Forum Replies Created
-
hadži MUNIRA IMAMOVIĆ, rođ. RAMIĆ
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga hadži MUNIRA IMAMOVIĆ, rođ. RAMIĆ preselila na Ahiret u subotu, 24. oktobra 2009. godine, u 63. godini života. Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine u 15 00 sati na mezarju GRLIĆA BRDO.
O Ž A L O Š Ć E N I : suprug hadži Asim, kćerke Belma i Selma, zetovi Almir Mašić i Ingmar Bešić, unuci Mirza, Hamza i Amar, sestra Nezira i zet Ismet Kanlić sa djecom, braća Sabrija i Hajro, snahe Magbula i Zula sa djecom, djeverovi Osman i Suljo sa porodicama, zaove Adila i Behka sa porodicama, te porodice Imamović, Ramić, Hećo, Rustemović, Mašić, Bešić, Kanlić, Vrabac, Kreštalica, Makaš, Zuko, Jahić, Ligata, Babić, Alagić, Chelminski, Salaji, Duran, Delimustafić, Zahiragić, Karić, Šatrović, Numić, Isanović, Gojak, Hodžić i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 15 00 SATI U KUĆI MERHUME U ULICI GRLIČIĆA BRDO br. 33. INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN – Svi smo Allahovi i njemu se vračamohadži MUNIRA IMAMOVIĆ, rođ. RAMIĆ
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga hadži MUNIRA IMAMOVIĆ, rođ. RAMIĆ preselila na Ahiret u subotu, 24. oktobra 2009. godine, u 63. godini života. Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine u 15 00 sati na mezarju GRLIĆA BRDO.
O Ž A L O Š Ć E N I : suprug hadži Asim, kćerke Belma i Selma, zetovi Almir Mašić i Ingmar Bešić, unuci Mirza, Hamza i Amar, sestra Nezira i zet Ismet Kanlić sa djecom, braća Sabrija i Hajro, snahe Magbula i Zula sa djecom, djeverovi Osman i Suljo sa porodicama, zaove Adila i Behka sa porodicama, te porodice Imamović, Ramić, Hećo, Rustemović, Mašić, Bešić, Kanlić, Vrabac, Kreštalica, Makaš, Zuko, Jahić, Ligata, Babić, Alagić, Chelminski, Salaji, Duran, Delimustafić, Zahiragić, Karić, Šatrović, Numić, Isanović, Gojak, Hodžić i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 15 00 SATI U KUĆI MERHUME U ULICI GRLIČIĆA BRDO br. 33. INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN – Svi smo Allahovi i njemu se vračamoPotresna ispovijest Enesa Turulje
Nedjelja, 25 OCTOBER 2009 01:06
Od 33 godine života Enes Turulja već 20 je čovjek bez vlastitog krova nad glavom, a tragična sudbina ovom je Goraždaninu odredila ulogu siročeta, nezbrinutog djeteta, logoraša, beskućnika, a danas i teškog bolesnika.Jedan je od tihih, nenametljivih ljudi, koji svoju muku teško dijeli s drugima. Od očiju javnosti skriven je u kolektivnom centru Balkan, a pomoć nije tražio ni kada mu je život visio o koncu.
Muzička škola
Enes je rođen 1976. godine u Rosijevićima. S roditeljima Azizom i Munibom i dvije sestre Džemilom i Hankom živio je skromno. Njegovog oca Aziza prije rata u Goraždu malo ko nije poznavao. Stari ili Aleksa, kako su ga često zvali, za život je zarađivao tako što je u čudnim, ko zna kako napravljenim kolicima, prevozio teret onom ko bi to tražio. Dvije godine pred rat Turuljama je dodijeljen dvoiposoban stan u barakama u ulici Mire Šekarića, današnjoj Višegradskoj.– Živjeli smo normalno dok babo nije počeo piti. Onda smo išli kod komšija i tako deverali. Dođe pijan, potroši pare, hoće da nas tuče. Mene je jednom htio ubiti na spavanju, ali amidža me je spasio kad mu je naš‘o nož pod jastukom i prijavio ga policiji. Policija ga je upozorila prije nego što će nam ubiti majku – sjeća se Enes.
Tog tragičnog dana sa sestrama je bio kod nane na selu. Kada su došli kući, saopćena im je vijest koja je njegovo teško djetinjstvo učinila još gorim. – Babo je ubio majku. Objesio je za konopac – kaže dijete koje je u jednom trenu ostalo bez oba roditelja.
Majki je klanjana dženaza, otac je završio u zatvoru, a mjesec kasnije djeca su smještena u domove. Od svoje 13. godine Enes je odrastao u zavodu Mjedenica. Odgajatelji su, kaže, bili strogi, ali imao je sve. Školovao se za pomoćnog tapetara, čak je pohađao i muzičku školu.
Nada u život postepeno se počela vraćati. Međutim, nakon dvije godine počeo je rat, a Enes donosi pogrešnu odluku da se vrati u Goražde. Želio je, kaže, biti u svom gradu, pobjegao iz Mjednice i sjeo je u posljednji autobus koji je saobraćao preko Pala. Autobus je zaustavljen, a Enes s grupom putnika zarobljen i smješten u logor na Kuli.
– Im’o sam tada 16 godina. Bilo je nekih koji su bili dobri, a neki su tukli. Tukli su me nogama, rukama, kundakom od puške, vezali me za drvo, pržili me sa žari – kaže. Nije siguran koji mu je dan u logoru bio najteži, jer svaki je jednako bio težak. U zarobljeništvu je radio sve što su tražili, a kao jedinu nagradu očekivao da ne dobije batine.
Dva puta je ranjen
– Prvi put sam ranjen u kuk kad sam kop’o njihove tranšee na nekom brdu na njihovoj liniji. Nismo znali ni gdje smo. Drugi put kada su nas vodili u sela da sakupljamo stoku i da pljačkamo. Ja nisam znao da je to pljačka. Jednostavno su naredili da tovarimo ovce, šta god ima, da tovarimo. Pala je granata i geler me pogodi u glavu – objašnjava. Razmijenjen je ’95. i odmah upućen u bolnicu. Nakon što su uspostavljene autobuske linije, po njega su došli socijalni radnici iz Goražda i u jednom od prvih konvoja, pod pratnjom tadašnjeg SFOR-a, Enes je ponovo stigao u Goražde.Međutim, povratak u rodni grad nije predstavljao početak nekog novog razdoblja u njegovom životu. Bio je to početak novih patnji, nastavak života u kojem komad hljeba predstavlja jedinu radost, života u kojem je, u svojoj 32. godini, izgubio jedino što je imao, svoje zdravlje. Hladna soba Posljednjih 14 godina Enes provodi u kolektivnim centrima, najprije onom Crvenog križa, a potom u zgradi „Balkan“.
– Dok sam bio zdrav, radio sam privatne poslove. Kop’o sam, radio u praonici, sve živo sam radio – kaže Enes, koji svoje smetnje u govoru pokušava nadoknaditi gestikulacijom. Jedne noći, u hladnoj sobi koja prokišnjava, Enes nije osjetio bol, već gušenje. Pomislio je kako se radi o običnoj prehladi, pio čajeve, pomoć nije tražio. Proveo je tako 15 dana, gubeći snagu, tako da je na kraju puzao po stanu, jer na noge nije mogao. Njegov život spasio je prijatelj kod kojeg je radio u autopraonici.
– Doš‘o je, unio me u auto. Prebacio me u bolnicu, a odatle hitno za Koševo. Doktori su mi rekli da mi je u nekoliko sati život bio u pitanju, da me nisu odvukli na vrijeme na Koševo, podleg’o bih – kaže Enes Turulja.
Bez struje znao biti mjesecima
– Dešavalo mi se da dva dana ništa ne jedem, jer nisam imao. Ono što kupim ne mere mi biti. Onda idem kod rođaka ili prijatelja i tražim. A bez struje sam znao biti mjesecima. Devet godina sam u ovom stanu, devet zima sam prezimio bez drva. Ustanem ujutro, po čitav dan idem po kafićima. Đe je toplo uđem i sjednem, pijem kahvu čitav dan i navečer opet kući u hladno. Pokrijem se dekama i jorganom, obučem bundu i nekako pretrpim – govori Enes.Strahuje od još jedne zime
Skromnost Enesa Turulje, već odraslog čovjeka a u duši dječaka koji ništa osim patnje u životu nije doživio, rijetko se danas može sresti. Tek nedavno on se počeo boriti za status logoraša i civilne žrtve rata. Do tada nije znao. Ili se sramio. Ne želi priznati ni da naočale, koje su mu darovali prijatelji, ne nosi zbog toga što ga je raja zezala
u gradu. A sasvim loše vidi. Strahuje od još jedne zime. Od dugih, hladnih noći u sobi koja prokišnjava, od kojih svaka u njegovom teškom životu može biti posljednja.Tri puta sedmično na dijalizu
Zbog otkazivanja rada bubrega već deset mjeseci Enes ide na hemodijalizu u Sarajevo. Tri puta sedmično putuje blizu 200 kilometara, leži četiri sata, bori se s grčevima, visokim krvnim pritiskom, temperaturom. Ne smije ništa raditi, mora strogo mirovati, najveći napor mu je lagana šetnja, a socijalna pomoćod 170 KM nije mu dovoljna da preživi. – Ne može mi biti ni za lijekove, jer vitaminske injekcije koje su mi propisali koštaju 110 KM. Kremu za ruku, u koju mi je ugrađeno crijevo za dijalizu, moram platiti 50 KM – pojašnjava. O transplantaciji bubrega može samo sanjati u vremenu u kojem ni hljeba nema dovoljno.Žiroračun
Dobri ljudi svoju pomoć Enesu Turulji u Goraždu mogu uplatiti na račun koji je otvoren u PBS – filijala Goražde: 101-140-00000016-17, broj partije 10-1901-0022373 01(Dnevni avaz)
Potresna ispovijest Enesa Turulje
Nedjelja, 25 OCTOBER 2009 01:06
Od 33 godine života Enes Turulja već 20 je čovjek bez vlastitog krova nad glavom, a tragična sudbina ovom je Goraždaninu odredila ulogu siročeta, nezbrinutog djeteta, logoraša, beskućnika, a danas i teškog bolesnika.Jedan je od tihih, nenametljivih ljudi, koji svoju muku teško dijeli s drugima. Od očiju javnosti skriven je u kolektivnom centru Balkan, a pomoć nije tražio ni kada mu je život visio o koncu.
Muzička škola
Enes je rođen 1976. godine u Rosijevićima. S roditeljima Azizom i Munibom i dvije sestre Džemilom i Hankom živio je skromno. Njegovog oca Aziza prije rata u Goraždu malo ko nije poznavao. Stari ili Aleksa, kako su ga često zvali, za život je zarađivao tako što je u čudnim, ko zna kako napravljenim kolicima, prevozio teret onom ko bi to tražio. Dvije godine pred rat Turuljama je dodijeljen dvoiposoban stan u barakama u ulici Mire Šekarića, današnjoj Višegradskoj.– Živjeli smo normalno dok babo nije počeo piti. Onda smo išli kod komšija i tako deverali. Dođe pijan, potroši pare, hoće da nas tuče. Mene je jednom htio ubiti na spavanju, ali amidža me je spasio kad mu je naš‘o nož pod jastukom i prijavio ga policiji. Policija ga je upozorila prije nego što će nam ubiti majku – sjeća se Enes.
Tog tragičnog dana sa sestrama je bio kod nane na selu. Kada su došli kući, saopćena im je vijest koja je njegovo teško djetinjstvo učinila još gorim. – Babo je ubio majku. Objesio je za konopac – kaže dijete koje je u jednom trenu ostalo bez oba roditelja.
Majki je klanjana dženaza, otac je završio u zatvoru, a mjesec kasnije djeca su smještena u domove. Od svoje 13. godine Enes je odrastao u zavodu Mjedenica. Odgajatelji su, kaže, bili strogi, ali imao je sve. Školovao se za pomoćnog tapetara, čak je pohađao i muzičku školu.
Nada u život postepeno se počela vraćati. Međutim, nakon dvije godine počeo je rat, a Enes donosi pogrešnu odluku da se vrati u Goražde. Želio je, kaže, biti u svom gradu, pobjegao iz Mjednice i sjeo je u posljednji autobus koji je saobraćao preko Pala. Autobus je zaustavljen, a Enes s grupom putnika zarobljen i smješten u logor na Kuli.
– Im’o sam tada 16 godina. Bilo je nekih koji su bili dobri, a neki su tukli. Tukli su me nogama, rukama, kundakom od puške, vezali me za drvo, pržili me sa žari – kaže. Nije siguran koji mu je dan u logoru bio najteži, jer svaki je jednako bio težak. U zarobljeništvu je radio sve što su tražili, a kao jedinu nagradu očekivao da ne dobije batine.
Dva puta je ranjen
– Prvi put sam ranjen u kuk kad sam kop’o njihove tranšee na nekom brdu na njihovoj liniji. Nismo znali ni gdje smo. Drugi put kada su nas vodili u sela da sakupljamo stoku i da pljačkamo. Ja nisam znao da je to pljačka. Jednostavno su naredili da tovarimo ovce, šta god ima, da tovarimo. Pala je granata i geler me pogodi u glavu – objašnjava. Razmijenjen je ’95. i odmah upućen u bolnicu. Nakon što su uspostavljene autobuske linije, po njega su došli socijalni radnici iz Goražda i u jednom od prvih konvoja, pod pratnjom tadašnjeg SFOR-a, Enes je ponovo stigao u Goražde.Međutim, povratak u rodni grad nije predstavljao početak nekog novog razdoblja u njegovom životu. Bio je to početak novih patnji, nastavak života u kojem komad hljeba predstavlja jedinu radost, života u kojem je, u svojoj 32. godini, izgubio jedino što je imao, svoje zdravlje. Hladna soba Posljednjih 14 godina Enes provodi u kolektivnim centrima, najprije onom Crvenog križa, a potom u zgradi „Balkan“.
– Dok sam bio zdrav, radio sam privatne poslove. Kop’o sam, radio u praonici, sve živo sam radio – kaže Enes, koji svoje smetnje u govoru pokušava nadoknaditi gestikulacijom. Jedne noći, u hladnoj sobi koja prokišnjava, Enes nije osjetio bol, već gušenje. Pomislio je kako se radi o običnoj prehladi, pio čajeve, pomoć nije tražio. Proveo je tako 15 dana, gubeći snagu, tako da je na kraju puzao po stanu, jer na noge nije mogao. Njegov život spasio je prijatelj kod kojeg je radio u autopraonici.
– Doš‘o je, unio me u auto. Prebacio me u bolnicu, a odatle hitno za Koševo. Doktori su mi rekli da mi je u nekoliko sati život bio u pitanju, da me nisu odvukli na vrijeme na Koševo, podleg’o bih – kaže Enes Turulja.
Bez struje znao biti mjesecima
– Dešavalo mi se da dva dana ništa ne jedem, jer nisam imao. Ono što kupim ne mere mi biti. Onda idem kod rođaka ili prijatelja i tražim. A bez struje sam znao biti mjesecima. Devet godina sam u ovom stanu, devet zima sam prezimio bez drva. Ustanem ujutro, po čitav dan idem po kafićima. Đe je toplo uđem i sjednem, pijem kahvu čitav dan i navečer opet kući u hladno. Pokrijem se dekama i jorganom, obučem bundu i nekako pretrpim – govori Enes.Strahuje od još jedne zime
Skromnost Enesa Turulje, već odraslog čovjeka a u duši dječaka koji ništa osim patnje u životu nije doživio, rijetko se danas može sresti. Tek nedavno on se počeo boriti za status logoraša i civilne žrtve rata. Do tada nije znao. Ili se sramio. Ne želi priznati ni da naočale, koje su mu darovali prijatelji, ne nosi zbog toga što ga je raja zezala
u gradu. A sasvim loše vidi. Strahuje od još jedne zime. Od dugih, hladnih noći u sobi koja prokišnjava, od kojih svaka u njegovom teškom životu može biti posljednja.Tri puta sedmično na dijalizu
Zbog otkazivanja rada bubrega već deset mjeseci Enes ide na hemodijalizu u Sarajevo. Tri puta sedmično putuje blizu 200 kilometara, leži četiri sata, bori se s grčevima, visokim krvnim pritiskom, temperaturom. Ne smije ništa raditi, mora strogo mirovati, najveći napor mu je lagana šetnja, a socijalna pomoćod 170 KM nije mu dovoljna da preživi. – Ne može mi biti ni za lijekove, jer vitaminske injekcije koje su mi propisali koštaju 110 KM. Kremu za ruku, u koju mi je ugrađeno crijevo za dijalizu, moram platiti 50 KM – pojašnjava. O transplantaciji bubrega može samo sanjati u vremenu u kojem ni hljeba nema dovoljno.Žiroračun
Dobri ljudi svoju pomoć Enesu Turulji u Goraždu mogu uplatiti na račun koji je otvoren u PBS – filijala Goražde: 101-140-00000016-17, broj partije 10-1901-0022373 01(Dnevni avaz)
Rimski grobovi s paljevinom kod Rogatice.
Autor: FRANJO FIALA
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
1895.g.Tekst članka
Od kotarskog mjesta Rogatice vodi stari jahaći put kroz prijemet između Lunja i Matovog brda u zapadnom pravcu u mjesto Dobraču, a odovud u Praču. Ondje, gdje rečeni put ostavlja gradsko područje Rogatice naprema Kadinoj česmi, viđaju se pri dnu hrida „Ciganska sokolovina” drevne naplave, koje su bujice, što iza svake pljuštavice sa strmog Lunjbrda ovamo jure, raznoliko erodirale, a mjestimice i posve razrovale. U takoj jednoj vododerini naišlo se u mjesecu augustu 1894. prigodom otkopavanja pijeska i pruda u gornjem horizontu na kosture, u donjem na slojeve paljevine; od rukotvorina našlo se onda uz paljevinu rimskog ilovastog suđa i jedna broncana strugalica. Obaviješten o tim nahođajima po gosp. kot. predstojniku Gejzi pl. Barčaju (Barcsay), otišao sam na ono mjesto, da se prekopavanjem orijentiram. Našao sam onaj sloj u dužini od 3m i u visini od 2-3 m do zivca kamena raskopan. U goršem su horizontu svuda provirivale nespaljene ljudske kosti, u donjem rbine sudja, komadići uglja i iverje od spaljenih ljudskih kosti.
Slika 1. prikazuje idejalan profil, kakav sam dobio daljim prekopavanjem. Gornji dio sloja sastoji od žute gline, koja je mjestimice izmiješana slojevima pijeska i komadima istrošenog škriljevca, iza toga dolazi iza jednog tavana od jednog metra 0-3 m debeo sloj ruševine, koje se hvata gornjemu sloju konforman, 1 m debeo sloj do samoživog tla. Na mojoj odredbi bude sloj otkopan u dužini od 16m i u debljini od 2 m na takav način, da je najprije maknut gornji dio sa skeletima, a onda donji dio. Otkopano je u svemu šest kostura, petod odraslih i jedan od jednog djeteta u dubljinama od 0-5 do 0-8M. Bili su orijentirani od zapada prama istoku, glave naklonjene na desnu stranu, a ruke položene na gnjatove. Osim trulih komadina daske i željeznih klinaca nijesu se našli nikakvi prilozi. Saznao sam u Rogatici, da se ono mjesto od starine zove „Cigansko kopalište”; biva da su se ondje prije Cigani ukopavali. Danas to više ne biva, jer se danas Cigani, prema tomu, da li su muslimani ili pravoslavni sahranjuju u islamskom ili pravoslavnom groblju. Prema stanju kosti može se računati, da im ima najmanje 200 godina. Gospodin dr. Glik utvrdio je mjerenjem za jednu lubanju da je tipična ciganjska, a pet ih da su mesokefali, koji su se veoma blizu primakli brahikefalima. U donjem sloju otkopana su dva sloja s paljevinom. Svaki je obuhvatao od prilike jedan kvadratni metar površine, razmak izmedju obaju bio je 5m. Prvi, koji je ležao 1-5m pod površinom, sastojao je od konglomerata zajedno staljenih komada bronca, željeza i komadića kosti, rbina i kamenja. Na vrhu su ležale tri cijele posude. Ukupni dojam ne da sumnjati, da je mjesto sahranjivanja ujedno i mjesto lomače. Glina ispod paljevine bila je mjestimice crveno dopečena. Između rečene tri posude vrijedi vrč s ručicom, prikazan na tab. 1., sl. 1., 2/3nar. vel., da se naročito spomene.
Građen je na točilo izljevni žljebić ima kljun, visok je 180mm, najveci premjer u trbušini 128 mm, a premjer ravnog dna 128 mm. Vrč je zeleno pokalajisan. Oblik je za Bosnu i Hercegovinu nov; kalaj mi je te ruke poznat iz Domavije (Srebrnice). Druga posuda, tab. I., sl. 3., 2/3 nar. vel. zdjelica je, građena na točilo, visoka 70mm; pri zjalu ima 80mm u premjeru; utisnuto dno koje je ukrašeno spiralom, ima premjer od 33 mm. Ilovača je intenzivnom vatrom sasvim bijelo pečena. Oblikom i tehnikom razlikuje se posve treći nađeni komad. To je lončić s jednom ručicom, građen prostom rukom, tab. I., sl. 4., 2/8 nar. vel.., oblik, koji je poznat u prehistoričkih naseobina Bosne i Hercegovine, kao na pr. Debelo brdo, Sobunar, Gradina na vrelu Rame i t. d. i t. d.; visina je 61mm, premjer pri zjalu 65 mm, premjer glatkog dna 37mm.Osim toga iskopane su još rbine neke veće, loncu slične posude ukrašene valovitim ornamentom. Bronceva, koji su se samo vrlo mucno mogli izlučiti iz staljene mase gvožđa, sprženih kosti, kamečaka ilovače, slabo je nađeno. Fibula na oblik strijele sa šarnijerima, s lučastim glavicama, dvije otvorene grivne od žice, ljevena, vrlo primitivno gravirana bronca, fragmenti limene kutijice s poklopcom, plosnat, ljeven nakitni kolut, i stilusu slična sprava, bili su rijetki oni broncani ostanci, koji su se mogli pohraniti. Zeljeznih rukotvora bilo je više, ali u vrlo lošem stanju. Tako su nađeni fragmenti od tri bodežima slična, jednoreza noža, od jednih nožica, više dlijeta i različitih komada, koji se ne mogu odrediti. Relativno najbolje se je održala sjekira, prikazana na tab. II., sl. 2., uz nar. vel. Ona pripada tipu uvijenih uskih sjekira; oštrica ima prama dužini kosi pravac, tulac je jajolik. Isto tako može biti, da je taj komad služio za halat, kao i za oružje. U drugom, 2 m dubokom sloju paljevine nije bilo čitavog suđa, ali su se od nađenih rbina mogla konštruirati dva komada. Jedan je na točilo građena zdjelica s nareckanim okrajkom, visoka 43 mm, 128 mm premjera u zjalu i 50mm premjera na dnu. Tab. I., sl. 2., 2/3 nar. vel. Drugi je komad prostom rukom građena zdjelica sa dvije ručice ansa 1unata, visoka 67 mm, premjer zjala 65mm, premjer dna 37 mm, Tab. I., sl. 5., 2/3 nar. vel. Fragmenata male jedne, na točilo građene posudice i više rbina s valovitim ornamentom našao sam požarom pritvrdjene u sloju paljevine.
Od bronceva iskopani su ovi: fibula na oblik strijele sa šarnijerom, s lučastim glavicama, stremenka i nožica gravirana, dvije grivne čehasto ljevene, savaćeno, tab. II„ sl. v., 1/1 nar. vel., dvije grivne od žice s udubljenim na oblik buzdovana krajevima, dvije takve splošteno iskovanih krajeva, jedna takva od špiralno uvijene žice, tab. II, sl. 8., 1/1 nar. vel.. dvije brnjice s remena, tab. II, sl. 4., 7 nar. vel., jedan stilus, tab. II., sl. 11., 1/1 nar. vel., prsten sa nasavaćenom plojkom (dvije zmije uspravljene ukraj jedne ciste), dva broncana novca Konstansa I. (Flavius Julius Konstans 320.— 350. po Hr.), i jedan rimski novac s nečitljivim pismom. Od nakita iz drugog materijala nađena je bobica, rezana od tučnjaka u vidu pršljena, tab. II, sl. 9., 1/1 nar. vel.; jedna bobica od žutog emalja s modrim, okastim pjegicama, jedna takva od crnog stakla sa žutim prugama, dvije zelene, valjkaste gmize, jedna probušena ljustura, tab. II., sl. 7., 1/1 nar. vel. i fragmenti jednog željeznog prstena. Rbina staklenih posuda nadjeno je poviše. Ostali predmeti, koji su još nadjeni, bijahu: jedna željezna, uvijena, uska sjekira, tab. II, sl. 1., 2/3 nar.vel., jedan željezni žličastp svrdao, tab. II., sl. 6., 2/3 nar. vel., jedan kratak, širok, jednorez nož, tab. II, sl. 10., 2/3 nar. vel., jedno 267 mm dugo i 20 mm široko željezno dlijeto, jedno takvo, dugačko 100 mm, s oštricom širokom 31 mm, jedan brus i jedan fragmenat opeke. Po mnogim objektima ženskog nakita sudeći bijahu u sloju paljevine ostanci dvaju ondje sahranjenih mrtvaca, i to jednog muža i jedne žene. Još bi valjalo riješiti pitanje, kako je to, da je paljevina tako duboko ukopana: 1*5 t i 2*0m, i to tim više, što je mjesto sahranjivanja ujedno bilo i garište. Potankim pretraživanjem sloja uvjerilo se, da je nivo one naslage u ono doba bio dodirna linija 03 m debelog sloja ruševine i donjeg 1m debelog sloja. Tečajem vremena odronila se je valjda hrid, pa se ondje složila ruševina, na kojoj su onda bujice staložile najgornji sloj. Isprva je dakle bio samo jedan, 1m visok sloj, te se onda dubljina paljevine reducira na 0*2 t i 0*7m.
Ona dva groba s paljevinom, o kojima gore bijaše riječ, prilikuju provincijalnom rimskom tipu kasnijeg rimskog carstva. Ovi nam grobni nahođaji u prvom redu time izlaze zanimljivi, što nam služe prilogom za datiranje strelaste fibule sa šarnijerima i sa lučastim glavicama. U zbirkama zemaljskog muzeja zastupana je ona ovim nahođajima: Rogatica, dvijo broncane; Putičevo kod Travnika, dvije broncane; Donji Unac, jedna broncana; Srebrnica, dvije broncane; Dojčići kod Trnova, jedna srebrna; Mostar, jedna broncana; Nevesinje, jedna broncana; Stolac, jedna srebrna i jedna broncana; Ljubuški, jedna broncana; Dračevica kod Ljubuškog, jedna broncana; Resanovci kod Grahova, jedna broncana, srebrom okovana; Vrtoče kod Donjeg Unca, jedna broncana, srebrom okovana; i Glasinac, tri broncana (nahođaji iz gromila). Ta je fibula konštatovana i na tri figuralna i relijefna fragmenta sa nadgrobnih biljega iz Zenice. Nađenim novcem ovi su datirani: Rogatica, Constans I. 320.—3501 po Hr.; Mostar, Gallienius 218.—268. po Hr.; Nevesinje, Claudius Gothicus 218. – 268. po Hr. i Probus 276 – 282. po Hr. Zenički relijefi pripadaju 4. vijeku po Hr. Za Bosnu i Hercegovinu možemo dakle po nahodjajima dosele poznatim strelastu fibulu sa šarnijerima i lučastim glavicam pribrojiti 3. i 4. vijeku po Hr. Po dru. Tišleru (Tischler) je to kasnija rimska glavna fibula i pripada od prilike 4. vijeku po Hr. Drugi je zanimljivi momenat nahođenje rukom građenog suđa uz suđe, građeno na točilo u jednom te istom grobu. Blizina gromilama zasutog Glasinca i mnogih prehistoričkih uradina razjašnjava to doduše, ali nam ujedno naviješta, da dolaskom Rimljana za ono područje tako karakteristična halštatska kultura još nije prestala, nego da se je u zadnjim svojim ograncima pomiješala s rimskom kulturom. U Rogatici nađeno je više rimskog kamenja s natpisom i arhitekturnim fragmentima. Dr. Pač misli, da je na ovome mjestu bila rimska naseobina.Rimski grobovi s paljevinom kod Rogatice.
Autor: FRANJO FIALA
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
1895.g.Tekst članka
Od kotarskog mjesta Rogatice vodi stari jahaći put kroz prijemet između Lunja i Matovog brda u zapadnom pravcu u mjesto Dobraču, a odovud u Praču. Ondje, gdje rečeni put ostavlja gradsko područje Rogatice naprema Kadinoj česmi, viđaju se pri dnu hrida „Ciganska sokolovina” drevne naplave, koje su bujice, što iza svake pljuštavice sa strmog Lunjbrda ovamo jure, raznoliko erodirale, a mjestimice i posve razrovale. U takoj jednoj vododerini naišlo se u mjesecu augustu 1894. prigodom otkopavanja pijeska i pruda u gornjem horizontu na kosture, u donjem na slojeve paljevine; od rukotvorina našlo se onda uz paljevinu rimskog ilovastog suđa i jedna broncana strugalica. Obaviješten o tim nahođajima po gosp. kot. predstojniku Gejzi pl. Barčaju (Barcsay), otišao sam na ono mjesto, da se prekopavanjem orijentiram. Našao sam onaj sloj u dužini od 3m i u visini od 2-3 m do zivca kamena raskopan. U goršem su horizontu svuda provirivale nespaljene ljudske kosti, u donjem rbine sudja, komadići uglja i iverje od spaljenih ljudskih kosti.
Slika 1. prikazuje idejalan profil, kakav sam dobio daljim prekopavanjem. Gornji dio sloja sastoji od žute gline, koja je mjestimice izmiješana slojevima pijeska i komadima istrošenog škriljevca, iza toga dolazi iza jednog tavana od jednog metra 0-3 m debeo sloj ruševine, koje se hvata gornjemu sloju konforman, 1 m debeo sloj do samoživog tla. Na mojoj odredbi bude sloj otkopan u dužini od 16m i u debljini od 2 m na takav način, da je najprije maknut gornji dio sa skeletima, a onda donji dio. Otkopano je u svemu šest kostura, petod odraslih i jedan od jednog djeteta u dubljinama od 0-5 do 0-8M. Bili su orijentirani od zapada prama istoku, glave naklonjene na desnu stranu, a ruke položene na gnjatove. Osim trulih komadina daske i željeznih klinaca nijesu se našli nikakvi prilozi. Saznao sam u Rogatici, da se ono mjesto od starine zove „Cigansko kopalište”; biva da su se ondje prije Cigani ukopavali. Danas to više ne biva, jer se danas Cigani, prema tomu, da li su muslimani ili pravoslavni sahranjuju u islamskom ili pravoslavnom groblju. Prema stanju kosti može se računati, da im ima najmanje 200 godina. Gospodin dr. Glik utvrdio je mjerenjem za jednu lubanju da je tipična ciganjska, a pet ih da su mesokefali, koji su se veoma blizu primakli brahikefalima. U donjem sloju otkopana su dva sloja s paljevinom. Svaki je obuhvatao od prilike jedan kvadratni metar površine, razmak izmedju obaju bio je 5m. Prvi, koji je ležao 1-5m pod površinom, sastojao je od konglomerata zajedno staljenih komada bronca, željeza i komadića kosti, rbina i kamenja. Na vrhu su ležale tri cijele posude. Ukupni dojam ne da sumnjati, da je mjesto sahranjivanja ujedno i mjesto lomače. Glina ispod paljevine bila je mjestimice crveno dopečena. Između rečene tri posude vrijedi vrč s ručicom, prikazan na tab. 1., sl. 1., 2/3nar. vel., da se naročito spomene.
Građen je na točilo izljevni žljebić ima kljun, visok je 180mm, najveci premjer u trbušini 128 mm, a premjer ravnog dna 128 mm. Vrč je zeleno pokalajisan. Oblik je za Bosnu i Hercegovinu nov; kalaj mi je te ruke poznat iz Domavije (Srebrnice). Druga posuda, tab. I., sl. 3., 2/3 nar. vel. zdjelica je, građena na točilo, visoka 70mm; pri zjalu ima 80mm u premjeru; utisnuto dno koje je ukrašeno spiralom, ima premjer od 33 mm. Ilovača je intenzivnom vatrom sasvim bijelo pečena. Oblikom i tehnikom razlikuje se posve treći nađeni komad. To je lončić s jednom ručicom, građen prostom rukom, tab. I., sl. 4., 2/8 nar. vel.., oblik, koji je poznat u prehistoričkih naseobina Bosne i Hercegovine, kao na pr. Debelo brdo, Sobunar, Gradina na vrelu Rame i t. d. i t. d.; visina je 61mm, premjer pri zjalu 65 mm, premjer glatkog dna 37mm.Osim toga iskopane su još rbine neke veće, loncu slične posude ukrašene valovitim ornamentom. Bronceva, koji su se samo vrlo mucno mogli izlučiti iz staljene mase gvožđa, sprženih kosti, kamečaka ilovače, slabo je nađeno. Fibula na oblik strijele sa šarnijerima, s lučastim glavicama, dvije otvorene grivne od žice, ljevena, vrlo primitivno gravirana bronca, fragmenti limene kutijice s poklopcom, plosnat, ljeven nakitni kolut, i stilusu slična sprava, bili su rijetki oni broncani ostanci, koji su se mogli pohraniti. Zeljeznih rukotvora bilo je više, ali u vrlo lošem stanju. Tako su nađeni fragmenti od tri bodežima slična, jednoreza noža, od jednih nožica, više dlijeta i različitih komada, koji se ne mogu odrediti. Relativno najbolje se je održala sjekira, prikazana na tab. II., sl. 2., uz nar. vel. Ona pripada tipu uvijenih uskih sjekira; oštrica ima prama dužini kosi pravac, tulac je jajolik. Isto tako može biti, da je taj komad služio za halat, kao i za oružje. U drugom, 2 m dubokom sloju paljevine nije bilo čitavog suđa, ali su se od nađenih rbina mogla konštruirati dva komada. Jedan je na točilo građena zdjelica s nareckanim okrajkom, visoka 43 mm, 128 mm premjera u zjalu i 50mm premjera na dnu. Tab. I., sl. 2., 2/3 nar. vel. Drugi je komad prostom rukom građena zdjelica sa dvije ručice ansa 1unata, visoka 67 mm, premjer zjala 65mm, premjer dna 37 mm, Tab. I., sl. 5., 2/3 nar. vel. Fragmenata male jedne, na točilo građene posudice i više rbina s valovitim ornamentom našao sam požarom pritvrdjene u sloju paljevine.
Od bronceva iskopani su ovi: fibula na oblik strijele sa šarnijerom, s lučastim glavicama, stremenka i nožica gravirana, dvije grivne čehasto ljevene, savaćeno, tab. II„ sl. v., 1/1 nar. vel., dvije grivne od žice s udubljenim na oblik buzdovana krajevima, dvije takve splošteno iskovanih krajeva, jedna takva od špiralno uvijene žice, tab. II, sl. 8., 1/1 nar. vel.. dvije brnjice s remena, tab. II, sl. 4., 7 nar. vel., jedan stilus, tab. II., sl. 11., 1/1 nar. vel., prsten sa nasavaćenom plojkom (dvije zmije uspravljene ukraj jedne ciste), dva broncana novca Konstansa I. (Flavius Julius Konstans 320.— 350. po Hr.), i jedan rimski novac s nečitljivim pismom. Od nakita iz drugog materijala nađena je bobica, rezana od tučnjaka u vidu pršljena, tab. II, sl. 9., 1/1 nar. vel.; jedna bobica od žutog emalja s modrim, okastim pjegicama, jedna takva od crnog stakla sa žutim prugama, dvije zelene, valjkaste gmize, jedna probušena ljustura, tab. II., sl. 7., 1/1 nar. vel. i fragmenti jednog željeznog prstena. Rbina staklenih posuda nadjeno je poviše. Ostali predmeti, koji su još nadjeni, bijahu: jedna željezna, uvijena, uska sjekira, tab. II, sl. 1., 2/3 nar.vel., jedan željezni žličastp svrdao, tab. II., sl. 6., 2/3 nar. vel., jedan kratak, širok, jednorez nož, tab. II, sl. 10., 2/3 nar. vel., jedno 267 mm dugo i 20 mm široko željezno dlijeto, jedno takvo, dugačko 100 mm, s oštricom širokom 31 mm, jedan brus i jedan fragmenat opeke. Po mnogim objektima ženskog nakita sudeći bijahu u sloju paljevine ostanci dvaju ondje sahranjenih mrtvaca, i to jednog muža i jedne žene. Još bi valjalo riješiti pitanje, kako je to, da je paljevina tako duboko ukopana: 1*5 t i 2*0m, i to tim više, što je mjesto sahranjivanja ujedno bilo i garište. Potankim pretraživanjem sloja uvjerilo se, da je nivo one naslage u ono doba bio dodirna linija 03 m debelog sloja ruševine i donjeg 1m debelog sloja. Tečajem vremena odronila se je valjda hrid, pa se ondje složila ruševina, na kojoj su onda bujice staložile najgornji sloj. Isprva je dakle bio samo jedan, 1m visok sloj, te se onda dubljina paljevine reducira na 0*2 t i 0*7m.
Ona dva groba s paljevinom, o kojima gore bijaše riječ, prilikuju provincijalnom rimskom tipu kasnijeg rimskog carstva. Ovi nam grobni nahođaji u prvom redu time izlaze zanimljivi, što nam služe prilogom za datiranje strelaste fibule sa šarnijerima i sa lučastim glavicama. U zbirkama zemaljskog muzeja zastupana je ona ovim nahođajima: Rogatica, dvijo broncane; Putičevo kod Travnika, dvije broncane; Donji Unac, jedna broncana; Srebrnica, dvije broncane; Dojčići kod Trnova, jedna srebrna; Mostar, jedna broncana; Nevesinje, jedna broncana; Stolac, jedna srebrna i jedna broncana; Ljubuški, jedna broncana; Dračevica kod Ljubuškog, jedna broncana; Resanovci kod Grahova, jedna broncana, srebrom okovana; Vrtoče kod Donjeg Unca, jedna broncana, srebrom okovana; i Glasinac, tri broncana (nahođaji iz gromila). Ta je fibula konštatovana i na tri figuralna i relijefna fragmenta sa nadgrobnih biljega iz Zenice. Nađenim novcem ovi su datirani: Rogatica, Constans I. 320.—3501 po Hr.; Mostar, Gallienius 218.—268. po Hr.; Nevesinje, Claudius Gothicus 218. – 268. po Hr. i Probus 276 – 282. po Hr. Zenički relijefi pripadaju 4. vijeku po Hr. Za Bosnu i Hercegovinu možemo dakle po nahodjajima dosele poznatim strelastu fibulu sa šarnijerima i lučastim glavicam pribrojiti 3. i 4. vijeku po Hr. Po dru. Tišleru (Tischler) je to kasnija rimska glavna fibula i pripada od prilike 4. vijeku po Hr. Drugi je zanimljivi momenat nahođenje rukom građenog suđa uz suđe, građeno na točilo u jednom te istom grobu. Blizina gromilama zasutog Glasinca i mnogih prehistoričkih uradina razjašnjava to doduše, ali nam ujedno naviješta, da dolaskom Rimljana za ono područje tako karakteristična halštatska kultura još nije prestala, nego da se je u zadnjim svojim ograncima pomiješala s rimskom kulturom. U Rogatici nađeno je više rimskog kamenja s natpisom i arhitekturnim fragmentima. Dr. Pač misli, da je na ovome mjestu bila rimska naseobina.SAFET (ALIJA) GRABOVICA
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi SAFET (ALIJA) GRABOVICA preselio na Ahiret u utorak, 20. oktobra 2009. godine u Njemačkoj, u 54. godini života. Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na Gradskom groblju VLAKOVO. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije u 12 00 sati sa zaustavljanjima na autobuskim stajalištima Pofalići i Otoka, do groblja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga Edina, sin Adnan, braća Velija i Muhamed, sestre Mevlida i Maida, snaha Jasmina, zetovi Sejo i Mujo, bratić Nedim, bratična Emina, sestrić Muzafer i Mensur sa porodicama, sestrična Merima sa porodicom, tetke Adila, Zakira i Fatima sa porodicama, daidža Muhamed, daidžinica Bahra, amidžić i amidžične, tetići i tetične, daidžići i daidžične, punica Aiša, šure Mehmed, Edin, Šemso, Kemal i Džemal sa porodicama, svastike Kemala i Sultanija sa porodicama, te porodice Grabovica, Sirčo, Isanović, Dolovac, Alić, Kujović, Kudra, Sarajlić, Zukić, Zahiragić, Komarica, Šuvalija, Šehović, Spahić, Memišević, Dedić, Muratović, Zec, Bećirspahić i ostala brojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U DŽAMIJI JARČEDOLI.
SAFET (ALIJA) GRABOVICA
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi SAFET (ALIJA) GRABOVICA preselio na Ahiret u utorak, 20. oktobra 2009. godine u Njemačkoj, u 54. godini života. Dženaza će se obaviti u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na Gradskom groblju VLAKOVO. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije u 12 00 sati sa zaustavljanjima na autobuskim stajalištima Pofalići i Otoka, do groblja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga Edina, sin Adnan, braća Velija i Muhamed, sestre Mevlida i Maida, snaha Jasmina, zetovi Sejo i Mujo, bratić Nedim, bratična Emina, sestrić Muzafer i Mensur sa porodicama, sestrična Merima sa porodicom, tetke Adila, Zakira i Fatima sa porodicama, daidža Muhamed, daidžinica Bahra, amidžić i amidžične, tetići i tetične, daidžići i daidžične, punica Aiša, šure Mehmed, Edin, Šemso, Kemal i Džemal sa porodicama, svastike Kemala i Sultanija sa porodicama, te porodice Grabovica, Sirčo, Isanović, Dolovac, Alić, Kujović, Kudra, Sarajlić, Zukić, Zahiragić, Komarica, Šuvalija, Šehović, Spahić, Memišević, Dedić, Muratović, Zec, Bećirspahić i ostala brojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U DŽAMIJI JARČEDOLI.
Dodao Mladen Tina Lakic
u grupu GENERACIJA 77
03.12.1991.godine u VIII razredu, malo pred maturu :)
Na ovoj fotografiji: Nada Stanišić, Edina Hodžić, Nizama Vatreš, Belma Durmišević, Božica Despotović, Vahida Saračević, Radmila Perendija, Sabina CHh (fotografije), Pezo Sabina, Nermina Vatreš, Valentina Milutinović, Vatreš Nermina, Dragan Paunić, Jelena Furtula, Dragana Jovanović, Mersad Dzemidzic, Husna, Željko Kovačević, Elvira Konaković, Elvida Podžić, Dane Marić, Dijana Perović, Radenko Kušić
Dodao Mladen Tina Lakic
u grupu GENERACIJA 77
03.12.1991.godine u VIII razredu, malo pred maturu :)
Na ovoj fotografiji: Nada Stanišić, Edina Hodžić, Nizama Vatreš, Belma Durmišević, Božica Despotović, Vahida Saračević, Radmila Perendija, Sabina CHh (fotografije), Pezo Sabina, Nermina Vatreš, Valentina Milutinović, Vatreš Nermina, Dragan Paunić, Jelena Furtula, Dragana Jovanović, Mersad Dzemidzic, Husna, Željko Kovačević, Elvira Konaković, Elvida Podžić, Dane Marić, Dijana Perović, Radenko Kušić
