[ponekad ovdje]

in reply to: Poezija #9400

–

Kamena riječ se odronila
na moje grudi, žive, znaj.
O,ništa, već sam spremna bila,
i s tim ću nekako na kraj.
Ja imam danas posla puno:
Ubiti treba spomena jad,
i treba, srca kamenoga,
naučiti se na život sad.
No, neka šumi vruće ljeto
ko praznik pod mojim prozorom.
Ja sam odavno slutila sve to:
Svjetlucav dan i pusti dom.

A.Ahmatova

[ponekad ovdje]

in reply to: U i oko Rogatice #9395

–

Predstavnici Fondacije sa učenicima u Međeđi

Učenici dobili nastavna pomagala i po 100 KM

Danas podjela na Tjentištu, u Čajniču i Rogatici…

13.02.2009. 01:00

Fondacija “Bošnjaci” iz Sarajeva organizovala je podjelu nastavnih pomagala učenicima povratnicima u OŠ “Vuk Karadžić” u Međeđi i Višegradu. Direktor ove nevladine organizacije Šahin Kerla podijelio je nastavna sredstva za 37 učenika Bošnjaka koji žive na području opštine Višegrad.

– U ovoj godini obezbijedili smo stipendije za 110 učenika i studenata povratnicima Bošnjacima koji žive u RS. Danas smo OŠ u Međeđi, gdje nastavu pohađaju isključivo bošnjačka djeca, dopremili geografske karte, globus, komplet sprave za matematiku, fiziku i druge tehničke predmete, geometrijske figure kao i sredstva za fiskulturu. Pored toga svaki učenik je dobio i jendokratnu pomoć od po 100 KM – kaže Kerla.

Pomoć za učenike Bošnjake u Višegradu stigla je posredstvom Medžlisa IZ, na preporuku predsjednika Bilala ef. Memiševića koji je sa rukovodstvom škole dogovorio da se u ovoj godini uradi projekt za adaptaciju fiskulturne sale koja je porušena tokom rata.

Organizacija “Bošnjaci” će materijalnu i finansijsku pomoć danas uručiti i učenicima Bošnjacima na Tjentištu, u Čajniču i Rogatici.

Autor: M. An.

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9394

–
Web. ja prelistah ove stranice da vidim ko je Jasenka, ali je ne nadjoh. Ko je Jasenka?

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9351

–
Larisa se udala i sad je Sabanovic, vidim to odavde.:)

To je usvojena kcerka Mine i ? zaboravila ime covjeka Pejdah. Mina je sestra Lakog Mahmutovica i Opina i Amirina i Lidina:)

Registrovati.

[ponekad ovdje]

in reply to: razne informacije #9344

–
Jest ovo lijepo Mustafa, i ti svasta nadjes. Bas si mi uljepsao dan.

Ovo je onda iz mene izaslo u jednom dahu i bilo je bas ovako kako sam opisala. Vrlo cesto mi se ovaj zambak izbaci na homu i sa sjetom ga pogledam i procitam. Ovo je Webova zasluga sto je ovako koncipirao prvu stranicu:)

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9307

–
E jesu vala pravi Rogaticanini jedni!:)

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9304

–
Bas mi je drago Web. da ste uspjeli, da te vise ovi ne kritikuju:laugh: samo te nesto prozivaju….sad ce i mene ko`sto gledam:(

[ponekad ovdje]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #9303

–
DRVO ŽIVOTA
Nura Bazdulj-Hubijar

Bio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
– Što će biti kada odem? – često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći – mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
– Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. – kazao je nekako zbunjeno.

Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
– Kupio sam ti drvo života – kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
– Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
– Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto – govorio bi. – Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.

Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
– Pogledaj – kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
– Tvoje drvo života se porodilo – kazao je smiješeći se.
– To si ti – kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
– Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
– Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.

Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.

U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.

Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.

6.2.2003.

[ponekad ovdje]

in reply to: U i oko Rogatice #9277

–
ŽEPA:

Zahtjev vlastima

Most na Žepi i Redžep-pašina kula trebaju hitnu sanaciju

Mjesna zajednica Žepa je svim nadležnim institucijama poslala zahtjev za zaštitu kulturno-historijskih spomenika – Mosta na Žepi i Redžep-pašine kule koji se nalaze na području opštine Rogatica.

Zahtjev sadrži Odluke o proglašenju ovih spomenika nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine, kao i foto-dokumentaciju sa evidentiranim oštećenjima, te se nadaju da će nadležne institucije poduzeti potrebne mjere kako bi se navedeno kulturno-historijsko blago na području Žepe zaštitilo i sačuvalo za buduća pokoljenja, objavio je lokalni portal zepa-online.com.

Inače, prema odlukama Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika sa sjednica održanih 25.-30. januara 2005. godine i 09.-31. marta 2007. godine, Vlada Republike Srpske dužna je osigurati pravne, naučne, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju ovih nacionalnog spomenika, kao i osigurati sredstva za izradu i provedbu potrebne tehničke dokumentacije za njihovu zaštitu, konzervaciju i prezentaciju.

Kako se navedeni nacionalni spomenici nalaze u kritičnom stanju, nadležni organi se mole da se što prije pristupi njihovoj sanaciji, stoji u dopisu koji potpisuje predsjednik Savjeta MZ Žepa Mustafa Omanović.

Mjesna zajednica Žepa se, nakon niza pojedinačnih sugestija, odlučila da i na ovaj način skrene pažnju i pokrene inicijativu za hitno poduzimanje prvih praktičnih koraka ka realizaciji sanacije nacionalnih spomenika, spomenika o kojima je pisao, između ostalih i dobitnik Nobelove nagrade – književnik Ivo Andrić.

(Sarajevo-x.com)

[ponekad ovdje]

in reply to: Slike nasih mladih #9148

–
Ne zna se koje su slike ljepse, ove male slatke dječice ili ovih lijepih momaka.:)

Sumeja ista mama.:)

[ponekad ovdje]

in reply to: BH. sportske legende #9147

–
Jedan dugi text koji se cita u jednom dahu.

RASKRŠĆE
Zlatko Topčić

A.

Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam… Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta… to… zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput… jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali… ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao… Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje… Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali… gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda… gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina… Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom… hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći… Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali… ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio…
– Čime sam ja zaslužio… ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego… ko zna… Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo… odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije… Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi… Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama… I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima… običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan… Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni… gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali… ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive…
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!

B.

Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice… Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao… Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok… Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se… neće vam valjat’!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva…
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko… nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene… Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l’ išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala…
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh…
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima… i sanjam kako letim… letim… letim…

C.

Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk… taj huuuuk… Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam… Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu… Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo… gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš… Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić… Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak… Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu… Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k’o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj… Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina… i… odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića… Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da… pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata… Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji…; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri… i bla-bla-bla – izjave i intevjui… Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja… Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno… Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom… Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza… ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću… Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.

I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom… Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale…

D.

I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste… Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san… Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?

(Odlomak iz knjige: SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

[ponekad ovdje]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #9146

–
Srca koja zblizava bol stradanja, ne moze rastaviti bljesak radosti….

Postoje li rijeci kojima mozemo opisati mirno i sjetno lice, lice koje u isti mah jeste i nije prekriveno prozracnom bjelinom? Kojim jezikom mozemo progovoriti o crtama lica sto svaki tren objavljuje neku tajnu duse, podsjecajuci one sto ga gledaju na to kako je dusevni svijet daleko od ovoga svijeta? Ljepota Selminoga lica neprimjerena je mjerilima koja su ljudi ustanovili za ljepotu. Bilo je cudesno poput sna, poput vizije, ili poput uzvisene ideje koja se ne da uporediti ni omedjiti, koje se ne moze slikarskim kistom naslikati, niti u mramoru isklesati. Selmina ljepota nije bila u njenoj kosi, vec u cistoj aureoli koja je okruzivala. Njena ljepota nije bila u krupnim ocima, vec u svjetlosti sto je iz njih izbijala, nije bila u njenim ruzicastim usnama vec u slasti sto se s njih tocila, nije bila u njenome vratu kao bjelokost, vec u mjeri kojom se blago naprijed povijao. Selmina ljepota nije bila u savrsenstvu njenoga tijela, vec u izuzetnosti njenoga duha nalik na bljestavu bijelu zraku sto plovi izmedju zemlje i beskonacnosti. Selmina ljepota bijase plod pjesnickoga genija cije odsjaje uocavamo u velicanstvenim poemama, u slikama i u vjecnim himnama, a genijalni ljudi su nesretnici, jer ma koliko njihovi duhovi velicanstveni bili, ostaju suzama zaklonjeni.

Selma je mnogo razmisljala, a malo govorila, ali njena sutnja bijase muzika koja je sugovornika uznosila u daleke prostore snova, koja ga je tjerala da osluskuje otkucaje vlastitoga srca, da promatra himere svojih misli i vlastite osjecaje uspravljene pred njegovim ocima. Imala je svojstvo koje je naglasavalo njene vrline i poput zlatnih ogrlica isticalo njenu prirodu, duboku sjetu sto je naprosto ranjavala. Ta sjeta bijase poput cudesne lente kojom se odijevala, te je isticala zanosnu ljepotu njenoga tijela. Njena sjetna dusa tocila se u eter podsjecajuci na obrise procvala stabla u jutarnjoj izmaglici. Ta sjeta je medju nasim dusama uspostavila bliskost, jer je svako od nas u licu onog drugog vidjelo nesto sto njegovo srce osjeca, i u njegovom glasu culo je jeku osjecaja stvorenih u vlastitim grudima, jer kao da su bozanstva svakog od nas ucinila polovinom onog drugog za koga se cestitoscu vezuje i tako potpunim bicem postaje, a kada se od njega odvoji, osjeca manjkavost vlastite duse. Ojadjena i bolna dusa smiruje se u zagrljaju s drugom dusom koja joj nalikuje osjecajima, koja ih s njom dijeli, kao tudjinac s tudjincem sto besjedi u zemlji daleko od zavicaja. Srca koja zblizava bol stradanja ne moze rastaviti bljesak radosti, jer povezivanje tugom jace je u dusama od veza ostvarenih u bezbriznosti i radostima. Ljubav koja se umiva suzama ostaje cista, zanosna i vjecna.

Halil Dzubran

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9129

–
Sto se tice Sedine naravno da Web. moze ukinuti Purka, isto kao sto je onomad ukinuo Tatjanu sa spiska kad je to ona trazila, i na isti mail registrovati Sedinu.

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9111

–
Ako trazi kakvog srbina ima ova njihova stranica koju Kaza posjecuje:

http://www.rogatica-rs.com

[ponekad ovdje]

in reply to: Registracija na stranici #9110

–
Malo pise ijekavski, malo ekavski.

Bil´radi opreza mogao Web.,malo s njim komunicirati. Koga trazi? Da malo vidimo. Na stranici se trenutno puno pise iz ratnih strahota, da nije kakva zavjera. Odakle se javlja, vidis li?

[Author]

Posts