[purak]

in reply to: Rijeci koje volim i nevolim.. #5178

:)
-zafrkANCIJA,npr.

[purak]

in reply to: Poruka Dalay Lama #5160

:) Sta nepika,eto vas masallah deset,nek se pika….necel dragi Allah dati lota :dry: ,

[purak]

in reply to: Poruka Dalay Lama #5157

A jeste li ovo vidjeli :) .

http://www.rogatica.org/teva/PORUKA_DALAY_LAMA.pps

:) Teva vec sam ti prico da mi ne bude milo kad dobijem ovako sta,poslije mi bude suhva dva tri dana.Eto sam i ja poslo od sebe,pa valjda ce makar desetero otvoriti B) .
Mahsuz selam ;)

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5151

Pop iz Gusinja Dzordze Sekularac za nekoliko dana prislino je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji “Ratni ciljevi Srbije”, Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa tim i u Bosni ustvari vjerski rat, vulgarno receno istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Hrabro I lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo da nakon stvaranja kraljevina Srba, Hrvata I Slovenaca budu izlozeni raznim vidovima genocida.

I SVJETSKI RAT
Ubijstvo asutrijskog prestolonasljednika Ferdinanda, koji je 28. 06. 1914 pocinio Gavrilo Princip u Sarajevu, djelo je grupe nacionalno-revolucionarnih, tacnije nacionalisticki orjentiranih srpskih omladinaca poznatih pod imenom “Mlada Bosna”. Vlada Kraljevine Srbije optuzena je za atentat. Austrija je uputila 23. 07.1914 ultimatum u 10 tacak, trazeci da srpska vlada sprijeci svaku anti-austrijsku propagandu. Da se odmah pohapse svi ucesnici zavjere a nalaze se na teritoriji Srbije, te da u istrazi protiv njih sluzbeno ucestvuju I austrijski organi. Vlada Srbije prihvatila je sve zahtjeve osim neposrednog ucesca austrijskih organa u istrazi koja bi se vrsila na njenoj dzravnoj teritoriji. Takvim odgovorom na austrijski ultimatum rat je postao neizbjezan. Vlada Austrije objavila je 28. 07. 1914 rat Srbiji. U rat su se umijesale I tadasnje velike sile, Njemacka, Francuska, Rusija, a vremenom I druge, ukljucujuci SAD-e. Vec prvih dana izbijanja rata nastupila su u cijeloj zemlji teska vremena. Doslo je do sudskih progona I internirana srpskog stanovnistva. Protiv takve olitike I postupaka medju prvima se javno oglasio reis ulema Dzemaludin Causevic. On je uputio apel Bosnjacima (muslimanima) savjetujuci svakom bratu u vjeri da budu obazrivi I promisljeni, te da ne cine nikakve provokacije zbog kojih bi se poslije mogli kajati. Mi zivimo s drugim nemuslimanskim narodima u nasoj domovina, s kojima smo se izrodili I s kojima cemo zivjeti I umrijeti. Zato ne treba nikad smetnuti s uma da bi svaki nas hrdzav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ruzne posljedice. Bitka na granici BiH I Srbije pocela je prvom austrijskom ofanzivom 12.08.1914. Nakon bitke na Ceru srpska vojska je porazila Austrijance I natjerala je da se povuce preko Drine. Potom je odmah I sama presla Drinu I usla u istocnu Bosnu. U svim tim akcijama srspka I crnogorska vojska pocinile su vise zlocina I pljkacke nad civilnim muslimanskium stanovnistvom. Posebno su stradali srezovi focanski, cajnicki, visegradski, rogaticki, bijeljinski, gatacki, bilecki, trebinjski u istocnoj Hercegovini.
U proljece 1915 Austrija je uz podrsku Njemacke napala Srbiju I za samo nekoliko dana zauzela Beograd, Smederevo, Pozarevac I neka druga mjesta. Za nepuni mjesec dana Srbija je u cijelosti bila okupirana. Slomom Srbije i C.Gore Bosna je prestala biti neposredno ratno popriste, ali brojni bosnjaci, mobilizirani u austrijske regimente ginu I stradaju na tim dalekim frontovima Galicije, Italije itd.
Bosnjacke regimente ubrajane su elitne austrijske trupe, ciji je dolazak protivniku ulijevao strah I trepet. Dok su Bosnjaci nemilice ginuli za cara I kralja, dotle su ih becki I zagrebacki purgeri, koji fronta nisu ni vidjeli, aplaudirali I skandirali “Bosnjaci dolaze!”
Posljedice usmjeravanja privrede na ratne ciljeve bile su stalne otimacine od bosnjackog stanovnistva za ratne potrebe, kao u prvom redu zaprezna stoka I hrana, pa se u cijeloj zemlji osjetila bijed, neimastina I glad. Razvoj situacije na bojistu tokom septembra 19118 ukazivao je da ce se austrijska monarhija ubrzo raspasti. Vec 20. 12. 1918. Organizovana je prva vlada kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca, a stvarnu vlast imao je iskljucivo kralj Aleksandar. ON se oslanjao na srpsku vojsku kao jedinu stvarnu oruzanu silu na teritoriji nove drzave. Kralj je imenovao prvu vladu nove drzave, u koju su usli predstavnici svih vaznijih politickih stranaka, te istaknute licnosti iz skoro svih krajeva zemlje. Tako je predsjednik vlada postao iskusni velikosrbin, radikalski lider Stojan Protic, a podpredsjednik Dr. Anton Korosec. Hrvat, Ante Trumbic imenovan je za ministra vanjskih poslova. Izuzetno vazan resor I polozaj ministra unutrasnjih poslova je povjerio Svetozaru Pribicevicu, covjeku svog osobitog povjerenja. Lider Demokratske stranke Ljubomir Davidovic postao je ministar prosvjete, a socijalista Vitomir Korac ministar socijalne politike. Tako je Hrvat, dr. Tugomir Alaupovic postao ministar vjera, a srbin dr. Uros Krulj ministar narodnog zdravlja. Jedini Bosnjak u toj vladi bio je dr. Mehmed Spaho, kome je povjeren resor ministra suma I ruda. Stvaranjem jugoslavenske drzave Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca nastavljena je izaostrena genocidna politika prema Bosnjacima-muslimanima, kako u Sandzaku I na Kosovu, tako I u BiH.
Svakovrsni napadi na zivote I imovinu Bosnjaka I patoloska sikaniranja stalnim povicima upoucenim muslimanima “Idite u Aziju. Selite se tamo odakle ste dosli!” Nije ih htjela ni pokusavala sprijetiti drzavna policija niti armija Stepe Stepanovica.
Pozvana je takodje I policija novembra 1918. da u BiH zavede mir, red I poredak. Reis ulema Causevic uputio je apel predsjedniku zemaljske vlade Atanasiju da je Bosna zapala pod teror kakav ne pamti. Na udaru su se prvo nasli Bosnjaci zemljoiposjednici, kojima su srpski seljaci sirom Bosne palili kuce I otimali zemlju. Zapaljeno je oko 630 bosnjackih seoskih zadruga, ubijeno nekoliko hiljada muslimana. Nekoliko hiljada bosnjackih porodica koje su se radi spasenja glog zivota iselile u Tursku, ostavljajuci pri tom svu svoju imovinu, bez ikakve zastite I naknade.
Sve je to radjeno sistematski, sa pradjedovskim povikom I namjerom osvecivanja Kosova, a sa ciljem da se po primjeru Srbije XiX vijeka iz Bosne istjeraju vulgarno receno “Turci” (Bosnjaci-muslimani), jer za njih nema druge kazne nego pobiti ili istrijebiti. Kakv je bio polozaj muslimana-Bosnjaka mozemo ocijeniti iz reagovanja Svetozara Pribicevica, ministra unutrasnjih poslova. Telegram upucen 1918. Zemaljskoj vladi u Sarajevu, a u telegramu doslovce pise: “Ako bi se produzilo genocidno proganjanje muslimana od strane pravoslavnih Srba, to moze vrlo hrdjavo I kobno djelovati na unutrasnje odnose u zemlji I polozaj u inostranstvu.” Upucena je protestna rezolucija kralju Aleksandru od strane Pribicevica sa slijedecim sadrzajem: “Po cijeloj zemlji i I samom gradu Sarajevu ucestali su otvoreni zlocinacki napadi na licnu slobodu I imovinu golorukih muslimana, u takvoj mjeri, da covjek nije vise siguran ni po bijelom danu kretati se. Vapaji iz cijele zemlje mnoze se I traze pomoc od narodne vlade, ali te zastite nema, pa su stoga muslimani gotovo poceli gubiti povjerenje u volju nasih vlasti tim vise sto se ova nasilja vrse jedino nad muslimanima, dok sve ostale vjere, pa I sami tudjinci nesmetano uzivaju tekovine novostecene slobode. Obracam se vasem velicanstvu da se zauzmete za ovu stvar, te da licno poduzmete shodne mjere da se cim prije sprijeci o nemoguci vrsenje ovakvih sramotnih djela. Da se svi krivci pronadju I najstrozije kazne a oteti imeci vlasnicima vrate te stete namire.”

[purak]

in reply to: Smjesni video #5147

http://www.youtube.com/watch?v=d8N4Os_Bo7E
:laugh: :)

[purak]

in reply to: EU ide na ruku Dodiku koji priprema otcjepljenje #5094

Guske u magli
18.08.2008. 09:28

Dok pišem ovaj tekst (nedjelja je), Milorad Dodik je u posjeti Biljani Plavšić u zatvoru Hinseberg u Švedskoj. Posljednjih smo godina bivali redovno informirani o živopisnoj biografiji ove bivše univerzitetske profesorice, predsjednice RS-a, osuđenice za počinjenje ratne zločine, pa su besmislena bilo kakva ponavljanja. Sad se jedino možemo prisjetiti predizbornog slogana njezine političke stranke/opcije istaknutog na prvim bh. izborima nakon Daytona: „A sad mudro!”, što u balkanskom prijevodu znači: pobili smo, protjerali smo, pokrali, uništili, obesmislili, sad valja sve to, hladne i mudre glave, dovesti u stanje prihvatljivije legaliziranosti pred vlastitim očima i očima međunarodne javnosti. Milorad Dodik je, međutim, brzo uvidio da se unutar bh. naciokratskog koncepta vlasti ne mora baš „mudro”, s neugodnim hipotekama ratnih zločina, što je politički opterećivalo Biljanu Plavšić, SDS i druge Miloševićeve velikosrpske zanesenjake, nego se može bahato, siledžijski, na snagu omogućenu Dejtonskim sporazumom, hipokrizijom OHR-a i unutarbosanskim tragičkim razdijeljenostima.

Domaća sredstva javnog informiranja bila su, krajem protekle sedmice, puna Dodikove političke ofanzive o nužnosti popisa stanovništva u BiH i osiguravanja drugih relevantnih statističkih pokazatelja važnih za strateška planiranja. Ne bude li popisa stanovništva na nivou države, bit će ga u Republici Srpskoj. Tako bi, prema Dodiku, otpali kriteriji za formiranje vlasti i institucija na osnovu popisa iz 1991. godine. Godina 2011, kad se navještava mogući popis bh. stanovništva, ipak je daleko i svašta se, pogotovo na planu ustavnog ustrojstva države BiH, može izdogađati. Dodik zna šta radi, on ima svoj cilj, kako bi to groteskno rekao prvi čovjek OHR-a Miroslav Lajčak.

Dodikova inicijativa očekivano je naišla na oštre reakcije bošnjačkih političara. Jer bi to značilo legalizaciju etničkog čišćenja, gubljenja konstitutivnosti na cijelom prostoru BiH, itd, itd… Sve to govori da bosanske guske u balkanskoj magli nastavljaju svoj tragički, neizvjesni let.

Nikad mi neće biti do kraja jasno zašto se bošnjački političari, odmah iza Daytona, ili pak koju godinu kasnije, nisu odvažili da, pod budnim okom međunarodnih posmatrača, pristupe popisu stanovništva na cijelom prostoru BiH. Tada bi se, upravo na osnovu podataka iz 1991. godine, direktnije znalo koliko je ljudi pomoreno, koliko poginulo, protjerano sa svojih prijeratnih obitavališta, koliko zauvijek izgnano u inostranstvo, koliko je koja općina imala pripadnika određenog naroda i kakva je demografska slika nakon agresije, čime je i bh. tužba protiv SRJ, odnosno, kasnije, protiv države Srbije, mogla biti pravno uvjerljivija i djelotvornija… Ne mogu se oteti dojmu kako Bošnjacima, u odsustvu pravovremene političke mudrosti, lične hrabrosti i odgovornosti, najviše odgovara postojeća magla, stanje „između”, ni „tamo”, ni „‘vamo”, ona politička magla u kojoj će osiljeni pojedinci i bešćutne stranačke oligarhije postojati samo zato da bi se održavala ta magla i da bi se u njoj magli moglo sasvim lijepo, komforno, razmetljivo živjeti, da bi se još ponešto moglo jamiti, privatizirati… Suvišno je spominjati koliko je i ova, trenutna krvavooka bosanska natezalica „za” i „protiv” popisa stanovništva samo u funkciji najavljenih općinskih izbora u oktobru ove godine.

Niko me neće pitati jesam li ja, kao građanin ove države, ili nisam za što skoriji popis stanovništva u BiH. Na nekom javnom izjašnjavanju rekao bih da jesam. Uz jedan obvezujući uvjet: da jedno od pitanja bude i pitanje stalnog mjesta boravka pri popisu stanovništva 1991. godine. Taj bi podatak bio jako važan u praćenju i saniranju onoga što danas imenujemo demografskim inžinjeringom i genocidom.

Teško je znati je li jedna od tema švedskoga „summita” između osuđenice za ratne zločine Biljane Plavšić i „mudrog” nastavljača njena djela Milorada Dodika imalo se ticala bh. „zbrajanja” naroda, pod krinkom tzv. popisa stanovništva. Bosanske guske, uslijed nametnute političke magle, teško će razvidjeti da se Dodikova posjeta Plavšićevoj mnogo više tiče Radovana u Haagu i budućeg statusa RS-a unutar najavljujućih ustavno-teritorijalnih preustroja države BiH, s obzirom na to da će suđenje zločincu ispod Durmitora izbaciti na stol mnoge skrivane „karte”. Karadžićevo izjašnjavanje o tužbi planirano je za 29. august 2008. godine. Biljana Plavšić je veliki svjedok u cijeloj toj velikoj priči. Njezine neposredne informacije prijeko su potrebne Dodikovoj voždovskoj svijesti. Jer ne bi želio da ga zaskoče neugodna iznenađenja iz Haaga. On je, prema Plavšićkinoj definiciji mudrosti, daleko mudriji negoli to mogu vidjeti bosanske guske u magli… Usput, njegova humanitarnosućutnička nježnost prema starici-zločinašici može itekako pridonijeti izbornim poenima SNSD-ovim pulenima na oktobarskim općinskim izborima od Trebinja do Brodskijeh vrata.

Piše: Hadžem Hajdarević

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5077

KRAJ AUSTRO-UGARSKE VLADAVINE I BALKANSKI RATOVI

U vrijeme vladavine austrougarske monarhije u BiH idustrijski kapaciteti i obrt bili su u velikom procentu u drzavnim austrijskim rukama. Zbog duboko osmisljenje strategije borbe protiv svih koji ne pripadaju krscanskom religijskom korpusu, u obrtu je radilo je svega 2.088 Bosnjaka. To je dovelo do procesa osirimasenja i gradskog i zemljo-posjednickog bosnjackog stanovnistva. U novonastalim teskocama mnoge bosnjacke familije su trasile rjesenje u izseljavanju, a mnogi Bosnjaci prilazili tadasnjem radnickom i socijalistickom pokretu, nadajuci se pravdi, demokratiji i slobodi.

Napetost u nasim krajevima i kompletnom Balkanskom poluostrvu dozivjece svoj vrhunac u jesen 1912.g. kad, uvijek za rat spremna, Srbija, Bugarska, Grcka i Crna Gora, kao clanice balkanskog saveza objavljuju rat protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Izbijanje Prvog balkanskog rata ubrzano je i pobunom Albanaca u ljeto 1912., koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetnica u Skoplje. Mlado-turci su pristali na pregovore sa albanskim komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete: Skadar, Kosovo, Bitolj i Janjinu.

Da bi sprijecili uspostavljanje autonomije Albanije u njenim etnickim granicama, balkanske drzave-saveznici su zaratili protiv Turske vec pocetkom oktobra 1912. U ovom ratu Turska je porazena, a balkanski saveznici su medjusobno podijelili Makedoniju, Kosovo, Metohiju, te Sandzak i Albaniju. Prvi Balkanski rat izazvao je medju pravoslavcima i srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gradjanstvo je svakodnevno pratilo izvjestaje sa ratista. Sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridruzivali se kao dobrovoljci srpsko-crnogorskoj vojsci.
U to vrijeme dolazi do priblizavanja Srba i Hrvata. Hrvatska stampa daje podrsku balkanskim saveznicima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Draca u Albaniji, jedna veca grupa srba i hrvata priredila je 16. 11. 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podrske balkanskim saveznicima.

Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ciji je najveci dio sa Solunom uzela Grcka, a zatim Srbija, kojoj je pripalo Skoplje i Bitolj.
Bugarska je, iznenada, 29. I 30. 6. 1913. napala spske i grcke trupe u Makedoniji, cime je zapoceo II Balkanski rat. U ovome ratu Srbiji i Grckoj pridruzila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrudze. Turska je iskoristila kriticnu situaciju u kojoj se nasla Bugarska i 15. 07. 1913. presla sa svojim trupama liniju Enis-Midia i za samo sedam dana usla u Edirne (Jedrene).

Mirovnim ugovorom zakljucenim 10.08.1913. u Bukurestu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih aspiracija u korist Srbije i Grcke. Turska je zadrzala Edirne (Jedrene) i istocnu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadrzati status evropske zemlje.

Nakon poraza Turske, Sandzak je podijeljen izmedju Srbije i C. Gore. U sandzaku u koji je usla crnogorska vojska, uslijedio je zlocinacki obracun sa bosnjackim stanovnistvom. Od muslimana je prvo na podmukao nacin oduzeto oruzje, a zatim se prislo silovanju, klanju i ubijanju golorukog i bespomocnog stanovnistva. Pljacke, ubijstva i silovanja bila su posebno teska u Bijelom Polju, Sjenici i Pesteru, pod vodstvom komandanta Avra Cemovica. Njegovi ljudi su pljackali i palili kuce, otimali stoku, vrsili silovanja nad muslimankama i ubijali nevine ljude. Nakon toga u Plavu i Gusinju, su pristupili nasilnom pokrstavanju bosnjackog stanovnistva.

Pop iz Gusinja Dzordje Sekularac samo za nekoliko dana prisilno je pokrstio preko 12 hiljada muslimana. Tako je Milorad Ekmedzic napisao u studiji “Ratni ciljevi Srbije”, Beograd 1973. da je rat na Balkanu, pa samim tim i u Bosni, ustvari vjerski rat, vulgarno receno – istrebljenje Turaka-muslimana. Medju sandzackim Bosnjacima sacuvala se tradicija da je neznani junak, ciji spomenik stoji na Avali, zapravo Sandzaklija, Sulejman Balic, koji se istakao hrabroscu, poginuvsi u borbi protiv Austro-ugarske. Cak ni hrabro i lojalno drzanje Bosnjaka Sandzaka u toku I Svj. Rata nije ih spasilo u novonastaloj ”Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca” od stradanja, otvorenog neprijateljstva i raznih vidovima genocida.

[purak]

in reply to: Akcija finasiranja odrzavanja nasih mezarja #5035

Najbolje bi bilo da nam odmah kazete kolki bi to iznos bio godisnje za obadvojicu,i da se odmah narod pocne prijavljivati ko je rad ucestvovati,i nakon odredjenog roka,podjeliti kolko nas sleduje da uplatimo i da se to puno ne zavlaci,nesto kosto je uradjena akcija za malog Begica,pa do ugodinu,jer ne moze se osloniti na iste ljude svo vrijeme,s obzirom da su neki tu na stranici pa ih onda duze vrijeme nema.U svakom slucaju ja sam za kako god se dogovorite.

[purak]

in reply to: Legende BiH muzike……… #5022

Ovo sam prenio sa stare stranice,smatram da svakako treba i ovdje da se nadje.

————————–

Lik i djelo: Junaci našeg vremena – Safet Isović

Odlazak kralja sevdalinke

U seriji portreta istaknutih bosanskohercegovačkih stvaralaca naš suradnik književnik Mile Stojić piše o životu i umjetnosti ovih dana preminulog kralja sevdalinke Safeta Isovića, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu epohu etnomuzike u bivšoj Jugoslaviji

Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrenim, platinastim
Slušam na Bosanskohercegovačkom radiju specijalnu emisiju u povodu smrti Safeta Isovića (1936 – 2007) i nekako nikako ne mogu pojmiti da njegov zvonki kristalni glas i poslije smrti odzvanja tako jasno, čak sa primjesom neke bezobrazne životne radosti. Čudo i bestidnost tehnike – i kad ljudsko srce prestane kucati, čovjekov glas ostaje da vječno odjekuje s nekog digitalnog zapisa, ne mareći za “sitnicu” da je vlasnik toga glasa već prešao podzemnu rijeku, prekoračio prag svijeta iz kojeg se nitko vratio nije.

Hirovite taktove što govore o muškoj žudnji (haj, kad meni na um padne draga, ja ne gledam sunca ni mjeseca), smjenjuju melankolični tonovi u kojima neutješena banjalučka udovica žudi za raskalašenim sarajevskim bekrijom, pa potom kroz glazbenu zavjesu violina izranja hirovita Vrbas voda što nosi mladog kujundžiju na istrgnutome stablu jablana. Kao da me Safetovo pjevanje najednom prebacuje u žamor mrtvih ljudi, mog vremena što ga je voda odnijela u neko nepojamno, a istodobno blisko i tamno more, u koje se polagano utapa i moj vlastiti život.

Safetova pjesma U zapadnoj Hercegovini početkom šezdesetih imali smo među prvima radioaparat marke RR Niš, kutiju od lakirane orahovine s dvije pokretne skale, u čijem je desnom gornjem uglu treperila zelenkasta dioda, koju smo tada zvali “magično oko”. Emisija koju je moj otac svake večeri slušao zvala se Večernja revija želja, a emitirala je najljepše sevdalinke. Djetinja mašta poput sunđera je upijala te taktove i imena: Zaim Imamović, Nada Mamula, Zora Dubljević, Zehra Deović, ali pjevač kojega je moj otac najviše volio slušati zvao se Safet Isović. Safetova pjesma burkala je tad dječja čula, govoreći o razbludno raspuštenim kosama i bijelim djevojačkim grudima posutim beharom. Otac je, potom, na prijemnik prikačio i gramofon marke RIZ, te je za svakog posjeta Mostaru donosio pregršti singlica, i uvijek jednu s otisnutim crnomanjastim Safetovim likom, uhvaćenim ispred kakva čardaka ili vodoskoka.

Svijet Safetove sevdalinke nametao se tad kao neka daleka mogućnost života u kome su žene meke i bijele, a muška žudnja za njima postojana i živa. Njegove napjeve pjevali su tad siromašni mladići po proštenjima i dernecima, po radnim akcijama i mobama, a taktovi tih pjesama odjekivali su kao strasna zvonjava u jesenjim i zimskim hercegovačkim sutonima, dubokim kao Sana voda u kojoj su se utapale sve erotske i ljubavne žudnje jedne izgubljene i siromašne mladosti. Safetova pjesma bila je za nas prvi prozor drugosti, tamnih vrtova po kojima biserno prska voda sa šadrvana, po kojima se šeću mlade nimfe s đugumima u ruci i zagonetnim ljubavnim zovom na usnama, porukom koju jedan Andrićev lik definira ovako: “zove me, a kaže – nemoj doći”.

Umro je Safet Isović, neokrunjeni kralj sevdalinke, posljednji jugoslavenski trubadur; čovjek koji je, kako to primjećuje Rusmir Mahmutćehajić, nježnoj i bolećivoj narodnoj pjesmi pokušao dati neko muško, neko silovito macho-ruho. Najveći bosanski pjevač bio je, po običaju, Hercegovac. Rođen je u Bileći 1936. godine, kamenitom i škrtom gradiću, poznatom po austrougarskim i jugoslavenskim kasarnama. (“Ima li išta gore od Bileće ljeti?”, pitao se retorski jedan znameniti Isovićev zamljak i ironično odgovarao: “Ima – Bileća zimi!”). U kršu Dinare rađali su se oduvijek najveći talenti južnoslavenskih plemena. Safet Isović je pripadao generaciji čije je djetinjstvo prekinuo Drugi svjetski rat, rat koji je upravo te plemenite i plahe ljude i krajeve obilježio surovim kainovskim pečatom. Pripadao je generaciji što je pokušala na utopiji ideološkoga bratstva i jedinstva graditi novu i sretniju budućnost.

Kao dvadesetogodišnji mladić prijavio se na audiciju Radio Sarajeva, gdje je njegov nesvakidašnji glas i apsolutni sluh odmah zapazio Jozo Penava, kongenijalni kiseljački glazbenik i kompozitor. Isović će s Penavom ostvariti dugogodišnje prijateljstvo i plodnu umjetničku suradnju, do kraja života ističući kako mu je Penava bio najbolji učitelj. Tandemu će se nešto kasnije pridružiti i legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, te goraždanski tragični sevdalija Rade Jovanović. Tandem Penava – Isović darovat će nam neke od najljepših novokomponiranih sevdalinki, koje će vrlo brzo postati “narodnima”, tj. ući u opću riznicu našeg folklornog blaga. Jedna je od njih tužbalica o ratom poharanoj Bosni, kojoj “sloboda nove pute stvara”. Isovićeve pjesme pratile su razvoj socijalističke države; početkom sedamdesetih on dupkom puni gradske dvorane svih socijalističkih prijestolnica, od Triglava do Gevgelije. Njegova muzika prezentirala je jednu novu duhovnost, zasnovanu na spoju izvorne tradicije i socijalističkog “moderniziranog” narodnjaštva.

U izvanrednoj antologiji Za gradom jabuka (Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004.) Ivan Lovrenović sevdalinku određuje kao Weltanschauung, kao način života. “Sevdalinka je”, veli on, “pjesma urbane bosanske sredine, nastala u otomanskome razdoblju u ekonomski i materijalno stabilnijem trgovačko-zanatlijskom miljeu. Taj milje dominantno jest bio islamsko-orijentalni, i ova pjesma pretežno se prepoznaje kao izraz muslimanske životne sredine i kulture. To tumačenje, međutim, gubi na uvjerljivosti onda kada se etnički apsolutizira. Naime, u izgradnji cjelovite socijalne i kulturne fizionomije većine gradova i manjih gradskih naselja sudjelovali su, osim muslimansko-bošnjačkoga, i drugi etničko-kulturni elementi (katoličko-hrvatski, pravoslavno-srpski, sefardsko-židovski, romski…).”

Nezaboravne interpretacije Lovrenović potom upozorava da je i sam naziv sevdalinka austrougarski orijentalizam, te ispravlja uvriježene zablude o ekskluzivno orijentalnom podrijetlu i karakteru ove pjesme. “Orijentalno-azijski elementi jesu, naravno, prodrli u tu pjesmu, osobito u njezinu muzičku strukturu, na isti način na koji su proželi i sve druge vidove profane kulture neislamskih etničkih zajednica na Balkanu i u Bosni (leksiku, obrt, nošnju, kulturu stanovanja, stanovite crte mentaliteta…). No, jezik, lirska struktura, metrika i uopće zakoni versifikacije, tip osjećajnosti, simbolika, imaginacija, arhetipovi – svi ti elementi bosanske lirske pjesme imaju izvor u onom kulturno-tradicijskom supstratu koji leži u zajedničkoj, predosmanskoj podlozi bosanskoga i balkansko-slavenskoga pučkog nasljedstva.”

Safet Isović je, pak, sevdalinku demokratizirao, učinio ju pjesmom širokih narodnih masa, što je bio jedan od osnovnih zahtjeva tzv. socijalističke kulture. Pjevao je na svim važnijim društvenim manifestacijama, a unekoliko navrata i u društvu Titovom. Svojim kristalnim tenorom, nazalno obojenim, on je pjesme o neostvarenoj ljubavnoj žudnji interpretirao s nekom vrsti scenske samouvjerenosti i superiornosti. Njegova niska, markantna figura na sceni gestom je izdvajala njezin timbre iz prostora, kao što kipar izdvaja oblik iz amorfnosti gline ili kamena.

Kad ste ga gledali da pjeva na televiziji ili nastupa na kakvom etno-festivalu, imali ste dojam da vam ne samo glasom već svakom svojom gestom daje do znanja – ja sam Safet Isović i nitko taj tremolo, tu zvučnu akrobaciju ne može izvesti osim mene, ili barem ne tako dobro kao ja. I doista, kad bi pjevao i najgoru novokomponiranu jadikovku, davao joj je neki aristokratski ton, neku nijansu neponovljivog majstorstva, osobeni pečat autentične interpretacije. Četrdesetak njegovih ploča proglašeno je zlatnim, srebrenim, platinastim.

Đul Zulejha, Boluje Hanka Prijedorka, Braća Morići, Djevojka sokolu zulum učinila, Grana od bora, pala kraj mora, Jutros rano prođoh kraj Morića hana, Mujo kuje konja po mjesecu, Kiša bi pala, Dvi planine viš’ Travnika grada, Mujo đogu po mejdanu voda, Od sveg’ me je sačuvala majka, Kolika je šeher Banja Luka, Put putuje Latif-aga, Vozila se po Vrbasu lađa, Slavuj ptica mala, Zmaj od Bosne, Haj, kakve Ajka crne oči ima, Vrbas voda nosila jablana, Akšam mrače, moj po Bogu brate – samo su neki od naslova iz niza tih nezaboravnih Safetovih interpretacija.

Početak digitalne ere obesmislio je, međutim, i folk-pjevače i festivale, jer su čipovi preuzeli ulogu cijelih orkestara, a pjevački su se glasovi počeli računalno generirati – u područje etnomuzike uvukao se tzv. turbofolk, kao kancer što je munjevito razarao krhka i fina tkiva naše glazbene tradicije. Jugoslavenskom scenom će uskoro zavladati raznorazne brene, cece i ostale silikonske kalašture, pjesmu će zamijeniti amelodijsko zavijanje i revanje, a zvuk tradicionalnih narodnih glazbala sintisajzer, ta jeftina naprava što je u sevdalinku beskrupulozno unijela ritam-mašine rock’ n ‘rolla, i egzotične tonove Anadolije i Indije. Ali, nedugo nakon tog rasula raspast će se i Jugoslavija. Majstor bosanskog bluesa aktivno se koncem devedesetih uključuje u politiku – jedan je od osnivača Izetbegovićeve muslimanske nacionalne stranke, u kojoj će jedno vrijeme djelovati i kao saborski zastupnik.

Uprkos bolesti U ljeto 1992, tijekom agresije na Sarajevo, Isović će biti ranjen, pa će po drugi put u životu krenuti u izbjeglištvo. Jedno vrijeme zadržava se u Zagrebu, gdje sudjeluje u osnivanju društva hrvatsko-bošnjačkog prijateljstva, ali ubrzo shvaća da od tog prijateljstva nikakve fajde nema, jer su gospodari rata zemlji njegovih pjesama već bili namijenili podjelu i uništenje. Sa sinom Benjaminom, pjesnikom, reaktualizira pjesmu o poharanoj Bosni, a ovaj mu na note stare balkanske melodije Svilen konac piše novi tekst pod nazivom Šehidski rastanak, u kojem se veliča obrana Bosne i njezin ratom i agresijom nagriženi islamsko-bošnjački svijet. S tako obnovljenim repertoarom Isović kreće u posjet centrima ratom stvorene bosanske dijaspore. Dolazio sam nekoliko puta na te koncerte u Austriji i Švicarskoj, gdje su ucviljeni ljudi od Isovića tražili nadu u povratak, a on im ju je, kao kakvu mjenicu bez pokrića, sa scene svesrdno nudio.

Nakon rata vratio se u Sarajevo, gdje je postao nekom vrsti nacionalnog gurua. Na velikom solističkom koncertu u Zetri, održanom u proljeće 2004. godine, okupio je cjelokupnu bošnjačku elitu – od najznačajnijih predstavnika uleme, proslavljenih slikara i pisaca, pa sve do novinara i novih, u ratu stvorenih, bogataša. Bila je to demonstracija ne samo Safetove pjesme već i nove nacionalne romantike, kojoj se sam pomalo stavljao u centar. Pjevao je aktivno više od pola stoljeća. Unatoč godinama, nije ga izdavao njegov kristalni glas – pjevao je, poput Presleya, sve bolje, ne gubeći nivo i dah ni u danima kad je njegovo tijelo počela nagrizati opaka neizlječiva bolest.

Zadnji put sam ga sreo na jednoj od predstava Feral Cabareta Hasije Borić. Iako smo znali da je bolestan, nastojao je djelovati krepko i vedro. Bio je sretan čovjek. Njegov život odvijao se doista u znaku vatrometa jednog neiscrpnog umjetničkog dara. Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti, napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem? Pjevao je pjesmu svog naroda i u tom poslu bio uspješan i voljen. Uz imena Zaima Imamovića i Ksenije Cicvarić, njegovo će stajati zlatom ispisano u povijesti sevdaha i sevdalinki, tih tužnih ljubavnih pjesama južnoslavenskih, koje je A.B. Šimić nazivao “odjekom naših duša”.

Safet Isović: Moja životna priča I (Emir Imamovic)

Kra(l)j sevdaha

Posljednji velikan sevdaha je birao novinare sa kojima će razgovarati i medije kojima će dati ozbiljniji intervju, a pogotovo ispričati dijelove svoje bogate intimne i umjetničke biografije. U februaru 2003. godine, sa tadašnjim urednikom Emirom Imamovićem, bivša jugoslavenska zvijezda, bard pjesme bh. podneblja, Titov poznanik, Jovankin omiljeni pjevač, osnivač SDA, skupštinski poslanik, za Dane je u jednom od najopširnijih intervjua koje je dao, govorio o djetinjstvu, počecima karijere, Jozi Penavi i Zaimu Imamoviću, Aleksandru Rankoviću, Peri Kosoriću, Aliji Izetbegoviću, Mladim muslimanima, Predragu Živkoviću Tozovcu, Vici Vukovu…

Safet Isović: “Porazno je to što se pozicija žrtve uzima kao argument dok se žrtve zaboravljaju”
DANI: Vi ste među rijetkim estradnim umjetnicima koji su u zadnjih 12 godina imali vrlo javan i jasan politički stav. Šta je uzrok Vašeg interesiranja za politiku?

ISOVIĆ: Obično ljudi kažu: “Nemoj me, molim te, uvlačiti u politiku.” Takvi ne znaju da je, na izvjestan način, sve politika. Mogu reći da sam imao političke stavove odavno. Naravno, ne mogu tvrditi da je to bila neka posebno razvijena svijest. Recimo, već u periodu od 1947. do 1949, kada su osnivane zemljoradničke zadruge tamo gdje nisu mogle opstati. Tek 1953. godine, nakon što su rasturena mnogo imanja, ljudi hapšeni, uništena sredstva proizvodnje, priznato je da je plan bio pogrešan. Već tada sam stekao averziju prema komunističkoj vlasti, koja se nehumano i nasilnički odnosila prema ljudima. Moram, međutim, reći da je u tom sistemu bilo i jako dobrih stvari: kad se završio Drugi svjetski rat, vlast je pomogla ljudima da stanu na noge, osnovane su tehničke baze za obnovu naselja… Najbolje je bilo to što je poslije rata donesena odluka da se svak’ mora vratiti na svoje, uz pomoć države. Recimo, moja familija je bila prognana u Banju Luku, gdje smo se dobro snašli, i, bez obzira na naš imetak u Bileći, moj otac se više nikad ne bi vratio da nije bilo tog obaveznog vraćanja.

DANI: Po čemu, pored izbjeglištva, pamtite djetinjstvo?

ISOVIĆ: Sjećam se nekih lijepih, malih stvari do 1941. godine, kad mi je bilo četiri-pet godina. Onda dolazi rat, izbjeglištvo, haos. Tada je 700 ljudi u Bileći bačeno u jamu Čavkaricu, a mi smo izmakli toj pošasti i otišli u Banju Luku, gdje sam živio sav rat i završio osnovnu školu. Ni tamo nije bilo mira, jer je Banja Luka bombardirana od Saveznika. Svako jutro smo morali bježati u Vrbanju ili Banjalučki Potok. Istina, živjeli smo solidno jer je otac radio. Moram reći da mi je lijep dio djetinjstva ostao u Banjoj Luci i sada imam živo sjećanje na Šestu pučku školu, u kojoj sam završio četiri razreda. Sjećam se i imena učitelja, recimo Marije Čekrlije, pa rahmetli Rasima Krzića… Sticajem okolnosti, kasnije kad sam upisao fakultet u Sarajevu, upoznao sam se sa jednom djevojkom koja se prezivala Krzić. Kad sam je pitao šta joj je Rasim, rekla je – babo. Također, nakon što sam ranjen i nakon što sam jedno vrijeme živio u Njemačkoj, pa je donesena odluka da svi poslanici koji su pokretni trebaju doći u Sarajevo, u zračnoj bazi u Frankfurtu sam upoznao gospodina koji je bio vršilac dužnosti našeg ambasadora u Londonu. To je bio dr. Muharem Krzić, također Rasimov sin. Ili, recimo, slušajući predvojničku obuku na fakultetu, upoznao sam jednog momka čije mi je ime bilo urezano duboko u sjećanje. Bio je to Enes Čolić, koji 1943. sa mnom išao u Pučku školu.

DANI: Rođeni ste u Bileći, živjeli jedno vrijeme u Banjoj Luci, a često ističete da ste “hrvatski đak”. Kako?

ISOVIĆ: Poslije završene osnovne škole krenuo sam u prvi razred gimnazije u Bileći. Kada smo položili maturu, školskim dekretom je određeno gdje će ko od nas nastaviti školovanje. Ja sam imao sreću da upadnem među pet ili šest onih koji su nastavili ići u višu gimnaziju u Trebinju. Kad sam došao do šestog razreda, otišao sam u Slavonski Brod. Tamo sam imao amidžu čiji je sin emigrirao iz Jugoslavije, zbog stege komunističkog poretka, a kako je bio jedinac, amidža je molio mog oca i majku da me pošalju u Brod, gdje sam išao u Gimnaziju “Zlatko Šnajder” i bio među najboljim đacima. Tu sam završio veliku maturu i stekao prijatelje. Evo, za dvije godine će biti 50 godina od te mature, a do lani je bila živa moja razrednica Olga Miletić. Tamo sam imao jedno solidno društvo, neki od tih ljudi su i danas u javnom životu. Recimo, Zdravko Tomac, s kojim sam sada, naravno, u raskoraku kad je u pitanju politika, pa čuveni šahista Glikstman… Moj razred kao da je bio odabran: bili smo dobri đaci, ali i dobri atletičari, nogometaši, čak i jedriličari. Kad je moja rahmetli mati saznala, natjerala me je da napustim jedriličarstvo, inače bih ja, vjerovatno, završio kao pilot.

DANI: Ali ste završili kao pjevač. Od kada se aktivno bavite pjevanjem?

ISOVIĆ: Kada sam 1955. godine položio veliku maturu, moja velika želja je bila da idem u Zagreb na fakultet. Međutim, pod pritiskom roditelja, morao sam se vratiti u Sarajevo i ovdje sam upisao fakultet. Nas nekoliko smo provodili pauze u hodnicima Pravnog fakulteta i znali bismo i zapjevati. U neko doba je došao moj rahmetli prijatelj Hasko Haverić i maltene me odvukao u ansambl narodnih igara i pjesama studentskog društva “Slobodan Princip Seljo”. U komisiji na toj audiciji su bili stariji studenti i muzičari, rahmetli Selver Pašić, čuveni advokat i harmonikaš, Selim Salihbegović, također advokat i violinista, i drugi. Primili su me iz cuga. Imali smo krasan orkestar od nekoliko violina, viola, klarineta… Jednu harmoniku je svirao Selver Pašić, zatim Suad Balta, koji je umro prije tri godine, prvu violinu je svirao Dragan Trbarić, još uvijek aktivni advokat, drugu Selim Salihbegović i inžinjer Mićo Cvjetičanin, klarinetisti su bili veliki poznavalac engleskog jezika Midhat Ridžanović i Dino Kusturica, čuveni bankar, kontrabas je svirao Mišo Živojinović. Imali smo nekoliko sjajnih gitarista: prva gitara je bio Ilija Eli Vulić, koji je sada sekretar Univerziteta, druga novinar Novica Hajvazović. To su bili sjajni dani ansambla narodnih igara, imali smo dramu, folklornu sekciju, narodni orkestar, dobar hor, koji su vodili pokojni Milan Jeličanin i profesor Ekrem Karadža, klavirista i klarinetista, zatim tamburaški orkestar u kojem je svirao pokojni Mihael Sabljak, zatim Jugo Milić, a vodio ga je Mišo Milić. Mi smo već 1956. otišli u inostranstvo, već 1957. godine smo bili na jednom festivalu folklora u Ženevi, zatim 1958. u Njemačkoj u Odenwaldu kod Frankfurta i u Heidelbergu, iste godine u martu smo bili gosti Krakovskog univerziteta.

DANI: Je li prelazak u Radio Sarajevo bio prirodni nastavak?

ISOVIĆ: Na nagovor ljudi iz ansambla sam otišao na audiciju na Radio Sarajevo. To je bila audicija koju su rijetki prolazili. Jako rigoroznom komisijom je predsjedavao veliki poznavalac pjesme i pjevanja, uvaženi Sarajlija Aleksandar Mlađen, poznat i po pseudonimu Beluš Jungić. Na te audicije je izlazilo po 120 ljudi i bilo je jako teško proći. Kada bi prošao, dobijao bi pravo da ideš na vježbe i da poslije godinu dana snimiš prvu pjesmu. Ja sam cijelu godinu i nešto više proveo sa učiteljima na klaviru, da bih onda dobio termin da snimim samo dvije pjesme: Kad ja pođem iz Sarajeva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana, i one su emitirane na dan oslobođenja Sarajeva 1957. godine prvi put. Zanimljivo je da sam bio odbijen na prvoj audiciji. Kolege iz društva su me natjerale i drugi put, kada se ispostavilo da me je jedan čovjek koji me pratio sa harmonikom namjerno opstruirao na prethodnom izlasku. Mukotrpan je to bio rad, ali smo napravili maestralne snimke nekih pjesama, kao što je Kiseljak ili sjajna pjesma Joze Penave Pjesma zavičaju.

DANI: Šta iz tog perioda smatrate najvažnijim za karijeru koju ste poslije ostvarili?

ISOVIĆ: U moje je vrijeme čovjek koji je bio primljen na radio morao imati dobre glasovne mogućnosti, izuzetno korektno građansko ponašanje, obrazovanje… Tek onda bi mu Radio Sarajevo omogućilo da uči pjevanje, jer naturalno pjevanje kratko traje, a kada čovjek nauči tehniku otvaranja usta, usavrši vladanje zrakom i dijafragmom, postavljanje tzv. zračnog stuba koji glasnice pokreće, onda dugo traje. Imali smo dva ili tri pedagoga na raspolaganju svim pjevačima i pored njih još dvojicu ljudi koji su sa notnim zapisom učili izvođača svakoj sevdalinki. Imali smo sjajnog pokojnog Jozu Penavu i Zvonimira Nevžalu, koji su obučavali izvođače sevdalinkama onako kako su one autentično zvučale. I drugi pedagozi koji su radili pri Radio Sarajevu su usavršavali solo pjevanje svakog novog izvođača. Bili su tu, recimo, pokojna Bruna Špiner, Mario Arkus, izvjesna gospođa Ninković itd. Zato pjevači iz moje generacije još traju. U to vrijeme niti jedan od radijskih pjevača nije smio zapjevati u kafani, jer je stroga bila podjela između kafanskih i radioizvođača. Znam da su naši pjevači skidani sa radioprograma samo zato jer su otpjevali jednu pjesmu nakon što je publika u nekom restoranu tražila. Danas je sasvim druga situacija: ljudi pjevaju naturalno, i tu ima onih sa jako dobrim glasovnim mogućnostima, međutim, oni nemaju šansu da traju dugo. Istina, njima idu u korist tehničke mogućnosti: danas maltene mutavi pjevači snimaju. U moje vrijeme se snimalo zajedno sa orkestrom i nije bilo matrica i nasnimavanja. Ja sam skoro 95 posto svih pjesama snimio direktno sa orkestrom, nekad od sedam, a nekada i od četrdeset ljudi, i ako jedan instrument malo pogriješi, nema štiklanja, sve se vraća natrag. To je bio mukotrpan posao.

DANI: Danas se često može čuti kako je sevdalinka bošnjačka narodna pjesma. Vas su, međutim, za pjevanje spremali mahom nebošnjaci, a Vi kao svog učitelja navodite pokojnog Jozu Penavu.

ISOVIĆ: Ismet Alajbegović Šerbo je bio najveći poznavalac sevdalinke, međutim, sevdalinka je pjesma bosanskohercegovačkog podneblja, sa varijantom sarajevskog, mostarskog, posavskog, krajiškog pjevanja, i ona je vezana više za tlo nego za naciju. Tačno je da ona ima elemente orijentalne pjesme i islamskog naslijeđa, ali su izuzetni pjevači i poznavaoci sevdalinke bili ljudi različitih konfesija. Recimo, Jozo Penava je bio Hrvat, ali se zajedno sa Šerbom smatra najvećim poznavaocem sevdalinke. Imali smo sjajnih interpretatora među kojima mnogi nisu bili Bošnjaci, odnosno muslimani. Svakako, najveći pjevač tih dana je bio Zaim Imamović, zatim Zumra Mulalić, Munevera Berberović, Kadra Karahasanović, ali i Jozo Kristić – koji je danas potpuno nepoznat, jer Radio Sarajevo nije sačuvalo niti jedan njegov snimak – pa Mile Petrović, Radmila Jagodić.

DANI: Već ste rekli da ste bili antikomunista. Međutim, bili ste zvijezda u vremenu kada se tražila politička legitimacija uspjeha. Znači li to da ste, makar i nesvojevoljno, bili član partije?

ISOVIĆ: Ne, ja sam bio komunistomrzac i to se znalo, ali mi to nije mnogo smetalo. Popularnost je jedan sladak, ali težak teret koji treba znati podnositi. Morate uvijek biti ljubazni, ne smijete praviti skandale, i ja sam imao dovoljno pameti da se uvijek nađem na pravom mjestu. U početku smo mi bili pod kapom Radio Sarajeva, oni su organizirali koncerte i oni su nas slali, i ako bi imali neki gaf, pjevači su skidani sa Radio Sarajeva, na neko vrijeme ili trajno.

DANI: Danas mnogi svoj neuspjeh pravdaju time što su bili pripadnici nedominantnih naroda u Jugoslaviji. Jeli Vama to što ste musliman ili što ste iz Bosne bilo otežavajuća okolnost?

ISOVIĆ: Naprotiv, mi smo imali jako veliki rejting: svi pjevači iz Bosne i u svim krajevima bivše države, naročito u Srbiji i Beogradu. Ja i ne znam koliko sam koncerata održao u Domu sindikata; rahmetli Zaim Imamović je tresao Beograd. U Sloveniji smo imali veoma uspješne nastupe: ja sam napunio halu Tivoli, recimo, 20 ili 30 puta, u Zagrebu sam imao sjajne nastupe na Šalati pred 10.000 ljudi… Nacionalizam je krenuo 1969, već uveliko 1971, a poslije je kao odgovor na hrvatsko proljeće krenula kontra – jedan tajfun srpskog nacionalizma. Vice Vukov je proglašen nacionalistom samo zato što nije znao podnijeti provokacije srpskih pjevača i muzičara srpske nacionalnosti. Inače, on nije bio neki nacionalista, u najmanju ruku je bio manji od ovih koji su ga provocirali. Onda je počelo i dobacivanje, ne svugdje i ne uvijek, ali dešavalo se da meni na Pjesmi ljeta 1972. čovjek iz publike vikne na megafon: “Nemojte glasat’ za Turčina!” Međutim, ja sam imao neka iskustva, znao sam manevrirati, a i uzvratiti udarac u jednoj mjeri. Dolazio sam u konflikte, ali je uvijek bilo ljudi koji su bili na mojoj strani. Eto, recimo, na Pjesmi ljeta, kada sam bio jako provociran od Predraga Živkovića Tozovca i Cuneta Gojkovića, imao sam podršku ljudi iz studentskih dana. Sjajni klarinetista Blagoje Petrović mi je rekao: “Provociraju te, vidim, na sve moguće načine. Gledaj da budemo pametni, najbolja nam je varijanta da ih izmarišemo.”

DANI: Je li tačno da ste sa Titom bili 60 puta? I šta danas mislite o Josipu Brozu?

ISOVIĆ: Nisam 60, ali jesam dosta puta. Maršal Tito me je osobno znao: on je bio korektan gospodin, koji je znao nositi bijele rukavice i lijepo se obući, lijepo se ophoditi. O njemu sud treba da donese povijest, a meni je bilo lijepo sa njim. Kada god je Tito dolazio u Stojčevac ili Dom Armije, bilo mu je drago kad se ja pojavim. Mene je uvažavala i Jovanka Broz, njegova supruga, i žao mi je što ona danas provodi tako ružnu starost u Beogradu, ipak ona to nije zaslužila. Jovanka je bila prva dama i žena jednog velikog predsjednika. On je u svakom pogledu bio interesantna osoba. Sjećam se nekih njegovih anegdota: nas su Rusi kritizirali zato što nismo svirali u njihovu sviralu, a jednom kad smo primili pšenicu iz Amerike da se prehranimo, oni su nam predbacivali da smo dobili škart. Tito im je duhovito odgovorio da ta pšenica nije ništa bolja ni gora od njihove koju nikad nismo dobili. Također, poznavao sam cijeli niz vojnih ličnosti, sa nekima sam bio u dobrim odnosima, dok sa nekima nisam, ali sjećam se po lijepom nekih generala kao što je pokojni Pero Kosorić, koji je bio komandant u Sarajevu, zatim Žeželja, koji je bio Titov pratilac – sa njim sam proveo jednu cijelu noć, naravno, ništa nismo razgovarali, samo smo pjevali u Novosadskoj banji; dopadao mi se Avdo Humo i njegova supruga, bili su uvijek odmjereni. S druge strane su oni što bi, ako ne bi Tito došao na neki prijem, upražnjavali alkohol i divljali. Zamislite kako podivlja, recimo, jedan šef Udbe za grad Smederevo! Baš taj je znao jako ružno dobacivati Džemalu Bijediću, čak za stolom dok smo sjedili. To je bilo jedno vrijeme i sretno i nesretno: nesretno što smo bili u komunističkom okruženju, a opet sretnije nego u istočnim zemljama, Bugarskoj, Češkoj ili Poljskoj. I mi smo živjeli u nekoj neimaštini jedno vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, ali je entuzijazam vladao. Najveći kapital je bila sigurnost za ljude i građane: vi ste mogli sa milion maraka noćiti na vrhu Jahorine i da ih stavite pod glavu a da se ništa ne desi. Ja Tita nisam mogao mrziti, iako nisam volio komunizam, ali mnogo ljudi oko njega nije valjalo. Doživio sam da Titov general, koji bi čuvao tuđe koze, jer nije imao škole, da nije otišao u partizane, nakon pojave Slobodana Miloševića počne da pljuje po Titu, i ja sam kao antikomunista skočio da ga branim. To je vrhunac nepoštenja: valj’o mu je Tito više nego otac, a nije on jedini. Nisam za to da se danas osnivaju neka udruženja radi pomena Maršala Tita. On je odigrao svoju povijesnu ulogu i prepustimo ga povijesti – neka mirno odspava svoj vječni san. Komunizam je nepovratno otišao i to mora svak’ da zna. Mislim da je Tito obmanjivan od ideologa tipa Kardelja ili Moše Pijade. Kardelj je na nama vježbao, dok je u Sloveniji bio u slaboj formi.

DANI: Već se kao legenda prepričava jedna sarajevska pijanka jugoslavenskog policijskog bossa Aleksandra Rankovića kojoj ste i Vi prisustvovali. Sjećate li se te večeri?

ISOVIĆ: Tito nije mogao sve da drži na uzdi i ljudi su mu se otimali. Ranković se vrlo rano oteo, zatim Svetislav Stefanović, drugi čovjek tajne policije. Bilo je dosta bahatih i bezobraznih, kojima niko nije ništa mogao: Slobodan Penezić je bio dahija i na jednoj bi velikoj proslavi u Užicu, koja je trajala četiri-pet dana, kad malo potegne, tjerao dame da mu se popnu na sto i da mu pjevaju. Naravno, one su to odbijale. Što se Rankovića tiče, kada se završio Četvrti kongres Saveza boraca, pred Rankovićev pad je to bilo, pozvan sam sa orkestrom Radio Sarajeva u Hotel “Evropu”. Koča Popović je bio tu i nije htio sjediti sa Rankovićem i njegovim, čak mi je šapnuo: “Ovo je tamo bagra”, i pokazao na Rankovića, koji je noć proveo u enormnom trošenju alkohola – kad je htio da ide u WC, vodio ga je pokojni Vlado Šegrt. U to vrijeme ja sam bio poručnik u rezervi, i trebao sam se sutradan javiti u kasarnu u Lukavicu. Rečeno mi je, međutim, da oni nastavljaju na Tjentištu i da tamo odem. Zatekao sam ih oko logorske vatre i tu su se dokusurivali alkoholom. Kasnije smo bili u Hotelu “Sutjeska”, gdje je u neko doba vrlo pijani čovjek, predsjednik Izvršnog vijeća Rudi Kolak, počeo veoma neumjesno dobacivati Zehri Deović, pa i meni, i ja sam došao u konflikt sa njim. Nakon provokacija bio sam i ja vrlo neprijatan prema njima i prema tom Kolaku, kojeg sam htio uhvatiti za vrat i udaviti. Vlado Šegrt me povukao za kragnu od uniforme i rekao, dosta. Zehra je pobjegla kroz kuhinju u neku sobu, ja sam izašao napolje, sjeo u auto i otišao. Očekivao sam tada svašta, međutim, nije mnogo prošlo vremena, izašao sam sa rahmetli suprugom i na Slatkom ćošetu čuo od jednog momka koji je prodavao novine da je pao Ranković.

DANI: Gospodine Isoviću, da li ste se Vi obogatili u komunizmu?

ISOVIĆ: Nažalost, nisam. Ja sam među prvim ljudima koji su imali zlatne i srebrene ploče, što je značilo ogromne tiraže, ali tada su izvođači dobijali od izdavača dva posto, vrhunski četiri, a ja sam jedini dobijao šest posto, tek pred kraj vladavine komunizma deset. Istovremeno, trgovinama je ostajalo 40 posto od prodaje! Na tih šest posto autorska agencija je uzimala još pet posto provizije, plus savezni, republički i općinski porez.

DANI: Koliko ste ploča snimili?

ISOVIĆ: Nemam tačnu evidenciju, ali je u pitanju ogroman broj: imam 30-ak zlatnih i srebrenih ploča. Bitnije je, međutim, dostojanstvo, red koji je vladao i poštivanje. Meni danas, nakon što sam postigao sve što se može postići na estradi, mladi pjevač poruči da je vrijeme da ostavim mikrofon, iako mislim da sada najbolje pjevam.

DANI: Broja koncerata se sigurno ne sjećate. Pamtite li barem prvi?

ISOVIĆ: Prvi solistički koncert sam imao u Domu sindikata u Beogradu 19. marta 1963. godine, kada je svako sjedište imalo jedan mali buket ljubičica i moj program. U to vrijeme je koncert značio sjedenje u lijepoj dvorani, sa kravatom i leptir-mašnom, a ne kao danas kada je koncert u velikoj sali gdje se natrpa što više ljudi koji stoje, puše, piju i gdje djevojke jašu na vratovima. To nije koncert, to je halaša.

DANI: Postoji priča da ste na jednom koncertu upravo u Domu sindikata zapjevali bez mikrofona i da Vas je čula cijela dvorana. Je li tačna?

ISOVIĆ: Tako je koncert počeo. Imao sam goste, folklorni ansambl iz Beograda i jedan igrački par – Bratislav Grbić i Živka Đurić i dva orkestra koja su me pratila. Na početku je orkestar davao intonaciju, a ja sam ulazio kroz salu sa 2.000 ljudi i krenuo pjevati. Imao sam zakačen mikrofon na reveru koji je trebao da prenese zvuk na pojačala, međutim, on je zatajio i ja sam punim glasom pjevao tu uvodnu pjesmu Otvori vrata od hamama, Zlato, Zlatijo i išao kroz publiku. Poslije su nastajale i anegdote o mom pjevanju. Na jednoj turneji me je bolio krajnik i ja sam se malo požalio. Poslije je to Tozovac ovako prepričavao: “Mali pevači se poradovali kako je došlo vreme da mu odrube glavu na bini. Onda iziđe Saja pa riknu, a oni sve misle – pa kako peva kad nije promukao.”

DANI: Jesu li Vaš tržišni uspjeh pratila priznanja kritike?

ISOVIĆ: Pokupio sam sve što se moglo pokupiti od nagrada: davno sam dobio estradnu nagradu BiH i estradnu nagradu Jugoslavije, koju mi je predao Stjepan Mihaljinac u Sarajevu, na svakom festivalu gdje sam učestvovao bio sam ili prvi ili drugi, počevši od prvog Ilidžanskog festivala 1964, kad je dominantna pjesma bila Jablani se povijaju. No, sa pjesmom koja će kasnije biti proglašena pjesmom decenije – Kad sretneš Hanku – doživio sam festivalski fijasko u Beogradu. U žiriju su bili i poznati nacionalisti Vasko Popa i Vojislav Kostić, i odlučili su da pjesma koja je uzdrmala dvoranu Doma sindikata dobije treću nagradu publike za tekst!? Pokojni Rade Jovanović je bio toliko uvrijeđen da je godinu dana bio potresen. Ljudi su ganjali žiri po sali, a jedan Radetov prijatelj, koji je bio kelner u Hotelu “Slavija”, nekoliko je mjeseci poslije odbio uslužiti Popu i Kostića. Znam da im je rekao: “Bježite iz mog rejona, nemojte da vas proturim kroz ruke.” Bio je iz Foče, a zvao se Jovo Vujičić.

DANI: Za Sarajevo se često kaže da je to grad koji ne trpi uspjeh svojih stanovnika. Kako se prijestolnica odnosila prema Vama?

ISOVIĆ: Najteže je u svom gradu biti efendija. Ovdje sam doživljavao ogromne uspjehe: kada je “Ilidža” prebačena zbog nevremena u Skenderiju, bilo je to i 1970. i 1971, oba puta sam pobijedio. Sa pjesmom Stoj, mjeseče sam od pet mogućih nagrada dobio četiri. Tada je neka žena nosala po sali transparent: “Naprijed, Sajo Sarajlijo”. Isto tako sam doživio i razna omalovažavanja. Najviše sam bio omalovažavan od RTV Sarajevo: u mojih 46 godina staža imao sam samo jedan show od sat vremena, koji su oni iskoristili i prodali kao videokasetu. Imao sam nesreću da su me mrzili producenti Radio Sarajeva, koji su bili nacionalisti, pa kad bi im naredili da mene nađu da učestvujem u emisiji, obično bi rekli ili je bolestan, ili je na putu, ili neće. Istina, bilo je i moje krivice: oni me pozovu na snimanje u devet ujutro i ja sam znao sjediti u studiju do 13 sati, kada počnu namještati reflektore, da bi u 17 počeli neku hladnu probu, pa toplu… Znao sam uzeti stvari i otići. Štitio sam svoj integritet i nisam htio da sa mnom manipuliraju kao sa nekim nedonoščetom. Zbog toga su me proglasili bahatim, a samo sam tražio da budemo tačni i jedni i drugi.

DANI: Jeste li, osim muzičkih nagrada, ikada dobili ikakvo društveno priznanje?

ISOVIĆ: Nikakvo društveno priznanje me nije zapalo. I 1970. i 1971. godine sam nominiran od vrlo ugledne grupe građana koju su predvodili Osman Maglajlić iz Izvršnog vijeća i Suad Balta, inžinjer, koji je nekad svirao u studentskom orkestru, iz Unioninvesta, sa velikim brojem potpisa, za Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Međutim, glat su me skinuli.

DANI: Dobro, još ste u igri.

ISOVIĆ: Pa, eto, volio bih da je dobijem i da postupim isto kao i Marko Vešović: da im je vratim, jer se ne bih htio izjednačiti sa onima koji su je glat dobijali.

DANI: Vi ste jedan od osnivača Stranke demokratske akcije. Kako je došlo do toga i šta Vas je privuklo takvoj političkoj opciji?

ISOVIĆ: Ljudi obično kažu: on dobro pjeva i ništa drugo ne zna. Ja sam svestrano obrazovan čovjek, a politikom sam se počeo aktivno baviti 1990. godine, samo zato da bi se sačuvala Bosna i narodi u njoj, inače nisam imao nikakvih poriva da se angažiram kao profesionalni političar. Ja sam među četiri prva potpisnika akta o osnivanju SDA i ponosim se time što sam dao ime stranci, odnosno što je izbjegnut bilo kakav nacionalni predznak. Druga je stvar to što se sa strankom dešavalo poslije. Kao patriota i kao svjestan čovjek nastojao sam da dam svoj doprinos u borbi protiv agresije.

DANI: Prilično ste diplomatski izbjegli da govorite o SDA. Zašto?

ISOVIĆ: Dao sam nemjerljiv doprinos osnivanju i udaranju temelja SDA, međutim ta stranka mene nikad nije vrednovala kao čovjeka koji treba da o nečemu odlučuje, uvijek su odlučivali neki drugi ljudi koji su se pojavili iz zapećaka. Također, uvijek sam govorio da se SDA ne smije deklarirati kao rezervna Islamska zajednica: stranka je političko vodstvo jednog naroda, a IZ duhovno, jer bošnjački narod je opstao zahvaljujući IZ-u i sad je ružno da joj se kao konkurent pojavljuje neka politička stranka i da koristi vjersku žicu. Međutim, nisu krivi samo ljudi iz SDA, krive su i okolnosti.

DANI: Vi ste bili svjedok unutarstranačkih previranja, sukoba Izetbegović – Zulfikarpašić, zatim razlaza s Abdićem. Kako su te borbe izgledale iznutra?

ISOVIĆ: Sukob između Zulfikarpašića i Izetbegovića je počeo na jedan čudan način i mislim da je povod tog sukoba bio jedan događaj sa Gradskog odbora SDA Sarajeva, koji je sa 10 općina bio jedan od najsnažnijih segmenata SDA. Tu je, na neki način, krenuo otpor ljudima koji su dolazili kao samozvani izaslanici da nadgledaju rad odbora. Kada smo vidjeli da Zulfikarpašić pretendira na titulu predsjednika, onda smo manevrirali, čak smo samoinicijativno osnovali kvartet ljudi koji su radili na ideji pomirenja Zulfikarpašića i Izetbegovića, ali nismo uspjeli. Istina je da je pomirenju bio bliži gospodin Izetbegović, ali… Što se tiče Fikreta Abdića, ja nikada nisam ni bio za to da se on primi u SDA, ali su pobijedile megalomanske želje za što većim brojem glasača. Mislilo se da će on donijeti neke glasove, a donio nam je veliki belaj i ono što se teško može ispraviti u Krajini.

DANI: Je li tačno da je među ljudima koji su radili na pomirenju bilo i onih koji su tvrdili da bi dobro bilo da niti jedan od njih dvojice ne nastavi voditi SDA?

ISOVIĆ: SDA se ne bi raspala da je gospodin Izetbegović napustio čelništvo stranke kad je postao predsjednik Republike BiH. Problem SDA je priliv ljudi koji nam nije trebao. Recimo, kada smo nas trojica-četvorica koji smo u sportskoj hali držali osnivačku skupštinu, pozvali jednog gospodina da prisustvuje, on je rekao: “Nemojte mene, molim vas, tamo”, da bi kasnije došao i uvukao se u vrh SDA. Zatim, SDA se ponašala kao Centralni komitet: ogroman broj kadrova je dovodila iz malih mjesta i ruralnih sredina, zanemarujući sve ono što ima u Sarajevu. Evo, i danas je među uticajnim ljudima u SDA najmanje Sarajlija: predsjednik Tihić je iz Šamca, Terzić iz Travnika, Palavrićka iz Tuzle…

DANI: Kako ste Vi doživljavali saradnju SDA sa HDZ-om i SDS-om početkom devedesetih, a kako kasnije?

ISOVIĆ: Strašno se borim protiv toga da se izjednačavaju SDA i HDZ i SDS, jer ipak je ovo nacionalna, a ono su nacionalističke stranke. Ali, kao i 1990, zamjeram Stranci što koalira sa SDS-om budući da je tu stranku u međuvremenu proglasila terorističkom. HDZ je ipak nešto drugo: mi smo sa njima dobili referendum o samostalnoj BiH. Istina, tada se još nisu iskristalizirali nacionalisti u HDZ-u. Malo kasnije će iskočiti Boban pod Tuđmanom. Dok je bio Kljuić, to je bila nacionalna stranka, ali ne i nacionalistička.

DANI: Zašto je SDA u to doba istovremeno učestvovala u tajnim pripremama otpora i preko Izetbegovića poručivala da mirno spavamo jer je za rat potrebno dvoje? Također, smatrate li da je ta stranka, kao vladajuća, učinila dovoljno u odbrani BiH?

ISOVIĆ: Dok je istočna Hercegovina još 1924, u doba Maja Vujovića i Komita, stradala dok su naši preci spavali sa puškama pod glavom, dotle su Mostarci pili žilavku i jeli janjetinu; dok je istočna Bosna stradala u pokoljima, u Sarajevu se pilo i jelo uz saz. Mi iz Hercegovine uvijek smo bili oprezniji, a gospodin Izetbegović potiče iz ravničarskog kraja i riječ je o takvoj osobi koja nije mogla imati predodžbu o zlu koje će doći. Ja sam preživio to zlo 1941. godine. Slažem se, međutim, s njim da je za rat potrebno dvoje, ali za agresiju je jedno dovoljno. Ipak, nije mala stvar poziv bošnjačkoj omladini da se ne uključuje u redove rezervista i vojnika JNA koji treba da budu poslani na Hrvatsku. Naravno, bilo je i strašnih grešaka: šverc oružjem i ratnim materijalom je najveće zlo koje je moglo zadesiti napadnutu BiH. Nisam bio svjedok, ali sam čuo od mnogih, najviše od generala Nijaza Batlaka, odnosno Mate Šarlije, za ljude koji su prodavali oružje i tako se obogatili. Nek’ im služi na čast i sigurno da neće dobro proći, jer kad-tad će se otvoriti rasprava o tome. Vidite, možda je gospodin Izetbegović trebao imati bolji korpus saradnika. Bilo je nesretno odabranih ljudi, poput Armina Pohare ili nekakvog KOS-ovog oficira koji mu je gurnut kao savjetnik, a najdobronamjerniji ljudi su bili potisnuti. Na neki način smo bili malo i zloupotrijebljeni.

DANI: Slažete li se s tezom da je jedna od grešaka SDA i insistiranje na mladomuslimanskim korijenima?

ISOVIĆ: Naravno. Ja sam prijatelj Mladih muslimana, ali to su ljudi koji su se borili za vjeru, a ne za naciju i to je sasvim druga stvar. Vjera je neuništiva i suviše je dubok korijen islama. Ponovo dolazimo do toga da je najveća greška SDA kadrovska politika, koja je nanijela mnogo štete Stranci koja se trebala profilirati u jednu modernu političku partiju.

DANI: Zašto je Izetbegović vodio ili tolerirao takvu kadrovsku politiku?

ISOVIĆ: Ma, nije njemu bilo lako. On je čestit čovjek, a ljudi su mu se nametali. I to jesu njegove greške, ali ljudi omađijaju. O tome kakva je on osoba govori i to da je sve one koji su njega maltretirali u komunizmu zadržao i većina bolje danas živi nego ja kao osnivač SDA. Nije zagovarao nikakav revanšizam i to mu je za svaku pohvalu, jer su i on i neki drugi ljudi proživljavali grozne stvari. Gledao sam 1983. kako se aplaudira presudi, a i ti koji su ga optuživali na sudu su kasnije bili na visokim pozicijama.

DANI: Možemo li govoriti o onome što je, vjerujem, značajno obilježilo Vaš život, o teškom ranjavanju? Kada ste i kako ranjeni?

ISOVIĆ: Trećeg augusta 1992. To je bio čudan dan: ja sam bio u Predsjedništvu kod Stjepana Kljuića, a zaboravio sam da mu donesem jedan vrlo važan spisak. Popili smo kafu u Predsjedništvu i dogovorili se da se ja vratim oko jedan sat. Pošto se pucalo i bombardiralo, imao sam posebnu maršrutu kuda idem. Došao sam kući, i kako sam pošao da uzmem taj spisak, odjeknula je eksplozija. Moj sin je rekao: gađaju nas sa gornje strane, sad će sa donje, bježi u podrum. On je umakao, a ja samo što sam rekao eto me, granata je udarila u jedan zid na avliji, cijeli snop gelera se odbio prema meni i…

DANI: Liječili ste se prvo u Sarajevu, kasnije i u inozemstvu…

ISOVIĆ: Bio sam 90 dana u bolnici u Sarajevu. Kada sam ranjen, odveli su me na Traumu, gdje su se slučajno zatekli moji prijatelji; dr. Safet Ćibo, Osman Durić, Željka Novak-Rukavina i Derviš Tunović, pa su me onda prebacili na Ortopediju. Sve vrijeme transporta sam bio svjestan iako sam gubio mnogo krvi. Onesvijestio sam se pred operaciju na minut-dva. Bila je to, da tako kažem, klasična operacija, poslije koje mi je ostala velika rupa na leđima koju je trebalo zatvoriti. Tada su poslanici tražili da se izmjestim jer ću ovdje od infekcije umrijeti i nekako je Avdo Hebib napravio ilegalni dogovor da me provuku u velikoj koloni transportera. Prvo su zavarali trag tako što su me nekim kolima odvezli negdje drugo, a onda sam UN-ovim transporterom prebačen na aerodrom. U strahu sam prošao tu njihovu čuvenu Kasindolsku ulicu i stigao na aerodrom, gdje sam čekao avion. Međutim, tog dana nije bilo nijednog leta za Zagreb i morao sam ranjen noćiti na aerodromu koji nije imao krova, a padala je strašna kiša. Bio je 28. oktobar 1992. Zahvaljujući znanju francuskog jezika, stupio sam u vezu sa jednim vrlo ljubaznim francuskim pukovnikom: pričali smo o francuskoj književnosti i ja sam mu se dopao, pa mi je dao stražu od tri vojnika i jedan kontejner koji ne prokišnjava i namjestio mi unutra da noćim. Sutradan sam odletio za Zagreb, gdje sam smješten u Stubičke toplice. Nakon oporavka, koji je nadzirao profesor Izet Aganović, otišao sam u Dubrovnik, gdje imam kuću, koja je bila sva poharana. Tamo sam stanovao kod mog prijatelja Ive Njivića, desetak dana, dok rahmetli supruga nije sa prijateljima uspjela osposobiti kuću za život. Tu smo u miru proveli nekoliko mjeseci, sve dok nisu krenule telefonske prijetnje, navodno od nekih izbjeglica iz Viteza. Jedan prijatelj koji je radio u obavještajnoj službi u Dubrovniku mi je savjetovao da se izmjestim. I otišao sam za München, gdje sam se uključio u različite humanitarne akcije. Sjećam se kad smo poslali milion i 114 hiljada kila hrane, mojim je parama plaćeno 2.400. Sve je nestalo: teret je došao do Ljubljane i to je prihvatila mafija. Njemačka policija je to dugo istraživala, a neki čovjek, Čizmić se preziva, rekao je da će cijeli život provesti tragajući za pljačkašima. Ali to je svakako unepovrat otišlo. U međuvremenu mi se supruga razboljela od raka debelog crijeva i urađena je operacija u Njemačkoj, ali bilo je kasno. Vratio sam se ponovo u Dubrovnik, već je 1995. godina, i ona umire 26. maja.

DANI: Iste godine kada Vaš sin piše Šehidski rastanak, jednu od najljepših savremenih pjesama.

ISOVIĆ: Čim je agresija krenula, jedan mladi momak, Emir Memišević, izbjeglica iz okoline Milića, došao je kod mene, bilo mu je nekih sedam-osam godina, i molio me da mu dam harmoniku, jer on, kao, svira. Posudio sam neku harmoniku i on je svirao Nizamski rastanak i pjevao neki tekst. To mi je dalo ideju da oživim tu pjesmu i da je preimenujem u Šehidski rastanak. Kasnije sam u Njemačkoj teškom mukom došao do ploče snimljene devetsto trideset i neke godine. Benjamin (Safetov sin, op.ur.) je dugo pisao tekst, da bi se jedan dan javio i rekao: “Napisao sam i mislim da je jako dobro.” Da ga je napisao bilo gdje drugo, doživotno bi bio slavljen. Međutim, to je bilo jedno vrijeme, sve se brzo zaboravilo. Osim pjesme.

DANI: Krajem te 1995. godine je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Malo je poznato da Vi kao skupštinski poslanik nikad niste dali svoj glas za verifikaciju tog, već potpisanog i praktično prihvaćenog dokumenta.

ISOVIĆ: Naravno da nisam, niti bih. On je potpisan pod prisilom, a gospoda koja su potpisala nisu našla za shodno da to barem zaustave, tako što bi tražili vrijeme da se konsultiraju sa parlamentarnim zastupnicima. Greške Dejtonskog sporazuma su užasne: prvo, to je silna nagrada agresoru, zatim katastrofa je to što se nije preciziralo da se svaki protjerani građanin mora – ističem: mora – vratiti na svoje, kao što je bilo u Jugoslaviji poslije 1945. Dobro bi bilo kad bi potpisnici Dejtonskog sporazuma makar dali jednu jasnu izjavu da su to potpisali pod prisilom.

DANI: Je li tačno da ste jednom od potpisnika, nakon što je rekao da nije imao izlaza i da je morao staviti svoj potpis, rekli: Što se nisi ubio?

ISOVIĆ: Da. Prije Daytona, opunomoćen je Muhamed Šaćirbegović da u Ženevi potpiše dokument koji je značio praktično priznanje Republike Srpske. Ja to ne bih potpisao, radije bih skočio kroz prozor: ja kao pojedinac ništa ne značim u odnosu na sve one građane BiH koji su unazađeni ovakvim stanjem.

DANI: Šta je razlog Vašeg polaganog javnog političkog nestanka, još od kraja rata pa sve do proteklih izbora?

ISOVIĆ: Moj poslanički mandat je prestao 1998. godine zbog novih izbora i ja bih nastavio poslaničku dužnost i dalje da me ljudi iz SDA, prvenstveno Halid Genjac, nisu žestoko uvrijedili. Sjećam se da su me zvali u deset ujutro da potpišem ponovo kandidaturu i rekli da je rok do pet popodne. Shvatio sam da im ne trebam ali da nisu našli boljeg.

DANI: Jeste li Vi nakon toga ostali član SDA?

ISOVIĆ: Deklariram se kao osnivač, a ne kao član SDA.

DANI: Vi, očito, volite Sarajevo. Kako ga danas doživljavate?

ISOVIĆ: Prvenstveno kao nesigurno mjesto. Policija je u Sarajevu, a i u cijeloj državi, sputana. Radeći pod nekakvim nadzorom IPTF-a i sad policije Evropske unije, policajci jednostavno nemaju mandat da reagiraju u svakoj prilici. Mi smo ovdje u jednom groznom kolonijalnom položaju, u kojem stranci ne poštuju zakone ni Federacije, ni BiH, u kojem se svak’ hvata pištolja, noža… Sa druge strane je, da tako kažem, naš vandalizam i nedostatak građanske svijesti.

DANI: Kako kao musliman praktičar, da tako kažem, doživljavate pojave koje ne korespondiraju sa bosanskim poimanjem islama?

ISOVIĆ: Ja sam odgojen u islamskom duhu, iz takve sam familije da sam uvijek znao i šta sam i šta nisam, i mislim da je islam jedan, onakav kakav je po Kur’anu, a sve druge varijante su put u propast svih muslimana, naročito onih koji prihvataju nekakve grozne brade i pantalone do pola noge. Ja volim Bošnjaka koji je islamske vjere, koji je obrazovan i osjeća se Evropljaninom.

DANI: Slažete li se da za Bošnjake može biti pogubno njegovanje kulta žrtve?

ISOVIĆ: Naravno da se slažem. Nije upitno ko je najveća žrtva, ni ko su ostale žrtve. Međutim, na temelju statusa žrtve mi ne možemo graditi budućnost. Glorifikacija žrtve je pretjerana i dovodi upravo do omalovažavanja žrtve. Porazno je to što se pozicija žrtve uzima kao argument dok se žrtve zaboravljaju. Zato je moguće da umjesto 50.000 ljudi godišnjicu pada Srebrenice obilježi 50 žena iz Srebrenice koje same nose transparente.

DANI: Kako živite penzionerske dane?

ISOVIĆ: Normalno je da čovjek doživi penziju, međutim, nije normalno da on ne uživa blagodati te penzije. Ja sam jednom rekao: da sam čuvao ovce, imao bih veću penziju. Moja penzija je 164 marke, to nema nigdje: da estradni umjetnik koji ima iza leđa to što ja imam ne uživa plodove svog rada. Nastranu sve što sam proživio u ratu, volio bih samo da mi vrednuju učinjeno do 1990. godine jednom solidnom penzijom. Moja satisfakcija je to što me ljudi vole: meni od Vječne vatre do Baščaršije treba tri sata pješke, dok se sa svima upitam. Nadam se da sam ostavio utisak dobronamjernog čovjeka i mislim da nemam neprijatelja, izuzev budala, a budala je svakom neprijatelj.

DANI: Gospodine Isoviću, kad akšamlučite, šta zapjevate za svoju dušu?

ISOVIĆ: Za intimna druženja imam repertoar koji niti se ikad čuo, niti se čuje, niti ću ga snimiti. Od, recimo, prefinjenih sevdalinki, pa preko starih gradskih pjesama, do nekih pjesama zabavne muzike. Najčešće pjevam stare sevdalinke, recimo, pjesmu Na Ophodži prema Bakijama. Volim i vranjanski sevdah, ja ga ne pjevam autentično, već na svoj način, pa volim vojvođansku pjesmu Anđelija vodu lila i tako dalje.

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5021

USTAV I POLITICKI ODNOS U BIH

Aneksija BiH austrougarskoj monarhiji nije pokrenula znacajnija politicka pomijeranja, pa je 1910g. nova vlast pocela pripreme za donosenje ustava. Vec 17. Ferbruara 1910 car Franjo Josip sankcionirao je novi ustav i pratece zakone, a 20 Feb.1910 ustav je svecano proglasen u velikoj dvorani zemaljske vlade.

Muslimanska narodna organizacija koju je predvodio Firdus Karabeg je bila posebno odlucna u zahtjevu za uvodjenje punog parlamentarizma kao i za drzavno-pravnu autonomiju BiH. Hrvatska politika, koja je i dalje ostala pri svojim zahtjevima za preuredjenjem monarhije i prikljucenje BiH Hrvatskoj, prihvatila je to rjesenje u ubjedjenju da ako vec ne moze drugacije, povoljnije je da BiH ostane zasebna, sto ce,vjerovali su, olaksati realizaciju zeljene politike buducim generacijama.

U relativno mirnu debatu metez je unio dr. Ivan Saric, nadbiskupski zupnik izjavom da je za autonomiju Bosne, ali u okviru Hrvatske drzave, kao i da Hrvatska koalicijska stranka ne moze priznati na teritoriji svog kraljevstva ikoje drugo ime, ikoji drugi narod i nikakve druge ambleme osim hrvatske. Ove izjave su u pocetku docekane burnim protestom muslimanskih i srpskih izaslanika. Protestiranje protiv takve drskosti, ma sa koje strane ona dolazila, izrazio je narocito Dervis-beg Miralem:
“… Bosnjacima se ne mogu drzati lekcije kojoj narodnosti pripadaju, niti se moze dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom ili drzavom. Nase je geslo, istakao je Miralem Dervis-beg, “Bosna Bosancima”.
Tako je vec ova rasprava pokazala da u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalistickih aspiracija, skoro svako politicko pitanje dobija nacionalno-politicki karakter, sto se ,na zalost odrzalo i do danasnjih dana.

Dr. Nikola Stojadinovic u ime svih srpskih poslanika prigovorio je predlogu vlade da se za predsjednika parlameta imenuje Firdus Karabeg. Bosanska stampa je ovo komentarisala isticucu da “…protestiraju samo oni koji su uvijek isticali i isticu principe nacionaliteta, dok im je vjera, navodno, privatna i sporedna stvar. Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni samo Srbi i da ih neiteresuje nista drugo, neprestano prigovarajuci Bosnjacima njihovu borbu na religijskoj osnovi zbog koje ,navodno, ne sagledavaju prednosti modernijih ideja nacionalnosti. Ovo je utoliko cudnije sto protesti dolaze od ljudi koji su se uvijek voljeli hvaliti svojim napretkom i kulturom. Ta ista gospoda bi protestirala protiv imenovanja Firdusa, cak i kad bi on bio osvjedoceni i veci Srbin nego sto je bio Avdo Karabegovic.
Oni bi protestirali samo zato sto je Firdus Bosnjak a nije pravoslavni Srbin.

Sa srpske strane ponudjen je Bosnjacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojadinovic. Osnovna ideja ovog programa je osiguranje stalnosti
kmeta na posjedu i ukidanje prava bega da kmeta koji ne izvrsava svoje obaveze odtsrani sa svog zemljista. Ovaj program je formalno stajao na stanovistu fakultativnog otkupa, ali je istovremeno pruzao mogucnost i kmetu, odnosno zakupcu zemljista, da se postepeno, fakticki, pretvori u slobodnog vlasnika. Za protuuslugu Bosnjacima ako podrze ovaj program, srpske stranke su nudile glasove za vecu pomoc iz budzetskih sredstava za obrazovanje gradskog bosnjackog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim skolama. Ovaj program, za bosnjacko vodstvo je bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji lisavanju age njegovog posjeda i njegovih prava-isticali su bosnjacki lideri.

Seljacki pokret poznat kao “strajk u Bosanskoj krajini i Posavini” u ljeto i jesen 1910., zaplasio je bosnjacke zemljoposjednike. Za njih je taj strajk znacio cin protiv prava vlasnistva, kao najuzvisenijeg prava slobode. Bosanska stampa je pisala da se bune upravo oni koji su gladni i goli primljeni od ovih zemljoposjednika i ove zemlje.
Smatralo se da seljacki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Kocica, kao saborskog poslanika i njegovih suradnika. Cjelokupna Bosanska stampa smatrala je da je uskracivanjem zakonite trecine zemljoposjednicima pocetak terora kojim pravoslavni srbi misle otjerati Bosnjake sa njihovog imanja.

Srpska je stampa 13. Augusta 1910. priznala da pokret nije potekao iz same seljacke sredine nego da je namjerno izazvan djelovanjem srpskih itelektualaca. Srspki politicari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je poceo u nezgodan politicki momenat, pa su napravili prijedlog Zakonaske osnove i podnijeli ga Parlamanetu. Sustina prijedloga je bila da otkupljivanaje moze uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmedju vlasnika zemlje i kmeta, s tom razlikom sto je u slucaju sporazuma izmedju vlasnika i kmeta drzava osiguravala potrebna sredstva za to. Vlada je bila duzna pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu uz povoljnu kamatnu stopu. Poslije glasanja ovog zakona 31. 3. 1911.

Hrvatske politicke partije su izjavile da nece glasati za predlozeni agrarni zakon, ako ce Bosnjaci podrzati Mandicevu jezicku osnovu, po kojoj se jezik u Bosni mora zvanicno nazivati hrvatskim. Bosnjacki lideri u Saboru su ostro reagirali na ovu izdaju, jer priznavanje hrvatskog jezika znacilo bi pripojiti Bosnu Hrvatskoj. Hrvati su smatrali da je ovaj cin vazan korak prema kroatizaciji Bosnjaka, ali su se razocarali.
Srpske stranke su stajale na stanovistu da rjesenje jezickog pitanja prema Ustavu pripada Saboru, te to pitanje imaju pravo rijesavati i rijesiti samo Srbi i Hrvati medjusobnim sporazumom. Sto se Bosnjaka tice, smatrale su srpske stranke, oni nemaju prava da se u to pitanje mijesaju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Oni su licno pozvali Serifa Arnautovica, lidera Ujedinjene Muslimanske Organizacije (koalicije) da se izjasni je li Srbin ili Hrvat, pa se onda po pitanju jezika moze zauzeti konacan stav. Arnautovic im je odgovorio: “Ja vise prava na jezik imam od vas koji ste dosli ovamo!”

Bilo kakav kompromis sa Hrvatima i Srbima bio je nemoguc. Svi Bosnjaci bili su za autonomiju BiH, jer je autonomija predstavljala optimalno drzavno pravno rjesenje, koje je stojalo iznad politickih i ekonomskih interesa. Na to jasno ukazuje insistiranje bosanskog politickog vocstva na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habzburske monarhije. Moze se reci da je Bosnjacko politicko vocstvo uspjelo u agrarnoj debati i opcenito u Saboru i javnom politickom zivotu odrzati i sacuvati samostalnost BiH.

[purak]

in reply to: Legende BiH muzike……… #5014

http://www.youtube.com/watch?v=du7ecewogcw

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5013

SKOLSTVO

Austro-ugarska okupacija je zatekla u Bosni 917. osnovnih skola (mekteba), 43 medrese i 28 reformiranih nizih i srednjih skola (ruzdija). U Sarajevu su djelovale jos i vojna i trgovacka skola, te zavod za obrazovanje muallima (mektebskih ucitelja). Seriatsko-sudacka skola je otvorena u Sarajevu 1918., a od 1909. Pohadjanje mekteba je bilo obavezno. U gimnaziji je bio slobodan izbor jezika (arapskog ili latinskog). U BiH po dolasku Turske pisalo se bosanskim jezikom sa arapsko-turskim pismom, zvana arebica. Padom BiH pod austrijsku vlast preslo se na novo pismo: latinicu I cirilicu. Pocelo se od tako poznatih arapskih slova, da bi se preslo na do tada nepoznatu latinicu I cirilicu.

U Sarajevu je 1908. Islamsko-dionicka stamparija radila s ciljem da doprinese opismenjavanju Bosnjaka u BiH. Gajret je na omotnim stranicama svoga casopisa objavljivao uporedo arapsku, latinicnu i cirilicnu abecedu. Glavna medresa u BiH bila je Gazi Husrev-begova medresa, osnovana 1537.godine. Nastavni plan i program medrese odredio je plemeniti utemeljitelj u vakufnami napisanoj jos 10. Januara 1534.godine. Gazi Husrev-beg je u svojoj ostavstini odredio da se njegovoj medresi predaje “…sve sto budu zahtijevale potreba i interesi bosnjacki…”. Ovom odredbom Gazi Husrev-beg je utvrdio platformu prema kojoj Medresa treba da bude u svim vremenima obrazovna institucija koja ce odgovarati savremenim potrebama I zahtjevima. Ugledu ove medrese doprinosilo je sto su na mjesto muderisa (profesora) redovno dolazili najobrazovaniji ljudi.

O njenoj reputaciji dovoljno govore rijeci historicara profesora Hamdije Kresevljakovica, koji je i sam bio jedan od predavaca, napisane jos daleke 1930 da je “Gazi Husrev-begova medresa bila ne samo najrenomiranija islamska institucija vec i teoloski fakultet.” Gazijino ime zabiljezeno je zlatnim slovima u historji Bosne I Bosnjaka.

Po ocu Ferhat-begu, Gazi Husrev-beg je bio nase gore list. Za njegovog vremena Sarajevo je dozivjelo pravi procvat.
Kad je dosao u Sarajevo 1521. godine, ovaj dobrotvor je, pored mnogih privatnih kuca i zgrada, zatekao i 16 dzamija, dvije musafirhane (konacista), dva imareta (kuhinja za putnike i siromahe), jednu medresu i vise mekteba, te dva velika hana, cetiri javna kupatila, jednu apoteku, a uz to je cvjetala trgovina i obrti, a sam grad je djelovao vrlo lijepo i privlacno. Gazi Husrev-beg je vladao 20 godina Sarajevom, sve do svoje smrti maja 18.1541.
Po dolasku u Sarajevo,Gazi Hustref-beg se dao na podizanje monumentalnih zgrada i bogomolja, te institucija za prosvjetne i zdravstvene svrhe, a nije zaboravio ni one koje sluze obrtu i trgovini. Podigao je od nekad male kasabe sjajni Seher-Sarajevo. Sagradio je dzamiju 1530, najmonumentalniju gradjevinu iz turskog perioda ne samo u Bosni nego i na cijelom Balkanu. Historicar Dr. Ciro Truhelka pise “Svaka zemlja ima svoj kolorit, svaki grad svoje posebno obiljezje, svoj licni spomenik. Ko ce si, na primjer, zamisliti Atenu bez Akropole, Pariz bez Luvra, Zagreb bez Svetog Kralja i Sarajevo bez Begove dzamije.”

Begova dzamija daje Sarajevu njegovo pravo gradsko obilejzje. Ona je srediste od koga se i nize i razvija sav grad. Bez Begove dzamije Sarajevo ne bi bilo ono sto jeste. U julu 1878. harem Begove dzamije bio je srediste organizacije otpora protiv ulaska austrijske okupacione vojske u nasu zemlju i tu su donesene mnoge vazne odluke. Pored dzamije veliki dobrotvor je sagradio i Imaret (kuhinju za putnike), musafirhanu, mekteb, medresu, banju, veliki han-bezistan, 60 ducana I vise kuca, doveo vodu iz daljine od 7 kilometara . Sarajevo je dobilo vodovod 148 godina prije Londona a 370 prije Beca. Kursumlija medresa je sagradjena 1537. u orjentalnom stilu. Nju je Husrev-beg podigao u ime svoje majke Seldzuke, a Kursumlijom je prozvana jer je pokrivena olovom (na turskom kursum).

Za izdrzavanje svojih zaduzbina ostavio je gazija ogroman pokretni i nepokretni imetak u Bosni i Rumeliji. Veliki dio tog vakufa je opljackan za vrijeme kraljevine Jugoslavije i komunisticke Jugoslavije. Svojim velikim hajratima stekao je Gazi Husrev-beg ogromne zasluge za razvitak grada Sarajeva, te kulturni razvoj muslimana i svih stanovnika diljem nase BiH.

Njegove zasluge na bojnom polju nisu bile nista manje impresivne, sto je, sa njegovim spomenutim hajratima ovjekovjecilo njegovo ime u Bosni. On nije sprijecavao napredak drugih konfesija u BiH. Bas u njegovom vremenu obnovljeni su Franjevacki samostani u Visokom i Fojnici. Njemu pripisuju i postojanje pravoslavne crkve u Sarajevu u blizini njegove dzamije, te stampariju u Gorazdu, koja nije u to vrijeme postojala ni u pravoslavnoj Moskvi.

Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537.godine, te predstavlja najstariju i najbogatiju riznicu orjentalnih rukopisa u zemlji pa i na Balkanu. Ona sadrzi 15 hiljada svezaka na arapskom, turskom, perzijskom, bosanskom, njemackom, francuskom I drugim jezicima. U njoj ima preko 6 hiljada knjiga na orjentalnim jezicima. Na istocna djela otpada 4.500 kodeksa, a ostatak su evropska djela. Biblioteka poimenice obuhvata veliki broj casopisa, posebno bosanskih, te arhivskog materijala.
Dok postoji Sarajevo, zivjece ime Gazi Husrev-bega.

1759. otvorena je prva javna biblioteka-knjizara u Sarajevu. Osnivac biblioteke-knjizare, Osman Sehdija Bjelopoljac otvorio je novu stranicu u historiji bosanskohercegovacke kulturne tradicije. U pocetku rada biblioteka je raspolagala velikim brojem dijela koja su se mogla naci samo u vrhunskim evropskim bibiliotekama. Posebno mjesto zauzimalo je 180 skupocjenih rukopisa, koji su se bavili istorigrafsko-kulturoloskim temama iz Bosne. Ovaj izvanredni kulturni monument srusen je 1810 pod udarcima austrijskog cekica i krampa, sto je u historiji Bosne zabiljezeno kao do tad najveci vandalski zahvat nanesen bosanskom kulturnom i historijskom bicu .

Sarajevo je u drugoj polovini 18. i pocetkom 19. vijeka imalo 5 javnih i oko 20 privatnih biblioteka. Valja spomenuti kolekciju Safet-bega Basagica, koja se sada nalazi u sastavu univerzitetske biblioteke u Bratislavi, gdje je dospjela ova bogata kolekcija. Nerzumni postupci potomaka doveli su do velikog rasijavanja ovokulturnog blaga sirom svijeta, pa nije ni cudo sto se mnogo rukopisa danas moze naci po bibliotekama u Becu, Bolonji, Parizu, Londonu, Berlinu, Karlsruheu. Veliki dio rukopisnog blaga u Bosni stradao je usljed cestih ratova i pozara, a i cetnickog paljenja od 1992-1995.

Bosna i Hercegovina su dale osmanlisjokom carstvu oko 300 knjizevnika koji su pisali na turskom, arapskom, perzijskom, njemackom, francuskom, engleskom i drugim jezicima.
Dr. Smail Balic u svom djelu Kultura Bosnjaka, Bec 1973. pise o konkretnom primjeru Safeta Basagica i Ive Andrica. Andric je govorio srpskim i njemackim pa je i pisao na ta dva pisma. Kada je Basagic otisao u Bec da doktorira, on je uz svoj maternji bosanski jezik govorio i perzijski, arapski, turski, njemacki, francuski i engleski, pisuci na arapskom, cirilici, latinici, arebici i bosancici.
Safet-beg je doktorirao u Becu, a Ivo Andric u Gracu 1923.
Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andric daje svoje postavke o intelektualnoj i moralnoj zaostalosti “bosanskih Turaka” – muslimana. U svojoj doktorskoj disertaciji, koju je 1923g. podnio grckom sveucilistu obrusio se na bosanske muslimane kao i samu Bosnu. Svoja “filozofska” razglabanja o Bosni razradio je u citavom nizu kvazi historijskih prica i romana iz Bosanskog zivota. Najpoznatija Andriceva djela su ‘Na Drini Cuprija’ i ‘Travnicka kronika’, koja su po svojoj strukturi mijesavina fikcije I nicim argumentovane hronike. Na zalost ova djela pisana briljantnim stilom, u mnogocemu su zamutila sliku o stvarnom zivotu u Bosni. U svom beskrupuloznom sakacenju bosanskog duha Andric je dosao i do samo vrhuca tvrdeci u svojoj prici ”Pismo iz 1920” da je Bosna zemlja mrznje. Ocigledno je da su mu mnogi povjerovali
. Kritika se u komunistickoj Jugoslaviji veoma pohvalno izrazila o djelima Ive Andrica. Bilo je, medjutim, I suprotnih glasova, ali su se takvi jedva culi u razumljivom zanosu odusevljenja cinjenicom da je Ivo Andric kao prvi Jugosloven dobivanjem Nobelove nagrade podigao ugled nacije u kulturnom svijetu Evrope. U kritikama mu je najvise zamjeravano drzanje prema muslimanima. Tako mu knjizevnik Djordje Jovanovic predbacuje “iskrivljavanje historije, izmisljanje stvari koje vecinom pokazuju samo ono sto je nenormalno, bolesno i bizarno kod muslimana.” Zamjeravajuci Andricu sto nije pisao aktualnim temama stradanja Srba za vrijeme II Svjetskog rata, Jovanovic dalje pise:

Andric se okrenuo davnoj proslosti da ovekoveci svojim perom nabijanje na kolac jednog Srbina i tako zabelezi za trajna vremenena daleki greh nase muslimanske brace . Je li to bilo potrebno? Je li korisno nama-Srbima? Hoce li Andriceva dela posluziti nasoj buducnosti!”
Jedan drugi istaknuti srpski intelektualac-kriticar H. Stupica, u Fribourg-u marta 1962. pise:

“Upravo u ovome grehu nabijanja na kolac, opisanom po do jezivih pojedinosti, Ivo andric se posluzio jezivom sudbinom sirijskog borca za slobodu Sulejman Y. al-Kalabi-ja, 1915. Pa gdje je objektivnost i humanost dodjeljivaca Nobelove nagrade”, pita se Stupica.

Mostarska biblioteka “Karadzozbegova” osnovana nesto prije 1570. uzivala je takodje veliki ugled. Tokom vremena je popunjavana darovima preminulih intelektualaca. Godine 1950 njezin fond je prikljucen Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

Biblioteka “Elci Ibrahim-pase” u Travniku obuhvatala je prilikom osnivanja 1705. godine 103 rukopisna djela. Taj fond je poslije znatno prosiren. Godine 1941. 300 rukopisa iz ove biblioteke preneseno je u Gazi Husrev-begovu biublioteku u Sarajevu, a ostatak je zadrzan u Travniku.

Banja Luka je imala vise biblioteka. Prva biblioteka javnog karaktera u Banja Luki osnovana je 1630. sa znacajnim brojem knjiga i svezaka. Osnivac jedne od biblioteka bila je Mevla Usmudina. Na to se opsirnije osvrnuo Glasnik Islamskog Starjesinstva januara 1977.
Zgrada u kojoj smjestena biblioteka u Gradaccu nalazi se pokraj dzamije Husejin-kapetana Gradascevica. Osnovana je 1857g. od strane Kajmekam Fadil-pase Serifije. Posjedovala vise starijih knjiznih fondova, te je prosirena u vecu biblioteku. U Gradaccu se spominju dvije biblioteke u sastavu Ahmed-pasine dzamije i Pervane dzamije.
Kukavicina medresa u Foci, kao i Medresa u Visokom imale su takodje dobre biblioteke. U Foci je krajem 16. Vijeka djelovao i skriptorij, a knjige su se prepisivale organizirano. Posao je finansirao odredjen broj vakifa. Mnoga prepisana djela isticala su se kaligrafskom umjetnoscu.
Stari sudski popisi zaostavstine nalaze se cesto i u privatnim bibliotekama. Tako je godine 1730 u ostavstini muderisa Hazi Ibrahim-efendija iz Livna nadjeno 127 kodeksa, dok je malo kasnije Abdurahman efendije Muftic iz istog mjesta ostavio svojim nasljednicima 127 rukom pisanih knjiga, od kojih je vecina nasla mjesto u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sa razvojem bibliotekarstva u Bosni se razvijao i knjigovezacki zanat. Sredista ovog, mozemo slobodno reci umjetnickog stvaralastva bila su u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci. Kod izrade i ukrasavanja uveza primjenjivana je turska, ali pokatkad (kao u Mostaru na pr.) i sjeverno-africka knjigovezacka tehnika).

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5008

AGRARNI STATUS U BiH

Austrijska monarhija je malo ucinila na poboljsanju polozaja bosasnkog stanovnistva. Preko 80 hiljada bosnjackih seljackih porodica, vise od 6 hiljada kmetova i nalazilo se u ekstremno zapostavljenom polozaju. U evropskom smislu, Bosnjaci koji su ostali na pradjedovskoj zemlji, postepeno su siromasili. Po popisu iz 1910.godine Bosnjaci su bili vlasnici najveceg dijela zemlje u BiH. Od ukupno 10,463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 , sto je u procentima izrazeno 91,15%, pravoslavaca 633 ili 6,05%, katolika 267 ili 2,55% . I medju zemljoposjednicima bez kmetova muslimani su bili najbrojniji 3,023 sto iznosi 70,62% , zatim pravoslavni 760 ili 17,75% I katolici 458 ili 10,70% .Zemlja je Bosnjacima oduzimana bez ikakve osnove. Austrijska vlast je mnoge sume koje bile oko 300 godina bosnjacke, proglasila carskim. Od popisa 10.oktobra 1910.godine pa do 1.januara 1920.godine smanjio se broj zemljoposjednika od 10,463 na 9,230. To znaci da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 7,233 ili 11,8%. Bosanski jezik je bio u sluzbenoj upotrebi u doba austro-ugarske uprave od 1878 do 1907., dakle, 29 godina. Tek 1907. Godine, pod neprestanim pritiscima veliko-srba i
veliko-hrvata, negatora bosnjaka i bosanskoga jezika, Bosne kao zemlje, domovine I drzave, Austro-ugarska carevina je donijela zakon o povlacenju bosanskog jezika iz sluzbene upotrebe. Narod kome se ne priznaje jezik, ne priznaje kultura, bastina I tradicija, osudjen je na propast.

Bosnjak ima svoju posebnu kulturnu orjenaciju: jezik, proslost, folklor, narodne obicaje-sve objektivne elemente koje ga cine nacijom. Bez kulture u evropskoj tradiciji ni jedna nacija ne moze imati nacionalni karakter, a bez karaktera nema ni nacije, bez jezika nijedan narod nema kulture, bez jezika I kulture nema ni nacije, a ko nema naciju, ne moze imati drzavu. Dosta jednostavna racunica. Nacija koja nema drzave nema svoje historije, ni svoje proslosti, ni buducnosti, ni prava na postojanje.

Bosnjacima se od 1907. porice pravo na jezik, naciju, zemlju, domovinu i drzavu. Bosanski jezik je 4 stoljeca bio sluzbeni jezik Turske u BiH, a 27god. u doba Austrougarske. Pisalo se na tri pisma, a mnogi Bosnjaci su govorili po cetiri jezika. Njima se u XX stoljecu, i to jedinim u Evropi, porice elementarno pravo sloboder: ravnopravnosti na jezik i naciju. Jedini su narod u Evropi koji je od drugih bio prisiljavan da se izjasnjava onim sto nije: kao Srbiun, Hrvat, Crnogorac, Jugosloven ili neopredjeljen, umjesto da bude ono sto jest-Bosnjak.

Kroz citavu historiju Bosne, uvijek se znalo ko su Bosnjaci i sta je bosanski jezik. Postoji u Bosnjaku jedan poseban duh, osebujan mentalitet, pogled na svijet i zivot, koji je izgradjivan stoljetnim historijskim iskustvom. Taj duh je u svojoj biti plemenit, on je iskren i otvoren bez licemjerstva i laznih primjesa. On je uvijek na braniku pravde koju je malo ko kroz historiju osjecao, a za kojom se vjecito zudjelo. Istina i postenje prozimaju taj duh. On je za slobodu, jer najbolje zna i osjeca kako je bez slobode zivjeti. On zna iz historijskog iskustva i njegovog specificnog kulturnog naslijedja da sloboda ide rame uz rame, sa disciplinom, redom i radom. Kukavicluk i strah su uvijek bili stranBosnjaku. Svaki kutak i grumen nase Bosne zaliven je krvlju Bosnjaka. To je velika drama puna tragedija I suza.

U unutrasnjem zivotu zemlje Bosne, Bosnjastvo je doslo do izrazaja krajem XIX vijeka. Pokrenut je list “Bosnjak”. Izdavaci su bili Mehmed-beg kapetanovic-Ljubusak, Jusuf-beg Filipovic i njegov sin Esref. Dabome, njegovom pojavom dolazi do otvaranja zucnih polemika u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Prvi broj Bosnjaka izasao je 2. Juna 1891. List je naglasavao program prosvjecivanja naroda i njegove lojalnosti domovini i narodnosti. Direktan stav o nacionalnom pitanju BiH iznio je list Bosnjak kroz pjesmu “Bosnjaku”, koju je napisao Safet Basagic, tadasnji srednjoskolac.

Znas, Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg’ mi svijeta, nema petn’est ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponosnoj
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do brodskih vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata,
A danas se kroz svoje hire
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsv’jetlije blago,
Nase ime ponosno I drago.

Ovim stihovima nije se htjelo naglasiti da u BiH nije bilo Hrvata i Srba, nego da nije bilo hrvatskog i srpskog nacionalnog imena. Uistinu, cinjenica je da Bosna do 1870 nije bila nacionalno podijeljena. Propaganda iz Srbije i Hrvatske je uporno naturala srpsko, odnosno hrvatsko ime Bosnjaku. Upotreba naziva bosanski jezik podrzana je u austrijskom carevinskom vijecu. U BiH je zvanicno 1883. godine uveden fonetski pravopis, a kako je jezik priznat i nazivan bosanskim jezikom, gramatika bosanskog jezika dozivjela je vise izdanja na latinici i cirilici. Nas bosnjacki kult podupirale su novine Bosnjak (1891-1910), Behar (1900-1911), Biser (1912-1918), te mostarske novine I druge. U mnogima od njih objavljena je I ova Basagiceva pjesma

Djeca bez skole-sirocad gola,
a nama novog oruzja treba,
zanata, znanja da cuvat znamo
slavu i ponos vremena davnih,
noc i gospodstvo djedova slavnih,
prosvjete nam treba k’o hljeba.

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5005

Tomislav Ladan

Hrvatsi knizevnik

POSTOJI LI BOSNJACKI JEZIK?

Od 1945. pa do nasih dana moglo bi se reci da se najmanje spominjao “bosanski” ili “bosnjaski” jezik. To je na neki nacin bio jedan od smrtnih grijeha ili, ako hocete, nesto vrlo neuljudno, kao kozjak na rodjendanskoj torti. Ali, u onoj godini dana prije ovoga velikog rata, poceli su se javljati ljudi koji su s punom ozbiljnoscu i dobrim poznavanjem stanja poceli govoriti i o bosanskom ili bosnjackom jeziku. Dakako, to nije posve novo. Moram reci da to i nije tako jednostavno, jer upotreba rijeci Bosnjak ili Bosanac, koliko god bile casne ili primjerene, gotovo da su bile izbjegavane od cjelokupnog pucanstva. Razlog je tome najvecim dijelom velikosrpska i unitaristicka promicba. Nitko u Bosni nece da bude Bosnjak. To sto neko hoce da bude Srbin, pa to je kao doktorat, ili neka akademska titula po rodjenju…Malo je tko i govorio da je Hrvat, osim onih najtvrdoglavijih s naseg kamena bosanskohercegovackog, jer to je opet bila losa preporuka za drzavnu sluzbu i u Hrvatskoj, a nekamoli u BiH. Ostalo je, naravno, da bi Muslimani mogli naj prirodnije i s najvise prava govoriti o bosanstvu, bosnjakluku i o bosanskom jeziku, medjutim, ni oni to nisu cinili. Vjerojatno je razlog tome bio sto ako bi se upotrijebilo ime …onda bi se pitalo – tko u Bosni moze biti Bosnjak? Srbi u Bosni od toga su vazda bjezali. Tko je lud da bude Bosnjak kad je Srbin? Hrvati opet kazu: ako bismo mi rekli da smo Bosnjaci, onda se mi otkidamo od jednoga od mjesta u koje smo vazda gledali. Jer, mi smo vazda gledali jednim okom na Rim, a drugim na Zagreb, pa smo svi ofrljavili od toga. Onda radije cuti, radije reci da si nas, da si neopredjeljen, ali ne reci da si Bosnjak. Sto se tice Muslimana, meni je jasno ovo. Iako su osjecali, osobito muslimanski duhovnici, da je za ljude iz Bosne tisucu godina najcasnije i najprimjerenije ime Bosnjak, da za stanovnike ili pucanine bosanskohercegovackog vilajeta nema casnijeg imena od imena Bosnjak. I za jezik nema casnijeg imena od bosanski ili bosnjacki jezik, pojavilo se pitanje: Sto ce biti s ovima oko nas, hoce li oni od pravoslavnog vjerozakona, ili od katolickog vjerozakona, htjeti ici s nama ili ne. Ako nece, Bosna se cijepa vec na jeziku! Cini mi se: ono sto je u Kalajevo (Kallay) vrijeme bilo nerjesivo, pokazalo mi se u danasnje vrijeme jos nerjesivijim. Prema tome, bilo mi je jasno, cim je pocela ta rasprava ili prepirka oko bosanskog jezika da nitko opet nece htjeti, iako je iz Bosne, iako je Bosnjak, da prihvati bosnjacki jezik… Ako jos uvijek postoji drzava Bosna Hercegoviona, ako je ta drzava medjunarodno priznata i ako se dogodi da veliki Allah dade da ona opstane kao drzava, kao samostalna, kao civilna ne vidim nista prirodnije nego da se jezik Bosnjaka zove bosnjacki ili bosanski. To je ono Sto ja mislim; niti ja to preporucujem, niti ja to namecem, to samo mislim i trazim minimalno pravo ne da budem u pravu, nego da budem u krivu. I ako hocete sada moj bosnjacki odgovor na vrlo jednostavno pitanje postoji li bosanski jezik? Ne postoji, i postoji, a trebalo bi da postoji! (Dio izlaganja na simpoziju “Povratak iskonu” odrzanom u Zagrebu od 10. do 12. prosinca/decembra)

[purak]

in reply to: KRATAK PREGLED HISTORIJE BOSNJAKA #5004

POLARIZACIJA STRANAKA U BiH

Devetnaesti vijek je protekao u znaku formiranja nacionalne svijesti kod Bosnjaka, Srba i Hrvata. Za muslimane “dobre Bosnjake”, odmah poslije aneksije za njihove duse i opredjeljenje borile su se i srpske i hrvatske politicke stranke i pokreti. Muslimani su stavljeni pred izbor: biti Srbin ili Hrvat.

Knjizevnik Dositej Obradovic je 1811. artikulirajuci srpski nacionalni porogram, prvi ukazao na pretenzije srpske drzave na vulgarno receno “Turske Bosnjake”. Prema njegovoj ideji “slaveno-srpska nacija” je u Srbiji, Bosni i Dalmaciji sa Ercegovinom.

Shvatanje Vuka Stefanovica Karadzica nije se u nacionalnom pogledu razlikovalo od shvatanja Obradovica. U dosta poznatom clanku “Srbi svi i svuda” (1847.) Vuk je izrazio ubjedjenje da ce prosvjeta uciniti da Srbi-muslimani shvate da oni nisu Turci nego Srbi. Vuk je predlozio Hrvatima, jezik kao osnovnu karakteristiku u nacionalnom opredjeljenju Srba i Hrvata, pa kad to nije prihvaceno predlozio je diobu na
Srbe i Hrvate po vjerskoj liniji. Evo kako je Vuk zamislio tu podjelu po vjerskoj liniji:

“Sad nije nista drugo ostalo nego da se podijelimo po zakonu i vjeri. Da li je to grcko-pravoslavnog, tj. istocnog ubjedjenja da Srbin makar gdje god zivio nece se odreci srpskog imena. Ako ko nadje sto bolje i pravilnije za obje strane, meni ce biti jos milije.”

Za Vuka je vjera bila medja izmedju Srba i Hrvata, ali takva medja nije mogla znaciti nista kad su u pitanju muslimani. Srpski nacionalni pokret prema muslimanima zacrtan je u cuvenom “Nacrtaniju” Ilije Garasanina iz 19. Vijeka. Predvidjeno je vodjenje nacionalnih akcija medju muslimanima, stampanje kratke narodne historije Bosne I Hercegovine, da se muslimani prikazu kao Srbi i pridobiju kao Srbi. Na tome je radio veliki broj politicara, knjizevnika, te kulturnih i javnih radnika. Svi njihovi napisi bili su inspirisani teznjom pridobijanja muslimana da se izjasnjavaju kao Srbi, kao bi se srpski narod brojno ojacao.

Pretenzije pridobijanja muslimanskog stanovnista BiH za hrvatski nacionalni korpus, od strane hrvatskih historicara, knjizevnika i narocito politicara, pojavile su se tek pocetkom druge polovine XIX vijeka. Prvi koji je shvatio da se Bosna ne moze prikljuciti Hrvatskoj ako se muslimansko stanovnistvo ne pohrvati bio je politicar, knjizevnik i filozof Ante Starcevic 1896. glavni pobornik teze o hrvatskoj nacionalnosti muslimana. Njegovu tezu o hrvatskom porijeklu muslimana podrzao je Josip Juraj Strosmajer.

Kampanje iz Hrvatske vodjene su pretezno preko sredstava, kao sto su knjizevnost, muzika, stampa I sl. Matica Hrvatske je jos pri kraju XIX vijeka pocela prikupljati i publikovati narodne pjesme iz BiH. Njeni prikupljaci su skupili 320 muslimanskih pjesama koje su bile publikovane u dvije knjige pod nazivom “Hrvatske narodne pjesme ili Junacke pjesme muhamedanske”.

O prepirci Srba i Hrvata, u nastojanju da pridobiju muslimane, pisala je historicarka Branka Prpa-Jovanovic i to dosta objektivno. Ona kaze: “Na podrucju BiH su se poslije okupacije susrele dvije oprecne koncepcije, da je BiH iskljucivo srpska odnosno hrvatska zemlja.”
Memorandum koji je napisao dr. Petrus Bastijer, clan drustva “Svetog Bonifacija” kaze: “Pomagati aktivno katolike u BiH. Time se postizu istovremeno dva cilja: vjerski i monarhijki. Ko god radi za crkvu u ovoj zemlji, radi u isto vijeme u korist monarhije.”
U pogledu politike prema nekatolickim narodima u BiH, Franjo Ferdinand je predlagao Bestijeru slijedeci metod: “najprije ih treba sve i katolike i pravoslavce i muslimane staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na povrsinu.”

[Author]

Posts