-
Post count: 2088Post count: 2088
Dušan Bilandžić: Sabotirao sam podjelu BiH
Hrvatski povjesničar jedan je od
rijetkih koji bez nelagode priča
o dogovoru Tuđman-MiloševićNakon što su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine, kako bi podijelili Bosnu i Hercegovinu, osnovane su dvije skupine intelektualaca, sa svake strane po jedna.
Njihov je zadatak bio razraditi detalje podjele koja je na prvom sastanku dvaju lidera tek načelno dogovorena. U hrvatskoj skupini je bio akademik Dušan Bilandžić, danas umirovljeni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Bilandžić je jedan od rijetkih sudionika ovih događaja koji bez nelagode priča o svojoj ulozi u njima. Za razliku od nekih drugih, kaže, on je otvoreno sabotirao taj zločin.
Profesore, koji je bio zadatak takozvanih ekspertnih skupina i kako ste Vi završili u jednoj od njih?
Tuđman i Milošević su se dogovorili o formiranju takozvanih ekspertnih skupina sastavljenih od beogradskih i zagrebačkih intelektualaca. Kako je u srbijanskoj skupini bio akademik Kosta Mihajlović netko je Tuđmanu predložio da i on u skupini ima jednu takvu titulu. Budući da sam ja svojevremeno bio i potpredsjednik države, sjetili su se mene. Naslutio sam da bi tu moglo biti riječi o podjeli BiH pa sam se dogovorio sa šefom naše skupine Josipom Šentijom da ćemo mi sudjelovati, ali isključivo kako bi opstruirali tu podjelu. Deklarativna tema pregovora između dviju skupina je bila normalizacija odnosa Srbije i Hrvatska. Naime, tada još nije počeo pravi rat. U timu su još bili Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol koji je uskoro otišao.
Sastali ste se tri puta. Jednom u Vili Weiss u Zagrebu, jednom u Titovom lovištu Belje, a treći put u Vili Botić u Beogradu. O čemu se konkretno pregovaralo?
Već na prvom sastanku je otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine u smislu normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske. Šentija i ja smo bez prethodnog dogovora „vrtjeli“ srpsku delegaciju oko jednog pitanja – prihvaća li Srbija da se jugoslavensko pitanje može riješiti samo po principu granica utvrđenih u Jajcu 1943. godine. Srbi su tvrdili da su granice djelo Hrvata Tita i Slovenca Kardelja te da Srbija ne pristaje na ništa drugo osim na likvidaciju AVNOJ-evskih granica.
Nakon čuvenog susreta Tuđman i Milošević su formirali radne skupine koje su razrađivale detalje dogovoraVi ste inzistirali na očuvanju granica BiH. Zašto?
Bio sam fanatični zaljubljenik u BiH, jer sam od Tita i Kardelja, kojem sam bio prvi suradnik, te Vladimira Bakarića uvijek slušao kako su liderima BiH govorili da se ne smiju prepustiti ni Beogradu, ni Zagrebu. Naravno, u tim šezdesetim godinama Zagreb nije bio nikakva prijetnja za BiH. Kao šef Analitičke službe sudjelovao sam na svim sastancima vrha Jugoslavije. Sjećam se kako je Kardelj u prosincu 1965. godine na jednom od tih sastanaka na 27 stranica izložio scenarij raspada Jugoslavije nakon njegove i Titove smrti. Predvidio je da će nakon njihove smrti, a na osnovi tadašnjih tendencija u Srbiji, velikosrpske snage pokušati razbiti Jugoslaviju koju smo tada poznavali, a sve kako bi stvorile velikosrpsku državu. Moramo, objasnio je tada Kardelj, napraviti promjene da se nitko ne može nametnuti Jugoslaviji. Tako je godinama prije maspoka stvorena ideja o federaciji. Vođe Hrvatskog proljeća su u to vrijeme bili unitaristi. Jedino su Tito, Kardelj i Bakarić bili svjesni opasnosti. Upravo su oni u mene usadili ideju da je obrana BiH conditio sine qua non – rješenje jugoslavenskog pitanja kao cjeline.
No srpska ekspertna skupina nije pristajala na to?
Da. Na sve tri sjednice taj problem nikada nismo skinuli s dnevnog reda. Šef srbijanskog tima Kosta Mihajlović je tada iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podijeli BiH. Pitao sam ih kako će oni, nakon te podijele, povezati Srbiju i zapadnu Bosnu gdje je živjela većina bosanskih Srba, ako je između njih Posavina u kojoj žive Hrvati i Muslimani. Kosta mi je odgovorio da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji.
To je potvrdio i predsjednik Tuđman?
Nakon sastanaka smo o pregovorima izvještavali Tuđmana koji nam je rekao kako je s Miloševićem načelno dogovoreno da podjela ide prema granici Banovine Hrvatske koja je uključila Hercegovinu, šest kotara u Posavini te da na tome treba inzistirati. Tuđman je mislio kako će se time izbjeći rat i stvoriti budući odnosi Hrvatske i Srbije slični onima koje su postigle Francuska i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. Valja znati da se je nakon Titove smrti u svim jugoslavenskim republikama razvijao nacionalizam, a svi su novi lideri odreda htjeli stvoriti svoje države na način da svaka zauzme sve teritorije koje je tijekom povijesti držala pa makar se radilo i o najudaljenijim dijelovima na kojima žive dijelovi tog naroda. To nacionalističko ludilo je zahvatilo sve lidere pa čak i neke slovenske nacionaliste koji su htjeli cijelu Istru. Iako smo Šentija i ja sabotirali promjene, treći član našega tima je bio za diobu BiH, opravdavajući je tezom da će Srbija i Hrvatska jedan drugoj pomoći, ako se obje prošire na račun Bosne.
Alija Izetbegović (na slici lijevo sa Franjom Tuđmanom) bio je upozoren o tome šta se sprema BiHŠto je bilo s Muslimanima? Tko je u tim podjelama zastupao njihove interese?
Nitko! Mi na to nismo imali pravo, ali Šentija i ja smo odbijali pomisao o podijeli. Zbog toga smo u priču krenuli s idejom opstruiranja procesa. Za vrijeme pregovora sam čak i rekao Aliji Izetbegoviću i Muhamedu Filipoviću da im se radi o glavi. Otvoreno sam tada, nakon prvog sastanka sa srbijanskim kolegama, u razgovoru za riječki Novi list rekao da je podjela BiH katastrofa za sve u Jugoslaviji.
Kako je Tuđman reagirao na tu Vašu izjavu i kako Vas je onda zadržao u ekspertnom timu?
Nikako nisam mogao shvatiti jesu li njegovi suradnici njemu predočili te novine. Vjerojatno nisu, jer bi me sasvim sigurno smijenio. Kako je kasnije šef Tuđmanova kabineta Hrvoje Šarinić objavio u svojim memoarima, Milošević mu je rekao da kaže Tuđmanu da povuče Bilandžića, jer radi i protiv Tuđmana, i protiv Miloševića. Tuđmanu sam rekao da odustane od BiH, navevši mu da se nikada neće s Miloševićem moći detaljno dogovoriti o teritoriju. Kazao sam mu i da će, dođe li do podijele, Muslimani uzeti oružje u ruke. Rekao mi je da jedan maleni narod izložen pritisku dvije jake republike ne može pružiti otpor. Kao treći razlog protiv podijele sam mu naveo upozorenje posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermana da se BiH ne smije dijeliti. Na to mi je odgovorio da će međunarodna zajednica prihvatiti svaki dogovor njega i Miloševića. Tu je bio u pravu, jer je Paddy Ashdown u svojoj knjizi napisao „u trenutku kada je kontakt grupa, a to je pet velesila, odredila da nema promjena granica, nama je navučena luđačka košulja“. Ashdown je ustvrdio da bez promijene granica nema rješenja.
Što bi se dogodilo da je Bosna i Hercegovina tada doista podijeljena?
Realizacija toga ne bi bila moguća. To nije slučaj kao podjela Poljske između Hitlera i Staljina, kada su istoga dana njihove trupe krenule na liniju razgraničenja. S druge strane, u to vrijeme ni Milošević, ni Tuđman nisu imali vojsku. Tada je još načelnik Generalštaba JNA Božidar Adžić poručivao „Ne razbijajte mi Jugoslaviju!“ U tom trenutku vrh JNA ne bi prihvatio podjelu BiH. Iako su objavljeni brojni dokumenti koji govore o namjeri podjele Bosne, danas to mnogu negiraju. Među njima je i član hrvatske ekspertne skupine koji je agresivno zagovarao tu opciju. Danas mi kaže da na sastancima uopće nije bilo riječi o podjeli. Razlog je taj što se sada to smatra zločinom i svi su odjednom nevini.
Što se na kraju dogodilo s hrvatskim ekspertnim timom?
Ne želeći provoditi podjelu BiH, Šentija i ja smo podnijeli ostavke iz protesta. Tuđman je nakon toga nastavio pregovore preko Šarinića i Lerotića. Znamo kako su završili.
Razgovarao: Siniša Bogdanić
Odgovorna urednica: Zorica Ilić
(dw-world.de)
Žao mi je što uhapsiše ”Ratka”Piše: Harmin Suljić
Žao mi je što uhapsiše ”Ratka’‘.
Ime mu je tako mirnodopsko. Imao je lijepe namjere. I on, i Rašo, i Plavka, i Momo, i Slobo, i svi oni su samo mirnodopski Srbi. Imali su lijepe namjere da istrijebe sve ono što nije srpsko. Žao mi je što Slobo umrije a ne dočeka pravdu. Žao mi je što Plavka iz zatvora izađe a da pravda uopće nije narušila njene krvoločne namjere, pa ona ni dan-danas ne žali za onim što su uradili ona i njena svita. Njoj je samo žao što manji bh. entitet nije ustvari prostrt na više od 50.000 kvadratnih kilometara. Žao joj je što nisu završili posao u Bijeljini, Zvorniku, Sarajevu, Tuzli i drugim bh. gradovima.Žao joj je što je Ratko imao dva srčana i tri moždana udara, a i meni je žao što je ostao normalan pa će mu se sada kobajagi suditi na sudu (ne)pravde. Sudu gdje se zločin nagrađuje, a ljubav prema domovini kažnjava, gdje se zločin poistovjećuje sa odbranom.
Žao mi je što se sudi, a neće se presuditi ni Rašku. Isto kao ni Momi. Oni njima tepaju. Pružaju im utočište u zatvorima, dok se branitelji ove države drže više od dvije godine zatočeni u kojekakvim centrima za strance kao tobože iz straha za sigurnost ove države i državljana.
Žao mi je što naši bočnjački političari još nisu uspjeli da završe ni onoliko koliko je predškolska nastava političkih nauka. Žao mi je što ovaj narod nema ko da zastupa, u bilo kojem smislu, vjerskom, ekonomskom, političkom ili bilo kojem drugom.
Žao mi je što će ovi ”dobri ljudi” odležati samo po nekoliko godina zatvora i time biti nagrađeni za hiljade žrtava koje su poklali i pobili vojnici pod njihovom komandom.
Žao mi je što ne postoji ovosvjetski sud koji brzo sudi, kao što je u kratkom vremenu presudio Sadamu Huseinu. Žao mi je što nećemo biti počašćeni da vidimo snimke kao što smo gledali snimke na kojima se Sadamu stavlja omča.
Žao mi je što nismo vidjeli omču oko vrata Plavšićke, Krajišnika, Miloševića, a niti ćemo je vidjeti na vratu Radovana Karadžića ili Ratka Mladića.
Žao mi je što se ta omča stalno steže oko naših vratova. I što se muslimani stalno povezuju sa zločinima, i što se po našim zemljama prolijeva naša krv. Krv šehidska i nije zaman prosuta.
Ali, nije mi žao jedne stvari, a to je da će svi oni koji su klali, palili, pljačkali i silovali doći pred jedini Sud pravde na Sudnjem danu. Ondje gdje Sudija neće biti emotivno vezan za zlikovce, gdje neće biti moguće tražiti pravnike i advokate i lažirati dokaze.
Na Sudu gdje neće biti moguće progovoriti osim ako se ne dobije dopuštenje, gdje neće biti uvrede i psovke, kao što to koristi Šešelj. Tamo sigurno neće biti nagrađeni. Tamo će biti zapisano i veliko i malo svako slovo doslovce.
Neće biti nagrađeni ovi zlikovci koje kada vidim na našim ekranima osjećam gađenje i vonj rakije i luka. Neće biti nagrađeni kao što su nagrađeni isplaćivanjem 5 miliona eura nagrade za ubistvo 200.000 muslimana, za silovanje 50.000 žena, protjerivanje 1.000.000 ljudi sa njihovih ognjišta… i da ne nabrajam više zlodjela za koje znaju i ptice na granama.
Ali, neka znaju i oni i onī koji ih nagrađuju da ni to neće potrajati vječno. Doći će trenutak kada će se svima vama suditi i – tada mi neće biti žao.
http://www.minber.baOsam godina dana od preselenja Alije Izetbegovića
NAROD, VOĐA I POLITIKA
Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?
Piše: Nihad Krupić
Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus je bio pedeset godina komunizma.Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije jednog naroda na novo stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo I do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa je zbog toga i danas kod Bošnjaka prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije.Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda?
Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.
Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanisti kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:
Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu. U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u očuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka između dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeđali svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza pekmezom komad kruha i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mu mirno odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi.
Danas, nigdje Jugoslavije a Radovan u Hagu.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podrećenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”:
govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime jer su Bošnjaci bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Đemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je znao je i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je samo dvije sedmice prije preselenja u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuđmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je vođa koji je između politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je vječni rahmet našem dragom predsjedniku.Osam godina dana od preselenja Alije Izetbegovića
NAROD, VOĐA I POLITIKA
Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?
Piše: Nihad Krupić
Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus je bio pedeset godina komunizma.Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije jednog naroda na novo stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo I do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa je zbog toga i danas kod Bošnjaka prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije.Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda?
Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.
Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanisti kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:
Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu. U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u očuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka između dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeđali svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza pekmezom komad kruha i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mu mirno odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi.
Danas, nigdje Jugoslavije a Radovan u Hagu.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podrećenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”:
govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime jer su Bošnjaci bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Đemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je znao je i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je samo dvije sedmice prije preselenja u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuđmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je vođa koji je između politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je vječni rahmet našem dragom predsjedniku.
- You must be logged in to reply to this topic.