Forum Replies Created
-
PRVA KLAPA DOKUMENTARCA O ISMETU AJANOVIĆU
13.12.2012. | PIŠE: Nisad SELIMOVIĆ
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/kultura/slika-da-bi-zivio
Slika da bi živio (FOTO)
Ismet Ajanović, sa devedeset godina, još slika. Eliksir života, kako sam naziva svoje stvaranje, omogućava mu vitalnost i u dubokoj starostiPoslije Nove godine, Ajanović će dobiti autentični galerijski prostor
Toni Skrbinac, poznati novinar i saradnik Oslobođenja, jučer je u sarajevskom restoranu Pod lipom započeo rad na svom novom autorskom projektu.
Radi se o dokumentarnom filmu o našem poznatom i legendarnom slikaru naivcu Ismetu Ajanoviću. Lokacija za snimanje nije odabrana slučajno. Naime, Edib Ajanović, vlasnik pomenutog restorana, bratić je Ismetov i jedan dio svog objekta je posvetio upravo njegovim djelima, što će poslije Nove godine postati autentični galerijski prostor koji će sadržavati više od 50 radova.
Remek-djela naive
Ako to iko zaslužuje, onda je to Ismet, naglašava Skrbinac, koji je za ovu priliku doputovao iz Slovenije.
– Njegove slike su prava remek-djela naivne umjetnosti, a ime mu se već godinama nalazi u Svjetskoj enciklopediji naive.U ugodnoj i nekako domaćoj atmosferi restorana u srcu Baščaršije, svi kao da svakoga znaju. Ustvari, to i jeste tako – shvatili smo nakon što se i sam dedo Ismet pojavio. Svi su tu da bi proslavili početak snimanja dokumentarca, koji producira BHT i režira jedan od njihovih najtalentiranijih mladih novinara Zoran Kubura.
– Ismet ti je bio i pekar i kahvedžija, a slikanjem se počeo baviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća, objašnjava nam Skrbinac. – Iza sebe ima i plodan brak, čak 60 godina je živio sa svojom hanumom Fadilom. Ona je preselila prije tri godine, a dedo kaže da bi i on davno otišao da mu nije slikanja, govori Skrbinac.
Zvuči nevjerovatno, ali Ismet Ajanović, sa devedeset godina, još slika. Eliksir života, kako sam naziva svoje stvaranje, omogućava mu vitalnost i u dubokoj starosti. Rođen u Rogatici, proživio je skoro cijeli vijek a da se nije ni s kim posvađ’o, govore ahbabi mu, što je opet jedna od mnogih nevjerovatnih činjenica vezanih za ovog nesvakidašnjeg umjetnika.
Premijera na proljeće
Na izložbi u Ljubljani, održanoj prije tri godine, ljudi su bili oduševljeni, kao uostalom i svugdje gdje je Ajanović izlagao. Slike je uvijek stvarao po sjećanjima, a jedna od najpoznatijih mu je „Čoban i stablo”, slika velikog formata (2×1,38 metara), koja je otkupljena u ratu.
Od tolike slike, na kojoj su sve livade i ovce i na sredini jedan mali čoban, geler je u ratu baš njega našao, prisjeća se dedo Ismet. Anegdote se redaju, ali snimanje mora početi. Dedo Ismet odlazi u svoju itekako zasluženu galeriju, koja će, kao i film, biti završena i otvorena na proljeće 2013.
Deset genocida nad muslimanima Balkana
Dodano | 2012/12/30
http://www.akos.ba/deset-genocida-nad-muslimanima-balkana/
Nezim ef. Halilović – Muderris
(Akos.ba)Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare: ”…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…”
Pa izvucimo braćo i sestre, pouke iz ovog Kur’anskog ajeta, kako nam se genocidi ne bi ponavljali!
Braćo i sestre, kada historičari sa naučnog aspekta govore i pišu o stradanju muslimana Balkana, svi navode deset genocida, koje trebamo i moramo zapamtiti, kako nam se nikada više inša-Allah ne bi desilo nešto slično.Prvi genocid nad balkanskim muslimanima izvršen je u periodu 1683.-1699. godina i to je prva prava velika kolektivna tragedija muslimana Balkana, koja se događa tokom i poslije velikog Bečkog rata između Turskog carstva i Austrije. Pošto su Turci u tom ratu izgubili teritorije i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se iz ovih zemalja i krajeva nisu uspjeli pravovremeno povući u Bosnu i druge krajeve južno od Save i Dunava, bili su vrlo brzo kao muslimani Španije prije dva stoljeća, pobijeni, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličku vjeru. Organizator ovog genocida bila je Katolička crkva. Svi pomenuti krajevi bili su puni spomenika islamske civilizacije: džamija, bezistana, hanova, biblioteka, karavan saraja, tekija, turbeta i medresa i svi su porušeni i uništeni. Važno je napomenuti da za 160 godina vladavine muslimana u ovim krajevima nije porušena niti jedna crkva i katedrala, a kršćani katolici uživali su sva ljudska, vjerska, kulturna i imovinska prava. Umjesto zahvalnosti i tolerancije prema muslimanima, kršćani tih krajeva u ime njihove religije primjenjuju staro pagansko-faraonsko pravilo: Čija država, njegova je u njoj i religija, kao da su oni stvoritelji Zemlje, a ne Allah, subhanehu ve te’ala. Za prvi genocid nad muslimanima najbitnije je reći da su ratovali Turska i Austrija, a da su žrtve bili balkanski muslimani.
Drugi genocid nad muslimanima Balkana izvršen je na prijelazu iz XVII u XVIII vijek, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći izvršena je takozvana “istraga poturica”, kada je 1 000 muslimana bilo pobijeno, a jedan mali dio izbjegao je u Nikšić, u selo Tudemile, kod Bara. Organizator ovog genocida koji se dogodio na prostoru stare Crne Gore bila je Crkva, ali ne katolička, već pravoslavna. Svi ti motivi opjevani su u Njegoševom “Gorskom vijencu”.
Treći genocid nad muslimanima Balkana izvršen je na prostoru Srbije, u periodu 1804.-1820. godina, kao posljedica I i II Srpskog ustanka. Ključnu ulogu u trećem genocidu nad muslimanima odigrali su: Pravoslavna crkva, srpski istoričari, političari i pjesnici, poput Njegoša. Karađorđevi ustanici 1804. godine napali su Bošnjake Sjenice i ubili oko 5 000 muslimana – masakrirali djecu, starce i žene.
Četvrti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1830.-1867. godina, kao posljedica Hatti-Šerifa, iz 1830. godine, kojim je Srbija stekla status vazalne autonomije unutar Osmanskog carstva, ali i mogućnost da iseli i protjera muslimane – Bošnjake iz Užica, Cacka, Šapca, Sokola i Beograda. Sve pomenute muslimane – Bošnjake Porta naseljava u Bosnu, a najviše u Bosanski Šamac i Orašje.
Peti genocid nad muslimanima Balkana, uglavnom Albancima i Bošnjacima izvršen je na prostoru Srbije i Crne Gore u periodu 1876.-1878. godina. Odlukama Berlinskog kongresa Srbija i Crna Gora stiču potpunu nezavisnost, ali uveliko proširuju svoje teritorije. Tako se Srbija teritorijalno proširila niškim, pirioskim, topličkim i vranjskim okruzima, a Crna Gora u Hercegovini (Nikšić, Grahovo, Bileće i Trebinje). Toplički i Vranjski kraj u velikom procentu naseljavali su Albanci muslimani, a danas ih na tim prostorima uopšte nema. U razdoblju 1862.-1878. godina, za svega 16 godina nestalo je nekoliko stotina džamija, mnoge sahat-kule, biblioteke, hanovi, bezistani u Beogradu, Šapcu, Užicu, Sokolu, Nišu, Pirotu, Prokuplju, Kuršumljiji i Vranju i protjerano je i ubijeno na desetine hiljada muslimana – Bošnjaka i muslimana Albanaca. Grad Nikšić 1876. godine naseljavali su 98% muslimani Bošnjaci, da bi 1879. ovaj grad ostao bez Bošnjaka, jer su se nikšićki muslimani pokrenuli na veliki muhadžirluk prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni, a sve pod pritiskom nove crnogorske vlasti koja je Bošnajcima – muslimanima pokazala put za Tursku. Tako su muslimani Nikšića sa velikim bolom napustili svoj vatan i svi su se uputili u puste krajeva Anadolije, da se više nikada ne vrate, jer nisu htjeli da im sudi kaurin.
Šesti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1878.-1910. godina i posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. U ovom periodu pokrenuo se veliki val muslimana – Bošnjaka prema Sandžaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, gdje je tada bila još uvijek turska vlast.
Sedmi genocid je izvršen nad muslimanima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju. Bilans žrtava onih koji nisu htjeli pokrštavanje je da su odvedeni u bukagijama na mjesto Previju kod Andrijevice, gdje je strijeljano 850 Bošnjaka. Za deset dana u Gusinju su pokrstili 12 500 Bošnjaka i Albanaca. Posljedica ovog genocida je I i II Balkanski rat (1912 – 1913).
Osmi genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u vrijeme Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u periodu 1918.-1941. godina. Život Bošnjaka muslimana i Albanaca muslimana u Kraljevini Jugoslaviji nije imao nikakvu vrijednost, a muslimani Sandžaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova bili su izloženi genocidu. Primjer za to je da su u selu Šahovići, općina Bijelo Polje, u Sandžaku 7. novembra 1924. godine, na sami Kurban bajram, Crnogorci ubili 2 500 muslimana Bošnjaka. Prema sjećanjima nekih preživjelih Bošnjaka čuli su kako jedan Crnogorac kada je ugledao jednog starog muslimana koji kolje kurban rekao drugu pored sebe: “Viđi ona Turčina što kolje brava! Biće on naš brav.” I nedužna starca objese i oderu ga živa i izvade njegovo srce i bace ga psu da pojede, pas pomiriše i ne htjede srce pojesti, a koljač reče: “Ni pas neće tursko srce!” Svaki komentar na ovo je suvišan! To šta je učinjeno Bošnajcima sela Šahovići, je pravi genocid i sličan zločin niti jedna životinjska vrsta ne bi učinila drugoj vrsti.
Sve je to imalo za cilj etničko čišćenje i izmjenu etničke karte i iseljavanja u Tursku. Tokom 1925. godine 50 000 Bošnjaka iselilo se iz nekoliko sandžačkih gradova za Tursku.Deveti genocid nad muslimanima Balkana izvršen je u periodu 1941.-1945. godina. Drugi svjetski rat je odnio 103 000 života Bošnjaka-muslimana. Najviše muslimana nastradalo je od četničkog, komšijskog noža, što ih je stigao na kućnom pragu i njihovim imanjima.
Značajno je napomenuti da se u prvih devet genocida muslimani nikako nisu oružjem suprostavili svojim koljačima i zlikovcima.Deseti genocid nad muslimanima Balkana je najveći i najsuroviji i izvršen je u Bosni i Hercegovini. Počeo je aprila 1992. godine i trajao do kraja 1995. godine. Ova agresija se dugo pripremala, a odvijala se na očigled cijeloga svijeta. Protiv malobrojnog, ali uistinu velikog bošnjačkog, autohtonog evropskog naroda učestvuju Srbija, Crna Gora i Hrvatska, sa ciljem njihova potpunog uništenja. Po prvi put Bošnjaci u srcu Balkana organizuju svoju vojsku, policiju i državu da se suprostave najmodernijim, armijama Evrope i svijeta i da se odbrane i opstanu u srcu Evrope. Ova agresija je odnijela 200 000 života Bošnjaka, među kojima je najviše nedužnih civila, silovano je 40 000 Bošnjakinja, među kojima je 10 000 maloljetnih djevojčica, protjerano je dva miliona Bošnjaka, porušeno je do temelja 614 džamija i znatno oštećeno njih 307 i tako dalje. Sličan genocid i egzodus od četničke armije doživjeli su i Albanci u 1998. i 1999. godini.
Braćo i sestre, nikada ne zaboravimo ovih deset genocida, jer bi njihov zaborav značio naše prokletstvo i iskušenje sa novim genocidima! Zato budimo jedinstveni i jaki, jer ćemo jedino tako uz Allahovu, subhanehu ve te’ala, pomoć biti sigurni od novih genocida i nikada ne dozvolimo da bez otpora stojimo u redovima za klanje ili dignutih ruku u zrak, čekamo milost dželata!
Molim Allaha, dželle še’nuhu, da nam pomogne da sačuvamo svjetlo islama, da nas i naše potomke sačuva genocida i da našu djecu i potomke učini radostima naših očiju i srca i boljim čuvarima vjere i Države, od nas! Molim Ga da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas u Džennetu počasti društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin!(U većem obimu iskorišteni radovi prof. dr. Rizaha Grude i prof. Mustafe ef. Spahića)
Nezim ef. Halilović – Muderris
(Akos.ba)
Kamionima iz Užica odvoze kamen za Andrićgrad
objavljeno: 26.12.2012. 11:02 | Autor: Al. B.
http://www.avaz.ba/vijesti/teme/kamionima-iz-uzica-odvoze-kamen-za-andricgrad
Povratnici u Brčigovo spremni organizirati straže
Kamionima iz Užica odvoze kamen za AndrićgradPovratnici u Brčigovo kod Rogatice ogorčeni su postupcima graditelja Andrićgrada, režisera Emira Kusturice, za čije se potrebe iz blizine njihovih kuća odvozi stari kamen s trase nekadašnje austrougarske pruge. Rađeno je to, tvrde povratnici, u nekoliko navrata.
Potpuna blokada
Posljednji put uništen je veliki dio potpornog zida koji jedinu komunikaciju ka Brčigovu štiti od obrušavanja stijena i potpune blokade.
– Prije četiri godine smo i policiju zvali, a sada smo prijavili općinskim vlastima. Trećeg decembra oko podneva od kuće sam čuo kako nešto lupa. Izađem na brdo, pogledam i vidim kako mašine razvaljuju podzidu. Radnici su mi rekli da su iz Višegrada, ali kamion čiju sam registraciju zapisao bio je iz Užica. Pola sata smo raspravljali. Molili su me da plate da još jedan kamion natovare. Nisam od korupcije, ne treba mi to – kaže povratnik Fikret Alić.
Trasom stare pruge mještani su ručno gradili put nakon posljednje vožnje popularnog “ćire” 1978. godine. I danas ga održavaju organizirajući akcije.
– Ovo selo nema drugi put. Ovi ljudi su rastjerani dva-tri puta odavde i ne znam šta policija radi, zašto ne poduzme neke mjere. Izgleda da ćemo morati dežurati ovdje da im branimo da ovaj kamen voze – dodaje Nezir Čaušević.
Krivična prijava
Načelnik općine Rogatica Tomislav Puhalac kazao nam je da će ovaj problem pokušati riješiti nadležne općinske službe, a o svemu je obaviještena i policija.
– Svoju inspekciju i komunalnu policiju poslat ću na teren. Poznato mi je da postoji problem, da se radi o opštinskoj imovini, neću biti sudija da sudim, ali mislim da je to neovlašteno uzimanje. Ako se utvrdi da oni to voze nelegalno, da su, faktički, pokrali, mi ćemo pokrenuti krivičnu prijavu – kaže Puhalac, precizirajući da je za eventualno davanje saglasnosti za odvoz kamena nadležna jedino Općina Rogatica, a da takva saglasnost nije izdata.
