[detektiv]

#6205

Evo jos nekih potresnih svjedocenja svjedoka tuzilastva BiH.

[color=#0000FF]Ljubinac: Witness pleads for answers
12 September 2006

Svjedok Tužilaštva BiH zamolio optuženog da mu otkrije gdje je ubijen i zakopan njegov brat.
Uz dozvolu Sudskog vijeća na suđenju Radisavu Ljubincu, optuženom za ratni zločin počinjen nad civilima Rogatice 1992. godine, svjedok Tužilaštva Enver Bešlija, zamolio je optuženog da mu kaže gdje je zakopan njegov brat Mustafa.

«Možeš li mi molim te reći, ako znaš, gdje se nalazi moj brat?», vidno potresen upitao je Enver Bešlija optuženog.

«Ne znam. Rekao bih ti, kao što bih svom ocu rekao, da znam», odgovorio je Ljubinac.

Radisav Ljubinac se tereti da je 28. jula 1992. godine, zajedno sa vojnikom sa nadimkom Macola, iz improvizovanog logora u prostorijama Srednjoškolskog centra Veljko Vlahović u Rogatici, odveo zubara Mustafu Bešliju, kome se nakon ovog događaja gubi svaki trag.

«Rečeno mi je da su mog brata često odvodili iz logora da nekim vojnicima popravlja i vadi zube», ispričao je Enver Bešlija.

Ljubinca je u sudnici prepoznao i drugi svjedok Tužilaštva Meho Baždar koji kaže da su obojica radili u istoj firmi prije rata.

U ratu, nakon napada na selo Seljani, Baždar kaže da je sreo Ljubinca i predao mu svoju lovačku pušku.

«Tada mi je Ljubinac rekao da mi se ništa neće dogoditi i da će moja puška biti kod njega», prisjetio se Baždar.

Prema navodima optužnice, početkom augusta 1992. godine, Radisav Ljubinac je učestvovao u prisilnom odvođenju žena i muškaraca iz sela Seljani, u logor u prostorijama Srednjoškolskog centra Veljko Vlahović u Rogatici. Meho Baždar je, zajedno sa porodicom, bio među zatočenicima.

Sin Mehe Baždara, Armin, je svjedočio na istom suđenju dan ranije, 11. septembra, o strijeljanju civila na brdu Jačen, koje je on preživio kada mu je bilo 15 godina. Tužilaštvo za ovaj čin smatra suodgovornim Ljubinca.

Baždar je sa grupom od 27 civila 15. augusta 1992. godine odevden iz logora Rasadnik u Rogatici u selo Duljevac, zatim ka borbenim linijama gdje su strijeljani.

Na pitanje sutkinje Zorice Gogale, predsjedavajuće Sudskim vijećem, da ispriča šta se dogodilo sa njegovim sinom Arminom, Meho Baždar je odgovorio da je to «gorak prizor koji ga i danas jako potresa i da ne može da priča o tome».[/color]

[detektiv]

#6213

Dragoje Paunovic – Spiro je osudjen na 20 godina zatvora i time je dokazan i potvrdjen njegov zlocin.
Deset godina poslije zavrsetka rata su dole navedeni svjedoci odbrane stali u odbranu zlocina i zlocinca. Ovim svojim cinom oni su ponovo pucali u vec ubijene ljude i time pokazali da se ne razlikuju od optuzenog.
Obratite posebno paznju na izjave svjedoka o uzrocima pocetka rata u Rogatici. Lazi koje su svakim danom sve ociglednije jos jednom pokazuju da istinu ne prihvataju samo oni kojima je zlocin „normalan kodeks ponasanja“.

[color=#0000FF]Izvođenje dokaza Odbrane

Glavni pretres: 22. mart 2006.

Iuzveštaj: Almir Đozo, IDC, Regionalni tim za praćenje nacionalnih suđenja za ratne zločine

Direktno ispitivanje svedoka Mileta Ujića

Na pitanje branioca optuženog da ispriča šta zna o događaju i optuženom, svedok se najpre predstavio, rekavši da je tokom 1992. bio načelnik vojnog odseka u Rogatici. Prema njegovom mišljenju do poremećaja odnosa u Rogatici došlo je krajem juna 1991, kada se Muslimani nisu odazvali pozivu na mobilizaciju JNA, već su pristupili «Zelenim beretkama» i «Patriotskoj ligi» kao paravojnim formacijama. „Ekstremisti su na brzinu preuzeli stvar u svoje ruke“, a nakon ubistva srpskog vojnika Draženka Mihajlovića, u aprilu 1992, su započeli sukobi. U Rogatici su sve ustanove podeljene po nacionalnoj osnovi, veliki broj građana sa obe strane se iselio i mnoge kuće su zapaljene. Naglasio je da je stanovništvo putem megafona pozvano u srednjoškolski centar u Rogatici, „radi sigurnosti i sprečavanja nasilja“. On je dva puta odlazio tamo, kako bi posetio prijatelje. Nakon toga, bilo mu je zabranjeno da dolazi. Istakao je da se ljudi koji su bili smešteni u srednjoškolskom centru nisu žalili na uslove. Svedok je o streljanju civila na Duljevcu saznao istog dana ili sutradan po izvršenju zločina. Pokušao je da sazna nešto više, ali mu je načelnik policije rekao „da ne pita puno, jer bi mogao loše proći“. Optuženog poznaje kao Špiru, a tek kasnije je saznao njegovo pravo ime. U tom periodu optuženi je po njegovim rečima bio u seoskoj straži.

Direktno ispitivanje svedoka Gorana Kozića

Ovaj svedok je rekao da su „incidenti“ u gradu počeli u aprilu 1992, kada je ubijen Srbin Draženko Mihajlović. On je optuženog upoznao na Izborinama. Optuženi je na sebi imao civilnu košulju, vojničke pantalone, čizme i pušku M-48. U nastavku svedočenja, Kozić je napomenuo da je srpska vojska sredinom avgusta 1992. zauzela selo Borač i kotu Jarčen. Razlog za tu akciju je bio taj što su Muslimani pre toga zauzeli to selo i pobili neke civile. Optuženi Paunović je nakon te akcije, kada ga je svedok video, imao tufer na glavi. Govoreći o predmetu optužnice i streljanju 24 bošnjačka civila na Duljevcu, svedok je naglasio da je za taj događaj čuo tek u septembru, na Radiju BiH. „ O tom događaju se malo, gotovo nikako nije pričalo na našoj strani“, rekao je na kraju Kozić.

Direktno ispitivanje svedoka Zorana Bojevića

Svedok je bio policijski rezervista u selu Kozići. Držali su straže. Njegov brat je poginuo na kućnom pragu. On je optuženog Špiru upoznao u Izborinama. Po njegovom sećanju, optuženi je došao u februaru i dobio je zaduženja kao i ostali. Sredinom avgusta 1992. došao je čovek iz vojne policije i odredio četvoro mlađih ljudi, među kojima su bili svedok i optuženi, da se priključe grupi od 60 ljudi radi osvajanja kote Jarčen i sela Borač“. Njihova grupa, u kojoj su bili svedok i optuženi, brojala je 15 ljudi i imala je pomoćnu ulogu. „Napali smo u popodnevnim satima i došlo je do razmene vatre. Špiro je pri tome ranjen u predelu glave, a ja u nogu i evakuisani smo u ambulantu od strane meštana.“ Svedok je napomenuo da je prvo optuženom ukazana lekarska pomoć i da misli da je „nemoguće da se on (Špiro) nakon saniranja povrede vratio na položaj“. Po svedokovim rečima, optuženi je ostao sa njim do večernjih sati. U ambulanti ih je bilo 4-5. Pošto je svedokova povreda bila ozbiljnija, on je prebačen u Rogaticu zajedno sa Duškom Šticom. Potom je otišao na Zlatibor, a kad se vratio čuo je za streljanje 24 bošnjačka civila na Duljevcu – Jarčen. On misli da su civili ubijeni posle akcije.

Direktno ispitivanje svedoka Miroslava Obradovića

Kada je počeo rat svedok je živeo u selu Trnovo, opština Rogatica. Prvi sukob je počeo u zaseoku Vodice, kad su Srbe napale bošnjačke snage. Njegova tri rođaka su ubijena, a on je ranjen. Pored toga, kuća mu je spaljena, a imovina opljačkana. Svedok je optuženog Špiru upoznao u selu Izborine. Jednom prilikom, došao je čovek iz vojne policije i zatražio da 4-5 ljudi krene na Jarčen. Otišli su svedok, Zoran Bojević, Duško Štica i optuženi Špiro. On je video kad su tokom akcije ranjeni optuženi, Bojević i Duško Štica. Po njegovim rečima, optuženi je ranjen među prvima. Na kraju, svedok je istakao da tokom akcije nije video bošnjačke civile koji su kasnije streljani. Tek u septembru 1992. čuo je šta se desilo.

Komentar posmatrača:

Svedoci Odbrane, Bojević i Obradović, su osporavali navode optužnice, navodeći da je optuženi prilikom napada na kotu Jarčen ranjen, te da nije naredio i učestvovao u izvršenju zločina. Svedok Bojević je tvrdio da j bio ranjen, kao i optuženi, i da su obojica bili zbrinuti u ambulanti u isto vreme..

Direktno ispitivanje svedoka Duška Štice

Svedok je izbegao u Izborine, gde je upoznao optuženog Paunovića. Zajedno su učestvovali u akciji na koti Jarčen, i tom prilikom, prema rečima svedoka, ranjeni su optuženi i Bojević, a potom i sam svedok. On se povukao do najbliže ambulante u Mokrom lugu. Tamo je zatekao optuženog, koji je imao povredu na potiljku. Nakon toga su svedok i Bojević prebačeni u Rogaticu, dok je optuženi ostao u Mokrom lugu. Svedok je za streljanje bošnjačkih civila na Duljevcu saznao u drugoj polovini septembra 1992, preko radija.

Direktno ispitivanje svedokinje Vesne Behlilović

Svedokinja, inače kuma optuženog Paunovića,istakla je da optuženog poznaje od 1975. iz Zenice, da je optuženi dobar čovek i da „ne veruje da je on to mogao da uradi“, da se optuženi pre rata družio sa prvim komšijama Muslimanima i da je bio svestran čovek.[/color]

[detektiv]

#6230

Evo kako se 1992 godine „bratski „ dijelila Rogatica, zbog cega je poceo rat u Rogatici i kako je lijepo bilo onima koji su se nasli u Srednjoskolskom centru. Mila Ujica nije bilo stid lagati i nakon deset godina iako tada nije morao lagati.
I to je jedna od srpskih istina.

[color=#0000FF]Justice report

”Bratska podjela” u Rogatici
22 mart 2006 Svjedok odbrane Dragoja Paunovica iznio detalje o “sporazumu” o podjeli teritorije i ustanova u Rogatici po nacionalnoj osnovi. Kraj iznosenja dokaza odbrane ocekuje se 7. aprila.

Prema izjavama dvojice svjedoka odbrane, Mileta Ujica i Gorana Kozica, optuzeni Dragoje Paunovic bio je clan rogatickog bataljona 1992. godine i ucestvovao u bitkama na podrucju opcine.

Mile Ujic, koji je 1992. godine bio nacelnik vojnog odsjeka, svjedocio je u srijedu o postojanju “sabirnog centra” u Rogatici. Govoreci o periodu prije samog pocetka rata, Ujic je spomenuo i “sporazum” koji su postigli vijecnici Skupstine opcine Rogatica o “podjeli teritorija i ustanova” po nacionalnoj osnovi u ovoj opcini.

Kako je ispricao, geodeti su pomogli vijecnicima da oznace teritorije, a potom je izvrsena podjela na muslimanske i srpske djelove.

“Mozda ce to nekome sada biti smijesno, ali mi smo to uradili po nalogu politicara. Fizicki smo podjelili zgradu policije i zgradu opcine. U policiji, Srbi su ulazili na glavni, a muslimani na nekadasnji sporedni ulaz. Bili smo jedni uz druge, skupa, a odvojeni. Podjelili smo i teritorijalnu odbranu i odvojeno patrolirali kroz sela. Mi smo bratski sve podjelili na dva dijela,” rekao je Ujic.

Potvrdio je i da je u Rogatici 1992. godine u zgradi Srednje skole oformljen “sabirni centar”. “Megafonom su pozivali civile da napuste grad” rekao je Ujic u sudnici, tvrdeci da je cilj bio pomoci civilima i “osloboditi grad”.

Ujic je rekao da je licno obisao zatocenike, medju kojima je bilo i njegovih prijatelja svih nacija. “Pitao sam ih da li ima nekih problema. Svi su rekli u glas, Mile, nema. Nama je ovjde lijepo, niko nas ne maltretira, hrana je dobra, samo nemamo cigara.”[/color]

[detektiv]

#6234

Da li je Rogatica zgodno mjesto za skrivanje ratnih zlocinaca i iz drugih opstina, prosudite sami ?

[color=#0000FF]Zlocinci nekad i sad

Prvo lice, alfa i omega zločina u Čajniču bio je ljekar Duško Kornjača. On je bio čelnik SDS-a i predsjednik Općine, kao i Kriznog štaba, a bio je i ministar u samozvanoj vladi samozvane SAO Stara Hercegovina. Glavni je ideolog etničkog čišćenja, formiranja logora, protjerivanja, ubijanja, pljački, rušenja stambenih objekata, džamija itd. I pored svih počinjenih zločina, Duško Kornjača je i nakon Dejtona ostao prvo lice Čajniča. Ostao je načelnik Čajniča sve dok ga nije smijenio visoki predstavnik nekad 2002. godine. Istovremeno je radio u bolnici kao internista. Odlikovan je od strane Karadžića, a tokom rata, a i nakon njega važio je kao veliki ljubitelj Karadžića i Mladića. [color=#FF0000]Pored njega, tu su i njegov brat Milun Kornjača. Milun je bio komandir jedinice ”Plavi orlovi”, koja je formirana u martu 1992. godine.

Ova jedinica zarobila je najveći broj ljudi koji su kasnije okončali u logoru Mostina. Poslijeratno utočište našao je u Rogatici, gdje ima pilanu i kafanu. Zatim se u zločinu istakao i Vitomir Kajević. On je bio upravnik logora Mostina, za sve vrijeme njegovog postojanja. Poznato je da je lično išao u Pljevlja da uhapsi jednog preživjelog logoraša iz Mostine. Uhapsio ga je i od tada se tom čovjeku gubi svaki trag. Živi mirno u Rogatici i uživa u penziji.[/color] Treba spomenuti i Duška Tadića. “Dana 18. 5. 1992. godine između 17 i 18 sati među zatvorenike u logor Mostina ušli su Tadić Veljko i Tadić Duško i izveli Homoraš Ramiza i Ališehović Fehima, nakon čega se napolju čuo rafal. Ubrzo su se vratili po sljedećeg zatvorenika. Pritvoreni Muslimani nisu htjeli izaći i sabili su se u jedan ćošak… Nakon toga su otvorili vatru…

Tada su izašli, a jedan od njih je bacio ručnu bombu među zatvorenike.” Preživjeli zatvorenik ovog masakra kaže da je čuo kako Duško Tadić kolje Fehima Oruča, “govoreći da mu je jabučica tvrda”. Duško Tadić živi u Vakufu pored Čajniča. On je jedini do sada bio na sudu i odgovarao za ratno stanje u Čajniču, ali ga je sud oslobodio. Također, kao učesnici u zločinu spominju se i Milorad Živković, komandir policije, za koga se pouzdano zna da je hapsio Bošnjake i odvodio u logor. On je i nakon rata bio na čelu policije. Jedan od četničkih predvodnika bio je i Stojan Baturan, koga smo već spominjali kao učesnika, a možda i organizatora zločina u selu Mahrevićima. Tu su još Đoko Steunić, Dušan Pejović, zatim čuvari u logoru: Dragan Kuvelja, Željko Pljevaljčević, major Čevriz. No, ovo nije kompletna brojka i nisu nabrojani svi počinitelji zločina. Nažalost, iako tužiteljstvo zna za spomenute zločince i njihova nedjela, kao i za mnoge druge zločince i njihove zločine, ipak do sada još niko nije odgovarao za počinjene zločine. Svi spomenuti žive ili se viđaju u Čajniču, slobodno rade i kreću se.[/color]

[detektiv]

#6297

Prevođenje Bošnjaka na pravoslavlje i katolicizam

[color=#0000FF]”Srpska pravoslavna crkva se u potpunosti angažovala u izvršavanje genocidnog plana nad ubijanjem duha i ukupnog postojanja bošnjačkog naroda. Među zločinima koje je posebno ona podupirala i generirala bilo je pokrštavanje Bošnjaka i prevođenje u pravoslavlje.”

To su radili brojni pravoslavni sveštenici koji su u jednoj ruci držali Bibliju a u drugoj krvavu kamu. Također je jedan broj katoličkih svećenika isto činio što ilustrira ovaj tekst. Ni jedna crkva se nije ogradila od ove vrste zločina koje su počinili njihovi službenici i vjernici niti su se izvinuli Bošnjacima muslimanima.

U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put jasno se razlikuje od zablude Kur’an El-Bekare, 256

Sejfudin Sofić svjedok iz okupiranog Doboja svjedoči o načinu pritisaka srbo-četnika na pokrštavanje Bošnjaka a pod pokroviteljstvom SPC.
U noći, između 30-20,30 sati, u jezivoj tišini i potpunom mraku, prolamao se glas sa megafona, sa uređaja na vozilu policijskih kola, koja su na svakih pedeset metara zastajala i upućivan poziv muslimanima Bošnjacima i Hrvatima da slijedećeg dana u 9,00 dođu pred pravoslavnu crkvu u Doboju gdje će početi pokrštavanje u “pradedovsku veru”. U bošnjačkoj varoši Janja, prema izjavi vladike zvorničko -tuzlanske eparhije Vasilija Kačavenda na susretu vjerskih poglavara s područja bivše Jugoslavije u Cirihu 25. novembra 1992., u organizaciji američkog Kongresa, Bošnjaci se “dobrovoljno” prijavljuju za prelazak na pravoslavlje.

S obzirom da je u Bijeljini, nedaleko od Janje, izvršen masakr nad Bošnjacima u aprilu iste godine, da je blizu tog mjesta zloglasni koncentracioni logor za nesrbe Batković, kroz koji je prošlo preko 20.000 ljudi, većinom Bošnjaka, i da je svakodnevno po nekoliko Bošnjaka ubijeno i istjerano iz svojih kuća, jasno je koliko je Bošnjacima bilo stalo do “dobrovoljnog” prelaska na pravoslavlje. Usput, spomenuti je vladika prije agresije na Bosnu i Hercegovinu raspirivao mržnju protiv Bošnjaka i muslimana uopće, a za vrijeme agresije svakodnevno i neumorno radi na tome, rame uz rame s najokorjelijim krvnicima i ratnim zločincima iz reda srpskog naroda.

Hasan Musić iz Vlasenice, zatočenik zloglasnog koncentracionog logora “Sušica”, u svojoj je izjavi kazao: “Nas četrdeset i jednog zarobljenika jednog dana odvezli su autobusom kroz Šekoviće za Ravne, gdje su nas pred popom krstili. Ljubili smo krst dok su nas njime tukli. Tu smo i pričešćeni.” Sličnu je golgotu prošao i Nedžad Bejtić, koji je proveo 503 dana u logorima Omarska i Batković, u kojima je tučen kablom na čijem je kraju bio metalni krst. Nakon svakog udarca, morao je poljubiti krst.

Bošnjakinja N. N. priča kako su u konclogoru u Rogatici Bošnjaci muslimani prisiljavani da prihvate pravoslavlje. “Nakon što su nas utjerali u školu, Macola (tako se zvao komadant srpskih specijalaca u Rogatici) je sjeo za sto i prozivao jedno po jedno. Svako lice je pitao za ime i prezime, i da li pristajemo da pređemo u “srpsku veru”. Na moje pitanje kako da postanem Srpkinja, odgovorio mi je:”Fino, izabereš ime i prezime i dođe pop i pokrsti te”. Posto sam odbila da to uradim, vratila sam se u učionicu. Macola je pitao sve zarobljene da li pristaju da pređu u pravoslavlje. Od straha da ne budu ubijeni neki su prihvatili. Nakon toga je svakodnevno dolazila Kulovac Ema sa dvije drugarice Aleksandrom i Silvom Brusin, pitajući ko se odličio da pređe u pravoslavnu vjeru. Na moje pitanje zašto se to popisuju, jedna djevojka mi je odgovorila da, ako primim “srpsku vjeru”, mogu ostati u životu, a ako ne primim, ubiće me.” Priča pokrstenog Bošnjaka muslimana N. N. je jos upečatljivija. Naime, on je bio u zatvoru s grupom Bošnjaka i jednim pravoslavnim popom kojega karakterizira kao “probisvijeta i lutalicu”. “Za vrijeme boravka u Lukavici jedne prilike nas šest zatvorenika smo pokršteni. Naime, jednog dana četnici Dragan Vuković, mladić 19-20 godina i njegov vršnjak Tomas Urošević, sin Brane iz Mačkovca, općina Sokolac, postrojili su nas i rekli da moramo da se pokrstimo. Tom prilikom sa nama zatvoreni pop, a po njihovom naređenju, čitao bi nam nešto, a potom bi zastajao i naređivao nam da kažemo “amin”. To je ponavljao nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan. Taj momenat za vrijeme mog zatočeništva je jedan od najtežih koje sam preživio. Nasilnim pokrštavanjem obesčašćena je moja religija islam kojoj pripadam i moj ponos čovjeka i vjernika muslimana. (…) Za vrijeme pokrštavanja morali smo da se naučimo kako da se krstimo, što nam je navedeni pop objasnjavao rukom. Isto tako rečeno nam je da se ubuduće moramo odazivati sa našim novim – srpskim imenima. Poslije navedenog pokrštavanja mene su četnici oslovljavali sa imenom Radovan, što mi je teško padalo i sa čim nikako nisam mogao da se pomirim.”

Slučaj Edite Keranović iz Hrustova kod Sanskog Mosta je svoj epilog dobio na sudu u Velikoj Britaniji. Njezini najbliži srodnici su, putem suda, trazili vraćanje djevojčice u Bosnu. Roditelje su joj ubili Srbi. Sa dvije godine je odvedena u ovu zemlju na liječenje, da bi potom nezakonito bila usvojena od jedne engleske familije koja ju je nezakonito pokrstila koncem 1994. godine.

Nasilna pokrštavanja Bošnjaka, kao jedan od oblika genocida u Bosni, činili su i Hrvati u zapadnoj Hercegovini u jeku agresije Hrvatske i HVO-a na BiH. U Čapljini, npr., svi oni Bošnjaci koji su željeli ostati na svojim ognjištima morali su prijeći na katoličanstvo. To je bio jedini put da se sačuvaju od torture i pogibelji. Prema izjavi A. M., svi Bošnjaci koji su ostali u ovom gradu morali su se pokatoličiti. Takav slučaj dogodio se i u Ljubuškom, odakle je protjerano sve bošnjačko stanovništvo koje nije bilo spremno pokrstiti se. U tom hercegovačkom gradiću zabilježen je slučaj pokatoličenja pet bošnjačkih porodica. Pokrštavanja su izvršena silom i pod ucjenom. Isti slučaj dogodio se i u Neumu. Akcijom prisilnog pokrštavanja u Čapljini i Neumu rukovodili su Pero Marković, Nedeljko Obradović i Nikola Zovko.

Na području Tuzle su, također, vršena perfidnim sredstvima pokrštavanja Bošnjaka – pojedinaca i porodica. “Mi imamo informacije i znamo za slučajeve pokrštavanja u živiničkoj opštini – konkretno u crkvi Dubrave”, konstatirano je u Muftijstvu tuzlanskom. To se dešavalo i pod pokroviteljstvom kršćanskih humanitarnih organizacija, prije svega ADRE. Davane su krštenice radi odlaska iz Bosne od katoličkih svećenika u Dubravama kod Živinica i u Franjevačkom samostanu u Tuzli od fra Petra Matanovića. Svoje krstaške aktivnosti su vrlo intezivno ispoljavali i Jehovini svjedoci. Zupnik u Donjim Dubravama Stjepan Vrhovšek je otvoreno iznio podatak: “Mi raspolažemo podacima da u franjevačkom samostanu preko sto kandidata, mahom muslimana, pohađa kurs iz vjeronauka koji traje nekih tri mjeseca. Kod nas je taj proces znatno brži, sto znači da djevojke i mladići koji dođu meni nakon kraćeg upoznavanja i razgovora dobijaju krštenice za dva do tri dana.”
Koliko je to postala ozbiljna pojava potvrđuje i izjava Reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića: “Mi posebno skrećemo pažnju da neke humanitarne organizacije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu u svome programu imaju i pokrštavanje Bošnjaka muslimana, kojima se nudi samo ono što naučava kršćanstvo. Mi ističemo da to čine neke humanitarne organizacije u Tuzli.”

Nekolicina Bošnjaka zaposlenih u kampovima Stabilizacionih snaga (SFOR) oko Tuzle požalili su se predstavnicima Islamske zajednice u Tuzli na kršćanske letke koje su civilni službenici SFOR-a dijelili zaposlenom lokalnom osoblju. Letak sa sugestivnim naslovom “Sve sam ovo učinio za tebe” ili likom razapetog Isusa Krista sadrži biblijske citate s jasnom porukom na preobraćanje u kršćanstvo, poput: “Trebaš Isusa Krista (…), ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti”, (citat iz Lukinog Evanđelja) itd., a znak SFOR-a na naslovnoj strani se koristi da se mirovna misija SFOR-a u BIH prikaže kao kršćanski milodar. Na kraju letka potencijalnim konvertitima je ostavljan prostor na kojem mogu ispisati svoje ime, adresu, grad, državu, dob i sve to poslati na otisnutu adresu u američkoj državi Ohio, Fellowship tract league. Slični primjeri kršćanske propagande u muslimanskim sredinama su se dešavali i godinu dana ranije na prostoru odgovornosti Multinacionalne divizije sjever.[/color]

[detektiv]

#6338

Bez njihovog znanja ili direktnog ucesca se nije nista desavalo u Rogatici za vrijeme rata.

[color=#0000FF]Komandni kadar ”VRS” u Rogatici

– Komadant brigade je major Kušić Rajko
– Bezbjednjak u brigadi je Zoran Čarkić
– Komadant logistike je Đoko Pazdeljac, a njegov zamjenik Slobodan Marković
– Komadant 1. bataljona Abazović Dragoljub zvani Piđe, a njegov zamjenik je Slavko Lelek
– Komadant 2. bataljona je major Stojan Perković
– Komadant 3. bataljona je Mikan Janković
– Komandir voda minobacača je neki Kozić
– Komandir interventnog voda je Radisav Ljubinac
– Komandiri četa su Miro Jovičić i Lelek Branko
– Komandir Vojne policije je Radenko Ilić zvani Dok [/color]

Od navedenih imena za sada je osudjen jedino Radisav Ljubinac.Ostali su na cekanju i valjda ce doci na red.

[detektiv]

#6471

KORIŠTENJE LOGORAŠA ZA CIŠCENJE MINSKIH POLJA

Broj dosjea:615
Logor:Rasadnik
Opcina:Rogatica

Žrtve zlocina u sva 4 logora su bili svi koji su dovedeni. Ja sam cijelo vrijeme boravka po logorima bio na prisilnom radu, tako da nisam u mogucnosti da tvrdim što je tamo bilo. Ranjen sam 09.05.1994 u Vražalicama. Pošli smo na prisilan rad i natjerao nas je Ješic Mile na minsko polje. Tu su bili ranjeni Edin Konakovic, Šahman Kahvedžic, Amir Kartal, Hasib Kartal i ja.Onda nas odvode u bolnicu u Rogaticu, a potom ja i Edin Konakovic odlazimo, odnosno odvoze nas u Sokolac u bolnicu. Tamo sam operisan i nakon 2 dana vracen ponovo u Rogaticu. Tu sam opet odveden u bolnicu i potom ponovo na Sokolac gdje mi je izvršena operacija ruke i bivam zadržan na lijecenju 9 dana. Vracen sam ponovo u zatvor u Rogaticu, a onda sam prebacen na Kulu gdje sam ostao do razmjene.
Ješic Mile licno nas je on natjerao na minsko polje.Bojic Vinko-Vili, i on je licno tukao zatvorenike. Rosic Milan, njih se sjecam zato što su se oni najviše isticali u fizickom i psihickom maltretiranju logoraša

[detektiv]

#6527

SPISAK IZ LOGORA ROGATICA

Postao/la: Muhidin Kurta
dana 26 tra 2008, 14:14

Padom Žepe, od 25. jula 1995. godine, dogovorena je evakuacija svih ranjenih, u prvom redu, pa onda žena, djece i staraca. Dogovor su postigle dvije zaraćene strane uz prisustvo Ujedinjenih nacija, koje su pored srbočetnika garantirale sigurnost svima koji krenu konvojima. Međutim, kao i uobičajeno, četnici nisu pridavali važnosti dogovoru i na svoj prljavi i podmukli način izdvajali su iz konvoja skoro sve ranjene pa i starce koji su im se činili sposobnima. Tako je u Rogatici izdvojeno četrdeset i tri muškarca: dvanaest ranjenika i trideset i jedan starac. Nakon izvjesnog vremena u iste logore u Rogatici dovodili su i druge Žepljake koje su hvatali od Han-Pijeska do Priboja. Poznato je da su doveli dva dječaka od četrnaest i šesnaest godina. U logoru u Rogatici bili su zarobljeni:

1. Ramo Ademović iz Srebrenice
2. Mehmed Bičić iz Žepe
3. Edhem Brgulja iz Žepe
4. Ahmed Brgulja iz Žepe
5. Bego Brđanin iz Žepe
6. Huso Cocalić iz Žepe
7. Esed Cocalić iz Višegrada – ranjenik
8. Omer Čavčić iz Žepe
9. Salih Čavčić iz Žepe
10. Bego Čavčić iz Žepe
11. Đemo Čardaković iz Žepe (Stoborani) – ranjenik
12. Omer Delić iz Žepe (Rogatica)
13. Himzo Duraković iz Luke
14. Sabit Duraković iz Luke
15. Taib Dudojević iz Višegrada
16. Meho (Hamdo)Džebo iz Žepe – ranjenik
17. Hasan Džebo
18. Bego Gladović iz Luke
19. Nurbeg Gladović iz Luke
20 Mehmed Hajrić iz Žepe -pregovarač za evakuaciju
21. Mehmed Hodžić iz Žepe
22 Mirsad Hodžić iz Žepe
23 Amir Imamović iz Žepe – pregovarač za evakuaciju
24. Memiš Jusupović iz Podžeplja
25. Jusuf Kačević iz Žepe
26. Alija Karić iz Žepe – ranjenik
27. Nedžad Kadrić iz Srebrenice – ranjenik
28. Halil Lilić iz Žepe (Gođenje)
29. Ćamil Mešanović iz Žepe – ranjenik
30. Hamdija Muratović iz Žepe (Gođenje) – bolesnik
31. Rasim Mujkić iz Žepe (Brložnik)
32. Amir Mustafić iz Lule – ranjenik
33. Nezim Otajagić iz Žepe – ranjenik
34. Pašan Omanović iz Žepe
35. Nedžad Ramić iz Žepe – ranjenik
36. Nedžad Salić iz Žepe – ranjenik
37. Šefik Špiodić iz Žepe – ranjenik
38. Hamdija Torlak iz Žepe (Brložnik) – pregovarač za evakuaciju
39. Ejub Uvejzović iz Žepe (Gođenje)
40. Taib Udovičić iz Višegrada
41. Zećir Vatreš iz Žepe
42. Šaban Vatreš iz Žepe
43. Himzo Vatreš iz Žepe

Početkom augusta, oko Višegrada je zarobljen Jasmin Kulovac (maloljetnik od šesnaest godina) i doveden u logore u Rogatici, a kasnije je razmijenjen. Druga osoba bio je također maloljetnik od četrnaest godina, Kadrija Sulejmanović, dijete koje je ostalo iza evakuiranih civila. Uhvatili su ga u Žepi i doveli u logor gdje je bio podvrgnut torturama dželata Rogatice. Dvojica od trojice pregovarača ispred civilne vlasti, koji su dogovarali evakuaciji civila, zarobljeni su, mučeni u logoru Rogatica, a potom im se izgubio svaki trag. Vođeni su kao nestali sve do 2005. godine kada su pronađeni njihovi posmrtni ostaci oko sela Vragolovi kod Rogatice. Bili su to Mehmed – efendija Hajrić i Amir Imamović. Treći pregovarač koji je, također, bio zarobljen, Hamdija Torlak, srećom je pušten, odnosno razmijenjen.
Esed Cocalić, koji se također nalazi na spisku, odveden je u nepoznato i nikad mu se nije saznalo za sudbinu. Za njegov nestanak, kako svi kažu, krivi se Milan Lukić (iz Višegrada) koji ga je tražio, pronašao i odveo. Svi ostali su razmijenjeni krajem devedeset i pete i početkom devedeset šeste. Glavni komandant (upravnik) logora u Rogatici po svjedočenju svih preživjelih, bio je Zoran Nešković, a za zamjenika je imao Peru Despotovića. Obojica su iz Rogatice. Po svjedočenju mnogih, sve torture, patnje i provokacije doživjeli su upravo od poznatih Rogatičana.

MuhidinKurta

izvor informacije: ( http://zepskiforum.informe.com/forum/ratni-dokumenti-svjedo-enja-f71/spisak-iz-logora-rogatica-t242.html )

[detektiv]

#6681

Evo jos jednog svjedocenja o silovanju u skoli u Rogatici. Da li ce ikad ovi heroji ciji su inicijali navedeni u tekstu odgovarati za svoja „herojska“ djela. Nadam se da su njihova imena poznata. Sta je jos potrebno? Trebaju li ove jadne zrtve, i pored svojih muka, da podizu optuzbe ili bi tuzioci trebali da odrade svoj posao i bez toga a na osnovu dokaza i izjava zrtava?????????

[b]IZJAVE SVJEDOKA

Izvod iz izjave br. 375/92 – Rogatica

Agresija na BiH zatekla me u Rogatici, od maja 1992. god. do dana zatočenistva – odvođenja u skolu, bila sam u stanu u Rogatici sa svojom majkom. Povremeno u te dane, prema procjeni bezbjednosti, bjezali smo familiji i prijateljima u gradu i na selu.

Jula 1992. god. zatekla sam se sa majkom u stanu kada su dva naoruzana vojnika sa crvenim beretkama sa oznakama na beretkama trobojka plavo-bijelo-crveno, u maskirnim unifirmama, naoruzani sa po automatskom puskom, pistoljem, nozevima za pasom, po dva i u čizmi po jedan, i po pet bombi. U stanu su nas zatekli sa 11 članova, to su bile nase komsije, uglavnom starije zene. Oruzje su nam odmah trazili, ali ga mi nismo imali. Zatim su majci stavili noz pod vrat i skidali zlato, a onda i svim ostalim zenama i meni. Potom su nam rekli da nam daju dva minuta da napustimo stan, te da nas vode u skolu gdje ćemo imati hranu, lijekove i smjestaj. Kad smo dosli u skolu nismo imali nista od toga, tek četvrti dan zarobljenistva donijeli su nam 20 kg brasna, pola litre ulje i pola kilograma rize za sve nas u učionici, a bilo nas je 21 osoba.

Za tih 7 dana zatočenistva jednom su me odveli da čistim neki stan na drugom dijelu grada. Vodili su me pod prijetnjom oruzjem. Od druge večeri mog zatočenistva, pa sve do odlaska u Sarajevo, pod prijetnjom i fizičkom prisilom prinosenja noza na vrat odvodili su me na silovanje. Dolazila su po mene po dvojica naoruzanih četnika, a isto tako i po ostale dvije djevojke iz učionice. Ista stvar se događala i u drugim učionicama, jer sam to vidjela po hodnicima, a poslije su to neke djevojke pričale.

Pored mog otpora, uz prijetnju da će dovesti jos trojicu i podnosenjem noza pod vrat, silovao me M.I., a poslije te večeri jos tri večeri sam odvođena i jos pet puta silovana.

Jedno veče naizmjenično su me silovala trojica četnika. Od njih poznajem Z., M., K., V., M. – svi iz Rogatice, a jedan je bio iz Srbije, kojem ne znam ime, on je bio u maskirnoj uniformi, naoruzan automatom, pistoljem i nozem.

Za vrijeme silovanja su me tukli nogama, rukama, prijetili nozem da će me zaklati i psovali “(edit by webmaster) majku”, govorili da sam “balijska kurva”, i da sam “Turkinja”. U tome se naročito isticao srbijanac kome ne znam ime i M.

Kako sam do te kobne noći u učionici bila “virgo intacta”, sve je to meni bio sok, da sam tek nakon dolaska u učionicu vidjela ogromne modrice po vratu, leđima, kićmi, jer su me tukli vojničkim čizmama, kundakom, nozem.

Augusta 1992. god. zajedno sa ostalim iz skole rečeno nam je da napustimo Rogaticu i da se za pola sata spremimo, nisu nam rekli ni gdje. Kamionom su nas odvezli za Sarajevo. Bila su 3 kamiona i jedan autobus, puni zena, djece i iznemoglih staraca, svi iz S.S.C. “Veljko Vlahović”. U pratnji je bilo oko 30 četnika, svi u maskirnim uniformama, neki sa crvenim beretkama sa trobojkom, a neki sa crvenim ili crnim trakama. Kad smo dosli na Hresu, samo su nam rekli da napustimo kamion i da idemo. Čim smo izasli počela je pucnjava po nama sa okolnih brda. Bilo je zena koje su se u tom opstem haosu ispovrijeđivale od bjezanja, panike i straha koji je zavladao. [/b]

[detektiv]

#6779

[b]IZJAVE SVJEDOKA

Izvod iz izjave br. 10931/96 – Rogatica

U maju mjesecu 1992. god. primjetila sam kako su se komsije Srbi iz mog sela naoruzali. Svaki Srbin je nosio pusku, pa čak i kada je isao u bastu. Nisu htjeli kontaktirati sa nama Muslimanima, i govorili su da se boje. Ja sam od maja 1992. pa sve do oktobra 1992. godine isla u sumu nedaleko od kuće zvane Kom, uveće, gdje sam spavala, a po danu bi se vraćala u kuću, jer sam se plasila.

Oktobra 1992. god. negdje oko 11,00 sati, u selo je dosla grupa oko 8 policajaca (nosili su plave kombinezone i bili naoruzani). Ja sam samo jednog od njih prepoznala, zvao se K. Pred moju kuću dosla su trojica njih (ja sam tada zivjela sama, jer mi je otac umro prije mjesec dana). Jedan od njih mi je rekao da spremim stvari i da idemo za Sarajevo. Rekao mi je jos da spakujem zlato i novac. Svo muslimansko stanovnistvo sela Zakomo taj dan skupljeno na autobuskoj stanici gdje je čekao parkiran autobus. Sve zajedno su nas autobusom dovezli pred logor Rasadnik u Rogatici. Tu smo se zadrzali 10-tak minuta, pridruzili su nam se zatvorenici iz Rasadnika (ne znam koliko njih, jer sam čitavo vrijeme od straha drzala sagetu glavu). Vozili su nas za Lukavicu.

Kada smo dosli u Lukavicu, počeli smo izlaziti iz autobusa, kada sam ja posla da izađem M. mi je rekao da je ne izlazim da se vratim u autobus.

Mene su ponovo isti dan istim autobusom vratili. Isli smo za Rogaticu, negdje na Trebeviću, autobus su zaustavili dvojica pripadnika srpske vojske i trazili su dvojicu mu-skaraca iz autobusa, navodno su im bili potrebni za rad.

Oko ponoći, oktobra 1992. god. doveli su nas u logor Rasadnik, tu nas je primio upravnik M.V. Mene su smjestili u prostoriju zajedno sa drugim zenama (ta prostorija je bila odmah do kancelarije upravnika).

Krajem oktobra 1992. god. u nasu prostoriju dosao je M.V., rekao je ostalim zenama da idu na spavanje, a meni da ostanem tu. Odveo me je u svoju spavaonicu gdje mi je naredio da se skinem. Natjerao me je da legnem, osamario me, ja sam se branila, ali bezuspjesno, silovao me je. On je prvi muskarac sa kojim sam spavala. Nakon silovanja on je ostao u toj prostoriji. Isti dan u logor Rasadnik dosla su trojica koja su trazila da vode mene, M. i Dz. (zaboravila sam im prezimena). M.V. nije dozvolio da vode njih dvije, a mene sa autom (zuti “golf”) odvezli su u Gračanicu u jedan stan. Naredili su mi da se okupam hladnom vodom, tu su me tjerali da stavljam njihove polne organe u usta, gurali su mi četku za kosu u vaginu i td. Potom su mi naredili da legnem. Kada me je jedan od njih silovao, druga dvojica su gledala, poslije su me silovali i druga dvojica. Ja sam vristala, branila se, međutim, sto sam se vise branila, oni su postajali gori. Stavljali su mi cijevi od pistolja u usta, noz pod grlo i prijetili mi da će me ubiti. U taj stan, taj dan dolazio je M.V.- komandir srpske policije (koji je naredio moje dovođenje u stan) i on me je silovao. Oko tri sata poslije ponoći jedan od njih, golfom (crvene boje), vratio me je u logor Rasadnik. Nakon 20 dana u logoru Rasadnik, smjenjen je M.V. i na njegovo mjesto postavljen je V.

Kada je za upravnika logora dosao V., prestala su odvođenja zena iz Rasadnika po stanovima, međutim V. je silovao zene koje su bile zatvorene u logoru Rasadnik. Mene je silovao vise puta (sve do mog pustanja aprila 1994. god.). Znam da je silovao: H.H. vise puta, K.K., F.F. (60 god), ja sam bila prisutna kada je V. silovao F.F. u svojoj kancelariji, N. N, S.S. [/b]

[detektiv]

#6844

[b]IZJAVE SVJEDOKA

Izvod iz izjave br. 1834/93 – Rogatica

Zbijeg zena i djece strpali su u kuću B.G. u dvije prostorije, starije zene u kuhinju, a djevojke i mlađe zene u sobu. Pred kućom strazu su čuvali P.Lj. i N.N. četnik zvan “N.” (sam je rekao da je iz Zenice, ali da je dosao braniti očevo ognjiste, a da je zenu i djecu evakuisao u Srbiju).

Augusta 1992. god. uveče, na vrata sobe, gdje su bile mlađe zene i djevojke, dosla je neka starija zena i rekla B. da je zovu strazari da izađe van kuće. Pred vratima kuće P.Lj. je rekao B. da se obuje da bi je vodio muzu na Gučevo. Međutim, on ju je odveo na drugi sprat iste kuće gdje joj je u jednoj sobi naredio da se skine sto je ona odbila. Tad je P. repetirao pusku i rekao da će je on skinuti silom. Zaprijetio joj je da ne plače i ne viče. Otkopčavajući slic hlača pitao ju je “Jesi li se ikad s Vlahom …?”. Gurnuo ju je na lezaj i izvrsio akt silovanja, ali bez bilo kakvog drugog fizičkog maltretiranja. Tad je rekao da se obuče, vrati u prostorije i da zovne M., udovicu srednjih godina. M. je odveo na sprat četnik po nadimku “N” iz Zenice. B. tvrdi da se M. vratila nakon sat vremena, ali da nije htjela reći da je silovana.

Augusta 1992. godine ujutro, zene i djeca iz kuće, potrpani su u autobus u koji je usao R.K. i pitao “Je li ko silovan?”, na sto su zene sutjele, a R. je rekao : “Imamo mi ljepotica u skoli, vi nam ne trebate”. Autobusom su dovezene do skole u Rogatici gdje su dosle dvije djevojke Srpkinje N.N. koje su popisale djecu i zene i mjesta gdje im se sad nalaze muzevi i rekle da će doći ujutru naglasavajući da imaju noć da razmisle da li će preći sa Islama na Pravoslavlje. Međutim, rano ujutro, četnici su naredili ukrcavanje u kamion “Upitrans-a” koji je vozio E.M. Iz luksuznog auta “zastava 101”, nepoznati četnik iznio je petomjesečnu bebu i dao je muslimanskim zenama na kamion govoreći da su je oni nasli izgubljenu u sumi. Kamionom su ih dovezli na Hresu, naredili da siđu sa kamiona i krenu prema Sarajevu. [/b]

[detektiv]

#6895

[b]IZJAVE SVJEDOKA

Izvod iz izjave br. 543/92 – Rogatica

U toku ratnih zbivanja zatekla sam se u Rogatici. Cijelo vrijeme sam provela u stanu zajedno sa ostalom porodicom. Krajem jula 1992. god. u stan su upali četnici. Odveli su nas u Srednjoskolski centar (S.S.C.) u kojem smo proveli 7 uzasnih dana.

Za vrijeme boravka u S.S.C. desavale su se uzasne stvari. Prvi dan kada sam dosla odveli su me zajedno sa mojim drugaricama na saslusanje. Raspodijelili su nas po različitim stanovima i doveli na razgovor. Nije mi bilo nista jasno, s tim vise samo sto su vodili mlađe djevojke, a ne one starije, s tim da nisu vise znale ako ih bas interesuju informacije o kretanju nase vojske i naoruzanju. Mene su odveli na zadnji sprat. Ispitivali su me M.V. i V.M. Prva dvojica su izasli vani, ostali smo samo ja i M. Znala sam tog mladića, od ranije i mislila da mi neće nista nazao uraditi. Međutim, ponio se neočekivano. Naredio mi da se skinem, sto ja naravno nisam htjela dobrovoljno uraditi. Međutim, on je zaprijetio da će pozvati jos dvojicu i da će me pretući. Uz prijetnju sam morala poslusati, s tim da su ta dvojica stajala ispred vrata i on bi ih pozvao kada bi se opirala. Tu me je silovao.

Dosli smo u skolu oko devet sati uveče. Nisam smjela nikome nista da kazem, jer sam mislila da ću samo bespotrebno izazvati paniku, a znače i svi ostali (sto mi bas i nije odgovaralo) pa sam prećutala taj događaj. Zatim sutradan su nas izveli, mene su odveli u obliznju zgradu preko puta. Opet su nas rasporedili po različitim stanovima. Uz batine, maltretiranja, razne psovke tu sam silovana. Nisam mogla da mu dobro vidim facu, ali znam ga po glasu, a i mislim da znam ko je, jer je taj isti čovjek dolazio taj isti dan u sobu.

Sutradan uveče (treće veče u S.S.C.) dosli su po mene neki srbijanci. Uz prijetnju oruzjem, nozevima i da će me zaklati u sobi, morala sam izaći napolje. Van sobe je čekao jos jedan četnik. Ubacili su me u sobu i ovaj sto me je doveo počeo je da me samara i rekao mi je da se skinem. Nisam htjela i on je pozvao onu ostalu četvoricu sto su drzali strazu na trećem spratu. Izvadili su nozeve i htjeli su da mi isjeckaju odjeću. Morala sam se skinuti, ali i dalje sam se opirala. Izvadili su nozeve i htjeli su da me kolju. Počela sam da plačem i da se tresem, gotovo nisam znala za sebe, pala sam na pod i tu lezala nekoliko minuta. Kada sam dosla sebi ustala sam i vidjela da se u sobi nalazi samo jedan mladić. Nisam imala vise snage da se opirem. Tu me je silovao. To se ponovilo i zadnje (sedmo) veće boravka u skoli sa sličnim provokacijama. Ujutro su nas dovezli na Hresu.[/b]

[detektiv]

#6930

B92: Jugoslovenska narodna armija napusta Visegrad 19. maja. Na Drini cuprija po drugi put u pola veka postaje mesto zlocina.

Ziga: Dok su oni bili tamo, pokolja u Visegradu nije bilo. Taj dan kada su otisli, kada je Ojdanic vratio Uzicki korpus, nazalost, ostavio je sve oruzje visegradskim Srbima. Taj isti dan ili mozda nekoliko dana ranije, sad tacno ne znamo dan, Milan Lukic koji zivi u Obrenovcu, koji je bio policajac, koji je se rodio i zivio i zavrsio osnovnu i srednju skolu u Visegradu, u jednom visegradskom selu, doveo je jednu grupu momaka iz Obrenovca koji su sebe nazivali “beli orlovi”. U isto vreme dosla je jedna grupa seseljevaca, oni su sebe tako nazivali. Dosla je jedna grupa ne znam iz kog mesta, zvali su se “garavi sokak”. Oni su prije nego sto su odlazili u kuce i kada su odvodili djevojke i devojcice, i muskarce, oni su se mazali nekakvih crnim farbama, ne znam sta je to bilo, uglavnom da se ne bi prepoznali njihovi likovi. Od 19. maja 1992. godine u Visegradu je nastao pakao. Svi oni koji su se nasli u gradu vise nisu mogli izaci. Prva masovna ubistva su se desila na mostu Mehmed Pasic-Sokolovica, na zloglasnoj Cupriji, i mi Bosnjaci ako se ikada vratimo, mi bismo najradije taj most srusili, jer je i te ’45. godine isto sluzio za pokolj muslimana.

Dovodili su ljude, zene, djecu, pojedince su klali, bukvalno ih klali na sofi na sredini Cuprije, i njihova tijela obezglavljena bacali u Drinu. I djecu s majkama – za ovo sto govorim imamo zive svjedoke koji ce sutra svjedociti u Hagu, koji su vec to i uradili. Majke sa djecom su ubijali tako sto su majke ubijali na licu mesta tu na sofi i bacali u vodu a za njima su bacali njihovu djecu, to su bebe od godinu dana, od dvije, tri godine, i u zraku su u njih pucali. Milan Lukic, Mitar Vasiljevic, Mirko Lakic, mesar iz Visegrada, doveli su oko 65 iskljucivo zena i djece u kucu Mehe Aljica, zatvorili su vrata, navukli su nekakve cigle i ne znam sta sve jos da bi zatvorili prozor, sve izalaze, da ljudi ne bi mogli izaci. Prvo su poceli pucati po njima. Tada su ubacili zapaljive bombe i ti ljudi su ubijeni, sem jednog prezivjelog, jedna djevojka od devetnaest godina je uspijela izaci sva izgorjela iz te paljevine tako da imamo jednog preziveljenog svjedoka. U kucu Adema Omeragica doveli su Mitar Vasiljevic i Milan Lukic isto stanovnike sela Koritnik. Sedamdeset tri osobe su tu izgorele. Tu je bilo muskaraca, zena i djece. Uglavnom su tu bili starci i zene i djeca. Isto tako, na isti nacin su ih zatvorili, pucali, ubacili zapaljive bombe i na taj nacin likvidirali. Iz te kuce imamo cetiri prezivjela.

Stanovnici tih okolnih sela su se krili po sumama jer su vec poodavno harali cetnici po Visegradu. Jedan dan Ljupko Tasic, poznati ugostitelj iz Bosanske Jagodine, pozvao je stanovnistvo kao njihov prijatelj da organizuje konvoj da izadju iz grada, kao da im se nista nece desiti, da izadju slobodno sa svojim porodicama. Skupili su se tog 14. juna ’92. godine u Bosanskoj Jagodini. Bilo je sest autobusa, dva kamiona, dosli su do Visegrada. Ispred hotela “Visegrad” su stajali, uslo je jos nekoliko mladica u taj konvoj. Posli su prema Sokolcu. U pratnji tog konvoja je bio Ljupko Tasic, organizator konvoja, a pre toga lokalni Crveni kriz Visegrada je popisao imena ljudi koji ce biti u tom konvoju. Pre toga su morali da potpisu nekakve priznanice sto su vec radnici Crvenog kriza pripremili da oni dobrovoljno napustaju svoju imovinu, tako da su bili primorani da potpisu te priznanice. Taj konvoj je posao tog kobnog 14.6.1992. godine prema Sokolcu. Usput je bilo pucnjave. Kada se konvoj kretao prema Donjoj Lesi, prema Rogatici, vidjeli su svi koji su bili na gornjoj strani, na lijevoj strani autobusa, iz kamiona nisu mogli vidjeti jer su bili pod ceradama, svi su vidjeli covjeka na raznju. Bukvalno, covjek na raznju. Tek su ga bili stavili na razanj tako da je jos covjek maltene bio ziv na tom raznju. Malo dalje od njega videli su da lezi, da li je bila mrtva oni to ne znaju, gola zenska osoba. Ne znamo ko je to bio. Konvoj je tuda prosao. Jedna nam je zena u tom konvoju stradala od zalutalih metaka jer su oni senlucili pored onog tijela. Jedna majka koja je sjedela na prvom sedistu iza vozaca, koja je nosila bebu od dvije godine slucajno je pogodjena, nije niko na nju namjerno pucao, ona je poginula, odmah su je izvadili iz autobusa i tu je negde ukopana. Prije godinu dana ona je ekshumirana i vracena je porodici u Gorazde. Dosli su do opcine Sokolac, mjesto Brdo koje se zove Isevic Brdo, najblize selo tom brdu se zove Kolakovici. Na tom brdu su se zaustavili autobusi odnosno ta kolona, usao je Ljupko Tasic koji je bio u pratnji ove kolone autobusa i kamiona, braca Milosavljevic Predrag i Nenad, Boris Ceho, usli su, bili su naoruzani i rekli da svi muskarci treba da izadju iz autobusa. Njihove majke, odnosno supruge su se pobunile. Na njih su uperili puske da sute jer ovi idu samo na ispitivanje u Rogaticu i oni ce ih vratiti. Medjutim, djeca su napravila paniku, poceli su plakati i vristati, kisa je padala, bilo je rano jutro, bilo je magle i kisa je padala. Izveli su 78 muskaraca. Zene i djecu su potjerali s tog brda prema selu Kolakovic niz nekakvo brdo gdje su zene trcale, bjezale. Za njima su pucali, ali u zrak su pucali. Jednog prezivelog imamo. Odatle su ih otjerali u sladaru, to je fabrika secera u Rogatici, tu su prenocili. Tukli su ih, ispitivali, oduzeli sav nakit, novac, sve sto su imali kod sebe. Sutradan 15.6. su ih opet strpali u te autobuse, kamione, i vratili u jedno mjesto koje se zove Paklenik. To je poznata jama Paklenik gde su ta tijela ekshumirana u novembru mjesecu 2000. godine.

izvor: http://www.b92.net/info/emisije/katarza.php?yyyy=2001&mm=10&nav_id=61806

[detektiv]

#7004

Sifra:”BOJIC”-“JA SAM SVE OVO OD SRBA DOZIVJELA KAO MUSLIMANKA 1941.,1942….”

Rodjena sama na Palama gdje sam zavrsila osnovnu skolu i frizerski zanat.Radi zaposlenja sam otisla u Rogaticu,jer mi na Palama Srbi nisu dali da se zaposlim,iako sam u svome zanatu bila vrlo uspjesna.U Rogatici sam upoznala svog buduceg muza i udala se za njega,pocetkom 1991.godine.
Kada je na Bosnu JNA iz Srbije izvrsila agresiju,moj muz Salko pridruzio se Teritorijalnoj odbrani.Znam da je spominjao Ismeta Osmanovica,nekog Adila i druge.Braneci Rogaticu,poginuo je 26.VI 1992.godine.
Zivjela sam sama u Rogatici iz koje se vise nije moglo izbjeci.Krila sam se i nisam izlazila nikud,mijenjala sam konacista,ali uhapsena sam sa vise civila Bosnjaka 11.XI 1992.godine u Dumanjicima,opcina Rogatica,od strane srpske vojske.Odveli su nas sve u logor”RASADNIK”.Dok su nas vodili u logor nisu nas tukli,ali kada smo dosli,tada su nastale nase nesnosne muke.Sve nas je preuzeo cetnik MILE SARENAC,upravnik logora.Poslije izvjesnog vremena njega je zamijenio VINKO BOJIC iz Pljesivice.On je prema nama bio jos gori od Mile Sarenca.
Nakon nekoliko dana,licno sam vidjela kako su ubili 4 covjeka Bosnjaka.Odveli su ih u jednu logorsku prostoriju gdje je stajao alat i tu ih tukli sve do smrti.Ibrahima Karamana su prvo vodili na njihovo mucenje,to su zvali”ispitivanje”,bas u sobi gdje sam i ja bila.Naredili su mi da se okrenem…Cula sam kako su ga tukli i maltretirali sve dok nije podlegao.Sutradan je dosao njihov srpski doktor i izjavio da je
Karaman umro od srcanog udara.Tako je i napisao.Nama su naredili da ga sahranimo,ne dozvolivsi da
ga presvucemo,okupamo i ucinimo to po vjerskom obicaju.
Jedne prilike,u vrijeme rucka,u prostoriju su doveli nekog covjeka,Bosnjaka.Nisam ga ranije ni vidjela,ni poznavala.Upravnik Vinko Bojic ga je pitao kako se zove.Ovaj je odgovorio:”Alija…”Kada su culi njegovo ime,divljacki su skocili na njega i brutalno ga pretukli.Izveli su ga iz logorske zgrade i vrlo brzo se cuo pucanj.Kasnije smo,iza zgrade,vidjeli njegovu krvavu odjecu.
Jednog dana me je upravnik logora,Vinko Bojic,pozvao na ispitivanje.Pitao me je jesam li imala s nekim drugim seksualne odnose,osim sa svojim muzem.Odgovorila sam da nisam kurva i da nisam,na sta mi je on rekao da cu ubrzo morati,KAKO BIH RODILA NEKOLIKO SRBA,KOJI CE SE OSVETITI MAJCINIM TURCIMA ZA PORAZ SRBA NA KOSOVU 1389.GODINE.
“SVUDA OKO NAS JE BILA PROSUTA KRV…”
Dobro pamtim taj dan.Tog 19.decembra 1992.godine,oko 21 sat,pozvao me je u svoju kancelariju.Tu,
u njegovoj kancelariji sam zatekla MUJU KEPESA i sa njim jos tri Bosnjaka.Naredio mi je da se poklonim i da poljubim ruku jednog starijeg,bradatog cetnika.Prvo sam sutjela i stajala,a kada me je udario u slabinu,prisla sam mu i taj stari cetnik me je grubo odgurnuo.Pala sam,a upravnik Vinko Bojic mi je naredio da ustanem i da policijskom palicom tucem tri Bosnjaka koja su tu bila.Morala sam uzeti palicu i pocela sam kao da ih tucem,a onda mi je Vinko prisao,istrgao mi palicu i poceo njome jako da tuce i njih i mene.Muju Kepesa je udarao palicom i parao mu nozem tijelo.Sest njegovih cetnika mu se pridruzilo
udarajuci Kepesa i gazeci ga nogama.Svuda oko nas,po podu,bila je krv…Zaprijetili su nam da nikada nikome ne smijemo reci sta se sve tu dogodilo,ne zbog toga sto se oni”nekoga plase”,kako je vriskao Bojic,”vec zato sto moramo pokorno da ih slusamo”.
Onda sam ja dosla na red.Vinko mi je naredio da se skinem gola,sto sam morala uraditi nakon sto me dva puta osamario.Uveo je potom u sobu jednog mladica i rekao mu da me odmah siluje i onda je izasao.Taj mladi cetnik me tada nije dirao.Bojicu je kasnije,cula sam u hodniku,rekao da jeste.Vinko je onda u sobu doveo jos jednu zenu i naredio joj da se skine gola pred nama i da plese siptarsku igru”sotu”.Ona ga je morala poslusati.Kasnije ju je silovao preda mnom u sobi i radio od nje sve ono sto divljak moze zeni da uradi.Meni je rekao da se odmorim od mladog cetnika i da gledam kako on
“tuca”Turkinju,jer ce ubrzo,kad se okupam,i mene.
Jednu vecer me je ponovo pozvao da dodjem kod njega.Bio je pijan.Pomislila sam da bi bilo dobro da se posluzim lukavstvom i molila sam ga da me ne dira,jer sam,kao,bolesna.Odgovorio mi je da ga ne ljutim,inace ce me silovati,unakaziti,ubiti.Ponovo sam ga molila placuci i govorila mu kako me je silujuci onaj mladi cetnik povrijedio i kako sam vanredno dobila menstruaciju.Onda je naglo skocio i naredio mi da brzo idem i da se operem.Rekao mi je da dodjem za 10 minuta,a da ce on dovesti onog momka cetnika da me siluje pred njim,jer zeli da vidi i da se uvjeri koliki je spolni organ kod momka a kolika je moja…Izletjela sam i sve kazala ostalim logorasicama i molila ih da mi pomognu,da me sakriju medju sobom.Starije zene su mi rekle da ce Srbi ono sto nakane,to uraditi po svaku cijenu.”Nasli bi te,a onda
bi puno gore bilo i nama i tebi…”,rekla mi je jedna nena Fata,koju smo tu zatekli zatocenu kada smo dosli u logor…”JA SAM SVE OVO PROSLA KADA SU CETNICI FASISTI,PROGONILI I KLALI MUSLIMANE 1941.,`42.,`43.,PA IH BACALI U DRINU,PALILI IM KUCE…”,rekla je,dodavsi mi da pokusam sama sebi olaksati,ako budem mudra.
“KOCILE SU MI SE,GRCILE I NOGE I RUKE…”
Vratila sam se u sobu upravnika Bojica koji me je docekao sa tim mladim cetnikom.Momak je ranije bio milosrdan prema meni.Zvao se DRAGAN i bio je CRNOGORAC kao sto je to bio i Vinko Bojic.
Natjerao nas je oboje da se skinemo potpuno goli pred njim,dok je on drzao flasu u rukama,a na stolu pred njim bilo je izrezano suho meso,pored kojeg je stajao dugi vojnicki noz…
Pokusala sam ga opet moliti,prisavsi mu da ga poljubim u ruku a on je zagalamio na mene udarivsi me cokulom u cjevanicu.Osjetila sam jaku bol i pala na pod.Onda je Bojic naredio Draganu da me skine golu,sto je ovaj,odmah,bez pogovora i ucinio.Drhtala sam od nekakve hladnoce u tijelu,koja je bila uzrokovana padom,a jos vise panicnim strahom i sokom,u kome sam se nalazila.Kocile su mi se,grcile i noge i ruke.
Cula sam,lezevci na podu,kako je Bojic naredio Draganu da se i on skine:”HAJDE CRNOGORCINO,POKAZI NASE JUNASTVO I NA OVOM BOJNOM POLJU PROTIV TURKINJE”.
Mladic se svukao i prisao mi da me uzme…Zatvorila sam oci i odlucila da se opustim,da sve izdrzim.Sto prije prodje,to ce mi lakse biti,ponavljala sam u sebi.Trazila sam u sebi i fizicku i psihicku snagu i molila se Allahu,nadajuci se da ce mi pomoci da podnesem i ovo iskusenje,da ce me osnaziti makar onoliko,kolikim me iskusenjem opterecuje…
Cekala sam zatvorenih ociju da prodre u mene,a nisam ga osjetila,osim sto sam na sebi osjecala njega i njegovu tezinu.
To je trajalo 5-6 minuta,a onda je Bojic vrisnuo.Otvorila sam oci i vidjela kako otkopcava vojnicki
opasac i kako se skida do pojasa.Zamahnuo je kaisem i nekoliko puta snazno udario Dragana preko ledja.Vristao je:”NE MOZES,NE DIZE TI SE,UPLASIO TI SE K…. TURSKE P….”,urlao je Bojic,udarajuci ga i dalje.Onda mu je naredio da sjedne i da gleda kako ce me on silovati.Prisao mi je i zajasio me,ali ni on nije mogao nista,ni njemu se nije bio digao…Iako fizicki ponizena,u sebi sam likovala i radovala se sto sam ih,iako to nisam ni mogla,ni toga bila svjesna,pobijedila kao”Turkinja”,kako su cetnici,izmedju ostalih imena,nazivali nas Bosnjakinje.
Dragan je po strani sjedio sutke,a onda se sa mene digao i upravnik Bojic,pravdajuci se da ga je pijanstvo sprijecilo da se pokaze muskarcinom.
Nije puno pricao,nije me ni tukao.Naredio je i meni i Draganu da se obucemo i sto prije napustimo njegovu sobu.
Kada sam izasla vani,u hodnicima je bilo puno cetnika.Bili su ubijedjeni da sam opet od strane dvojice cetnika silovana i zlostavljana…
Do 29.V 1993 godine,do kada sam pred razmjenu bila zatocena u logoru,zajedno sa ostalim zenama i starijim muskarcima,prisilno sam radila sve poslove na koje su nas odvodili i bila silovana najmanje 50
puta.
Sve smo izdrzali i zato sve moramo zapisati u nasem Savezu,da se ne bi zaboravilo,da nam se djeci ne
bi ponovilo.

[Anonymous]

#7006

Poslije 16 godina, iz vedra neba pa u rebra apel: Glasajte za predstavnika SDS-a. Aferim! Pročitaše li ovo oni koji se zalagaše za ovu inicijativu?

[Author]

Posts