[Mare]

#18759

Nemam nikakav komentar.Slika sama od sebe prica tuznu pricu

NA BABINOM MEZARU.

[mirsad_d]

#18783

Aktiv geografije SREBRENICA 27,8,2008,g,

http://www.facebook.com/video/video.php?v=1019154134506&saved

[svjedok]

#18921

Ja nisam jos nikada bila u Srebrenici a osjecam jaku potrebu da odem, jako sam emotivna i ne znam kako bih sve to podnijela. Tesko bi bilo, ali bih uz pomoc Alahovu sigurno prezivjela tu neopisivu tugu. Svake godine jedanestoga jula presjedim uz tv Hayat placuci, ali kao sto rekoh voljela da dodem jednom, smognem snage, podjelim bol sa prezivjelim Srebrenicanima i njihovim porodicama. Nadam se da cu ako Bog da uskoro imati priliku posjetiti Srebrenicu.

[Sedina]

#19310

Ne boj se, sine!

Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.

Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Nenadova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba zla, mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.
Oči majki trebaju gledati svijet, cvijet, stasanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku užasnu, kada nesoj ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze u očima mojim, dok sam gledala dijete moje kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad kao rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.
Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je sin tvoj, Mrčo, hijena ljudska, nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapućem, slici govorim: “Ne boj se, sine! Majka je s tobom i Allah je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, ni glasa pustio nije, ni klečao, nije ni jecao, ni molio nije. Nemoćan bio, a mnogo jači i viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.

“Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno? Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Da ti još mnogo čime život uljepšam. Rahat da mi budeš”.
“Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, nišane praviti, Fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka! Ne bojte se, liljani, naši! Cvijeće mirisno, djeco naša! Ne boj se, sine, Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Baščama džennetskim, sine, ti ćeš da šetaš. Mirisi cvijeća, rane će vidati tvoje. Hurije džennetske kolo će ti igrati. Majku svoju čekat ćeš i dočekati pod drvetom hrume radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.”
“Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja.
Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, ugledao stado svoje, čuo frule zove? Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt hladna poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna kao trava čaira naših? Ne boj se, sine Fatihu uči, Allahu se moli.
“Majko, mene je ipak, malo strah”, miču hladne usne plavog laneta mog. “Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se, gazijo, dova je moja sa tobom, sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine. Džennetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetullah!
Boli sine, boli majku. Šehade učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj! Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilu svome zavežljaj mali. Da nosi majka u zemlju hladu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu svome, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Allahu moj dragi, da mogu ići i kleti. Milovaću pogledom svojim mjesta gdje raste cvijeće naše iz krvi i patnje bosanske. Bože mili, neću da umirem. Hoću da gledam zlotvora nešeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili, Ti si moćan, Jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada mi to želimo nego kada boli. Zlotvori crni biju i kolju, pale i mrze. Silu njihovu Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, zemlji i nebu? Je li pravio kitice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, a sad ubija? Zar nisi vidjela tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju brlju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se, sine, tu je majka! Radost si moja bio! Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i govorio: “Biće to heroj babin, Bosanac pravi”. Pa prvi zubić kao u zečića sa čuperkom plavim, radosti moja. Pa prvi koraci tvoji livadama našim. Unio si radost u kuću našu. Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Zar je gajila majka janje za dželata, za tvog sina, Mrčo? Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo, Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispod nogu tvog poganog sina.
Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga majka se sjeća, ruku drhtavih, što nježno grle, smiješka na obrazu tvom.
Ne boj se, sine, doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilu da te grije. Odavno, Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malehnu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti Jadova raka? Danas, Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja kao brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam, majko, ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko lijepo, nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda, milost naša. Ne plači majko, suza me davi, Fatihu uči, to mi prija i sladi”…
Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je, sine, i živjeće zauvijek moja, tvoja i naša Srebrenica.

Sefika Licina

[Teva]

#19311

Sedina kad vidim da si ti nesto postavila ili napisala odmah znam da je to nesto sto se mora dvaput procitati.
Pa tako i ova prica u tvom postu ovdje iznad, koja me je jako dirnula…

[Dedo]

#19322

Majcin razgovor na mezaru u potocarima

Danas sam ja kao brdo jaka
u ovom sarenom parku sehidskom
Bosiok dragi njezno mirise,
uz tihi sapat sina mog milog.

Evo sam majko ja ovdje dolje
spokojno lezim i spavam,
Slagala nisi sve je dzenetsko lijepo
Serbeta pijem,bascama setam
krila me nose hurije hlade
Bozija je odredba i milost,
za nas sehide mlade.

Neplaci majko suza me davi,
fatihu uci to mi prija i sladi.
Budi mi jaka ko bedem pravi,
kazuj dalje sta dusman napravi.

Spavaj mirno milo moje
evo doslo svijeta pola
da ispjeva pjesmu ponosnu
da obidzu krvavu Bosnu.

Evo sad svima sija osmjeh slica
ziva je sine i zivjece zauvijek
moja,tvoja i nasa Srebrenica.

Ovaj tekst napisa Sefika Licina
A ja vidjeh u njemu poejziju
ako grijesim oprostite.

[ponekad ovdje]

#20089

–
PREŽIVLJAVANJE

Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.

Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje su se i rodili, gdje su u godinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.

Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u Srebrenicu, bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela je sela i gradove, a tamni dim koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja.

Upoznaću u naredne tri godine, sve do pada enklave koja je formirana u ljetnim mjesecima 1992, jako mnogo ljudi. Neki od njih su zauzeli mjesta mojih rođaka ubijenih 1992, srpskih prijatelja koji su me brutalno izdali, tamo će mi se desiti neke prve stvari u životu. A ono što nam je svima bilo zajedničko, bio je osjećaj svemirske samoće, one koju može osjećati čovjek osuđen na smrt. Posmatrali smo jedni druge uvjereni kako postoji velika mogućnost da se naredni dan nećemo vidjeti, poraženi osjećanjem da to ne bi promijenilo ništa.

Među stotinama, vjerovatno hiljadama ljudi koje sam upoznao bio je Šaćir Begić, starac čija me snaga duha uvijek iznova iznenađivala. Po nekom nepisanom pravilu, skoro cijeli komšiluk u kojem sam živio okupljao se na ulazu u njegovo dvorište, razgovarajući o onome što su toga dana čuli na radiju, vidjeli u gradu, saznali na frontu… U trenucima zajedničkog očajanja – kada smo svi bili uvjereni da je kraj, a takvih je prilika bilo mnogo u tri godine rata – Šaćir je dubokim, duhanom isparanim glasom uvijek zaključivao naše razgovore riječima da će “sve biti bolje nego što mislimo”. Kada su u julu 1995. srpske snage konačno – zato što je to uvijek bilo samo pitanje vremena – pregazile grad, i on je ubijen.

U smrti, tačnije onom trenutku kada prestanemo postojati, nema razlike – plinska komora, masovno smaknuće ili podmukli bljesak čelične oštrice u mraku, bolni uzdah ili krkljanje i nesvodivi potez nožem. Deset hiljada ljudi, deset hiljada tabuta, deset hiljada nišana, heeej, deset hiljada! O toj smrti se zna sve ili se danas svi barem dobro pretvaramo da želimo znati sve; njihovu smrt silujemo u novinskim stupcima, nikad sebi ne postavljajući pitanja o njihovom životu. Ništa ne znamo o svim tim ljudima, ništa manje i ništa više divnim, dobrim ili lošim od bilo koga drugog. Divnih taman onoliko koliko su bili ljudi. I onoliko koliko sam ih ja znao. (… )

( Emir Suljagić, Razglednica iz groba )

[ponekad ovdje]

#20574

–
Kako je u Haagu uništeno više od 1.000 dokaza iz srebreničkog genocida?

02. 02. 2010

Evropski parlament je 11. juli proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ovaj dan će se obilježavati u svih 27 država članica EU-a. Prema najavama predsjednika Srbije Borisa Tadića, ovog mjeseca bi Skupština Srbije trebala usvojiti posebnu rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Kako je objavljeno magazinu 60 minuta, u toj rezoluciji, kako sada stvari stoje, neće biti termin genocid.

U Nurinom albumu stoje dvije Azmirove slike jedna do druge – jedna predratna, a druga ona posljednja. Dijete su ubili srbijanski Škorpioni. Kosti Azmira Alispahića ukopane su u Potočarima.

Ne može se graditi demokratsko društvo na leševima, de se pravite da ih nema, smatra Žarko Korać, predsjednik SDU-a Srbije. Očito je da će se umjesto genocida koristiti formulacija teškog zločina, kaže novinar Petar Luković. Upotrebu termina genocid za sada podržavaju oni za koje taj termin nikad nije bio sporan – Čedomir Jovanović, Žarko Korać i Nenad Čanak. Koštuničine demokrate i Šešeljevi radikali su na drugoj strani. Partija Borisa Tadića još se nije izjasnila – genocid ili težak zločin. Za razliku od Ljajićevih SDP-ovaca, Dačićevi socijalisti su protiv genocida, kao i naprednjaci Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. Državni mediji, smatra LDP, mogu promijeniti svijest građana Srbije. Oni, uglavnom, ne smiju izvještavati o genocidu u Srebrenici. Desilo se neko izvinjenje i li ne u toj rezoluciji, Nuri Alispahić apsolutno je svejedno – nijedna rezolucija njoj neće vratiti sina Azmira, kaže se na kraju priče Avde Avdića.

Potpredsjednik SDP-a i državni zastupnik Denis Bećirović, gostujući u 60 minuta, kazao je kako će kad-tad doći do toga da u BiH u državnom parlamentu biti antifašistička većina. Bosna i Hercegovina je, nažalost, jedna od rijetkih evropskih država u kojoj se državnički odgovorno ne obilježava sjećanje na srebrenički genocid. Genocid u kojem su direktno učestvovali MUP i Vojska Republike Srpske i kojim je, kako je to dokumentirano u magazinu 60 minuta, komandovao general pukovnik jugoslavenske vojske i ratni zločinac Ratko Mladić.
U ovom izdanju emisije prikazan je četvrti nastavak dosjea o šokantnoj dokumentaciji koju je, po nalogu zvaničnog Beograda i uz pomoć najodanijih saradnika – poput Florance Hartmann, Patricka Lopesa Terres i Amira Ahmića – od sudskih i očiju svjetske javnosti sakrila bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte.

Kako je u Haagu uništeno više od 1.000 dokaza iz srebreničkog genocida? Riječ je o identifikacionim dokumentima, fotografijama, predmetima i bio-uzorcima uzetim sa leševa. Prema naredbi Carle del Ponte, oformljena je komisija zadužena za uništavanje dokaza koji su bili dio sudski procesa tokom dokazivanja zločina i genocida u Srebrenici. Autor priloga Damir Kaletović podsjeća da je ono što je nekada pripadalo žrtavama nacista iz Drugog svjetskog rata najpristunija postavka u muzejima holokausta. Još skandaloznije od naredbe za uništavanje dokaza je to što je ona donesena uz obrazloženje da mogu izazvati opasno narušavanje zdravlja zaposlenika Tribunala.

ftv / bih-x.info

[ponekad ovdje]

#20581

–
Kako je u Haagu uništeno više od 1.000 dokaza iz srebreničkog genocida?

02. 02. 2010

Evropski parlament je 11. juli proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Ovaj dan će se obilježavati u svih 27 država članica EU-a. Prema najavama predsjednika Srbije Borisa Tadića, ovog mjeseca bi Skupština Srbije trebala usvojiti posebnu rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Kako je objavljeno magazinu 60 minuta, u toj rezoluciji, kako sada stvari stoje, neće biti termin genocid.

U Nurinom albumu stoje dvije Azmirove slike jedna do druge – jedna predratna, a druga ona posljednja. Dijete su ubili srbijanski Škorpioni. Kosti Azmira Alispahića ukopane su u Potočarima.

Ne može se graditi demokratsko društvo na leševima, de se pravite da ih nema, smatra Žarko Korać, predsjednik SDU-a Srbije. Očito je da će se umjesto genocida koristiti formulacija teškog zločina, kaže novinar Petar Luković. Upotrebu termina genocid za sada podržavaju oni za koje taj termin nikad nije bio sporan – Čedomir Jovanović, Žarko Korać i Nenad Čanak. Koštuničine demokrate i Šešeljevi radikali su na drugoj strani. Partija Borisa Tadića još se nije izjasnila – genocid ili težak zločin. Za razliku od Ljajićevih SDP-ovaca, Dačićevi socijalisti su protiv genocida, kao i naprednjaci Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. Državni mediji, smatra LDP, mogu promijeniti svijest građana Srbije. Oni, uglavnom, ne smiju izvještavati o genocidu u Srebrenici. Desilo se neko izvinjenje i li ne u toj rezoluciji, Nuri Alispahić apsolutno je svejedno – nijedna rezolucija njoj neće vratiti sina Azmira, kaže se na kraju priče Avde Avdića.

Potpredsjednik SDP-a i državni zastupnik Denis Bećirović, gostujući u 60 minuta, kazao je kako će kad-tad doći do toga da u BiH u državnom parlamentu biti antifašistička većina. Bosna i Hercegovina je, nažalost, jedna od rijetkih evropskih država u kojoj se državnički odgovorno ne obilježava sjećanje na srebrenički genocid. Genocid u kojem su direktno učestvovali MUP i Vojska Republike Srpske i kojim je, kako je to dokumentirano u magazinu 60 minuta, komandovao general pukovnik jugoslavenske vojske i ratni zločinac Ratko Mladić.
U ovom izdanju emisije prikazan je četvrti nastavak dosjea o šokantnoj dokumentaciji koju je, po nalogu zvaničnog Beograda i uz pomoć najodanijih saradnika – poput Florance Hartmann, Patricka Lopesa Terres i Amira Ahmića – od sudskih i očiju svjetske javnosti sakrila bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte.

Kako je u Haagu uništeno više od 1.000 dokaza iz srebreničkog genocida? Riječ je o identifikacionim dokumentima, fotografijama, predmetima i bio-uzorcima uzetim sa leševa. Prema naredbi Carle del Ponte, oformljena je komisija zadužena za uništavanje dokaza koji su bili dio sudski procesa tokom dokazivanja zločina i genocida u Srebrenici. Autor priloga Damir Kaletović podsjeća da je ono što je nekada pripadalo žrtavama nacista iz Drugog svjetskog rata najpristunija postavka u muzejima holokausta. Još skandaloznije od naredbe za uništavanje dokaza je to što je ona donesena uz obrazloženje da mogu izazvati opasno narušavanje zdravlja zaposlenika Tribunala.

ftv / bih-x.info

[svjedok]

#21224

http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/100219038

[mirsad_d]

#24513

http://www.youtube.com/watch?v=r0BUlGVUCZU

[Mustafa]

#25335

Hoću u Potočare!!

Već duže vrijeme imam jaku želju da odem 11. jula u Potočare, na dženazu nevino ubijenim, na dženazu našoj braći i sestrama.

Hoću u Potočare, da se poklonim žrtvama, da budem na licu mjesta. Da vidim majke, sestre, braću koji ostadoše bez svojih najmiliji, samo zato što su drugačiji, samo zato što imaju drugačija imena i što im je islam vjera.

Hoću u Potočare!!

Svake godine, na isti dan 11. jula, ponovo se otvori “srebrenička rana” i nadiru isti osjećaji. Ponovo se ukopavaju na stotine pronađenih Srebreničana.

To jutro krenusmo rano iz Sarajeva ja, moj sin, Zika Vatreš i njegov sin. Sve je išlo nekako svojim tokom dok nismo stigli nekih 10-tak km od Bratunca, e tu smo upali u veliku I neopisivu gužvu. Na hiljade automobila, na stotine autobusa idu u Srebrenicu samo sa jednim ciljem, prsustvovati dženazi. Autobusi iz gotovo svih gradova BiH.

Pored velikih kolona i gužvi ipak smo uspijeli doći prije početka ceremonije.

U sklopu desetog kolektivnog ukopa žrtava srebreničkog genocida dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena, katolika iz Srebrenice, fra Martin Antunović.

Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisutvovali su preživjeli članovi porodica žrtava, brojni bh. građani iz gotovo cijele BiH, brojni bh. i međunarodni zvaničnici, te predstavnici nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Dženazi smo prisustvovali i mi četvorica Rogatičana, mada smo kasnije vidjeli i Ibru Hodžića koji je bio na obezbjeđenju ceremonije. Vjerovatno je još neko bio sa naše opštine ali u onoj velikoj gužvi i vrućini nismo nikoga vidjeli…

Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem Kur’ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital “Poema o Srebrenici” i poetsko-muzički performans “Srebrenički inferno”.

Sudionicima komemoracije i ukopa žrtva obratili su se mnogi domaći i svijetski političari da ih ne nabrajam i govorili već dobro poznate i davno isčitane govore.. Njihova zajednička poruka je da genocid u Srebrenici predstavlja neizbrisivu mrlju na savjesti čovječanstva, te da je neophodno učiniti sve kako bi se odgovorni za taj zločin priveli pravdi, a u BiH stvorili uvjeti za izgradnju povjerenja i prosperitetnije budućnosti.

U sklopu vjerskog dijela programa prisutnima se obratio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, sa prigodnim govorom, a nakon toga uslijedilo je klanjanje dženaze.

Hiljade ljudi u safovima jedni do drugih, klanjaju dženaza namaz za 774 nevino ubijrnu žrtvu. 774 žrtve poslije 15 godina načiće svoj vječni smiraj. Konačno će njihovi najmiliji moći na mezaru proučiti fatihu i pustiti suzu. Suzu za prerano izbubljenom mladošću, suzu za sinom, bratom kojeg nikada neće preboljeti…

Poslije klanjanja dženaze – tabuti.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Tako nekako u tom stanju misli mi se vratiše u juli 1995 godine. Taj juli biješe veoma topal. Sunce je grijalo, peklo, spuštalo svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dole daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da su se odvijajale scene iz džehennema. Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke, udarci, ubistva, silovanja…

Bože mili samo zamišljam kako je to bilo u ovoj dolini tuge, kada pomahnitala banda uze da puškom, nožem, batinama riješava sudbinu hiljade Bošnjaka.

Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće.

I strah koji je prisutan kod svih.

Muškarce odvajaju, čak i djecu otimaju od majki. Majke mole nemojte mi djecu, pa njemu je tek 12-13 godina, a on, četnik je samo gurne ili udari puškom i topla krv se slijeva niz majčino lice. Nevjerica da se ovo stavrno događa, mnoge majke padaju u nesvijest, sluteći šta će se dogoditi…

Srebrenica i 11. juli izazivaju u Bošnjačkom biću žalost, tugu, traumu, slike masovnih ubistava, silovanja, etničkog čišćenja, masovnih grobnica, nepreglednog mora tabuta, uplakanih majki, supruga i male djece. Teško je ili je čak nemoguće naći riječi s kojima bi se opisali i predočili Bošnjački osjećaji naspram srebreničke golgote.

I zaista u ovoj dolini potočarskoj, u ovoj dolini tuge ima nešto u vazduhu što podsjeća na stradanje, na ubistva, na silovanja. Ima nešto, to se osjeća…

A samo mezarje je tu da svjedoči, da opominje, da podsjeća…

Hiljade nevino ubijenih. Na nišanima pišu različite godine rođenja a drugi datum isti – juli 1995.

Bošnjačka krv nevino ubijenih piše historiju za buduća pokoljenja.

Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim.

Neka vječna opomena budu potočarski nišani.

I ovo ljeto je imalo 11 juli i sva naredna ljeta će imati 11. juli, dan kada svaki insan, svaki Bošnjak treba da je u Potočarima….

Zika i ja smo po povratku razgovarali i moguće je da iduće godine odemo u Potočare, al ovaj put dan ranije, obiđemo sve bez gužve, odamo počast ukopanim, proučimo Fatihu, a sutradan prisustvujemo dženazi. To je najmanje što možemo dati, a što žrtve genocida zaslužuju – prisustvo dženazi…

A za spavanje, ma snaćićemo se mi već nekako…

Juli, 2010 Potočari

[Mustafa]

#25339

Hoću u Potočare!!

Već duže vrijeme imam jaku želju da odem 11. jula u Potočare, na dženazu nevino ubijenim, na dženazu našoj braći i sestrama.

Hoću u Potočare, da se poklonim žrtvama, da budem na licu mjesta. Da vidim majke, sestre, braću koji ostadoše bez svojih najmiliji, samo zato što su drugačiji, samo zato što imaju drugačija imena i što im je islam vjera.

Hoću u Potočare!!

Svake godine, na isti dan 11. jula, ponovo se otvori “srebrenička rana” i nadiru isti osjećaji. Ponovo se ukopavaju na stotine pronađenih Srebreničana.

To jutro krenusmo rano iz Sarajeva ja, moj sin, Zika Vatreš i njegov sin. Sve je išlo nekako svojim tokom dok nismo stigli nekih 10-tak km od Bratunca, e tu smo upali u veliku I neopisivu gužvu. Na hiljade automobila, na stotine autobusa idu u Srebrenicu samo sa jednim ciljem, prsustvovati dženazi. Autobusi iz gotovo svih gradova BiH.

Pored velikih kolona i gužvi ipak smo uspijeli doći prije početka ceremonije.

U sklopu desetog kolektivnog ukopa žrtava srebreničkog genocida dženazu za 774 identificirane žrtve predvodio je reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, a sahranu Rudolfa Hrena, katolika iz Srebrenice, fra Martin Antunović.

Komemoraciji, koja je prema procjeni organizatora okupila oko 50.000 ljudi, prisutvovali su preživjeli članovi porodica žrtava, brojni bh. građani iz gotovo cijele BiH, brojni bh. i međunarodni zvaničnici, te predstavnici nevladinog sektora i gosti iz cijelog svijeta, koji su odali počast žrtvama najvećeg zločina koji se dogodio na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Dženazi smo prisustvovali i mi četvorica Rogatičana, mada smo kasnije vidjeli i Ibru Hodžića koji je bio na obezbjeđenju ceremonije. Vjerovatno je još neko bio sa naše opštine ali u onoj velikoj gužvi i vrućini nismo nikoga vidjeli…

Obilježavanje 15. godišnjice genocida u Srebrenici počelo je polaganjem cvijeća i odavanjem počasti žrtvama, a nešto prije učenjem Kur’ana, nakon čega je uslijedilo dizanje zastave i intoniranje državne himne. Izveden je i recital “Poema o Srebrenici” i poetsko-muzički performans “Srebrenički inferno”.

Sudionicima komemoracije i ukopa žrtva obratili su se mnogi domaći i svijetski političari da ih ne nabrajam i govorili već dobro poznate i davno isčitane govore.. Njihova zajednička poruka je da genocid u Srebrenici predstavlja neizbrisivu mrlju na savjesti čovječanstva, te da je neophodno učiniti sve kako bi se odgovorni za taj zločin priveli pravdi, a u BiH stvorili uvjeti za izgradnju povjerenja i prosperitetnije budućnosti.

U sklopu vjerskog dijela programa prisutnima se obratio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić, sa prigodnim govorom, a nakon toga uslijedilo je klanjanje dženaze.

Hiljade ljudi u safovima jedni do drugih, klanjaju dženaza namaz za 774 nevino ubijrnu žrtvu. 774 žrtve poslije 15 godina načiće svoj vječni smiraj. Konačno će njihovi najmiliji moći na mezaru proučiti fatihu i pustiti suzu. Suzu za prerano izbubljenom mladošću, suzu za sinom, bratom kojeg nikada neće preboljeti…

Poslije klanjanja dženaze – tabuti.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih najmilijih. Lelulaju se kao brodići na morskoj pučini pri blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući.

Tako nekako u tom stanju misli mi se vratiše u juli 1995 godine. Taj juli biješe veoma topal. Sunce je grijalo, peklo, spuštalo svoje vrele zrake na ovaj dunjaluk, a dole daleko na ovom komadiću zemlje bosanske kao da su se odvijajale scene iz džehennema. Plač, jauci, vriska male djece, pucnji, psovke, udarci, ubistva, silovanja…

Bože mili samo zamišljam kako je to bilo u ovoj dolini tuge, kada pomahnitala banda uze da puškom, nožem, batinama riješava sudbinu hiljade Bošnjaka.

Muškarci, žene i djeca se skupljaju, trče. Žene nose malu djecu u naručju. Oni što mogu hodati trče za majkom držeći se za njene dimije. Znoj lije, kipti, žeđ. Poneko nosi zavežljajčić sa ono malo stvari što je ponio iz svoje kuće.

I strah koji je prisutan kod svih.

Muškarce odvajaju, čak i djecu otimaju od majki. Majke mole nemojte mi djecu, pa njemu je tek 12-13 godina, a on, četnik je samo gurne ili udari puškom i topla krv se slijeva niz majčino lice. Nevjerica da se ovo stavrno događa, mnoge majke padaju u nesvijest, sluteći šta će se dogoditi…

Srebrenica i 11. juli izazivaju u Bošnjačkom biću žalost, tugu, traumu, slike masovnih ubistava, silovanja, etničkog čišćenja, masovnih grobnica, nepreglednog mora tabuta, uplakanih majki, supruga i male djece. Teško je ili je čak nemoguće naći riječi s kojima bi se opisali i predočili Bošnjački osjećaji naspram srebreničke golgote.

I zaista u ovoj dolini potočarskoj, u ovoj dolini tuge ima nešto u vazduhu što podsjeća na stradanje, na ubistva, na silovanja. Ima nešto, to se osjeća…

A samo mezarje je tu da svjedoči, da opominje, da podsjeća…

Hiljade nevino ubijenih. Na nišanima pišu različite godine rođenja a drugi datum isti – juli 1995.

Bošnjačka krv nevino ubijenih piše historiju za buduća pokoljenja.

Nek se pamte zločini nad nevinim i golorukim.

Neka vječna opomena budu potočarski nišani.

I ovo ljeto je imalo 11 juli i sva naredna ljeta će imati 11. juli, dan kada svaki insan, svaki Bošnjak treba da je u Potočarima….

Zika i ja smo po povratku razgovarali i moguće je da iduće godine odemo u Potočare, al ovaj put dan ranije, obiđemo sve bez gužve, odamo počast ukopanim, proučimo Fatihu, a sutradan prisustvujemo dženazi. To je najmanje što možemo dati, a što žrtve genocida zaslužuju – prisustvo dženazi…

A za spavanje, ma snaćićemo se mi već nekako…

Juli, 2010 Potočari

[Teva]

#25373

Bez komentara

Nas Esmer Torlak (sin Hamdijin) je i sam bio 11 jula ove godine na komemoraciji u Potocarima,
pa nam je poslao slike. Sve rijeci su suvisne.

[Teva]

#25376

Bez komentara

Nas Esmer Torlak (sin Hamdijin) je i sam bio 11 jula ove godine na komemoraciji u Potocarima,
pa nam je poslao slike. Sve rijeci su suvisne.

[Author]

Posts