–
Nema me jer cuvam Farisa i nemam vremena. Kratko sam usla u internet i evo samo da podijelim s vama ovo vrijedno Beharovo svjedocenje. Prvo jedan dio maila:
[color=#FF0000](…) Ja sam 19-tog bio zarobljen u skoli tako da su moje informacije vezane za taj dan jako sture, nemoj mi zamjeriti. Ipak sam napisao par redaka s nadom da ce ti moci dati ruke, kol’ko-tol’ko, da uspijes u svojoj nakani.
Ne mogu obecati ali ako mi “naleti” inspiracija, mozda cu napisati neku kracu pjesmu u povodu tragedije , sto zadesi Rogaticu i njeno stanovnistvo tog kobnog 19-tog Juna.(…)[/color]
[color=#000080]Dvanesti je dan otkako smo prisilno dovedeni u prostorije srednjoškolskog centra „Veljko Vlahović“, dvanesti je dan otkako smo „lojalni“ građani republike srpske, naravno, pod nadzorom vojske RS, dvanesti je dan otkako k’o ptice u kavezu čekamo da nam neko donese komad hljeba, za koji mislih da ga nikada neću biti željan, dvanesti je dan kako čekamo, čekamo smrt, koja se čini svakim danom sve bliža i bliža.
Što prije to bolje pomislih, jer pod kožu više ne može. Dosta mi je više brige za mamom, nenom i tetkom, dosta mi je štrecanja na svaki korak i svaka otvorena vrata, dosta mi je plača maloljetne djece koja ne znaju gdje im je ostao babo i što stariji brat nije više s njima, dosta mi je jauka napaćenih žena, jauka što kasno u noći zvone praznim hodnicima srednjošklskog centra i dolaze iz svakog mračnog ugla k’o duhovi, dosta, dosta mi je svega.
Nema više živa roba kojem nije jasno šta se dešava. I oni najtvrdogaviji, uključujući i moju mamu, shvatiše da je vrag odnio šalu i da će sretnim ali i napaćenim biti onaj ko preživi, ako iko preživi, jer ovdje smo k’o glineni golubovi, pokretne mete kojima se svaki pokret može okarakterisati kao grijeh i zbog čega će biti kažnjeni ili je možda bolje reći nagrađeni, smrću, jer iako nevjerovatno, u ovim trenutcima smrt se čini boljom, puno boljom opcijom.
I dok šćućuren u čošku učionice čekam a ni sam ne znam šta, uspomene mi naviru k’o nabujala voda Rakitnice nakon dugih jesenskih kiša, i pokušavaju da me zaštite od užasne stvarnosti ovog devetnestog Juna. Čujem korake, razdragani rumor učenika, vrisku tamo neke djevojćice koja je postala plijen svoje prve simpatije dok joj izjavljuje ljubav ganjajući je školskim hodnicima, čujem hakat djevojčica dok posmatraju jednog od onih vječnih štrebera, vazda uglađenih i primjerno vladanih maminih dječaka. Vidim karakteristično elegantan hod i tajanstven u isto vrijeme strog i blag pogled profesora fizike, Fajida Plehe, kako se lagano približava vratima kabineta, pa se pitam ko li će danas da strepi dok pred tablom pokušava naći rješenje problemima fizike, jer Faid je strah i trepet škole sa njim nema šale.
Strahovit prasak, k’o kad se sav elektricitet groma skupi u jednu vatrenu loptu pa podere najdeblje stablo kestena u gradu, me vrati u stvarnost i onako mahinalno potrčah prema razbijenom prozoru učionice koji gleda na glavnu „Titovu“ ulicu i tamo preko parka na menzu „Sjemeća“ i vidjeh, vidjeh tenk u svoj svojoj veličini i njegovu dugu cijev uperenu ravno prema čaršiji i vidjeh kako bljuje vatru na ono što mi je tako priraslo za srce, na ono čime se ponosih, bljuje vatru na moj identitet, na moj grad. Izbezumljen i prestravljen se vratih u ćošak i sjedoh pored mame, niz čije lice se zakotrljaše dvije vrele suze. Tihe, vrele i bolne suze kao da mi potvrdiše poraz jednog jakog karaktera prepunog ljubavi i vjere prema ljudima i napokon priznadoše da Rogatice više nema, ne onakve kakvu je ja znadoh dosad.
Pored mame nena. Lica, k’o hrastova kora, izboranog dugim i napornim životom, zelenih očiju duboko upalih u očne šupljine i tankih usana koje se jedva primjetno micaše ponavljajući retke Kur’ana. Njen, na prvi pogled, mir a negdje u dubini duše strah mi govoriše da je ovo tek početak. Zna Mulija, upamtila je ona i prvi i drugi svjetski rat, pa joj se stare slike mješaju sa stvarnošću, zna ona jer ovo je za nju dejža vu. A tetka, gdje je ona? Vrata učionice se otvoriše i otrgoše mi pogled s neninog umornog lica. Na vratima, Daja blijeda k’o krpa, za trenutak kao da stade pa onda nam brzim korakom priđe, sva zbunjena pokušavajući da bude hrabra pa šapatom upita mamu: „Bisera bona šta ovo bi?“ mama je i ne pogleda samo joj išaretom ruke pokaza da sjedne.
Opet prasak, pa opet, pa opet…….
Iako nas u učionici ima oko dvadesetak niko ništa ne govori, riječi su izgubile značenje, samo surova stvarnost udara po slijepoočnicama i daje nam do znanja da u nama još uvijek ima život, ali dokle, ne zna se.
Tenkovska paljba kao da je najvila početak za napad, jer ubrzo posle toga su se začuli pucnjevi iz protiv-raketnih bacača i granate iz područja Ptičijaka i „Uprave puteva“ kako smo zvali naselje iznad trafostanice s desne strane puta prema Seljanima. Sudeći po zvukovima koji su dopirali do nas, jer se nismo usudili izaći iz učionice, ovo je do sada najžešći napad na grad koji niko nije branio, napad na nedužno stanovništvo mahala koje nije imalo priliku da se skloni na sigurno, ako takvo mjesto uopšte i postoji. Napad na imovinu, godinama prenošenu s koljena na koljeno, imovinu stečenu dugogodišnjim, teškim i poštenim radom ljudi koji činiše ovaj grad čaršijom, ljudi koji Rogatici dadoše najljepše epitete, ljudi zbog kojih je Rogatica i bila to što jeste.
Paljba i granatiranje je dugo trajalo a onda kao sto je i počelo tako je i prestalo, iznenada. Samo se u daljini čulo sporadično pucanje iz automatskog oružja. Tišina je bila gora od pucnjave. Zvukovi koji su sada dopirali do nas su bili jako neobični ali su podsjećali na nesto lijepo, na toplinu, na kuću. Pucketanje, ko da negdje daleko gori vatra, ko prvomajska.
Vrata učionice se opet otvoriše i neko kroz plač reče:“Narode, gore Gračanica i Tekija!“ Ja se u trenutku naježih i u meni umrije i zadnji komadić nade da će nas možda poštediti i da ćemo uspjeti izvući živu glavu, ne posle ovoga, ovo je masakar. Tog trenutka mamina topla ruka me zagrli, kao da je osjetila da mi se duša cijepa i da me tijelo od straha i nevjerice počinje da izdaje, i mama mi tiho prišapta: „Sine, mama će tebe uvijek voljeti.“
Narod u nevjerici poče da se raspituje, da pita šta, kako, gdje, dok neko ne reče: „Eno iz kabineta fizike se sve vidi.“ Omanja grupica u kojoj se odnekud i ja nađoh krenu prema kabinetu fizike. Meni se opet vratiše one moje uspomene, kad kao djak strepih pred kabinetom čekajući profesora Fajida da otključa vrata i pusti nas unutra, mada se nikom nije ulazilo drage volje. Osjećaj je bio isti. Nisam želio, niti sam bio spreman da se suočim sa surovom stvarnošću. Nisam htio da u svoju memoriju zauvjek pohranim tako grozan prizor. Nisam dao da moje drage uspomene budu zamijenjene i vječno izbrisane nečim tako neljudskim. Nisam mogao stati. To što sam vidio tog trenutka će me vječno proganjati. Nebo je bilo narandžasto a zemlja se pretvorila u žar. Dim se izvijao visoko u nebo kao da je pokušavao dozvati pomoć nedužnom narodu, ali pomoći nije bilo. U jednom danu, u jednom satu je uništeno sve što je građeno godinama, umro je, ubijen je moj grad.
Vratio sam se u učionicu i sjeo pored mame. Ništa mi više nije bilo važno osim činjenice da smo skupa, da zajedno čekamo sudnji dan. [/color]
