-
–
11. jula 2008g., na trinaestu godisnjicu genocida nad Bosnjacima, je u mezarju Memorijalnog centra u Potocarima ukopano novih 308 identifikovanih zrtava genocida u Srebrenici.Na trinaestogodisnjici obiljezavanja genocida u Srebrenici je klanjana dzenaza zrtvama srebrenicke tragedije cime je broj ukopanih Srebreničana u Memorijalnom centru Potočari dostigao cifru od 3.215. Nešto više od tog broja još čeka na identifikaciju.
–
Srebrenica 11.07.2008Kao da me nema
Datum : vječnost .
Mjesto : Potočari, dom planetarne tuge jednih i sramote drugih.
Tamo su bili svi: diplomati, eminencije, majke , braća, sestre , hiljade, desetci hiljada , stotine hiljada, milioni kraj ekrana od Njujorka do Tokija, od Tokija do Pariza, od Mašrika do Magreba , samo nije bilo njih, onih drugih , osramoćenih. «Ovdje je počinjen zločin protiv čovječnosti» s kojim se ne mogu suočiti ! Pa im ambasador Igliš poručuje : «dođite, vidite, osjetite, žalite i djelujte». Uzalud ! Za one koji se u ogledalo ne smiju pogledati, sve je završeno s početka jula tragične 1995.godine. Oni su u samo dvanaest dana industrije smrti po «Direktivi 7» pisanoj rukom Karadžića ubili osam hiljada i sedamsto ljudskih bića životne dobi od bešike do duboke starosti. Junaci Mladića su nevine, bez oružja, goloruke, gladne i uplašene pokosili kao proljetnu travu. «Ubijeni su ne zbog onog što su uradili , već što jesu».
A, jesu nevini i nedužni. «A mi nismo ničiji , uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo , uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa». Sjećam se Uzeira Biće koji je četnicima, u Foči 1941.godine rekao: «nemate nam što uzeti, sem života!». Dragi ga je Bog sačuvao pa se posle pola godine našao tamo daleko , preko Save , u Gunji gdje je dugo živio i lahko umro. A Halilovići, otac i četiri sina, pet sokolova nisu imali sreće , ili je bog na njih zaboravio i kobnog jula prije trinaest godina su pobijeni . Sestra im Ramiza , u Potočarima, tek sada smirenih na tabutima veli: «osjećam se kao da me nema».
Nemam dovoljno riječi veli rječiti Igliš pred poljem zelenih tabuta. Ali , kaže da je dovoljna jedna riječ : genocid.
Ni misao niti pero moje ne mogu dalje. U pomoć pozivam velikog Mešu da u Potočarima kaže koju svoju mudru:BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć, i sve što ona oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra, i zoru kad zabjeli,
Pozivam za svjedoka Sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, Početak i Svršetak svega,
Da je svaki čovjek uvjek na gubitku!Tako mi vremena, čovjek diosta gubi,
Samo ne oni, koji vjeruju i dobra djela čine,
I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju istinu,
I samo ne oni koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
Draga braćo i sestre,
Sinovi i kćeri Ademovi,
Došli ste i htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužnih, uznemireni zbog zločina, jer znate ko ubije nedužnog čovjeka, kao da je sve ljude pobio.
Sve su nas ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad nam pogodi nekog ko nam je najdraži.
Šefkija, brate, probudi se!
Harune gdje si?
Gdje ste sva moja braćo izgubljena i pobijena?!
Zašto nas razdvajaju, kad smo razdvojeni svakako. Da li zato da saznamo, ili da zamrzimo, kad nismo znali voljeti?
Možda bih trebao da ih mrzim, ali ne mogu.
Ja nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav.
Ovo što imam, sad zna samo za tugu.
Moja molitva, moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu, Stvoritelju svijeta.
Ali moja žalost pripada samo meni.
Moje braće više nema, i hoću samo to da kažem: Moj Bože, ojačaj njima mrtvima snagu moju, njima mrtvima i nesahranjenima po zakonima Božijim, neviđenim i ne cjelivanim od svojih najbližih pred veliki put sa kog povratka nema.
Moj Bože, daj mi snage da ne klonem od bratske i ljudske žalosti, i da se ne otrujem mržnjom.
Rastavi mene i njih, i sudi nam, a meni, Bože daj snage da oprostim. Jer ko oprosti, on je najveći.
A znam, znam, zaboraviti ne mogu!
Jedna jedina stvar koja mi je ostala od kuće, od majke, to je mahrama sa četiri izvezene zlatne ptice. Znače sreću. Čuvam je u sehari.
Još kao dijete sam shvatio ono najvažnije, a to je Ljubav, Prijateljstvo, Ljubav prema drugome.
A vas, braćo i sestre molim, ne zamjerajte zbog ovih riječi, ako su vas zaboljele i rastužile.
A sad idite kući i ostavite me sama sa mojom nesrećom.
Lakše mi je sad, podjelio sam je sa vama. Amin Bože!Piše: Ekrem Avdić (Tuzlanski list)
/preuzeto sa SA-x. com /
Post count: 2088–
Tri hiljade ljudi plakalo s Hatidžom Mehmedović
Povodom 60. godišnjice donošenja Konvencije Ujedinjenih naroda o sprečavanju i kažnjavanju genocida, jučer je u u Berlinu, u organizaciji Društva za ugrožene narode, održan komemorativni skup kojem su prisustvovali brojni predstavnici žrtava iz cijelog svijeta koje su preživjele genocid.
Emotivan nastup
U Berliner domu, pred tri hiljade učesnika iz Ruande, Iraka, Čečenije, Bijafre, Gvatemale, predstavnika Dokumentacionog centra “Simon Vizental” iz Pariza, Jevrejske zajednice Njemačke, u ime žrtava Srebrenice govorila je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”.
U emotivnom nastupu koji je kod prisutnih izazvao suze, govorila je o genocidu počinjenom nad civilima Srebrenice, ali i agoniji kroz koju prolaze majke u traženju posmrtnih ostataka svoje djece, muževa, braće.
Upozoravajući da se, uprkos postojanju Konvencije, na pragu 21. stoljeća u Srebrenici desio genocid, Mehmedović je poručila:
– Jedini cilj nas majki je da pronađemo kosti svoje djece i dostojanstveno ih sahranimo, kako bismo im vratile pravo na dostojanstvenu smrt, ako im je već neko oduzeo pravo na život. Možete li zamisliti kakav je život majke koja živi za dan kada će joj neko reći: vaš sin je identificiran, možete ga sahraniti…
Identifikacija sinova
Kazala je da je ona jedna od majki kojoj su prošle godine identificirali sina, ali da ga još nije ukopala jer ne zna koje ime da mu stavi na nišan.
– Nema nijednog traga u identifikaciji koji bi mi kazao je li to moj mlađi ili stariji sin, a oba su ubijena u julu 1995. godine. Strašno je živjeti u svijetu smrti na koji su osuđene srebreničke majke. Zato vas molim, dignite glas kako nijedna majka na svijetu više ne bi doživjela sudbinu Srebrenice – zavapila je Mehmedović.
Tilman Cilh (Zulch), predsjednik Društva za ugrožene narode iz Getingena, govoreći o genocidu u svijetu, posebno poglavlje posvetio je srebreničkom i drugim zločinima počinjenim u BiH. Ujedno je osudio i prekjučerašnje spaljivanje džamije u Fazlagića Kuli kod Gacka.
Divjaku Nagrada za ljudska prava
Povodom obilježavanja 40 godina Društva za ugrožene narode, predsjedniku organizacije “Obrazovanje gradi BiH” generalu Jovanu Divjaku jučer je u Berlinu uručena Nagrada za ljudska prava. Ona se dodjeljuje osobama koje su dale nemjerljiv doprinos suživotu, toleranciji i razumijevanju među ljudima.
Autor: A. HADŽIĆ (AVAZ)
–
15.01.2009
Evropski parlament – 11. juli Dan sjećanja na žrtve Srebrenice
Njima u čast – 11. jula će se u čitavoj Evropi ljudi podsjećati na genocid u SrebreniciEvropski parlament proglasio je 11. juli, datum genocida u Srebrenici, “Danom sjećanja na žrtve Srebrenice”. Ovaj datum će se obilježavati u svim zemljam Evropske unije.
Srebrenička udruženja i druge organizacije u BiH koje okupljaju preživjele žrtve ratnih stradanja pozdravljaju odluku Evropskog parlamenta.
Predsjednica Sekcije Društva za ugrožene narode u Sarajevu Fadila Memiševic kaže da je očekivala ovakvu odluku.
Na ovo se treba podsjećati: 11. jula su vojnici Vojske RS-a u Potočarima pred očima holandskih vojnika odvajali bošnjačke muškarce od žena i odvodili ih u smrt“Bilo bi užasno da Evropske parlament nije donio takvu odluku. Mi kao žrtve smo zahtijevali da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na žrtve Srebrenice i to bi trebala da bude opomena svim generacijama koje dolaze da se nikada i nigdje više ne ponovi genocid kao što se to dogodilo u Srebrenici”, kaže Memiševic.
Prema današnjoj odluci Evropskog parlamenta, Dan sjecanja na žrtve srebreničkog genocida obilježavaće se u cijeloj Evropi, a sve evropske zemlje će na prigodan način upriličiti manifestacije koje će podsjećati na genocid u Srebrenici jula 1995. godine.
Samir Huseinović
( Deutsche Welle )
–
[color=#825900][b]mirsad_d napisao:
QUOTE:[/b][/color]
Piše: Sladja Zubcevic-VidjenS R E B R E N I C A
Klanjam ti se SREBRENICE,
Klanjam ti se moja mucenice,
Klanjam ti se moja pacenice
Klanjam ti se moj najveci bolu
Jer,
Mene sve rane tvoje bole,
Mene sve rane –
Moga naroda bole.Klanjam ti se zeno
Jer u tebi, ja vidim sve ZENE Srebrenice,
Sve majke, Sve kceri, Sve sestre moje
– Sestre po bolu –Klanjam ti se zeno
Jer u tebi, ja vidim SVE,
Sve neprospavane noci,
Cekanje nekoga ko ti vise nikada nece doci;
Ali, ti ga ipak cekas
I svoju nadu nedas nikome
Jer sjecanje i nada ti je sve – sto ti osta od njega.Osluskujes korake
nebi li mozda i njegov prepoznala
medju hiljadama drugih koraka;
Pricinjava ti se njegov glas,
Osmjeh i njegovo najdraze lice
medju hiljadama drugih lica.I budna ga sanjas
Bez dodira ga milujes,
Sutnjom mu govoris – da ga volis,
– vise od sebe same,
vise od beskraja, vise od vjecnosti -.Pitas se po ko zna koji put
Da li ga je bilo strah?
Da li ga je boljelo?
Sta mu je bila poslednja misao?
A mozda, mozda je ON
Ipak negdje ziv, mozda, jer on je tvoj…I sanjas mu mezar –
a jos mu se zivom nadas
I sanjas mu dzenazu –
a jos mu se svadbi nadas
I sanjas ga u dzennetu –
a jos uvijek se nadas da ces ga sresti ovde – prije dzenneta.Kad njega ti ubise,
ubise i tebe.
Jer, TI vise nisi ni dijete, ni djevojka,
ni sestra, ni majka, ni zena
Ziva si,
a kao i da nisi.Sadasnjosti nemas,
Jer, zauvijek si ostala u proslosti;
A za tebe i za mene
Sestro po bolu
Buducnosti nema
Jer bez NJIH
z i v i h ili m r t v i h
Mi ne zelimo u buducnost
– To bi bila izdaja –Mene sve rane
moga naroda bole
I sve sto pogledam oko sebe
sve je radost, sve je pjesma
A cega god se taknem
sve je bol, samo bol…Sladja Zubcevic-Vidjen
–
“Teta Fatima, ja sam sljedeći na redu!”“Pakao se otvorio! Ljudi su stajali na goloj ledini dok su granate pljuštale sa svih strana. Lica ljudi bila su natopljena krvlju, umazana zemljom, kamenje je pljuštalo sa svih strana od siline udara granata. Ne znam šta je bilo glasnije tresak granate ili vrisak djece, bespomoćni urlik majke…”, započela je svoju ispovijest za Sarajevo-x.com Fatima Husejnović. Ovo je jedna od ispovjesti kojih će se Radovan Karadžić naslušati u narednih nekoliko godina.
Piše: Tatjana Sekulić
Fatima Husejnović je iz Srebrenice. Osnivač je prvog ratnog aktiva žena u Bosni i Hercegovini. Tokom rata bila je spoljni saradnik organizacije ‘Ljekari bez granica’ nesebično se žrtvujući kako bi pomogla brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela pribjegle u Srebrenicu.
Kada je 1993. godine francuski general Filip Morion došao u Srebrenicu Fatima je bila jedan od organizatora ‘zarobljavanja’ generala, tražeći od njega da Srebrenicu proglasi slobodnom zonom. Te, 1993. godine to je i učinjeno, no samo dvije godine kasnije u istom tom gradiću u sjeveroistočnoj Bosni počinjen je najveći genocid od Drugog svjetskog rata. Fatima je bila bespomoćna, kao i na hiljade ljudi kojima su ti julski dani 1995. godine u potpunosti izmijenili život.
“Priču o Srebrenici znaju svi. Na sami pomen imena tog malog gradića ljudima su pred očima slike košmara koji se događao 11., 12, i 13. jula u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Uplakane majke, plač bespomoćne djece, muškarci koji odlaze putem bez povratka… A meni, meni se iz sjećanja ne briše strah u pogledu jednog dječaka”, priča Fatima za Sarajevo-x.com.
“Bila sam u Potočarima u ‘Akumulatorki’, bivšoj fabrici koja je tada pretvorena u bazu. Tu je bilo smješteno na hiljade ljudi. Kao saradnik organizacije ‘Ljekari bez granica’ obilazila sam ljude nastojeći im pomoći onoliko koliko sam mogla. Ljudi su me već poznavali, jer sam brojnim izbjeglicama pomagala dok smo bili u Srebrenici. U tom trenutku mi je prišao jedan mladić. Imao je svega 15 ili 16 godina. Pogledao me je i rekao: “Teta Fatima, ja sam večeras na redu!”, bila sam šokirana, znala sam na šta misli, ali nisam željela vjerovati u to. Sluteći šta se sprema rekla sam mu da uzme majčine stvari, obuče dimije i stavi šamiju, a to isto da kaže i svojim prijateljima da učine… Ali, više nikad ga nisam vidjela”, kazala je Fatima.
U njenom sjećanju prebivaju i druge bolne situacije kojih se nerado sjeća.
“Ne znam šta da kažem, a da nije već rečeno. Sjećanja na taj period su bolna i nevoljko ih prizivam… Ja sam iz ‘Akumulatorke’ izašla 13. jula 1995. godine, na izlaz kroz veliku salu, ali tu je bio i jedan drugi izlaz. U toj prostoriji kroz koju je naređeno da izlaze majke s djecom ugledala sam najmanje 20 kreveta. Nije mi bilo jasno radi čega su ti kreveti tu postavljeni. U jednom trenutku prišao mi je prevodilac koji je radio u UNPROFOR-u i šapnuo da upozorim majke da ne izlaze tim putem iz zgrade. Tiho, koliko sam mogla prenijela sam to nekolicini žena koje su potrčale na izlaz kroz salu, a za njima, na sreću potrčale su i ostale majke s djecom. Kasnije sam saznala da je Karadžić naredio da se pobiju muška djeca bez obzira na starosnu dob i ti kreveti su vjerovatno služili za pregled djece”, ispričala je Fatima.
Ova Srebreničanka je padom Srebrenice izgubila supruga i brojne članove familije. Kaže da nijedna ovozemaljska kazna ne može biti dovoljna Radovanu Karadžiću, no nada se, ako ništa, da će suđenje biti ubrzo završeno, a Karadžiću dosuđena doživotna kazna.
“Nadam se da je sud uvidio grešku u suđenju Miloševiću i Šešelju, te da neće dopustiti da se i ovu suđenje oduži. Nadam se da će Karadžić dobiti maksimalnu kaznu i da neće uživati komfor kakav je uživala Plavšićeva, već da će biti smješten u samicu ili zatvor u kojem su jako loši uvjeti, a i to je najmanja kazna u odnosu na onu kakvu je zaslužio”, istakla je Fatima Husejnović.
Majke čiji su sinovi nestali u julu 1995. godine, djeca koja se svojih očeva i ne sjećaju očekuju da Međunarodni sud pravde u Den Haagu dosudi maksimalnu kaznu Radovanu Karadžiću, no kažu da ni to neće vratiti mir u njihova srca, niti zaliječiti ranu koja godinama krvari.
Istome se nada i Mersad Gušić iz Rogatice, momak koji je u ratu izgubio oca. No, on strahuje od mogućnosti da se suđenje oduži.
“Bili smo u podrumu. Previše je ljudi bilo, žene su plakale, djeca vrištala dok su u haostoru odjekivali pucnji, psovke i galama. Razdvojili su muškarce i žene… Tada sam svog oca posljednji put vidio”, ispričao je Mersad kojem je tada bilo svega šest godina.
“Bojim se da će se suđenje odužiti i da će Radovan doživjeti Slobodanovu sudbinu… Umrijeti bez ovozemaljske kazne… Bolna je činjenica da još uvijek nisu pronađena tijela svih nestalih osoba, a sud u Hagu već oslobađa zločince, kao što je slučaj sa Biljanom Plavšić. I narod i dalje šuti”, kazao je Gušić.
U prvoj tački za genocid, Karadžića se tereti za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima na području deset općina – Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku koji su počinjeni tokom 1992. godine, a u drugoj, za genocid u Srebrenici počinjen nad Bošnjacima u julu 1995. godine.
Karadžić odbacuje sve tačke optužnice. Kako se odbio izjasniti o krivnji, sud je u njegovo ime u zapisnik unio da se ne osjeća krivim.
(Sarajevo-x.com)
–
“Teta Fatima, ja sam sljedeći na redu!”“Pakao se otvorio! Ljudi su stajali na goloj ledini dok su granate pljuštale sa svih strana. Lica ljudi bila su natopljena krvlju, umazana zemljom, kamenje je pljuštalo sa svih strana od siline udara granata. Ne znam šta je bilo glasnije tresak granate ili vrisak djece, bespomoćni urlik majke…”, započela je svoju ispovijest za Sarajevo-x.com Fatima Husejnović. Ovo je jedna od ispovjesti kojih će se Radovan Karadžić naslušati u narednih nekoliko godina.
Piše: Tatjana Sekulić
Fatima Husejnović je iz Srebrenice. Osnivač je prvog ratnog aktiva žena u Bosni i Hercegovini. Tokom rata bila je spoljni saradnik organizacije ‘Ljekari bez granica’ nesebično se žrtvujući kako bi pomogla brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela pribjegle u Srebrenicu.
Kada je 1993. godine francuski general Filip Morion došao u Srebrenicu Fatima je bila jedan od organizatora ‘zarobljavanja’ generala, tražeći od njega da Srebrenicu proglasi slobodnom zonom. Te, 1993. godine to je i učinjeno, no samo dvije godine kasnije u istom tom gradiću u sjeveroistočnoj Bosni počinjen je najveći genocid od Drugog svjetskog rata. Fatima je bila bespomoćna, kao i na hiljade ljudi kojima su ti julski dani 1995. godine u potpunosti izmijenili život.
“Priču o Srebrenici znaju svi. Na sami pomen imena tog malog gradića ljudima su pred očima slike košmara koji se događao 11., 12, i 13. jula u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Uplakane majke, plač bespomoćne djece, muškarci koji odlaze putem bez povratka… A meni, meni se iz sjećanja ne briše strah u pogledu jednog dječaka”, priča Fatima za Sarajevo-x.com.
“Bila sam u Potočarima u ‘Akumulatorki’, bivšoj fabrici koja je tada pretvorena u bazu. Tu je bilo smješteno na hiljade ljudi. Kao saradnik organizacije ‘Ljekari bez granica’ obilazila sam ljude nastojeći im pomoći onoliko koliko sam mogla. Ljudi su me već poznavali, jer sam brojnim izbjeglicama pomagala dok smo bili u Srebrenici. U tom trenutku mi je prišao jedan mladić. Imao je svega 15 ili 16 godina. Pogledao me je i rekao: “Teta Fatima, ja sam večeras na redu!”, bila sam šokirana, znala sam na šta misli, ali nisam željela vjerovati u to. Sluteći šta se sprema rekla sam mu da uzme majčine stvari, obuče dimije i stavi šamiju, a to isto da kaže i svojim prijateljima da učine… Ali, više nikad ga nisam vidjela”, kazala je Fatima.
U njenom sjećanju prebivaju i druge bolne situacije kojih se nerado sjeća.
“Ne znam šta da kažem, a da nije već rečeno. Sjećanja na taj period su bolna i nevoljko ih prizivam… Ja sam iz ‘Akumulatorke’ izašla 13. jula 1995. godine, na izlaz kroz veliku salu, ali tu je bio i jedan drugi izlaz. U toj prostoriji kroz koju je naređeno da izlaze majke s djecom ugledala sam najmanje 20 kreveta. Nije mi bilo jasno radi čega su ti kreveti tu postavljeni. U jednom trenutku prišao mi je prevodilac koji je radio u UNPROFOR-u i šapnuo da upozorim majke da ne izlaze tim putem iz zgrade. Tiho, koliko sam mogla prenijela sam to nekolicini žena koje su potrčale na izlaz kroz salu, a za njima, na sreću potrčale su i ostale majke s djecom. Kasnije sam saznala da je Karadžić naredio da se pobiju muška djeca bez obzira na starosnu dob i ti kreveti su vjerovatno služili za pregled djece”, ispričala je Fatima.
Ova Srebreničanka je padom Srebrenice izgubila supruga i brojne članove familije. Kaže da nijedna ovozemaljska kazna ne može biti dovoljna Radovanu Karadžiću, no nada se, ako ništa, da će suđenje biti ubrzo završeno, a Karadžiću dosuđena doživotna kazna.
“Nadam se da je sud uvidio grešku u suđenju Miloševiću i Šešelju, te da neće dopustiti da se i ovu suđenje oduži. Nadam se da će Karadžić dobiti maksimalnu kaznu i da neće uživati komfor kakav je uživala Plavšićeva, već da će biti smješten u samicu ili zatvor u kojem su jako loši uvjeti, a i to je najmanja kazna u odnosu na onu kakvu je zaslužio”, istakla je Fatima Husejnović.
Majke čiji su sinovi nestali u julu 1995. godine, djeca koja se svojih očeva i ne sjećaju očekuju da Međunarodni sud pravde u Den Haagu dosudi maksimalnu kaznu Radovanu Karadžiću, no kažu da ni to neće vratiti mir u njihova srca, niti zaliječiti ranu koja godinama krvari.
Istome se nada i Mersad Gušić iz Rogatice, momak koji je u ratu izgubio oca. No, on strahuje od mogućnosti da se suđenje oduži.
“Bili smo u podrumu. Previše je ljudi bilo, žene su plakale, djeca vrištala dok su u haostoru odjekivali pucnji, psovke i galama. Razdvojili su muškarce i žene… Tada sam svog oca posljednji put vidio”, ispričao je Mersad kojem je tada bilo svega šest godina.
“Bojim se da će se suđenje odužiti i da će Radovan doživjeti Slobodanovu sudbinu… Umrijeti bez ovozemaljske kazne… Bolna je činjenica da još uvijek nisu pronađena tijela svih nestalih osoba, a sud u Hagu već oslobađa zločince, kao što je slučaj sa Biljanom Plavšić. I narod i dalje šuti”, kazao je Gušić.
U prvoj tački za genocid, Karadžića se tereti za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima na području deset općina – Višegradu, Prijedoru, Bratuncu, Foči, Brčkom, Ključu, Kotor Varoši, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku koji su počinjeni tokom 1992. godine, a u drugoj, za genocid u Srebrenici počinjen nad Bošnjacima u julu 1995. godine.
Karadžić odbacuje sve tačke optužnice. Kako se odbio izjasniti o krivnji, sud je u njegovo ime u zapisnik unio da se ne osjeća krivim.
(Sarajevo-x.com)
- You must be logged in to reply to this topic.