[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6524

Evo me cekam da mi kazu u kojem bataljonu Legije cu nastaviti moju avanturu.Kad sam iso na raport kod pukovnika ja zatrazijo da idem u Afriku.U Dzibuti.Nikad nisam bijo pa rekoh mi da vidim.Poslije par dana dobijam informaciju da je moja zelja ispunjena.Za dvije sedmice idem za Dzibuti.U civilnom odjelu sa kartom uzmem voz.Sam.Pravac Pariz.Na peronu me cekaju dvije bjele kape.Predstavljam se.U redu,rece mi jedan,bas tebe cekamo.Odvoze me u onu istu kasarnu gdje sam zakuco po prvi put,da se angazujem.Pokazu mi gdje je moja soba.Unutra vec petorica Legionera.Upoznajemo se.Zovu me zeleni.Izlazim sa obuke.Oni svi izmedzu pet i deset godina u legiji.Pitaju me odakle sam?Iz Juge,rekoh.Jedan se dize.Velik covjek.Najmanje dva metra.”Dzesi coce,zemljace.Ja sam crnogorac.Odakle si”?Iz Rogatice,Bosanac odgovorih.Dobro mi doso u legiju,i ako te neko zajebaje reci mi,ja cu se postarati da te pusti na miru.Drago mi naso zemljaka.Sa njim sam provodijo sve slobodno vrijeme.U medzu vremenu svaki dan dolaze iz svih bataljona legije u Francuskoj svi koji treba da idu u Dzibuti.2 Novembar.Stizemo kasno nocu na ajrodrom.Bicemo u Dzibutiju sutra ujutro.Avijon polijece.Odozgo sa visine gledam Pariz.Milijon,ili vise sijalica.Eto zasto ga zovu grad svijetla.Kad smo napustili Pariz napolju je bilo lose vrijeme.Kisa i nekih 7 stepeni.Sutra sam u Africi.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6523

Pokuso pisati ali me masina izdala

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6437

Bijo sam srecan,ponosan na mene.Nisani znao da sam u stanju uraditi sve to sto traze ze vrijeme obuke.Trcati i marsirati kilometrima,natovaren ko magare,pucati,skakati,puzati kroz kanalizaciju.Onu pravu kanalizaciju.Tada sam i ukapiro onu nasu izrecicu.”Naci se u govnima do usta”150 metara.Povratijo sam ja mislim tri ili cetri puta.Izlazimo iz kanalizacije.Smrdimo ko tvorovi.Noc je.Pa hajde trcecim korakom pravac”jezero”.Ustvari bila je to velika bara.Duboka oko 1,5 metara i siroka stotinjak.Zadatak je preci baru.Ulazim u vodu.Hladna.Cizme propadaju u blato.Imam osjecaj da ja zivi pijesak.Treba mi pet minuta da predzem jedan metar.Kad smo bili na pola puta isfoliram da sam se ko bajagi zaglavijo.Ustvari malko cucnuo pa pod vodom trljam onu moju uniformu.Perem se.Pa nastavljam.Sat vremena za 100 metara.Kad sam iziso iz vode,padoh.Noge vise ne drze.Nema ni jedan dijo tijela koji me ne boli.Imam osjecaj da ce mi pluca eksplodirati.Umjesto da nam cestitaju starijesine galame.”Sta je bando ljencuga.Da sam poslo moju nanu bolje bi uradila ovo.Hajde ustaj te,necemo ovdje spavati.Vracamo se na farmu.Cizme su pune vode,kao i uniforma.Da ne govorim za rusak.Deset puta tezi.Kad smo stigli,oko 6 sati rekose nam prvo svi da se istusiramo.Ja mislijo da cemo poslije ici na spavanje.Treba te oprati sve sto ste isprljali u kanalizaciji rece nam starijesina.Umorni smo.nismo spavali ima 36 sati.Pa sa svim onim sto smo prodeverali oci se zatvaraju same.Ima ljudi koji peru sjedeci pa se samo svale.Spavaju.Starjesine ga ufate,tresu ga,galame da se probudi.Odgovaraju ko bokseri koji su dobili jedan dobar aperkat u bradu.Jedan im rece da je umoran.”U Legiji nema umornih.U Legiji su Legijoneri i oni nkad nisu umorni”Odbrusi mu komandir.Poslije mi nastavismo ono pranje.Onaj sa puskom u zraku,za kaznu, trci oko farme i mora da se dere.”U Legiji nema umornih,U Legiji su Legioneri koji neznaju sta je umor”.Dva dana poslije je dezertiro.Eto zasto sam bijo srecan i ponosan.

[Mare]

in reply to: Obavijest o umrlim #6367

I ja se pridruzujem u saucescu.Neka mu je vjecni rahmet.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6364

Ostadosmo mjesec i po.Tu zbog tezine zivota pocese da se desavaju i prve dezertacije.Iz kasarne kad smo dosli na farmu bilo nas je 42.U povratku ostalo 34.Osam je zbrisalo.Nisu izdrzali pritisak.To vam je legijin nacin da se otarasi slabih.Vracamo se.Pijeske.Kasarna je negdje oko 55 km.Tri dana poslije.Umorni smo.Kazu nam “Popravite vase uniforme,Ucicemo u kasarnu.Pjevajte.55 km sa rusakom od 35 kila.Pjevaj.Pjevamo.Ulazimo u kasarnu.Ceka nas pukovnik.Cestita nam za uspijesno izveden zadatak.Od 34 ostalo 25.Ostali u bolnici.A poslije saznah bacili ih napolje.Bog oprosti ma Legija,ona ne oprosti.Nastavljamo nasu obuku.Sve nas je manje.Ostadosmo 21.Od 42.Evo stize dan zakletve.Do sad nismo imali pravo nositi bijele kape.Taj dan postadoh pravi Legioner.Stavih onu bijelu po prvi put na glavu.Bijo sam u isto vrijeme srecan i tuzan.Srecan jer sam uspijo, tuzan jer sam izgubijo.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6361

Ona prava vojnicka.Ustvari,obuka je pocela prvog dana.Svaki dan u jutro,trcimo.U pocetku u sportskoj odjeci.Poslije u vojnickoj.Uniforma i cizme.Na kraju uniforma,cizme i rusak od 35 kila.U to vrijeme zaradih puno zuljeva.Na nogama zbog novih cizama,na ledzima zbog ruksaka.Preko dana nedaju nam vise od deset minuta odmora.Osim za rucak i veceru,pola sata.Prvih mjesec i po “teorija”.Casevi francuskog jezika.Montiranje i demontiranje puske.Pranje i peglanje uniformi.Inspekcija sobe ,ormara.Ako ormar nije sredzen,bace sve na patos.Imas pola sata sve to srediti.Pa se vrate.Gledaju i ponovo sve izbace.Moras sve ponovo sloziti.Taman zaspis a oni galame”Uzbuna”.Moramo se obuci i postrojiti u hodnik.Poslije mjesec i po svi sa ruksacima penjemo se na kamijone.Pravac “nasa” farma.Legija kupila jedno veliko imanje.Kuca ,stala i puno zemlje okolo.Oni sa cinovima su u kuci.Mi ko stoka u ,fala bogu ,ociscenoj stali.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6343

Evo stigosmo na ulaznu kapiju.Legijonera sa bijelim kapama,podoficira i oficira sa crnim.Zelene beretke.Gledam kroz prozor autobusa.Velika i moderna kasarna.Ko mravinjac.Trce ,marsiraju,pjevaju iz sveg glasa,one,poslije sam ukapiro,vojnicke pjesme.Pjesme Legije.Autobus se zaustavi.I tada je pocelo.Docekase nas onako ko u Legiji.Vicu,galame.Postrojavaju nas.Ti ces tamo ti tamo.Mi ko kokos.Tjeraju nas u kokosinjac.Pokazase nam nase sobe,krevete,licne ormare.Sutradan u 5 sati utrcase u sobu.Ustaj te bando lijencuga.Ovdje je Legija,niste vise civili.Dorucak pa pravo u,ja je nazvo komunisticka radnja,Sve ti daju i dzaba.Vise uniformi.Cizme,vojnicke,gace,potkosulje,carape,sve.Pa nazad u sobu.Treba sve ispeglati i srediti u ormar.Tako tri dana.Pa cetvrtog poce obuka.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6325

Gleda papire.Svrijemena na vrijeme me pogleda.U kancelariji sa nama onaj podoficir.”Zemljak”.Tu je da prevodi.Zavrsi citanje,gleda me pa rece.”Znaci ti hoces da postanes Legioner.Sto se mene tice nema problema,medzutim moja je duznost i obaveza de ti postavim ovo pitanje.Jesili siguran.Dali si spreman odreci se svoje drzave i uci u porodicu koja se zove Legija Stranaca.Nasa deviza je LEGIO PATRIA NOSTRA.Ako si spreman evo ovdje je tvoj ugovor od 5 godina.Potpisem nako na brzinu.Bez razmisljanja.Rece mi da mu je “draga moja odluka i da cu za dva tri dana ici u jedan drugi grad gdje je kasarna gdje Legija formira buduce legionere.Izadzoh u hodnik.Oni sto cekaju u hodniku pitaju me kako je bilo.Primljen.Odgovaram a u glavi mi postavljam hiljadu pitanja.Kako to,zasto to,sta te ceka….Tri dana poslije javise nam da cemo biti prebaceni nekih 350km.Pravac vojna obuka.

[Mare]

in reply to: Rodjendanske cestitke #6324

I ja Twine zelim ti srecan rodzendan.Pono srece,zdravlja i veselja.Da bogda odes kod Toplika jos najmanje 694230 puta:laugh:

[Mare]

in reply to: Rodjendanske cestitke #6286

Srecan 25 rodzendan Esmi od Imamovica.:woohoo:

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6282

Ostadoh tu skoro mjesec dana.Nadzoh i neke “zemljake”.Pricamo isti jezik,pa nako na stranu,pricamo izmedzu nas.Zezaju nas.Kazu Yugo-mafija.Medzutim niko nas ne dira.Dani prolaze.Izmedzu posjeta doktorima i ispitivanja po raznim kancelarijama.Doktori hoce da vide jesil zdrav.Oni u kancelarijama da sazne ko si, sta si,odakle si.I narocito pitanje.”Kakva ti je motivacija.zasto ti hoces uci u Legiju”?Bijo jedan mali,19 godina,odgovorijo da voli rat i da bi volio ubijati.Sutradan ga odvedose do ulazne kapije.Izbacise ga napolje.U medzu vremenu svi smo prosli kod brice.Svi na nulu.Dodze i taj dan.Prolazim u kancelariji kod pukovnika koji je sef za regrutaciju.On ti kaze dali ces ostati ili ces se popeti u autobus,koji ce te vratiti na zeljeznicku stanicu.Naucili nas kako se treba ponasati u kancelariji visokih oficira.Udzem predstavim se.Kaze mi da sjednem.Nisam znao da je to zadnji put da mogu da sjednem u kancelariji jednog oficira.

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6275

Ja se okupo i presvuko.”Englez” me ceka u hodniku.Uze onu moju “civilnu”odjecu.Pokazuje mi da ga pratim.Popesmo se na sprat.Otvori mi jedna vrata,pusti me da udzem pa zatvori.Unutra desetak ljudi.Veliki sto ,stolice i kreveti.Oni vojnicki,na sprat.Ostadoh tu dvije sedmice.Nista se ne dogadza.Dani prolaze monotono.Budzenje,sredzivanje kreveta,ciscenje sobe,hodnika i ostalih prostorija.Dorucak,rucak vecera,pa na spavanje.Svaki dan dolaze novi kandidati za Legiju.Ima nas vec tridesetak.Kinez,Amerikanac,nekoliko Francuza,Rusa,Rumuna….i ja.I dodze to vece,kad nam dadose nasu licnu odjecu.Sutra cemo vozom ici u sabirnu kasarnu Legije Stranaca.Sutradan poslije pet sati voza,stigli smo.Na ulazu zeljeznicke stanice pise Marseille.Na peronu nas cekaju dvojica legionera.Napolju nas ceka autobus pa pravac kasarna.Velika kasarna.Autobus prolazi polahko kroz kasarnu.Gledam kroz prozor.Puno legionera.Jedni trce,drugi marsiraju.Autobus se zaustavi pred jednom zgradom.Izlazimo.Gledam.Na zgradi pise.”Regrutni centar Legije Stranaca”

[Mare]

in reply to: Bijo u Legiji,pa se ne stidim #6254

Uvede me u jednu prostoriju,ko cekaonica.Pa mi rece cekaj.Poslije pola sata dodze i rece.”Hajde sa mnom”.Pratim ga.Odvedeme u jednu kancelariju.Otvori mi vrata.Kaze udzi.Udzem.Jedan covjek me gleda.Rece mi po naski”Zatvori vrata i sjedi”.Zbunjen,zatvorim vrata i sjednuh na stolicu.Gleda me.Kako se zoves.Odgovorim.Odakle si.Odgovorim.Znas li gdje si.Sutim.Ponavlja pitanje.Neznam.Nikad nisam bijo.Odgovorih.Nasmija se.Rece mi”Pa u Legiji Stranaca”.Jasta odgovorih.Ma nisam nesto bijo siguran.Imo sam osjecaj da sanjam one lose snove.Evo,rece mi imam dvije knjige.Jedna je”Osobe koje trazi Francuska policija”,druga”Inrerpol”.Ako te nadzem u jednoj od ove dvije knjige ti ces u zatvor umjesto u Legiju.Jesil razumijo.Jesam,rekoh.Okrece listove.Ja cekam.Nema te.Za mene je u redu.Sad ce te doktori pregledati,pa ako nemas fizickih problema onda ces postati nas.Gledam ga.Koji nas.Sta to znaci,mislim.Vratim se sa onim “mojim” englezom.Odvede me u drugu prostoriju.Oduze mi sve licne stvari.Dade mi patike,carape,gace,majcu i trenerku na kojoj pise Francuska Vojska.Rece mi,”Tamo je tus.Idi okupaj se i stavi ovo sto sam ti dao.Ostalo je konfiskirano.

[Mare]

in reply to: svjedocenja #6163

ZA Detektiva.Svaka ti cast majstore ti si jedan rijetki ko ima hrabrosti reci kako je bilo i ko je to ucinijo.Nastavi jarane imas svu moju podrsku.Mozda ce,a nadam se, tvoje pisanje otvoriti glavu i usta ostalih,pa ce i oni poceti pisati o svemu sto su vidjeli i propatili.Svaka ti cast.Nastavi.

[Mare]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #6130

POKLON.Eto tog decembra mjeseca,prosle godine.Napolju vec cetri dana kisa i vjetar prave teferic.Ujutro oko osam,otrcah pa kupijo hljeba i novine.Vratijo se kako kazu prokiso do koze.A i novine pokisle.Kad okrecem listove, oni se cijepaju.Nerviram se zbog toga.Okrecem te iscjepane stranice,i u jednom trenutku,mali tekst mi skrenu paznju.Naslov.Velika porodicna tragedija.Kaze”U saobracajnoj nesreci koja se desila sinoc,otac,majka i njihova cetvorogodisnja kcerka izgubili zivot.Iza njih ostao sedmogodisnji sin koji je te veceri osto kod dede i bake.Rekoh mi, jadno dijete.Izgubi oca,majku i sestru.Pa mahinalno okrenuh stranicu i nastavih citata ostale vijesti.I deset minuta poslije zaboravih.Dvije sedmice poslije,Posto stize nova godina,odoh u prodavnicu igracki.U prodavnici gledajuci sta cu kupiti mojoj djeci,sta ce im djeda mraz”donijeti”vidjeh starijeg covjeka sa jednim malim djetetom.Gledam djete place.Cudim,se mali muskarac a moli djedu da mu kupi lutku.Pa onako ko budala,umjesam se pa rekoh djetetu:Kako te nije sramota,trazis da ti dedo kupi lutku.Znas li ti da su lutke za curice.Gledam njegovog djeda,mislim,da sam mu pomogo,a on nerece nista,okrenu glavu i osjetih poce plakati.Osjetih isto da me neko vuce za rukav,i kad se okrenuh vidim to je onaj mali.Kaze:Gospodine lutka nije za mene.Znate moja mala sestra je otisla sa tatom i mamom u nebo.Nije imala vremena ponijeti svoje igracke,a htjela ovu lutku za novu godinu.Ja sam samo zamolijo mog djedu da je kupi za moju sestru,pa cu zamoliti djeda mraza kad donese meni moje poklone,ako moze odnijeti ovu lutku mojoj maloj sestri.A spremijo sam i jednu kuvertu za tatu i mamu.Nacrtao nasu kucu tatu,mamu moju sestrui mene ispred kuce.Ponovo pogledah starog covjeka,place jos uvijek.Cak malko vise.I odjednom sjetih se onog clanka u novinama.I osjetih jednu suzu na mom obrazu.Hocu da kazem nesto lijep,utjehu,bilosta.Nista,ni jedna rijec,nista.Samo jos koje suze i pitanje,naivno, djecije.:Sta vam je gospodine zasto placete?Ma nista nesto me stipaju oci.Nisam imao hrabrosti i reci:Stipa me srce.Izvinuh se njegovom djedi.Istrcah iz prodavnice.Zaustavim se pored mojih kola,podignoh glavu prema nebu i pomisli:Dragi boze,jesili vidijo i cuo.Uradi tako da njegova mala sestra dobije svoju lutku.MOlimte boze.

[Author]

Posts