[mirsad_d]

in reply to: Sladja Vidjen – poezija #14782

Slađa Viđen

MOJA PJESMA – Napisala sam je na svedskom jeziku davno, a sada sam je i prvi put prevela na nas jezik zbog mojih prijatelja – Ja inace nikada ne prevodim moje pjesme sa jednog na drugi jezik kada ih pisem, jer izgube smisao. Kada pisem na svedskom onda i mislim i pisem samo na svedskom. Kada pisem na nasem jeziku ista je stvar, jer je poezija preosjetljiva za pisanje.

På himlens stränder – NA NEBESKIM PLAZAMA

Allt förändras – SVE SE MIJENJA

men – ALI

min kärlek – MOJA LJUBAV

är densamma – JE ISTA

På himlens stränder – NA NEBESKIM PLAZAMA

bygger jag mina drömmar – GRADIM JA MOJE SNOVE

ur havets vågor – IZ MORSKIH VALOVA

som – KOJI

får oss att drömma – NAM DAJU DA SANJAMO

om evigheten – O VJECNOSTI

Mina drömmar flyger – MOJI SNOVI LETE
för att – DA

släcka sin törst – UGASE SVOJU ZEDJ

i dessa vackra djup – U TIM LIJEPIM DUBINAMA

Trädgård och flod av glömska – BASTA I RIJEKA OD ZABORAVA

där alla älskar – GDJE SVI VOLE

är – JE

vårt förlovade land – NASA OBECANA ZEMLJA

Jag känner inte smärtan – JA NE OSJECAM BOL

för att – ZATO STO

mina armar har blivit vingar – MOJE RUKE SU POSTALE KRILA

Och det som jag känner – I TO STO JA OSJECAM

i mitt bröst – U MOJIM GRUDIMA

det här är inte smärta, – OVO NIJE BOL,

det är bara Gud – TO JE SAMO BOG

som kramar om mig hårt – STO GRLI MENE JAKO

[mirsad_d]

in reply to: Sladja Vidjen – poezija #14781

[mirsad_d]

in reply to: Sladja Vidjen – poezija #14780

[mirsad_d]

in reply to: Sladja Vidjen – poezija #14779

[mirsad_d]

in reply to: PowerPoint prezentacije #14777

http://www.box.net/shared/0n64t93l8n
Prijatelji

[mirsad_d]

in reply to: PowerPoint prezentacije #14776

http://www.box.net/shared/i4cacemb72

[mirsad_d]

in reply to: Historija Rogatice #14770

William Tribe
PJEŠKE DO VIŠEGRADA, 1959-60

Odranije sam planirao da odem pješke u nepoznatu istočnu Bosnu za vrijeme kratkih novogodišnjih praznika. Iz školskog atlasa sam precrtao glavna obilježja planina, rijetkih gradića i sela i krivudavu nit puta izmedju Sarajeva i Višegrada u gornjem toku Drine. Sve drugo je potisnulo uzbudjenje da ću napokon krenuti na istraživanje u unutrašnjost.
Posljednjeg dana pedesetih godina popeo sam se uz kanjon Miljacke i prešao preko brda do Mokrog, tačno godinu dana od kad sam tamo bio prvi i posljednji put. Cesta je bila uska, od tucanika i zemlje, s glatkom povrsinom s obje strane uzdignute pješčane krune koju su načinile gume. Namjeravao sam na njoj ostati cijelo vrijeme do Višegrada: mislio sam da ovo nije pogodno doba godine za prečice u dijelu zemlje koji ne poznajem. Nisam primijetio nikakvog saobraćaja. Na licu sam osjećao sitne snježne pahuljice i kad sam stigao u Mokro, Romanija se tek nazirala pod nebom boje željeza. Dvadeset kilometara za četiri sata—tempirao sam se prema kilometarskim oznakama pored puta i tako ustanovio stalnu brzinu hoda. U kućici s nazivom “kafana” popio sam jednu jaku “ljutu” i kafu, popušio svoju pretpodnevnu cigaretu i slušao razgovor seljaka koji su grijali na vatri svoja od vremena prekaljena lica i ruke. Bili su to Srbi, prepoznatljivi po visokim šubarama od crnog krzna na glavama. Tamnocrveni šalovi omotani oko kapa i lica poput turbana davali su im divlji, orijentalni izgled. Svaki od njih je nosio haljetak i hlače od grubog crnog sukna, prosto skrojenog ali čvrsto sačinjenog, i kožne sandale preko mnogo slojeva debelih grubih čarapa. Bili su ljubazni ali ne i ljubopitljivi. Kad sam popio jedno piće jedan od njih me je častio drugim, duplom čašicom “ljute.” “Trebaće ti ako pješačiš preko Romanije”, rekao je.
Jedan seljak me je otpratio do prečice ravno uz planinu. S vrha eskarpe pogledasmo nazad preko zelene doline na divlje tamne šume Ozrena i grozd planina oko Trebevića. Stajali smo na tankom i krtom snježnom pokrivaču među ogromnim borovima romanijske šume, visokim i razgranatim poput kedrova. Pokazao je kroz drveće. “Onamo ti je put, druže”. Tamo prijeko se pružala valovita zemlja, bez određenog oblika, sva pod snijegom i zatvorena sa svih strana tamnim rubom šume. Ručao sam u jednoj kafani smještenoj na širokom prostoru među brvnarama i ogradama. Napolju, volovi s velikim plećkama su vukli dugačke borove balvane prikačene hrđavima lancima za jarmove debele kao grede. U kasno popodne spustio sam se cikcak putem s Romanije na široku zelenu površinu zaravnjenu poput tanjira i prispio u Sokolac kako je padala noć. To je malo, jadno mjesto, ali s novim hotelom. Nekoliko zgrada od betona štrčalo je medju okolnim drvenim ili matrerisanim kućicama. Portir mi je uzeo pasoš i odveo me do male sobe s malo namještaja—krevetom, stolom, stolicom i jednom vješalicom. “Večeras ne možete u naš restoran. Nova godina je. Svi stolovi su zauzeti. Donijeću vam večeru”. Sjeo sam na krevet i drhtao od zime kao kakav bijednik. Ovo je neefikasna bosanska provincija. Postojalo je centralno grijanje, ali su cijevi bile hladne, dok je zahrđala gvozdena peć u uglu bila puna pepela. Uto uđe portir s naramkom borovih cjepanica i naloži peć tako da se soba ispuni jarkom toplotom, a odmah zatim donese i tanjir pečene svinjetine s krompirima i vunene papuče—stvar koju sam zaboravio da spakujem. . . . Krevet je bio raskošan. Prepješačio sam četrdest pet kilometara. Predivan umor tekao mi je iz nogu kroz čitavo tijelo. . . . Udaljeni zvuci terevenke, muzike i plesa, dopirali bi do mene negdje odozdo iz restorana kad bih se s bolom probudio u toku noći—restoran je bio pun ljudi iz Sokoca i seljaka iz okolnih sela.
Još za mraka sljedećeg jutra krenuo sam put Rogatice, razmjenjujući novogodišnju čestitku s čovjekom koji je nešto radio ležeći pod kamionom ispred hotela. Put me je vodio pravo po cesti bez ograde preko velike zelene ravnice. Tu i tamo bih nailazio na poneku usamljenu kućicu i, u daljini, skupine stoke na ispaši. Stjenoviti rub Romanije iza mene je sad postao ružičast, a sunce se dizalo u žutom sjaju iza niskog grebena Vitnja kojem sam se približavao. Sredinom jutra sam se zaustavio u jednoj kafani u selu blizu vrha. Prema jugu, s onu stranu brdovitog zemljišta, blještala je Jahorina u svoj svojoj dužini i pod čvrstim ledenim prelivom, poput kakvog fantastičnog kolača naspram dubokog plavetnila neba. U podne sam se spustio s pustopoljine, štedeći mnogo sati time što sam sišao sa ceste i slijedio telegrafski vod kroz mlade breze i hrastove, još krhke i smeđe od neopalog lišća. Mali okruglasti oblaci su ispunjavali udoline preda mnom, a tamne, snijegom prošarane planine nepravilna oblika uzdizale su se druge strane—to je bio cilj mog putovanja sljedećeg dana. No u Rogatici izmaglica je bila samo razblažena verzija baršunastih brda, omekšanje na rubu neba. Gradić mora da je bio razoren u ratu. Gotovo sve je bilo od betona i novo, mada sad uprskano blatom, odajući utisak seoske zapuštenosti. Bijeli prsti četiri ili pet munara davali su gradiću bosanski šarm. Tamnozelena osmanska zastava sa srbrneim polumjesecom i zvijezdom visila je s najviše munare. Ušao sam u džamiju i uspeo se na šerefe praćen buljukom dječaka koji su navaljivali da ih kasnije slikam kako sjede pozirajući u nasmiješenom nizu na jednoj ogradi. Odsjeo sam u velikom, razbacanom hotelu, prljavoj građevini smještenoj usred velike, ustalasane kaljuge. Kako sam bio jedini gost u sobi s mnogo kreveta, natrpao sam šest debelioh pokrivača na svoj ležaj i širom otvorio prozor mrzlom zraku prije spavanja.
Sutradan sam prešao preko planina do Višegrada. Krajolik je bio divljiji i samotniji i u beskrajnoj tihoj šumi stalno me hvatao strah od vukova što vrebaju u drveću na padinama iznad mene. Od zavijanja s ivice šume ukočih se od straha na ljutoj zimi snježne čistine pri pomisli na prenagljenost odluke da krenem na ovakav put. Tu naiđoh na putarovu kućicu, jedinu zgradu koju sam tog dana vidio na putu. Muž i žena su me pozvali da uđem; ona mi je napravila kafu, a on mi je nalivao rakiju. “Da, moguće je da si čuo vukove. Bez brige. Drži se puta. To su velike kukavice”. Poželjeli su mi sretan put i doviknuli: “Dođi nam opet!” U rano popodne, dok je nebo postajalo sve tamnije, čitav krajolik se počeo naglo naginjati, i kad sam izašao iz šume vidio sam kako se planine s druge strane isto tako strmo spuštaju u duboki, dugi rascjep koji je bio kanjon Drine. Tamo prijeko je ležala granica sa Srbijom i, izgubljene u sivoj pari prema jugu, divlje planine Crne Gore. Iznad isprekidanih oblaka u dolini, sićušna sela, prošarana tu i tamo obrisima rijetkih bijelih munara, bila su raštrkana po krilima i koljenima podnožja masivnih brda što su stremila u vis, ka šumi i snijegu. Zavrnuo sam niz strme neravne puteljke između visokih čvornatih borova čije su iglice svjetlucale poput onih na mediteranskim četinarima i išao pored muslimanskih kućica s verandama i vijencima listova duhana koji su se sušili na zidovima. Seljaci muslimani su me pozvali da uđem i jedem s njima—masnu supu i kiselkast crni hljeb koje sam zalivao slabom šljivovicom. Djevojčica u haremskim hlačama zvanim ‘dimije’ koja je klepetala po sobi u drvenim klompama zaklonila je lice od mene krajem marame koja joj je pokrivala glavu. Djeca su nahrupila u sobu iz susjednih kuća i stala buljiti u mene preko stola otvorenih usta i s izrazom tupe znatiželje.
Ispod sela prešao sam čuvenu “na Drini ćupriju”, koju Andrić opisuje, lijepo restauriranu nakon razaranja 1914. godiune, i ušao u Višegrad. Zastao sam na sredini mosta da pogledam veliku ploču za koju sam znao da nosi natpis na turskom, upisan izvijenim arapskim slovima, o tome kako ga je Mehmed-paša izgradio prije četiri stotine godina. Pogledao sam niz teške stubove mosta koji su poput lađa dijelili nabujalu zelenu vodu što je dolazila iz tjesnaca među stijenama.
Kako je portir u hotelu upravo bio na svom popodnevnom odmoru, momak za pultom, pomno radeći na noktima, nije htio da preuzme odgovornost za ključeve na polici iza njega. Proveo sam dva sata u tom malenom gradu. Malo šta osim mosta je ostalo od Mehmed-pašinog doba. Hotel je bio zapušten, hrana teška i masna, usluga spora osrednja. Digao sam se čim sam mogao kako bih izbjegao uporno a beživotno zurenje dvojice mladih vojnika za mojim stolom. Naredno jutro je bilo hladno, s ljepljivom vlagom nad rijekom. Morao sam satima čekati na voz u maloj nezagrijanoj stanici, no moje su misli putovale praznom cestom koju sam gledao kako se penje ka istoku kroz oblake prema Srbiji. Iza mene je bilo stotinu kilometara pješačenja kao i otkriće načina istraživanja kojeg ću koristiti da upoznam Jugoslaviju. Ceste, napravljene od zemlje krajolika kroz koji prolaze, poput tankih niti što vijugaju kroz divljinu, zabačene i opasne, tek s ponekim rijetkim vozilom, možda ni jednom dnevno: hodajući po njima neće mi nedostajati uzbuđenje koje pruža divljina, usamljenost i primitivnost.
Voz je bio pun ljudi koji su se vraćali s proslave Nove godine u Beogradu: na ovoj uskotračnoj pruzi putovanje od dvadeset i četiri sata bilo je dvaput duže ali i dvaput jeftinije od onog ekspresom na glavnoj pruzi. Stajao sam u hodniku pored mladog seljaka koji je ponosno puhao dim iz cigarette i vježbao muževno hrakanje i pljuvanje svojih starijih—kroz prozor ili, u mnogim tunelima, na pod. Točkovi su cičali dok je pruga vijugala uz dugu klisuru Prače u kojoj jedva da je bilo prostora za tračnice između stjenovitog zida i nabujale rijeke. Dobro obučen građanin me pozva u svoj kupe da podijelimo dio odojčeta rasprostrtog na novinama u njegovom krilu. Pitao me je za nacionalost, gdje sam bio u velikim cipelama i koliko zarađujem. “Malo, malo—to nije dovoljno za profesora na fakultetu!” rekao je, vraćajući mi bocu sa šljivovicom svaki put kad bi on popio. Obišavši šume podno Jahorine stigli smo na Pale i meni poznat kraj, da bi se zatim spustili u sivo, hladno Sarajevo.
Translated by Omer Hadžiselimović
© 2007 Omer Hadžiselimović
Bilješka: William Tribe, koji je umro 2003, živio je mnogo godina u Sarajevu gdje je radio kao lektor engleskog jezika na Filozofskom fakultetu. Ovdje po prvi put objavljujemo odlomak iz Billovog rukopisa koji opisuje njegova putovanja po Bosni. Zahvaljujemo se Tamari i Timothyju Tribe na dozvoli za objavljivanje ovog teksta.

[mirsad_d]

in reply to: Literarni kutak #14765

RASKRŠĆE
Zlatko Topčić
(Odlomak iz knjige; SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

A.
Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?

– Ne znam… Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta… to… zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput… jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali… ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao… Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje… Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali… gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda… gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina… Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom… hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći… Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali… ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio…
– Čime sam ja zaslužio… ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego… ko zna… Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo… odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije… Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi… Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama… I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima… običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan… Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni… gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali… ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive…
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!
B.
Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice… Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao… Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok… Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se… neće vam valjat’!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva…
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko… nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene… Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l’ išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala…
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh…
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima… i sanjam kako letim… letim… letim…

C.
Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk… taj huuuuk… Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam… Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu… Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo… gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš… Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić… Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak… Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu… Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k’o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj… Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina… i… odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića… Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da… pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata… Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji…; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri… i bla-bla-bla – izjave i intevjui… Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja… Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno… Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom… Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza… ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću… Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.
I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom… Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale…

D.
I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste… Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san… Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?

(Odlomak iz knjige: SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)

[mirsad_d]

in reply to: NOVE RAZGLEDNICE BiH #14760

[mirsad_d]

in reply to: NOVE RAZGLEDNICE BiH #14759

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14758

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14757

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14756

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani – LOVCI #14749

PLANINSKO LOVIŠTE “SJEMEĆ” ROGATICA

• OPŠTI PODACI O LOVIŠTU
• Rješenjem Ministarstva poljoprivrede,šumarstva i vodoprivrede RS (sl.glasnik RS.br.29/96) ustanovljeno je lovište «Sjemeć» Rogatica i ugovorom iz 2002 god.predato na upravljanje i gazdovanje javnom preduzeću šumarstva Šume Republike Srpske Šumskom gazdinstvu «Sjemeć» Rogatica,kao korisniku lovišta.Šumsko gazdinstvo «Sjemeć» je članica Lovačkog saveza RS,a ovim lovištem gazduje od 1972 god.Ukupna površina lovišta «Sjemeć» iznosi 22360 hektara od čega na nelovnu površinu otpada 1000 hektara.
• Nadmorska visina lovišta kreće se od 291-1527m.Lovište «Sjemeć» je smješteno na sjeveroistočnom dijelu opštine Rogatica,pa zauzima trećinu rogatičkog ŠPP i ne izlazi van opštinskih granica.Sa istočne strane lovište graniči rijekom Drinom,na jugu planinom Ivicom prema višegradskoj opštini,sa zapadne strane lovište Rogatica koje odvaja javni put Međeđa-Pešurići,Mrkonjići-Budeta-Danilov lager i sa sjevera područjem opština Han Pijesak,Milići i Srebrenica.
• Prema geografskom položaju lovište «Sjemeć» se prostire između 19° 3´i 19º 13´ istočne geografske dužine po griniču i 43º 46´ i 43º 57´ sjeverne geografske širine. Granice lovišta su uglavnom prirodne.
• Klima je umjereno kontinentalna,nešto blaža u kanjonu rijeke Drine,i oštrija na boričko sjemećkoj visoravni.Godišnji raspored padavina je prilično ujednačen.Najniža temperatura iznosi -26ºC,a najviša +34ºC.Lovište «Sjemeć»je planinsko lovište obraslo visokom šumom četinara,a u nekim dijelovima niskim izdanačkim šumama i šikarama.
ZAŠTIĆENA DIVLJAČ
Vrsta divljači Površina staništa Bonitet Kapacitet
srneća 18.160 I 543
zečja 21.160 II 950
divokozja 6.000 II 60
medvjeđa 15.000 II 30
NEZAŠTIĆENA DIVLJAČ
Vrsta divljači Površina staništa Bonitet Kapacitet
divlja svinja 21.160 – 350
vuk 21.160 – 4

LOVAČKA KUĆA “BARAKOVE VRTAČE”

LOVAČKA KUĆA U KRUGU RJŠ “SJEMEĆ”
Lovačke kuće se nalaze na veoma atraktivnim mjestima i to,jedna u Sjemeću u krugu RJŠ «Sjemeć»,a druga u sredini lovišta u mjestu zvanom «Barakove vrtače»28 km udaljenom od Rogatice, do kojeg se dolazi vozilom

Struktura sveukupne površine lovišta prema kategorijama zemljišta

Lovište raspolaže i drugim lovno-tehničkim i lovno-uzgojnim objektima.
Visoke zatvorene čeke propisno i udobno uređene (ima ih 3) postavljene su na najprikladnijim mjestima.U lovištu se nalazi i veći broj otvorenih čeka takođe postavljenih na dobrim mjestima,kao i hranilišta,solila i pojilišta.

ZATVORENA ČEKA

HRANILIŠTE ZA DLAKAVU DIVLJAČ

SOLILO

STANJE LOVNO-UZGOJNIH I LOVNO-TEHNIČKIH OBJEKATA U LOVIŠTU “SJEMEĆ”
LOVNO-UZGOJNI OBJEKTI
Hranilište za dlakavu divljač 62 kom.
Solilo 35 kom.
LOVNO-TEHNIČKI OBJEKTI
Pojilište 57 kom.
Lovačka kuća 2 kom.
Zatvorena čeka 4 kom.
Otvorena čeka 35 kom.

[mirsad_d]

in reply to: IZ susjednih opstina #14747

Dani “Djevojačke pećine” u Kladnju

Općina Kladanj ovih dana domaćin je niza prigodnih i kulturnih sadržaja u sklopu manifestacije “Dana Djevojačke pećine”.

Djevojačka pećina kod Kladnja: gravura žene i krug pored nje – možda simbol Sunca. Pećina svojom legendom postaje simbol grada i općine Kladanj, a dani njenog obilježavanja prerastaju u tradiciju masovnih okupljanja.

Manifestacija je počela 10. kolovoza svečanim otvaranjem puta Brateljevići, koji će omogućiti bolji prilaz Djevojačkoj pećini, i otvaranjem Dječjeg parka, čiju je izgradnju financirala vlada Republike Turske.

Tokom sedam dana, koliko ova manifestacija traje, bit će upriličeno niz zabavnih, kulturnih i sportskih događaja. Dane djevojačke pećine aktivno podržava i Turistička zajednica Tuzlanskog kantona, kao jedan od oblika promocije vjersko-kulturnog turizma.

“Turistička zajednica TK-a svake godine besplatno podijeli oko 100 000 razglednica i prospekata kako bi se što bolje promoviralo jedno od najvećih turističkih i vjerskih blaga na području Tuzlanskog kantona.

Planiran je i nastup kulturno-umjetničkih društava i folklornih sastava. Djevojačka pećina istinski je biser vjerskog turizma u Bosni i Hercegovine”, kazao je mr. Almazaga Ćatović, direktor Turističke zajednice.

Dani Djevojačke pećine završavaju “Kišnom dovom” 16. kolovoza u podnožju ulaza u drevnu pećinu iznad naselja Braljetevići, gdje se očekuje dolazak između 40 i 60 tisuća hodočasnika.

Fena / BH Telecom

[b]Djevojačka pećina jedno od najposjećenijih dovišta u BiH
BiH | 17.082009.g13:00[/b]

Više od trideset tisuća ljudi posjetilo je u jučer Djevojačku pećinu u naselju Brateljevići kod Kladnja i prisustvovalo Kišnoj dovi koja se decetljećima održava na tom lokalitetu.

Manifestacija Dani Djevojačke pećine počela je 10. kolovoza s nizom prigodnih kulturno-vjerskih događaja, a završena je središnjom vjerskom manifestacijom kada je učena takozvana kišna dova.

Po svome značaju, specifičnostima i masovnosti Djevojačka pećina ubraja se u red velikih dovišta, od koje je posjećenija jedino Ajvatovica u Pruscu.

Posjetitelji iz svih krajeva Bosne i Hercegovine u Kladanj su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima kako bi ispred Kuršumlije džamije u Kladnju prema Dovištu ispratili konjanike u narodnoj nošnji koji su do Brateljevića jahali oko dva sata.

Uz Djevojačku pećinu vezana je legenda o djevojci čiji se grob nalazi na uzvišenju na kraju Pećine. Misteriozna smrt mlade djevojke bila je povod da se kroz generacije pronosi nekoliko verzija priče o njenom tragičnom kraju na ovom svijetu. Ona koja se najčešće može čuti je da je nesretnoj djevojci u noći kada se zadesila u pećini prepuklo srce od straha.

Legenda je bila povod da upravo ta pećina postane najveće dovište u ovom dijelu BiH gdje veliki broj vjernika iz cijele BiH jednom godišnje u Danima Djevojačke pećine prouči dovu za dušu Djevojke po kojoj je Pećina dobila ime.

Podne-namaz i učenje dove ispred Djevojačke pećine predvodio je tuzlanski muftija Husejin ef. Kavazović, koji je vjernicima uputio prigodnu ramazansku čestitku i poželio im ugodne dane posta.

Turistička zajednica Tuzlanske županije i ove godine je aktivno podržala organiziranje ove manifestacije kroz promociju Djevojačke pećine kao jedne od najatraktivnijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini.

Fena

[Author]

Posts