[mirsad_d]

#34593

[b]Svjedok Ibro Bajić: Marjanović je odveo moju porodicu, kojoj se izgubio trag
[/b]
Suđenje pred Sudom BiH za zločine u Rogatici
Autor Fena | Objavljeno 02.11.2011. u 02:34
http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/iz-minute-u-minutu/62594-svjedok-ibro-bajic-marjanovic-je-odveo-moju-porodicu-kojoj-se-izgubio-trag.html

Sud BiH Sud BiH

Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedok Tužilaštva BiH je rekao da je 1996. godine od maćehe saznao da je optuženi Zoran Marjanović sredinom 1992.uhapsio njegovu porodicu, od kada se ocu gubi svaki trag.

Svjedok Ibro Bajić je rekao da je oca Nurku posljednji put vidio u Žepi kada se sa suprugom i četvero djece odlučio vratiti u svoje selo Babljak (općina Rogatica), iz kojeg su prethodno izbjegli.

“Poslije rata sam saznao šta se desilo. Mevlija mi je rekla da ih je Zoran odveo na Borike (općina Rogatica) automobilom kojim je upravljao neki čovjek. Rekla mi je da su Nurku odvojili, a ostale su prebacili u Rogaticu”, kazao je svjedok Bajić, dodavši da do danas ne zna za sudbinu oca.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

Porodica je potom, kako je navedeno u optužnici, odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili ih u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Rasema Bajić, druga svjedokinja državnog tužilaštva, rekla je da je u logoru u Vlasenici 1992. godine saznala od Muje Ćeske da je optuženi Marjanović zarobio porodicu Bajić.

“On mi je rekao da ih je Zoran zarobio na Marinoj Homori, te ih odveo na Borike. Rekao mi je da su djevera Nurku tu ostavili, a da su Mevlija i djeca prebačeni u Rogaticu, gdje su ostali deset dana”, kazala je Rasema Bajić.

Svjedokinja je rekla da je Ćesko o zarobljavanju porodice Bajić saznao od Mevlije, Nurkine supruge, dok su bili zarobljeni u logoru u Rogatici.

Osim sa Ćeskom, o zarobljavanju porodice Bajić svjedokinja je, kako je ispričala, razgovarala i s Mevlijom nakon što je izašla iz logora.

Nastavak suđenja zakazan je za 9. novembar, kada je planirano da Tužilaštvo sasluša dva nova svjedoka, prenosi BIRN – Justice Report.

[mirsad_d]

#34620

[b]Svjedok Ibro Bajić: Marjanović je odveo moju porodicu, kojoj se izgubio trag
[/b]
Suđenje pred Sudom BiH za zločine u Rogatici
Autor Fena | Objavljeno 02.11.2011. u 02:34
http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/iz-minute-u-minutu/62594-svjedok-ibro-bajic-marjanovic-je-odveo-moju-porodicu-kojoj-se-izgubio-trag.html

Sud BiH Sud BiH

Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedok Tužilaštva BiH je rekao da je 1996. godine od maćehe saznao da je optuženi Zoran Marjanović sredinom 1992.uhapsio njegovu porodicu, od kada se ocu gubi svaki trag.

Svjedok Ibro Bajić je rekao da je oca Nurku posljednji put vidio u Žepi kada se sa suprugom i četvero djece odlučio vratiti u svoje selo Babljak (općina Rogatica), iz kojeg su prethodno izbjegli.

“Poslije rata sam saznao šta se desilo. Mevlija mi je rekla da ih je Zoran odveo na Borike (općina Rogatica) automobilom kojim je upravljao neki čovjek. Rekla mi je da su Nurku odvojili, a ostale su prebacili u Rogaticu”, kazao je svjedok Bajić, dodavši da do danas ne zna za sudbinu oca.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

Porodica je potom, kako je navedeno u optužnici, odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili ih u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Rasema Bajić, druga svjedokinja državnog tužilaštva, rekla je da je u logoru u Vlasenici 1992. godine saznala od Muje Ćeske da je optuženi Marjanović zarobio porodicu Bajić.

“On mi je rekao da ih je Zoran zarobio na Marinoj Homori, te ih odveo na Borike. Rekao mi je da su djevera Nurku tu ostavili, a da su Mevlija i djeca prebačeni u Rogaticu, gdje su ostali deset dana”, kazala je Rasema Bajić.

Svjedokinja je rekla da je Ćesko o zarobljavanju porodice Bajić saznao od Mevlije, Nurkine supruge, dok su bili zarobljeni u logoru u Rogatici.

Osim sa Ćeskom, o zarobljavanju porodice Bajić svjedokinja je, kako je ispričala, razgovarala i s Mevlijom nakon što je izašla iz logora.

Nastavak suđenja zakazan je za 9. novembar, kada je planirano da Tužilaštvo sasluša dva nova svjedoka, prenosi BIRN – Justice Report.

[mirsad_d]

#34810

Marjanović: Odvođenje oca
Justice report
09 novembar 2011
http://www.bim.ba/bh/295/10/33773/

Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedok Tužilaštva BiH je kazao kako je oca zadnji put vidio u mjestu Borike, gdje je njegovu porodicu doveo optuženi Zoran Marjanović.

Ismet Bajić, koji je 1992. imao tri i po godine, ispričao je kako je sa svojom porodicom krenuo iz Žepe prema selu Babljak (općina Rogatica) kada su ih zaustavili vojnici. Bajić je kazao kako se sjeća da je čuo da njegovi roditelji govore da je među vojnicima koji su ih zaustavili bio i njihov komšija Zoran Marjanović.

“Bijelim vozilom, u kojem je bio i Marjanović, prevezeni smo do mjesta Borike. Tu smo svi izašli iz vozila, a dvojica vojnika tada odvode mog oca. Ja sam plakao, a jedan od vojnika mi je rekao da mom ocu ni dlaka s glave neće faliti. Oca Nurku od toga dana nismo vidjeli”, rekao je Bajić.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. godine u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

U optužnici se navodi da je porodica odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili ih u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Svjedok Bajić je kazao kako je njegova porodica iz mjesta Borike odvedena u jedan objekat u Rogatici, odakle su prebačeni u Kladanj, a zatim u Visoko.

“Sliku odvođenja oca nikada neću zaboraviti. Volio bih da znam gdje su njegove kosti, da mu mogu otići na mezar”, rekao je Bajić.

Sabaheta Zulfić, druga svjedokinja Tužilaštva BiH koja je saslušana na ovom ročištu, kazala je kako joj je Mevlija Bajić ispričala da je iz Žepe krenula prema Rogatici i tada ju je zarobio Marjanović.

“Poznavala sam Marjanovića i njegovu porodicu, jer su živjeli blizu moje kuće. Naši odnosi s porodicom Marjanović do rata su bili dobri”, kazala je Zulfić.

Svjedokinja Zulfić je ispričala kako je u julu 1992. godine živjela u selu Babljak sa svojom porodicom kada su nepoznati vojnici odveli njenog svekra, a zatim dva djevera i muža.

“Vojnici su došli jedan dan i odveli mog svekra, a nakon nekoliko dana došli su da traže i mog muža i njegovu braću. Svekrva je pitala zašto ih vode, a vojnici su joj kazali kako idu na ispitivanje. (…) Muža više nisam vidjela”, rekla je Zulfić.

Nakon nekoliko dana, kako je kazala Zulfić, srpska vojska je došla u selo i sve stanovištvo je prevezla do mjesta Borike, gdje su muškarce izdvojili iz kamiona, a ostale su prevezli u Vlasenicu.

Naredno suđenje zakazano je za 1. decembar 2011. godine.
S.U.

[mirsad_d]

#34827

Marjanović: Odvođenje oca
Justice report
09 novembar 2011
http://www.bim.ba/bh/295/10/33773/

Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedok Tužilaštva BiH je kazao kako je oca zadnji put vidio u mjestu Borike, gdje je njegovu porodicu doveo optuženi Zoran Marjanović.

Ismet Bajić, koji je 1992. imao tri i po godine, ispričao je kako je sa svojom porodicom krenuo iz Žepe prema selu Babljak (općina Rogatica) kada su ih zaustavili vojnici. Bajić je kazao kako se sjeća da je čuo da njegovi roditelji govore da je među vojnicima koji su ih zaustavili bio i njihov komšija Zoran Marjanović.

“Bijelim vozilom, u kojem je bio i Marjanović, prevezeni smo do mjesta Borike. Tu smo svi izašli iz vozila, a dvojica vojnika tada odvode mog oca. Ja sam plakao, a jedan od vojnika mi je rekao da mom ocu ni dlaka s glave neće faliti. Oca Nurku od toga dana nismo vidjeli”, rekao je Bajić.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. godine u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

U optužnici se navodi da je porodica odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili ih u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Svjedok Bajić je kazao kako je njegova porodica iz mjesta Borike odvedena u jedan objekat u Rogatici, odakle su prebačeni u Kladanj, a zatim u Visoko.

“Sliku odvođenja oca nikada neću zaboraviti. Volio bih da znam gdje su njegove kosti, da mu mogu otići na mezar”, rekao je Bajić.

Sabaheta Zulfić, druga svjedokinja Tužilaštva BiH koja je saslušana na ovom ročištu, kazala je kako joj je Mevlija Bajić ispričala da je iz Žepe krenula prema Rogatici i tada ju je zarobio Marjanović.

“Poznavala sam Marjanovića i njegovu porodicu, jer su živjeli blizu moje kuće. Naši odnosi s porodicom Marjanović do rata su bili dobri”, kazala je Zulfić.

Svjedokinja Zulfić je ispričala kako je u julu 1992. godine živjela u selu Babljak sa svojom porodicom kada su nepoznati vojnici odveli njenog svekra, a zatim dva djevera i muža.

“Vojnici su došli jedan dan i odveli mog svekra, a nakon nekoliko dana došli su da traže i mog muža i njegovu braću. Svekrva je pitala zašto ih vode, a vojnici su joj kazali kako idu na ispitivanje. (…) Muža više nisam vidjela”, rekla je Zulfić.

Nakon nekoliko dana, kako je kazala Zulfić, srpska vojska je došla u selo i sve stanovištvo je prevezla do mjesta Borike, gdje su muškarce izdvojili iz kamiona, a ostale su prevezli u Vlasenicu.

Naredno suđenje zakazano je za 1. decembar 2011. godine.
S.U.

[mirsad_d]

#35131

Rajko Kušić ponekad u Rogatici
Justice report
Piše: Amer Jahić
18 novembar 2011
http://www.bim.ba/bh/296/10/33828/
Tokom rata jedan od najodgovornijih za progon, zatvaranja i ubijanja Bošnjaka u Rogatici, prema kazivanju svjedoka, bio je Rajko Kušić, tadašnji komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

“Kušić je uperio automat u mene i rekao: ‘Priznaj mi sve što te budem pitao ili ćeš biti ubijen, ili ću te poslati na Vraca da ti vade oči, sijeku uši…’ Odgovorio sam mu: ‘Možeš, komandante, šta hoćeš, ali što si ovdje saznao drugačije ne može biti.’ Međutim, on i vojnici me udaraju nogom u glavu, pa pozadi…”, priča sagovornik BIRN-a koji se poslije rata vratio u Rogaticu, pa zbog sigurnosnih razloga ne objavljujemo njegov identitet.

Unatoč izjavama svjedoka, Kušić nije optužen ni u Haškom tribunalu ni u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini. U Tužilaštvu BiH su rekli da imaju istragu koja sumnjiči više osoba za zločine počinjene u Rogatici, ali ne mogu potvrditi da li je Kušić među njima.

Ekipa BIRN – Justice Reporta odlazi u Rogaticu kako bismo razgovarali s mještanima o Rajku Kušiću. Oni koji ga poznaju objašnjavaju da je živio u “Karanfil Mahali”, ali da više ne boravi tu, i da ga nećemo naći.

“Dolazi u Rogaticu kada su kakve slave, kada je nešto… Proleti i niko ga ne vidi. Čim živiš ovdje, ne smiješ puno zabadati nos i pitati gdje je”, kaže jedan Rogatičanin, uz tvrdnju da je čuo da je Kušić bio u Rogatici u prvoj polovini ove godine.

Gutanje metaka i dobijanje batina

Nakon višednevnog granatiranja u maju 1992. godine, srpska vojska zauzela je Rogaticu i okolna mjesta. Ubrzo nakon toga, Kušić postaje komandant Rogatičke brigade, koja je djelovala u sklopu VRS-a.

Njegov zadatak, kako su ispričali svjedoci u Haškom tribunalu, bio je “očistiti” grad, pa su po njegovom naređenju muškarci, žene i djeca zatvarani najčešće u dva logora – Srednjoškolski centar “Veljko Vlahović” i Poljoprivredno dobro “Rasadnik”.

Oko 1.350 ljudi je prošlo kroz ta dva logora, u kojima su zabilježena zlostavljanja, ubistva i silovanja.

“Sve je bilo pod kontrolom Rajka Kušića”, izjavio je Ramiz Alajbegović tokom svjedočenja na suđenju Momčilu Krajišniku, bivšem visokorangiranom političaru Republike Srpske (RS) koji je 2009. u Haagu osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u BiH.

Šefik Hurko kaže da se dobro sjeća 14. augusta 1992. godine, kada je gutao metke i dobijao batine pred tadašnjim komandantom Rogatičke brigade. Hurko tvrdi da je Kušić njega i majku zatvorio u školu “Veljko Vlahović”, te da su nakon dva dana prebačeni u logor “Rasadnik”. Njegovog oca, kaže, Kušić je odveo na ispitivanje, te je onda i on doveden u “Rasadnik”.
Šefik Hurko
Šefik Hurko

Hurko se prisjeća kako su u garažu kuće Miće Andrića u selu Kosova (općina Rogatica) ušla četiri vojnika, od kojih se jedan predstavio kao Rajko Kušić, komandant srpske vojske u Rogatici.

“Jedan vojnik je kod mene našao kutiju metaka od pištolja, i onda počinje da me udara metcima.Vojnik mi je naredio da jedem metke, i tri ili četiri komada sam progutao, dok su mog oca tukli”, kaže Hurko, ističući da je zajedno sa majkom kasnije odvezen u logor “Rasadnik”, vozilom u kojem je bio i Kušić.

Hurko opisuje kako je i u logoru “Rasadnik”, gdje su nastavljena brojna zlostavljanja i prebijanja, Kušić imao zapovjedništvo nad time da zarobljenike vode na vatrenu liniju, tuku i seksualno zlostavljaju

Rogatičanin čiji je identitet poznat BIRN – Justice Reportu kaže da je u ljeto 1992. godine, po “Kušićevoj naredbi”, zajedno sa njim preko 100 Bošnjaka odvedeno i zatvoreno u različite objekte, među kojima i u logor “Rasadnik”.

“Jedan je bio zatvoren sedam dana u WC-u. Kada je izveden, ubadan je nožem u sali u kojoj su bili žene i djeca”, priča Rogatičanin jedan od događaja koji se desio dok je bio zatvoren u “Rasadniku”.

Unatoč spominjanju Kušića i pred Haškim tribunalom i u razgovoru sa žrtvama iz Rogatice, još uvijek se ne zna da li postoji istraga protiv ovog bivšeg komandanta Rogatičke brigade.

“Više osoba se sumnjiči za zločine u Rogatici i okolini”, kazao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, istaknuvši da ne može potvrditi da li je među tim osobama i Rajko Kušić.

Naredba za izvođenje

Kušić se spominje u presudama i dosadašnjim optužnicama protiv drugih osoba.

U optužnici protiv Dragoja Paunovića – kojeg je Sud BiH osudio na 20 godina zatvora zbog zločina u Rogatici – navodi se da je Radisav Ljubinac po naredbi Rajka Kušića 15. augusta 1992. godine iz logora “Rasadnik” u obližnje selo Duljevac dovezao 27 Bošnjaka. Oni su, kako stoji u optužnici, korišteni kao živi štit ispred srpske vojske tokom napada na položaje Armije BiH (ABiH), kada ih je nekoliko ranjeno.

Nakon što su upotrijebljeni kao živi štit, navodi se u optužnici, civili su strijeljani, ali su trojica preživjela.

Radisav Ljubinac je osuđen u Sudu BiH na 10 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Rogatici.

Armin Baždar, koji je u vrijeme tih događaja imao 15 godina, kazao je da su uz Paunovića strijeljanje izvršili i drugi vojnici.

“Daidža mi je odmah rekao da nas vode da nas ubiju. Držao sam ga za ruku i, kad je krenula paljba, sjećam se da je nas nekoliko molilo da ne pucaju. Nakon pogotka u lijevu ruku, pao sam i onda sam vidio kako pada i moj daidža”, kazao je Baždar u septembru ove godine na suđenju Radovanu Karadžiću.

Baždar je ispričao da je čuo preko radiostanice i kratak razgovor koji je Paunović vodio s Kušićem.

“Paunovića je neko pitao: ‘Ko je pucao?’ On je odgovorio: ‘Špiro je pucao’, i pitao: ‘Ko pita?’, a odgovor je bio: ‘Rajko Kušić je’”, ispričao je Baždar.

Nakon odlaska vojnika s mjesta strijeljanja, Baždar se krio više od 18 sati i onda je, kako je rekao, uspio prijeći na područje koje je bilo pod kontrolom ABiH.

Kušić je, prema kazivanju svjedoka, jedno vrijeme bio i u problemu jer nije na vrijeme “očistio” Rogaticu.

Zaštićeni svjedok 382 kazao je da je Kušić održao govor u zbornici škole “Veljko Vlahović”, kada je rekao da je u problemu jer je probio rok za čišćenje Rogatice.

“Kasnim sa čišćenjem Rogatice jer su drugi gradovi već zauzeti. Rogatica nije, i ja moram podnijeti izvještaj na Palama zašto je probijen rok za čišćenje”, kazao je svjedok, istaknuvši da je Kušić krivio Bošnjake što ne daju tačne informacije kada ih ispituju.

Mještani Rogatice uglavnom znaju ko je bio i šta je radio Kušić, ali ne znaju gdje trenutno živi. Neki misle da živi u Srbiji, u okolini Beograda, te da povremeno dolazi u rodnu Rogaticu.

Rogatičanin koji danas živi u Sarajevu, ali često ide u rodni kraj, kaže da je Kušića posljednji put vidio 2008. godine i to na kraju sela Brankovići, kod ulaza na šumski put.

“Izišao je iz automobila ‘niva’ i pričao s dvojicom ljudi. Kada sam mu prišao na 10 do 15 metara, pogledao je u mene i onda je zaklonio glavu rukom. Bio je u teksasnim crnim pantalonama, crnoj košulji i imao je kačket na glavi”, kaže sagovornik BIRN – Justice Reporta.

Osim tada, Kušića je, kaže sagovornik, često viđao do 1998. godine, od kada se, smatra, počeo kriti.

Neki Srbi iz Rogatice kažu da Kušić, koji je živio u Karanfil Mahali, više ne boravi u svom gradu.

“Možda je u Australiji, Belgiji… I da zna neko gdje je, k’o da bi rekao”, govori jedan mještanin Rogatice, dok drugi ističe: “Nećeš ga ovdje zglave naći, prijatelju.”

Amer Jahić je novinar BIRN – Justice Reporta. amer.jahic@birn.eu.com. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.

[mirsad_d]

#35150

Rajko Kušić ponekad u Rogatici
Justice report
Piše: Amer Jahić
18 novembar 2011
http://www.bim.ba/bh/296/10/33828/
Tokom rata jedan od najodgovornijih za progon, zatvaranja i ubijanja Bošnjaka u Rogatici, prema kazivanju svjedoka, bio je Rajko Kušić, tadašnji komandant Rogatičke brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

“Kušić je uperio automat u mene i rekao: ‘Priznaj mi sve što te budem pitao ili ćeš biti ubijen, ili ću te poslati na Vraca da ti vade oči, sijeku uši…’ Odgovorio sam mu: ‘Možeš, komandante, šta hoćeš, ali što si ovdje saznao drugačije ne može biti.’ Međutim, on i vojnici me udaraju nogom u glavu, pa pozadi…”, priča sagovornik BIRN-a koji se poslije rata vratio u Rogaticu, pa zbog sigurnosnih razloga ne objavljujemo njegov identitet.

Unatoč izjavama svjedoka, Kušić nije optužen ni u Haškom tribunalu ni u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini. U Tužilaštvu BiH su rekli da imaju istragu koja sumnjiči više osoba za zločine počinjene u Rogatici, ali ne mogu potvrditi da li je Kušić među njima.

Ekipa BIRN – Justice Reporta odlazi u Rogaticu kako bismo razgovarali s mještanima o Rajku Kušiću. Oni koji ga poznaju objašnjavaju da je živio u “Karanfil Mahali”, ali da više ne boravi tu, i da ga nećemo naći.

“Dolazi u Rogaticu kada su kakve slave, kada je nešto… Proleti i niko ga ne vidi. Čim živiš ovdje, ne smiješ puno zabadati nos i pitati gdje je”, kaže jedan Rogatičanin, uz tvrdnju da je čuo da je Kušić bio u Rogatici u prvoj polovini ove godine.

Gutanje metaka i dobijanje batina

Nakon višednevnog granatiranja u maju 1992. godine, srpska vojska zauzela je Rogaticu i okolna mjesta. Ubrzo nakon toga, Kušić postaje komandant Rogatičke brigade, koja je djelovala u sklopu VRS-a.

Njegov zadatak, kako su ispričali svjedoci u Haškom tribunalu, bio je “očistiti” grad, pa su po njegovom naređenju muškarci, žene i djeca zatvarani najčešće u dva logora – Srednjoškolski centar “Veljko Vlahović” i Poljoprivredno dobro “Rasadnik”.

Oko 1.350 ljudi je prošlo kroz ta dva logora, u kojima su zabilježena zlostavljanja, ubistva i silovanja.

“Sve je bilo pod kontrolom Rajka Kušića”, izjavio je Ramiz Alajbegović tokom svjedočenja na suđenju Momčilu Krajišniku, bivšem visokorangiranom političaru Republike Srpske (RS) koji je 2009. u Haagu osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u BiH.

Šefik Hurko kaže da se dobro sjeća 14. augusta 1992. godine, kada je gutao metke i dobijao batine pred tadašnjim komandantom Rogatičke brigade. Hurko tvrdi da je Kušić njega i majku zatvorio u školu “Veljko Vlahović”, te da su nakon dva dana prebačeni u logor “Rasadnik”. Njegovog oca, kaže, Kušić je odveo na ispitivanje, te je onda i on doveden u “Rasadnik”.
Šefik Hurko
Šefik Hurko

Hurko se prisjeća kako su u garažu kuće Miće Andrića u selu Kosova (općina Rogatica) ušla četiri vojnika, od kojih se jedan predstavio kao Rajko Kušić, komandant srpske vojske u Rogatici.

“Jedan vojnik je kod mene našao kutiju metaka od pištolja, i onda počinje da me udara metcima.Vojnik mi je naredio da jedem metke, i tri ili četiri komada sam progutao, dok su mog oca tukli”, kaže Hurko, ističući da je zajedno sa majkom kasnije odvezen u logor “Rasadnik”, vozilom u kojem je bio i Kušić.

Hurko opisuje kako je i u logoru “Rasadnik”, gdje su nastavljena brojna zlostavljanja i prebijanja, Kušić imao zapovjedništvo nad time da zarobljenike vode na vatrenu liniju, tuku i seksualno zlostavljaju

Rogatičanin čiji je identitet poznat BIRN – Justice Reportu kaže da je u ljeto 1992. godine, po “Kušićevoj naredbi”, zajedno sa njim preko 100 Bošnjaka odvedeno i zatvoreno u različite objekte, među kojima i u logor “Rasadnik”.

“Jedan je bio zatvoren sedam dana u WC-u. Kada je izveden, ubadan je nožem u sali u kojoj su bili žene i djeca”, priča Rogatičanin jedan od događaja koji se desio dok je bio zatvoren u “Rasadniku”.

Unatoč spominjanju Kušića i pred Haškim tribunalom i u razgovoru sa žrtvama iz Rogatice, još uvijek se ne zna da li postoji istraga protiv ovog bivšeg komandanta Rogatičke brigade.

“Više osoba se sumnjiči za zločine u Rogatici i okolini”, kazao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH, istaknuvši da ne može potvrditi da li je među tim osobama i Rajko Kušić.

Naredba za izvođenje

Kušić se spominje u presudama i dosadašnjim optužnicama protiv drugih osoba.

U optužnici protiv Dragoja Paunovića – kojeg je Sud BiH osudio na 20 godina zatvora zbog zločina u Rogatici – navodi se da je Radisav Ljubinac po naredbi Rajka Kušića 15. augusta 1992. godine iz logora “Rasadnik” u obližnje selo Duljevac dovezao 27 Bošnjaka. Oni su, kako stoji u optužnici, korišteni kao živi štit ispred srpske vojske tokom napada na položaje Armije BiH (ABiH), kada ih je nekoliko ranjeno.

Nakon što su upotrijebljeni kao živi štit, navodi se u optužnici, civili su strijeljani, ali su trojica preživjela.

Radisav Ljubinac je osuđen u Sudu BiH na 10 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Rogatici.

Armin Baždar, koji je u vrijeme tih događaja imao 15 godina, kazao je da su uz Paunovića strijeljanje izvršili i drugi vojnici.

“Daidža mi je odmah rekao da nas vode da nas ubiju. Držao sam ga za ruku i, kad je krenula paljba, sjećam se da je nas nekoliko molilo da ne pucaju. Nakon pogotka u lijevu ruku, pao sam i onda sam vidio kako pada i moj daidža”, kazao je Baždar u septembru ove godine na suđenju Radovanu Karadžiću.

Baždar je ispričao da je čuo preko radiostanice i kratak razgovor koji je Paunović vodio s Kušićem.

“Paunovića je neko pitao: ‘Ko je pucao?’ On je odgovorio: ‘Špiro je pucao’, i pitao: ‘Ko pita?’, a odgovor je bio: ‘Rajko Kušić je’”, ispričao je Baždar.

Nakon odlaska vojnika s mjesta strijeljanja, Baždar se krio više od 18 sati i onda je, kako je rekao, uspio prijeći na područje koje je bilo pod kontrolom ABiH.

Kušić je, prema kazivanju svjedoka, jedno vrijeme bio i u problemu jer nije na vrijeme “očistio” Rogaticu.

Zaštićeni svjedok 382 kazao je da je Kušić održao govor u zbornici škole “Veljko Vlahović”, kada je rekao da je u problemu jer je probio rok za čišćenje Rogatice.

“Kasnim sa čišćenjem Rogatice jer su drugi gradovi već zauzeti. Rogatica nije, i ja moram podnijeti izvještaj na Palama zašto je probijen rok za čišćenje”, kazao je svjedok, istaknuvši da je Kušić krivio Bošnjake što ne daju tačne informacije kada ih ispituju.

Mještani Rogatice uglavnom znaju ko je bio i šta je radio Kušić, ali ne znaju gdje trenutno živi. Neki misle da živi u Srbiji, u okolini Beograda, te da povremeno dolazi u rodnu Rogaticu.

Rogatičanin koji danas živi u Sarajevu, ali često ide u rodni kraj, kaže da je Kušića posljednji put vidio 2008. godine i to na kraju sela Brankovići, kod ulaza na šumski put.

“Izišao je iz automobila ‘niva’ i pričao s dvojicom ljudi. Kada sam mu prišao na 10 do 15 metara, pogledao je u mene i onda je zaklonio glavu rukom. Bio je u teksasnim crnim pantalonama, crnoj košulji i imao je kačket na glavi”, kaže sagovornik BIRN – Justice Reporta.

Osim tada, Kušića je, kaže sagovornik, često viđao do 1998. godine, od kada se, smatra, počeo kriti.

Neki Srbi iz Rogatice kažu da Kušić, koji je živio u Karanfil Mahali, više ne boravi u svom gradu.

“Možda je u Australiji, Belgiji… I da zna neko gdje je, k’o da bi rekao”, govori jedan mještanin Rogatice, dok drugi ističe: “Nećeš ga ovdje zglave naći, prijatelju.”

Amer Jahić je novinar BIRN – Justice Reporta. amer.jahic@birn.eu.com. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.

[mirsad_d]

#35516

Marjanović: “Super odnosi” sa optuženim
Justice report
http://www.bim.ba/bh/298/10/33932/

01 decembar 2011
Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedokinja Državnog tužilaštva je rekla kako je tokom rata morala napustiti Rogaticu, nakon čega je u Visokom srela Mevliju Bajić, koja joj je kazala da je bila u logoru u Rogatici i da ju je tamo odveo optuženi Zoran Marjanović.

Zula Zulfić, posljednja svjedokinja Tužilaštva BiH, rekla je da je početkom rata živjela s porodicom u selu Babljak (općina Rogatica), te da su joj muž i tri sina odvedeni, nakon čega je i ona morala napustiti selo.

Svjedokinja Zulfić je ispričala da je, zajedno sa snahom i njenom djecom, odvedena u logor Sušica u Vlasenici, zatim u Kladanj, te u Visoko, gdje je srela Mevliju Bajić, koja joj je ispričala da je bila u logoru u Rogatici.

“Mevliju sam poznavala odranije, i rekla mi je da je bila u logoru u Rogatici i da ju je tamo doveo Zoran Marjanović, a da je njenog muža svratio na Borike”, kazala je Zulfić.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. godine u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

U optužnici se navodi da je porodica odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Svjedokinja Zulfić je ispričala da su jednog dana dva čovjeka s puškama došla do njene kuće i tražili joj muža kako bi pošao s njima do mjesta Borike.

“Kroz tri dana došli su mi i po sinove. Pošto se muž i sinovi nisu vraćali, otišla sam do oca Zorana Marjanovića da ga pitam gdje su mi muž i djeca. On mi je kazao da mi je muž u pritvoru, a da su mi djeca u školi i da im ništa neće faliti”, rekla je Zulfić.

Svjedokinja je kazala kako je poznavala optuženog Marjanovića i njegovu porodicu, te da su imali “super odnose”. Na pitanje Odbrane da li je neko od Marjanovića odveo njenog muža ili djecu, svjedokinja je rekla kako nikoga od njih nije vidjela.

Na ovom ročištu Tužilaštvo BiH je uložilo 14 materijalnih dokaza, čime je završen dokazni postupak Optužbe.

Naredno suđenje zakazano je za 14. decembar ove godine, kada je planirano iznošenje uvodne riječi Odbrane.
S.U.

[mirsad_d]

#35535

Marjanović: “Super odnosi” sa optuženim
Justice report
http://www.bim.ba/bh/298/10/33932/

01 decembar 2011
Na suđenju za zločine u Rogatici, svjedokinja Državnog tužilaštva je rekla kako je tokom rata morala napustiti Rogaticu, nakon čega je u Visokom srela Mevliju Bajić, koja joj je kazala da je bila u logoru u Rogatici i da ju je tamo odveo optuženi Zoran Marjanović.

Zula Zulfić, posljednja svjedokinja Tužilaštva BiH, rekla je da je početkom rata živjela s porodicom u selu Babljak (općina Rogatica), te da su joj muž i tri sina odvedeni, nakon čega je i ona morala napustiti selo.

Svjedokinja Zulfić je ispričala da je, zajedno sa snahom i njenom djecom, odvedena u logor Sušica u Vlasenici, zatim u Kladanj, te u Visoko, gdje je srela Mevliju Bajić, koja joj je ispričala da je bila u logoru u Rogatici.

“Mevliju sam poznavala odranije, i rekla mi je da je bila u logoru u Rogatici i da ju je tamo doveo Zoran Marjanović, a da je njenog muža svratio na Borike”, kazala je Zulfić.

Marjanović je optužen da je 19. juna 1992. godine u mjestu Marina Homora (općina Rogatica), zajedno s nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), uhapsio jednu bošnjačku porodicu – bračni par i četvero maloljetne djece.

U optužnici se navodi da je porodica odvedena u mjesto Borike, odakle su majku i djecu nepoznati pripadnici VRS-a odveli i zatvorili u prostorije srednje škole “Veljko Vlahović” u Rogatici, dok je otac odveden u nepoznatom pravcu, od kada mu se gubi svaki trag.

Svjedokinja Zulfić je ispričala da su jednog dana dva čovjeka s puškama došla do njene kuće i tražili joj muža kako bi pošao s njima do mjesta Borike.

“Kroz tri dana došli su mi i po sinove. Pošto se muž i sinovi nisu vraćali, otišla sam do oca Zorana Marjanovića da ga pitam gdje su mi muž i djeca. On mi je kazao da mi je muž u pritvoru, a da su mi djeca u školi i da im ništa neće faliti”, rekla je Zulfić.

Svjedokinja je kazala kako je poznavala optuženog Marjanovića i njegovu porodicu, te da su imali “super odnose”. Na pitanje Odbrane da li je neko od Marjanovića odveo njenog muža ili djecu, svjedokinja je rekla kako nikoga od njih nije vidjela.

Na ovom ročištu Tužilaštvo BiH je uložilo 14 materijalnih dokaza, čime je završen dokazni postupak Optužbe.

Naredno suđenje zakazano je za 14. decembar ove godine, kada je planirano iznošenje uvodne riječi Odbrane.
S.U.

[mirsad_d]

#36266

[Mustafa]

#36306

Tajni telefonski razgovor: (mladić – milošević)1996
te mladic-Radisic 1996

http://www.youtube.com/watch?v=frPqr2rvd2s&feature=player_embedded

neki dijelovi razgovora

Šta Milošević kaže o Rs:

Mi smo Republiku srpsku napravili, to je stvar čista

Šta Milošević kaže Mladiću:

Ne samo iz ličnih razloga ne bih dopustio da tebe niko isporuči međunarodnom tribunalu, nego iz istorijsko – političkih razloga jer bi to bila najveća sramota za naš narod… ne pravim razlike između tebe i Karadžića ali tebe volim a njega ne volim jer je on džukac…ovo do čega smo mi došli bilo je veliko streljanje civila u Srebrenici…ovo je sve kontraproduktivno što Karadžić stavlja tvoje i njegove slike za izbore…idi bre u pi-du materinu…

Šta Milošević kaže o Plavšić:

Biljana je glupača velika, ona će nam stalno gurati prst u nos…ona je SDS i dosta se je kompromitovala u tim teškim ratnim izjavama…

Šta Milošević kaže o Buhi:

Mislim da je kreten… On je rigidan u pi-du materinu…on je ograničen…on je otrovani nacionalista…

Šta Mladić kaže o Karadžiću:

Karadžić je idiot, on je ceo život radio sa ludacima i on ne zna raditi sa normalnim ljudima…on laže kada na kašiku zine…to je jedan monstrum čovjek…on bi mene ispekao na ražnju prije nego Alija Izetbegović…

Šta Mladić kaže o Krajišniku:

Onaj sa onom obrvom, on je najveće zlo srpskog naroda…Krajišnik će upropastiti srpski narod kao što je upropastio Sarajevo…on je upropastio Krajinu..Jugoslaviju..on je idiot koji stavlja stalno bonbonu i to zna predsjednik Milošević…

[Dervis]

#36328

Koji su ovo monstrumi, sami sebi ne vjeruju.
Mi moramo izvlačiti pouku iz svega ovoga.
Što ti je je vrh politike i koliko nema ništa po Božijem, da je čisto i ispravno u njoj.Naravno kod ljudi koji su narcisoidni i koji grade budućnost na laži i podmetanjima.
Zato svaki ZULUM mora propasti.
Allahu ekber!!!

[mirsad_d]

#37144

http://www.bmradio.net/

[mirsad_d]

#37163

http://www.bmradio.net/

[mirsad_d]

#37240

Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu

Jasmina Ahmetspahiću između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrt
Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58

Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu

Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.

Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.

Mučeni i ubijani

Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.

Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.

Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.

Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.

Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.

Dva regruta

U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.

Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.

Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.

Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.

Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.

Policija Srbije

Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.

Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.

Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.

Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.

Bacani s višegradske ćuprije

Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”

Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.

Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.

http://img805.imageshack.us/img805/3715/41751510150590390274023.jpg

[mirsad_d]

#37253

Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu

Jasmina Ahmetspahiću između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrt
Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58

Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu

Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.

Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.

Mučeni i ubijani

Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.

Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.

Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.

Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.

Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.

Dva regruta

U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.

Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.

Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.

Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.

Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.

Policija Srbije

Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.

Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.

Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.

Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.

Bacani s višegradske ćuprije

Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”

Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.

Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.

http://img805.imageshack.us/img805/3715/41751510150590390274023.jpg

[Author]

Posts