[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #40239

UCITELJICA ROSA ljeto, 92.
Stevan Mirkovic – Okrugli sto ”Uloga JNA u raspadu Jugoslavije”
„A sukobljavala se u tom ratu samo kada su NJENE JEDINICE BILE NAPADNUTE. Ili kada je, u nekim situacijama STITILA STANOVNISTVO. To nije bio njen rat, niti je ona u njemu učestvovala. A i to što je učestvovala, uvek se držala časti, poštenja i zakona o ratu. Nema nijednog jedinog oficira kome je suđeno za zločine. Imam kontakte sa stotinama oficira koji govore o tome sa setom i sa tugom da su kao jugoslovenska armija bili žigosani u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, pa i ovde u Srbiji“.
ODBRANA JEDINICA
JNA je 15.maja 92. napustila Zepu, vojnici koji su tu sluzili vojsku su se oprostili sa svojim domacinima na korektan nacin, otisli su, nisu tu imali bas nikad i nikakvih problema. Njihove gazde tu na to mjesto, umjesto tada jos uvijek zvanicne i u skladu sa Zakonom o OS i Zakonom o vojnoj obavezi, kao i drugim pratecim propisima, jedinice TO Zepa, objekat i svu imovinu daju Radovanovim jednonacionalnim jedinicama. Znaci u Zepi posle ovog datuma nejma JNA. Tu bazu o kojoj rijec su krampama i lopatama iskopali Zepljaci, preko njihovih ruku je presao sav taj silni beton koji je u nju ugradjen. Te bombe, koje su avioni JNA cijelo ljeto bacala na Zepu, finansirali su i kupovali i ljudi iz Zepe.
ZASTITA STANOVNISTVA
U to vrijeme u Zepi od Srba zivi samo uciteljica Rosa. Dosla je u Zepu nekad 66. ili 67. godine. Odmah na pocetku je imala problema sa direktorom, jer je imala neke pedagoske norme koje se nisu uklapale u one zvanicne, imala je pomalo cudno i neoubicajeno i ponasanje, pa je jedno vrijeme bila i bez posla. Nije to dugo trajalo jer su pod jakim pritiskom komsija i roditelja morali popustiti i direktor i opstinski cinovnici, pa se Rosa vratila na posao i nastavila po svome. Mijenjali su se direktori, Rosa ostajala, nisu je voljeli, ali joj nisu nista ni smjeli, imala je jaku zastitu roditelja. Imala je obicaj ponekog djaka i izbatinati, ali je i zato imala dozvolu roditelja. Kad sam jedanput pokusao intervenisati vidjevsi na djetetu tragove batina, komsinica mi veli: „ Brini se ti o svojoj djeci, ja sam joj dala dozvolu, i nemoj o tom da bi kome progovorio“. Drugi slucaj, ulazim u kucu kod jednog domacina a on ljut, pitam sta je problem; „ Ona uciteljica mi kupila djetetu knjige, ona me potcjenjuje, ja kad hocu mogu za jedan mjesec zaraditi njene tri plate“. Zena mu nesto sprema pa kad cu pricu vrisnu; „Zacepi, vise ni jedne, ja cu naci nacina da joj se revansiram, a i ti zaboravi ovu pricu“, pogleda u mene. Ostala je Rosa sve do rata, vjerna svojim principima i metodama, njeni djaci su postizali dobre rezultate u visim razredima. Bila su joj otvorena vrata u svakoj kuci u cijeloj Zepi. Njena socijalna mreza se sirila kako su njeni djaci prirastali i postajali ljudi. Pricalo se da je do poslednjeg dana svoju platu trosila u samo njoj znane humanitarne svrhe. Javno je trazila da je, kad umre zakopaju u groblje u Zepi. Rijetko, samo kad bas mora, je napustala svoju Zepu. Trajalo je to tako sve dok Rosu nisu poceli stititi od njenih komsija, njenih djaka i njihovih roditelja.
E tu i takvu Rosu su cijelo ljeto 92. stitili avioni te JNA, trazili neke imaginarne ciljeve i na njih bacali bombe velike razorne moci, a svaki stvarni cilj je bio mnogo jeftiniji i od giriva koje su ti bombarderi trosili na putu do Zepe. Nezadovoljni ucinkom, poceli su da bacaju i kante sa zapaljivom materijom i benzinom, sa namjerom, izazivanja pozara. Neki monstrum ljut, baca bombu na grupu izbjeglica pred napustenom kucom u koju su se jadnici tek bili uselili.
Rosa je zajedno sa svojim komsijama i djacima, bjezeci od svoji zastitnika zavrsila negdje u Brgulama kod Zenice, gdje je i umrla. Bog da joj dusu prosti. A JNA da je bila narodna, zastitila bi i Rosine prijatelje i djake, ili oni mozda nisu narod.

[svedjanin]

in reply to: Olovke na gotovs #40208

ZOBNICA
Procitao sam negdje da su Milovi aktivisti koji su tjerali SDS iz vlasti koristili simpaticnu krilaticu; ” Ni konja ne mozes dva puta namamiti na praznu zobnicu”.
Ovdje u ovj drzavi u kojoj zivim, nekako u isto vrijeme su bili lokalni izbori, kao i u BiH, pa me bas zanimalo sta nude i sta je u njihovoj zobnici? U zobnici vladajuce koalicije je bilo; povecanje penzija za 19 eura, socijane pomoci za otprilike pedeset, povecanje primanja za nezaposlene, poboljsnje uslova zivota, starim i bolesnim, poboljsanje zdravstvenih usluga, unapredjenje i podizanje kvaliteta usluznih djelatnosti svih vrsta, zadrzavanje nezaposelenosti na nivou od sedam posto i drugo. Oni pak drugi, cija je kampanja licila na kampanje na Balkanu su rjesenje svih problema vidjeli u napustanju EU, ili barem u ogranicavanju njenog uticaja, i borbu protiv emigranata i njihovog dolaska ovdje. Vladajuca koalicija je pobijedila i ja sam siguran da ce vecina od tog sto su obecali biti realizovana. Zobnica nije bila prazna.
U zobnicama tri najace stranke u BiH, na prvim visestranackim izborima je bilo; SDA, multietnicka i jedinstvena BiH i babaroga, bivsi sitem, SDS, Republika srpska, babaroga, bivsi sistem, HDZ, Herceg bosna, babaroga, bivsi sistem. Zajednicka im je bila samo babaroga, ali ipak naprevise koaliciju. Obecase oni ljudima jos kojesta, ali glavni cilj, drzava. Fanaticno, fanatici, a bogami i normalni ljudi prihvatise ove ideje, i zaklese se svojim vodjama i ideji, da ce se za njih boriti do smrti, i potpisase, i ostadose vjerni, a mnogi te ideje platiese glavom i jos uvijek placaju.
Kasnije te ideje, doduse zamotane u celofan, ostadose u zobnicama i na svim poslijeratnim izborima, samo sad sa novim vodjama, sa puno sarenih laza i sa novim babarogama.
U zobnici Milorada D; medju sarenim lazama, modernizacija zeljeznica, izgradnja modernih i savremenih putova, izgradnja aerodroma, hidrocentrala, poboljsanje zivotnog standarda gradjana, povecanje penzija, smanjenje broja nezaposlenih, referendum, samostalnost, naftna polja.. Babaroga su i dalje Teheran, Medjunarodna zajednica , ali u novije vrijeme i Ivanic i Bosic.
U zobnici Sulejmana T; medju sarenim lazama, koridor 5C, blagostanje, sabur, luka u Neumu, ravnopravnost, jednakot, drzavotvornost, bice bolje ako nam date povjerenje… Babaroga i najveca opasnost za drzavu su, Lagumdzija, i Radoncic.
U Covicevoj zobnici, pored, u celofanu dobro umotane Herceg bosne, sarena laza, treci entitet, jednakopravnost hrvatskog naroda ali samo onog u Hercegovini….. Babaroga mu je Komsic i Hrvati koji zive u Sarajevu a nece u suru.
U Lagumdzinoj zobnci, sarana laza, borba protiv kriminala i korupcije, revizija privatizacije ali i saradnja sa Dodikom i Covicem…….Babaroga SDA , Tihic i njihova dvadesetogodisnja vladavina.
Radoncic je novi, u zobnicu nam je stavio borbu protiv drzavne mafije, dobice i to ministarsko mjesto pa da vidimo hoceli glavom u zid ko Vucic u Srbiji, hoce li i njegovo obecanje biti sarena laza.
Zaposljavanje, standarda zivota, socijalnu pomoc, niko i ne spominje, a ako i spomene stavi ih u uslovnu recenicu. Svi redom, vec dugo vremena, namamljuju birace na sarene laze i prazne zobnice, dokle ce to trajati niko ne zna i niko tome ne vidi kraj.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #40088

SITAREVSKA ZITA
Ljeto, 92.
Rano, neko sa puta pored komsijine kuce vice; ” Ustaj M.., ricu ti goveda, sta spavas, sunce vec na Borovackim stjenama, a samo sto i granate nisu pocele, sigurno si bio nocas u zijanu”. M.. otvara vrata i onako bunovan odgovara; ” Ma kakav zijan burazeru, isao sam nocas da kradem svoju vlastitu psenicu, dosao sam prije tri sata”. Kontam, imao negdje u selu sakrivenu psenicu pa isao da donese. Cekam ga ispred stale i pitam, da li se salio ili pricao ozbiljno, to o psenici. “Ozbiljno sam to govorio “, veli. “Pricaj onda i meni”. M.. se primace blize ogradi i poce; “ Zita u Sitarevu ( selo na opstini Visegrad, prije toga potpuno spaljeno i unisteno, sve osim usjeva) zrela i rodila kao nikad, klasje ko prsti, a ovdje puno gladnih, nejma ni mekinja dovoljno a komo li brasna, pa se dogovorili da idemo da zanjemo”; “ Kako da zanjete”? “Lijepo, cizme na noge, srp i rukavice u vrecu, vrecu na ledja, i po grupama sutke do jezera, a preko jezera camcima, lagano veslanje i stroga tisina, zatim putovima bez koristenja lampi do njiva, i dok drugi biraju njive, ja pravo u svoju, i onda srpom, samo klasje, pa u vrecu, pa zanji koliko mozes ponijeti. Oslobodimo se i pocnemo razgovarati tek kad se vratimo u Slap.”
I dok oni iz Sitareva, s punim vrecama na ledjima putuju, za to vrijeme kod kuca vlada strah i nada. Gladni stomaci i stomacici cekaju. Negdje u gluho doba noci, istresaju vrece, odvajaju zrna, i onda ranom zorom pravo; Mehmedu, Muzaferu, Selmanu u mlin. Oni kojima se bas zuri, u mlinu mogu zito i zamijeniti za brasno ili cekati. Tu ih takodje ceka izazov, cekaju grupice ljudi, koji poodavno jedu jednom na dan, kese u rukama, oci uprte u tvoju vrecicu, moras ubaciti kutlacu ili barem kasiku tog svog brasna za koje si sinoc i zivot reskirao. Islo se tako preko jezera sve dok je trajalo zita.
To Sitarevsko zito je bila i prva pomoc gladnom stanovnistvu, posebno novopridoslim koji su na putu do Zepe ostavili i po mjesec dana i vise. A cijelo to ljeto su dolazile grupe sa svih strana, praznih rusakova, praznih stomaka, iscrpljeni, umorni, mnogi oboljeli, neki ranjeni, uglavnom kompletne porodice.
Stanovnici sela Sitarevo su od uvijek bili poznati kao vrsni zemljoradnjici i domacini, tradiciju da njiva ne smije ostati neposijana su zadrzali do samog rata, iako se omladina bila razisla a iz svake kuce je neko bio u random odnosu pa i nije bilo potrebe za sjetvom. Njihovi posjedi su ipak bili obradjeni, a zemljiste plodno, kako se samo pozeljeti moze, a klima odgovarajuca za sve vrste usjeva.
Te nesretne 92. nisu uspjeli oplijeviti zita, ni kukuruz i krompir okopati, sudbina ih, vecinu opet odvede na drugu stranu Drine, neke pak daleko od njihovih kuca, a neki kao u proslom ratu stradase, ali zita poznjese i samljese oni kojima su bila najpotrebnija i trud vrijenih ljudi pomoze mnogima. Hvala im.
Sitarevo je bilo potpuno prazno, kad su ga negdje oko 20. maja 92., u po bijela dana zapalili, taj prizor, i signal koji je upucen i nama na drugoj strani, je ozbiljno shvacen.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #40047

LJUDI- SINAN CESKO
Propaganda je odradila svoj dio posla, politicari, novinari, i razni ratnohuskasi su izbljuvali to sto su imali izbljuvati. Lagano, ali sigurno se prelazi na drugu fazu; razne vrste zastrasivanja, pojedinacna ubistva, paljenja, barikade, razne kontrole na putovima, od znanih i neznanih, od ovlastenih i onih koji su sami sebi prigrabili vlast, nesigurnost na svakom koraku.
I najveci optimisti pocinju shvatati da je rat neizbjezan i da vec pocinje.
Prva na udaru u tim situacijama u ovom kraju, su uvijek bila, a i sad, rubna sela Borike; Stara Gora, Zivaljevici, Godimilje i Vranjaci. Mnogi njihovi stanovnisi jos nisu zaboravili ni bjezaniju i muhadzirluk iz onog rata, a dolazi nova. I sad, a i prije, spas traze u selima Vratar i Ribioc, gdje mnogi od njih imaju rodbinu. Ovog puta nisu uspjeli ponijeti namirnice, ni druge potrebstine, nego ih zakopase u blizini kuca, racunajuci na brzi povratak. Manjak hrane i kod domacina ih natjera da krijumice nocu idu svojim kucama i donose to sto su zakopali.
Vidjevsi to, komsijski inzinjerci sa Borika im postavise mine ; nagazne, potezne, rasprskavajuce, sve ono sa cime su raspolagali. Postavise ih bez sema, bez karata , bez ikakvog reda, uglavnom na ona mjesta, gdje postavljac procijeni da bi mogao naici covjek ili zivotinja. Cilj je ubiti ili onesposobiti svakog ko tuda naidje. Od tih mina, pocetkom maja 92., zivot izgubi Hamdo Kadric a nekoliko drugih se tesko povrijedi.
Gledajuci patnje tih ljudi, u zelji da im pomogne, Sinan ,humanista i covjek, odluci se baviti najopasnijim poslom, poslom gdje se samo jednom grijesi, poslom za koji pored hrabrosti moras imati i sve druge fizicke i psihicke predispozicije, ali i jak motiv. Sve je to Sinan imao. Ohrabren prvim uspjsnim pronalaskom i skidanjem mina, motivisan cinjenicom da svakom skinutom minom spasava neciji zivot / ljudski ili zivotinjski nije vazno/ radi neumorno, radi svaki dan, u pocetku sam, a kasnije skida i one koje otkrivaju drugi.
I sam pridoslica u Zepu , brine o pordici, pjesaci u Srebrenisu po hranu, pomaze slabijim i nemocnim. I od ranije poznat i cijenjen kao sportista, i kao covjek, svojim radom i ponasanjem pvecava svoj ugled u toj sredini. Postuju ga, i cijene, ali on to nikad ne zlouporebljava, on se ne hvali, ne reklamira svoje uspjehe, ponasa se kao i svi obicni ljudi.
Uspjesno obavlja i duznosti u jedinici u kojoj je rasporedjen.
Sreli smo se poslednji put kad je vec bilo izvjesno da moramo nekud. Posle kraceg razgovora mi je rekao : “Ja necu ni preko sume, ni preko Drine, necu se ni predati, ostacu ovdje do kraja, pa sta bude”. I ostao je tu, tu u svojoj Zepi, ostao je na vjecnoj strzi da svjedoci o tom najprljavijem ratu na svijetu, o ratu bez ikakvih normi i pravila, o ratu od koga niko nije imao koristi, a svi su imali stetu.
Nek mu je rahmet veliki.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #37448

DJECA I RAT

Zvala me je ”novi komsija”, i pitala se odakle ovaj tu? Stanare te kuce, djedu i nenu, je dobro poznavala. Vjerovatno ponekad sa majkom i svracala kod njih. Sa ”novim komsijom” je u pocetku stidljivo razgovarala, ali smo se ipak brzo sprijateljili, i svaki dan, kad je sa majkom prolazila pored kuce dozivala me i raspitivala, ”imas li ti djece, kolika su ti djece, gdje su, jesi li ih pozelio, kad ce ti doci, sto nisi s njima”, i tako bezbroj pitanja i bezbroj slatkih rijeci, rijeci koje se ne zaboravljaju.
Ne znam tacno je li imala pet ili sest godina, nije mi se dalo da je pitam, ali sam siguran da bi mi znala reci i koliko mjeseci, jer se posle prvog razgovora dalo zakljuciti da je izuzetno pametna i bistra.
Zao mi je sto nisam vise pricao sa njom, sto joj nisam rekao da se bolje cuva, ali sad je kasno.
Kad sam se poslije kraceg odsustva iz Zepe, vratio, rekose mi da je zivot moje komsinice, koji je tek pocinjao, zavrsio. Rekose mi da je nju i njenu jos mladju sestru pogodila granata dok su iz kuce bjezale u skloniste, i da je ona odmah preminula a sestra njena nesto kasnije. Nisam joj bio na dzenazi, jer nisam bio tu, a i da jesam ne znam bih li imao snage.
Moze te li zamisliti djevojcicu od pet godina i tenkovsku granatu, koju neka zvijer posla na djecu, na djevojcice, koje su tek pocinjale da zive, da spoznaju svijet oko sebe, da se igraju, i uce prva slova. Kakav je to covjek, moze li se uopce covjekom zvati, imali on savjesti, ako je imalo ima kako ce pred to malo opravdati ovaj svoj gnusni cin. Mozda i on ima djevojcicu, mladju ili stariju nije vazno, je li ikad na nju pomislio, je li taj monstrum ikad razmisljao da taj njegov smrtonosni teret, ide na djecu, na nejac, a znao je, da tamo, gdje je uputio taj smrtonosni teret nejma vojske, mozda mu je sreca sto ne zna gdje je zavrsila njegova smrtonosna posiljka i tako moze lakse oprati svoju prljavu savjest, ili je mozda i sretan zbog toga, ko zna?
Ne mogu sebi da objasnim, zbog cega je bas tu morao da je posalje? Tu nije bilo vojske, to je skoro dvadeset kilometara iza linije odbrane, tu su samo zbjegovi, zena i djece, tu nije bilo ama bas nista vojnicko. Tu su bili jad, bijeda, glad, plac, tu se umiralo i bez granata. Tu su zene i djeca naselili ranije naselje medvjeda, jazovaca, lisica, a znali su to oni, nije njima to bilo nepoznato.
Imale su one tu i skloniste, ali moras ponekad i sunca vidjeti, moras izaci, moras donijeti hrane, vode,njih je na putu ka sklonistu nasla ta smrtonosna posiljka.Te komsije sa Brestovaca nisu birali ciljeve.

I opet se moram pozvati na definiciju rata Erzama Roterdamskog koja je jedina prava, ali koju niko ne uzima za ozbiljno.

Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.

Nadam se da mi roditelji nece zamjeriti.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #37445

DJECA I RAT

Zvala me je ”novi komsija”, i pitala se odakle ovaj tu? Stanare te kuce, djedu i nenu, je dobro poznavala. Vjerovatno ponekad sa majkom i svracala kod njih. Sa ”novim komsijom” je u pocetku stidljivo razgovarala, ali smo se ipak brzo sprijateljili, i svaki dan, kad je sa majkom prolazila pored kuce dozivala me i raspitivala, ”imas li ti djece, kolika su ti djece, gdje su, jesi li ih pozelio, kad ce ti doci, sto nisi s njima”, i tako bezbroj pitanja i bezbroj slatkih rijeci, rijeci koje se ne zaboravljaju.
Ne znam tacno je li imala pet ili sest godina, nije mi se dalo da je pitam, ali sam siguran da bi mi znala reci i koliko mjeseci, jer se posle prvog razgovora dalo zakljuciti da je izuzetno pametna i bistra.
Zao mi je sto nisam vise pricao sa njom, sto joj nisam rekao da se bolje cuva, ali sad je kasno.
Kad sam se poslije kraceg odsustva iz Zepe, vratio, rekose mi da je zivot moje komsinice, koji je tek pocinjao, zavrsio. Rekose mi da je nju i njenu jos mladju sestru pogodila granata dok su iz kuce bjezale u skloniste, i da je ona odmah preminula a sestra njena nesto kasnije. Nisam joj bio na dzenazi, jer nisam bio tu, a i da jesam ne znam bih li imao snage.
Moze te li zamisliti djevojcicu od pet godina i tenkovsku granatu, koju neka zvijer posla na djecu, na djevojcice, koje su tek pocinjale da zive, da spoznaju svijet oko sebe, da se igraju, i uce prva slova. Kakav je to covjek, moze li se uopce covjekom zvati, imali on savjesti, ako je imalo ima kako ce pred to malo opravdati ovaj svoj gnusni cin. Mozda i on ima djevojcicu, mladju ili stariju nije vazno, je li ikad na nju pomislio, je li taj monstrum ikad razmisljao da taj njegov smrtonosni teret, ide na djecu, na nejac, a znao je, da tamo, gdje je uputio taj smrtonosni teret nejma vojske, mozda mu je sreca sto ne zna gdje je zavrsila njegova smrtonosna posiljka i tako moze lakse oprati svoju prljavu savjest, ili je mozda i sretan zbog toga, ko zna?
Ne mogu sebi da objasnim, zbog cega je bas tu morao da je posalje? Tu nije bilo vojske, to je skoro dvadeset kilometara iza linije odbrane, tu su samo zbjegovi, zena i djece, tu nije bilo ama bas nista vojnicko. Tu su bili jad, bijeda, glad, plac, tu se umiralo i bez granata. Tu su zene i djeca naselili ranije naselje medvjeda, jazovaca, lisica, a znali su to oni, nije njima to bilo nepoznato.
Imale su one tu i skloniste, ali moras ponekad i sunca vidjeti, moras izaci, moras donijeti hrane, vode,njih je na putu ka sklonistu nasla ta smrtonosna posiljka.Te komsije sa Brestovaca nisu birali ciljeve.

I opet se moram pozvati na definiciju rata Erzama Roterdamskog koja je jedina prava, ali koju niko ne uzima za ozbiljno.

Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.

Nadam se da mi roditelji nece zamjeriti.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #37256

GROBIC
Jesen 92. Cerska. Grobic, plato iznad Cerske, prema Vlaseneci. Tu je i prva i zadnja linija odbrane. To je mala neprobojna “mazino linija”, tu svaki dan jeci, huci, ko planinska rijeka, tu se razaznaju samo eksplozije vecih kalibara a dim srusenih, pogodjenih objekata obiljezava mjesta eksplozija. Tu nikad ne prestaje. Tu se brani Cerska, tu ne smiju i nece proci dok je zivih u ovoj kotlini, nece i ne mogu, pokusavaju to vec dugo, ali branioci odolievaju, brane svoju Cersku, brane svoje kuce i svoju nejac. Brane i prognanike kojih je vec vise nego domaceg stanovnistva, brane skolu, koja je puna prognanika, zena, djece, nejaci, ali i najveci broj granata pada upravo na nju i njenu okolinu. Zivot je paralisan, zalihe hrane koje su ovdje bile solidne se smanjuju, broj ranjenih, bolesnih, kojima niko vise ne moze pomoci se povecava, svaki dan.
Ginu i branioci. Svaki dan po nekoliko porodica ostaje bez hranioca, svaki dan poneka porodica zavijena u crno.
Danas, kroz suze sapat, danas ih dvadeset, dvadeset u jednom danu, zauvijek ostalo na Grobicu, danas dvsdeset novih udovica, nekoliko desetina sirocadi, koja ce svoje oceve gledati na slikama i slusati price o njima, danas je u dvadeset majki iscupano srce, zauvijek, od danas one nece gledati na sat kad ce gore na platou doci do smjene i cekati na vratima kad ce se sin pojaviti, od danas nece vise pakovati rusakove sa hranom kad on ide na liniju, od danas dvadeset oceva ostaje okamenjeno do svog poslednjeg odlaska. Danas place cijela Cerska, i mi, nezvani gosti, sokirani tom vijescu hodamo ko muhe bez glava, ne znamo sta da im kazemo, kako da tjesis nekog koga utjesiti ne mozes, da pomognes nekom kome pomoci ne mozes. U domacina kod kojeg smo smjesteni poginuo sin, znaju, placu tiho bez panike, stari otac i majka, nevjesta prigrlila besiku i place zajedno sa djetetom, placu, a mi nijemi, tesko je to gledati, moramo nekud. Nevjesta sa malim djetetom i stari roditelji, sta ce sad oni, a gore na Grobicu i dalje huci, gore su u rovove usli drugi branioci, oni gore nejmaju vremena za plac i tugu, gore se brani Cerska. Nejma vremena za zalost, za tugovanje, mora se dalje.
Smjestili smo se negdje u neki podrum, ne idemo nigdje, cekamo, gore na Grobicu ne prestaje, nejma odmora, jos jedan u nizu napada je odbijen, ali ostali ranjenici, zovu i nas da pomognemo nositi.
Stotinjak metara nize od linija na jednom proplanku nam daju improvizovana nosila i ranjenika. Mlad i krsan momak, negdje oko dvadesetpet, lezi, ne jeci, ne govori a ziv, butina desne noge mu vezana krvavom maramom, stomak prekriven nekim komadom deke. Ja i R ga ne poznajemo, dvojici mjestana koji su sa nama je poznat, kazu da se zove Mujo i da je odavno tu, da se bori, a da je prognan iz Bijeljine. Nosimo ga oprezno da ga ne povrijedimo a i rekli su nam da pozurimo. Uplasen sam, adrenalin radi, samo da stigne, samo da mu neko pomogne da prezivi. Predali smo ga u ambulantu, sta je sa njim bilo ne znam, to je bio nas prvi i poslednji susret.
Koliko je boraca ostalo na tom platou iznad Cerske ne znam, ali znam da su tu bili borici u pravom smislu te rijeci, da su to bili borci koji se nisu povlacili, ni bjezali, oni su cekali u svojim rovovima i prkosili i smrti i napadacima. Sretao sam ih kad nisu na liniji, bili su to sasvim obicni ljudi kao i svi drugi ali kad su gore onda se pretvaraju u nesto drugo.
Izdrzali su do januara 93. a onda pred jakim snagama i nevidljivim krojacima nase sudbine morali napustiti Grobic i prikljuciti se nama prognanicima.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #37268

GROBIC
Jesen 92. Cerska. Grobic, plato iznad Cerske, prema Vlaseneci. Tu je i prva i zadnja linija odbrane. To je mala neprobojna “mazino linija”, tu svaki dan jeci, huci, ko planinska rijeka, tu se razaznaju samo eksplozije vecih kalibara a dim srusenih, pogodjenih objekata obiljezava mjesta eksplozija. Tu nikad ne prestaje. Tu se brani Cerska, tu ne smiju i nece proci dok je zivih u ovoj kotlini, nece i ne mogu, pokusavaju to vec dugo, ali branioci odolievaju, brane svoju Cersku, brane svoje kuce i svoju nejac. Brane i prognanike kojih je vec vise nego domaceg stanovnistva, brane skolu, koja je puna prognanika, zena, djece, nejaci, ali i najveci broj granata pada upravo na nju i njenu okolinu. Zivot je paralisan, zalihe hrane koje su ovdje bile solidne se smanjuju, broj ranjenih, bolesnih, kojima niko vise ne moze pomoci se povecava, svaki dan.
Ginu i branioci. Svaki dan po nekoliko porodica ostaje bez hranioca, svaki dan poneka porodica zavijena u crno.
Danas, kroz suze sapat, danas ih dvadeset, dvadeset u jednom danu, zauvijek ostalo na Grobicu, danas dvsdeset novih udovica, nekoliko desetina sirocadi, koja ce svoje oceve gledati na slikama i slusati price o njima, danas je u dvadeset majki iscupano srce, zauvijek, od danas one nece gledati na sat kad ce gore na platou doci do smjene i cekati na vratima kad ce se sin pojaviti, od danas nece vise pakovati rusakove sa hranom kad on ide na liniju, od danas dvadeset oceva ostaje okamenjeno do svog poslednjeg odlaska. Danas place cijela Cerska, i mi, nezvani gosti, sokirani tom vijescu hodamo ko muhe bez glava, ne znamo sta da im kazemo, kako da tjesis nekog koga utjesiti ne mozes, da pomognes nekom kome pomoci ne mozes. U domacina kod kojeg smo smjesteni poginuo sin, znaju, placu tiho bez panike, stari otac i majka, nevjesta prigrlila besiku i place zajedno sa djetetom, placu, a mi nijemi, tesko je to gledati, moramo nekud. Nevjesta sa malim djetetom i stari roditelji, sta ce sad oni, a gore na Grobicu i dalje huci, gore su u rovove usli drugi branioci, oni gore nejmaju vremena za plac i tugu, gore se brani Cerska. Nejma vremena za zalost, za tugovanje, mora se dalje.
Smjestili smo se negdje u neki podrum, ne idemo nigdje, cekamo, gore na Grobicu ne prestaje, nejma odmora, jos jedan u nizu napada je odbijen, ali ostali ranjenici, zovu i nas da pomognemo nositi.
Stotinjak metara nize od linija na jednom proplanku nam daju improvizovana nosila i ranjenika. Mlad i krsan momak, negdje oko dvadesetpet, lezi, ne jeci, ne govori a ziv, butina desne noge mu vezana krvavom maramom, stomak prekriven nekim komadom deke. Ja i R ga ne poznajemo, dvojici mjestana koji su sa nama je poznat, kazu da se zove Mujo i da je odavno tu, da se bori, a da je prognan iz Bijeljine. Nosimo ga oprezno da ga ne povrijedimo a i rekli su nam da pozurimo. Uplasen sam, adrenalin radi, samo da stigne, samo da mu neko pomogne da prezivi. Predali smo ga u ambulantu, sta je sa njim bilo ne znam, to je bio nas prvi i poslednji susret.
Koliko je boraca ostalo na tom platou iznad Cerske ne znam, ali znam da su tu bili borici u pravom smislu te rijeci, da su to bili borci koji se nisu povlacili, ni bjezali, oni su cekali u svojim rovovima i prkosili i smrti i napadacima. Sretao sam ih kad nisu na liniji, bili su to sasvim obicni ljudi kao i svi drugi ali kad su gore onda se pretvaraju u nesto drugo.
Izdrzali su do januara 93. a onda pred jakim snagama i nevidljivim krojacima nase sudbine morali napustiti Grobic i prikljuciti se nama prognanicima.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36826

NEZLUCI

Nikad ranije nisam cuo da postoje, ni gdje se nalaze, nisam znao. Nikad u njima nisam bio, a moracu ako me smrt ne prevari.
Za njeg sam prvi put cuo u ”zasticenim zonama”. Svi su tamo znali za ime tog sela, neki su nekad i bili tamo, ali vecina samo to da je negdje na Tuzlanskoj regiji, da je slobodna teritoija, i da su linije razdvajanja tu negdje blizu.
To selo koje su sanjali i o kome su svi mastali i pricali, mnogi nece nikad vidjeti. Bilo nam je svima neki simbol slobode, ne znam zasto bas ono, ali sve kolone, svi marsevi i svi putevi su vodili prema njemu, to je bila neka, svijetla tacka u ovoj mracnoj tami.
Niko nikad nije razmisljao sta ga tamo ceka i ako ga sreca posluzi, pa prodje, hoce li imati da jede, hoce li ga pitati sto je dosao, kud ce i kako dalje, sve to nije bilo vazno, treba samo stici do tih Nezluka i svi problemi i sve ratne strhote su iza. Mnogi su na putu do njih zauvijek ostali negdje na nepoznatom terenu.
Prva kolona u ljto 92. bijase na domak cilja, oni sto znaju taj teren kazu blizu, ali joj u reonu Crnog vrha napravise zasjedu i skoro sve pobise. Nisam cuo da je taj mars neko prezivio, a i ako jeste nije mnogo. Pricalo se da ih je bilo izmedju petstotina i hiljade.
Druga kolona u decembru 92. Zima, zene sa djecom, stari i bolesni, sumskom stazom preko Udrca. Tiha polumrtva kolona, njih vise od hiljade, do sela Samari, a onda prve zrtve i povratak nazad. Opet po snijegu i mrazu preko Udrca, opet ona ista djeca u naramku i isti rusakovi, samo malo prazniji i laksi.
O trecem, onom iz jula 95 se sve zna, a i on je vodio prema Nezlucima.
Ne znam gdje su sad ona djeca iz drugog marsa, ni ko je od njih prezivio, gdje je Adisa koja je bila velika za naramka a mala za pjesacenja. Da li se oni toga sjecaju i hoce li to moci zaboraviti, ili su mozda vec zaboravili. Kako ce opet zaboraviti slike, kad u neku stalu, pred njihovim ocima unose ranjenike i mrtve, koje na zacelju kolone pogodise iz protivavionskog mitraljeza, valjda se uplasili da im ovi sa praznim rusakovima i jos praznijim stomacima, sa djecom u naramcimma ne udare na Zvornik a koliko ih je mogu pokusati i preko Drine, kako ce zaboraviti one komadice hljeba i solje caja i mlijeka sto im u Kamenici dadose ispred svoje djece.To se ne zaboravlja. Osta ce to zapisano u njihovim glavama, bolje nego u ovoj mojoj staroj biljeznici sto jedva desifrujem zabiljeske iz tog vremena.

Da je Raso htio samo etnicko ciscenje kolone bi prosle.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36842

NEZLUCI

Nikad ranije nisam cuo da postoje, ni gdje se nalaze, nisam znao. Nikad u njima nisam bio, a moracu ako me smrt ne prevari.
Za njeg sam prvi put cuo u ”zasticenim zonama”. Svi su tamo znali za ime tog sela, neki su nekad i bili tamo, ali vecina samo to da je negdje na Tuzlanskoj regiji, da je slobodna teritoija, i da su linije razdvajanja tu negdje blizu.
To selo koje su sanjali i o kome su svi mastali i pricali, mnogi nece nikad vidjeti. Bilo nam je svima neki simbol slobode, ne znam zasto bas ono, ali sve kolone, svi marsevi i svi putevi su vodili prema njemu, to je bila neka, svijetla tacka u ovoj mracnoj tami.
Niko nikad nije razmisljao sta ga tamo ceka i ako ga sreca posluzi, pa prodje, hoce li imati da jede, hoce li ga pitati sto je dosao, kud ce i kako dalje, sve to nije bilo vazno, treba samo stici do tih Nezluka i svi problemi i sve ratne strhote su iza. Mnogi su na putu do njih zauvijek ostali negdje na nepoznatom terenu.
Prva kolona u ljto 92. bijase na domak cilja, oni sto znaju taj teren kazu blizu, ali joj u reonu Crnog vrha napravise zasjedu i skoro sve pobise. Nisam cuo da je taj mars neko prezivio, a i ako jeste nije mnogo. Pricalo se da ih je bilo izmedju petstotina i hiljade.
Druga kolona u decembru 92. Zima, zene sa djecom, stari i bolesni, sumskom stazom preko Udrca. Tiha polumrtva kolona, njih vise od hiljade, do sela Samari, a onda prve zrtve i povratak nazad. Opet po snijegu i mrazu preko Udrca, opet ona ista djeca u naramku i isti rusakovi, samo malo prazniji i laksi.
O trecem, onom iz jula 95 se sve zna, a i on je vodio prema Nezlucima.
Ne znam gdje su sad ona djeca iz drugog marsa, ni ko je od njih prezivio, gdje je Adisa koja je bila velika za naramka a mala za pjesacenja. Da li se oni toga sjecaju i hoce li to moci zaboraviti, ili su mozda vec zaboravili. Kako ce opet zaboraviti slike, kad u neku stalu, pred njihovim ocima unose ranjenike i mrtve, koje na zacelju kolone pogodise iz protivavionskog mitraljeza, valjda se uplasili da im ovi sa praznim rusakovima i jos praznijim stomacima, sa djecom u naramcimma ne udare na Zvornik a koliko ih je mogu pokusati i preko Drine, kako ce zaboraviti one komadice hljeba i solje caja i mlijeka sto im u Kamenici dadose ispred svoje djece.To se ne zaboravlja. Osta ce to zapisano u njihovim glavama, bolje nego u ovoj mojoj staroj biljeznici sto jedva desifrujem zabiljeske iz tog vremena.

Da je Raso htio samo etnicko ciscenje kolone bi prosle.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36682

STO CE TI RADOVANE ZEPA

Sjedim na jednoj ploci. Ni ziv ni mrtav, ni gladan ni sit, zao mi da umrem a i ne zivi mi se, neko neodredjeno stanje me zahvatilo, cas gledam u prazno, cas na valove pocnu navirati sjecanja. Gledam Godjenje, poslednji put gledam, kako umiru, kako postajemo proslost i dio istorije,kako se Zepska kotlina prazni.
Prvi je mrak, artiljerci koji su cijeli dan po svojim kartama odgonetali koju ce kucu i kojom granatom gadjati otisli na spavanje. Bolesni piromani upali u selo i poceli svoj bal vampira,poceli sa paljenjem kuca, imaju kazu neku specijalnu plasticnu masu, ubace je kroz prozor i ona se nakon izjesnog vremena sama zapali, ali koriste i benzin, veliko selo ko ce to popaliti, to je tezak posao, a placa se dobro. I gledam kad po nekoliko kuca pocne da gori, a onda cijelo selo i cumezi.
U Purticima se sigurno cuje pucnjava salonitskih krovova, koji kad gore stvaraju neku cudnu vrstu muzike, nesto kao vatromet, od koje se nekima kosa jezi a neki semluce i piju uz nju. A onda opet dodjem sebi i pocnem sa pitanjem na koje ne mogu da nadjem odgovor.
Jasno je meni da je Rogatica morala pasti, da im trebaju gradovi, posebno oni na putnim pravcima, kao sto je Rogatica, Vlasenica, Zvornik.
Oni nisu slucajno na teritoriju Rogatice rasporedili tri jedinice sa Han Pijeska, jos prije izbijanja sukoba, jedna u Borike, druga u Mesice i treca u Gucevo , a za svaki slucaj, u pomoc, ako zatreba za dva sata moze doci UZICKI KORPUS iz Visegrada.
Jezgro buduce teritorijalne jedinice su poodavno formirali. Linije komandovanja su im besprijekorne. Politicke trzavice su odlozili u arhivu, da cekaju neka bolja vremena.
Na nasoj strani samo dovoljno ljudstva , dobre volje i nista vise. Nenaoruzani, slabo opremljeni, bez ikakve logistike.
Ali sto ce Radovanu Zepa, ona nije nikakva strateska tacka. Tu nema ni puteva, ni fabrika, ni skladista, ama bas nista interesantno sa vojne tacke gledista, osim tog nesretnog Zlovirha, a takvih uzvisenja u Istocnoj bosni Radovan ima koliko hoce.
Zna on da su u Zepu dolazili da zive samo hodze, ucitelji i sumari i da je rijetko koji ostao do kraja zivota. Zna on i to da u Zepi nece da zivi niko drugi osim Zepljaka, pa ni njegovi Srbi. Zna on da ce zepljci morati prihvatiti svaki dogovor, sporazum koji se potpise tamo negdje u bijelom svijetu. Sve on to zna a evo kreno da poubija ovoliki narod. Pa ako mu nije nas zao kako ne zali one svoje momke sto ostaju po ovim gudurama a nizasto. Eto, nek nadje samo jedan razuman razlog, osim mrznje koju je razvio prema ovom narodu i nekakvih starih osveta koje on cuva u srcu.
I dok ja ovo presabiram po glavi, rijeka ovakvih kao ja krece putevima uz Ladjenik, Bukovik i Kudmer.
Kolone nesretnika sto ni krivi ni duzni pate zbog necijih hirova, bolesnih ambicija, sve u rusakove, sve na ledja i na Vukoljin Stan neko pod homoru nek ona livadu a pocinju mrazevi.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36687

STO CE TI RADOVANE ZEPA

Sjedim na jednoj ploci. Ni ziv ni mrtav, ni gladan ni sit, zao mi da umrem a i ne zivi mi se, neko neodredjeno stanje me zahvatilo, cas gledam u prazno, cas na valove pocnu navirati sjecanja. Gledam Godjenje, poslednji put gledam, kako umiru, kako postajemo proslost i dio istorije,kako se Zepska kotlina prazni.
Prvi je mrak, artiljerci koji su cijeli dan po svojim kartama odgonetali koju ce kucu i kojom granatom gadjati otisli na spavanje. Bolesni piromani upali u selo i poceli svoj bal vampira,poceli sa paljenjem kuca, imaju kazu neku specijalnu plasticnu masu, ubace je kroz prozor i ona se nakon izjesnog vremena sama zapali, ali koriste i benzin, veliko selo ko ce to popaliti, to je tezak posao, a placa se dobro. I gledam kad po nekoliko kuca pocne da gori, a onda cijelo selo i cumezi.
U Purticima se sigurno cuje pucnjava salonitskih krovova, koji kad gore stvaraju neku cudnu vrstu muzike, nesto kao vatromet, od koje se nekima kosa jezi a neki semluce i piju uz nju. A onda opet dodjem sebi i pocnem sa pitanjem na koje ne mogu da nadjem odgovor.
Jasno je meni da je Rogatica morala pasti, da im trebaju gradovi, posebno oni na putnim pravcima, kao sto je Rogatica, Vlasenica, Zvornik.
Oni nisu slucajno na teritoriju Rogatice rasporedili tri jedinice sa Han Pijeska, jos prije izbijanja sukoba, jedna u Borike, druga u Mesice i treca u Gucevo , a za svaki slucaj, u pomoc, ako zatreba za dva sata moze doci UZICKI KORPUS iz Visegrada.
Jezgro buduce teritorijalne jedinice su poodavno formirali. Linije komandovanja su im besprijekorne. Politicke trzavice su odlozili u arhivu, da cekaju neka bolja vremena.
Na nasoj strani samo dovoljno ljudstva , dobre volje i nista vise. Nenaoruzani, slabo opremljeni, bez ikakve logistike.
Ali sto ce Radovanu Zepa, ona nije nikakva strateska tacka. Tu nema ni puteva, ni fabrika, ni skladista, ama bas nista interesantno sa vojne tacke gledista, osim tog nesretnog Zlovirha, a takvih uzvisenja u Istocnoj bosni Radovan ima koliko hoce.
Zna on da su u Zepu dolazili da zive samo hodze, ucitelji i sumari i da je rijetko koji ostao do kraja zivota. Zna on i to da u Zepi nece da zivi niko drugi osim Zepljaka, pa ni njegovi Srbi. Zna on da ce zepljci morati prihvatiti svaki dogovor, sporazum koji se potpise tamo negdje u bijelom svijetu. Sve on to zna a evo kreno da poubija ovoliki narod. Pa ako mu nije nas zao kako ne zali one svoje momke sto ostaju po ovim gudurama a nizasto. Eto, nek nadje samo jedan razuman razlog, osim mrznje koju je razvio prema ovom narodu i nekakvih starih osveta koje on cuva u srcu.
I dok ja ovo presabiram po glavi, rijeka ovakvih kao ja krece putevima uz Ladjenik, Bukovik i Kudmer.
Kolone nesretnika sto ni krivi ni duzni pate zbog necijih hirova, bolesnih ambicija, sve u rusakove, sve na ledja i na Vukoljin Stan neko pod homoru nek ona livadu a pocinju mrazevi.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36469

DUHAN I RAT

Nekad sam negdje procitao da nam je pusenje doslo iz Amerike, i da je tamo u pocetku imalo nekakav obredni karakter, da prvi zapisi o duhanu i pusenju poticu od Kristofora Kolumba iz 1492. godine, gdje je opisao kako indijanci motaju liske duhana i sa jedne strane ih pale a sa druge uvlace i izbacuju dim, da su prvi pusaci u Evropi postali mornari, Spanjolci, i da se pusenje u Evropi prosirilo u periodu 1600.-1700. godine
Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.
Divlje zvijeri ipak imaju pravila, napada kad je gladna, bira zrtvu, i koristi je za hranu. U ovom ratu jedino pravilo divljih ljudi je „ubi, zakolji da zrtva ne postoji“.
Taman ja hocu to u teku da zapisem kad Mujo na vrata.Sav smrknut ko noc u Crnom potoku. ”Imas li bolan ista da skinem mrak sa ociju”?
”Nije ti valjda hanuma otisla u Srebrenicu”, velim. ”Ma daj covjece, nije meni do sale, nisam dva dana ni dima povukao. Imal bar novine a ja imam ove nekakve travuljine raznih mirisova”.
U mene u dzepu dvije citave liske pravog, dao mi dajdza, i podobar komad novine.Vidim da je covjeku dogorelo do nokata, ne smijem vise ni da se salim. Izvadim duhan i novinu i za cas se citava kuca uzmirisa od dvije “balvanuse”,/tako su ih oni pravi pusaci zvali/, pravog pravcatog a i novina ne bi puno ispisana. I dok odbijamo dimove on gleda u moju teku i kaze, ”sto ti bolan meni ne bi dao koji ovaj list da ponekad smotam ove trave”? “E nece moci, ja ti ovdje zapisujem vako kad se sta desi”.
On me pogleda i veli, ”e onda pisi, ima Boga, ima sudbine”, pa nastavi, ”danas u Zljebovima citava Jusufagina porodica zasjela za sofru, valjda nesto gore u njivi radili, i ono kad hoce Bog i sreca, stotinjak metara od njih, neciji vo naleti na njihovog vola i oni svi potrce da ih rastave, a iz Brestovaca ona sto je djecurlija zovu stodvadeska,/granata MB 120 mm/ pravo u sofru. Pa ti sad reci sta ces reci. Zar to nije sudbina”. Ugasi cigaru, ” ja cu od ovog sto je ostalo, sutra smotati jednu potanku”, i ode. A ja zaboravih sta sam htio zapisati i zapisah ovu Mujinu pricu.
Mujo je samo jedan od onih kod kojeg je strast za pusenjem prelazi sve granice, on je jedan od onih koji bi za cigaretu dobrog duhana dao sve, koji jednostavno bez pusenja ne moze. I da je on sam dobro bi bilo, jucer mi opet jedan drugi komsija prica; ”Bio sam u Srebrenici, imao nesto maraka i kupio petnaest kilograma brasna, prenio to preko Susice, a ti znas kako je tuda preci i bez tovara na ledjima, sjeo na Bukoviku da se odmorim kad onaj svercer sa duhanom, nisam mogao izdrzati, dao sam mu pet kilograma brasna ispred djece, za dvije sefte, ljutio se posle na sebe, haman plakao i stid me toga, necu to sebi oprostiti dok sam ziv, ne pricaj ovo nikom, ja sam morao nekom, pa mi ti naidje prvi”. Ozbiljan i odgovoran covjek ali i ovistan o nikotinu.
Rat i duhan od normalnih ljudi prave sirotinju, bijedu, ponizavaju ih, dovode u tesku situaciju, unistavaju njihovo dostojanstvo, pa i zivote uzimaju, prave od njih ono sto u normalnim uslovima nikad ne bi bili, tjeraju ih da se klanjaju, da se mole onima kojima se ni u snu ne bi zamolili.
Od onih opet drugih, sto u duhanu i ratu vide nesto drugo, od njih oni prave bogatase, pretvaraju ih u mocnike a nikad mocni nisu bili, oni drugi ce od mog Muje i njemu slicnih uzeti i zadnju paru, nije njih briga ni za Mujinom djecom, a o moralu i ljdstvu oni i ne razmisljaju.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36481

DUHAN I RAT

Nekad sam negdje procitao da nam je pusenje doslo iz Amerike, i da je tamo u pocetku imalo nekakav obredni karakter, da prvi zapisi o duhanu i pusenju poticu od Kristofora Kolumba iz 1492. godine, gdje je opisao kako indijanci motaju liske duhana i sa jedne strane ih pale a sa druge uvlace i izbacuju dim, da su prvi pusaci u Evropi postali mornari, Spanjolci, i da se pusenje u Evropi prosirilo u periodu 1600.-1700. godine
Erzamo Roterdamski, kaze da je rat „tako svirepa stvar da vise prilici divljim zvijerima nego ljudima, takvo bezumlje, da pjesnici zamisljaju da dolazi od furija, takva kuga da za sobom povlaci opstu pokvarenost obicaja, takva nepravda da ga mogu voditi samo najgori razbojnici i tako bezbozna stvar da nejma niceg zajednickog sa Hristom i njegovim ucenjem“.
Divlje zvijeri ipak imaju pravila, napada kad je gladna, bira zrtvu, i koristi je za hranu. U ovom ratu jedino pravilo divljih ljudi je „ubi, zakolji da zrtva ne postoji“.
Taman ja hocu to u teku da zapisem kad Mujo na vrata.Sav smrknut ko noc u Crnom potoku. ”Imas li bolan ista da skinem mrak sa ociju”?
”Nije ti valjda hanuma otisla u Srebrenicu”, velim. ”Ma daj covjece, nije meni do sale, nisam dva dana ni dima povukao. Imal bar novine a ja imam ove nekakve travuljine raznih mirisova”.
U mene u dzepu dvije citave liske pravog, dao mi dajdza, i podobar komad novine.Vidim da je covjeku dogorelo do nokata, ne smijem vise ni da se salim. Izvadim duhan i novinu i za cas se citava kuca uzmirisa od dvije “balvanuse”,/tako su ih oni pravi pusaci zvali/, pravog pravcatog a i novina ne bi puno ispisana. I dok odbijamo dimove on gleda u moju teku i kaze, ”sto ti bolan meni ne bi dao koji ovaj list da ponekad smotam ove trave”? “E nece moci, ja ti ovdje zapisujem vako kad se sta desi”.
On me pogleda i veli, ”e onda pisi, ima Boga, ima sudbine”, pa nastavi, ”danas u Zljebovima citava Jusufagina porodica zasjela za sofru, valjda nesto gore u njivi radili, i ono kad hoce Bog i sreca, stotinjak metara od njih, neciji vo naleti na njihovog vola i oni svi potrce da ih rastave, a iz Brestovaca ona sto je djecurlija zovu stodvadeska,/granata MB 120 mm/ pravo u sofru. Pa ti sad reci sta ces reci. Zar to nije sudbina”. Ugasi cigaru, ” ja cu od ovog sto je ostalo, sutra smotati jednu potanku”, i ode. A ja zaboravih sta sam htio zapisati i zapisah ovu Mujinu pricu.
Mujo je samo jedan od onih kod kojeg je strast za pusenjem prelazi sve granice, on je jedan od onih koji bi za cigaretu dobrog duhana dao sve, koji jednostavno bez pusenja ne moze. I da je on sam dobro bi bilo, jucer mi opet jedan drugi komsija prica; ”Bio sam u Srebrenici, imao nesto maraka i kupio petnaest kilograma brasna, prenio to preko Susice, a ti znas kako je tuda preci i bez tovara na ledjima, sjeo na Bukoviku da se odmorim kad onaj svercer sa duhanom, nisam mogao izdrzati, dao sam mu pet kilograma brasna ispred djece, za dvije sefte, ljutio se posle na sebe, haman plakao i stid me toga, necu to sebi oprostiti dok sam ziv, ne pricaj ovo nikom, ja sam morao nekom, pa mi ti naidje prvi”. Ozbiljan i odgovoran covjek ali i ovistan o nikotinu.
Rat i duhan od normalnih ljudi prave sirotinju, bijedu, ponizavaju ih, dovode u tesku situaciju, unistavaju njihovo dostojanstvo, pa i zivote uzimaju, prave od njih ono sto u normalnim uslovima nikad ne bi bili, tjeraju ih da se klanjaju, da se mole onima kojima se ni u snu ne bi zamolili.
Od onih opet drugih, sto u duhanu i ratu vide nesto drugo, od njih oni prave bogatase, pretvaraju ih u mocnike a nikad mocni nisu bili, oni drugi ce od mog Muje i njemu slicnih uzeti i zadnju paru, nije njih briga ni za Mujinom djecom, a o moralu i ljdstvu oni i ne razmisljaju.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #36364

ZULFINA PUSKA

Avgust 1992.Nocas sam spavao ko zaklan. Amir sinoc kad je mijenjao paprat promijenio i meni pa mi bilo ko u pravoj posteljini, a i pucnjava iz Dolina se u Lugovima ne cuje dobro. Samo mi je smetala ona neeksplodirana granata sto se zarila u zemlju i stoji, cini mi se da je i veca od naseg komandira Ibre.
Lahko smo ustali,raspakovali torbe i sta ko ima, sta je sam, ili sta mu je zena spakovala. I dok smo jeli, komandir dijeli zadatke.” Vas pet, morate gore u Doline kod Cire na ispomoc. Oni ce vam reci sta treba da se radi. Oprezno, kad budete prelazili preko Godjenjskog polja, onaj vas pam odozgo sa stijena ima ko na dlanu”. I dok smo isli stazom od Lugova prema Godjenjskom polju meni se po glavi prevrcu razne misli. Poredim onu svoju teoriju sto sam nekad ucio i ovo sta se ovdje zbija. Nema ovdje ni politicke, ni moralne, ni psihicke a vala ni fizicke pripreme, a i ne treba. Ovim ljudima sto idu ispred mene je to sve usadjeno u genima. Oni su jaki, kao da su od ovog kamenja pravljeni ili ih je ovo kamenje kroz vijekove napravilo jakim. Zavidan sam im, i ja sam ove gore list i nekako bi sve ovo drugo mogao naci ali fiziki sam za njih ko dijete od pet sest godina, svakih pedeset metara se moraju obazirati da vide idem li ili sam sjeo da se odmorim.
Sa Dolina nasi vec skoro mjesec dana brane Godjenje, vode se prave borbe, oni u borbu uveli i avijaciju, pa nekad gadjaju selo a juce pogodise stijene, taman ispred svojih linija. Ponekad prave i one prazne letove, ko bajagi da nas zastrase, a ne znaju da se toga vise ne plase ni djeca a kamo li ovi sto idu ispred mene.
Na Dolinama Ciro i Nesib, iza jedne stijene, a okolo cestar, neki homoric prebijen na pola, drugi oguljen, trcem slomljena klica, rijetki su oni zdravi, koje nisu nasli geleri i meci. Jedan mladic nam pridje i odvede nas na nase mjesto odakle treba osmatrati put sto vodi od Budete prema Godjenjima. Sjedimo na jednom brezuljku, Zulfo, Hamdija, Ohran, Suljo i ja. U Hamdije nekakva stara puska, u Ohrana lovara, ja imam pistolj a ostali su bez oruzja. Gledam ja nase oruzje i kontam, e moj Ciro slaba ti je ova ispomoc, a Zulfo kao da pogadja sta ja mislim poce:”Sta bi mi sad da oni odozdo krenu, ova se Hamdijina neki dan zakovala jedva smo je popravili, a za one lovare imaju dva metka u cijevi i dva u dzepu. Ama volio bih, rodjak da mi je dobra puska, nego sve sto ocima vidis, pa nek odmah poginem. Ako udju u Godjenje, mi smo slijedeci na redu, niti mogu gledati da mi pred ocima ubiju babu i zenu i djecu niti mogu dozvoliti da mene ubiju na njihove oci.”Na licu mu se osjeca zabrinutost, vise za svoje bliznje nego za sebe. Sve je bio sredio, napravio kucu, formirao porodicu a koliko ih je cijenio mozete i sami zakljuciti.
Kasnije nam dodje i jedan Cocalic, izbjeglica iz Visegrada, i on golih saka, te uze onu nasu lovaru pa kruzi sumom iza nasih ledja,-” mogu oni nama doci ovdje sve sumom” veli-. Vatra je utihnula. Nesib, Ciro i grupa oko njih osmatrju selo i otvaraju vatru, samo kad oni njihovi podju da pale. Oni otvaraju sporadicnu vatru, uglavnom prema cestaru i salju po neku raketu u pravcu Zepe i drugih naseljenih mjesta. Postaje jasno da ce nas ostaviti na miru ili su vidjeli da ovako ne ide pa vrse prestrojavanje jedinica i dovlace pojacanje. Mi opet ponavljamo one iste price. Danas je na redu Hamdija. On ne voli da prica.On radi. On je tek prevalio trideset a ima sve. Dvospratna velika kuca, na prvom spratu prodavnica,veloko imanje, porodica, zena i djeca,sve sto je potrebno da ima jedan covjek.
U toj prici i osmatranju nam prodje dan, a kurir nam je danas prenio naredbu da se u prvi sumrak javimo Nesibu, da mu nesto pomognemo. Mi znamo o cemu je rijec, svi na liniji to znaju a vjerovatno i oni na planini i u Ribiocu, samo jos niko nema hrabrosti da kaze Sulji Avdicu da mu je poginuo sin.
Nesiba nadjosmo u cestaru i to je bio moj prvi susret sa njim. Skoro sav posao koji smo trebali uraditi, je zavrsio sam, a i imali smo samo jednu krampu. Ostavili smo tu odmah iza linije mladog Avdica a nasa smjena je i zavrsena . Nesib i Ciro ce ostati, oni ne dobivaju smjenu, oni su stalno tu.
A tu u tom cestaru, osta zauvijek jedna mladost, jedan san zepskih djevojaka, jedna nada, jedan tek zapoceti zivot. Osta tu, odakle se vide sve njive i sve livade, odakle se vidi skoro svaka kuca njegovog sela, osta da svjedoci o ovom najpesinavijem ratu sto nas zadesi. Ja sa Ohranom njegovoj kuci na konak, imamo dva dana slobodna.

Epilog- Sledece smjene nije bilo. Kasnije mi je Ohran pricao da je u smjeni poslije nas poginuo Ramica sumar, dosli im iza ledja. Hamdija i Zulfo su kasnije poginuli u borbama oko Laza. Nek im je rahmet dusi.

[Author]

Posts