Ispovest zločinca Milana Lukića >Pošaljite komentar
redakciji Odštampajte tekstGadosti haškog sužnja (Tatjana Tagirov) Ako radikali ili bilo ko drugi hoće da se hvalise i podržava ratne zločince, to je jedna i uglavnom njihova stvar, ali ako to čini institucija, pritom i crkvena (makar i formalno, ustavno odvojena od države), promovišući takvo pisanije, onda je to stvar svih građana Srbije
Nije neobično da osuđeni čak i za najteže zločine odluče robijaške dane kratiti piskaranjem, pa onda to štivo i objaviti, ako ima zanimanja za njihov lik i djelo. Eno nam se raspisala cijela plejada, od najproduktivnijeg Milorada Ulemeka Legije do haške pokajnice (koja je na kajanje u međuvremenu zaboravila) Biljane Plavšić, preko prvog debejca Radomira Markovića, pa sve do već slobodnog haškog osuđenika Sime Zarića koji se, doduše, nekako više bavio pjesnikovanjem. Vojislav Šešelj na neki način također spada u taj spisak, s time što njegove knjižurine svakih par mjeseci produciraju njegovi stranački drugovi.
Ovoga puta su, međutim, srpski radikali prevršili mjeru. Izdali su, naime, nešto što se zove Ispovest haškog sužnja Milana Lukića. Taj zločinac osuđen je u Haškom tribunalu zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini na doživotnu robiju; ostaje da o prvostepenoj presudi svoje kaže još drugostepeno vijeće, koje će o žalbama raspravljati sredinom septembra. Zvati Lukića zločincem nije kršenje presumpcije nevinosti: on je, naime, u Srbiji pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina u Sjeverinu, ubijanje mirnih putnika autobusa koje je rukovođen njihovim nesrpskim imenima pobio. Ubijeni su: Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hadžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Medhad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džihić, Ramahudin Ćatović, Idriz Gibović i Mevlida Koldžić.
HAŠKI POPIS STRAVE: U Haškom tribunalu osuđen je zbog progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstava, nečovječnih djela, istrebljenja (zločina protiv čovječnosti) i okrutnog postupanja. Evo samo nekih točaka optužnice: odveo sedam bosanskih Muslimana na obalu Drine, u blizini Višegrada, prisilio ih da se postroje na obali, te pucao na žrtve, ubivši petoricu; prisilio je sedam bosanskih Muslimana iz pilane i tvornice namještaja “Varda” u Višegradu da odu na obalu Drine i pobio ih; u jednu kuću u Pionirskoj ulici u Višegradu zatvorio je oko 70 žena, djece i starijih muškaraca, bosanskih Muslimana, zatim je kuću zapalio, a one koji su pokušavali pobjeći kroz prozore ubijao je mecima; isto je napravio i u jednoj kući u obližnjem selu Bikovac, zatvorivši opet oko 70 žrtava u kući i bacivši potom unutra nekoliko eksplozivnih naprava; tu su i silovanja i pojedinačna ubojstva, kao i premlaćivanje zatočenih Muslimana u višegradskom logoru.
On i njegov suosuđeni Sredoje Lukić, po nalazu prvostepenog haškog sudskog vijeća, zločine za koje im se sudilo – a Milan Lukić je lično ubio najmanje 132 civila od 1992. godine pa nadalje – “počinili su uz bezdušan i gnusan prezir prema ljudskom životu”. Po mišljenju tog suda, zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu i obližnjem Bikavcu “najgori su primjeri nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom” i zauzimaju “istaknuto mjesto u historiji ljudske nečovječnosti, koja je isuviše duga, žalosna i ogavna”.
“Na kraju dvadesetog vijeka, obilježenog ratom i krvoprolićem kolosalnih razmjera, ovi užasavajući događaji ističu se po gnusnosti spaljivanja, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koji ih definišu, po tome kako su žrtve iz čiste bezdušnosti i surovosti sprovedene, zatvorene i zaključane u te dvije kuće da bi se našle potpuno bespomoćne u paklu koji je onda nastao, po stepenu boli i patnje koje su žrtve trpjele dok su žive gorjele. U tom činu zatiranja svakog traga pojedinačnim žrtvama, počiva nečuvena surovost koja itekako mora povećati težinu koja se pripisuje ovim zločinima”, kaže se u prvostepenoj presudi.
Što o tome, po ocjeni suda, užasavajućim zločinima, ima reći zločinac Lukić: “Ni na ostacima drvenog poda, unutrašnjim i spoljnim zidovima nije bilo nikakvog traga od podlizivanja vatre… Ali šta je sa ljudima? Gde je nestalo 70 mučenika, živih buktinja? Od 70 Muslimana, navedenih imenima i prezimenima iz sela Koritnika, među kojima je i šest pridruženih iz Sasa, 30 uopšte nema matični broj…”, piše taj “haški sužanj”, koji je najprije godinama slobodno živio i bavio se raznim “biznisima” po Bosni i Hercegovini i Srbiji, da bi nakon što se pravda ipak pokrenula pobjegao i bio uhapšen u dalekoj Argentini.
RADIKALSKO SAOSEĆANJE: Sudeći po “ispovijesti”, Lukić – kojega preživjeli svjedoci opisuju kao jednog od najvećih i najbezdušnijih zlikovaca koji su harali Bosnom u prljavom ratu – ni danas ne osjeća niti mrvice kajanja. Ali, nije problem u njemu, problem je u srpskim radikalima koji su knjigu izdali (kao što je uvriježeno, i nju prodaju tek podobnima u svom sjedištu, zemunskom Magistratu). U intervjuu “Slobodnoj Evropi” prije nekoliko dana Šešeljev doglavnik Dragan Todorović na pitanje da li dvije presude, od kojih jedna domaća i pravomoćna, ipak ne traže neku zadršku kad je obrana ratnog zločinca posrijedi, kaže: “A da li je to argument kada je u pitanju Srbija i kada su u pitanju osude za neke stvari koje su čisto političke prirode? Čitalac koji uzme knjigu, čita je i donosi sud o tome. Znate, mi možemo da mislimo da je to istina ili da nije istina, ali ovako postoji samo jedna jedina istina… Evo i za vas je to gotova stvar! Presuđeno je i gotovo!”. Jest da je dometnuo i ponešto da ne brani ratni zločin, ali eto, Haški tribunal se mjeri sudbinom njihovog haškog sužnja Vojislavom Šešeljem i ničim drugim, a Šešelj je – kao što svi znaju – nevin u haškim bukagijama već tolike godine…
Tih nešto više od 220 stranica (tu su i tabele s imenima poginulih Lukićevih “suboraca” i fotografija i geografskih karata, naime), – nakon a la Legija opisa junačkog ratovanja, bijega u Argentinu i hapšenja, pa potom druženja s drugim, sve nevinim do nevinijega, haškim sužnjima u Sheveningenu – završava rečenicom: “U ime Oca i Sina…”
Možda je ta rečenica ponukala nekoga da za promociju omogući prostorije Parohijskog doma Hrama Svetog Save u Beogradu. Sama crkva se dosad nije oglasila, ali jesu nadležni iz svetosavskog hrama: nisu znali da iza promocije stoje radikali, svećenici nisu u promociji sudjelovali, a oni koje je javnost vidjela na fotografijama s promocije tek su zaposleni u Hramu.
I ništa više, sve do sada, utorka navečer, kad nastaje ovaj tekst, iako bi javnost – barem onaj dio javnosti koji se gnuša zločinaca i njihovih nedjela, koji suosjeća sa žrtvama i koji kao problem vidi nesuočavanje s krvavom prošlošću – morala dobiti odgovor. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog novca oko kojega se sve obrće: ako uz sve ostale poreze plaćamo porez i za crkvu, pa i Srpsku pravoslavnu (ponajviše), ne bismo li morali dobiti odgovor na pitanje kako je moguće da jedna takva institucija promovira pisanije jednog ratnog zločinca, kojega se svaki normalan čovjek stidi, ne zbog pripadnosti nekoj naciji (bilo kojoj), nego zato što je pripadnik ljudskog roda uopće?
NOVO PONIŽENJE ŽRTAVA: Ako radikali, ili bilo tko drugi, hoće hvalisati i podržavati ratne zločince, to je jedna i uglavnom njihova stvar, ali ako to čini institucija, pritom i crkvena (makar i formalno, ustavno odvojena od države), onda je to stvar svih građana Srbije. Vjerske institucije, pa i SPC, financiraju i oni – da ne govorimo o ateistima i agnosticima, to nadilazi ovu priču – koji i danas tuguju za svojim najmilijima iz Sjeverina, porodice ubijenih Mehmeda Šebe, Zafera Hadžića, Mede Hadžića, Medredina Hodžića, Ramiza Begovića, Derviša Softića, Medhada Softića, Muje Alihodžića, Alije Mandala, Seada Pecikoze, Mustafe Bajramovića, Hajrudina Sajtarevića, Esada Džihića, Ramahudina Ćatovića, Idriza Gibovića i Mevlide Koldžić.
Ako se nekome učini pretjerivanjem ponavljanje imena ljudi iz Sjeverina koje je Milan Lukić pobio, evo opravdanja: o žrtvama gotovo nitko da ne govori (ne samo u ovom slučaju), njih svuda u regiji dijele kao i zločince, na “naše” i “njihove”. Iako, svi u ustavima imamo da su svi građani jednaki, vjere i crkve imaju isto to – svi su ljudi jednaki – praksa nas demantira.
Ako sve to, gdje je to pisanije ratnog zločinca promovirano i tko što nije znao o tome, i zanemarimo, ostaje činjenica da je naša svakodnevnica još jednom zagađena neprimjerenom gadošću i nečovještvom i da smo u pravu mi koji smo to doživjeli kao još jedno (u nizu) nipodoštavanja i novog vrijeđanja žrtava strašnih zločina.
