Ehhhhhh,mene Muta rasplaka sa ovim slikama Podljuna,naše mahale,,,gledam pa ne mogu da vjerujem da je to naša mahala,koja izgleda avetinjski,sablasno…i ja sam svraćala skoro sa svojima u Podljun,ali je kiša padala ,prolom pravi.Zaustavismo se ispred naše kuće-ruševine,ne mogu da se snađem,opet i ponovno,jer mi nije prvi put poslije rata da svratim u svoju mahalu,pa bože razmišljam,gdje je šta bilo,nekako mi sve izgleda,malo,,,nema one širine,ljepote.jedino što mi je zapelo odmah za oko,jeste naša jabuka petrovača,koja je rodila pravo,savila se do zemlje,odmah sam prišla i ubrala sa grane,slatke,sočne.ehhhhhhh,bože moj šta dušmani uradiše.Mugdimov sin Admir,prilazi i bere u kesu jabuke,i govori babo da uberem da ponesem u Sarajevo jabuke.A mugdo,ko Mugdo,beri jaštaćeš,to su naše jabuke.
Onda S Mugdom odlazim uz sokak do Dinka i Tidže.Tidža se rasplakala kad me je vidjela,eto te ista mama,Biserhanma,ja je sa tugom i sjetom gledam,i pomislih,šta je rat napravio nam,ni krivim ni dužnim.Ulazimo malo u garažu,jer pada kiša ne prestaje i pričamo sa Dinkom i ženom mu,rade po bašći,žena mu ubrala krastavice,pa ih već priprema za kiseliti,mašala bašća im pravo lijepa.Onda smo obišli još malo Podljun,ma tuga brate,prava tuga,i mejdan i ono mjesto što smo se sastajali kod Satkine kuće,djeluje mi nestvarno,pokušavam vratiti slike,nekad na dragog mirisnog Poljuna,ali teško,,,jer si tu,to je realnost jedna,za mene svaki put šok iz nova,kad to ugledam.Jedino me kuća Midhe Muftića i njegova bašća podsjete,da je to bila mahala,jer je sačuvana,u bašći sve isto,posađeno sve tip top.
I tako nakon nekog vremena,sjedamo u auto i nastavljamo put prema Goraždu,mom ratnom,gdje sam tamo provela sa svojim roditeljima r.čitav rat.
Izlazimo iz Rogatice,ja emotivac,kakav jesam,sa suzama u očima nastavljam,u svojim mislima,opet pokušavam da vratim svoju mahalu,i svoju Rogaticu kakva jeste…Za sada toliko.nastavak slijedi.Bena.
