Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Odgovor:Sevdalinke #968
Evo jos jedne pjesme uz koju smo zore docekivali a cekajuci zore nije se moglo desiti a da ne bude bar jednom otpjevana. Porijeklo i istoriju ove pjesme je malo ko znao ali svaki onaj ko je bar jednom zapjevao osjecao je da tu ima nesto sto je izvan obicnog i svakodnevnog, pa je zbog toga i pjevana sa merakom. A da znadoh bar ovo sto mi Jergovic isprica pjevao bih je jos sa vecim merakom i sa jos vise postovanja.
Ta pjesma se zove “Put putuje Latif-aga”.…« Ova prica govori o agi Latifagi i o njegovom drugu Sulejmanu, a dogadja se neznano koje godine, pred jedan od ratova kojih bijase toliko da je od volje svakome tko pricu slusa da zamisli koji hoce rat. Ali najbolje onaj kojega nije ni bilo , jer tako ce biti manje mrtvih glava, a prica nece izgubiti zbog cega je ispricana. »…
Pjesma govori o dvojici jarana koji silno bogatstvo sticano stotinama godina procerdase i od nekog unutrasnjeg straha krenuse u bijeg od nepoznatog ili od samih sebe. Posto Sulejmanov strah bijase stariji on u bijeg krenu ujutro a do podne za njim krenu i Latif-aga. Sulejman ne znade koliko je dug put pred njim, pa je svog djogata stedio a Latifaga je svoga vranca u galop tjerao kako bi svog jarana sustigao.
[b]…« A posto je jos sasvim malo vremena ostalo prije nego sto ce Latifagin vranac sustici Sulejmanova djogata , valja jos reci nesto o vremenu kad se plasio samo jedan od dvojice jarana. Dolazio bi Sulejman Latifagi barem jednom u sedam dana, aksamlucilo se uz Vrbas, pila se rakija i mezio se komadic ovcijeg sira. U pocetku su i drugi znali naici, upitati se s njima dvojicom, sjesti na travu pa se zagledati u zelenu vodu i zatim podici pogled prema nebu, tako da im se u casu ucini kako i nebo tece, ali ubrzo prestadose. Vise zbog rakije, a manje zbog sira. Ne zna se koji im je od njih dvojice rekao da ne dolaze, ali sigurno je da i onaj drugi bi` zbog toga sretan i zadovoljan. Jer mogla se iznijeti litra vise, moglo je i pet litara rakije vise, nece Latifagi usfaliti, a ni Sulejman nije fukara, ali sira da bi bilo, nije ga smjelo biti vise od grumena. Taj grumen nije smio biti veci od muskoga palca, a morao je trajati koliko i aksamluk.
Ovi sto su u pocetku dolazili, to kao da i nisu znali. Nego bi u pola sata nestao grumen sira. Sulejman bi nervozno zvao zenu, ona je donosila novi grumen. Niposto veci od prethodnoga. I za pola sata opet. I tako ko zna koliko puta. Na kraju bi njih dvojica ostajali popisani. Cinilo im se da su samo pili rakiju, a da sira nije ni bilo. Kao sto i nije. Rakije moze biti pola litra, litra i pet litura, ali sira ima samo ako ga je grumen, ne veci od muskog palca. Sve sto je preko toga, samo je privid.
Dobro je sto drugi vise ne dolazise, jer bi njih dvojica zaboravili sta je sir.”…[/b]A kad je Latifaga sustigao svog jarana, pokusase svoga vranca smiriti i u ritam sa Sulejmanovim djogatom dovesti. Nedugo zatim ga poce pitati.
[b]…“Je li ti zao?
Sulejman ga pogleda kao sto bi na kraju aksamluka gledao zadnju sirnu mrvicu. Onu koja ne bi ni trebala biti pojedena, nego bi kao nisan stajala na kraju lijepoga dana.
Je li ti zao, bolan?
Sulejman uzdahnu, a iz orahove krosnje razletjese se cavke, pa pocese parati nebo. Ali ne po savu kao sto ga rasparaju lastavice, nego mimo reda i preko tkanja, kao da ce kisa. U zraku se medjutim, nije osjecala sparina koja najavljuje kisu, ili je ne mogu osjetiti oni koji bjeze.
Je li ti zao?, nije prestajao Latifaga.
Odgovorio bi mu Sulejman, zasto da ne odgovori, ali mu se jezik svezo. Svezase ga pijani prsti, da ga mamurni izjutra ne umiju raspetljati. Ili ga je svezala zenska ruka koju niko nije ucio kakvim se cvorovima veze ono sto se mora brzo odvezati. Ako progovori, povrijedit ce prijatelja. Ili ce sam zaplakati. Zato mu je bolje da suti, sve dok Latifaga ne prestane pitati.
Je li ti zao Banja Luke?, upita Latifaga, pa odmah zatim krenu nabrajati sve ono cega bi mu trebalo biti zao. Ali zacudo, nije se sjetio nicega sto su izgubili, nego samo onoga sto je bilo, pa vise nije.”… [/b]
Svo bogatstvo koje izgubise im nije bilo na pameti, kao da nije ni postojalo. Sjecali su se samo onoga sto zajedno prozivjese.
…“Nista od toga Latifagi nije na umu, nego aksamluci, asikluci i teferici. Ono cega usred njegove brige ionako nije bilo koliko je moglo i trebalo biti.”…
Put putuje Latif-aga
Put putuje Latif-aga
put putuje latif-aga
sa jaranom Sulejmanom
sa jaranom SulejmanomMoj jarane Sulejmane
moj jarane Sulejmane
jel ti zao Banja Luke
jel ti zao Banja LukeBanjaluckih teferica
Banjaluckih teferica
kraj Vrbasa aksamluka
kraj Vrbasa aksiklukaEvo ove pjesme u izvedbi rahmetli Safeta Isovica:
http://www.youtube.com/watch?v=bBuwn8uvYGs (U prici koristeni navodi iz knjige Miljenka Jergovica “Insallah, Madona , insallah” kao i dopuna izmedju navoda napisana od strane moje malenkosti)
in reply to: Zanimljive kratke priče….. #955PAMTI, HUSO!
Kasaba je bila mala ali živopisna. Imala je oko dvije hiljde duša, ali i svoj tamburaški zbor, i apoteku, i fotografsku radnju, i dvoja zaprežna kola, i željezničku ložionu, i desetak kafana i mejhana, i tri javna nužnika i sud. U kasabi je bilo i zapušteno tenisko igralište što su ga prije skoro stotinu godina napravili austrijski činovnici i oficiri. Mladi sudac imao je ručni sat.
U toj kasabi na granici Bosne i Hercegovine živio je i Begefendija, ugledni trgovac mješovitom robom u maloj siromašnoj čaršiji. Hodao je lakim korakom od svoje kuće do dućana, i od svoga dućana do čaršijske džamije. Nosio je čohano bosansko odijelo, plitak fes na glavi i sahat sa kapkom i na svilenom gajtanu za adžem pojasom.
Dva puta je Begefendija biran za gradonačelnika glasovima i Muslimana i Hrvata i Srba. Iz svoga dućana u obližnju općinsku zgradu ljeti bi trknuo i u nanulama, ali na sjednice općinskog vijeća dolazio bi uvijek u cipelama i sa crnim štapom u ruci. Na sjednice vijeća svaki put je za ruku vodio sina Husu što je po drugi put išao u treći razred osnovne škole.
Dosta općinskih odbornika dolazilo je u kasabu, dolazilo je sa sela, mahom pješice, a poneki iz udaljenih krajeva i na konju.
Općina je imala i svoga bilježnika. Bilježnik je bio školovan čovjek. Imao je dva razreda niže trgovačke škole i lijep rukopis.
Gradonačelnik Begefendija bio je veoma podozriv čovjek i bojao je se pretjerano školovanih, pogotovo ako bi još nosili i naočare. Pred bilježnikovim očima bila su dva debela stakla. Begefendija je vjerovao da su ti školarci sa naočalima puni svakojakih marifetluka i karefeka, pa nije mario za njihove papire, zapise i druga litanija.
Gradonačelnik Begefendija posadio bi na klupu pored sebe u povećoj odaji za sjednice svoga sina Husu, da dijete pomno prati razgovore odbornika. Kada bi se Begefendiji učinila neka primjedba ili prijedlog umjesnim, pametnim i korisnim, za opće dobro samo bi šapnuo na uho svome Husi:
– Pamti, Huso…
Huso bi skočio na noge lagane i glasno rekao:
– Hoću, babo!
Tako bi naglo hrupio na klupu da su jedino njegove podobro klempave uši zadržavale fes da mu ne začepi usta.
Te veoma značajne riječi između babe gradonačelnika i njegovog sina Huse ponavljele bi se i po nekoliko puta na svakoj sjednici općinskih vijećnika, a bilježnik sa naočarima na nosu sjedio u dnu odaje i više kao za sebe nešto piskarao, ali ipak dobro vodeći računa da podvuče ono što je babo rekao svome Husi da upamti.
Na sljedećoj sjednici umjesto čitanja bilo kakvih zapisnika prva tačka dnevnog reda bila je:
– Šta si upamtio, Huso, govori!
Huso bi skočio na noge lagane i sve po redu počeo da veze što mu je babo naredio da upamti.
Nije tada bilo ni sekretarica, ni stenografa, ni magnetofona, ni mikrofona, ni teleprintera.
Bila je samo glavica maloga Huse čije su klempave uši branile njegovom starom fesu da mu ne začepe usta!
Nije to bilo baš ni tako davno…
Zuko Dzumhur , Adakale
in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #939Mislim da se ne radi ni o kakvoj gresci jer kad pozoves strelicu desno ti i zelis da vidis samo na zadnjoj stranici zadnji post i nista vise.
Ako zelis malo vise gledati onda ide lijevo tema pa onda stranicu po stranicu.
in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #938Ma jeste kada se pritisne ova strelica desno onda vise nigdje ne mozes prebaciti sa te stranice . U ovom slucaju udjes na drugu stranicu i ne mozes vise pozvati prvu.
Pravo da kazem ovu strelicu ja nisam nikad dosad koristio pa to nisam ni primjetio.
Dakle treba je zaboraviti i ici na temu i onda je sve OK.in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #936Behar,
ja ne znam sta se kod tebe desava ali ja sam evo vec tri puta provjeravao i kod mene funkcionise sve bez problema.
Nemoguce da drugacije reaguje od kompjutera do kompjutera.
in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #933Ja sam sada gledao i kod mene je sve OK.
in reply to: Saljive slike #916Budno se prati da li ce novi “up date” na stranici rogatica.com proci bez problema;) .
in reply to: Smrtovnice iz Ahmine sehare #910Fehim Hurem, je bio covjek koji je sve sto je ocima vidio rukama stvarao, pa cak i vise. Njegova inspiracija je bila nepresusna. Iza sebe ostavio dosta toga vrijednog, medjutim, nazalost to u agresiji na BiH bijase sve unisteno.
Sjetimo se sadrvana ispred Carsijske dzamije koji bijase djelo njegovih ruku.Devleta Hurem, Fehimova supruga.
Alija Dziko, sin Ahmin, je prije rata radio u TPR-u. Bio je vrstan strugar i radio je u alatnici. Sa rahmetli Aljom sam saradjivao kod izrade alata. Tiha osoba , skoro neprimjetna. Tako tiho nas je i napustio.
in reply to: Povratnici #907Nisam siguran a napisao sam tako jer o tome vise niko ne govori. Bice mi drago da svako dobije ono sto je zasluzio. Nadam se da ce za vecinu njih , pored bozije kazne, biti dostizna i ovodunjalucka.
in reply to: Samo misli….. #901Susret sa ratnim drugom
Stojim kao ukopan, iznenadjen susretom sa tobom ili bolje reci sa tragom koji si ostavio iza sebe. Iznenadjenje nije tabla koja sada stoji predamnom jer znam da si ti zasluzio i vise od toga. Ta mala tabla koja mi u momentu vraca sjecanje na tebe, na sve ono lijepo sto prozivismo u ruznim vremenima. A ti lijepi trenuci ne bijahose nista posebno a tako su nam puno znacili. Nekad samo jedna cigara uz razgovor o temama kojima smo zeljeli pobjeci iz stvarnosti. Bar za kratko.Bar onoliko dugo dok se ne cuje tresak slijedece granate koji bi nas nasilno vracao u stvarnost. Padale su precesto da bi nam dopustile duzi bijeg. Ruznog ne zelim da se sjecam jer je toga bilo i previse. Toga se ne treba sjecati jer to frustrirajuce okupira sviju nas bez nase volje.To je nesto jace od covjeka i protiv toga se moze boriti jedino vremenskom distancom i zaboravom. Ta borba traje citav zivot i kad osjetis prvi put da si pobijedio , to je znak da valja ici.
Sjecam se naseg prvog susreta, naseg razgovora poslije koga smo odmah znali da ce oni biti mehlem za nase duse. Mehlem za ljude koji su se nasli u zlim vremenima i kojima su ta vremena onemogucila da stvaraju, da svu tu kreativnu snagu izbace iz sebe oblikujuci nesto sto ce biti korisno za covjeka. Nesto sto ce mu ciniti zadovoljstvo.Nazalost svoju kreativnost smo morali usmjeriti u pravcu odbrane licnosti , dostojanstva, golog zivota praveci nesto sto ce “covjeka” unistavati, ubijati.Drugo nam nije preostalo. Stajali smo pred tom cinjenicom bez izbora. Ili mi ili oni.
U maloj ratnoj radionici bez mnogo masina i alata smo popravljali pokvareno naoruzanje, pravili novo trudeci se da od nicega napravimo nesto sto moze znaciti spas. Po instrukcijama dr. Safeta Cibe pravili smo fiksatore za ratnu bolnicu, za nase ranjenike. Cinili smo sve da teske povrede budu brze i lakse sanirane sa nasom tehnickom podrskom. I radovali smo se kada nam je doktor objasnjavao koji su efekti toga sto smo radili.Konacno nesto u korist covjeka.
Nisi bio pusac ali si se uvijek radovao kad bi neko , a to je bila prava rijetkost, ponudio cigaretom. Namignuo bi mi i stavio cigaretu za uho. Ja sam znao da je ona bila za mene za kasnije.
Pricao si mi o tvom porijeklu, o tvom djedu koji je bio preokupiran svojim bogumilskim porijeklom , o tvojim studijima na sveucilistu u Zagrebu, o tvome magistarskom radu i pripremama da ako Bog da poslije rata radis doktorsku disertaciju.Pokazivao si mi svoje knjige iz oblasti elektrotehnike, tvoje prve ljubavi. Tugovao si kada je granata uletila u tvoj stan unistivsi veci dio tih knjiga. Kao da su ti ubili nekoga iz porodice ili dio tebe. Tada sam vidio da ti nista gore nisu mogli uciniti osim jos da su ti zivot uzeli. A to su uradili kasnije. Otisao si iznenada kada si svojoj supruzi i svojoj djeci bio najpotrebniji. Otisao si da bijes neke nove bitke za ideale koji su uvijek zracili iz tebe.
Citavo jedno vrijeme , tih godinu dana 92-93 u Gorazdu proletje mi u jednom trenu. Ostala je jos tabla da podsjeca na tebe, da putniku namjerniku olaksa da pronadje cilj, postaru da podijeli pisma sa dobrim i losim vijestima, prijateljima i rodbini da za trenutak vrate sjecanja na tebe. Ovako bas kao mene u ovom trenutku.Neka ti je vjecni rahmet prijatelju moj.
in reply to: BH TV serija “Lud, zbunjen, normalan” #890in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #888ZAPAMTITE…
Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo… Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.
Alija Isakovic, Antologija zla
PISMO IZ LONDONA
Dodju tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.Zatvorim oci polako, boli me sjecanje svako,
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.Zamisljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a’ tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.Ponekad napisem pismo,
adresu imam u glavi,
kazu zajedno vise nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne….
Na sto je ovo izaslo, tri im matere rosne!I tako svake noci sjetim se pjesme tvoje,
sto mi vrijedi sto znam,
da samo tuge postoje…Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakse,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.(Rade Serbedzija)
in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #884[color=#825900][quote=”purak(citat)”] E fala na paznji!
Vidim ja da mene niko ne slusa ni ovdje,ko ni na staroj stranici.
Sele!!!Ko je osmislio onaj most??? [/quote][/color]
Ma purak ovo ovdje sve nervozno. I ne procitaju post do kraja a vec ospu paljbu.
Taj most koliko ja znam je projektovao rahmetli Sefik Cohodar. Bio je direktor u Standardu. Poginuo veoma mlad u saobracajnoj nesreci. On je otac rahmetli Denisa Cohodara koji je ubijen u ratu. Mozda si njega poznavao. -
AuthorPosts