Forum Replies Created
-
–
GORAZDEGoražde u Vancouveru
Subota, 20 Veljača 2010
Koliko smo se radovili skijaškim uspjesima Bojana Križaja Mateje Svet, Jureta Franka, a nisu nam bili mrski ni uspjesi šveđanina Ingemara Stenmarka, toliko smo se radovali i bili ponosni na činjenicu da su najbolji svjetski skjaši prije 20-30 godina skijali na tada domaćoj “dasci” – Elanu, nekadašnjem “poslovnom čudu” iz slovenačkog gradića Begunja.
Danas, dvadesetak godina nakon raspada bivše Jugoslavije i Elana, Bosanci i Hercegovci ipak mogu biti ponosni na sve skijaše koji skijaju na Atomicovim, Fischerovim i Völklovim skijama na kojima su Fischerovi i Markerovi vezovi jer se dijelovi opreme ovih svjetski poznatih ski brendova proizvode u BiH. U gradu koji se često zove i slijepim crijevom Federacije – Goraždu, kompanija Bekto Precisa ovim poslovima se, između ostalog, intenzivno bavi već desetak godina.
Saradnja sa prestižnim svjetskim brendovima
“Suradnju sa proizvođačima ski opreme počeli smo prije desetak godina. Trenutno najintenzivnije radimo sa Fischerom i Markerom, a pored njih surađujemo i sa Völklom i Atomicom. Međutim, Atomic više nije onaj stari Atomic. Ostao je brend, ali je tu kompaniju preuzeo Salamon i sada radimo vezove za njih, ali u puno manjim količinama u odnosu na ranije”, kaže nam menadžer prodaje Sanja Muhić, pojašnjavajući kako je dvadesetak radnika Bekto Precise uposleno na izradi dijelova ski opreme za renomirane svjetske brendove.Međutim, proizvodnja dijelova za ski opremu samo je jedan od proizvodnih segmenata kojim se bavi Bekto Precisa. Naime, vozači luksuznih automobila prestižnih marki kao što su Ferrari, Audi, BMW i Volkswagen, kada pale svjetla, daju žmigavac, ili aktiviraju brisače, teško da mogu znati da su ti prekidači i ručice proizvedeni u Bekto Precisi koja se bavi proizvodnjom dijelova za automobilske komandne table. Pored toga, Bekto Precisa proizvodi i plastične dijelove za Wabco kočione sisteme koji se ugrađuju u renomirane marke automobila, primjerice njemački Mercedes. Istovremeno, Bekto Precisa za britansku kompaniju Mosdorfer pravi sklopke za niskonaponsku i srednjenaponsku elektrodistributivnu mrežu.
Pouzdanost i kvalitet, garant uspješnog poslovanja
Za nepunih pet godina, koliko postoji kompanija Bekto Precisa, imena i međunarodni ugled koji uživaju njihovi poslovni partneri i kupci, najbolje svjedoče o uspjehu ove goraždanske kompanije. “Bekto Precisa prostire se na blizu 30 hiljada kvadratnih metara. Napravljena je upravna zgrada, alatnice, proizvodni pogoni, a trenutno zapošljavamo oko 260 radnika”, kaže Sanja Muhić, kojoj je ipak najdraža menza iznad koje su napravljeni apartmani u kojima odsjedaju strani poslovni partneri, a koji su uglavnom zauzeti jer Bekto Precisa izvozi 95 posto svojih proizvoda.Opterećeni vječitim problemom javnih nabavki i raspisivanjem tendera u našoj zemlji, potpuno smo smetnuli s uma da strane privatne, multinacionalne kompanije ne raspisuju tendere nego ugovore sklapaju sa poznatim i pouzdanim partnerima. Stoga i ne iznenađuje što je na naše pitanje da li je Bekto do unosnih poslova došao kroz tenderske procedure Sanja Muhić odgovorila odrično. “Kompanija dolazi do poslova i ugovora preko poznanstava koje je vlasnik Redžo Bekto stekao baveći se ovim poslovima preko trideset godina. Kada je firmu iz Austrije preselio u BiH, kupci su došli za njim. U ovoj branši svako zna svakog i često se desi da nas naši poslovni partneri predlože drugim kompanijama koje stupe s nama u kontakt i tako se posao širi. Lančano”, objašnjava Sanja Muhić.
Sudeći prema veličini i obimu poslovnog carstva koje je Bekto izgradio za kratko vrijeme, čini se da “lancu” nema kraja. Ali, kako Redžo Bekto vješto izbjegava novinare, njegovi suradnici isto toliko vještine izbjegavaju odgovoriti na pitanja koja se tiču finansija. Tako su sva naša pitanja o dosadašnjim ulaganjima, godišnjem prometu, finansijskoj dobiti i poslovanju firme ostala bez odgovora. Medutim, ako se zna da firma zapošljava 260 radnika, da se prostire na 30 hiljada kvadratnih metara u pet, šest novoizgrađenih objekata u kojima je smješteno osamdesetak najsavremenijih mašina japanskog proizvođača Okuma, te američkog Hassa i Ingersolla, jasno je da se investicije mogu mjeriti u desetinama miliona maraka.
Stručna pomoć iz Kragujevca
Srce Bekto Precise je alatnica gdje se proizvodi alat visokog kvaliteta za brizganje plastičnih i livenih dijelova najvišeg kvaliteta i preciznosti izrade. Sve mašine povezane su sa radnim stanicama, odnosno kompjuterima koji koriste TopSolid i AlphaCAM sisteme programiranja, odnosno konstruisanja. O tome nam je nešto više rekao inžinjer Miroljub Mićević iz Kragujevca koji se prije tri godine zaposlio u Bekto Precisi. “Moj posao i posao mojih kolega jeste da na osnovu trodimenzionalne konstrukcije alata, ili kalupa, softverski projektujemo tehnologiju, odnosno programiramo mašine koje će različitim tehnikama napraviti alate, odnosno kalupe”, kaže Mićević. On je karijeru programera za konstrukciju alata počeo prije više od 20 godina u kragujevačkoj Zastavi. “Ovim poslovima bavim se više od dvadeset godina i mogu vam reći da su alatnice Bekto Precise bez konkurencije vodeće na prostoru Balkana”, kaže Mićević. Pored Mićevića, za Bekto Precisu radi i privatna firma Konstruktivni biro iz Kragujevca, koju su nakon propasti Zastave osnovali inžinjeri Rade Milojević i Branko Dresević. “Osnovali smo biro koji pruža usluge za konstrukciju alata. Međutim, jedini naš klijent je Bekto jer nam daje toliko posla da nemamo ni vremena, ni potrebe da radimo i za druge”, kaže Drešević.Redžo Bekto izbjegava novinare i ne voli javno eksponiranje
Vlasnik Bekto Precise Redžo Bekto, prema rijecima Sanje Muhić, nije sklon razgovoru sa novinarima. “Bekta nećete moći vidjeti. On je od onih ljudi koji se ne vole pojavljivati u javnosti, odnosno u medijima. Čovjek više nego dobro radi svoj posao, ali ne želi se eksponirati na takav način”, rekla nam je Muhićeva kada smo zatražili razgovor sa njenim šefom. Ipak, poznato je da je Redžo Bekto karijeru počeo ranih sedamdesetih godina proslog stoljeća najprije u Njemačkoj, a zatim u Austriji gdje je osnovao privatnu firmu Bekto Gmbh. za izradu mašinskih alata – kalupa za preradu plastičnih masa. Nakon dva neuspjela prijeratna pokušaja da stečeno iskustvo i zarađeni kapital investira u rodno Goražde, uspjelo mu je to 1996. godine. Bektova firma Bekto Gmbh. ulazi u zajedničku, joint venture firmu sa goraždanskom Pobjedom. Kako Pobjeda nije mogla pratiti nova ulaganja Bekta, 1999. godine, kantonalna Agencija za privatizaciju prihvatila je ponudu firme Bekto i tako je nastala kompanija Bekto Internacional. Privatizacijski ugovorene obaveze, zapošljavanje 30 novih radnika i ulaganje 5,7 miliona KM u opremu, su ispunjene. Konačno, Redžo Bekto 2005. godine osniva kompaniju Bekto Precisa, koja se bavi proizvodnjom alata za brizganje plastike, obojenih metala, kombinacije plastike i metala, kao i plastičnih i livenih dijelova, a Bekto Internacional prodaje svom poslovnom partneru iz Njemačke, firmi Emka koja se bavi proizvodnjom brava i zaptivnih mehanizama s kojom Bekto Precisa još uvijek održava dobru poslovnu saradnju.(SLOBODNA BOSNA)/Gorazde-x.com
–
GORAZDEGljive u Titovom skloništu
Srijeda | 17.02.2010
Strogo tajni i strateški podzemni objekat “Soča”, zbog neperspektivnosti, služit će ubuduće za proizvodnju pečuraka.
Kada su državni i vojni stratezi predratne Jugoslavije odlučili da na području današnjeg Goražda otpočnu gradnju tajnog, strateškog, višenamjenskog i preskupog podzemnog objekta “Soča”, ni u snu nisu mogli sanjati da će on jednog dana preći u običnu, civilnu nadležnost, te da bi mogao biti uzgajalište gljiva.
To se ipak dogodilo krajem 2002. godine kada je Vlada Republike Srpske kao neperspektivan podzemni objekat “Soča”, sa cjelokupnom instalacijom i opremom, ustupila bez naknade opštini Goražde. Tako je basnoslovno skupi objekat, koji je prema procjenama vojnih analitičara koštao više od 600 miliona, a neki tvrde čak i više od milijardu američkih dolara, koji nisu nikada koristili ni bivša JNA, a ni VRS, ustupljen jednoj od najnerazvijenijih opština Republike Srpske.
Prema riječima Slavka Mastila, čovjeka koji je kao stručnjak na održavanju i jedno vreme šef obezbjeđenja u “Soči” radio od 1963. godine pa sve do penzionisanja, početkom 2003. godine u posjete ovom objektu svojevremeno su dolazili gotovo svi tadašnji najviši vojni i državni rukovodioci bivše Jugoslavije. Jedino, kako kaže, ovdje nije bio Tito, mada je zasigurno bio jedan od inicijatora gradnje ovog i sličnih podzemnih objekata u bivšoj Jugoslaviji.
Sve do pred posljednji rat “Soča” je bila pod režimom visoke vojne i državne tajne, sa specijalnom stražom i posadom za održavanje. I mada su u “Soču” uložena ogromna finansijska sredstva, zbog postupne izmjene vojnostrateških planova ovaj objekat praktično nikada nije ni korišten, mada je bio potpuno završen.
A da se radilo o pravom malom podzemnom gradu najbolje govore podaci: ukupna površina podzemnih tunela i odaja je 15.000 metara kvadratnih. Na industrijski dio otpada 13.000, a na specijalni uređeni 2.000 kvadratnih metara prostora.
U sklopu proizvodnog dijela “Soča” je povezana sistemom proizvodnih hala. Tu su, sve do brojnih krađa i provala posljednjih godina kada ovaj objekat više nije bio pod stražom, bili ogromni uređaji za zagrijavanje i hlađenje vazduha koji se sistemom velikih cijevi razvodio po cijelom objektu, zatim sistem od sedam vlastitih trafo-stanica i agregat velike snage. O grandioznosti objekta svedoči i broj od oko 2.000 neonskih sijalica kojima je bio osvijetljen, a na svaki dužni metar u proizvodnim halama bile su instalisane utičnice za trofaznu struju. Uz pomoć pumpi voda se crpila iz Drine i slala u rezervoare – dva za industrijsku vodu kapaciteta 120, a treći za pitku vodu od osam kubnih metara. Pored 13 uređenih mokrih čvorova i magacinskog prostora, radionice na drugom nivou specijalnim liftom su povezane sa proizvodnim halama i sa uređenim prostorom. “Soča”, inače, ima tri blindirana ulaza na prvom, a četvrti je na drugom nivou koji je bio namijenjen za transport i snabdijevanje.
Od svega je najinteresantniji uređeni prostor koji podsjeća na objekte iz naučnofantastičnog filma. Pored ostalog, tu je bilo 98 numerisanih kancelarija i soba montažnog tipa, po sistemu kontejnera u nizu. U sklopu njih su i dvije veće sale za sastanke, prostor za vlastitu ambulantu i veliki restoran.
“Soča” je u poslijeratnom periodu bila posebno interesantna za pripadnike SFOR-a koji su je čak pet puta detaljno pregledali, a medijski je bila u žiži interesovanja tokom 2002. godine kada je tadašnja Vlada RS donijela odluku da baš ovde odlaže radioaktivni otpad! Zahvaljujući protestima građana u opštinama gornjodrinske regije ta odluka je poništena.
Gradnju ovog podzemnog objekta, koji je sličan ali nešto veći od onog kod Konjica, otpočela je bivša JNA 1948. godine, a nastavila slovenačka firma “Soča”, po kojoj je i dobio ime. Građevinske radove na kopanju i betoniranju sistema tunela, sve do 1963. godine, radilo je u dvije smjene po 800 radnika! U tom periodu se izmješta i magistralni put zbog dodatne izolovanosti i tajnovitosti.
Od 1963. do 1978. godine brojne ekipe stručnjaka sa cijele teritorije nekadašnje Jugoslavije instališu najsavremeniju domaću i svjetsku opremu. Uređeni tajni prostor “Soča” bukvalno je blindiran sa posebnim zidovima i metalnim vratima debljine preko jednog metra i opremljen za rezervnu ratnu lokaciju Generalštaba bivše JNA kao i tadašnjeg najvišeg političkog rukovodstva SFRJ, sa Josipom Brozom Titom na čelu.
Kako “Soča”, za razliku od sličnog objekta u Konjicu, nažalost, nije sačuvana jer su je svi odreda, počev od 1992, a posebno nakon 2002. godine čerupali i bukvalno poharali, opština Novo Goražde se opredelila da napušteni lavirint tunela, sada bez struje, opreme i infrastrukture, ponudi zainteresovanim proizvođačima gljiva. Tako je sa firmama “Belkol” iz Kragujevca i “Lana internacional” iz Novog Goražda dogovoren zakup za proizvodnju gljiva šitaki. Ponuđači su se obavezali da će ovde zaposliti 45 radnika.
(politika.rs, DEPO/dg)
–
U posjeti: Arslanagića mostArslanagića most na rijeci Trebišnjici je podigao Mehmed Paša Sokolović, a otvoren je 1574. godine.
Bio je to most koji je povezivao centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi, koji je u to vrijeme bio u sastavu osmanlijske Bosne, a preko njega je išla skoro sva trgovina.
1687. Mlečani zauzimaju Novi nakon čega se bogato muslimansko stanovništvo povlači prema Trebinju, a most gubi svoj dotadašnji značaj.
Jedan od izbjeglih iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak naplaćivati mostarinu, te je napravio kuću odmah pored mosta, a vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se zvalo Arslanagići, pa se i most počeo nazivati Arslanagića most.
Krajem 2. svjetskog rata četnici su, u očajničkom pokušaju da zaustave partizane, minirali most. Srećom, mine nisu u potpunosti eksplodirale pa je oštećeno samo lijevo krilo. Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. kad su vlasti odlučile na tom mjestu praviti hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, da bi stajao je na obližnjem polju više godina. Priča se da je tada bilo ponuda iz inostranstva za kupovinom mosta.
Ipak, 1970. godine počinje premještanje i nakon dvije godine slaganja, obzirom da su kameni blokovi bili obilježeni brojevima i transportovani čamcima most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara niže od prvobitne lokacije, i sada se nalazi u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagića most je svojim većim dijelom potopljeno i ostalo je samo nekoliko kuća koje iznad nivoa jezera.
Novi epilog oko Arslanagića mosta nastao je 1993. godine, rasplamsavanjem rata u Bosni i Hercegovini. Naime, odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja, Božidara Vučurevića, naziv mosta je promijenjen u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali od porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Danas, cijelih jedanaest godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koja je uređena “Daytonskim sporazumom”, naziv mosta i sela nije promijenjen, ali ga narod i dalje zove njegovim originalnim imenom: Arslanagića most.
objavljeno: 10. 07. 2009
bih-x.info
