–
ORMAR
Edin KONJHODŽIĆ
Prostorije naše zgrade su oduvijek bile tjeskobne, i nekada kada sam niz sivkaste stepenice silazio u nekoliko skokova mladalačke nesmotrenosti i viška energije, i danas kad im se vraćam umoran, ili još bolje izmoren sa štapom u ruci. Boja na zidovima nije nikada dobila dovoljno svjetlosti, a ni zrak nije nikada imao dovoljno mogućosti, ljudi nisu imali dovoljno prostora i sve je bilo uvijek lijepo jer smo se s tim stepenicama vraćali, ili ružno jer smo s njima odlazili. Živjeli smo u toj zgradi mirno, tek poneki povik djece ili kriještanje motora automobila su odzvanjali među ovim zidovima, nebitni poput zvukova koje su proizvodili golubovi ili vrapčići, tako strani svemu što nazivamo pjevom. Vrijeme Afroditinih golubova je bilo mirno, svi su bili uvjereni u ljepotu svoga života, u harmoniju društva i čovjeka, a oni rijetki koji su je kvarili su bili veoma brzo ušutkani. Ova harmonija je bila prisutna unutar svake zgrade i svakog skupa, živjelo se jednostavno i veselo, nije se puno razmišljalo, a i svako razmišljanje je imalo svoj ideal, koji je bio svakom blizak i svugdje prisutan. I ja sam rastao mirno, uvjeren da se crni golub spustio na hrast i da je baš tu kod nas nastalo nešto sveto, nešto duševno i mirno. U školi su nam pričali o pobjedama i svijesti, a mi smo samo rasli kao i sva druga djeca na ovom svijetu. A onda je došlo doba jastrebova, vrana i čavki, crno, strašno, otimalo naše djetinjstvo, ubijalo naše prijatelje, tjeralo naše drugove u daleki svijet. Mnogi iz naše zgrade su bili negdje i vraćali se uvijek prelazeći rukom preko naše kose. Preživjeli smo te godine u mraku i bijedi, neke nismo nikada više vidjeli, neki su se potpuno promijenili, ali mnogi su ostali isti, malkice stariji i umorniji.
Oni koji su živjeli s nama u doba jastrebova, čavki i vrana, bili nekako topli i duševni, spremni za pomoć i dug ljudski razgovor, pazili na sve ljude oko sebe. Na prvom spratu je živio bračni par, ali je ona veoma brzo otišla, ja sam bio toliko mali da je se i ne sjećam, a on je ostao i rijetko je spominjao, ali zato veoma brzo stario. Javila mu se jedanput nakon kraja doba jastrebova, čavki i vrana, tražila neke stvari, došla na jedan dan i otišla opet preko mosta. Na drugom je živjela neka čudna porodica, on je bio uvijek namrgođen, nosio veliku tašnu i plašio se svega i svačega. Ona je jedva progovarala, plašila se samo njega i nikog više, vjerojatno je dijelila njegove tajne s njim i sa svakom novom se teret njenog straha uvećavao. Djeca su im bila vesela, kao da nisu od takvih roditelja, skupocjeno obučena, i nestala su veoma brzo, navodno su ih preuzeli njeni roditelji jedne noći, koja je bila jako bučna za nas koji smo živjeli tu. Na trećem smo spratu živjeli mi, a iznad nas je živio usamljeni čovjek, o kojem smo znali jako malo.
Bio je to miran, povučen čovjek. Uredno dotjeran, uvijek nasmijan i ljubazan odudarao je od naše okoline i južnjačkog mentaliteta. Svako jutro je odlazio u isto vrijeme na posao veseo i vraćao se isto tako, za razliku od svih ostalih koji su se vraćali nervozni i umorni. Njegov stan je bio lijepo ali skromno dotjeran, s nekoliko pletenih stolica i sa stolom, koji je imao ploču od nekog teškog kamena na kojem se uvijek nalazila kafa ili sok za goste. Njegov govor je bio malo spor, ali razgovijetan. Imao je svoje mišljenje što je bila rijetkost i često bi se obraćao nama djeci što je bila još veća rijetkost kod starijih. Govorio nam je nekada neke stvari za koje smo bili premladi da bismo ih shvatili, i mi bismo šutjeli i slušali jer smo znali da su važne, a onda ih u dječjem trku brzo zaboravljali.
A onda se desio taj dan i crna kola su čekala ispred zgrade. Mi, djeca smo virili iza zavjesa, stariji su stajali u haustoru i razgovarali nekako drugačije, s nekim nepoznatim ljudima. Stepenice su išle tog dana samo prema gore, i rijetko se ko vraćao. S prvim mrakom su svi sišli, roditelji se vratili kući i nastala je tišina. Izašao sam na stepenice i otišao do vrata njegovog stana. Kucao sam čekajući da otvori, da se pokaže ljubazno lice i ponudi mi sok, da se jednostavno odškrinu ta vrata i da se opet družimo. Nije otvarao i ja sam dodirnuo šteku. U hodniku nije bilo nikog i krenuo sam u sobu. Na stolu su stajale prazne flaše i tanjuri s ostacima hrane. Jedino kretanje je predstavljao dim, koji je nekako visio razapet između zidova. Tražio sam ga i pronašao u spavaćoj sobi, u krevetu, zatvorenih očiju i s rukama na grudima, kao da se moli. Nisam zao šta je smrt i zamišljao sam je kao nešto veliko i moćno, kao zemljotres ili udar groma, kao sve i svašta, ali ne kao mirno ležanje na krevetu, bez pokreta i zvuka. Ne znam koliko sam dugo stajao u toj sobi, možda sat, možda duže, ali su me probudili koraci iz hodnika. Požurio sam i sakrio se u ormar, dovoljno velik i za dva djeteta kao što sam ja.
Ušli su neki krupni muškarci, kakvi su često dolazili u ratu, gruba govora i kratkih rečenica. Odmah su smotali ćilim i preturili ladice. Čak su i zavirili u ormar, ali ih odijela nisu interesirala i to me je spasilo. Pronašli su neki papirić i pročitali par rečenica:
– Ovaj se izgleda ubio.
– Ma pusti budalu. Trpaj stvari i idemo.
– Čuj ovo – nije izdržao teret svoje krivice iz rata.
Onda su sjeli i počeli da se smiju. Čitali su rečenicu po rečenicu. Smijali su se rečenici o savjesti razgledajući njegov sat, o želji za boljim svijetom, u kojem se ljudi neće ubijati procjenjujući vrijednost slike iznad njegove glave, a njegova odluka da sam sebi presudi zbog vlastite krivice je izazvala najburniji smijeh. Na kraju su donijeli nešto hrane iz kuhinje i večerali. Otišli su veoma veseli sa svojim plijenom ljubeći ruku mrtvom vlasniku kao da im je ovaj poklonio sve te stvari. Pismo su odnijeli sa sobom.
Tu noć nisam spavao. Smrt je bila nešto preveliko za malog dječaka. Nakon mnogo godina, nakon što je život ostavio traga na mom licu i promijenio boju mojoj kosi vratio sam se u rodni grad i pokušao saznati imena. Saznao sam da je te večeri pred malim dječakom ležao mrtav čuveni ratni zločinac, a da su ti kriminalci također završili u zatvoru zbog zločina iz rata. Pismo je ostalo nepoznato, ono je pronađeno među ukradenim stvarima, ali nikada nije objavljeno. Navodno se jedan novinar dočepao njegove kopije, ali je urednik spriječio objavljivanje. Nije odgovaralo brzom i površnom vremenu. Odobrili su mi da ga preuzmem jer se nikada nije pojavio nijedan nasljednik. Prostorije naše zgrade su bile tjeskobne kada sam spustio pismo u onaj ormar gdje sam se krio. Nisam ga pročitao. Znao sam sve o jastrebovima, čavkama i vranama, i o golubu koji je zalutao u njihovo jato.
