-
AuthorPosts
-
Nema sumnje da ce iskrena muslimankaprihvatiti obozavanjeAllaha dz.s.s najvecom vaznoscu jer ona zna da je zaduzena odredzenim serijatskim djelovima koji je allah dz.s.naredio svakom muslimanu i muslimanki.Stoga ona obavlja islamske farzove i njegove ruknove na najbolji moguci nacin ne dopustajuci sebi bilo kakve olaksice ,olaksanja niti propuste
A reci vjernicima nek obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se ukrasu njihove vide ista osim onoga sto je i onako spoljasnje i neka vela svoja spuste na grudi svoje ,neka ukrase svoje nepokazuju drugima,to mogu samo muzevima svojim ili ocevima svojim,ili ocevima muzeva svojih uli simnovima svoijim,ili sinovima muzeva svojih ili braci svojoj ili drugaricama svojim,ili robinjama svojimili djeci koja jos neznaju stidna mjesta zena i neka ne udaraju nogama svojimda bi se cuo zveket nakita njihovih kojih pokrivaju,i svi se Allahu pokajte,o vjernicida bi ste postigli ono sto zelite.—-ovo u prevodu znaci da mi zene smo duzne pridrzavati se Serijatskog Hidzaba-Pokrivanja i da ga pravdamo pred Allahom
Neosporno je da se zena ne mjesa sa muskarcima nema potrebe da se mjesa sa muskarcima ili d se rukuje s nekim od njih osim sa svojim mehremima ugledajucu se na rijeci i djela Allahovog Poslanika s.a.s.v.El-Buhari biljezi od Aise majke R:A.da je rekla kada bi vjernice cineci hidzru dosle Vjerovjesniku s.a.v.s.bile bi ispitane na osnovu rijeci Uzvisenog Allaha ..O vjernici kada vam vjernice kao muhadzirke dodzu ispitajte ih do kraja ajeta ,
Aisa r,a, rekla je ;one vjernice koje bi priznale ovaj uvjet pristale bi i na ispit
Kada bi pristale na taj uvjet Allahov poslaniks,s,a.v.s udzite ucinili ste prisegu
Ne tako mi Allaha ruka Allahovoga poslanika s,a.v.s.nikada nije dotakla ruku neke zene nego je tu prisegu cinio rijecima .Tako mi Allaha ,Allahov Poslanik s,a,v,s postupao je prema zenama onako kako mu je Allah dz,s, naredio govoreci im Prisegnuo sam vam rijecimanerukujte se sa muskarcima
http://www.n-um.com/?q=taxonomy/term/25
drage sestre ova me je prica do srca takla i nadam se da ce i vas mi moramo shvatiti duznosti islama i pridrzavati se toga
idite na stranicu trcu i procitajte sta je lejla napisalaEmira lijepo ti ovo masaAllah… :)
Esselam alejkum i merhaba
Vrline /fadileti izgovaranja .subhane-l-lah,Allah-hamdu lillah la ilahe ille-l-ahu ,allahu ekberKo bude izgovarao Subhane-l-Lahi vebi hamdihi-neka je slavljen allah i nek mu je hvala –stotinu puta na dan ,bitcemu skinut (umanjeni) grijesi makar da su velicine morske pjene .
La iahe ille-l-Lahu vahdehu la serike lehu ,lehu-l- mulku ve lehu-l- hamdu ve Huve alla kulli sej in Kadir
Ko bude izgovarao nema boga osim allaha jedinoga koji Sebi ravnoga nema Njemu pripada sva vlast i zahvalnost i On je ponad svega –dnevno po stotinu puta vrijedicemu kao da je oslobodio deset robova ,bitcemu upisano stotinu dobrih djela , a izbrisano stotinu hrdzavih,a bitce i toga dana zasticen od sejtana sve dok noc nenastupi.Osim toga niko nemoze vrijednije uciniti od togaosim onoga koji vise puta izgovara ove rijeciIzgovori stotinu puta rijecSubhana-l-Lah nek je slavljen allah i nek mu je hvala zasluzice hiljadu dobrih djela
Za onoga ko izgovori Subhana-l-Lahi-l-azim ve bi hamdihi Slavljen neka je Uzviseni Allah i neka Mu je hvala –bitce u dzenetu zasadzena palma
Nastavice se
AllajhimanetMuhammed alejhisselam bi kada bi ga spopala briga ili poteskoca rekao;-Ja hajju ja kajjum bi rahmetike estegisu (o zivi o Vjecni ,Tvojom te miloscu molim
La havle ve la kuvvete illa bi –l-Lahi jako dobro za mir prouciti
Allahu su najdraze cetiri rijeci-Subhane –l-Lahive-l- hamdu li-l-Lahi ve la ilahe ille –l-Lahu va –l-Lahu ekber
Slavljen nek je Allah hvala Allahu nema boga osim Allaha Allah je najveciAllahumma –gfir-li ve- rhamnive-hdini verzukni
Allahu moj ,oprostimi i smiluj mi se na pravi put me usmjeri i opskrbu mi dajDovca kojom se zasticuju djeca
U izukuma bi kelimati –l-Lahi-t-tammati min kulli sejtanin vehhammetitin,ve min kulli ajnin lammetinMen ;ka ade mak adem len jezkuri –l-Lahe fihi kanet alejhi min –l-Lahi tiretun,ve men idtadze:an lem jezkuri-l-Lahe fihi kanet alejhi tiretun
Ko sjedne u drustvu ne spomenuvsi pritom Allaha .Allah se srdi na njega a takodzer ko legne ne spomenuvsi Allaha Allah se srdi na njega
Nastavi ce se
Allajhimanet
erljivi trgovac i bogatas
Jedan mladi trgovac iz naroda Musaa a. s., tj. plemena Benu Israil propade sa svojom trgovinom i spade gotovo na prosjački štap. Međutim, nije očajavao, nego odluči da pokuša ponovo da se bavi kupovinom i prodajom robe ne bi li ovaj put bio bolje sreće. Ali, za novi početak trebale su mu i nove pare, koje on nije imao. Ponada se da će mu neko od njegovih poznanika trgovaca priteći u pomoć. Išao je od jednog do drugog i tražio hiljadu dinara da mu pozajme, a on bi im vratio za mjesec dana. Međutim, kod kog god bi došao, dočekao bi ga sa istim pitanjem: „Čime mi garantuješ, da ćeš mi vratiti pozajmljeni novac za mjesec dana? Šta ako ponovo propadneš, ko će mi isplatiti moj novac? Moraš imati svjedoka, kako bih bio siguran da ćeš mi novac vratiti!” On je odgovarao: „Allah dž. š. ti garantuje. Kunem se njime da ću novac vratiti u dogovorenom roku.” Trgovci nisu bili zadovoljni sa ovim odgovorom i odbijali su da mu posude traženi novac. Mladi trgovac izgubi gotovo sve nade da može od nekoga dobiti pozajmicu i ponovo započeti sa trgovinom. Odluči da pokuša posljednji put, pa kako Allah odredi. Sa istim zahtjevom se obrati jednom starom trgovcu, dedi, duge, bijele brade. Dedo mu postavi isto pitanje kao i drugi trgovci: „Ko garantuje za tebe, da ćeš mi novac vratiti?” Mladić mu dade isti odgovor kao i drugima: „Allah dž. š. ti garantuje, kunem se njime da te neću prevariti i da ću tačno za mjesec dana vratiti sve što mi pozajmiš.”
Za divno čudo ovaj trgovac pristade: „Vjerujem u Allaha dž. š.! Evo ti novac koji tražiš!” Mladić uze novac i zahvali se svom dobročinitelju, moleći Allaha dž. š. da ga nagradi.
Odmah potom se ukrca na trgovačku lađu, koja je kretala na put i za pozajmljeni novac kupi razne robe, koju po povratku kući odmah dobro prodade i ostvari finu zaradu.Pošto je mjesec već bio na izmaku, zadnji dan dogovorenog roka, on požuri da vrati posuđeni novac. Međutim, na putu do trgovca, koji mu je dao pozajmicu morao je preći veliku rijeku. Tih dana su padale velike kiše, pa je rijeka nadošla, poplavila okolinu i odnijela most. U blizini nije bilo ni čamca, a do sljedećeg mosta mu je valjalo pješačiti nekoliko dana. Nije mogao nikako prijeći. Zabrinu se šta da uradi. Dogovoreni rok je isticao, a on se Allahom zakleo da će biti tačan. Pogleda u mutnu i nabujalu rijeku, koja je nosila panjeve i komade drveća. Dohvati jedan panj iz vode. lzdubi mu sredinu i u nju stavi kesu sa novcem. Uz novac stavi i ceduljicu na kojoj napisa svoje izvinjenje i žaljenje trgovcu što nije mogao biti tačan, kako je obećao. Nekoliko ljudi ga je posmatralo, i kad vidješe da hoće tolike pare da baci u vodu, pokušaše da ga odvrate: „Zar se ne bojiš da će ti novac struhnuti u vodi ili se zagubiti? Šta to radiš?” On im odgovori: „Ne, ne bojim se! Ja se uzdam u Allaha dž. š.,” i još u sebi zamoli: „Dragi Allahu, ostavljam ovaj mal Tebi na čuvanje. Ti si mi bio garant kada sam ga i uzimao. Neka dođe onome kome je i namijenjen!”
Prouči bismillu i panj sa novcem baci u nabujalu rijeku.
Nekoliko kilometra nizvodno, sa druge strane rijeke, u gradu u kome je živio i stari trgovac dobročinitelj, ljudi su izašli pored rijeke i hvatali grane i drveće koje je sa sobom nosila nadošla voda. Zima se približavala i to drveće im je trebalo za ogrev. Taj dan je izašao i stari dedo, da i on uhvati koje drvo. Riječni talasi su sami nosili drveće prema njemu. Kada je došao kući, počeo je da cijepa drva koja je donio sa rijeke. Udario je sjekirom po prvom panju i gle čuda! Iz panja posuše novci. On se začudi: „Allahu ekber! šta je ovo?” Dohvati cedulju i pročita: „Pa ovo je moj novac! Subhanallah! Siroti trgovac je održao zadatu riječ.”Nekoliko dana poslije, kad su kiše prestale i rijeka se smanjila, mladi trgovac pođe da ponovo vrati dug. Kad vidje starog trgovca poče mu se izvinjavati i tražiti halala što dug nije vratio u obećano vrijeme. Dedo se samo nasmija i reče: „Allah dž. š. je učinio da mi se dug vrati. Panj su donijeli valovi… To drvo je bilo jedan od Allahovih vojnika. Voljom Svevišnjeg, sve mi je stiglo zdravo i čitavo. Elhamdulillah!!!” Mladić se duboko zamisli…
Evropo!
Obracam ti se sa, “gospodjo“, jer su me roditelji, kao malu, naucili da se prema svakom ophodim sa postovanjem. Gospodje su pravedne, plemenite, blage. Ti nisi, “gospodjo“ Evropo, znam to vec godinama. Mozda neces htjeti procitati ovaj moj tekst, neces zeljeti da cujes moje rijeci, ni istinu koju cu ti napisati. Odavno si ti gluha na vapaje nas Bosnjaka iz Bosne. Gledala si mirno kako umiremo. Nisu te doticale nase rane i bol, ni jecaji majki, vrisak nani i silovanih djevica, krikovi nedoklanih sinova. Nisi imala kosmare zbog strusenih djevojackih snova i izgubljene casti. – Zar je u tebi umro insan, “gospodjo?“- pitam te, kao sto ces biti pitana na Sudnjem danu. Imala sam deset godina kad je poceo rat. Zivjela sam na imanju sa roditeljima, nenom, bratom i starijom sestrom. Imanje nam nije bilo veliko, ali smo bili bogati i zivjeli sretni u ljepoti onoga sto nam je davala nasa zemlja.
Budila sam se svakog jutra radosna i jurila u susret suncu i ljepoti dana. Trcala sam nasim livadama za razigranim janjadima i sarenim leptirima. Udisala sam najljepse mirise otkosa, bilja i drveca iz sume. Umivala sam se rosom i pila tek pomuzeno mlijeko i vodu sa izvora. Nisam nikuda isla iz Skelana i mislila sam da je moje selo najljepse na dunjaluku. Nisam znala za kompjutere, mobitele i TV, a ja sam ipak bila najsretnija i svaki dan mi letio kao san.
Kad je kod nas pocelo da se puca, da li si se tada, “gospodjo“ Evropo, strecnula i prepala za goli zivot kao sto smo mi? Da li si mogla zamisliti kako se raspadaju nasi zivoti?
Ti si tada, vjerovatno, bila na nekom kongresu u svijetu licemejra, slave, rukovanja, pompi, uz bogatu trpezu sa picem u ruci, sa laznim osmijehom i rijecima da ces zavesti red u nasoj zemlji. Prve bacene granate razbile su u komadic moje djetinstvo i unistilo mi zivot. Dok su tebe slikali, “gospodjo“, ja sam za deset godina shvatila svu strahotu rata i upoznavala zlocince. Bila sam dijete koje je rat preko noci pretvorio u odraslu osobu. Dosli su pogani ljudi i unistili nas zivot i razrusili nas dom.
Oca i brata ubili su pred kucom. Brat je jos davao znake zivota i kad su nas odveli. Ostao je u ropcu i neznamo kad je izdahnuo.
Njegov umiruci pogled necu zaboraviti dok sam ziva. Nije to bio pogled koji moli, ni zove u pomoc. Ne! Njegov pogled bio je pun prezira i srama na tebe, “gospodjo“. Umirao je, a bio jaci no ti sto ces ikada biti.
Zatvorili su nas u neki hangar, u kojem je bilo preko dvije hiljade ljudi. Svi smo bili zbijeni jedno uz drugo, kao drvca u kutiji sibica. Ja sam samo zeljela zraka, iako mi je glad cupao zeludac, a usta pucala od zedi.
Ni svi mirisi tvojih holandskih lala, ni pariskih parfema, ne bi mogli ugusiti zadah sto nas je gusio u toj godini ljudi.
Podnosili smo dostojanstveno svoje muke i to tesko iskusenje, koje je bilo vise tvoje nego nase. U nekoj nijemoj tisini, bez zraka, razgovarali smo pogledima i razumili se. Dovama smo cuvali razum i znali da moramo izdrzati i prezivjeti. Htjeli smo da makar neko ostane i svjeoci o ljudskim nakazama, kojima se herojstvo ogledalo u zlocinima.
Ti si, “gospodjo“, u nekom pariskom teatru uzivala u nekoj predstavi, ili si jedrila morem, letjela avionom za Helsinki, mozda pila punc u Budimpesti na koktelu licemjernih voda svijeta. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze, u svili i perju.
Mi smo, “gospodjo“ Evropo, spavali uspravno, jedno drugima naslanjali na rame. Niz noge nam se slivao urin, koji smo bosim nogama zatrpavali u zemlju da ugusimo zadah. Nismo mogli ni da cucnemo. Noge i cijelo tijelo nismo osjecali, samo nam je dusa bila ziva. Nismo gubili nadu i spas, ni vjeru u Boga, dz,s.Uzdizali smo duh iznad nasih izmrcvarenih tijela,
Sada znam da smo nas dvije hiljade ljudi bili jaci nego cijelo tvoje bice“gospodjo“,sa toliko drzava,mora,topova,sile.Umirali smo sa dovama,okamenjenim suzama i kletvom.Dok su nas vodili prema logoru,krvnici su nas udarali,pa nam je odjeca bila u dronjcima,ali smo izgledali svecanije od tebe „gospodjo“Evropo,sa svilom i strasom.Mi smo na sebi imali nesto bogatije no ti sto imas.Imali smo cast i sad je imamo.Prorijedili su nas pa smo mogli sjesti.Ti bi nam rekla“Pa,eto,bilo vam je lakse“.
Nije nam bilo,jer su neke sto su odveli ubili.Cure su odvodili sebi za zabavu.Da li si cula „gospodjo“vrisak djevice,koja zna da ce joj silom biti oduzeta cast?Ili,mozda,ne znas sta je to.Mogla sam sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama ocajnih majki sto su im odvodili kceri.Bosnjacke djevice,netaknuti pupoljci,odnjivene na livadama Semberije,napojene vodom sa Drine,po rodjenju okupane vodom sa Une i Neretve,zadojene mlijekom sa:Jahorine,Igmana i Bjelasnice.
Svake noci nase nevine curice,djevojke,krvoloci su odvodili u svoje odaje.
Odvodili ih izrodi i zvjeri ljudske,da utole monstruoznu glad.Ostavljali za sobom gibet,sram i pecat,sto ne moze oprati sva voda svijeta,cak ni vrijeme stoljeca.Vracali su ih u zoru,rascupane,pocijepane,krvave.To vise nisu bile ponosne,bujne djevojke,livada,suma i rijeka Bosne.To su bili polumrtvi,poluludi insani,koji su kao snoplje padali na zemlju.Nisu dozvoljavale nikom da ih utjesi,ni dodirne,cak ni svojim majkama.Satima su sjedile okamenjene,gledale u prazno,bez suza i rijeci.Odvodili su ih ponovo svake noci i ponovo ubijali njihovo dostojanstvo,a mi svi njemo kleli zlocince i tebe.
Bosna je jecala od rana,vriska curica,vapaja majki,i slala ti pozive u pomoc.Ti nisi htjela da cujes „gospodjo“Evropo,iako se vrisak cuo do neba.Mozda nisi cula od glasne muzike Becke filharmonije ili neke operete izvedene u Milanu.Pucnji,jeka,galama,udarci;time su bili ispunjeni nasi zivoti,a ti si sutjela.
Ti si,“gospodjo“Evropo,mirno slusala o nekoj maloj zemlji,tamo na Balkanu,gdje ljudi ratuju.Gustirala si mirno svoje pice negdje u Spaniji,odmarala u hladu na ugodnoj lezaljci.Sminkali te navecer,pred odlazak na snimanje za TV.Dok smo mi umirali,ti si ispred svijetla reflektora pruzala ruku uz licemjeran osmijeh.
Odavno ja znam „gospodjo“Evropo,da su to bile samo isprike za putovanja,susrete,sjaj,divljenje,i odavno ti ja ne vjerujem.
Ja sam u zagusljivom hangaru,sa hiljadama nevinih ljudi,sanjala i zeljela samo slobodu.Nismo nista drugo trazili,osim da budemo ljudi.Ti si mozda „Gospodjo“Evropo imala drugi san.Sanjala si mozda ,Nijagarine vodopade,ili ljepote Venecije,ili viski u restoranu Ajfelove kule.Dok si ti mjenjala fotelje,majka i ja smo sijedile na tijelu moje sestre,zgrcenom ispod nas.Majka ju je pokrivala dimijama a ja tijelom,da je sakrijemo od krvnika i sacuvamo njenu cast.Ona je drhtala poda mnom,kao uplaseni zecic.Zato ja sad „gospodjo“,imam fobiju da sjednem,jer se plasim da cu osjetiti sestrino drhtanje i ponovo onaj strah da ce je zlikovci naci.
Bog dz.s.htio je da ostanem ziva,da pamtim,prezirem zlocince i tebe.
Nisam trazila da odlikujes moj narod sto je u okupiranom Sarajevu,dok su se razarale i rusile dzamije,sacuvao dvije crkve:pravoslavnu i katolicku.Nisam trazila ordenje sto je moj Bosnjak,iz postovanja prema vjeri,sacuvao Jevrejima Hagadu,najvece bogatstvo njihove historije.
Zeljela sam samo da kaznis zlocince.
Ostala sam siroce,bez ikoga svoga i bez icega.Domovina mi je bila unistena,porodica ubijena,djetinstvo ukradeno.Snagom volje,pomocu Boga dz.s.pa dobrih ljudi,uspjela sam da opstanem i uspravim se.Bol koji sam dozivjela jos je taze i nosim ga kao vjecnu ranu.Studentica sam Fakulteta politickih nauka u Sarajevu.Nisam ja ,“gospodjo“Evropo,ovaj fakultet upisala slucajno.Hocu znanjem i umom da dosegnem vrh pravde.Zelim da ti primjerom pokazem kako treba biti pravedan i pravi covjek.Mozda jednog dana ja i moja zemlja budemo dijelili pravdu tebi.Nikad se ne zna!
Moj cilj je velik i ja idem ka njemu.Snagu mi daju mrtve kosti mojih najmilijih,nezaboravljeni pogled umiruceg brata,babove rane,sestrini drhtaji i nedocekana mladost.Necu ti reci kako su mi ubijene sestra,majka i nena,a kako sam ja prezivjela.Ne!
Sta za tebe znaci sto sam ja ostala bez pet dragih osoba?Sta znace za tebe hiljade ubijenih ljudi?To je za tebe samo broj zemlje na balkanu.Da su u tolikom broju pobijene cuke,cijeli svijet i ljudi za zastitu zivotinja digli bi svoj galas.Procitala sam da ste u kosmos slali psa Lajku,-Brinula je cijela planeta da li ce se ziva vratiti na zemlju.Za hiljade zivota,“gospodjo“,niste brinuli.Zato ja hocu vama,“gospodjo“Evropo,i ostaloj gospodi sto sjede za stolom da pokazem sta je pravda.
Ako jednog dana sretnes mladu,dostojanstvenu djevojku u najljepsem hidzabu,sa mirisom behara i trave sa pokosenih livada,koja prica sapatom planinskih potocica,a ima aktovku u ruci i u ocima ljepotu Bosne-znaj da sam to ja:Adisa iz Skelana,koja ti je napisala ovo pismo.Ja cu te „gospodjo“Evropo,kao predavac na fakultetu,vratiti da ponovo budes brucos,da dobro proucis i naucis pravo covjeka na zivot.Da savladas zakon koji odredjuje kaznu za svaki pocinjeni zlicin.Dat cu ti negativnu ocjenu sto nisi zapamtila da svaki covjek ima pravo na slobodu,i uziva na zemlji,gdje ima mjesta za sve nas:sto nisi kaznila one koji su nam to uskratili i sto nisi nasla krvoloke koji su nam ubili najdraze i razorili nam dom.Svetili su nam se samo zato sto imamo drugacija imena i drugacije vjerovanje.
„Gospodjo“Evropo,pali ste na ispitu!
Ako zelis cuti odgovor zasto ti nisam dala prolaznu ocjenu,otputuj do Tuzle i prosetaj do Kapije,gdje je umrla mladost,gdje su zaledjeni osmjesi i pjesma maturanata.Upitaj majku sto sa ispruzenim rukama ka nebu necujno uci fatihu i staricu u crnini sto drhtavim rukama pokusava upaliti svijecu.Odgovor ces dobiti,“gospodjo“na Markalama,gdje se u temelje tek popravljenog asfalta duboko sakrio sram.
Na Mostu Suade Dilberovic zastani i pitaj je zasto nije lijecnica u bijelom mantilu i ko joj je ukrao mladost.Prosetaj do groblja na Kovacima,procitaj datume rodjenja i dan smrti svih ukopanih.Prvo ih pitaj zasto su u tolikom broju i to ce ti biti odgovor zasto si na ispitu pala.
U svakom cosku Bosne naci ces odgovor.
Da li ces,iduci mojom Bosnom,pognuti glavu od srama i nepravde?
Usput ces se mozda cuditi sto je moja zemlja ziva i jos ljepsa no sto je bila.Zapuhnut cete behari jabuka i seftelija,mirisi zambaka,zumbula i mladosti.Neces vidjeti nigdje mrznju u ocima.Mi Bosnjaci ne umijemo da mrzimo.Mi samo preziremo,a to je za covjeka najgore.
Jednom cemo, mozda“gospodjo“Evropo,ti i ja sjediti za istim stolom i suditi drugima.Ja cu sa sobom donijeti pravdu,miris i ljubav Bosne.Naucit cu te da su istina,cast i ljubav ljepsi od sjaja Pariza,historije Rima,moci Londona,parkova Varsave,bogatstva Stokholma.Pokazat cu ti da smo opstali,ojacali i da uspravljeni idemo u buducnost.
Zvala bi te ove godine,11.jula,na dzenazu ekshumiranih zrtava iz Srebrenice,ali ne smijem.Prepoznat cete sehidi,pa cete pljuvati hiljade mezara sto nijemo stoje u redu.
Necu se na kraju potpisati.Umjesto potpisa saljem ti sliku poredanih tabuta u Potocarima.Neka ti oni,“gospodjo“Evropo,umijesto mene ispisu svoja imena i brojeve.
11.07.2009.
Ne boj se, sine!Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Nenadova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer Mrča moraš biti. Samo tvoja utroba zla, mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.
Oči majki trebaju gledati svijet, cvijet, stasanje djece svoje i njihove djece, a ne ubijanje i sliku užasnu, kada nesoj ubija i muči. Pucala je lubina moja, gorjela utroba moja, krvave suze u očima mojim, dok sam gledala dijete moje kako mučki, kukavički ubija pogan tvoja. Imao je samo šesnaest godina, tek nastao na svijet. Nevin, mlad kao rosa, ni brada mu nije uspjela porasti, sem nešto ko mahovina, što me golicalo kada me zadnji put grlio.
Pred očima mojim padalo je moje dijete dok ga je sin tvoj, Mrčo, hijena ljudska, nogama po glavi udarao. Udarao nesoj ljudski djecu našu, sinove naše, ljubavi naše, cvijeće bosansko. Nijemo usnama šapućem, slici govorim: “Ne boj se, sine! Majka je s tobom i Allah je s tobom. On sve vidi i sve čuje”. Nije bilo mog sina strah, ni glasa pustio nije, ni klečao, nije ni jecao, ni molio nije. Nemoćan bio, a mnogo jači i viši i ponosniji od tvog gada sina. Tvoj sin, Mrčo, jadan, mali, pucao u svezane ruke, u kosu plavu, majicu plavu obojio bojom crvenom i ništa više.“Zašto, majko, ja odoh, a htio sam puno? Da te pazim i mazim, kao ti mene što si. Mašinu da ti kupim, haljine da ti pere. Da ti još mnogo čime život uljepšam. Rahat da mi budeš”.
“Ne brini, sine, mogu ja i ovako. Rano moja, radosti majkina. Ko će majku u mezar spustiti, nišane praviti, Fatihu proučiti? Ne boj se, sine, tu je majka! Ne bojte se, liljani, naši! Cvijeće mirisno, djeco naša! Ne boj se, sine, Džennetu se pokloni, tamo svega ima, nagrada hiljadu. Baščama džennetskim, sine, ti ćeš da šetaš. Mirisi cvijeća, rane će vidati tvoje. Hurije džennetske kolo će ti igrati. Majku svoju čekat ćeš i dočekati pod drvetom hrume radostan i sretan. Sad si gazija bosanski, moj dični heroj i ponos moj.”
“Ne bojim se ja, majko, ne bojim smrti”, nečujno šapću drhtave usne. Plavi čuperak na čelo pada, mirisno od čistog znoja.
Šta li sada misliš, ljepoto moja, dok smrti u oči gledaš, dok tvoje tijelo ka zemlji pada. Da li je puno boljelo, sine? Da li si čuo psa da laje, ugledao stado svoje, čuo frule zove? Da li su breze šuštale, sine, one što je babo sadio kada si se rodio? Da li je smrt hladna poput izvora našeg, što iznad kuće klokoće tiho, ili slatka kao ona trešnja što si se na nju peo, jeo i gađao drugove svoje? Je li mirisna kao trava čaira naših? Ne boj se, sine Fatihu uči, Allahu se moli.
“Majko, mene je ipak, malo strah”, miču hladne usne plavog laneta mog. “Ne boli, sine, ne boli ništa. Ko pčela kada ubode. Ne boj se, gazijo, dova je moja sa tobom, sine. Melek je tu, glavu nasloni na njegove ruke. Hurije će te napojiti sine. Džennetske ptice oko tebe pozdravljaju umiranje tvoje. Ljepše je tamo, nego ovamo, kune ti se majka. Ne boj se, oči, moje, rahmetullah!
Boli sine, boli majku. Šehade učim šapatom svojim. Bože dragi, Tvoji smo robovi. Ti nas prihvati, nauči, sabura daj! Oči da sačuvamo, da gledam zlotvoru kraj. Da gledam kaznu Tvoju za dušmana mog. Pameti mi daj da pamtim zlikovce naše. Da nađem kosti moje, da grije majka u krilu svome zavežljaj mali. Da nosi majka u zemlju hladu, suzama da zalijem bosiok mladi, što će nići iz taze mezara. Fatihu da učim djetetu svome, sinovima našim, djeci bezgrješnoj. Pameti mi daj, Allahu moj dragi, da mogu ići i kleti. Milovaću pogledom svojim mjesta gdje raste cvijeće naše iz krvi i patnje bosanske. Bože mili, neću da umirem. Hoću da gledam zlotvora nešeg, da se trese, znoji i muči. Da gledam gada, kako je mali, sitan, pogan bez puške i sile. Bože mili, Ti si moćan, Jedini naš Sudija i Svjedok. Za zlo ne kopaš oči kada mi to želimo nego kada boli. Zlotvori crni biju i kolju, pale i mrze. Silu njihovu Ti slamaš polahko.
Da li si znala šta dojiš, Mrčo, pogan ljudsku, zlotvora crnog? Je li tvoje mlijeko čemerno bilo, ko guje ljute, pa mozak pomutilo jadu tvome? Je li i on pionir bio, je li pjevao pjesme cvijetu, zemlji i nebu? Je li pravio kitice za praznike tvoje? Da li je poslušan bio, komšiji pomagao, a sad ubija? Zar nisi vidjela tu pogan svoju, kako bazdi na vonj, na rakiju brlju i krv usirenu, što kapa sa pogane dlake?
Ne boj se, sine, tu je majka! Radost si moja bio! Rodila te u kući u maju kada sve miriše. Plač tvoj bio je nagrada za muke moje. Kako si samo dojiti znao, a babo tvoj se smijao i govorio: “Biće to heroj babin, Bosanac pravi”. Pa prvi zubić kao u zečića sa čuperkom plavim, radosti moja. Pa prvi koraci tvoji livadama našim. Unio si radost u kuću našu. Strepjela ti majka kada si vreo bio, masirala te, ljuljala, liječila, brinula. Noćima bez sna. Zar je gajila majka janje za dželata, za tvog sina, Mrčo? Ponosna majka bila, u školu vodila za ruku prvaka. Stezala me znojava ruka. Strah ga od učitelja bilo. Od smrti ga strah nije bilo, Mrčo, vidjela si. Gordo je hodao i gord mrtav u travi bio ispod nogu tvog poganog sina.
Ne boj se, sine! Ponosna je majka što si mrtav, što nisi ubica, što majka krvnika rodila nije, što sam danas veća, i jača, snažnija, i ponosnija, no ti, Mrčo, što si. Ja nemam sina, al’ obraz imam, nemaš ni ti više sina, Mrčo, a nemaš ni obraza.
Ne boj se sine, sokole moj, mirisa tijela tvoga majka se sjeća, ruku drhtavih, što nježno grle, smiješka na obrazu tvom.
Ne boj se, sine, doći će majka uspavanke da ti pjeva, u krilu da te grije. Odavno, Mrčo, ja nemam sina, nemaš ga ni ti. Danas ja imam sina, ponos je moj, ovaj mezar svježi, kosti skupljene u mahramu malehnu. Ja znam mjesto mezara dragog, a gdje će znaš li biti Jadova raka? Danas, Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li, Mrčo, čemera tvog? Danas su sa mnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Danas sam ja kao brdo jaka, u ovom šarenom parku šehidskom, mirisnom. Bosiok dragi nježno miriše, uz tihi šapat sina mog milog.
“Evo sam, majko, ja ovdje dolje, spokojno ležim i spavam. Slagala nisi, sve je džennetsko lijepo, nestvarno. Šerbeta pijem, baščama šetam, krila me nose, hurije hlade, Božja je pravda, milost naša. Ne plači majko, suza me davi, Fatihu uči, to mi prija i sladi”…
Spavaj mirno, voljeno moje, evo došlo svijeta pola da ispjeva pjesmu ponosnu, da obiđe krvavu Bosnu. Evo svima sija osmijeh s lica. Živa je, sine, i živjeće zauvijek moja, tvoja i naša RogaticaJednog dana Alija ibn Ebi Talib je upitao svoga sina Hasana:
„Sine moj, sta je pravi pogodak?“
Rekao je:“otkloniti lose dobrim.“
„A sta je cast?“
Rece: „Ljubaznost prema porodici i podnosenju uvreda.“
„A sta je tolerancija?“
Rece: „Ulaganje truda u lahkoci i poteskoci.“
„Ko je taj koji ce sam sebe proklinjati?“
„Osoba koja cuva imetak a trosi cast.“
„Sta je kukavicluk?“
Rece: „Kukavicluk je iskazivati bijes nad prijateljem a pokazivati naklonost prema neprijatelju.“
„Sta je bogatstvo?“
Rece:“Bogatstvo je zadovoljstvo duse sa onim sto ti je Allah propisao pa makar izgledalo i malo.“
„Sta je blagost?“
„Savladati srdzbu i imati kontrolu nad sobom.“
„Sta je cvrstina?“
Hasan rece:“Tezina iskusenja i spor sa najdrazimosobama.“
„Sta je ponizenje?“
Hasan rece: „Strah kod prvog udara nedaca.“
„Sta je pretjeranost u govoru?“
„Govor o onome sto te se ne tice:“
„Sta je ponos?“
Rece: „Ponos je da das kad si siromasan i da oprostis kad mozes kazniti.“
„Sta je ispravnost?“
Rece: „Prolazak lijepom a napustanje ruznog.“
„sta je gaflet ( nemarnost )?“
Rece: „Napustanje dzamija i pokornost grijesniku.“
ajbolja i najgora zarada
Jednog mudraca su upitali:
“Koja je zarada najbolja?” On je odgovorio: “Najbolje je dunjalucku zaradu traziti i zaradjivati na halal nacin, kako bi covjek mogao podmiriti svoje potrebe i ispravno ibadet obavljati, a od onoga sto mu pretekne obezbijediti sebi opskrbu na Sudnjem danu. Najbolja ahiretska zarada je korisno znanje po kojem se radi i koje se drugima prenosi, dobro djelo koje ces naci na Sudnjem danu i lijep sunnet koji ozivis.” Zatim su ga upitali: “A koja je najgora zarada?” Odgovorio je: “Najgori vid zarade na dunjaluku je haram imetak koji si stekao i potrosio u grijehu i ostavio nasljednicima koji se nece pokoravati Allahu, dz.s.Najgora ahiretska zarada je necije pravo koje si zanemario iz zavisti, grijeh koji si ustrajno cinio i los obicaj koji si ozivio i u praksi na nepravedan nacin sprovodio.”ISLAMSKI BRAK..SAVJETI..
Bračna zajednica je oaza u kojoj svoj duševni mir i sreću nalaze i muškarac i žena, stoga je neophodno uložiti maksimum napora kako bi se ova bračna oaza zaštitila i sačuvala, a u tome će supružnicima pomoći i savjeti nekih psihologa i ljudi koji su se okušali u bračnim vodama…
1. Odsutnost od žene na kratko vrijeme jača bračnu vezu, dok dugo odsustvo narušava tu vezu.
2. Muškarac mora da upozna narav svoje supruge, kako bi je ispravno razumio i prema njoj se odnosio na ispravan način.
3. Ne dozvoliti da svađa i razilaženje među supružnicima potraju do sljedećeg dana.
4. Ne spominjati iskustva iz prijašnjih brakova, koja se odnose na prethodnu ženu ili muža.
5. Prođi se mašte o idealnom braku, nego živi na svoj način i ne očekuj u braku nadnaravna čuda.
6. Koristi svaku priliku da svojoj supruzi kažeš da je voliš.
7. Uvijek budi nasmijan i vedrog lica, i bori se da te ne savladaju problemi i tuga.
8. Čuvaj se toga da stalno komentarom popratiš ženine postupke, bili mali ili veliki.
9. Uvijek raspravljajte o što manjem broju problema i ne dozvolite da se oni uvećaju, pokušaj riješiti problem prije nego ti se izmakne kontroli.
10. Prema ljubomori, sumnjama i spletkama neprijatelja odnosi se mudro i pametno, bez ikakvih predrasuda ili optužbi.
11. Usadi sigurnost u svoj život i život svoga saputnika, budi siguran u njega i dokaži mu da si njime zadovoljan.
12. Nije dovoljno da se oženiš odgovarajućom osobom pa da ti brak bude sretan, i ti moraš biti odgovarajuća osoba.
13. Čistoća je pola imana i ona je dokaz ljubavi.
14. Odrekni se nekih stvari koje su sastavni dio tvoje ličnosti, kako bi kroz život lijepo uživao u osobina koje voliš kod svoga saputnika.
15. Vodi brigu o životu voljene osobe kao što vodiš o sebi i želi joj ono što želiš sebi.
16. Obostrano davanje i uzimanje poklona… nemoj biti osoba koja mnogo traži a malo daje ili sve uzima a ništa ne poklanja.
17. Muškarac želi da njegova žena bude posebna supruga, koja se lijepo ponaša u svakoj prilici, koja mu iskazuje ljubav, pazi ga i tješi, dok žena želi da njen muž bude jaka ličnost na koju će se oslanjati, koji je u stanju ispuniti njene potrebe i da je sigurna da je ona posljednja žena u njegovom životu.
18. U životu ne optužuj voljenu osobu za svaki problem koji se dogodi.
19. Živi svoj dan i ne razmišljaj o sutrašnjim problemima koji se još nisu desili, i živi shodno svojim mogućnostima.
20. Na tebi je, o čovječe, da dobro shvatiš vrijednost bračne zajednice, a ona je čvrsto obećanje, tako hiljadu puta razmisli prije negoli doneseš neku odluku, nakon koje čovjeku kajanje neće biti od koristi.
21. U braku se ne oslanjaj samo na ljubav, koja je važan i neophodan faktor za očuvanje bračne zajednice.
22. U životu budi uzor voljenoj osobi, pusti neka tvoji postupci govore o tvojoj ličnosti.
23. Nikako ne dozvoli rodbini i komšijama da se miješaju u tvoj bračni život, nego svaki problem pokušaj riješiti sam, shodno svojim mogućnostima.
24. Nemoj žuriti sa ispravljanjem pogrešaka svoga saputnika, jer postoje određene navike za čije je promjene potrebno mnogo vremena.
25. Brak treba prihvatiti sa svim odgovornostima koje sa sobom nosi, potpuno smirena srca i sa zadovoljstvom duše.
26. Pokušaj ostaviti sve ono što vodi ka razilaženju u bračnoj zajednici.
27. Pomaži svojoj supruzi u svakodnevnim poslovima, tako ćete se još više zbližiti.
28. Pruži svojoj supruzi priliku da slobodno iskaže svoja osjećanja, i ne ismijavaj njene sposobnosti.
29. Materijalna prava se moraju poštivati i ne smiju se olahko shvaćati, jer su ona glavni razlog razilaženja među supružnicima.
30. Čuvaj se prijateljica koje se upliću u tvoj privatni život pod plaštom savjetovanja i usmjeravanja.
31. Dokaži svome mužu da je on prava osoba, pokaži da si njime ponosna i zadovoljna njegovom ličnošću.
32. Postavi sebi sljedeća pitanja kako bi spoznao/la vrijednosti svoga bračnog druga i kako biste na taj uspješno riješili svoje probleme:
– Šta je to što plijeni srce svakog od vas kod njegovog bračnog druga?
– Koje su to aktivnosti u kojima osjećate posebno zadovoljstvo?
– Šta radi svako od vas kako bi privukao pažnju svoga supružnika?
– Šta očekuješ od voljene osobe kako bi osjetio da te zaista voli?
– Koji su vam zajednički snovi u budućnosti?
33. Prilikom međusobnih svađa, čuvaj se da ne koristiš riječi koje će rasrditi tvoga muža.
34. Razmjenjujte poklone… voljet ćete se… neka to bude životni moto u svim odgovarajućim prilikama (veselje i sreća).
35. Pametna je ona supruga koja odabere odgovarajuće vrijeme kako bi od svoga muža zatražila ono što je potrebno njoj i njenoj djeci, isto tako treba odabrati odgovarajuće vrijeme kako bi ukazala na neke od propusta svoga muža, ali u većini slučajeva to nije odgovarajuće vrijeme… stoga, razmisli više puta.
36. Ne zapostavljaj ženu… ne zapostavljaj muža… dogovaranje je bitna stvar u bračnoj zajednici… svaki od supružnika treba da osjeća da je bitan u planiranju života i da nije zapostavljen.
37. Ne bježi iz kuće kada se pojave problemi, jer bježanje od problema nije rješenje, ne smeta da se čovjek malo smiri, a zatim vrati na rješavanje problema.
38. Ne gušiti svoga muža mnoštvom pitanja koja se ne tiču tebe i ne pokušavaj doći do njegovih tajni koje ti ne želi otkriti, u tom slučaju muž će napustiti kuću i otići na neko drugo mjesto kako bi se odmorio!
39. Ako si od onih žena koje su zaposlene, ne zaboravi da je kuća za tebe najveća obaveza, te pokušaj da uskladiš porodične i poslovne obaveze.
40. Ne uzrujavaj se kada ti u goste dođe muževa rodbina, nego ih lijepo dočekaj i ugosti, jer ako tako postupiš, muž će to primijetiti i cijenit će tvoj trud.
41. Lijepo se odnosi prema svekrvi i oslovljavaj je najljepšim imenima koje voli, shodno običajima, i nemoj se sa njom svađati, u njenom prisustvu spominji svoga muža samo po dobru.
42. Konstantno razilaženje u mišljenju vodi ka razilaženju srca, nekada podrži mišljenje svoga muža iako se ne slažeš s njim… pokoravaj se mužu u onome što je dobro.
43. Smiraj koji je mužu potreban u kući možeš postići tako što ćeš smiriti djecu, dajući im da se igraju sklapanjem kockica, crtanjem itd.
44. Djeca su tvoja velika blagodat, zato nemoj ih učiniti nesrećom zapostavljajući njihov odgoj… neka ti ona budu preča od svega.
45. Budi pomagač svome mužu u ibadetu… traži onaj svijet onako kao što tražiš dunjaluk.
46. Rasipništvo narušava bračni život, uništava Allahove blagodati, a Allah ne voli rasipnike.
47. Imati sretan brak ne znači imati život bez problema, naprotiv to znači sposobnost rješavanja tih problema, kako ne bi utjecali na vezu između tebe i tvoga muža.
48. Dobro pazi da se ne svađaš sa mužem u prisustvu djece, nemoj dizati svoj glas kada su oni tu, jer djeca prvo uče iz primjera i oponašanja, zatim svi problemi se urezuju u njihovu svijest, što može imati loše posljedice po dijete.
49. Čitaj o razvoju i odnosu prema djeci, kako bi se prema njima odnosila što bolje, ostavljajući ono što može loše utjecati na njihov razvoj.
50. Nemoj dopustiti bilo kome da se miješa u tvoj bračni život… nemoj svoje tajne kazivati rodbini niti prijateljima.Tekst je preuzet sa Islamskog portala,ali vrijedi procitat..
EsselamAlejkum..
POUCNA PRICA….
Živješe u Meki žena koja je bila izrazito lijepa. Jednog dana dok je gledala svoje lice u ogledalu, zadivljena svojom ljepotom, reče svome mužu:
– “Misliš li da ima neko ko bi mogao vidjeti moje lice, a da ga to ne zavede?”
– “Naravno da ima.”, ponosno odgovori on.
– “A ko je to?” – upita ona znatiželjno.
– “Ubejd b. Umejr.” – odgovori on.
– “Hoćeš li mi dozvoliti da ga probam zavesti?” – upita ona.
– “Naravno da hoću.” – odgovori on.Nakon toga ona ode, te se uljepša, namirisa, obuče najljepšu odjeću, a zatim ode kod iskrenog Allahova roba, Ubejda b. Umejra koji je bio u mesdžidu Kabe. Ušla je u mesdžid pretvarajući se da ga želi upitati neko pravno pitanje, pa kada ljudi napustiše Ubejda i on osta sam priđe mu kao da želi da ga nešto upita. Kada mu se dovoljno približila otkrila je svoje lice pred njim, koje je blještalo kao da je dio mjeseca. Vidjevši šta je uradila, Ubejd obori pogled, pa joj reče:
– “O Allahova robinjo, pokrij svoje lice.”
– “O Ubejde, ja sam zavedena tobom, moje srce izgara od ljubavi prema tebi, i ti znaš šta ja hoću od tebe, pa ispuni moju želju.” – reče ona.
– “Upitat ću te nešto”, reče on, “pa ako mi iskreno odgovoriš razmislit ću o tvojoj ponudi.”
– “Tako mi Allaha, sve što me upitaš iskreno ću ti odgovoriti.” – reče ona.– “Reci mi kada bi melek smrti došao da ti uzme dušu dali bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – reče on.– Reci mi, da si sada spuštena u kabur, i da si u iščekivanju kaburska patnje, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – reče.– “Reci mi, kada bude podjela knjiga na Sudnjem danu, a ti ne znaš u koju ruku ćeš je dobiti – u lijevu ili u desnu, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – ponovo će on.– “Reci mi, kada budeš prelazila preko sirat ćuprije, i budeš u neizvjesnosti da li ćeš uspjeti ili ne, da li bi onda voljela da sam ti ispunio želju?”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – ponovo će Ubejd.– “Reci mi, kada dođeš do vage na kojoj će se vagati djela, i budeš u neizvjesnosti da li će prevagnuti tvoja dobra ili loša djela, da li bi tada voljela da sam ti ispunio želju.”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – reče on.– “Reci mi, kada staneš pred Allahom polagati račune, da li bi voljela da kod sebe imaš to djelo koje sada tražiš!”
– “Ne, tako mi Allaha.” – odgovori ona.
– “Iskreno si odgovorila.” – reče.Zatim joj se obrati riječima:
– “Boj se Allaha, o robinjo Svevišnjeg i Moćnog, Allah je Taj koji je prema tebi neizmjerno dobar, i koji te mnogim blagodatima obdari.” – zatim ustade i ode.
Ona, došavši kući, muž je upita:
– “Šta si uradila sa Ubejdom?!”
Ona mu odgovori:
– “Ti si propalica, i ja sam propalica, i svi smo mi propalice, samo je Ubejd onaj iskreni.”Nakon toga ova žena se iskreno pokajala, te se okrenula iskrenom obožavanju i robovanju Allahu, dž.š., putem namaza, posta, skromnosti, a njen muž bi govorio:
– “Šta mi uradi Ubejd?! Pokvari mi ženu; svaku noć mi je bila kao nevjesta, a sad mi je postala asketa…Muhammedova sallallahu alejhi ve sellem ljubav prema Aiši
Zadnja, ali ne i manje važna stvar je njegova neizmjerna ljubav prema Aiši, koja me jednostavno zapanjuje. Iskreno rečeno, mislim da je ovaj odnos romantičniji i topliji od svih drugih ljubavnih priča koje su obilježile historiju i književnost. Ovo je stvarnost!
Mnoge takve priče su samo novele, pripovijetke i jednostavno obične priče.
Ali ljubav Muhammeda, alejhi sellam, i Aiše je bila istinska i stvarna ljubav. Oni su tu ljubav živjeli, njegovali i prakticirali u svom svakodnevnom životu. Muhammed, alejhi selam, volio je Aišu i bio pažljiv prema njoj, a ona mu je uzvraćala u istoj mjeri.Ona je kao i svaka druga normalna žena bila ljubomorna, što je i pokazivala. On je također osjećao ljubomoru kao i svaki drugi normalan muškarac, što je i pokazivao. Bili su obični ljudi u svojoj ljubavi, a ne meleci.
Uvijek se sjetim njegove navike pijenja nakon nje i zastanem smijući se tom njegovom običaju.
Kad bi ona završila s pijenjem, uzeo bi posudu i na njoj tražio dio koji je dotakao njene usne. Zatim bi pio sa istog mjesta gdje su bile njene usne. Jednostavno je uživao u njenoj toplini koju mu je pružala. Ipak, unatoč njegovoj velikoj ljubavi i naklonjenosti prema njoj, nikad nije dozvoljavao da zbog toga zanemari svoje obaveze kao Poslanik i Božiji rob. Napustio bi toplu postelju i u pola noći tražio njenu dozvolu da obavi molitvu. Nježno bi je upitao: ˝Dopusti mi da provedem malo vremena sa svojim Gospodarem moleći Mu se.˝ A ona bi ga nježno i milo pustila. Njegovali su svoju ljubav u svakom trenutku i pokazivali je u svakom postupku. Njihova ljubavna priča se ne završava u veselim trenucima, ona traje sve dok ne preseli na drugi svijet.Zaprepastio me je i potresao moje srce trenutak Poslanikove smrti. Bilo je to kad je odabrao da na drugi svijet preseli u njenoj sobi. Odlučio je da ide kod nje kad je osjetio da mu se smrt približava. U trenutku ispuštanja duše smješta svoju glavu među njene ruke i odlazi na drugi svijet. Njen zagrljaj bio je posljednje čime se susreo na ovom svijetu.
I pored svega, toliko malo ljubavi za čovjeka koji zaslužuje mnogo više! Nikako nisam zadovoljna!
Ipak, moram sažeti ono što želim reći. Traženo je da napišem deset razloga i deset sam napisala. Znam, tako malo sam napisala za čovjeka o kome bi trebalo napisati stotine razloga zbog kojih ga treba slijediti. Ali historija je zapisala stotine i hiljade knjiga o ovom velikom čovjeku. A historija će sačuvati napisano. On je čovjek kojem nije potrebno moje pisanje. Ja sam ta koja imam potrebu da pišem o čovjeku koji mi je ukazao na pravi put.Možda je ovo razlog zbog kojeg ga toliko volim.
Neka je na tebe Božiji mir i blagoslov moj voljeni Poslaniče.
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.