-
AuthorPosts
-
Anonymous
March 26, 2009 at 4:19 pmPost count: 2088Nekad će se pisati.
Na današnji dan počla se raspadati BIH.
Brčko u nadležnosti entiteta. Početak legalizacije etničkog čišćenja raspada Bosne i stvaranja velike Srbije.Anonymous
April 25, 2009 at 1:37 pmPost count: 2088Vuk dlaju mijenja, čud nikada
Javier Solana:
Zaključci NSRS dovode u pitanje nadležnosti BiH
Politička i ekonomska kriza nisu ugrozile stabilnost • Spremna evolucija misije EUFOR-a…
10.06.2009.
Ekonomska kriza utjecala je na BiH i pokrenula val štrajkova, ali to nije ugrozilo ukupnu stabilnost i sigurnost u državi, navodi Havijer Solana (Javier), visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost, u najnovijem izvještaju o misiji “Althea” u BiH upućenom Vijeću sigurnosti UN-a.– Ukupna situacija u BiH ostala je mirna i stabilna, iako se nastavilo s nacionalističkom retorikom. Sve sigurnosne izazove profesionalno je kontrolirala lokalna policija – ističe Solana u kvartalnom raportu Vijeću sigurnosti.
Solana je istakao napredak u ispunjavanju uvjeta za zatvaranje OHR-a u posljednja četiri mjeseca, podsjećajući na Brčko Distrikt i osnivanje radne grupe za popis države imovine.
On, međutim, spominje i usvajanje zaključaka o vraćanju nadležnosti u NSRS, potcrtavajući da “ti zaključci dovode u pitanje državne nadležnosti na nekoliko područja i uz to bilo koji budući transfer ovlasti čine mnogo kompliciranijim”.
Visoki zvaničnik podsjeća na svoju i posjetu američkog potpredsjednika Džozefa Bajdena (Joseph Biden) Sarajevu, koja je “pokazala koherentnost pristupa EU i SAD prema BiH, kao i zabrinutost političkom situacijom”.
Solana je Vijeće sigurnosti upoznao s tim da je Unija 18. maja prihvatila koncept moguće evolucije vojne misije u BiH iz “izvršne u misiju izgradnje kapaciteta i obuke”.
Stalna revizija
– Vijeće EU odlučilo je da će planovi biti pod stalnom revizijom kako bi se odluka o tome mogla donijeti kada budu ispunjeni svi potrebni uvjeti. EU podsjeća da koncept evolucije EUFOR-a ne prejudicira moguću političku odluku o sudbini OHR-a i budućoj ulozi specijalnog predstavnika EU – ističe se u izvještaju Havijera Solane.
Avaz
Raffi Gregorian rastura Dodikovu gardu!?
Naoružani savremenim oružjem, a posjeduju i opremu za prisluškivanje • Kakva je uloga Duška Todića…
10.06.2009.
Otkako je došao na vlast, premijer RS Milorad Dodik, nezvanično saznaje “Dnevni avaz” iz dobro informiranih diplomatskih krugova, intenzivno radi na stvaranju privatne garde.
Prema do sada raspoloživim podacima, Dodikova policija, organizirana u zaštitarske firme, naoružana je posebnom opremom pištolja kalibra devet milimetara, dugim cijevima, ima desetak blindiranih vozila i sofisticiranu opremu za prisluškivanje. Sve to, navode naši izvori, premijer manjeg bh. entiteta koristi za obračune s političkim protivnicima, ali i za prisluškivanje stranih diplomata u BiH.
Pomoć KOS-ovaca
Upravo to bio je neposredni povod supervizoru za Brčko Rafiju Gregorijanu (Raffi Gregorian) da prekjučer izda nalog kojim se agenciji “Alpha Security” i još nekoliko privatnih zaštitarskih firmi zabranjuje rad u Brčko Distriktu u narednih pet godina.
Uz ovu, čije je sjedište u Banjoj Luci, zabrana je, prema našim informacijama, izrečena i firmama “Security Wolf” sa sjedištem u Rogatici i “Centurion” u Bijeljini, a tu je i “Elite Security” iz Laktaša. Glavnim koordinatorom rada tih firmi smatra se Miloš Čubrilović, zvani Čubri. On je inače šef Dodikovog ličnog obezbjeđenja. Kao drugi čovjek ove jedinice, ali zadužen za operativu, navodi se Velibor Šotra, šef osiguranja u Tvornici duhana Banja Luka.
“Alpha Security” ima blizu 70 ljudi. Osobe koje su na rukovodećim mjestima pažljivo su birane i riječ je o obavještajcima 410. vojnoobavještajnog centra vojske RS, koji je rasformirala međunarodna zajednica u operaciji “Tigar” zbog ilegalnog prisluškivanja.
Ove četiri zaštitarske firme predstavljaju pravu jedinicu, s blizu 400 naoružanih ljudi. Glavni operativac koji ih je uvezao je Šotra, a učinio je to uz pomoć bivših KOS-ovaca.
Duško Todić, bivši direktor tehnike za prisluškivanje u 410. odredu i u “Alphi”, angažiran je na tim poslovima. Centrala je smještena u njegovoj kući u Banjoj Luci. Todić je u martu 2008. sklopio ugovor o zakupu kuće “Alphi”, a potpisao ga je direktor zaštitarske firme Slaviša Pepić, zvani Puma. Inače, Todić se dovodi u vezu s mrežom podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću, zbog čega je njegovu kuću u martu ove godine pretresao EUFOR.
Prema nekim informacijama, obavještajni dio Dodikove lične policije vodi bivši ministar unutrašnjih poslova RS Darko Matijašević, koji je trenutno zaposlen u firmi “Integral” u Beogradu, vlasništvo premijerovog omiljenog biznismena i najboljeg prijatelja Slobodana Stankovića.
Vojni specijalci
Zaštitarska agencija “Centurion” u 88-postotnom je vlasništvu kompanije “VK Holding” iz Slovenije, dok 12 posto učešća posjeduje direktor Niko Sjerić. “VK Holding” je i vlasnik Nove banke iz Bijeljine. “Centurion” ima između 120 i 130 ljudi te desetak blindiranih vozila. Naposljetku, tu je i “Elite Security” sa sjedištem u Laktašima, u objektima firme “Farmalend”, koja ima tridesetak uposlenih. Prema informacijama do kojih su došle sigurnosne službe, riječ je o vojnim specijalcima, koji svakodnevno vrše obuku.
Sve ovo što se sada događa samo potvrđuje zbog čega srpski poslanici u Parlamentu BiH insistiraju da se iz zakona o naoružanju izuzmu zaštitarske firme, lovačka i sportska društva. Jer, ako nema kontrole nad ovim dijelom, jasno je da se iza toga krije Dodikova namjera da mimo države naoružava svoju privatnu policiju.
Dobili kredit od čak 451.591 KM!?
Investiciono-razvojna banka RS u aprilu ove godine dala je kredit “Centurionu” u iznosu od čak 451.591KM!? Sumnja se da je riječ o “potkusurivanjima”, jer se iznosi kredita obično zaokružuju.
– Policijska kontrola “Centuriona” u Brčkom bila je prije dvadesetak dana. Tada ništa nije izuzeto iz agencije. Kontrola svih agencija koje rade u Brčkom bit će nastavljena – potvrdio nam je izvor blizak policiji Distrikta.
Ko su saradnici
Franc Oražen iz Ljubljane formirao je u Doboju privatnu detektivsku agenciju “Mega Security”. Osobe zaposlene u njoj, osim obavještajnih poslova, bave se i reketiranjem te utjerivanjem dugova. Oražen je u vojnoj misiji EUFOR-a obavljao obavještajne poslove, čime se nastavio baviti po osnivanju agencije. “Ipon Security” je u vlasništvu Ivana Vukšića, bivšeg direktora FOSS-a. Obje ove agencije sarađuju s banjalučkim “Alpha Securityjem”. Na listi saradnika nalazi se i “Alarm West” iz Mostara.
Lista klijenata
Poslovni klijenti “Alpha Securityja” su: “Pevec” Banja Luka, Bobar banka – filijale Banja Luka, Bijeljina, Brčko, Mrkonjić-Grad, Raiffeisen banka Banja Luka, Agencija za informaciono društvo, “Eurobenc”, “Kongrap”, Radio Osvit, “Balkanbent”, OMV pumpa Banja Luka i Bijeljina, “Dalas servis”, “Pakom BH”, “Tim Global”, Tržni centar “Zlatica” Zvornik, “Glinica” Birač, kao i veći broj privatnih komitenata.
Kada je svojim novinama dao
ime „San“, {to je skracenica za
zloglasnu Srpsku akademiju nauka,
Mensur Osmovic, neobrazovani
kumrovacki dak i prononsirani
udbas, vjecto je ovoj sredini
podmetnuo to ime da zivi kroz
skracenicu njegovog biltena.
Predratni novinar beogradskih
„Vecernjih novosti“ i AS-a,
Osmovic je po agresiji na BiH
„junacki“ odmah utekao iz opkoljenog
Sarajeva i, ocekivano, povezao
se sa Fikretom Abdicem.
U dezerterstvu se ilegalno bavio
izdavanjem novina sa sarajevskim
imenima, zbog cega je imao i krivic
ne prijave. Tokom te izdavacke
avanture ostali su sramni tekstovi
protiv Bosnjaka i Alije Izetbegovica,
a Osmovic se, o cemu postoje i tonski
zapisi, pretvorio u covjeka koji
je komunicirao sa najstrasnijim cetnicima
i izdajnicima, poput Juke
Prazine, kada je ovaj u uniformi
HVO-a poceo da ubija Bosnjake.
Osmovic je jos 1983. godine
postao poznat jer je javno aplaudirao
na izricanju politicke presude
Mladim muslimanima u montiranom
„sarajevskom procesu“.
Zato nije cudo da danas Osmovic
radi za takoder dezertersku porodicu
ratnih profitera koji su u opkoljenom
Sarajevu pljackali fabrike
dok su drugi krvarili da bi se oni jeftino
bogatili. I za njih postoje materijalni
dokazi o ratnoj vezi sa Karadzicevom-
vladom i jednako kompromitantnim
i izdajnickim vezama sa
zeljkom Raznatovicem Arkanom,
koji im je pomagao da ulaze i izlaze
iz opkoljenog Sarajeva kad hoce.
Ocigledno ova zemlja i danas
je zrtva SAN-ovskih i KOSovskih
mreza. Predratni i ratni
igraci i marionete i sada su duboko
protiv vlastite drzave i naroda,
a zele da opstanu tako sto ce glumiti
advokate Rafija Gregorijana
(Raffi Gregorian) ili bilo koga ko
udari na njihov narod. N. V.
Osmovic: Ne moze pobjeci od SAN-a
Licnost dana Mensur Osmovic
Nepopravljivi KOS-ovac
Predratni spijun, ratni dezerter i covjek koji je napisao
najmonstruoznije tekstove protiv Bosnjaka opet na sceni
Lahko je sa svima al kad bosnjo pocne da se inadi i rastura drzavu to ide do u nedogled.Zato ne nasjedajmo raznim pisanim i nepisanim dezinformacijama nego pogledamo dobro ko stoji iza toga.Za saku dolara ce prodati bosnjo rodzenu majku.http://www.box.net/shared/ohqm5jgxgl
Ustav Republike Bosne i HercegovineNajvisi Evropski sud za ljudska prava donio presudu kojom obavezuje BiH da promijeni ustav koji kako presuda kaze diskriminira Jevreje i Rome u BiH . Jedna od najvisih internacionalnih institucija u svijetu presudjuje da je Daytonski ustav diskriminatorski i da se mora promijeniti. Ako BiH hoce da bude normalna drzava i da dobije sansu za udruzivanje u zajednicu drzava u Evropi mora se odreci diskriminatorskog Daytonskog ustava. Ovo je do sada najjaca presuda Daytonskom ustavu poslije presude Internacionalnog suda pravde o genocidu prema kojoj su institucije Republike Srpske genocidne, a po tome i sam Daytonski ustav.
Da su politicke odluke najcesce bez pravnog osnova pokazuje i donosenje (nametnutog) Daytonskog ustava a da citava ujdurma izgleda jos tragicnije, garanciju za njegovu provedbu daju i sami agresori na BiH, Hrvatska i Srbija.
Primjer gospode Sejdica i Fincija nam pokazuje put kojim treba krenuti i kako se boriti za ravnopravnost svih gradjana BiH a to je vracanje na snagu Ustava Republike BiH.
Umjesto sto raznorazni kongresi, americki i ostali, kritkuju a nista ne poduzimaju, efektnije bi bilo da ovom istom sudu podnesu tuzbu za vracanje Ustava RBiH, dokinutog politickim odlukama koje se ne zasnivaju na pravnim osnovama.
Za to ima dosta dokaza a to mozete vidjeti i u ovom videu koji trebaju da pogledaju svi oni kojima je BiH na srcu ali i oni ostali.
Dušan Bilandžić: Sabotirao sam podjelu BiH
Hrvatski povjesničar jedan je od
rijetkih koji bez nelagode priča
o dogovoru Tuđman-MiloševićNakon što su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine, kako bi podijelili Bosnu i Hercegovinu, osnovane su dvije skupine intelektualaca, sa svake strane po jedna.
Njihov je zadatak bio razraditi detalje podjele koja je na prvom sastanku dvaju lidera tek načelno dogovorena. U hrvatskoj skupini je bio akademik Dušan Bilandžić, danas umirovljeni profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Bilandžić je jedan od rijetkih sudionika ovih događaja koji bez nelagode priča o svojoj ulozi u njima. Za razliku od nekih drugih, kaže, on je otvoreno sabotirao taj zločin.
Profesore, koji je bio zadatak takozvanih ekspertnih skupina i kako ste Vi završili u jednoj od njih?
Tuđman i Milošević su se dogovorili o formiranju takozvanih ekspertnih skupina sastavljenih od beogradskih i zagrebačkih intelektualaca. Kako je u srbijanskoj skupini bio akademik Kosta Mihajlović netko je Tuđmanu predložio da i on u skupini ima jednu takvu titulu. Budući da sam ja svojevremeno bio i potpredsjednik države, sjetili su se mene. Naslutio sam da bi tu moglo biti riječi o podjeli BiH pa sam se dogovorio sa šefom naše skupine Josipom Šentijom da ćemo mi sudjelovati, ali isključivo kako bi opstruirali tu podjelu. Deklarativna tema pregovora između dviju skupina je bila normalizacija odnosa Srbije i Hrvatska. Naime, tada još nije počeo pravi rat. U timu su još bili Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol koji je uskoro otišao.
Sastali ste se tri puta. Jednom u Vili Weiss u Zagrebu, jednom u Titovom lovištu Belje, a treći put u Vili Botić u Beogradu. O čemu se konkretno pregovaralo?
Već na prvom sastanku je otvoreno pitanje Bosne i Hercegovine u smislu normalizacije odnosa Srbije i Hrvatske. Šentija i ja smo bez prethodnog dogovora „vrtjeli“ srpsku delegaciju oko jednog pitanja – prihvaća li Srbija da se jugoslavensko pitanje može riješiti samo po principu granica utvrđenih u Jajcu 1943. godine. Srbi su tvrdili da su granice djelo Hrvata Tita i Slovenca Kardelja te da Srbija ne pristaje na ništa drugo osim na likvidaciju AVNOJ-evskih granica.
Nakon čuvenog susreta Tuđman i Milošević su formirali radne skupine koje su razrađivale detalje dogovoraVi ste inzistirali na očuvanju granica BiH. Zašto?
Bio sam fanatični zaljubljenik u BiH, jer sam od Tita i Kardelja, kojem sam bio prvi suradnik, te Vladimira Bakarića uvijek slušao kako su liderima BiH govorili da se ne smiju prepustiti ni Beogradu, ni Zagrebu. Naravno, u tim šezdesetim godinama Zagreb nije bio nikakva prijetnja za BiH. Kao šef Analitičke službe sudjelovao sam na svim sastancima vrha Jugoslavije. Sjećam se kako je Kardelj u prosincu 1965. godine na jednom od tih sastanaka na 27 stranica izložio scenarij raspada Jugoslavije nakon njegove i Titove smrti. Predvidio je da će nakon njihove smrti, a na osnovi tadašnjih tendencija u Srbiji, velikosrpske snage pokušati razbiti Jugoslaviju koju smo tada poznavali, a sve kako bi stvorile velikosrpsku državu. Moramo, objasnio je tada Kardelj, napraviti promjene da se nitko ne može nametnuti Jugoslaviji. Tako je godinama prije maspoka stvorena ideja o federaciji. Vođe Hrvatskog proljeća su u to vrijeme bili unitaristi. Jedino su Tito, Kardelj i Bakarić bili svjesni opasnosti. Upravo su oni u mene usadili ideju da je obrana BiH conditio sine qua non – rješenje jugoslavenskog pitanja kao cjeline.
No srpska ekspertna skupina nije pristajala na to?
Da. Na sve tri sjednice taj problem nikada nismo skinuli s dnevnog reda. Šef srbijanskog tima Kosta Mihajlović je tada iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podijeli BiH. Pitao sam ih kako će oni, nakon te podijele, povezati Srbiju i zapadnu Bosnu gdje je živjela većina bosanskih Srba, ako je između njih Posavina u kojoj žive Hrvati i Muslimani. Kosta mi je odgovorio da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji.
To je potvrdio i predsjednik Tuđman?
Nakon sastanaka smo o pregovorima izvještavali Tuđmana koji nam je rekao kako je s Miloševićem načelno dogovoreno da podjela ide prema granici Banovine Hrvatske koja je uključila Hercegovinu, šest kotara u Posavini te da na tome treba inzistirati. Tuđman je mislio kako će se time izbjeći rat i stvoriti budući odnosi Hrvatske i Srbije slični onima koje su postigle Francuska i Njemačka nakon Drugog svjetskog rata. Valja znati da se je nakon Titove smrti u svim jugoslavenskim republikama razvijao nacionalizam, a svi su novi lideri odreda htjeli stvoriti svoje države na način da svaka zauzme sve teritorije koje je tijekom povijesti držala pa makar se radilo i o najudaljenijim dijelovima na kojima žive dijelovi tog naroda. To nacionalističko ludilo je zahvatilo sve lidere pa čak i neke slovenske nacionaliste koji su htjeli cijelu Istru. Iako smo Šentija i ja sabotirali promjene, treći član našega tima je bio za diobu BiH, opravdavajući je tezom da će Srbija i Hrvatska jedan drugoj pomoći, ako se obje prošire na račun Bosne.
Alija Izetbegović (na slici lijevo sa Franjom Tuđmanom) bio je upozoren o tome šta se sprema BiH
Što je bilo s Muslimanima? Tko je u tim podjelama zastupao njihove interese?
Nitko! Mi na to nismo imali pravo, ali Šentija i ja smo odbijali pomisao o podijeli. Zbog toga smo u priču krenuli s idejom opstruiranja procesa. Za vrijeme pregovora sam čak i rekao Aliji Izetbegoviću i Muhamedu Filipoviću da im se radi o glavi. Otvoreno sam tada, nakon prvog sastanka sa srbijanskim kolegama, u razgovoru za riječki Novi list rekao da je podjela BiH katastrofa za sve u Jugoslaviji.
Kako je Tuđman reagirao na tu Vašu izjavu i kako Vas je onda zadržao u ekspertnom timu?
Nikako nisam mogao shvatiti jesu li njegovi suradnici njemu predočili te novine. Vjerojatno nisu, jer bi me sasvim sigurno smijenio. Kako je kasnije šef Tuđmanova kabineta Hrvoje Šarinić objavio u svojim memoarima, Milošević mu je rekao da kaže Tuđmanu da povuče Bilandžića, jer radi i protiv Tuđmana, i protiv Miloševića. Tuđmanu sam rekao da odustane od BiH, navevši mu da se nikada neće s Miloševićem moći detaljno dogovoriti o teritoriju. Kazao sam mu i da će, dođe li do podijele, Muslimani uzeti oružje u ruke. Rekao mi je da jedan maleni narod izložen pritisku dvije jake republike ne može pružiti otpor. Kao treći razlog protiv podijele sam mu naveo upozorenje posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji Warrena Zimmermana da se BiH ne smije dijeliti. Na to mi je odgovorio da će međunarodna zajednica prihvatiti svaki dogovor njega i Miloševića. Tu je bio u pravu, jer je Paddy Ashdown u svojoj knjizi napisao „u trenutku kada je kontakt grupa, a to je pet velesila, odredila da nema promjena granica, nama je navučena luđačka košulja“. Ashdown je ustvrdio da bez promijene granica nema rješenja.
Što bi se dogodilo da je Bosna i Hercegovina tada doista podijeljena?
Realizacija toga ne bi bila moguća. To nije slučaj kao podjela Poljske između Hitlera i Staljina, kada su istoga dana njihove trupe krenule na liniju razgraničenja. S druge strane, u to vrijeme ni Milošević, ni Tuđman nisu imali vojsku. Tada je još načelnik Generalštaba JNA Božidar Adžić poručivao „Ne razbijajte mi Jugoslaviju!“ U tom trenutku vrh JNA ne bi prihvatio podjelu BiH. Iako su objavljeni brojni dokumenti koji govore o namjeri podjele Bosne, danas to mnogu negiraju. Među njima je i član hrvatske ekspertne skupine koji je agresivno zagovarao tu opciju. Danas mi kaže da na sastancima uopće nije bilo riječi o podjeli. Razlog je taj što se sada to smatra zločinom i svi su odjednom nevini.
Što se na kraju dogodilo s hrvatskim ekspertnim timom?
Ne želeći provoditi podjelu BiH, Šentija i ja smo podnijeli ostavke iz protesta. Tuđman je nakon toga nastavio pregovore preko Šarinića i Lerotića. Znamo kako su završili.
Razgovarao: Siniša Bogdanić
Odgovorna urednica: Zorica Ilić
(dw-world.de)Šta će svjetski moćnici odlučiti o BiH
Dnevne novine SAN
11-06-2011Svjetski moćnici, njih 120, ovaj vikend provest će u hotelu „Suvrreta” u švicarskom St. Moricu koji je pod potpunom opsadom vojske i policije i niko mu ne može prići. Sudionici sastanka su članovi grupe Bilderberg koja se smatra svjetskom vladom iz sjene i za koju kažu da upravlja svjetskim procesima i događajima. Čak je i nebo iznad hotela zatvorene za letove aviona!
To što ni novinari ne mogu prići hotelu, a kamoli ući u salu u kojoj oni vode razgovore, objašnjava se željom da svaki od učesnika govori slobodno i bez bojazni da će biti krivo interpretiran. Nikada zvanično nije potvrđeno, ali se tvrdi da je američki diplomata Henri Kisindžer lider Bilderberga.
Na ovoj sesiji u centru pažnje bit će eurozona i nemiri u arapskim zemljama, a prema nekim izvorima bavit će se i situacijom u Evropi s akcentom na Balkan uključujući i donošenje stavova o Bosni i Hercegovini. Naravno, ništa što je zaključeno i dogovoreno neće biti saopšteno javnosti, ali će slijed događaja jasno pokazati kakve je odluka grupa Bildberg donijela.
Grupa Biledrberg osnovana je 1954. godine, a ime je dobila po holandskom hotelu u kojem se prvi put sastala. Tada se okupilo dvadesetak političara lijeve i desne orijentacije iz Evrope i SAD i raspravljalo se o transatlantskim odnosima i njihovom jačanju.
Sesijama prisustvuju i oni na koje lideri grupe Bilderberg računaju i lansiraju ih na svjetskoj političkoj sceni, pa im pošalju specijalnu pozivnicu. Tako je 1991. godine na sastanak pozvan tada mladi guverner američke države Arkanzas koji će godinu i po kasnije postati predsjednik SAD-a – Bil Klinton. Dvije godine kasnije, pozivnicu je dobio tada malo poznati britanski laburista – nakon godinu preuzeo je je tu stranku,a 1997. postao je premijer Velike Britanije. Bio je to Toni Bler. Godinu prije nego što će pobijediti na izborima za predsjednika SAD, na sastanak grupe Bilderberg pozvan je Barak Obama. Inače, lista pozvanih uvijek je drugačija i nikada se javno ne objavljuje.
Prošlogodišnji sasatnak održan je početkom juna u španskom Sitgesu.
S.V.
Žao mi je što uhapsiše ”Ratka”Piše: Harmin Suljić
Žao mi je što uhapsiše ”Ratka’‘.
Ime mu je tako mirnodopsko. Imao je lijepe namjere. I on, i Rašo, i Plavka, i Momo, i Slobo, i svi oni su samo mirnodopski Srbi. Imali su lijepe namjere da istrijebe sve ono što nije srpsko. Žao mi je što Slobo umrije a ne dočeka pravdu. Žao mi je što Plavka iz zatvora izađe a da pravda uopće nije narušila njene krvoločne namjere, pa ona ni dan-danas ne žali za onim što su uradili ona i njena svita. Njoj je samo žao što manji bh. entitet nije ustvari prostrt na više od 50.000 kvadratnih kilometara. Žao joj je što nisu završili posao u Bijeljini, Zvorniku, Sarajevu, Tuzli i drugim bh. gradovima.Žao joj je što je Ratko imao dva srčana i tri moždana udara, a i meni je žao što je ostao normalan pa će mu se sada kobajagi suditi na sudu (ne)pravde. Sudu gdje se zločin nagrađuje, a ljubav prema domovini kažnjava, gdje se zločin poistovjećuje sa odbranom.
Žao mi je što se sudi, a neće se presuditi ni Rašku. Isto kao ni Momi. Oni njima tepaju. Pružaju im utočište u zatvorima, dok se branitelji ove države drže više od dvije godine zatočeni u kojekakvim centrima za strance kao tobože iz straha za sigurnost ove države i državljana.
Žao mi je što naši bočnjački političari još nisu uspjeli da završe ni onoliko koliko je predškolska nastava političkih nauka. Žao mi je što ovaj narod nema ko da zastupa, u bilo kojem smislu, vjerskom, ekonomskom, političkom ili bilo kojem drugom.
Žao mi je što će ovi ”dobri ljudi” odležati samo po nekoliko godina zatvora i time biti nagrađeni za hiljade žrtava koje su poklali i pobili vojnici pod njihovom komandom.
Žao mi je što ne postoji ovosvjetski sud koji brzo sudi, kao što je u kratkom vremenu presudio Sadamu Huseinu. Žao mi je što nećemo biti počašćeni da vidimo snimke kao što smo gledali snimke na kojima se Sadamu stavlja omča.
Žao mi je što nismo vidjeli omču oko vrata Plavšićke, Krajišnika, Miloševića, a niti ćemo je vidjeti na vratu Radovana Karadžića ili Ratka Mladića.
Žao mi je što se ta omča stalno steže oko naših vratova. I što se muslimani stalno povezuju sa zločinima, i što se po našim zemljama prolijeva naša krv. Krv šehidska i nije zaman prosuta.
Ali, nije mi žao jedne stvari, a to je da će svi oni koji su klali, palili, pljačkali i silovali doći pred jedini Sud pravde na Sudnjem danu. Ondje gdje Sudija neće biti emotivno vezan za zlikovce, gdje neće biti moguće tražiti pravnike i advokate i lažirati dokaze.
Na Sudu gdje neće biti moguće progovoriti osim ako se ne dobije dopuštenje, gdje neće biti uvrede i psovke, kao što to koristi Šešelj. Tamo sigurno neće biti nagrađeni. Tamo će biti zapisano i veliko i malo svako slovo doslovce.
Neće biti nagrađeni ovi zlikovci koje kada vidim na našim ekranima osjećam gađenje i vonj rakije i luka. Neće biti nagrađeni kao što su nagrađeni isplaćivanjem 5 miliona eura nagrade za ubistvo 200.000 muslimana, za silovanje 50.000 žena, protjerivanje 1.000.000 ljudi sa njihovih ognjišta… i da ne nabrajam više zlodjela za koje znaju i ptice na granama.
Ali, neka znaju i oni i onī koji ih nagrađuju da ni to neće potrajati vječno. Doći će trenutak kada će se svima vama suditi i – tada mi neće biti žao.
http://www.minber.baOsam godina dana od preselenja Alije Izetbegovića
NAROD, VOĐA I POLITIKA
Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?
Piše: Nihad Krupić
Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus je bio pedeset godina komunizma.Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije jednog naroda na novo stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo I do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa je zbog toga i danas kod Bošnjaka prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije.Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda?
Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.
Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanisti kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:
Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu. U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u očuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka između dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeđali svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza pekmezom komad kruha i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mu mirno odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi.
Danas, nigdje Jugoslavije a Radovan u Hagu.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podrećenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”:
govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime jer su Bošnjaci bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Đemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je znao je i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je samo dvije sedmice prije preselenja u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuđmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je vođa koji je između politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je vječni rahmet našem dragom predsjedniku.Osam godina dana od preselenja Alije Izetbegovića
NAROD, VOĐA I POLITIKA
Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?
Piše: Nihad Krupić
Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus je bio pedeset godina komunizma.Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije jednog naroda na novo stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo I do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa je zbog toga i danas kod Bošnjaka prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije.Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda?
Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.
Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanisti kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:
Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu. U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u očuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka između dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeđali svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza pekmezom komad kruha i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mu mirno odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi.
Danas, nigdje Jugoslavije a Radovan u Hagu.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podrećenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”:
govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime jer su Bošnjaci bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Đemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je znao je i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je samo dvije sedmice prije preselenja u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuđmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je vođa koji je između politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je vječni rahmet našem dragom predsjedniku.[b]USTAVNOM SUDU BIH
VIJEĆU MINISTARA EVROPSKE UNIJE
GENERALNOM SEKRETARU U.N.
SVIM POLITIČKIM STRANKAMA U BIH
VISOKOM PREDSTAVNIKU OHR-a U BIH [/b]ZAHTIJEVAMO VRAĆANJE U FUNKCIJU JEDINOG LEGALNOG I MEĐUNARODNO PRIZNATOG GRAĐANSKOG USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE.
USTAV REPUBLIKE BiH IZ 1992. GODINE BAZIRAN JE NA INTERNACIONALNOJ KONVENCIJI U.N. i E.U. O LJUDSKIM PRAVIMA, JEDNAKOSTI U KONSTITUTIVNOSTI SVIH GRAĐANA – DRŽAVLJANA BiH, I ŠIROKOJ REGIONALNOJ DECENTRALIZACIJI U KORIST JEDINICA LOKALNE UPRAVE I REGIJA UNUTAR USTAVNOG SISTEMA DRŽAVE, REPUBLIKE BiH. PO USTAVU RBiH IZ 1992 GODINE, SVI GRAĐANI (BILO KOJE VJERE ILI ETNIČKE PRIPADNOSTI ) SU BILI RAVNOPRAVNI I NIJE BILO POTREBE ZA AGRESIJOM SUSJEDNIH DRŽAVA POD IZGOVOROM DA ĆE U REPUBLICI BIH POJEDINI GRAĐANI POSTATI NERAVNOPRAVNI. USTAV RBH JE GRAĐANSKI USTAV, POTPUNO KONSTITUTIVNO JEDNAKIH GRAĐANA PRED USTAVOM I ZAKONIMA RBIH.
GRAĐANI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE SU SE 29. FEBRUARA I 01. MARTA 1992. GODINE SA VEĆINOM OD 64 POSTO GLASOVA OPREDIJELILI ZA SUVERENU I NEZAVISNU REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU, DRŽAVU RAVNOPRAVNIH GRAĐANA I NARODA.
ODMAH NAKON REFERENDUMA USLIJEDILA JE AGRESIJA IZ SRBIJE I CRNE GORE, A POTOM I IZ HRVATSKE, ČIJE SU POSLJEDICE BILE OKO 200.000 UBIJENIH GRAĐANA RBIH, NEKOLIKO STOTINA HILJADA INVALIDA, HILJADE SILOVANIH ŽENA, OKO DVA MILIONA GRAĐANA RBIH PROTJERANIH IZ SVOJIH DOMOVA, STOTINE HILJADA DJECE BEZ JEDNOG ILI OBA RODITELJA, OGROMNE MATERIJALNE ŠTETE.
CILJ TE AGRESIJE BIO JE I OSTAO RUŠENJE REPUBLIKE BIH, STO JE U VELIKOJ MJERI I POSTIGNUTO, TAKO DA JE LEGALNI I LEGITIMNI USTAV RBIH ILEGALNIM METODAMA SUSPENDOVAN. MI, VEĆINA GRAĐANA RBiH BRANILI SMO I BRANIMO LEGALAN USTAV, ISPRAVNO UTEMELJENU DRŽAVU, LJUDSKA PRAVA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE BIH BEZ RAZLIKE NA VJERU, ETNIČKU PRIPADNOST ILI BILO KOJU DRUGU SPECIFIČNOST!
OBRAZLOŽENJE:
SA ASPEKTA UNUTARNJEG I MEĐUNARODNOG PRAVA DEJTONSKI USTAV JE NEZAKONIT!
1. Član II Konvencije o Genocidu definira internacionalni zločin “genocid” na slijedeći način:
U trenutnoj Konvenciji, genocid znaci akt počinjen sa namjerom da uništi, u cijelosti ili djelomično, određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu, na način:
(a) Ubijanjem članova te grupe;
(b) Prouzrokovanjem ozbiljnih tjelesnih ili mentalnih povreda članovima te grupe;
(c) Namjernim prouzrokovanjem uslova života za neku grupu, sračunatim sa ciljem da se dovede do fizičkog uništenja cijele grupe ili jednog njenog dijela;
(d) Nametanjem mjera sa namjerom da se spriječi rađanje djece u okviru te grupe;
(e) Prevođenjem djece silom iz jedne grupe u drugu grupu. Tokom 1993. godine, Republika Bosna i Hercegovina je pokrenula sudski postupak na Internacionalnom Sudu Pravde u Hagu optužujući bivšu Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) da je počinila akt genocida, definiranim pod (a), (b), (c) i
(d) spomenutog Člana II konvencije o genocidu. Do danas, Bosna i Hercegovina je dobila svaku fazu ovog, još uvijek otvorenog sudskog proces, sa još samo nedovršenim usmenim dijelom i konačnom presudom.
Građani Bosne i Hercegovine zahtijevaju da se Republika Srpska, kreirana genocidom, proglasi ilegalnom i da se Ustav Republike Bosne i Hercegovine ponovo stavi u funkciju.
2. Republika BiH bila je međunarodno priznata država i 177. po redu članica UN. Po Povelji UN, Ustav i institucije države članice UN ne mogu se mijenjati agresijom neke druge države, pa cak ni Ujedinjene nacije nemaju pravo miješanja u unutrašnje stvari svojih članica.
Član 2, paragraf 7 Povelje UN se kaže:
Ništa sadržano u ovoj Povelji ne može dati za pravo Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja su stvar unutarnjeg pravnog poretka bilo koje zemlje. Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija u svojoj rezoluciji broj 752 iz 1992. godine je proglasio SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) agresorima na Republiku BiH, a u rezoluciji broj 757 iz 1992. počeo kažnjavati agresore uvodeći im ekonomske sankcije. Ujedinjene nacije nisu smjele dozvoliti da počnu pregovori o ustavnom preuređenju države članice, žrtve agresije, bez obzira na pristanak Predsjednika predsjedništva Republike BiH da se upusti u te pregovore. Rezultat takvih pregovora je nasilna promjena Ustava države žrtve agresije.
3. U Dejtonskom ugovoru Bosna i Hercegovina se našla pod starateljstvom od strane SR Jugoslavije i Republike Hrvatske, što je zabranjeno članom 2. Povelje UN. Internacionalno pravo, zaštita zemalja članica i obaveza UN da osigura tu zaštitu, postoji osim, ako se zemlja članica UN, tog prava sama ne odrekne. Međutim to odricanje ne smije biti rezultat nelegitimnog predstavljanja, reinterpretacije predmeta pregovora, obmana državnika prema vlastitom narodu. Svoju zavjeru ( pregovore o Ustavu iza zatvorenih vrata i van institucija sistema ) bh. pregovarači krili su, a i danas kriju, obmanom da ne postoji Pravo, nego postoje zavjere. U članu 2.1 Povelje UN se kaže: Među članicama UN odnosi se moraju zasnivati na poštovanju načela suverene jednakosti.
4. Pošto je Ustav jedne zemlje izraz suverene jednakosti zemalja članica UN, jasno je da je pregovaranje o Ustavu od strane susjednih zemalja direktno kršenje člana 2. Povelje UN, kao imperativne norme međunarodnog prava. Činjenica da su SRJ i R Hrvatska postali sudionici pregovora o Ustavu Bosne i Hercegovine, pri čemu su izmjenu Ustava RBiH upravo pokušavale realizirati putem rata i agresije, je u suprotnosti sa članom 2. Povelje UN. Ljudi, koji su još od Lisabona 92., preko Ženeve 93. do Dejtona 95. davali agresoru viziju uspjeha, tako što su pristajali da diskutuju vlastiti Ustav, danas to brane navodnim pritiskom svijeta, krijući navedene činjenice o neupitnosti, nedjeljivosti i neprenosivosti suvereniteta i ništavnosti ugovora pod pritiskom, obmanom ili nelegitimnom voljom.
5. Sa aspekta unutarnjeg prava, pregovaranjem Ustava Republike BiH i prihvaćanjem “Dejtonskog Ustava” činjena je izdaja Republike što se može ponajbolje vidjeti iz članova 154. i 155. Ustava R BiH koji glase: Član 154. Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike. Član 155. Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.
Legitimni predstavnik hrvatskog naroda u BiH Krešimir Zubak nije pristao da potpise ni preliminarni mirovni sporazum u Daytonu, pa su u ime Hrvata iz BiH taj sporazum potpisali funkcioneri susjedne države Hrvatske, sto je nečuveno i internacionalnom pravu.
Aneks 4 finalne verzije mirovnog sporazuma, Pariški sporazum, koji se danas koristi kao Ustav Bosne i Hercegovine nikada nije ratifikovala Skupština Republike Bosne i Hercegovine, čime je dokazana nelegitimna volja bosanskohercegovačkih pregovarača i potpisnika Pariškog sporazuma. To znači da Aneks 4 nikada nije prošao kroz legalnu proceduru promjene Ustava propisanu prethodnim, a tada važećim, Ustavom Republike BiH. 6. Sa aspekta konvencija o međudržavnim ugovorima, Bečka konvencija iz 1969. godine, pridružena Povelji UN, smatra ništavnim ugovore suprotne međunarodnom pravu, dakle suprotne Povelji UN.
Za BiH je bitno da član 53. spomenute konvencije smatra ništavnim čak i ugovore koji su dobrovoljno doneseni, ako su suprotni međunarodnom pravu. Osim toga, kao ugovor, “Dejtonski Ustav” je suprotan referentnoj konvenciji za međudržavne ugovore, po kojoj se ugovorom smatraju sporazumi između država, isključujući mogućnost da ti ugovori sadrže i ustav neke zemlje. Prema tome Dejtonski ustav je akt ilegalne “ustavne kapitulacije” koji su potpisale i garantirale dvije susjedne zemlje, a koje su kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva imali upravo izmjenu Ustava RBiH. Ovim je RBiH uspješno odvedena od primjene Povelje UN, i međunarodnog prava protiv država krivaca za rat i genocid.
GRAĐANI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
(Izvor: http://www.republikabih.net )
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.