[Mare]

#16323

A danas ima jos nekih koji kazu da to nije bilo ovako.

NE ZABORAVITE STA SU NAM URADILI.

[Podrinjac]

#16325

i kako da bude mir u bosni i cemun da se nadamo mi mladzi kakva ce nam biti buducnost:angry:

[Mare]

#16336

A danas ima jos nekih koji kazu da se to nije desilo.

PAMTITE.NE ZABORAVITE.

[Mare]

#16350

Ono sto nije receno u vezi ovih fotografija.
ZLOCINAC na ovim fotografijama je GORAN JELISIC – ADOLF

Osudjen na 40 godina robije. Premalo.
Kaznu izdrzava u Italiji.

[Mare]

#16384

PRISILNO POKRSTAVANJE MUSLIMANA

Broj dosjea:3835
Logor: Skolski centar (SSC)
Općina: Rogatica

…Otjerali su nas u dvoriste Crkvenog doma i strpali u jednu garazu, obicnu dascaru bez patosa i betona- gola zemlja. Tad su dosla dva domaca cetnika i naredila da svi muskarci izadzu. Donijeli su strik, isjekli ga na komade i poceli vezivati muskarce, cak i jednog snajdera bez noge i jednog mladica od 17 godina. Djece su pocela vristati za ocevima, na sto su oni rekli: »Ne bojte se, djeco, vase tate ce se vratiti. » Medzutim nijedan od njih se nije vratio. Poslije toga dosao je Arkan pred nas i rekao: » Ne bojte se nista, nismo mi koljaci, a ovo sto vam se dogadza to vam je vas Alija kriv! » otisao je i vise ga nismo vidjeli. Tu smo ostali cetiri dana. Dva dana nismo nista jeli i tek treci dan su nam donijeli rucak. U dvoristu smo imali samo jednu cesmu sa vodom i nista vise. Za ta cetiri dana svaku noc u jedan ili dva sata dolazio je cetnik sa baterijom i probirao mladze zene.3-4 zene su izvodili u Dom i tamo silovali. Bilo je zene koje su 3-4 puta za noc izlazile. Jedna mlada zena imala je dvoje male djece. Nju su najvise izvodili i jednom je zaplakala i molila da je ostave jer su joj djeca spavala u krilu. On se izderao na nju i rekao da da djecu drugim zenama. Cetvrti dan je dosao autobus i kombi i ja sam, srecom, sjela u kombi sa jos petnaestak zena.
To su bili srbijanci-procjena po naglasku, rekli su da ce nas samo prevesti do skole. Bili su komplet naoruzani i medzu njima bili su najgori sa crnim sesirima putem su tukli sve muskarce. Tjerali su nas da se odreknemo svoje vjere i da pismeno predzemo na srpsku vjeru (pravoslavnu).
Napomena: uhapsena sam kao paraplegicar.

[Podrinjac]

#16385

jeli to taj policajac sto puca iz skorpijona na slici?

[Mare]

#16389

Jeste.

[detektiv]

#16690

[b]IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Drugi dio

STRADANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU[/b]

Izrazi mrznje, koji su se prije rata ocitovali prema Muslimanima i rijecima i postupcima, dobili su najuzasniju, najkrvaviju i najdivljackiju potvrdu u Drugom svjetskom ratu, posebno u jesen 1941. godine.

Kad jugoslovenska kraljevska vojska jos nije bila posve ni odlozila oruzje u proljece 1941. bilo je u rogatickom (posebno borickom) kraju pojedinacnih napada na Muslimane. U tim aprilskim danima jedna grupica regularnih vojnika (oficira i podoficira) ubili su mladica Arifa Sehovica iz sela Tocinoika. Taj mladic od 18 godina ubijen je, bez ikakva povoda, u Godomiljskom polju nize Sjeverska. Citajuci o putu izdaje cetnickog vodje Draze Mihajlovica poslije kapitulacije jugoslovenske vojske 1941. godine i procitavsi da je u proljece 1941. godine na svom putu za Ravnu Goru prosao kroz Sjeversko, saznao sam tako da je on sigurno tada ubio pomenutog mladica Arifa Sehovica. To je bila prva “zrtva fasistickog terora” u nasem kraju, prije nego li su i ustase pocele sa svojim divljanjem i zlocinackom rabotom.

IDE NIKOLJ – IDE TURSKI POKOLJ

Kada je cetnicima uspjelo da slome, slabo organiziran otpor ustasa, zandarma i milicije – tada je bivsi zandarmerijski major, a sada cetnicki vojvoda, Jezdimir Dangic u svom govoru na Lijesci kod Borika rekao: “Kuda cetnicka noga prodje, tu mora i trava da sagori, a nekamo li muslimanska kuca. Nasa osveta nece birati ko je ustasa, a ko nije. Za nas je svaki Musliman ustasa. Samo guzi li se (klanja li) ustasa je!”

Ove Dangiceve rijeci potvrdio je kao svjedok na sudjenju Dangicu i partizanski borac, Milorad Coric iz Sjeverska.

Prezivjeli pricaju da je te jezive jeseni u istocnoj Bosni opci pokolj Muslimana prethodno najavljivan pjesmama (pjevanjem) cetnika: “Ide Nikolj, ide turski pokolj”, jer je zbilja o pravoslavnom prazniku Sv. Nikoli pocelo masovno ubijanje muslimanskog zivlja i paljevina muslimanskih sela. Suvisno je napominjati da su najprije Muslimani bili opljackani do gole koze, da je prilikom pljacki i iznudjivanja zlata i nakita bilo strahovitog terora i mucenja, koje bi se u slucaju opisa moglo samo umanjeno prikazati.

Moje rodno selo Godomilje je jedno od onih sto su najteze stradala u tom kraju. Da bi se dobila jasna predodzba o velicini stradanja tog sela, ici cemo od kuce do kuce pojedinih domacinstava i navesti broj ubijenih i broj prezivjelih iz svake obitelji.

GORNJE GODOMILJE

1/Kuca i obitelj Zige Vejsila:
Poubijani: zena (starica) Ajsa, kcerka (djevojka) Hadzira (strahovito mucena, sva izbodena bajunetama), jedno malo unuce od sina Sahmana, tek prohodalo, sin Sahman, te sina Ejub (ustasa) nestao.
Rat prezivjeli: Stari Vejsil i sinovi mu Sahman i Nazif. Sahman, nevin denunciran od Srba – ubijen odmah iza rata. Nazif obnovio porodicu (obitelj), a stari Vejsil, obhrvan tugom i staroscu umro 1952. godine. Sahmanova zena se preudala.
U toj obitelji je:
poubijano 5 clanova, 3 muskih i 2 zenskih.
prezivjelo: 3 clana, 2 muska i 1 zensko.
Poubijani clanovi su svi iskasapljeni !

2/ Obitelj Zige Hakije:
Ubijen domacin Hakija i kci Behka*/. Ostala ziva zena Musa i sin Hamza, koji je obnovio porodicu. Dakle: poubijano 2 (ili 3) clana, prezivjelo 2 clana.

3/ Obitelj Zige Ohrana:
Pobijena cijela obitelj: domacin Ohran (poginuo u borbi), zena mu Naza, kci Emina, sin Mujo i jos jedno malo dijete (ime? Poubijani: 2 muska i 3 zenska clana – svega 5 clanova- Dakle cijela obitelj !

4/Obitelj Hodzica Adema:
Pobijena cijela obitelj od 6 clanova: domacin Adem, zena mu (ime?), sinovi Adil i Ahmet (djecaci), te kceri – djevojcice, Emina i Fatima- Dakle 3 muska i 3 zenska clana- ukupno 6 clanova. Obitelj sasvim unistena, ognjiste ugaseno !

5/ Obitelj Hodzic Sulje:
Osim domacina Sulje, svi ostali clanovi obitelji poubijani i to: stara nena Rumsa (starica od preko 100 godina), majka Esma, braca Edhem, Meho i Osman; te zena Dzehva s djecom: Nafila (5 godina), Esma (4 godine), Hasib (3 godine), i Agan (2 godine)- Pobijeno 5 muskih i 5 zenskih clanova obitelji.
Ostao jedino domacin Suljo, koji je obnovio domacinstvo.

6/ Obitelj Hajdarovica Sulejmana
Osim domacina Sulejmana, poubijani svi ostali clanovi obitelji: Supruga Naza, kcerka- djevojcica Hasiba, mali sin (dijete) Ibrahim i jos jedno dijete- odojce (ime?). Zatim, rodjak Nurija, kao gost obitelji, te stara tetka Hankija Barimac (ciji je muz Dedaga ubijen 1914.), starica od 80 godina.
Poubijano svega 6 clanova obitelji: 2 muska clana i 4 zenska clana.

7/ Obitelj Hodzic Dervisa:
Poubijani su: Supruga Hasiba, sin Ramiz od 4 godine i kci Rahima od 2 godine. Svega 3 clana.
Ostali zivi: Domacin Dervis i brat mu Saban. Dervis se ugusio plinom 1944. u Sarajevu, a Saban se nije nikada vratio u rodno selo Godomilje.

8/ Obitelj Hodzic Ibrisima:
Ubijena zena mu Hatema, a Ibrisim naprasno umro u proljece 1942. god. tj. presvisnuo od tuge kada je nasao zenu Hatemu, svu iznakazenu i zakopanu u djubriste. Ibrisim je u prvoj grupi mjestana Godomilja stigao na zgariste i razbojiste i vidio prizor.
Ibrisim i Hatema nisu imali djece (2 clan

9/ Obitelj Hodzic M. Mustafe:
Poubijani: Stari domacin, 90- godisnjak, Mula Mustafa (bacen ziv u plamen zapaljene zandarmerijske postaje na Sjeversku, zajedno s bratom mu Becirom), sinovi mu: Hamed, Sulejman i Jusuf, kcerka Ajsa, snaha Hajra i malo musko unuce (ime?). Poubijano, dakle 7 clanova obitelji- 5 muskih clanova i 2 zenska. Prezivjela jedino kcerka Zejna, koja je iskocila kroz prozor i uspjela pobjeci u selo Osovo.

10/ Obitelj Hodzic Mehmeda:
Pobijeno svih 7 clanova obitelji i to: domacin Mehmed, supruga Osmana, sinovi: Hasan, Hasib i Camil, kcerka Halima i jos jedno zensko dijete.
Obitelj potpuno unistena !

11/ Obitelj Hodzic Zejnil ef. :
Pobijeni: domacin Zejnil ef. , brat mu Becir (75- godisnji starac, bacen u plamen zapaljene zandarmerijske stanice na Sjeversku i ziv spaljen), sin Abdulah ef. (ubijen u Foci) i kcerka Emina, snaha Hajra, unuka Dervija (od 4 godine), te unuci Salih (3 godine) i Salem (od 1 godinu). Pobijeno 8 clanova= 5 muskih i 3 zenska.
Osim njih, s njima je ubijena sestra Zejnila ef. stara Mejra Uzicanin, koja je pobjegla iz sela Dumanjica, koje je prvo spaljeno i unisteno. Kazu, da je ta, moja tetka (oceva mi sestra) krvnicki ubijena – sva iskasapljena, a imala je preko 70 godina.
Iz te nase obitelji ostao jedino ziv sin Zejnil efendije, Ibrahim (pisac ovih redaka), koji se tada nalazio u Sarajevu.

12/ Obitelj Hodzic Huse:
obijeni: domacin Huso i brat mu Avdo (pobijeni u Foci), Husin sin Ibro, Avdina zena Habiba, Avdin sin Avdija (3 godine), te jos jedno malo dijete – odojce (ime?), zatim sestra im Serifa (dusevni bolesnik)- Svega 6 clanova, 4 muska i 2 zenska. Jedino se sin Husin Azem spasio bijegom iz zapaljene kuce. Ranjen u nogu, pobjegao u Osovo, a zatim u Sarajevo.

13/ Obitelj Hodzic Abida:
Abid poginuo junacki u obrani sela, a zena mu, Merka ubijena na kucnom pragu. Djece nisu imali. Obitelj, dakle, unistena- ognjiste ugaseno !

14/ Obitelj Hodzic Asima:
Ubijena mu stara nena (Pasa) od 78 godina, majka Temima, a tri sestre i dva brata, kao i Asim, ostali u zivotu, zahvaljujuci uspjelom bjegu u selo Satorovice, gdje su partizani, koliko su mogli zasticivali muslimanski zivalj. Ubijeno 2 zensko a 6 prezivjelo.

15/ Obitelj Hodzic Adila:
Pobijeni: zena Halima, kcerka Ifeta, sin Hilmo (7 god.), Adila (6 god.), Esad (5 god.), Derva (4 god.), Mula (3 god.), Emka (2 god.) i odojce Bjelka.
Prezivio Adil i bratic mu Hamdo.

16/ Obitelj Hodzic Rifeta:
oubijani: stara Rifetova majka Zlatija, supruga Hasiba, kcerka Raska (4 god.) i jedno malo dijete (ime?). Prezivjelo jedino domacin Rifet i sestra mu Rifa (ubijeno 4 zenska clana)

17/ U mahali Gornje Godomilje jedino je Obitelj Zige Age “ostala citava”, bez ijednog poginulog clana: domacin Ago, stara majka mu Fata, zena Fiza, te sinovi Meho, Avdija i jos jedno dijete (ime?) Ta se obitelj spasila pravovremenim bijegom u Rogaticu kod rodbine 6- clanova.

Sve zrtve cetnickih zlodjela u selu Gornjem Godimilju poubijane su nozevima, a zatim spaljivane u zapaljenim kucama. Koji lesevi nisu spaljeni, zakopani su u djubriste. Iz pusaka su ubijani jedino oni koji su pokusali pobjeci.

KRVAVA STATISTIKA GORNJEG GODOMILJA:

Poubijano muskih clanova ukupno 44
Poubijano zenskih clanova ukupno 48

– starijih od 60 godina 11
-poubijano djece od 5- 15 godina 14
-poubijano djece do 5 godina 27

POUBIJANO SVEGA- ZITELJA 92
PREZIVJELO SVEGA- ZITELJA 25

DONJE GODOMILJE
Donja Mahala (Godomilje) mi je svakako manje poznata od Gornje, zato je moguce da u statiscici poubijanog ziteljstva tu malo i pogrijesim- no ta moguca pogreska u ukupnom zbroju ne moze biti veća od 4- 5 osoba.

1/ Obitelj Bogilovica Ibre:
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Ibro i zena mu zvana Mednolucka, braca mu Omer i Hasan, Hasanova zena Ajka i sinovi Mujo i Numo, te jos jedno dijete (ime?). Ukupno poubijano 7 clanova- 5 muskaraca i 2 zene. Cijela obitelj zatrvena, ognjiste ugaseno. Domacin Ibro se izvjesno vrijeme sakrivao u Zepi i promrzao noge. Ali su ga lesinari uhvatili i zaklali na lesinarski nacin.

2/ Obitelj Setica Ahmedbega:
Osim domacina Ahmedbega poubijani su svi ostali clanovi obitelji: stara Ahmedbegova majka Omerbegovica, zena- supruga domacina Ahmedbega (Ahmedbegovica), njihove kceri: Bisera, Djulesma i Makbula- dakle poubijano 5 clanova obitelji, i to svi zenski !!!!!

3/ Obitelj Bogilovica Agana:
Jos jedno ugaseno ognjiste- domacin Agani zena mu Pasa, bracni par bez djece, oboje ubijeni. Agan zaklan medju prvima u selu “na cjepalu pred kucnim vratima”. Dakle, ubijeno 2 clana obitelji.

4/ Obitelj Bogilovic Zajke:
Uglavnom zatrvena cijela obitelj, jer osim stare majke, 80- godisnje Murije, koja je umrla odmah uza rata, poubijana cijela porodica: domacin Zajko, zena mu i 2 malodobne djece- ukupno 4 clana obitelji.

5/ Obitelj Bogilovica Hakije:
Domacin Hakija, zena mu i 2 djece – 4 clana. Jedino jedan sincic ostao ziv cudesnim bjegom iz zapaljene kuce.

6/ Obitelj Bogilovica Muhameda:
Poubijani svi clanovi brojne obitelji: domacin Muhamed, braca mu Hamid i Rasim (zaklani pred samom dzamijom). Muhamedova zena Djulka, sin Asim i jos dvoje (2) male Muhamedove djece, te 2 Hamidove djece. Dakle, sa sestrom im Nazifom, unistena cijela obitelj od 10 clanova.

7/ Obitelj Bogilovica Jusufa:
Poubijani svi clanovi obitelji. Jos jedna zatrvena obitelj: domacin Jusuf, zena Djula, sin Pasan i jos 2 male djece 5 clanova.

8/ Obitelj Bogilovic Zulfe:
Jos jedna uništena obitelj !!!! poubijani: domacin Zulfo sa zenom i 3 djece- ukupno 5 clanova.

9/ Obitelj Bogilovic Sejfe:
Osim domacina Sejfe, poubijani svi clanovi obitelji: zena mu (supruga), kcerke Hajra, Murija i Dzevahira i jos jedno malo dijete (ime?). Dakle, ukupno 5 clanova obitelji. Svi zenski !!!!! Djevojka Murija ubijena na najgrozniji nacin, kakav je tesko zamisliti. Iskasapljena je nozevima , nakon sto su joj predhodno odsjecene obje ruke.

10/Obitelj Bogiloviaa Abida:
Jos jedna zatrvena obitelj, jos jedno ugaseno ognjiste. Poubijani: stari Abid (oko 80 god.), zena mu od oko 75 god., sin Huso i zena mu, te jedno malo dijete. Dakle, 6 clanova. Huso ubijen u Zepi kao “ustaša” od strane partizana. Ubijena jos Abidova kcerka zv, Cura, djevojka.

11/ Obitelj Bogilovica Avde:
Domacin Avdo, inace teski invalid, i zena mu. Oboje zaklani. Nisu imali djece. Jos jedno u krvi ugaseno ognjiste.

12/ Obitelj Bogilovica Sulje:
Stari Suljo i zena mu ubijeni. Sinovi, Nedzib i Adil ostali na zivotu i obnovili domacinstva. Sulju i zenu mu cetnici- lesinari odveli na Bukovik (s jos nekim rodjacima iz Zimica) i tu ih na Bukoviku, na okrutan nacin poubijali.
Sin Adil im je uredio i ogradio grobove na Bukoviku. Ubijeno 3 clana obitelji.

13/ Obitelj Bogilovica Muje:

Domacina Muju i njegovu suprugu, te njihova djeca: kcerke Fata, Pemba i jos jedna (ime?), sin Murat, te jos jedno malo dijete. Zatim, brat Adem i zena mu Sulejmana s dvoje djece (2), te druga nevjesta- snaha, zena brata Salke i (1) dijete. -Dakle, u toj obitelji poubijano je 13 članova. Preživjeli samo braca Salko i Asim. Salko je presvisnuo od tuge i umro ubrzo po dolasku na krvnicko razbojiste i zgariste, nekada velikog sela, Godomilja. Asim je obnovio domacinstvo.

14/ Obitelj Bogilovica Mehe: (Osmanovog)
Ubijena mu dva mladja brata= 2 clana.

15/ Samohrana udovica iza umrlog Bogilovic Becira ubijena= 1 clan.

16/ Obitelj Bogilovic Hasiba:
Domacin Hasib poginuo negdje u vojsci. Ostala mu na zivotu zena s troje djece. Spasili se bijegom.

17/ Obitelj Bogilovic Camila:
Osim domacina Camila i sina mu Hamze, poubijani svi ostali clanovi brojne obitelji: zena- supruga, Camilova, sinovi: Edhem, Nazif, Hilmo, i jos 2 mala djecacica (imena?). Dakle, pobijeno 5 sinova sa starom majkom. Stari Camil je ubrzo umro od tuge (srcanih napada), a sim mu Himzo obnovio obitelj. Poubijano 6 clanova.

18/ Obitelj Bogilovic Ademage:
Zatrvena cijela o bitelj: Stari 90- godisnjak Ademaga, isto toliko stara mu supruga, sinovi: Alija, Mujo i Emin, kceri: Dervisa i Almasa- svi poubijani na domacem ognjistu, osim Alije, koji je junacki poginuo u prvoj borbi s cetnicima.
Dakle, unistena obitelj od 7 članova i ognjiste zauvijek ugaseno.

19/ Obitelj Bogilovic Mehe:
Uglavnom ostala na zivotu cijela obitelj od 8 članova. Jedino ubijen Mehin brat Ibro poslije oslobodjenja, kao zandarm (oruzanik).

20/Bogilovic Haso (Hasanov):
Jedina obitelj iz Donjeg Godomilja, koja je ostala “čitava” bez gubitaka 4 clana, zahvaljujuci bijegu u “Zepu”.

21/ Barimac Muhamed:
Ubijen domacin Muhamed i sestra mu (djevojka) Sadika. Muhamed nije bio ozenjen, a niti mu je sestra bika udata. Zivjeli sami. Dakle, jos jedna obitelj unistena (2 clana)

22/ Barimac Omer:
Poubijani svi clanovi obitelji: Domacin Omer, njegova zena i 2 (dvoje) djece (4 clana). Dakle, cijela obitelj unistena- zatrvena.

23/ Obitelj Barimca Avdage:
Stari (80 godina) Avdaga i zena mu ubijeni. Zivjeli sami. I ta obitelj unistena (2 clana). Kcerka im Pasa bila udata za Agana Bogilovica i s njime ubijena (vidi redni broj obitelji 3.)

24/ Obitelj Barimca Osmana*/
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Osman sa zenom, sin Hasan i jos dvoje malodobne djece (5 clanova). Ognjiste ugaseno.

25/ Obitelj Barimca Abida*/:
Ubijena zena i 3 djece. Ostao ziv jedino domacin Abid, koji je obnovio obitelj. Abid je jedini prezivjeli potomak velike porodice Barimaca u Godomilju i on je spasio prezime Barimac da ne bude sasvim nestalo tj. iskorijenjeno.

26/ Obitelj Salihage Glavace:
Unistena cijela brojna i ugledna obitelj Glavaca. Stari stogodisnjak Salihaga i sinovi mu: Mehaga, Omer, Hasan i Mujo sa 3 zene. Jedino je Omerova zena izbjegla pogibiju. Zatim su poubijani Mehagini sinovi: Ibro, Alija, i jos dvoje malodobnika. Mujin sin Osman i malodobna kcerkica i jedno odojce u kolijevci. Dakle, prigodom masakra cetnici- kanibali poubijali su 14 clanova obitelji, a sin Mehagin, Ibro ubijen, kao 18- godisnjak mladic, nakon oslobodjenja (jer je poznavao neke krvnike), pa je s njegovim pogubljenjem potpuno unistena familija Glavaca i nestalo toga prezimena.

27- 30/ U zaseoku Podljutaci, bile su 4 obitelji (kuce) Bogilovica, gdje je poubijano 7-8 osoba, mahom zenskih.

Evo dakle, jezive i tuzne statistike Donjeg Godomilja:

Poubijano muskih zitelja: 68
Poubijano zenskih zitelja: 66
Poubijano djece: 44
Ukupno: 134 osoba
Prezivjelih SVEGA: 30 osoba

Dakle, manje od 1/5 prezivjelih.

U cijelom selu Godomilju poubijano:

muških zitelja odraslih 112
zenskih zitelja odraslih 114
Svega odraslih: 226

Poubijano djece: 86

Poubijano svega zitelja: 226
Svega prezivjelih: 55

U selu Godomilju, koje je izgleda manje stradalo od Stare Gore i Zivaljevica, gdje su celjad vecinom ziva spaljivana, da napomenemo jos i ovo: Tu je (u Godomilju) potpuno unisteno 21 obitelj, tj. poubijani svi clanovi, a u 14 obitelji ostao je ziv samo po jedan clan.

[Mare]

#17099

Na podrucju Gornjeg Podrinja otkriveno 56 masovnih grobnica

Na podrucju sest opstina Gornjeg Podrinja, Foci, Visegradu, Rudom, Cajnicu, Gorazdu i Rogatici, otkriveno je ukupno 56 masovnih grobnica s posmrtnim ostacima 873 zrtve, od kojih su 99,9 posto bili Bosnjaci, dok nije pronadzena nijedna masovna grobnica s posmrtnim ostacima osoba srpske nacionalnosti, izjavio je predsjedavajuci Federalne komisije za trazenje nestalih Amor Masovic.

Prema njegovim rijecima, nadzeni su samo pojedinacni grobovi u kojima su ukopani Srbi.

Masovic je na okruglom stolu o temi « Zlocini u Gornjem Podrinju 1992-96: Istine i lazi » u Sarajevu rekao da je u pojedinacnim, zajednickim i masovnim grobnicama otkriveno ukupno 1.506 zrtava bosnjacke nacionalnosti, koje su prethodno bile evidentirane kao nestale.

Medzutim, to je samo 43 posto od ukupnog broja nestalih Bosnjaka na podrucju Gornjeg Podrinja, koji, prema evidenciji Drzavne komisije za trazenje nestalih, iznosi 3.450.

Autor: ONASA

[Mare]

#17106

Na podrucju Gornjeg Podrinja otkriveno 56 masovnih grobnica

Na podrucju sest opstina Gornjeg Podrinja, Foci, Visegradu, Rudom, Cajnicu, Gorazdu i Rogatici, otkriveno je ukupno 56 masovnih grobnica s posmrtnim ostacima 873 zrtve, od kojih su 99,9 posto bili Bosnjaci, dok nije pronadzena nijedna masovna grobnica s posmrtnim ostacima osoba srpske nacionalnosti, izjavio je predsjedavajuci Federalne komisije za trazenje nestalih Amor Masovic.

Prema njegovim rijecima, nadzeni su samo pojedinacni grobovi u kojima su ukopani Srbi.

Masovic je na okruglom stolu o temi « Zlocini u Gornjem Podrinju 1992-96: Istine i lazi » u Sarajevu rekao da je u pojedinacnim, zajednickim i masovnim grobnicama otkriveno ukupno 1.506 zrtava bosnjacke nacionalnosti, koje su prethodno bile evidentirane kao nestale.

Medzutim, to je samo 43 posto od ukupnog broja nestalih Bosnjaka na podrucju Gornjeg Podrinja, koji, prema evidenciji Drzavne komisije za trazenje nestalih, iznosi 3.450.

Autor: ONASA

[detektiv]

#17280

IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Treci dio

DOBA IZMEDJU DVA RATA

Vrijeme izmedju dva svjetska rata proteklo je u istocnoj Bosni, kao i drugdje, uglavnom u poznatim opcim prilikama i opcoj situaciji. Prve poratne godine (1918-1923.) bile su izuzetno najteze za Muslimane, kojima je bilo opasno i kretati se, zbog muckih napada-zasjeda i busija-od strane pravoslavnih Srba. Bilo je nerijetkih slucajeva premlacivanja pa i ubijanja Muslimana iz busije ili na prevaru “na vjeru”.

Kradje i pljacke stoke od bogatijih Muslimana nisu bile rijetke, tako da su neka muslimanska sela bila prisiljena organizirati nocne straze. U mom rodnom selu Godomilju (Rogatica) su 1922. godine pokradeni konji od Hodzica Adema i od udovica Pase i Hankije Barimac (ciji su muzevi, Mujaga i Dedaga, zajedno s bratom Salkom i jos trojicom Godomiljaca pobijeni 1914.g.) Tek kada su se neki pravoslavni Srbi u Godomilju medjusobno posvadjali kasnije (1927.g.) prokazani su kradljivci tj. Nikola Djeric sin Mire i Mare i Jovo Salic oba iz Godomilja. Konje su prodali u Bajinoj Basti.

Iako su kradje, pljacke i otvoreni napadi na Muslimane kasnije (od 1925.) postali rjedji, ostala je i dalje mrznja na Muslimane, koja se ocitovala svakom pogodnom prilikom i svakim povodom-kao sto su politicki izbori, zborovi, vjerski skupovi itd. Dobro sam upamtio tri takva napada na Muslimane, koja su bila sirih razmjera i veoma ozbiljna.

Negdje u godinama 1926/27. bio je neki mjesoviti skup na Sjeversku kod Godomilja. Ne znam povodom cega je bio taj skup (je li politicki?). Srbi su na tom skupu bili u ogromnoj vecini. Bezobrazno su iskoristili tu svoju brojcanu nadmoc i masovno napali na Muslimane drvljem i kamemjem i rastjerali ih. Poginulih nije bilo. Slicno se desilo prilikom famoznih “petomajskih izbora” (5. svibnja) 1935. na birackom mjestu kod crkve na Borici. Muslimani su i tu bili u velikoj brojcanoj manjini, sto su Srbi bezobrazno iskoristili i napali ih drvljem i kamenjem. Iako brojcano daleko slabiji Muslimani su tu pruzili junacki otpor i upustili se u tucu. Hrabri Satorovci i Starogorci, predvodjeni starim junacinom Alijom Oprasicem i vjestim mejdandzijom, Mujom Hodzicem, dugo su se opirali i mudro se povlacili pred nadmocnom masom, i tako se izvukli zdravi i citavi.

Sramni dogadjaj masovnog napada srpskih seljaka na muslimanske radnje i domove, na pravoslavno preobrazenje, u Rogatici 1936.g. ostace i u povijesti zabiljezen-i u istinitom i u laznom prikazu. Istinito ga je registrirala ondasnja muslimanska stampa (“Novi Behar”, “Muslimanska Svijest” i dr.), a lazno je zabiljezen (opisan) u “Monografiji Rogatice” I izdanje, iz pera Veselina Kosorica. Taj sramni ispad srpskih seljaka poceo je na podsticaj cuvenog srpskog nacionaliste sovena i kasnijeg cetnickog vojvode Dobrosava Jevdjevica. To se dogodilo u ponedjeljak popodne, na Preobrazenje 1936. godine. Kada su muslimanski seljaci napustili grad Rogaticu i razisli se kucama, srpska pravoslavna rulja krenula je od crkve kao lavina uz divlje urlike i prostacku psovku i kroz carsiju razbijajuci stakla na muslimanskim radnjama i domovima. Zandarmi i policija su bili nemocni da bez upotrebe oruzja zaustave rulju. Kada je bezumna rulja nasrnula i na zandarme i policajce, oni su poceli pucati u masu. Ubijena su tri srpska seljaka, i to: Milan Bojat iz Stare Gore (zaselak Grbavica), Radoje (prezime sam zaboravio) iz Stavnja i jos jedan, cije ni ime ni prezime ne znam. Prvopomenuti Milan Bojat je bio poznati kavgadzija i napadac na usamljene Muslimane, na nemocne i na starce.

Ubrzo iza toga dogadjaja (19.VIII 1936.) u Rogatici jedne noci planuli su stogovi sijena u rogatickom polju, koji su bili vlasnistvo Jamakovica (naravno Muslimana). Kada smo vec spomenuli paljevinu sijena Jamakovica, da odmah kazemo da ta paljevina nije usamljen slucaj. I te kako je bilo vise slucajeva slicnih paljevina muslimanskih stogova i drugih objekata, koje sam ja dobro zapamtio.

Godine 1935. zapaljena je izletnicka kuca Ibrahimage Zimica na njegovim pasnjacima i livadama u Dumasevinama kod srpskih sela Brankovica. Kuca je sve do te godine bila osigurana kod osiguravajeceg dustva. I bas te godine nije uplacena godisnja premija (rata) osiguranja, zbog cega Ibrahimaga Zimic nije mogao naplatiti ni osiguranje kod osiguravajuceg drustva.

Nekako bas u tim godinama (1934-36.) srpski seljaci iz Brankovica ukrali su, od Ibrahimage Zimica, vola s pasnjaka u Dumasevinama. Kradljivac je uhvacen i dva-tri dana je kroz sela nosao o vratu volovsku glavusu pred zandarmerijskom patrolom.

Godine 1938. srpski seljaci iz Brankovica iskoristili su jedan svoj brojniji skup (od 50 do 100 njih) i napali usamljenog seljaka Muslimana, Aliju Oprasica i naprosto ga lincovali zatrpali kamenicama. Junacki Alija je odmah, nakon prvog jakog udarca kamenom, kojim ga je gadjao Dusan Perendija, odgovorio hicem iz pistolja i tu na mjestu ubio Dusana Perendiju. Do dva-tri dana iza ovoga dogadaja zapaljeni su stogovi sijena i slame Muslimana Oprasica.

Zapamtio sam i neke slucajeve paljevina i rusenja muslimanskih ograda (plotova). To se desilo mojim komsijama i rodjacima, Abidu Hodzicu, Ademu Hodzicu, te jos nekima u godinama 1928-1931.

NEMILA SJECANJA IZ DJETINJSTVA

Djecija dusa je najcisca i najnevinija. Ona je takva sve dotle, dok je netko ne zanecisti i uprlja mrznjom i zlobom. Zbog toga smatram vaznim ovdje obnoviti neka svoja sjecanja iz djetinjstva koga se ticu odnosa (ponasanja) srpske djece spram nama, muslimanskoj djeci, u osnovnoj skoli u cobanskom (pastirskom) zivotu. Iskreno receno, nemam mnogo lijepih sjecanja i uspomena iz druzenja sa srpskom djecom u skoli i cobanluku, jer su nas srpska djeca jako mrzila i tu mrznju ispoljavala svakom prilikom. To su cinili uvijek kada su bili brojniji i jaci. U osnovnoj skoli u Borikama vazda su bili brojniji 5-6 puta. Nista nam nije bilo draze nego kad bi nasi skolski drugovi, Srbi, pokazali se dobrocudnim i pristali da se s nama drugarski igraju. Ali, mrznja i ispadi, napadi i psovke, kojima su nas srpski drugovi cesto obasipali, ostali su mi duboko urezani u pamcenje. Od njih sam najprije cuo i zapamtio podrugljeve i uvredljive srokove, koje su nam cesto izvikivali: “Oj Turcine celavi, sto te Svabo prevari, svu ti Bosnu pregazi!” -“Oj Turcine repati, kada li ces krepati”? ”Tesko onoj lopati, koja ce te kopati”! ”Tesko onoj ruci, koja ce te vuci”! -“Moj Turcine za nevolju kume, ne kumim te sto ja nemam kuma, vec te kumim da ti kozu zgulim!” itd.itd.

[detektiv]

#17285

IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Treci dio

DOBA IZMEDJU DVA RATA

Vrijeme izmedju dva svjetska rata proteklo je u istocnoj Bosni, kao i drugdje, uglavnom u poznatim opcim prilikama i opcoj situaciji. Prve poratne godine (1918-1923.) bile su izuzetno najteze za Muslimane, kojima je bilo opasno i kretati se, zbog muckih napada-zasjeda i busija-od strane pravoslavnih Srba. Bilo je nerijetkih slucajeva premlacivanja pa i ubijanja Muslimana iz busije ili na prevaru “na vjeru”.

Kradje i pljacke stoke od bogatijih Muslimana nisu bile rijetke, tako da su neka muslimanska sela bila prisiljena organizirati nocne straze. U mom rodnom selu Godomilju (Rogatica) su 1922. godine pokradeni konji od Hodzica Adema i od udovica Pase i Hankije Barimac (ciji su muzevi, Mujaga i Dedaga, zajedno s bratom Salkom i jos trojicom Godomiljaca pobijeni 1914.g.) Tek kada su se neki pravoslavni Srbi u Godomilju medjusobno posvadjali kasnije (1927.g.) prokazani su kradljivci tj. Nikola Djeric sin Mire i Mare i Jovo Salic oba iz Godomilja. Konje su prodali u Bajinoj Basti.

Iako su kradje, pljacke i otvoreni napadi na Muslimane kasnije (od 1925.) postali rjedji, ostala je i dalje mrznja na Muslimane, koja se ocitovala svakom pogodnom prilikom i svakim povodom-kao sto su politicki izbori, zborovi, vjerski skupovi itd. Dobro sam upamtio tri takva napada na Muslimane, koja su bila sirih razmjera i veoma ozbiljna.

Negdje u godinama 1926/27. bio je neki mjesoviti skup na Sjeversku kod Godomilja. Ne znam povodom cega je bio taj skup (je li politicki?). Srbi su na tom skupu bili u ogromnoj vecini. Bezobrazno su iskoristili tu svoju brojcanu nadmoc i masovno napali na Muslimane drvljem i kamemjem i rastjerali ih. Poginulih nije bilo. Slicno se desilo prilikom famoznih “petomajskih izbora” (5. svibnja) 1935. na birackom mjestu kod crkve na Borici. Muslimani su i tu bili u velikoj brojcanoj manjini, sto su Srbi bezobrazno iskoristili i napali ih drvljem i kamenjem. Iako brojcano daleko slabiji Muslimani su tu pruzili junacki otpor i upustili se u tucu. Hrabri Satorovci i Starogorci, predvodjeni starim junacinom Alijom Oprasicem i vjestim mejdandzijom, Mujom Hodzicem, dugo su se opirali i mudro se povlacili pred nadmocnom masom, i tako se izvukli zdravi i citavi.

Sramni dogadjaj masovnog napada srpskih seljaka na muslimanske radnje i domove, na pravoslavno preobrazenje, u Rogatici 1936.g. ostace i u povijesti zabiljezen-i u istinitom i u laznom prikazu. Istinito ga je registrirala ondasnja muslimanska stampa (“Novi Behar”, “Muslimanska Svijest” i dr.), a lazno je zabiljezen (opisan) u “Monografiji Rogatice” I izdanje, iz pera Veselina Kosorica. Taj sramni ispad srpskih seljaka poceo je na podsticaj cuvenog srpskog nacionaliste sovena i kasnijeg cetnickog vojvode Dobrosava Jevdjevica. To se dogodilo u ponedjeljak popodne, na Preobrazenje 1936. godine. Kada su muslimanski seljaci napustili grad Rogaticu i razisli se kucama, srpska pravoslavna rulja krenula je od crkve kao lavina uz divlje urlike i prostacku psovku i kroz carsiju razbijajuci stakla na muslimanskim radnjama i domovima. Zandarmi i policija su bili nemocni da bez upotrebe oruzja zaustave rulju. Kada je bezumna rulja nasrnula i na zandarme i policajce, oni su poceli pucati u masu. Ubijena su tri srpska seljaka, i to: Milan Bojat iz Stare Gore (zaselak Grbavica), Radoje (prezime sam zaboravio) iz Stavnja i jos jedan, cije ni ime ni prezime ne znam. Prvopomenuti Milan Bojat je bio poznati kavgadzija i napadac na usamljene Muslimane, na nemocne i na starce.

Ubrzo iza toga dogadjaja (19.VIII 1936.) u Rogatici jedne noci planuli su stogovi sijena u rogatickom polju, koji su bili vlasnistvo Jamakovica (naravno Muslimana). Kada smo vec spomenuli paljevinu sijena Jamakovica, da odmah kazemo da ta paljevina nije usamljen slucaj. I te kako je bilo vise slucajeva slicnih paljevina muslimanskih stogova i drugih objekata, koje sam ja dobro zapamtio.

Godine 1935. zapaljena je izletnicka kuca Ibrahimage Zimica na njegovim pasnjacima i livadama u Dumasevinama kod srpskih sela Brankovica. Kuca je sve do te godine bila osigurana kod osiguravajeceg dustva. I bas te godine nije uplacena godisnja premija (rata) osiguranja, zbog cega Ibrahimaga Zimic nije mogao naplatiti ni osiguranje kod osiguravajuceg drustva.

Nekako bas u tim godinama (1934-36.) srpski seljaci iz Brankovica ukrali su, od Ibrahimage Zimica, vola s pasnjaka u Dumasevinama. Kradljivac je uhvacen i dva-tri dana je kroz sela nosao o vratu volovsku glavusu pred zandarmerijskom patrolom.

Godine 1938. srpski seljaci iz Brankovica iskoristili su jedan svoj brojniji skup (od 50 do 100 njih) i napali usamljenog seljaka Muslimana, Aliju Oprasica i naprosto ga lincovali zatrpali kamenicama. Junacki Alija je odmah, nakon prvog jakog udarca kamenom, kojim ga je gadjao Dusan Perendija, odgovorio hicem iz pistolja i tu na mjestu ubio Dusana Perendiju. Do dva-tri dana iza ovoga dogadaja zapaljeni su stogovi sijena i slame Muslimana Oprasica.

Zapamtio sam i neke slucajeve paljevina i rusenja muslimanskih ograda (plotova). To se desilo mojim komsijama i rodjacima, Abidu Hodzicu, Ademu Hodzicu, te jos nekima u godinama 1928-1931.

NEMILA SJECANJA IZ DJETINJSTVA

Djecija dusa je najcisca i najnevinija. Ona je takva sve dotle, dok je netko ne zanecisti i uprlja mrznjom i zlobom. Zbog toga smatram vaznim ovdje obnoviti neka svoja sjecanja iz djetinjstva koga se ticu odnosa (ponasanja) srpske djece spram nama, muslimanskoj djeci, u osnovnoj skoli u cobanskom (pastirskom) zivotu. Iskreno receno, nemam mnogo lijepih sjecanja i uspomena iz druzenja sa srpskom djecom u skoli i cobanluku, jer su nas srpska djeca jako mrzila i tu mrznju ispoljavala svakom prilikom. To su cinili uvijek kada su bili brojniji i jaci. U osnovnoj skoli u Borikama vazda su bili brojniji 5-6 puta. Nista nam nije bilo draze nego kad bi nasi skolski drugovi, Srbi, pokazali se dobrocudnim i pristali da se s nama drugarski igraju. Ali, mrznja i ispadi, napadi i psovke, kojima su nas srpski drugovi cesto obasipali, ostali su mi duboko urezani u pamcenje. Od njih sam najprije cuo i zapamtio podrugljeve i uvredljive srokove, koje su nam cesto izvikivali: “Oj Turcine celavi, sto te Svabo prevari, svu ti Bosnu pregazi!” -“Oj Turcine repati, kada li ces krepati”? ”Tesko onoj lopati, koja ce te kopati”! ”Tesko onoj ruci, koja ce te vuci”! -“Moj Turcine za nevolju kume, ne kumim te sto ja nemam kuma, vec te kumim da ti kozu zgulim!” itd.itd.

[mirsad_d]

#17742

Perković: Gledanje smrti
Justice report
BIRN BiH

Stojan Perkovic

15 oktobar 2009 Šefik Hurko, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao kako su ga optuženi Stojan Perković i drugi vojnici maltretirali u garaži u selu Kosovo, te kako je tada “vidio smrt”.
Hurko je sa ocem, majkom i amidžom Abdulahom zarobljen 14. augusta 1992. godine u šumi blizu svog sela Mađer, općina Rogatica, te je odveden u selo Kosovo, “kod kuće i garaže Miće Andrića”.

“Neko je rekao da uđemo u garažu, i mi smo ušli. Sjeli smo na neke klupe. S nama su ušla četiri vojnika: Rajko Kušić, Stojan Perković, Brane Krsmanović i Danko Nerić. Perkovića sam znao odranije iz viđenja, ali tu ga nisam poznao, imao je bradu. Kušić se sam predstavio kao komandant srpske vojske u Rogatici”, kazao je svjedok, dodavši da mu je poslije otac rekao da je čovjek s bradom bio optuženi.

Tužilaštvo BiH tereti Perkovića da je, kao komandir čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, počinio zločine protiv čovječnosti na području općine Rogatica tokom 1992. godine.

U optužnici se navodi da je Perković, s Rajkom Kušićem i drugim pripadnicima VRS-a, 14. augusta 1992. godine učestvovao u nezakonitom zatvaranju civila u garažu Miće Andrića, te da je sa izvjesnim Krsmanovićem fizički zlostavljao neke od njih.

Prema podacima iz medija, protiv Kušića, bivšeg komandanta Rogatičke brigade VRS-a, vodi se istraga zbog zločina počinjenih na području ove općine, ali je nedostupan organima gonjenja. Miodrag Andrić je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu 2000. godine oslobođen krivice za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Rogatici.

“Stojan je prišao meni da me pretrese i našao mi je metke od pištolja u džepu. Bacio mi ih je u glavu. Krv je odmah krenula. Onda je uzeo nož i stavio mi pod vrat, kaže: ‘Sad ću te zaklati!’ Sve me je bockao tim nožem, bio sam sav krvav. Krsmanović je tukao mog oca”, prisjetio se svjedok Šefik Hurko.

Prema kazivanju svjedoka, Krsmanović i Perković su naizmjenično tukli njega i njegovog oca, te ga je Krsmanović natjerao da pojede nekoliko metaka. Potom je Kušić, sjeća se svjedok, naredio da ga Danko Nerić izvede iz garaže.

“Odveo me je iza garaže i okrenuo pušku u mene. Ja sam drhtao. Došao je Rajko i rekao: ‘Pričaj!’ Tu sam počeo da plačem i govorim da nisam imao pušku. Ja sam tada smrt vidio, to je najteži trenutak”, kazao je svjedok, dodavši da je potom vraćen u garažu, gdje su ga nastavili maltretirati.

Potom je, kako je ispričao svjedok, došao izvjesni Dragomir Abazović, te rekao da “njih troje” – svjedoka, njegovu majku i oca – vode u Rogaticu, a da će “ovaj stari” – Abdulah Hurko – ostati.

“Rekli su nam da ustanemo. Krsmanović je udario Abdulaha, pa je onda Perković došao i stavio mu ruke u usta. Nas troje smo izvedeni, oni su ostali na vratima. To mi je zadnja slika”, kazao je svjedok Hurko, koji je bio odveden u logor Rasadnik u Rogatici, gdje je ostao 20 mjeseci.

“Kad sam bio u logoru, još jednom sam vidio Stojana – pitao me je gdje mi je otac i je li još živ. Ja sam se njega bojao; kad ga vidim, noge mi se odsijeku”, završio je svjedočenje Hurko, koji je prepoznao optuženog i u sudnici.

Abdulahov sin Muhamed Hurko također je svjedočio na ovom ročištu i kazao kako je “krajem rata” od rođaka Šefika i njegovih roditelja saznao da mu je otac odveden u selo Kosovo, odakle mu se gubi svaki trag.

Prema navodima optužnice, Perković i Krsmanović su 14. augusta 1992. godine iz garaže Miće Andrića izveli jednu osobu, kojoj se od tada gubi svaki trag.

Naredno ročište zakazano je za 29. oktobar 2009. godine, kada Tužilaštvo namjerava saslušati šest svjedoka.

[mirsad_d]

#17746

Perković: Gledanje smrti
Justice report
BIRN BiH

Stojan Perkovic

15 oktobar 2009 Šefik Hurko, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao kako su ga optuženi Stojan Perković i drugi vojnici maltretirali u garaži u selu Kosovo, te kako je tada “vidio smrt”.
Hurko je sa ocem, majkom i amidžom Abdulahom zarobljen 14. augusta 1992. godine u šumi blizu svog sela Mađer, općina Rogatica, te je odveden u selo Kosovo, “kod kuće i garaže Miće Andrića”.

“Neko je rekao da uđemo u garažu, i mi smo ušli. Sjeli smo na neke klupe. S nama su ušla četiri vojnika: Rajko Kušić, Stojan Perković, Brane Krsmanović i Danko Nerić. Perkovića sam znao odranije iz viđenja, ali tu ga nisam poznao, imao je bradu. Kušić se sam predstavio kao komandant srpske vojske u Rogatici”, kazao je svjedok, dodavši da mu je poslije otac rekao da je čovjek s bradom bio optuženi.

Tužilaštvo BiH tereti Perkovića da je, kao komandir čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, počinio zločine protiv čovječnosti na području općine Rogatica tokom 1992. godine.

U optužnici se navodi da je Perković, s Rajkom Kušićem i drugim pripadnicima VRS-a, 14. augusta 1992. godine učestvovao u nezakonitom zatvaranju civila u garažu Miće Andrića, te da je sa izvjesnim Krsmanovićem fizički zlostavljao neke od njih.

Prema podacima iz medija, protiv Kušića, bivšeg komandanta Rogatičke brigade VRS-a, vodi se istraga zbog zločina počinjenih na području ove općine, ali je nedostupan organima gonjenja. Miodrag Andrić je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu 2000. godine oslobođen krivice za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Rogatici.

“Stojan je prišao meni da me pretrese i našao mi je metke od pištolja u džepu. Bacio mi ih je u glavu. Krv je odmah krenula. Onda je uzeo nož i stavio mi pod vrat, kaže: ‘Sad ću te zaklati!’ Sve me je bockao tim nožem, bio sam sav krvav. Krsmanović je tukao mog oca”, prisjetio se svjedok Šefik Hurko.

Prema kazivanju svjedoka, Krsmanović i Perković su naizmjenično tukli njega i njegovog oca, te ga je Krsmanović natjerao da pojede nekoliko metaka. Potom je Kušić, sjeća se svjedok, naredio da ga Danko Nerić izvede iz garaže.

“Odveo me je iza garaže i okrenuo pušku u mene. Ja sam drhtao. Došao je Rajko i rekao: ‘Pričaj!’ Tu sam počeo da plačem i govorim da nisam imao pušku. Ja sam tada smrt vidio, to je najteži trenutak”, kazao je svjedok, dodavši da je potom vraćen u garažu, gdje su ga nastavili maltretirati.

Potom je, kako je ispričao svjedok, došao izvjesni Dragomir Abazović, te rekao da “njih troje” – svjedoka, njegovu majku i oca – vode u Rogaticu, a da će “ovaj stari” – Abdulah Hurko – ostati.

“Rekli su nam da ustanemo. Krsmanović je udario Abdulaha, pa je onda Perković došao i stavio mu ruke u usta. Nas troje smo izvedeni, oni su ostali na vratima. To mi je zadnja slika”, kazao je svjedok Hurko, koji je bio odveden u logor Rasadnik u Rogatici, gdje je ostao 20 mjeseci.

“Kad sam bio u logoru, još jednom sam vidio Stojana – pitao me je gdje mi je otac i je li još živ. Ja sam se njega bojao; kad ga vidim, noge mi se odsijeku”, završio je svjedočenje Hurko, koji je prepoznao optuženog i u sudnici.

Abdulahov sin Muhamed Hurko također je svjedočio na ovom ročištu i kazao kako je “krajem rata” od rođaka Šefika i njegovih roditelja saznao da mu je otac odveden u selo Kosovo, odakle mu se gubi svaki trag.

Prema navodima optužnice, Perković i Krsmanović su 14. augusta 1992. godine iz garaže Miće Andrića izveli jednu osobu, kojoj se od tada gubi svaki trag.

Naredno ročište zakazano je za 29. oktobar 2009. godine, kada Tužilaštvo namjerava saslušati šest svjedoka.

[MINI-MORIS]

#17876

Sjecanje na moje komsije Kahvedzice

Kako svima nama Rogaticanima tako i familiji Kahvedzic nadvio se crni oblak, izazvan nicim, nad porodicno gnijezdo. Meni drage komsije kojih vise odavno nema medju nama jos prezivjelim. Asim Kahvedzic (babo), Rasim (sin), Ramiz (sin), Alija (sin). Rasim, Alija i Ramiz su moje komsije i sinovi od Asima i Hadzire Kahvedzic. Oni kao i njihov babo nisu prezivjeli niti uspjeli da izmaknu CETNICKIM kabadahijama. Cetnici su im prekratili njihove mirne zivote kao i snove za dalju buducnost. Iako nisu ni muhi zla pomislili a kamoli ucinili ipak su smetali iz samo jednog nama svima poznatog razliga a to je: “bili su muslimani”.
Toga kobnog 19.06.1992 god. pored toga sto su svirepo ubili Asima, Aliju-Alju, Rasima-Rachima, Ramiza-Bunjasa, cetnicke vele sile su prekratile zivot i Rasimovom sinu Samiru, na isti ili slican nacin. Nema ni Samira nikad i nigdje po prici njegove mame njega su istrgnuli iz njenih ruku i odveli istog momenta tako da se nista nezna vezano za njega osim da je negdje ubijen kao i njegovi dzedo, babo, amidze i mnogi nasi. Stoga po kozna koji put dragi rogaticani koji sutite pokolj nad mojim komsijama je ocit dokaz kako su smrdljivi zlikovci unistavali frontalno sve sto je valjalo. Mali Samir Kahvedzic je tada bio samo jedno dijete koje nije bilo ni klikera naucilo igrati kako treba. I Samir je bio kriv iako neduzan samo zato stoje bio MUSLIMAN. Za njih nisam cuo ni do danas dali su ikad pronadjeni i ekshumirani kao ni za mojega babu Ramiza. Nakon sto sam presao u Sarajevo saznadoh da su Nana Hadzira (majka), Izeta /Bahto/Kahvedzic (Rasimova supruga) sa drugim sinom Damirom i scerkom Samirom prezivjeli i da se nalaze u opkoljenom Srajevu. Bio sam u posjeti meni dragim komsijama Kahvedzicima u toku rata, te sam od Izete saznao da su sretnom okolnocu i druge dvije snahe Kahvedzica prezivjele Rogaticki pokolj skupa sa djecom. Jedan od Asimovih sinova i Hadzire, Meho, znam odavno da je zivio negdje u Krajini a potom u dalekoj Svedskoj. On je jedini koji je od brace Kahvedzic prezivio, nije mu lahko. Mojim komsijama Asimu, njegovim sinovima i unuku mu neka dragi Allah podari sve dzenetske ljepote a preostalim clanovima te loze i familije da podari sabur.
Do istine se mora doci, kad tad saznace se.
Nije samo Srebrenica imala pokolj…

[Author]

Posts