Forum Replies Created
-
–
Bosnjacka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju orgnizirala je u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. marta, otvorenje samostalne izlozbe fotografija Alije M. Aksamije.
U prigodnoj pozivnici se istice kako je Evropska federacija profesionalnih fotografa Aliji Aksamiji dodijelila nagradu za zivotno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i digitalne fotografije za 2008. godinu.(…) Fotografije gospodina Alije Aksamije sto ih mozete vidjeti na zidovima Bosnjacke nacionalne zajednice, kao i u vrlo pomno priredjenoj monografiji izdanoj ovom prilikom – nakladnik je BNZ za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju, urednik Dzevad Joguncic a priredio ju je i graficki oblikovao Mehmed Aksamija (…) one jesu istinite, dakle govore o onome sto jeste bilo u trenutku kada su zabiljezene, one su sve ono sto je njihov autor vidio, cuo i radio u datom trenutku, tom kratkom isjecku vremena kada je on, sam i samostalno stvarao taj novi svijet, sto ga danas, desetljeca nakon sto je nastao, promatramo. Te fotografije ujedno su i vjeran opis cinjenica tog doba i svijeta, na njima prepoznajemo nesto ili nekoga sto nam je vrlo blisko i drago – one jesu taj opis predmeta, ljudskih bica i krajolika, ali one su i nesto daleko snaznije i vece – fotografije gospodina Alije Aksamije ne bjeze od toga da izricu osjecaje, taj tako neodredjen i neuhvatljiv osjecaj ljudske duse (…)
Kao i svaki veliki fotograf, majstor ali i umjetnik svog zanata, gospodin Alija Aksamija kameru ce usmjeriti u samo grotlo zivota, on je uvijek sa svojim fotoaparatom „na prvoj liniji fronte“ – u onom smislu kako je nekoc izjavio jedan americki fotograf, da je njegova“ prva linija fronte“ ne bojisnica, rovovi i zasjede, vec prvi cosak u njegovom susjedstvu, prvi izlog samoposluge, sank lokalne krcme, prva klupa u obliznjem parku, prolaznik na zebri. Na tom zadatku nije tesko pronaci, ako se udubite u izlozena djela, i ovog autora.(…) „ Sve sam slikao – zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergele Borike. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti” ispricao je Aksamija novinarki u posljednjem broju sarajevskih Dana.
Taj nagon, unutrasnji poriv da se svijet i vrijeme zaskoce, uhvate i ovjekovjece na fotografskoj snimci,. radovi izvjeseni oko nas svjedoce najbolje sami za sebe. Jer, “fotografija je uvijek prizor koji je netko odabrao – fotografirati znaci uokviriti, a uokviriti znaci izdvojiti”, pisala je tako strastveno i zavjerenicki odana fotografiji Suzan Sontag.Fotografije su, naime, kako kaže, „zapis stvarnog” , nepromjenljive na način na koji to nijedan verbalni prikaz, koliko god nepristran, nije mogao biti- jer fotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim, one svjedoče i o stvarnom jer fotografija znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je. “Upravo to, da pored stroja u tvorbi fotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno, tako je upečatljivo i snažno izraženo u djelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman, taj osjećaj trenutka, vremena i prostora koji zapravo gospodari kamerom, upućuje ju na ono što treba zabilježiti i trajno sačuvati ono je što fotografiju određuje kao umjetnički čin.
(…) na fotografski opus Alije Aksamije moze se, bezrezervno, bez straha da cemo pretjerati ili biti neumjereni u pohvali, vezati misao Suzan Sontag da je “ skupljanje fotografija skupljanje svijeta”. Odista, i samo povrsan obilazak izlozenih radova u to nas moze uvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumacenje svijeta, kroz svijetove sto ih na njima vidimo mi, istina, mozda prije svega prepoznajemo neko prohujalo vrijeme, nesto sto smo krajickom oka, nekada davno, zapazili, memorirali i potom zaboravili, a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenoj zivosti i punoci, zabljesnulo, iskocilo pred nas poput preplasene zvijeri na sumskom putu – ali u pomnijem razgledavanju u onom trenutku kada nas prepoznata slika pocne zaokupljati, kada krenemo misliti o njoj i uz nju, shvacamo da ono sto gledamo i nije samo prikaz necega sto je proslo, nepovratno izgubljeno, vec da itekako ima iskonsku vezu sa ovime danas, sa onime sto nam se dogadja, sa svijetom i vremenom u kome zivimo. Fotografija jeste tanki isjecak vremena i prostora i to jeste vidjenje svijeta koji negira medjusobnu povezanost i slijed i koje svakom tom sicusnom trenutku daje obiljezje zagonetnosti, kako to vrlo tacno zapaza Suzan Sontag (…) ili kako ce na drugom mjestu ova visprena istraziteljica i analiticarka fotografske umjetnosti zamijetiti : “da objektiv, u biti, svakoga cini turistom u stvarnosti drugih ljudi, a na koncu i u svojoj vlastitoj”, to nista ne znaci – uvijek nam ostaje nasa vlastita masta i njome stvoreni predjeli u koje nas ove fotografije smiono mogu povesti.
Bez obzira na to odakle pocnemo, sa razgledavanjem, fotografije gospodina Alije Aksamije povesce nas na to putovanje. Bilo da je rijec o mitingu iz 1963, cije ce nam parole danas izazivati trunku nevjerice i zrnce podsmijeha, no treba se samo malo prisjetiti, oni koji su to prezivljavali, sto se sve skrivalo u tim rijecima i gromoglasnim uzvikivanjima mase. Ili ciklus “U prolazu”, kao sjetna uspomena na doba kada smo imali vremena jedan pokraj drugoga zastati, pokazati makar na trenutak da nam je do toga drugog stalo, da nam je vazan, da bez njega ne postojimo ni mi- ali i blago nas prekoriti sto smo to sve zaboravili. Portreti staraca iz Zepe, Sokoca ili Romanije kao da su stvoreni slikarskom kicicom Ismeta Mujezinovica, fotografija, pak, sume zimi bliska je platnima Jacksona Pollocka. Brzaci i splavi na Drini svakoga tko je odrastao na nekoj rijeci vratice u to djetinjstvo prepuno uzbudjenja prvih susreta sa mocnom vodom – konjusari ergele Borike kao da su uhvaceni u nekom pejzazu sto ga je filmskom kamerom uhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtni Ivo Andric, nakon Nobela, 1963, ispred Cuprije, odnosno podno slavnog mosta, fotografija koja je obisla svijet, i pisac koji je o toj istoj masti i stvarnosti ispisao velicanstvene recenice. Izdvojicu samo jednu: “Masta sama ne stvara nego ozivljuje i rasporedjuje, a stvarnost zivi i govori.” Ta masta i takva stvarnost u samoj su srzi ovdje izlozenih fotografija gospodina Alije Aksamije.
( Mladen Bićanić “Oslobodjenje”, 04.03.2010.)
Djački doručak 1960, ciklus Djeca
1973, ciklus U prolazu
–
Bosnjacka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju orgnizirala je u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. marta, otvorenje samostalne izlozbe fotografija Alije M. Aksamije.
U prigodnoj pozivnici se istice kako je Evropska federacija profesionalnih fotografa Aliji Aksamiji dodijelila nagradu za zivotno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i digitalne fotografije za 2008. godinu.(…) Fotografije gospodina Alije Aksamije sto ih mozete vidjeti na zidovima Bosnjacke nacionalne zajednice, kao i u vrlo pomno priredjenoj monografiji izdanoj ovom prilikom – nakladnik je BNZ za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju, urednik Dzevad Joguncic a priredio ju je i graficki oblikovao Mehmed Aksamija (…) one jesu istinite, dakle govore o onome sto jeste bilo u trenutku kada su zabiljezene, one su sve ono sto je njihov autor vidio, cuo i radio u datom trenutku, tom kratkom isjecku vremena kada je on, sam i samostalno stvarao taj novi svijet, sto ga danas, desetljeca nakon sto je nastao, promatramo. Te fotografije ujedno su i vjeran opis cinjenica tog doba i svijeta, na njima prepoznajemo nesto ili nekoga sto nam je vrlo blisko i drago – one jesu taj opis predmeta, ljudskih bica i krajolika, ali one su i nesto daleko snaznije i vece – fotografije gospodina Alije Aksamije ne bjeze od toga da izricu osjecaje, taj tako neodredjen i neuhvatljiv osjecaj ljudske duse (…)
Kao i svaki veliki fotograf, majstor ali i umjetnik svog zanata, gospodin Alija Aksamija kameru ce usmjeriti u samo grotlo zivota, on je uvijek sa svojim fotoaparatom „na prvoj liniji fronte“ – u onom smislu kako je nekoc izjavio jedan americki fotograf, da je njegova“ prva linija fronte“ ne bojisnica, rovovi i zasjede, vec prvi cosak u njegovom susjedstvu, prvi izlog samoposluge, sank lokalne krcme, prva klupa u obliznjem parku, prolaznik na zebri. Na tom zadatku nije tesko pronaci, ako se udubite u izlozena djela, i ovog autora.(…) „ Sve sam slikao – zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergele Borike. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti” ispricao je Aksamija novinarki u posljednjem broju sarajevskih Dana.
Taj nagon, unutrasnji poriv da se svijet i vrijeme zaskoce, uhvate i ovjekovjece na fotografskoj snimci,. radovi izvjeseni oko nas svjedoce najbolje sami za sebe. Jer, “fotografija je uvijek prizor koji je netko odabrao – fotografirati znaci uokviriti, a uokviriti znaci izdvojiti”, pisala je tako strastveno i zavjerenicki odana fotografiji Suzan Sontag.Fotografije su, naime, kako kaže, „zapis stvarnog” , nepromjenljive na način na koji to nijedan verbalni prikaz, koliko god nepristran, nije mogao biti- jer fotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim, one svjedoče i o stvarnom jer fotografija znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je. “Upravo to, da pored stroja u tvorbi fotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno, tako je upečatljivo i snažno izraženo u djelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman, taj osjećaj trenutka, vremena i prostora koji zapravo gospodari kamerom, upućuje ju na ono što treba zabilježiti i trajno sačuvati ono je što fotografiju određuje kao umjetnički čin.
(…) na fotografski opus Alije Aksamije moze se, bezrezervno, bez straha da cemo pretjerati ili biti neumjereni u pohvali, vezati misao Suzan Sontag da je “ skupljanje fotografija skupljanje svijeta”. Odista, i samo povrsan obilazak izlozenih radova u to nas moze uvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumacenje svijeta, kroz svijetove sto ih na njima vidimo mi, istina, mozda prije svega prepoznajemo neko prohujalo vrijeme, nesto sto smo krajickom oka, nekada davno, zapazili, memorirali i potom zaboravili, a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenoj zivosti i punoci, zabljesnulo, iskocilo pred nas poput preplasene zvijeri na sumskom putu – ali u pomnijem razgledavanju u onom trenutku kada nas prepoznata slika pocne zaokupljati, kada krenemo misliti o njoj i uz nju, shvacamo da ono sto gledamo i nije samo prikaz necega sto je proslo, nepovratno izgubljeno, vec da itekako ima iskonsku vezu sa ovime danas, sa onime sto nam se dogadja, sa svijetom i vremenom u kome zivimo. Fotografija jeste tanki isjecak vremena i prostora i to jeste vidjenje svijeta koji negira medjusobnu povezanost i slijed i koje svakom tom sicusnom trenutku daje obiljezje zagonetnosti, kako to vrlo tacno zapaza Suzan Sontag (…) ili kako ce na drugom mjestu ova visprena istraziteljica i analiticarka fotografske umjetnosti zamijetiti : “da objektiv, u biti, svakoga cini turistom u stvarnosti drugih ljudi, a na koncu i u svojoj vlastitoj”, to nista ne znaci – uvijek nam ostaje nasa vlastita masta i njome stvoreni predjeli u koje nas ove fotografije smiono mogu povesti.
Bez obzira na to odakle pocnemo, sa razgledavanjem, fotografije gospodina Alije Aksamije povesce nas na to putovanje. Bilo da je rijec o mitingu iz 1963, cije ce nam parole danas izazivati trunku nevjerice i zrnce podsmijeha, no treba se samo malo prisjetiti, oni koji su to prezivljavali, sto se sve skrivalo u tim rijecima i gromoglasnim uzvikivanjima mase. Ili ciklus “U prolazu”, kao sjetna uspomena na doba kada smo imali vremena jedan pokraj drugoga zastati, pokazati makar na trenutak da nam je do toga drugog stalo, da nam je vazan, da bez njega ne postojimo ni mi- ali i blago nas prekoriti sto smo to sve zaboravili. Portreti staraca iz Zepe, Sokoca ili Romanije kao da su stvoreni slikarskom kicicom Ismeta Mujezinovica, fotografija, pak, sume zimi bliska je platnima Jacksona Pollocka. Brzaci i splavi na Drini svakoga tko je odrastao na nekoj rijeci vratice u to djetinjstvo prepuno uzbudjenja prvih susreta sa mocnom vodom – konjusari ergele Borike kao da su uhvaceni u nekom pejzazu sto ga je filmskom kamerom uhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtni Ivo Andric, nakon Nobela, 1963, ispred Cuprije, odnosno podno slavnog mosta, fotografija koja je obisla svijet, i pisac koji je o toj istoj masti i stvarnosti ispisao velicanstvene recenice. Izdvojicu samo jednu: “Masta sama ne stvara nego ozivljuje i rasporedjuje, a stvarnost zivi i govori.” Ta masta i takva stvarnost u samoj su srzi ovdje izlozenih fotografija gospodina Alije Aksamije.
( Mladen Bićanić “Oslobodjenje”, 04.03.2010.)
Djački doručak 1960, ciklus Djeca
1973, ciklus U prolazu
–
Vijest o dodjeli nagrade za zivotno djelo jednom od najpoznatijih i najstarijih zivucih fotografa u Europi Aliji M. Akšamiji, te 2008-e godine, imali smo na nasoj naslovnoj stranici pa se mozemo prisjetiti pomocu sljedeceg linka:Europska nagrada za životno djelo Aliji Akšamiji
Link:
[url=http://www.rogatica.com/index.php?option=com_content&view=article&id=305:europska-nagrada-za-ivotno-djelo-aliji-akamiji&catid=1:bih&Itemid=45
]Evropska nagrada za zivotno djelo[/url]–
Vijest o dodjeli nagrade za zivotno djelo jednom od najpoznatijih i najstarijih zivucih fotografa u Europi Aliji M. Akšamiji, te 2008-e godine, imali smo na nasoj naslovnoj stranici pa se mozemo prisjetiti pomocu sljedeceg linka:Europska nagrada za životno djelo Aliji Akšamiji
Link:
[url=http://www.rogatica.com/index.php?option=com_content&view=article&id=305:europska-nagrada-za-ivotno-djelo-aliji-akamiji&catid=1:bih&Itemid=45
]Evropska nagrada za zivotno djelo[/url]
