-
AuthorPosts
-
IZJAVE SVJEDOKA
Izvod iz izjave br. 379/92 – Rogatica
Agresija na BiH zadesila me je sa porodicom u Rogatici. Naime, Rogatica je napadnuta u maju mjesecu 1992. god. – sredinom maja. Do kraja jula zivjeli smo u stanu s tim sto smo u maju pobjegli u sumu, ali smo se vratili nakon dva dana. Ta dva dana i noći proveli smo u sumi.
Krajem mjeseca jula trojica naoruzanih lica u maskirnim uniformama – sarena odjela, crvene kape, sa puskama, nozevima (od S. smo saznali da su to “Arkanovci” ) , dosli su u stan i prvo su nas pitali da li imamo oruzja, kada smo rekli da nemamo, trazili su zlato. Ja sam im dala sve sto sam na sebi imala: sat, ogrlicu, minđuse, prsten, djevojčice su isto dale po sat, minđuse i prsten. Rekli su nam da će nas voditi u skolu i cijelu porodicu odveli su u skolu isti dan. Tamo smo bili 7 dana.
Moja cijela porodica bili smo sa jos 15 ljudi iz Rogatice u jednoj učionici. Spavali smo na podu, na tapisonu. Imali smo deke i nesto hrane sto smo mi od kuće ponijeli. Za tih 7 dana od agresora smo dobili pola kg. rize, pola kg. sečera, pola litre ulja i 20 kg. brasna za sve nas 20 u toj učionici. U skoli je bio sporet na drva na kojem smo smjeli spremati tu hranu. U novoj skoli OS “Ragib Dzindo” kod Sladare ima 12 učionica i hol, kao i stara skola i ova je bila puna zatočenih lica. Stara skola ima dva sprata i svaki sprat ima 4 – 5 učionica. U učionici je bila A. sa kćerkom.
Agresori su naoruzani dolazili i po danu i po noći uperivsi baterije, samo bi prozivali djevojčice da izađu. Ako bi im se suprostavljali prijetili su nam da će nas ubiti. A. se suprostavila tako sto je htjela upaliti svijeću, ali čim je upalila svijeću oni su je pretukli i sva je bila isprebijana po glavi i po tijelu, a i tu je bila kao ranjenik u stomak od gelera.
Agresor bi nekada u pola jedan noći, a nekada u dva sata vodili moje dvije kćerke i S. Po dva – tri sata bi ostajale, a jednom su ih ostavili cijelu noć. Nakon povratka one su samo plakale i sve uplakane bi dolazile. S. bi pričala da su noz pod vrat podmetali. Moje kćeri su bile sve preplasene, uplakane i izbjegavale da bilo sta govore, iako sam ja kao majka pokusavala da im se priblizim.
Svih ovih 7 dana u skoli sve se isto ponavljalo iz dana u noć, straza oko skole bila je i rekli su da nas sve mogu pobiti, a da neće odgovarati. Samo sam od komsija čula da je među njima L. rodom iz okoline Rogatice. On je prijetio da će nas sve pobiti i da će bombu pred skolu baciti, inače je po Rogatici palio kuće, govoreći: “zato sto su muslimanske”, a neće zgrade u kojima su Srbi. Od S., nastavnice u skoli, saznala sam da je jedan od one trojice sto su nas odveli u skolu poznat pod imenom M., crn, visok, razvijen.
Augusta 1992. god. dosao je jedan čovjek i rekao da se spremimo, jer za pola sata idemo za Sarajevo. U kamione su nas smjestili, zene odvojeno od muskaraca. Tada su me odvojili od muza i nikad se vise nismo ni čuli ni vidjeli. Do Sarajeva su nas zaustavili na jednoj barikadi.
S. je rekla da je među agresorskim vojnicima i strazarima bilo mnogo njenih skolskih drugova, a ja sam prepoznala jednog iz fabrike “Pretis”.
Dr Marko Vesovic-SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
BRANKOVO KOLO-2…”Njihovo je neznanje enciklopedijsko”sto rekao onaj cinik.Sjetite se samo Srninog voditelja sa konjskim prezimenom,tog beslovesno nasmijanog stvora koji se hajvanski sprda sa patnjama Sarajlija.E,on vam je rasan obrazac Srbina s fabrickom greskom.Bog mu je,u casu tvoracke rasijanosti,mjesto mozga ugradio mokracni mjehur.A TAKVIH JE NE MALI BROJ,BAR AKO JE VJEROVATI COSICU,KOJI RECE DA SE SRBI,KAO NAROD,ODLIKUJU VISOKIM POSTOTKOM SKARTA KOJI RADJAJU.Na taj otpad je,jamacno,mislio i Ekmecic kad je kazao da za ostvarenje danasnjih srpskih politickih ciljeva vrijedi zrtvovati trista hiiljada komada Srbalja.Time si jednim udarcem ubio dvije muve:em si vaspostavio veliku Srbiju,em si se oslobodio vlastite olosi.Ali-oprostite na digresiji.
Isprva sam se,kako rekoh,stidio,koliko i srdio,a bogme i gadio,od onoga pecinskog cime je nadojeno sve sto se sa Pala odasilje u svijet.Sve je to skrojeno za stvorove ciji je mozak manji od ljesnika.DOCNIJE,SHVATIO SAM.PA U TOME GRMU I LEZI ZEC!PA KARADZIC SE I OBRACA,PREVASHODNO,AKO NE I ISKLJUCIVO,SPODOBAMA CIJA PAMET NIJE DOMA,JER MEDJU NJIMA I TRAZI IZVODJACE RADOVA NA PROJEKTU ZVANOM VELIKA SRBIJA.I STOGA MU SE ZIVO JEBE STA O NJEGOVOJ TELEVIZIJI I RADIJU MISLE LJUDI SA MRVOM MOZGA U GLAVI.TEK KAD SAM TO POJMIO,SRNA JE POCELA ISTINSKI DA ME ZABAVLJA…
…Jednom,na Srni,pokazali su spaljeno naselje u Rogatici.Pritom Aloric,ponornim glasom,kaze: pogledajte sta su balije uradile od srpskih kuca. Pogledam pobolje i prepoznam-Gracanicu,valjda najmuslimansikije rogaticko naselje!I sjetih se sta mi je ispricala Hanifa:kad Srbi osvoje koje bosansko mjesto,posto ga opljackaju,razore,spale,odmah na kucama i ulicama postavljaju cirilicke natpise,zatim dovode televiziju koja sve to snima,a poslije pokazuje Srbima i svijetu kao dokaze muslimanskih divljastava.I rekoh sebi:malo se,premalo se,u nas,javno,govori o LAZI KAO ESENCIJI FASIZMA.Potpunije nego iko prije njih u ljudskoj istoriji,fasisti su iskoristili stravicnu snagu lazi,dalekometnost te snage.Ili onaj Bozanic,koji ne odustaje od uloge cetnika sa umjerenom bradom,cija je kama umjereno ostra,a govori u ime Srba koji ne kolju vise”neg je normalno”.Ali,cemu zapravo ova nabrajanja?Ima u Vuka poslovica:Kako koji slijepi,sve gore gudi.Ta tevabija uspijeva da Karadzicevu nazor-drzavu prikaze kako tamnicu doduse ali obraslu u izuzetno njegovan brsljan.Nego,i ja sam vam neki:traziti od njih da zbore istinu,da ne odustanu od ljudske pameti,isto je sto i zahtijevati od vampira da budu preplanuli.U tmusi se karadzici legu.Marakusa je njihovo rodno mjesto…Dva dana sam bez daha citao ovaj blog. Preporucujem ga svakome onome ko polahko zaboravlja kroz sta smo prosli.
Njemacki nacisti bi od njih ucili!
KONCENTRACIONI LOGORI U BiH ZA VRIJEME AGRESIJE 1992-1995
Ne zaboravimo i ne halalimo im!
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIC(XV nastavak)
50. ROGATICAU Rogatici i okolici do srpsko-crnogorske agresije 60% stanovnistva cinili su Bosnjaci. Veliki broj njih nasao se u zloglasnim koncentracionim logorima koje su Srbi formirali na podrucju ove opcine:
50.1 Osnovna skola “Ragib Dzindo”
U njoj je bilo zatoceno preko 500 Bosnjaka.50.2 Podosoj
Ovdje je bilo zatoceno 2.300 Bosnjaka.50.3 Srednjoskolski centar “Veljko Vlahovic”
U ovome Centru Srbi su formirali sramno muciliste u kome su drzali 300 zatocenih Bosnjakinja. Srpski zlocinci, najvecim dijelom Rogaticani, silovali su i djevojcice do 10 godina, kao i starice preko 60 godina. Jedna djevojka je u svojoj izjavi kazala da su je kontinuirano oko mjesec dana silovala najmanje po cetiri zlocinca, bilo u skolskim prostorijama bilo u stanovima po gradu. Djevojke koje su vodili u stanove i nad njima se izivljavali, po cijelu su noc prisiljavali da piju alkohol dok nebi pale u stanje potpunog pijanstva. One koje su se odupirale prisiljavane su da sjedaju na tenkovske mine, parali su im kozu nozem, prijetili bacanjem kroz prozor. Jedna Bosnjakinja dobrovoljno je izabrala smrt umjesto obescascenja: skocila je kroz prozor sa visokog kata jedne zgrade gdje su je bili doveli radi silovanja. Kada su ove zatocenice Srbi poveli na razmjenu prema Sarajevu, djevojka N.N. je rekla svojoj majci: “Ako nas vode na klanje u Kalimanica jamu (jedna od tamosnjih masovnih grobnica, op. M.O.), bit cu sretna nakon svega sto mi se dogodilo…” (Originalna izjava N.N. cuva se u arhivi Rijaseta IZ-e pod brojem GEN-1093, od 1. septembra 1992)
Druga djevojka iz Rogatice, dovedena u ovaj srpski konc-logor, ispricala je: “Dobile smo ucionicu, nas dvadeset jedna, a hrane su nam dali nesto malo tek cetvrti dan zatocenistva. Odmah su me odveli na ispitivanje kod komandanta s mojom sestrom i drugaricom. Mene su odveli u posebnu sobu… Komandanta svi zovu MRKI ili CRNI. On me je pitao da li zelim da postanem Srpkinja i da zivim u njihovoj drzavi, te da prihvatim njihovu vjeru. Mrkog mnogi poznaju u Rogatici, imao je kafic koji se zvao “Sombrero”. U toku tog ispitivanja u trajanju vise od dva sata, Mrki me je, uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i da ce dovesti jos dvojicu cetnika, silovao.” Tog dana Srbi su je ponovo pozvali i u potpunom mraku kontinuirano silovali. Zlocin nad tom nesrecnom djevojkom ponavljao se i narednih dana… Spomenula je i zlocince DRAGANA MANDJU, OZRENA PLANOJEVICA, MIROSLAVA IKONICA… (Svjedocenja od kojih se zanijemi”, Ljiljan br. 11, 18. januara 1993, str. 18.
U izjavi jedne druge zatocenice (rodj. 1971.) stoji: “Dok smo bile u skoli, svako vece od 23.00 sata do kasno u noc cetnici su dolazili u ucionice i odvodili djevojke i zene od 13 do 35 godina. Vracali su ih ujutro pretucene, iscrpljene. Svaka od tih djevojaka i zena bila je silovana cijelu noc. U tom silovanju ucestvovali su: VINKO ZORANIC JOJA, ZLATKO NESKOVIC, MLADEN KOJIC,MLADEN VASILJEVIC, OZREN PLANOJEVIC, MIRKO PLANOJEVIC, DANKO MANDJO i MIRKO IKONIC…” (Ljiljan, Ibid str. 18.50.4 Crkveni dom
U njemu se nalazio sabirni logor. Tu su dovodili ugledne Bosnjake iz Rogatice, cak i iznemogle starce (Koncentracioni logori i zatvori na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u R BiH, Sarajevo, oktobar 1992., br. 1, str. 15).50.5 Tvornica slada
Nakon “obrade” i odabira u Crkvenome domu, Bosnjake su razvrstavali za daljnji tretman i, izmedju ostalih, slali u ovu Tvornicu stocne hrane udaljenu oko 2 km od Rogatice. U nju su zatocili preko 500 osoba. Mnogi zatocenici odvedeni su u selo Kalimanice gdje su strijeljani i baceni u zloglasnu jamu Biljeg, jednu od najvecih masovnih grobnica u tom dijelu Bosne. Iz ovog, kao i drugih rogatickih logora, muskarce su odvodili na prve linije fronta kao zivi stit. Tako su na Duljevcu izveli 30 Bosnjaka. I u napadu na Brcigovo istjerali su ih na vatrenu liniju te koristili se s njima kao zivim stitom. Nakon poraza, srpski zlocinci su sve Bosnjake iz zivog stita pobili. Dvojicu prezivjelih – Muhameda Hecu i Armina Bazdara (r. 1977.), u stit na ratiste izvodio je SPIRO POPOVIC, Crnogorac, prije agresije stalno nastanjen u Zenici. On je naredio strijeljanje svih Bosnjaka iz zivoga stita. Djecak Midhat Catic je, pred samo strijeljanje molio: “Nemojte mene, ja nemam ni 15 godina…” (Preporod, Zenica, 1-15. januara 1993., str.9).50.6 Prostorije “UPI -Transa” u Rogatici
Sudbina vecine ovdje zatocenih do danas je ostala nepoznata. Neki su prebaceni u druge logore. Zna se da je krajem 1992. u tom logoru ostalo 15 Bosnjaka (Preporod, Ibid str. 9).50.7 Kamp Podosoj (Koncentracioni logori i zatvori na teritoriji
Republike Bosne i Hercegovine, Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u R BiH, Sarajevo, oktobar 1993., br.1, str. 15)50.8 Stara Osnovna skola u Borikama (Ibid, str. 15)
Objavljeno u glasniku nacionalnog kongresa RepublikeBiH – br.583
[color=#0000FF]ONLINE GLASNIK NACIONALNOG KONGRESA REPUBLIKE BiH – br. 583
(revidirano izdanje)7. ROGATICKE OPSTINSKE VLASTI PREKOPAVAJU KOSTI NJIHOVIH ZRTAVA
U protekloj godini na podrucju opštine Rogatica cetnici su prekopali veci broj pojedinacnih i masovnih grobnica odvezli tijela ubijenih Bošnjaka na druge lokacije uz asistenciju Rajka Kušica rogatickog krvoloka koji je svojom rukom ubijao. Premjestene su masovne grobnice sa 182 bošnjacka tijela uz pomoc firme AD “Stara gora” koja je 1992. godine poslovala pod “Sjemec” OOUR šumarstvo i gradjenje.
O ovom sam obavijestio SIPU i Komisiju za traženje nestalih FBiH gosp. Amora Mašovica. Dostavio sam im slike 11.05.2008. kada grobnice nisu bile prekopane, i slike 12 i 18.07.2008.godine nakojim se vidio kako su iste bagerima prekopane.
Na osnovu spoznaje imam osjecaj da se u ovom važnom problemu nije otišlo od same informacije
Aktivni sudionik Armije BiH od 09/1991.
N. N. BiH
—–[/color]Ima li neko jos saznanja po ovom pitanju ???????????????
Prisilno pokrštavanje muslimana
Broj dosjea:3835
Logor: Školski centar (SŠC)
Općina: Rogatica…Otjerali su nas u dvorište Crkvenog doma i strpali u jednu garažu, običnu daščaru bez patosa i betona- gola zemlja. Tad su došla dva domaća četnika i naredila da svi muškarci izađu. Donijeli su štrik, isjekli ga na komade i počeli vezivati muškarce, čak i jednog šnajdera bez noge i jednog mladića od 17 godina. Djece su počela vrištati za očevima, na što su oni rekli:”Ne bojte se, djeco, vaše tate će se vratiti. Međutim nijedan od njih se nije vratio. Poslije toga došao je Arkan pred nas i rekao:” Ne bojte se ništa, nismo mi koljači, a ovo što vam se događa to vam je vaš Alija kriv!” otišao je i više ga nismo vidjeli. Tu smo ostali četiri dana. Dva dana nismo ništa jeli i tek treći dan su nam donijeli ručak. U dvorištu smo imali samo jednu česmu sa vodom i ništa više. Za ta četiri dana svaku noć u jedan ili dva sata dolazio je četnik sa baterijom i probirao mlađe žene.3-4 žene su izvodili u Dom i tamo silovali. Bilo je žene koje su 3-4 puta za noć izlazile. Jedna mlada žena imala je dvoje male djece. Nju su najviše izvodili i jednom je zaplakala i molila da je ostave jer su joj djeca spavala u krilu. On se izderao na nju i rekao da da djecu drugim ženama. Četvrti dan je došao autobus i kombi i ja sam, srećom, sjela u kombi sa još petnaestak žena.
To su bili srbijanci-procjena po naglasku, rekli su da će nas samo prevesti do škole. Bili su komplet naoružani i među njima bili su najgori sa crnim šeširima putem su tukli sve muškarce. Tjerali su nas da se odreknemo svoje vjere i da pismeno pređemo na srpsku vjeru (pravoslavnu).
Napomena: uhapšena sam kao paraplegičar.Srbijanski graničari
Osamnaestogodišnji Sinan Isaković nije se ni domogao Srbije. Nakon gotovo tromjesečnog lutanja i skrivanja po Bosni, jugoslovenski graničari su ga uhvatili kod karaule Rogačica kako iz krvave Bosne pokušava da uđe u Srbiju. Sa trojicom drugova uhapšen je 10. avgusta 1995. godine, pola sata iza ponoći. Nisu pružali otpor. Iako je od tada prošlo gotovo deset godina nema mu ni traga ni glasa
Ostao je samo dobro skrivani “Sprovodni list” jugoslovenskih graničara koji govori o njegovom slučaju, do kojeg je Monitor uspio doći. “Sprovodni list za prekršioce graničnog režima” ustvari je dokument kojim su tadašnje jugoslovenske vlasti evidentirale ilegalne ulaske u zemlju.
Nakon hapšenja, “Sprovodni list” je “dobio” i Sinan Isaković. Taj krucijelni dokument o umiješanosti Srbije u etničkom čišćenju Srebrenice sačuvao je jedan Srbin, koji je svojevremno radio u jugoslovenskim graničnim službama.
Za razliku od Sinana Isakovića, Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. “Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice”, svjedoči Nuko u sarajevskim Danima.
Tog 3. augusta 1995. godine, nesrećni ljudi su od dasaka napravili primitivni splav kako bi preko rijeke prebacili i one koji nijesu mogli da je preplivaju. No, čim su stigli na drugu stranu rijeke 110 bošnjačkih izbjeglica pali su u ruke graničara Vojske Jugoslavije. Sa nepunih 17 godina Nuko Krlić je smrti gledao u oči:
“Došli su pripadnici Vojne policije, koji su nam kazali da će nas odvesti u Jagošticu i predati policiji. Međutim, kad smo stigli tamo, nije bilo nikakve policije. Kod škole nas je dočekalo preko stotinu vojnika u različitim uniformama – zelenim i plavim maskirnim, kakve su nosili policijski rezervisti. Oni su nas podijelili u grupe po 10, koje su zatim vodili na ‘pregledanje’. Mi koji smo čekali u redu morali smo držati pognute glave, a neki su čak ležali na zemlji. Došao je red i na nas. Otac je išao naprijed, ja za njim. Za dvadeset sekundi smo se morali skinuti do gole kože. Onda su nas ispitivali: ‘Koliko si ubio srpske dece? Koliko si žena silovao? Koliko si ubio srpskih vojnika?’ I sve tako. Tukli su nas. Nekima su lomili prste na ruci… Jedan je čovjek – ne znam kako se zove, ali znam da je iz Laza, sela nedaleko od Žepe – ne mogavši da izdrži strašno batinanje, ‘priznao’ da je u Rujištima zaklao srpskog vojnika. Ležao je preda mnom, sav krvav. Nakon toga su ga gazili i udarali kundacima u lice, sve dok nije izdahnuo. Leš su bacili u trnje. To smo svi vidjeli.
Kad smo stigli u Jagošticu, bilo je deset sati ujutru i tu smo bili sve do šest popodne, kad su nas natovarili u tri ceradom pokrivena kamiona. Ne znam kojim smo putem išli, ali znam da smo oko četiri ujutru stigli u logor Šljivovicu. U kamionima je bilo nesnosno, nije se moglo disati, bili smo bukvalno jedni preko drugih. U toj gomili se ugušio izvjesni Džebo, postariji čovjek, nisam siguran kako se tačno zvao, ali znam da je bio mrtav kad smo stigli”, svjedoči Nuko.
Nuko Krlić kaže da su ih stražari svakodnevno maltretirali. Kada bi saznali da neko od logoraša ima tu bliskog rođaka slijedili su rituali nad kojima se normalnim ljudima diže kosa na glavi:
“Obojici bi dali po palicu i tjerali ih da se tuku. Ako bi to odbili, onda bi ih stražari brutalno premlaćivali. To se desilo meni i mom ocu, jer nismo htjeli udariti jedan drugoga”, svjedoči Nuko, kojem je otac, u 52. godini umro u logoru u Šljivovici, 26 novembra 1995. godine. Tri dana kasnije sahranjen je na groblju “Goduša”, nadomak Priboja na Limu.
Nuko je u Šljivovici ostao sve do 19. februara 1996. godine. Sada živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.Bosanski istražitelji smatraju da se nesrećni čovjek, kojeg su logorski stražari prvo natjerali da prizna da je zaklao srpskog vojnika, kako bi ga potom tukli do smrti, zvao Edhem Torlak (50). Sahranjen je na groblju Goduša kod Priboja, a srpski zvanični organi naveli su kao uzrok smrti – infarkt srca.
Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za traženje nestalih, kaže za Monitor da se pouzdano ne zna koliko je Bošnjaka tokom Mladićeve ofanzive prešlo preko Drine i koliko ih je tom prilikom ubijeno.
“Samo pouzdano znamo da je tokom jula i avgusta 1995. godine u srbijanskim logorima u Šljivovicu i Mitrovo Polje sprovedeno više od 800 bosanakih izbjeglica”, kaže Mašović.
Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, za Monitor objašnjava da nije bilo moguće taj slučaj istraživati tokom same tragedije. “Ali, Fond ima spisak od 39 ljudi koji su tada pobjegli iz Srebrenice i koje je srbijanska policija uhapsila i nezakonito isporučila policiji Republike Srpske”.
Istina o umiješanosti Srbije u zločine počinjene na području BiH polako izlazi na vidjelo i preko ovog slučaja. Porodice nastradalih ljudi pripremaju tužbu protiv države Srbije koja je nazakonito isporučila njihove najbliže koljačima Radovana Karadžića. Čovjek koji je sačuvao dokumentaciju o tom zločinu spreman je javno da svjedoči i otkrije identitet odgovornih.
Svjedočenje, pisani tragovi i probuđena savjest nekadašnjih Miloševićevih dželata vode do rasvjetljavanja i ovog zločina.Sud BiH
17.08.2009. 17:59
Izvadio je nož i rekao Rifetu da će ga oguliti na komadićeSvjedoci se prisjetili Stojanove grupe i dana kad su odvođeni mještani sela Surovi Kraj…
Svjedok zamolio optuženog da mu kaže “gdje može kosti naći”Ahmed Kulić je selo Surovi, općina Rogatica, s nekoliko komšija napustio 29. juna 1992. godine, dan nakon što je čuo da je “Stojanova grupa prošla kroz selo i protjerala neke ljude”.
Nedugo nakon toga selo je napustilo još stanovnika, ali je njih osmero ostalo, a među njima Kulićeva majka, supruga i šestogodišnja unuka.
“Majku sam našao i sahranio, a ovo ostalo, nikad nikoga, ništa. Majka je ekshumirana 1997. godine. Glava joj je bila odvojena od skeleta… Tražio sam suprugu i unuku, imao sam krive tragove, ne zna se ništa. Stotine priča, pitaj ovoga, pitaj onoga… mene su priče dovele da umrem”, kazao je svjedok, te zamolio optuženog u sudnici da mu kaže “gdje može kosti naći”.
Tužilaštvo BiH tereti Stojana Perkovića, kao bivšeg komandira čete Vojske Republike Srpske (VRS) u mjestu Lađevine, općina Rogatica, za zločine protiv čovječnosti počinjene tokom 1992.
U jednoj od tačaka optužnice stoji da je Perković u junu 1992., s desetak pripadnika svoje jedinice došao u selo Surovi i “nezakonito lišio slobode određeni broj civila, a zatim je neke od njih fizički zlostavljao”.
Potom je, navodi se, poveo neke od mještana “u pravcu sela Lađevine, od kada im se gubi svaki trag”.
Kulić je ispričao da je početkom juna 1992. godine predao svoju lovačku pušku i pištolj “komšiji Stojanu Perkoviću”.
“Oružje smo predali u Lađevinama. Dobio sam potvrdu i Stojan je bio korektan. Stojan je izdavao potvrde, oko njega su bili vojnici. On je bio glavni među njima”, kazao je Kulić.
Rasim Makaš, drugi svjedok na ovom ročištu, također je kazao kako su mještani sela Surovi predavali oružje “komšiji Stojanu”. Makaš se prisjetio i 28. juna 1992. godine, dana koji, kako je rekao, nikad neće zaboraviti.
“Bio sam s djetetom kod kuće. Čula se galama i vidio sam desetak vojnika kako vode Rušida Makaša, mog brata Sulejmana i Jusufa Halitija. Doveli su ih do moje kuće, bio je i Stojan tu. Dvojica vojnika su doveli još Ismaila i Amira Makaša, moje bratiće. Stojan je rekao Jusufu da može ići, i počeo je udarati Rušida kundakom od puške, a onda i Amira”, opisao je svjedok prizor rekavši da je to posmatrao “s ograde svoje kuće”.
“Onda su doveli Rifeta Ajanovića i Nuhana Makaša. Stojan je rekao da Nuhana puste. Izvadio je nož i rekao Rifetu da će ga oguliti na komadiće i da će pjevati k’o slavuj”, prisjetio se svjedok.
Nakon nekog vremena, tvrdi svjedok, pušten je uz upozorenje da “pazi šta radi”. Nedugo nakon toga, napustio je rodno selo. Nikada nije saznao šta se desilo s trojicom mještana koji su zarobljeni ispred njegove kuće – “ni jesu li živi, ni mrtvi”, dok su brat Sulejman i bratić Ismail pušteni.
Nastavak suđenja zakazan je za 18. august, prenosi BIRN BiH – Justice Report.
Autor: Fena
Pogodio me u leđa i pitao hoću li još
Natjerali su ih da pjevaju srpske pjesme jedno pola sata, a onda sam čuo rafale. Nakon toga su ih bagerima pokupili…
10.09.2009.
Tužilaštvo BiH pročitalo je danas transkript svjedočenja D2, koji je 13. jula 1995. godine preživio strijeljanje više od 1.000 Srebreničana u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica, općina Bratunac, javio je BIRN.
Svjedok D2 dao je iskaz pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) na suđenju Radislavu Krstiću, bivšem načelniku štaba i zamjeniku komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), koji je pred Tribunalom u Haagu osuđen na 35 godina zatvora za genocid u Srebrenici.
Za genocid odnosno učešće u ubistvima u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica Tužilaštvo BiH tereti Radomira Vukovića i Zorana Tomića, bivše pripadnike Drugog odreda Specijalne policije.
– Predali smo se bosanskim Srbima u Konjević Polju 13. jula 1995. godine. Proveli smo nekoliko sati na livadi, a oni su bili oko nas. Onda smo u dva-tri autobusa krenuli u pravcu Bratunca. Odvezli su nas pred neku vrstu skladišta. To je bila Kravica. Svi smo bili u panici i strahu. Kad smo dovedeni tu, znao sam šta će se desiti – svjedočio je D2.
Svjedok je kazao da su u skladištu muškarci – kojih je, prema njegovim tvrdnjama, bilo oko 1.000 do 1.500 – morali predati novac, nakit i druge dragocjenosti, te da su im vojnici “zapisivali imena, kao da će nam to vratiti”.
Sjedili su još neko vrijeme u skladištu, navodi se u iskazu, a kad je pao mrak, pucnjava je počela.
– Jedan od njih, s dugom bradom i tamnim sunčanim naočalama, ušao je i bio prvi koji je počeo pucati na nas. Bacio sam se na pod, nakon toga uslijedio je pravi haos. Pucali bi po pola sata, malo se odmorili, a onda bi počela nova runda. Ljudi su vrištali, bilo je strašno – kazao je D2.
Nakon što se pucnjava smirila, svjedok D2 je pokušao pobjeći kroz prozor skladišta, ali su ga vojnici primijetili.
– Neko je krenuo prema meni, znao sam da mi je tu kraj. Čekao sam da me ubije. Opalio je jedan metak i pogodio me u leđa. Pitao me je: ‘Hoćeš li još?’ Pretvarao sam se da sam mrtav. Tu su me ostavili – navodi se u iskazu.
D2 je iza hangara ostao do jutra, kad su, kako je rekao, vojnici pozivali preživjele da izađu iz hangara jer je “stigao Crveni krst da ih vozi u bolnicu”.
– Natjerali su ih da pjevaju srpske pjesme jedno pola sata, a onda sam čuo rafale. Nakon toga su ih bagerima pokupili – ispričao je u iskazu D2, te dodao da je potom kroz šumu pobjegao u Žepu, gdje je stigao desetak dana poslije.
Bježeći iz Žepe, krajem jula 1995., D2 je zarobljen i odveden u Rogaticu, gdje je ostao do januara 1996. godine kad je prebačen u zatvor Kula kod Sarajeva, a ubrzo i razmijenjen.
Na narednom ročištu, 29. septembra, planirano je da Odbrane putem videolinka unakrsno ispitaju Ljubomira Borovčanina, kojem se u Tribunalu u Haagu trenutno sudi za zločine u Srebrenici. Za isti dan zakazano je i saslušanje Richarda Butlera, haškog istražitelja također putem videolinka.
Autor: FENA
Zlocinci imaju ime
Prezivjeli sa konvoja koji je 14. juna napustio Visegrad nisu vidjeli smrt svojih najmilijih. Ali su upamtili mnoge od onih koji su konvoj sproveli i odveli muskarce starije od 16 godina u “nepoznatom pravcu”. Za Zeljka Tasica se pouzdano zna da je na Pakleniku pucao. I za Dragana Lukica, nastavnika sa Sokoca. Spisak “oruzane pratnje” konvoja dali su nam svjedoci Mula, Dervisa i Rahima Omerovic, Rahima, Zineta i Nazija Zukic, te Juso Karaman i Zaim Spahic. Svi su tog dana bili na konvoju, ciji je dio zavrsio na stratistu.
Ljubomir Ljupko Tasic
Mirko Tasic
Pero Markovic
Ljubomir Gladanac
Borisa (Drage) Ceho
Milutin (Drage) Ceho, nacelnik SUP-a
Risto Perisic
Goran Pecikoza
Dusan Maric
Ljupko (Stevana) Maric
Predrag i Nenad Mirosavljevic (blizanci)
Milojko (Petra) Kovacevic
Zoran (Jovise) Stanojcic
Milan (Nikodina) Stanojcic
Vidoje (Jovana) Stanojcic
Milutin (Sretena) Savic
Sladjan (Dusana) Simic
Dusan (Antonija) Simic
Djordje (Radovana) Gacic
Pero (Nedje) Gacic
Zoran (Nedje) Gacic
Tomislav Sijakovic
Jovan (Andrije) Jelcic
Miljko (Ljubomira) Jevtic
Nebojsa (Milovana) Pejic
Ljupko (Milovana) Arsic
Branimir (Jovana) Ivanovic
Momir (Milomira) Savic
Nenad Neso Tanaskovic
Milenko (Branka) Baranac
Slavenko (Milomira) Andric
Nedjo VukasinovicSifra:”SRPKINJA”-“OD DANAS CES POSTATI SRPKINJA”
Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.Agresija Miloseviceve armije iz Srbije skupa sa domacim srbocetnicima na Rogaticu,dana 22.V 1992.
godine,zatekla me u gradu,u stanu mojih roditelja.Zivjela sam sa roditeljima,sestrom i bratom.Sve do 22.V 1992.godine,kada smo svi iz moje familije bili zarobljeni od strane rezervista JNA i odvedeni u skolu”Veljko Vlahovic”,skrivala sam se sa majkom,bratom i sestrom po podrumima,obliznjoj sumi,kao i u stanu,od agresorskih napada granatama,snajperima,PAM-ovima,kao i od cetnickih pjesadijskih proboja.Otac nije mogao bjezati sa nama jer je bio bolestan.On je uvijek ostajao u stanu.
U skoli smo bili zatoceni oko deset dana,pa pusteni kucama.Cetnici su prije toga razdvojili muskarce od zena,mnoge od njih odmah pobili,a preostale muskarce odveli su u logore van Rogatice.
Mi,zene,djeca i starci zivjeli smo u svojim kucama pod nesnosnom srpskom torturom.Kretanje nam je bilo ograniceno.Morali smo raditi a i trpjeti svakodnevna napastvovanja,odnosno,mi zene cetnicka silovanja.
Kada su 29.VII 1992.godine dosli domaci cetnici i vojnici srbijanskog agresora,u maskirnim
uniformama sa crvenim beretkama i trobojkom na kapi,naoruzani automatima,nozevima,bombama,
zatekli su u stanu kompletnu nasu porodicu.Pod prijetnjom pistolja,uzeli su nam iz stana sve sto je vrijedno,a oruzje nisu trazili.Znali su da ga nismo imali.
Pod prijetnjom oruzja izveli su nas vani i uz pratnju dvojice cetnika sprovedeni smo do srednjoskolskog centra.Nas 21 zatocili su ponovo u jednoj skolskoj ucionici.Tek cetvrti dan zatocenistva unijeli su nam nesto malo hrane.Odmah,prvog dana su mene odveli na ispitivanje kod komandanta.Odveli su i moju sestru i drugaricu.Mene su odveli u posebnu sobu.Tu su me ispitivali da li u Rogatici Bosnjaci imaju oruzje,ko ga krije,gdje je nasa vojska,gdje su postavljene mine,gdje su polozaji vojske?O tome nisam nista znala,ali oni su posebno inzistirali da odgovorim pa sam im nesto slagala,u nadi da me nece zlostavljati.
[color=#FF0000]Cetnickog komandanta u Rogatici su svi zvali MRKI ili CRNI.On mi je odmah na pocetku rekao:”OD DANAS CES POSTATI SRPKINJA I ZIVJET CES U NASOJ NOVOJ SRPSKOJ DRZAVI,TE PRIHVATITI NASU PRAVOSLAVNU VJERU”.Mrkog mnogi znaju u Rogatici.IMAO JE KAFIC KOJI SE ZVAO
“SOMBRERO”.[/color]Tako se kafic zvao do agresije,a onda mu je promijenio naziv.
U toku tog ispitivanja koje je trajalo vise od dva sata,Mrki me je uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i da ce dovesti jos dvojicu cetnika,koji su bili tu u blizini,silovao.Branila sam se uzaludno,dok me nije dva puta osamario i zaprijetio nozem na grlu.
Tog dana,kasno uvecer,izmedju 23 i 24 sata,u zgradu skole dosli su neki Srbijanci koje su zvali”ARKANOVCI”i prozvali moje ime,govoreci da trebam dati izjavu kod komandanta.Na silu,uz prijetnje oruzjem,samaranjem,odveli su me u ucionicu iznad,na spratu skole.U toj ucionoci ponovilo se silovanje u totalnom mraku.Ne znam ni ko je bio od silovatelja,niti koliko ih je bilo.Samo po akcentu znam da su bili Srbijanci.
U toku zatocenistva u toj skoli jos jednom su me kasno uvecer izveli MANDO DRAGAN,OZREN PLANOJEVIC,MIROSLAV IKONIC-MIKO,pod prijetnjom oruzjem i prijetnjom da ce sve zatocenike pobiti u ucionici ako se budem opirala…Tu vecer silovao me MIROSLAV IKONIC.Kada me u mraku prepoznao OZREN PLANOJEVIC,ZASTITIO ME JE da me drugi ne siluju.
Dana 15.VIII 1992,zajedno sa ostalim zatocenicama izvedeni smo iz skole i upuceni cetnickim vozilima u nepoznatom pravcu.Bila su tri kamiona i jedan autobus.Kada su nam naredili da izadjemo iz kamiona,izasli smo i tad sam prepoznala da smo stigli pred Sarajevo,na Hresu.Saznale smo da je to razmjena zarobljenika.Razmjena je isla tako,sto smo se mi zene postrojile u pravcu Sarajeva,a cetnicki vojnici,ratni zlocinci prema Palama…Onda smo prosli jedni pored drugih,mi,zlostavljane zene,u jednom,a cetnicki borci,zarobljenici,u drugom pravcu.
Cim smo se udaljili stotinjak metara od vozila,na nas je otvorena paljba sa cetnickih uporista na obliznjim brdima.Na Vratniku su nas preuzeli vojnici Armije BiH.U opkoljenom Sarajevu,ne donoseci sa sobom nista osim golih iznemoglih zivota,napaceni i ponizeni,nasli smo slobodu.Primili su nas ljudi iz Sarajeva,koji su bili pod opsadom i kao i mi izgladnjeli i napaceni.
I onda neki sarajevski pjesnici pisu po hrvatskim novinama kako su nas muslimani iz Sarajeva doveli da im damo glasove na izborima,zatim,kako smo uprljali Sarajevo,donijeli sverce,prostituciju i lopovluk,a ne pisu da su nas upravo njihovi Srbi protjerali obescascene.
Oni su nam sve popalili u Istocnoj Bosni i ne daju da se vratimo na svoje.Zlocinci se boje da cemo prst uprijeti u njih,a ne daju ni da ostanemo u Sarajevu.I jedni i drugi najsretniji bi bili da nas nema,da smo nestali.[b]IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Prvi dioNEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEZENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)[/b]
Savjest moju uznemiruju i pokrecu samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona cuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nesto iz svojih sjecanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatickog kraja od strane srpskih nacionalista i cetnika. Posto ce to biti pretezno moja vlastita sjecanja, duboko urezana u moje pamcenje jos od djetinjstva, kao crne uspomene, tu ce biti najvise govora i podataka iz mog uzeg zavicaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okolisa u borickom kraju kraj Rogatice.
Besprimjerna (i nerazumljiva) mrznja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u “mirno”, predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijedjanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogucnosti zaborava. Pa posto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mrznju okrive Muslimani kao njeni prvi zacetnici, to mi savjest neodoljivo nalaze da i ja zabiljezim svoja pamcenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat cu i biljeziti samo ono cega se zaista sjecam, kao stvarnog i istinitog dogadjaja.
O stradanjima Muslimana istocne Bosne mnogo se culo i pricalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana rijec cuva uspomenu od zaborava.
Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio medju muslimanskim muhadzirima tj. stradalnicima, koji su prezivjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod cetnickog noza i ognja.
Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene zene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim usima slusao njihova grozovita pricanja. Prve pribiljeske, koje sam o tome bio sabrao unistene su mi prilikom bombardiranja Alipasina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da pocnem sa zapisivanjem bar zapamcenih podataka o stradanju Muslimana istocne Bosne, koje sam jos sacuvao u pamcenju i sjecanju,kao i onih koje budem u medjuvremenu cuo. No, prije nisam imao vremena niti mogucnosti zbog preopterecenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad vec osjecam, da mi mnogo toga izmice iz pamcenja, rijesih da otpocnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje ista, nego nista, nek se bar nesto zabiljezi; makar koja kap sehidske (mucenicke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savjescu, koja me na to tjera vec godinama.
Velicinu stradanja Muslimana istocne Bosne jos nitko ni djelimicno nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva tocna i pregledna statistika. Najveci broj zrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bacena u jame i bunare, zakopane u djubrista ili pod klozete, a najvise spaljene u zapaljenim zgradama, bit ce zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i maticne knjige mahom unistene.
Ja osjecam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato cu iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najvise i zapamtio. A o ostalom cu navesti samo one podatke koje sam cuo i provjerio kao tacnu i sigurnu istinu. Ovo ce, ipak, biti samo nekoliko kapi sehidske krvi na krvavom tragu cetnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duz istocne Bosne.
“KADA JE ZUPA GORJELA….”
Prije nego sto sam posao u mekteb i osnovnu skolu volio sam slusati pricanja starijih ljudi. Dosta puta sam cuo kako oni svoju starost mjere i utvrdjuju po vremenu “kada je Zupa gorjela”, a to ce reci, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od visegradskog kraja. Koliko sam puta cuo ovo pitanje: “Pamtis li kada je Zupa gorjela?” ili: “Koliko ti je bilo godina kada je Zupa gorjela?” Dobro se sjecam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidzu: “Pa kada je to Zupa gorjela i tko ju je popalio?”, a on mi isprica, da je to bilo davno i da je malo zivih ljudi koji to pamte. A to su, rece mi, uradile srbijanske eskije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Zupu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-“Sevak” od vatre se daleko, daleko vidio*/
To je prvo stradanje muslimanskog pucanstva istocne Bosne za koje sam cuo po usmenoj predaji i pricanju. I sto su vise izumirali stariji ljudi, sve se rjedje spominje “figanj Zupe”, dok vec nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teska stradanja Muslimana u Srbiji (iz Uzica, Sapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pricale izbjeglice iz tih krajeva, sto su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!
STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU
Stradanje Muslimana istocne Bosne u Prvom svjetskom ratu preslo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogucnosti i podstreka jednom dijelu srpskog zivlja da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mrznju prema Muslimanima. Slusao sam pricanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo sto se odnosi na najuzi dio moga rodnog kraja.
Od svih sela godomiljskog i zivaljevskog dzemata najvise je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) zitelja u ljeto 1914. godine (No, zrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).
Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica ziva spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najvise zrtava u ogniju spaljeno, vecinom zivih. Iz toga sela mi je bio stariji brat ozenjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjecivao to selo, radi rodbine i prijatelja.
U ljeto 1937. godine posto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u duznoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agic, posli smo na Starogorske stijene, odakle se pruza izvanredan pogled na dolinu Drine i visegradski kraj tzv. Zupu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuca, i rece mi: “Ovdje je 1914. izgorjela puna kuca celjadi”.-“Jest, bogme” -potvrdi Mehmedbeg.-“Srbijanci zapalili kucu s celjadima, a nikome nisu dali izaci, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nadjena samo jedna zenska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!”
Produzili smo dalje u pravcu “Stijena”, kako oni zovu stjenovite obale Drine. Iduci kroz guste proplanke sume, oni na jednom mjestu naglo zastadose, podigose ruke i pocese uciti “Fatihu”. Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Posto proucismo “Fatihu”, kazase mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najvise se sumnja na prvog komsiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saucesnik i glavni vinovnik. Posto krenusmo i ostavismo grobove za ledjima, moj otac se obrati Mehmedbegu-“A ono Huseinagi haman bijase sevep smrti?” -“Pa, haman i bijase”- odgovori Mehmedbed.
-“A o cemu govorite?” -upitah ja znatizeljno.
A Mehmedbeg mi poce kazivati: “Rahmetli Huso Agic, ciji je brat tu ubijen, jedne veceri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I bas na tome mjestu gdje su sehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Cak mu je poznao i kosulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kuci sve mirno i lijepo ispricao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od cega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga”.
Godine 1939. vracao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Isli smo kroz gustu crnogoricnu sumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mracnu uvalu (vrtacu), obraslu gustom sumom, jedan od seljaka, Mujo Agic, pokaza mi na jednu jos dublju uvalicu i rece:
-“Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kise puscanih metaka”!
-Kakav bato?, upitah ja.
-“Pa ovaj bato, ja”! rece on, pokazujuci na sebe,
-“Srbijanci nas tu doveli, sestoricu Starogoraca da nas, nakon mucenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bjezeci, a i da im ne pravim metu za nisan, niti vrecu za probadanje nozem. I s Bozjom pomoci utecem zdrav i citav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronasli da ih pokopaju”.
Eto, dakle, selo Stara Gora jos je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mucenik i imalo je tri stratista.
U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuce) ubijen je 1914.g. cestiti seljak, Huso Isakovic, iza kojeg je ostala zena i dvoje malodobne djece.
U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodzic, Salko Hodzic, te svi muski clanovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braca Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarozac, gdje su i pokopani. Posto su ubijeni, svi su baceni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nadjeni su u skvrcenom polozaju, ispremetanih nogu i ruku medjusobno, “kao zagrljeni”, sto je dokaz da su jos zivi zakopani. U blizini je nadjen krvav ”drenov siljak”, a stvarno su lesevi bili iznakazeni i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je vec bio obnevidio.
Kazu da su pocinitelji ovoga zlocina prve komsije, Srbi, a to su: Blagoje Djukic, Radovan Djeric i Radaca Djeric !. Blagoje Djukic je ubrzo iza rata umro i medju prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljiste darovao stari Mujaga
Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.
Bez sumnje je u ubojstvu brace Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Djeric, otac Radace Djerica, jer je isti, odmah po ubojstvu brace Barimaca, sa cijelom svojom kucnom obitelji preselio u njihovu kucu (Barimaca) !! Mara, zena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u besiku (kolijevku), prisvojenu (opljackanu) u kuci Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni cetnik i kao takav poginuo). Camil Hodzic (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pricao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeca se zbog cega) unisao u kucu Barimaca i “zavirio” u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Djerica kako sjedi na Mujaginu siltetu i pusi na Mujagin cibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-“Evo Mujage!” U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu samarcinu da je posrnuo; na sto mu je Mara opsovala mater i rekla: “Sta ces sad ti ovjde?!”. Mara je i inace bila pocela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komsiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodzica da pohvataju barimske pse ovcare i da ih povezu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu celjad.
Moj otac, Zejnil ef. Hodzic, imam i hatib dzamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je jos tada tesko klevetan. Dva puta je suocavan sa smrcu i oba puta “nije bilo edzela”. Zanimljivo je ispricati drugi slucaj, kada je poslat jedan nizi oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dodje pred dzamiju. Moj otac je posao onako bos, jer su vec do tada sve muslimanske kuce i obitelji bile temeljito opljackane, i tako dosao pred dzamiju. Pred dzamijom ga je cekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: “Sto si bos?!-Moj otac je, prilazeci mu i pruzajuci ruku na pozdrav, odgovorio: ” Ima ona nasa bosanska izreka-
”Tako , paso, u zemanu doslo!” -“Tako i jest”-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!” -“Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevaci, kako i stara poslovica kaže:
” Tesko zemlji kuda vojska prodje !”-odgovorio je moj otac-“A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir
-“Na cijoj je strani pravda, valjda ce mu i Bog pomoci, da pobijedi.” A na cijoj strani bude Bozija volja i ja cu ga s voljom sluziti i bit cu duzan da mu budem pokoran: -odgovorio je moj otac na sto ga je oficir potapsao po plecima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obecao da ce ga kod komande “sto ljepse prikazati i opravdati” i ako mu tko bude cinio kakvu presiju, da slobodno dodje u komandu.
Ni zenski svijet naravno nije bio postedjen od nasrtaja pojedinih zlocinaca. Između takvih slucajeva najvise mi se urezao u pamcenje jedan potresan slucaj koji je vise puta prepricavan. To je slucaj s ondasnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Ziga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s ocajnickim placem i “piskom koja je parao i usi i srce”, isla pred patrolom. Vise puta sam slusao svoga ogluhlog amidzu Becira, kako kaze, da zali sto jos tada nije bio gluh da ne cuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slucaj, pa je umrla ubrzo iza toga.
To su uglavnom tezi zlocini, izvrseni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po cuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljacke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.
Svako selo istocne Bosne dozivjelo je slicnu sudbinu. Spomenut cu samo one slucajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.
U selu Cavcicima u Zepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.
Camilu Zulficu iz sela Babjaka su zlocinci odrezali usne, “pa covjek nije nikada vise mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao sto su na primjer slova “p”, “m”, “b”, i sl. On je te glasove izgovarao kao “F”. Koliko sam ga puta i ja cuo kako kaze, umjesto-“Bajram mubarecola”, on bi, jadnik, rekao: “Fajraf fufarecola”. Umjesto “paprika” izgovara bi “fafrika” i sl.
Po selima Prodole, Setica, Osova i dzemata Sokolovica, najvise zla (pljacke i ubjstava) pocinili su Milan Bakmaz iz Kalimanica i Aleska Motika iz Setica.
Negdje oko godine 1933-34. vracao sam se sa svojim ocem iz Kalimanica, gdje smo bili na “mevludu”. Iduci od sela Tocionika ka selu Radjevicima ugledah kraj samog puta jedan ogradjen grob. Na moj upit:”kakav je ovo grob?” -otac mi rece, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen jos 1914. godine.
Od zlocinackih paljevina, izvrsenih 1914. godine cuo sam i zapamtio slijedece:
1) Vec smo spomenuli spaljivanje kuce zajedno s celjadima (ukucanima) u Staroj Gori,
2) Dzamija u selu Sokolovicima kraj Rogatice,
3) Sudzaudinova dzamija u gradu Rogatici i
4) Da uzgred spomenemo i Cengica kule i Cardake u Ratajima kod Foce. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slucajeve koje sam po usmenom pricanju i cuvenju zapamtio.
Za paljevinu dzamije u Sokolovicima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planincica iz istog sela (Sokolovica), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planincic je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik opcine Sokolovici; isticao se netrpeljivoscu, mrznjom prema Muslimanima, sto je cesto i otvoreno izrazavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak cuvenog velikosrpskog soviniste Dobrosava Jevdjevica.
Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slucaj i nacin kako sam to doznao:
Kada su rogaticani odlucili obnoviti spaljenu Sudzaudinovu dzamiju, naravno da su tada malo vise ozivjele i price o toj dzamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u nasoj kuci kao da i sada slusam naj sarijeg amidzu Mustafu ef. Hodzica kako rece: Pa dzamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganovic ga je cuo svojim usima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sracku u Rogatici.
Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilovic zvani Aganovic iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komsija na sijelu. Sjelo ko sjelo prica se o svemu i svacemu. Poce se govoriti o dzamijama dok meni naupade pricanje moga amidze koje je cuo od naseg komsije Muje o slucaju Sudzaudinove dzamije u Rogatici.
Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidza mi kaze da si ga svojim usima cuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sracku u Rogatici!? Nije rekao sracku vec “govnaru”rece mi odma Mujo Bogilovic zvani Aganovic pa nastavi.
Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana drzao sam strazu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Duznost na strazi bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristasa svrgnute dinastije Petrovica. Receno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko priblizi blize od odredjene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeci na strazi cuo neki razgovor od vise ljudi. Podjem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na prilicnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, caste se picem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka rijec mogla razumjeti. Cini mi se da su razgovor skrenuli na vojne dozivljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer posto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro cuti da pricaju o svome vojevanju i ratnim dozivljajima. Iz njihovog medjusobnog nazdravljanja cuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg izmedju njih, dakle-Vase, koji je najvise i pricao. Njegovo pricanje i mene zainteresira, te se primakoh blize, do najdalje dozvoljene mi granice na strazarskom mjestu. Cujem kako Vase prica kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bcsnu ljeta 1914. godine. I sada osjecam kako sam protrnuo kada ovako rece:
”Ja sam prosao kroz Focu, Gorazde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaze dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pusku, a ni sam ne znam zasto sam onda uzviknuo: “E jesi li je bas ti zapalio, majku ti tvoju….?! -“Ali srecom-kaze dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na covjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skocili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg”.
Eto takav je bio dolazak “vojske u opancima”, za koju pisac knjige “Na Drini cuprija” kaze da je donosila pravdu i licnu slobodu svima i svakome, na veliko cudjenje i “glupog Alihodze”, koji ne moze nista da shvati.
Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istocnoj Bosni,temeljito je opljackano muslimansko ziteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeca i obuca, sve je to opljackano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i vise dzamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istocnoj Bosni 427 muslimanskih zitelja, sto navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: “Jugoslovenska muslimanska organizacija”.
SRPSKA AGRESIJA I GENOCID NAD BOSNJACIMA (1992-1995)
Cilj agresije je bio unistenje drzave BiH te fizicko I duhovno istrijebljenje muslimana. Agresor I domaci cetnici su organizovano ubijali , klali I masakrirali sve po redu, djecu, zene strace, a trudne zene su mucili do pobacaja. Najveci zlocini nad zenama su bili silovanja sa ciljem mucenja I ponizenja. U svojim zvjerstvima cetnici se nisu obazirali na godine, silovali su I starice kao I djevojcice, pa cak I djecu. U logorima, zatvorima, hotelima, garazama, privatnim kucama I drugim mjestima najmerno su drzali zene, djevojke I djevojcice I time sprecavali prekid nezeljene trudnoce. Maloljetna Nura N, rodjena 25.04. 1979 sa Grbavice, izjavila je da su cetnici dosli krajem aprila 1992. na Grbavicu, odveli je prisilno iz jedne zgrade I nekoliko djevojcica od 13-15 godina. Odveli su ih u prostorije preduzeca Digitron. Bilo je ukupno zatoceno oko 30. Pred vece maja 20., 1992. Poceli su da izvode po dvije do tri djevojcice na silovanje. I mene su izveli I silovali me. Dvojica su me drtzali, a druga dva naizmjenicno silovala, govoreci: “Sta imate radjate balije, bolje je da radjate srbe.” Kada je razmjenjena ljekari su konstatovali da je trudna 5 mjeseci (iz Biltena Drzavne komisije za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u BiH br. 3, Marta 1992. Godine).
Silovanje mentalno retardiranih djevojcica I djevojaka Doma u Visegradu spada u zlocine nepoznate u svjetskoj literaturi, nasilnistva koje izmice svakoj definiciji I klasifikaciji. Ovakva vrsta izopacenosti seksualnog nagona tesko se svrstava u bilo koji oblik psiho-patoloskog ispoljavanja covjekove seksualnosti I cini se nepoznanicom u cjelokupnom repertoaru zvjerstva koje je covjek cinio kroz vijekove. U ovoj agresiji u strahotama Bosnjaka, kao I u II Svjetskom ratu, kako smo ranije vidjeli, poseban vid zlocina je bio prisilno prevodjenje, pokrstavanje muslimana na pravoslavlje. Srpski agresori su silom pokrstavali bosnjacke zarobljenike. Prvi prizor za vrijeme zatocenistva u Lukavici cetnici Dragan Vuckovic I Tome Urosevis, sin Brane iz Mackovica, opcina Sokolac. “Postrojili su nas I rekli da moramo da se pokrstimo ili metak u celo. Tom prilikom pop je po njihovom naredjenju citao nesto iz Biblije, pa bi povremeno zastajao I naredjivao da kazemo “Amen”. To se ponavljalo nekoliko puta. Meni su dali ime Radovan, to je jedan momenat za vrijeme moga zatocenistva, te jedan od najtezih koje sam prozivio”, kaze Meho Kahlimanovic. (Iz naprijed pomenutog Biltena, izdanje 3.marta 1993.).
Gradjanka Sabiha M. rodjena 1951. Iz Rakitnice kod Rogatice, cija se izjava nalazi u istoj arhivi, kaze: “Traktorima su nas prevozili na Sjenici u osnovnu skolu, bilo nas je nekoliko stotina. Pred skolom su razdvojili muskarce od zena i djece. Sjedeci pred skolom, gledali smo kako muce muskarce. Naredili su im da lice okrenu prema zemlji, a na ledjima su usijanim zigom urezivali krstove, probadali ruke nozevima, pucali u ruke I noge I narocito zglobove. To je trajalo oko dva sata I nakon toga su ih poubijali iz pjesadijskog naoruzanja.jedan kratki video zapis o zenama koje su silovane od srpske gamadi..
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.