennet.’’ (Tirmizi)

Džennetske blagodati

Džennet je vječno prebivalište vjernika, u njemu nema tuge, žalosti, očaja, niti bilo kakvih iskušenja. Njegovi užici ne prestaju niti se radost u njemu smanjuje. O tome govore sljedeći ajeti: ‘’Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.’’ (Es-Sedžde, 16-17.) Primjećujemo kako je ‘’skrivena nagrada’’ u džennetu, koju ljudi ne mogu ni zamisliti, povezana sa ‘’skrivenim’’ noćnim namazom i sedždom u tmini noći, i kako je strah vjernika od Allaha, koji ih podiže iz postelja da klanjaju namaz, povezan sa potpunom sigurnošću i smirajem u džennetu.

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘’Allah je rekao: ‘’Pripremio sam Mojim dobrim robovima, ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku ne može ni naumpasti.’’ (Buharija i Muslim)

Također se prenosi od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’U džennetu postoji stablo ispod kojeg konjanik putuje sto godina. Ako hoćete učite ajet: ‘’I u hladovini postranoj.’’ (El-Vakia’, 30.) U drugoj predaji, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Mjesto u džennetu koje je kolik bič, bolje je od dunjaluka i svega što je na njemu. Jedan jutarnji ili većernji izlazak u brobu na Allahovom putu, bolji je od dunjaluka i svega što je na njemu.’’ (Buharija)

Sa’d ibn Ebi Vekas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kada bi se stanovnik dženneta pojavio na dunjaluku i pokazao svoju zlatnu narukvicu, njen sjaj bi zasjenio sunčevu svjetlost kao što sunce zasjeni sjaj zvijezda.’’ (Tirmizi)

Bera ibn Azib prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na poklon dobio svileni ogrtač, pa su ga ashabi dodirivali i divili se njegovoj nježnosti. Nakon toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Divite se ovom svilenom ogrtaču?! Tako mi Allaha, maramice Sa’d ibn Muaza u džennetu, bolje su i nježnije.’’ (Buharija i Muslim) Komentirajući ovaj hadis, Ibnul-Kajjim je, između ostaloga, rekao: ‘’Nije čudo što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje spomenuo upravo Sa’d ibn Muaza, jer on je među ensarijama bio ono što je Ebu Bekr bio među muhadžirima. Zbog njegove smrti zatresao se Allahov Arš, on se u ime Allaha nije bojao ničijeg prijekora, život je okončao kao šehid, dao je prednost Allahovom zadovoljstvu i zadovoljstvu Njegovog Poslanika, nad zadovoljstvom svog plemena, porodice i saveznika, njegova presuda izdajničkim židovskim plemenima nakon bitke na Hendeku, bila je u skladu sa presudom koju je Allah objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, melek Džibril je lično obavijestio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o Sa’dovoj smrti, tako da će s pravom njegove maramice za brisanje ruku u džennetu, biti bolje i ljepše od svilenih vladarskih ogrtača na dunjaluku.’’ A mi na ovo dodajemo: ‘’Nije čudo što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, za svog života vidio i druge ashabe u džennetu, poput Omera r.a. i Bilala r.a., o čemu svjedoče i sljedeće predaje. Naime, Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’U snu mi je pokazan džennet i onda sam pored jednog dvorca vidio ženu koja se abdestila, pa sam je upitao: ‘’Čiji je ovo dvorac?’’ Ona je odgovorila: ‘’Ovo je dvorac Omera ibn Hattaba.’’ Omere, ja sam se tada sjetio tvoje ljubomore, pa sam se okrenuo i otišao.’’ (Buharija i Muslim)

U drugoj predaji stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Bilala r.a.: ‘’Obavijesti me o tvom najboljem djelu u koje polažeš najviše nade, jer ja sam čuo tvoje korake u džennetu?’’ Bilal je odgovorio: ‘’Allahov Poslaniče ja ne znam neko posebno djelo u koje bih mogao polagati nadu osim što poslije svakog abdesta klanjam dva rekata dobrovoljnog namaza.’’ (Buharija i Muslim)

Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio nas je također da u džennetu nema spavanja, jer bi san prekinuo vječni užitak džennetlijama. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’San je brat smrti, stanovnici dženneta neće spavati.’’ (Silsiletus-sahiha)

Ibnul-Kajjim o džennetu

Inspirisan kur’ansko-hadiskim kazivanjima o džennetu, Ibnul Kajjim el-Dževzi, u svojoj knjizi Hadil-ervah, ovako je opisao džennet i njegove blagodati:

‘’Kako smrtni čovjek da zamisli kuću koju je Allah svojom rukom stvorio i ukrasio, i učinio je vječnim boravištem onima koji su zaslužili Njegovu ljubav, zatim je ispunio rahmetom i Svojim zadovoljstvom, a ulazak u džennet opisao kao najveći uspjeh?!

No, ako pitaš o zemlji džennetskoj, znaj da je to misk i šafran, a ako pitaš za džennetski strop, pa, njegov strop je arš Allaha, Milostivog. A o njegovim ciglama ako pitaš, znaj da su one od srebra i zlata, isto kao i grane na njegovim stablima, a plodovi njegovi su nježniji od pjene, a slađi od meda. Ako pitaš za njegove rijeke, znaj da džennetom teku rijeke od mlijeka koje nikada ne mjenja svoj okus i koje se ne kvari, i rijeke od vina koje je ukusno onima koji ga piju, i rijeke od čistog meda. Za hranu i piće džennetsko ako pitaš, pa to je voće raznovrsno i meso ptičije koje ti duša zaželi, a njegovi napitci su: tesnim, zendžebil i kanfor. Njegovo posuđe i njegove čaše su od zlata i srebra, a ipak prozirne kao da su od stakla.

O džennetskim kapijama i njihovoj širini ako pitaš, znaj da konjanik na brzom atu, četrdeset godina putuje s jednog na drugi kraj kapije, al’ će doći dan kad će na tim kapijama biti velika stiska i gužva. I znaj da hladovinu džennetsku, konjanik ne može preći za stotinu godina.

Ako pitaš o prostranstvu džennetskom, znaj da će onaj ko bude imao najmanji posjed u džennetu, hiljadu godina obilaziti svoj posjed: dvorce, palaće, bašće i vrtove, i opet ih neće moći obići.

Ako pitaš o džennetskim šatorima, znaj da je dužina jednog šatora od šupljeg bisera šezdeset milja, a u dvorcima i palačama džennetskim su sobe sve jedne iznad drugih, a ispod njih teku džennetske rijeke. Za odjeću džennetsku ako pitaš, onda znaj da je to svila i zlato, a postelje u džennetu su od kadife, prostrte na uzvišenim mjestima. Lica stanovnika dženneta će biti blistava kao mjesec u uštapu, svi će imat po trideset i tri godine, a visina njihova biće kao visina praoca im Adema a.s. Oni će slušati pjesme koje će im svojim milozvućnim glasovima pjevati njihove supruge-hurije, od kojih je, što se stvorenja tiče, veličanstveniji samo govor meleka i Allahovih poslanika, a najveličanstvenji govor koji će džennetlije čuti, je govor Gospodara svjetova.

Posluga stanovnika dženneta bit će mladići čija mladost ne prolazi, a kad ih pogledaš izgledaju kao da su biser prosuti.

Ako pitaš o nevjestama i suprugama stanovnika dženneta, znaj da su to djevice čijim venama teku sokovi vječne mladosti, a osmjeh poput sunca blista na njihovim svijetlim licima i obrazima. Kad dočeka svog voljenog, pa šta reći o susretu dva čedna i nevina bića, dva prekrasna cvijeta čistom ljubavlju opijena. O kako će samo medene riječi, džennetska ljepotica upućivati svom voljenom, sve dok mu u zagrljaj ne padne, a šta tek reći o tom zagrljaju dviju zaljubljenih mladih grana koje su svoje ‘’ruke’’- mladice, obavile i ispreplele jedna oko druge. Njen voljeni će svoj odraz vidjeti na njenim obrazima kao u ogledalu, kao što će vidjeti srž potkoljenica njezinih. Kad bi se džennetska ljepotica na dunjaluku pojavila, svojim mirisom bi ispunila prostor između nebesa i Zemlje, sunčeva svjetlost bi ugasla pred njenom svjeltošću, kao što ugasne svjetlost zvijezda pred sunčevim svjetlom. Mahrama na glavi džennetskih ljepotica je vrijednija od dunjaluka i svega što je na njemu, one su potpuno čiste i čedne, nikakvih fizioloških potreba neće imati, njihova odjeća se nikada neće pohabati niti će njihova ljepota ikada proći i nestati. One su simbol vjernosti i odanosti, stidne i oborenih pogleda, osim svojih muževa nikada nikog neće ni pogledati. Prije toga nije je dodirnuo ni čovjek ni džin, a kada se pojavi u dvorcu svoga muža, cijeli dvorac će obasjati svojom svjetlošću.

Ako pitaš o njihovim zjenicama, pa to je najljepše crno na čistom bijelom. Njihov stas je vitkiji od najvitkijih grana, grudi su im poput dva zrela, nabrekla nara, a koža im je kao safir i merdžani. Ako pitaš o njihovom ahlaku, pa one su hajratun-hisan, djeve koje su kod sebe sakupile ljepotu i dobrotu, fizičku i duhovnu ljepotu, one su radost za oči i smiraj za dušu. A ako pitaš o danu jevmul-mezid – danu viška i dodatne nagrade za džennetlije, znaj da se on odnosi na viđenje Allahovog lica koje će džennetlije vidjeti kao što se vidi sunce usred dana i mjesec u uštapu.

O, sreće i radosti za one koji će gledati u Allahovo lice, i velike li nesreće i tuge za one kojima će taj užitak uskraćen biti.’’

Da li je džennet već stvoren?

Spominjući Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, noćno putovanje i uzdignuće na nebo, Allah dž.š. u Kur’anu je rekao: ‘’On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l-munteha’a kod kojeg je džennetsko prebivalište.’’ (En-Nedžm, 13-15.) Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je na svom noćnom putovanju vidio Sidretul-munteha i kod nje je vidio džennet, kako stoji u predaji koju su zabilježili Buharija i Muslim od Enesa r.a. Taj hadis završava se Poslanikovim riječima: ‘’Zatim me je Džibril poveo dok nismo došli do Sidretul-muntehaa koju je prekrivalo nešto za što ni sam ne znam šta je. Zatim sam ušao u džennet kad ono njegov svod od bisera, a njegova zemlja od miska.’’

Sljedeći hadis je također dokaz da je džennet već stvoren. Naime, Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kada se mrtvac položi u kabur, on čuje bat koraka onih koji se vraćaju kući sa njegove dženaze. Pa, ako je bio vjernik, njegov namaz će biti pored njegove glave, post s desne, a zekat s lijeve strane, dok će mnogobrojne nafile i ostala dobra djela biti kod njegovih nogu. Kada se melek, koji je zadužen da kažnjava u kaburu one koji su to zaslužili, približi vjerniku od njegove glave, njegov namaz će reći: ‘’Nemaš ti pristupa njemu.’’ To isto će reći i njegov post, zekat i ostala dobra djela i dobrovoljni ibadeti. Zatim će mu biti naređeno da sjedne, pa će biti upitan: ‘’Šta kažeš o čovjeku koji vam je poslan?’’ On će odgovoriti: ‘’Sačekajte da klanjam namaz, pa ću vam odgovoriti.’’ Meleki će reći: ‘’Nemaš ti više potrebu da klanjaš, već nam reci šta kažeš o čovjeku koji vam je poslan?’’ Odgovorit će: ‘’On je Muhammed, i ja vjerujem da je on posljednji Allahov poslanik i da ga je Allah poslao sa istinom.’’ Zatim će mu biti rečeno: ‘’S tim si živio, na tome si umro i na tome ćeš biti proživljen.’’ Onda će mu se otvoriti vrata dženneta i reći će mu se: ‘’Ovo je tvoje mjesto i ono što ti je Allah obećao u njemu.’’ Nakon toga će se povećati njegova sreća i čežnja za džennetom. Zatim će mu se otvoriti vrata džehennema i reći će se: ‘’Ovo bi bilo tvoje mjesto da si bio nepokoran Allahu.’’ Nakon toga kabur će mu se proširti sedamdeset stopa i biće ispunjen nurom, a njegova duša će se vratiti u džennet u pticu koja je zakačena o dženentsko stablo ispod Arša. U tom smislu su riječi Allahove: ‘’Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi što hoće.’’ (Ibrahim, 27.) A kada nevjernik bude položen u kabur, on pored svoje glave, niti bilo s koje strane, neće imati nikakvu zaštitu. Nakon toga biće mu naređeno da sjedne, pa će biti upitan o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a on će odgovoriti: ‘’Ne znam ništa osim ono što su ljudi pričali o tome.’’ Tada će mu biti rečeno: ‘’Sa time si živio, na tome si umro i na tome ćeš biti proživljen. Onda će mu se otvoriti vrata džehennemska i biće mu rečeno: ‘’Ovo je tvoje mjesto i ono što ti je Allah u njemu pripremio. Njemu će se tada povećati tuga i nesreća. Zatim će mu biti otvorena džennetska vrata i reći ćemu se: ‘’Ovo bi bilo tvoje mjesto da si bio pokoran Allahu.’’ Nakon toga kabur će mu se stjesniti toliko da će dijelovi tjela prelaziti s jedne na drugu stranu. ‘’ (Sahih et-tergib vet-terhib)

Gdje se nalazi džennet?

Citirani ajet iz sure En-Nedžm, aludira na to da se džennet nalazi kod Sidretul-muntehaa, a potvrđeno je da se Sidretul-munteha nalazi iznad nebesa. Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u djelu Hadil-ervah, spominje predaju od Ibn Abasa koji je rekao da se džennet nalazi iznad sedmog neba, a Allah će učiniti da na Sudnjem danu bude gdje on to bude htio, a džehennem je ispod sedmog sloja zemlje. Osim toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’U džennetu postoji stotinu deredža (stepeni) koje je Allah pripremio za mudžahide na Njegovom putu. Između svake deredže je razdaljina koliko između nebesa i zemlje. Pa, kada tražite od Allaha, onda tražite džennet Firdevs, jer je to središnji i najuzvišeniji džennet, iznad kojeg je Allahov Arš ispod kojeg izviru džennetske rijeke.’’

Najniži i najviši stepen u džennetu

Od Ebu Hurejre r.a. prenosi se da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Musa a.s. je upitao Allaha dž.š.: ‘’Gospodaru, ko će imati najniži stepen u džennetu?’’ Allah mu je objavio: ‘’To je čovjek koji će doći pred džennet nakon što sve džennetlije uđu u džennet, pa će mu biti rečeno: ‘’Uđi u džennet!’’ On će odgovoriti: ‘’Gospodaru, kako da uđem kad su svi ljudi ušli i zauzeli ono što im pripada?!’’ Allah će mu onda reći: ‘’Jesi li zadovoljan da imaš u džennetu onoliko koliko je imao jedan od dunjalučkih kraljeva?’’ Odgovorit će: ‘’Jesam Gospodaru!’’ Onda će mu Allah reći: ‘’Tebi pripada četiri puta toliko.’’ Čovjek će reći: ‘’Zadovoljan sam Gospodaru!’’ Allah će mu opet reći: ‘’Tebi pripada deset puta toliko, ti ćeš u džennetu imat sve što tvoje oko vidi i duša poželi.’’ On će odgovoriti: ‘’Zadovoljan sam Gospodaru!’’ nakon toga, Musa a.s. je upitao: ‘’A ko će onda imati najveći stepen u džennetu?’’ Allah dž.š. mu je objavi: ‘’To su oni kojima sam ja nagradu svojom rukom pripremio, a pripremio sam im ono što oko nije vidjelo, niti uho čulo i što čovjeku ne može ni naumpasti.’’ (Muslim)

Šehidima i učačima Kur’ana pripadaju visoki stepeni u džennetu

Poslanik, sallallahu alejhi ve selelm, obavijestio nas je da će šehidi biti među onima koji će dostići visoke stepene u džennetu, kada je rekao: ‘’Najbolji šehidi su oni koji su se borili na Allahovom putu u prvim borbenim redovima i nisu ustuknuli niti su se povlačili dok nisu poginuli. Oni će uživati u soboma na najuzvišenijem mjestu u džennetu. Njima će se Gospodar nasmijati (dok se budu hrabro borili), a kome se Allah nasmije, taj neće polagati račun na Sudnjem danu.’’ (Buharija i Muslim)

Prenosi se od Ebu Hurejre da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Na Sudnjem danu doći će učač Kur’ana, pa će Kur’an reći: ‘’Gospodaru, ukrasi ga!’’ Nakon toga Allah će narediti da mu se na glavu stavi kruna časti. Onda će Kur’an reći: ‘’Gospodaru, povećaj mu ukras i počast!’’ Nakon toga Allah će narediti da se zaogrne ogrtačem časti. Onda će Kur’an reči: ‘’Gospodaru, budu zadovoljan s njim!’’ Nakon toga biće mu rečeno: ‘’Uči i penji se prema džennetskim visinama, i za svaki proučeni ajet imat ćeš sevab i nagradu.’’ (Sahihul-džami’)

El-Vesile je najveći stepen u džennetu

To je stepen koji će imati Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. U tom smislu je i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Kada čujete muezina da uči ezan, ponavljajte za njim riječi koje on izgovara, nakon toga donesite na mene salavat, jer ko na mene donese jedan salavat, Allah na njega donese deset salavata. Zatim tražite za mene el-vesile od Allaha. To je stepen u džennetu koji će imati jedan Allahov rob, a ja se nadam da sam ja taj. Onaj ko bude za mene tražio el-vesile, biće mu dozvoljen moj šefa’at.’’ (Muslim) Taj stepen zove se el-vesile, jer je nabliži Allahovom Aršu i to je stepen koji čovjeka najviše približava Allahu.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘’Među stanovnicima dženneta biće i onih kojima će se povećati stepeni u džennetu, pa će takav reći: ‘’Gospodaru, odakle meni ovo?’’ Allah će mu reći: ‘’To je posljedica dove tvoje djece za tebe.’’ (Sahihul-džami’)

Kako god vjernici mole Allaha da ih svojom milošću uvede u džennet, tako isto i džennet moli Allaha da ga napuni Njegovim odabranim robovima.

U hadisu koji su zabilježili Tirmizi i Ibn Madže od Enesa r.a., stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Ko tri puta zatraži džennet od Allaha, džennet rekne: ‘’Gospodaru uvedi ga u džennet!’’ A ko tri puta zatraži utočište od džehennema, tada džehennem kaže: ‘’Gospodaru, zaštiti ga od džehennema!’’ U drugoj predaji stoji: ‘’Koji god vjernik sedam puta na dan zatraži utočište kod Allaha od džehennemske vatre, džehennem rekne: ‘’Gospodaru, Tvoj rob te moli da ga spasiš od mene, pa ga spasi!’’ Koji god vjernik sedam puta na dan moli Allaha za džennet, džennet rekne: ‘’Gospodaru, Tvoj rob te moli da ga nagradiš džennetom, pa ga uvedi u džennet!’’ (Silsiletus-sahiha)

Autor: Muhamed Nasirudin El-Uvejd

Saff, br. 300.
http://www.minber.ba

[Author]

Posts