Viewing 5 posts - 31 through 35 (of 35 total)
  • Author
    Posts
  • Mustafa
    Participant
      Post count: 8282

      [b]Ranko Stevanović osuđen na 14 godina zbog ubistava i silovanja tokom rata u Foči[/b]

      Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske

      Okružni sud u Trebinju proglasio je Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora.

      Duško Popić, predsjedavajući Sudskog vijeća, kazao je da je “van razumne sumnje” utvrđeno da je Stevanović učestvovao u zločinima nad civilnim stanovništvom u Foči 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

      U presudi je navedeno da je Stevanović kriv za premlaćivanje i silovanje V.S iz Foče 6. maja 1992. godine.

      Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. avgusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio četiri člana jedne bošnjačke porodice, dok je osobu Z.M. pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.

      “Nakon toga je osuđeni Ranko Stevanović zapalio štalu i porodičnu kuću u kojoj su navedene ubijene osobe izgorjele”, navodi se u presudi.

      Nakon presude, Stevanoviću je produžen pritvor za dodatnih 90 dana.

      Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske.

      avaz

      Mustafa
      Participant
        Post count: 8282

        [b]Ranko Stevanović osuđen na 14 godina zbog ubistava i silovanja tokom rata u Foči[/b]

        Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske

        Okružni sud u Trebinju proglasio je Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora.

        Duško Popić, predsjedavajući Sudskog vijeća, kazao je da je “van razumne sumnje” utvrđeno da je Stevanović učestvovao u zločinima nad civilnim stanovništvom u Foči 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

        U presudi je navedeno da je Stevanović kriv za premlaćivanje i silovanje V.S iz Foče 6. maja 1992. godine.

        Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. avgusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio četiri člana jedne bošnjačke porodice, dok je osobu Z.M. pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.

        “Nakon toga je osuđeni Ranko Stevanović zapalio štalu i porodičnu kuću u kojoj su navedene ubijene osobe izgorjele”, navodi se u presudi.

        Nakon presude, Stevanoviću je produžen pritvor za dodatnih 90 dana.

        Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske.

        avaz

        Dedo
        Participant
          Post count: 1243

          SPAVAŠ LI, KATILE?Autor: Šefka Begović-Ličina

          Objavljeno: 01. July 2012. 03:07:59
          Šefka BEGOVIĆ-LIČINA, književnica: Katile, nije slučajno što ja danas ovdje stavljam naučni pečat na bosanski sabur, snagu, slobodu, pobjedu.
          Dvadeset godina ključa moja bol, gori živa vatra u meni, upaljena onog dana kada si moje najdraže obeščastio i ubio. Godinama živim sama, bez ikog svog, bez ijedne suze, vida bez svjetlosti, bez radosti.
          Možeš li katile, danas mirno, bez kajanja, gledat ukop šehida u Srebrenici, kojima si ti, prvo oduzeo čast, a onda i život? Možeš li noćas zaspati, uz jecaj nemoćnih majki, vriske nevinih curica i kletvi starica?
          U svečanoj sali Univerziteta, pred učenim, odabranim bošnjačkim umovima, 11. jula na dvadesetgodišnjici stradanja u Srebrenici, danas u Sarajevu ja branim svoju doktorsku disertaciju.
          Katile! Čuj me, katile!

          Danas, na ovom mjestu, uz ovo naučno djelo, ja branim čistu, moralnu i visoko obrazovanu ženu, bošnjakinju, branim moju Foču, Brčko, Bihać, Gračanicu, Olovo, Sarajevo, branim zemlju moju, Bosnu rođenu.

          Katile, nije slučajno što ja danas ovdje stavljam naučni pečat na bosanski sabur, snagu, slobodu, pobjedu.

          Dvadeset godina ključa moja bol, gori živa vatra u meni, upaljena onog dana kada si moje najdraže obeščastio i ubio. Godinama živim sama, bez ikog svog, bez ijedne suze, vida bez svjetlosti, bez radosti.

          Možeš li katile, danas mirno, bez kajanja, gledat ukop šehida u Srebrenici, kojima si ti, prvo oduzeo čast, a onda i život? Možeš li noćas zaspati, uz jecaj nemoćnih majki, vriske nevinih curica i kletvi starica?

          Tog 11. jula 95. god. pobjegli smo iz kuće u obližnju šumu. Kroz granje, gledali smo kuću, imanje, polja puna zrelog žita, voćnjake prepune plodova, izvor kraj kuće, potočić ispod šume. Svega smo imali u izobilju, bilo nam je sve blizu, a nama gladnim, žednim i uplašenim, tako daleko. Nismo smjeli pretrčat čistinu, jer smo vidjeli kolone ljudi i iza njih vojnike sa puškama. Mislili smo da smo danju u šumi bezbjedniji i čekali smo noć.
          Nena, majka, dvije mi sestre, snaha sa bratićem i ja, skriveni pod jednom bukvom, drhtali smo kao gonjene srne. Babo, amidže i braća, otišli su u nepoznatom pravcu i danima o njima nismo ništa znali. Sjećam se da nas je babo na rastanku dugo grlio, smirivao: “Ne brinite, vas neće, obećali su život ženama i djeci.”

          I danas osjećam toplinu i drhtaj njegovih ruku, bratov zagrljaj i na licu skamenjenu amidžinu suzu.
          Naslonjena na stablo bukve, nastavila sam da sanjam prekinuti djevojački san. Nena i majka su klanjale ikindiju namaz i glasno učile salevate. Šuma je opojno mirisala, ptičice bezbrižno cvrkutale, pčele su se sladile sokom rasvjetanog cvijeća. Gledala sam u nebo, žalila što nisam ptica ili pčelica, da na krilima ponesem moje najdraže, da preletim dunjaluk i sakrijem ih od zla. Zatvorila sam oči, htjela vratit sretne akšame , kad smo pod trešnjom okupljeni, pri mjesečini, sjedili do iza ponoći.

          Nisam imala vremena da streknem, da vrisnem, kada me, tvoja ruka, katile, za vrat ščepala, kosu rasčešljanu čupala, snove djevojačke mi ukrala. Prividješe mi se šumske utvare, tvoje nakazno bradato lice, zakrvavljene oči pune mržnje, pohote. Dok si me vukao ka livadi, smijao si se, kao pobjednik sa peharom prvaka. Nikad neću zaboravit taj smijeh i neizdrživ vonj znoja, od koga mi se povraćalo.

          Utovarili ste nas u kamion. Nena, majka i ostale žene u sebi učile su dove, a mi cure šćućurene jedna drugoj u krilo, gledale smo u daljini iza okuke, kako nestaju livade, na kojima smo prohodale, igrale se žmire, brale šumske jagode, čuvale stada, sanjale život, ljubav… Izvirivale smo da zadnji put vidimo krovove kuća, koji su se, u zlatastom odsjaju zalazećeg sunca, gubili iza brda. Bilo nam je tijesno, prašina i vjetar su nam oduzimali zrak. Mala djeca su plačući, skamenjenim majkama čupala iz praznih prsa, presahlo mlijeko.

          Sjećam se kako nisam više bila gladna, samo mi je bilo muka, željela sam zraka. Ćutale smo, nismo među sobom ništa pričale, sem očima jedna drugu pitale, da li se i ona plaši i zna li iko kuda nas vode.

          Ti si, katile, sjedio u ćošku kamiona kao naš čuvar. Gledao si nas, i mjerkao jednu po jednu curicu, poput vuka, što je ulovio janjad, pa ne zna kojim bi prvim da se sladi. Kroz spuštene trepavice, posmatrah ti krvničke oči i mislila, da li si nekad i ti bio nevino dijete i da li si znao šta je čast? Kao malog čemu su te učili majka, učitelj, a čemu vjera?

          Bratić Nedžad krckao je posljednji Generalov bombon, djeci podijeljen u Srebrenici, uz obećanje da smo bezbjedni. Taj nam je bombon bio jedina nada da nam nećete naudit, da nas vodite na slobodnu teritoriju. Htjela sam bombon otet Nedžadu iz usta, sačuvati sa njim makar komadić slobode.
          Satima smo se vozili u nijemoj tišini. Ogladnjela djeca na majčinim prsima jecajući tiho su pospala.
          Brda, livade, šume, smjenjivale su nam se kao na ubrzanoj traci. Usput smo prolazili pored svezanih civila, koje su na nišanu držali naoružani vaši čuvari. Dok smo promicali pored njih, gledala sam njihova skamenjena lica i izraz nemoći. Mi smo putovali ko zna gdje, a oni došli do kraja…
          Nikada nigdje nisam išla izvan mog sela, pa mi se činilo da smo prošli cijeli dunjaluk. Čudila sam se koliko je zemljino prostranstvo veliko i koliko ga još ima.

          Žrtve genocida u BiH proganjaju katile

          Spavate li, katili?

          U nekom višegradskom hotelu smješteni smo u samo dvije prostorije, a bilo nas preko pedeset. Bile smo izmorene glađu, umorom, vrućinom, brigom… Strah nam se uvlačio u kosti, dok smo slušali pijane vojnike i njihove ratničke pjesme. Umorne, popadale smo kao snoplje na krevete, prekrivene prljavim, izgužvanim, od znoja zadahlim plahtama. Kad sam potonula u san, polahko je nestajalo umora, gladi, straha.
          Iz sna me probudila nečija ruka.
          – Odveli su ti majku, sestru Eminu, poveli su Bilalovu Ajšu, Muniru Hidinu, Selmu hadžijinu, učiteljicu Zehru, Sevdu Sulj-aginu.
          – Gdje su ih poveli i kad? – pitala sam prestrašena.
          – Prije tri sahata, čim si zaspala. Ništa ne znamo; brinemo.
          Onaj mi se strah ponovo vratio a bol zamjenilo čupanje gladne i žedne mi utrobe. Nepomične gledale smo u vrata, iščekivale povratak naših voljenih i odnekud ikakav spas.
          Lejla je plakala je naglas, snaha stišavala Nedžada, ja sam pljuvačkom vlažila osušena usta i bezbroj puta ponavljala šehadet. Ruke su mi bile hladne kao led, noge su drhtale, srce me boljelo, kao sabljom probodeno da je. Briga za majku, sestru i drage mi komšinice, pržila mi je mozak poput usijanog željeza.
          Vrata su se širom otvorila uz jezivu škripu. Poskočile smo, kad si ti, katile, kročio u sobu i poput cuka na đubrištu, bacio na pod, cvjetove naših livada, nenačete rumene jabuke, bisere naših čistih izvora, pupoljke naših mirisnih đulova. Stajale smo, poput kamena, čudeći se zlu, neoprostivom sramu, počinjenom u ovom vijeku, sred moderne Evrope, pred očima cijelog Svijeta.
          Dok smo plakale, dok su naše drage ječale, ti si se, katile, na vratima, dušmanski smijao.
          – Bule, spremite se, večeras će za vas biti posebna noć. Dolaze nam komandanti u goste, na malu zabavu. Ti mala, pokazao je na mene, večeras si na redu.
          – Majko! – htjela sam je pomilovat. Emina! Muk…
          – Ajša, Munira, Selma, Sevda! Učiteljice! Recite nešto! Je sul vas tukli? Je su l’…?
          – Šuti! Šuti! Šuti, Minka!
          – Majko!
          – Šuti!
          – Majko, šta ću? Majko, ne mogu! Neću! Majko!
          – Kuku. Onesvijesti se Ajša! Čuvar, dajte vode! Umrije nam cura!
          – Šta se dereš, bula? Šta hoćeš?
          – Vode, dajte vode.
          – Ajša, mila sestrice moja, otvori oči.
          – Neću da pijem, neću vodu, neću da živim! Hoću da umrem! – jedva šapću iznemogle krvave Ajšine usne. Pokušala sam da je pokrijem, da sastavim dronjke na haljini, prekrijem obnažene noge. Na bijeloj prozirnoj koži, modri podlivi, životinjskih zuba trag, pečat ljudskog srama, glib izroda, čega bi se zastidjele hijene i najljuće zmije zvečarke. I one bi pognule glavu pred tako sramnim činom.
          – O, ljudski rode, odkuda su ovi izrodi? U koga oni vjeruju i čemu se nadaju? Da li se mole Bogu i šta u tim molitvama traže, kada su ovoliko grješni?
          Nena na sedždi, dovi, Allaha doziva. Sestra mi u krilu plače, Ajša na podu polumrtva ječi. Sevda i Munira, obje čupaju kosu, glavom udaraju u pod.
          – Bezbeli su pamet pomjerile. Allah! Allah! – šapuće tetka Hanifa.
          – Selma, kaži šta rade, reci, – molim je.
          – Neeeću! Skloni mi se! Bježi, bježi, Minka!
          – Majko, neću da čekam noć i da me vode. Ubiću se, skočiću s prozora. Ne mogu tamo!
          – Ne, Minka, samo Allah daje i uzima nam dušu. Nećeš u Džennet ako… – moli me nena.
          – Skoči, Minka, bolje ti je sada neg poslije… tiho dodaje Zehra.
          – Đak kog sam pisati učila, peticama ga kitila, na izletima sam ga posebno čuvala, šumske mi jagode u korpici davao, po godinama unuk bi mi bio, a prvu me danas gibetom obilježio…
          Dušman je to bez straha Božjeg, – dodaje nena. Allahu se za spas molite. Samo On će, slomit silu njihovu.
          – Majko!
          – Nisam, Minka, živa, mrtva ti je mati. Ne zovi me majkom, jer nje nemaš više.
          – Majko, uzeće i mene s Minkom. Šta ću? Savjetuj, starija si, – moli je nevjesta.
          – Šta ako večeras povedu i Lejlu? Dijete je, majko, reci!
          – Šuti! Šuti! Ne pričaj! Boli me!Aaaaah!
          – Šta je bule? Što galamite? Tiho, večeras morate biti lijepe za naše borce. Gdje su vam sada vaši ljiljani? Ha, ha, ha…, – smije se s vrata katilsko lice.
          Ti ćeš mala, večeras u komandantovu sobu. Imaćeš čast služiti našeg posilnog. Vidjet ćeš koji je i kakav dika. Tražio je dam u spremimo najbolju bulu.
          – Neću, katile, ja večeras izaći iz ove sobe. Volim više smrt, pa nek me na Sudnjem danu Džehennem gori, – tiho šapućem.
          – Majko, skočit ću večeras dolje. Večeras ću da umrem prije.
          – Skoči, Minka, bolje sad, nego poslije…
          – Nemoj, Minka, đunah je, vjera nam brani, – šapće mi nena.
          U zgradi započe pijana pjesma, žagor, urlik.
          U sobi na podu pobacano uvehlo bosansko cvijeće, ugaženi snopovi žita, raskomadane sočne lubenice, izgnječene crvene trešnje, živih duša a tijela mrtvih. U ćošku drhte nevjesta i Lejla, Nedžad glođe praznu iscjeđenu dojku.
          Sumrak, vrijeme odmiče, ne pita treba li stati, nekog sačuvati, odbraniti, nešto odložiti…
          Katile, odjednom noge mi dobiše snagu, poletjeh…
          Pendžere širom otvorih…
          – Halali, majko, neno, Ajša, Lejla! Moram, ne mogu! Halalite…
          Noć me dočeka, osvježi kao bistra izvorska voda, u ibriku ranom zorom natočena. Zasviraše mi frule čobanske, mjesec mi obasja pute, jabuke me zasladiše, đulbe šeker me napoji, dobih krila, meleci me u vis poniješe… Letim smrti u susret, dugačkoj vječost…
          – Allahu moj, oprosti mi, ja rob Tvoj, griješim, znam. Svemilosni, prihvati me bez bola. – usput se Allahu molim.
          – Minka, Minka, kćeri moja,- začuh iza sebe očajni vrisak.
          Živa mi majka, ona je živa, a ja, jesam li..?
          Letim, Allaha spominjem. Je li ovo kraj?
          Otkud mi se pod nogama obretnu trava? Bezbeli ponovo sanjam ili me meleci sa petog sprata spustili dolje bez bola, bez loma, bez rane. Da li sam ovo ja umrla, nisam sigurna?
          – Minka, je si li živa? Bježi sad, evo ih!
          – Živa sam, ako je ovo život. Allah je velik, svemoćan, milostiv, ponovo se rodih.
          Pucanj u noć, okidač da moje noge potrče naprijed. Ne bijah više Minka, postadoh ranjena lavica, spremna da se bori, da živi, za sebe, majku, nenu, Ajšu, Lejlu, nevjestu, za moju Srebrenicu, da budem svjedok dušmanskog čina, nek ljudi pamte, da pišem Bosni, zločine da nikad ne zaboravi.
          Allah me s visine na zemlju lagahno, poput pera, spustio voljom Njegovom, pokazao mi slobode put.
          Žalosna, uplašena, namučena, tako umorna stigla sam nekako do naših.
          Briga i bol za mojim dragim, ispuniše mi noći čemerom. Budila sam se u znoju, skakala, jecala, grlila majku, Ajšu pokrivala, Lejlu sakrivala, hranila Nedžada mlijekom, drugarice tješila. Letjela sam , padala u bezdan, otvarala pendžere da iznova letim. Vriskala mi majka, nena na glas učila Fatihu, učiteljica te, katile, ponovo o ljudskoj slobodi preslišavala, svezani bosanci na livadi igrahu mi kolo…
          Poslali me u daleku Ameriku da učim školu. Preko okeana dok sam letjela, sa sobom ponijeh bol, ne mogah ga ostavit u Bosni, ni zaboravit. Tamo dočekah slobodu i kraj rata. Pisala sam prijateljima duga pisma, tragala za svojim, vjerovala da nada postoji, da negdje neko čeka da me zagrli. Dovila sam, učeći osvajala sam svijet, nauku, željela da se vratim Bosni sa naučnom snagom i vjerom.
          Sa diplomom građevinskog inženjera gledala sam u nebo. Negdje pod tim nebom možda me moji dragi čekaju i ja ću im darivat diplomu, kao i mojoj Bosni.
          Stajala sam kraj razrušene kuće, gledala bačenu sofru, polomljeno ralo, ugašeno ognjište…
          Na drveću tužno cvrkutale su ptice, negdje u daljini lajao je pas, iz dimnjaka blizu šume kuljao je dim i gubio se u nebo.
          – Minkaaa, dotjeraj ovce! – majka se čuje.
          – Minka, naberi nam šljiva, – moli me Ajša.
          – Minka, pregledaj mi zadaću, – cvrkuće Lejla.
          – Minka, skuhaj nam kahvu, – babov glas se iza kuće čuje.
          Noge klecnuše, travi padoh, zemlju rođenu cjelivah, samoću tuđine, suzama natopih.
          Podigoh glavu i prihvatih janje, stvoreno ko zna odakle, liže mi lice i žalosnu me tješi. Kraj sklada ugledah tek iznikle žute kadife i crvene božure, simbol života novog. Krenuh znanjem i prkosom da gradim Bosnu, zdraviju, ponosniju, da tebi, katile, pokažem milost i pravdu Božiju.
          Našli su ih lani na dvije strane, daleko od Srebrenice bili zakopani. Babo, braća, amidža i rođaci bili pod zemljom negdje kod Bratunca, a nenu, majku, sestre, nevjestu i Nedžada, otkopali su iz jame blizu Višegrada. Zvali me da ih prepoznam. Tespih neni okačen stajaše na malom prstu, Nedžadu od generalovog “ slatkog” bombona slijepljen džep na hlačama bješe. Majkine kosti, od bola i djetinjih rana, u gomili savijene. Ajšine i Lejline kose raščupane, nevjestina prsa polomljena…
          Ukopali su ih uz moj nečujni vrisak, bez ijedne suze. Digoh visoko glavu i krenuh u susret visokoj nauci i bosanskoj zori. Nisi, katile, mogao ubit nam snagu i pomoć Božiju. Danas smo živi i jaki, sretni spavamo mirno.
          Na dan najačeg bosanskog bola, danas je ponovo ukop novih šehida u Potočarima. Danas ja, katile, u potisnutoj žalosti, branim doktorsku disertaciju i idem dalje u život.
          Katile, možeš li noćas spavat, kada ja postajem priznata naučnica, a ti si odavno ogrezao u krvi i sramu?
          Da li, katile, večeras zaspati možeš, uz odjek lopata i zatrpanih šehidskih mezara? Da li, si, katile, utolio svoju životinjsku žeđ, vapajem nevinih curica, bolom majki i piskom nejači?
          Srest ćemo se, katile, na Sudnjem danu. Tamo nećeš imati silu, ni oružje. Polagaćeš račune za nečasna djela svoja.
          Pitat ću te tamo pred Svijetom cijelim: “Katile, je si li mirno spavao u postelji od krvi šehida naših? Da li si njihovu krv, umjesto vode do zadnjeg daha pio? ”

          “Svemilosni, podari nam na ovom Svijetu, Pejgamberov sabur, vjeru i pravdu Tvoju, a na Ahiret nagradi nas milošću svojom. Amin.”

          Mustafa
          Participant
            Post count: 8282

            BIRN

            Nastavljeno suđenju za zločine počinjene u Višegradu

            Na suđenju za zločine počinjene u Višegradu, svjedok Tužilaštva BiH ispričao je da je njegov sin bio u grupi oko 50 Bošnjaka koji su ubijeni u junu 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).

            Zaštićeni svjedok M3 ispričao je da je iz Čengića u blizini Višegrada otišao nakon što mu je 13. juna 1992. godine optuženi Ljubomir Tasić rekao da mora napustiti to selo.

            Dan kasnije, kako je kazao svjedok M3, došao je kamion u koji su mještani sela “potrpani i odvezeni u Bosansku Jagodinu, a potom u Višegrad”, gdje su smješteni u autobuse.

            “Krenuo je konvoj preko Smriječa, mi tada nismo znali gdje idemo”, rekao je svjedok.

            Prema iskazu svjedoka M3, u konvoju je bio i njegov sin. Zaštićeni svjedok je ispričao da mu je vojnik koji je obezbjeđivao konvoj kod sela Kolakovići kazao da zajedno s drugim starijim muškarcima, ženama i djecom izađe iz autobusa, a mlađim muškarcima nije bilo dopušteno da izlaze.

            “Ja sam izašao na prva vrata. Kada smo izašli, ljudi koji su ostali u autobusu vraćeni su nazad. Mi smo u selu brojali koliko ljudi nedostaje. Falila su 54 čovjeka koji su vraćeni autobusom, falio mi je i sin”, rekao je svjedok.

            On je kazao kako je kasnije saznao da je njegov sin ubijen s drugim Bošnjacima.

            Tužilaštvo BiH tereti Predraga Milisavljevića, Miloša Pantelića i Ljubomira Tasića zvanog Ljupko za učešće u ubistvima, prisilnom preseljenju stanovništva i drugim nečovječnim djelima.

            Milisavljević i Pantelić optuženi su za učešće u ubistvu više desetina Bošnjaka kod jame Paklenik (općina Sokolac). Njima dvojici, kao i Tasiću, na teret je stavljeno i učešće u prisilnom preseljenju više od 500 civila bošnjačke nacionalnosti s područja Višegrada.

            Milisavljević i Pantelić su ove zločine, kako se navodi u optužnici, počinili 1992. godine kao pripadnici rezervnog sastava policije u Višegradu, a Tasić kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS).

            Prema optužnici Tužilaštva BiH, muškarci bošnjačke nacionalnosti izdvojeni iz konvoja koji je krenuo iz Višegrada ubijeni su kod jame Paklenik, a samo jedna osoba je uspjela pobjeći s mjesta gdje su se vršila pogubljenja.

            Nastavak suđenja zakazan je za 5. februar.
            avaz 29.01.2013

            pasa
            Participant
              Post count: 295

              Grrranate šetaju Tešnjom

              nedjelja, 10 Novembar 2013 u 13:05 sati
              sisic fuad

              Piše: Fuad Šišić / http://www.sdatesanj.ba

              “Hvala Bogu što mi se ovo desilo, pa sam malo progledao.”

              Nekako u isto vrijeme dok je Predsjednik RS-e boravio u posjeti Rusiji, sanjao sam da je Milorad Dodik prešao na islam, i da je odlučio podsjetiti javnost u prijateljskoj Rusiji na istinu o onome što se dogodilo u BiH. Predsjednik RS-e, na javnoj tribini u Moskvi, je podsjetio javnost u prijateljskoj Rusiji kako je vojska RS-e srušila više od hiljadu džamija i drugih vjerskih objekata u BiH za samo nekoliko mjeseci, počinila genocid u Srebrenici nad muslimanima, te ostavila veliki broj masovnih grobnica čiji broj se nije utvrdio ni do danas, jer svaki dan se otkrivaju nove masovne grobnice. Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje što su u svemu tome sudjelovali i dobrovoljci iz prijateljske Rusije, jer bez obzira na propagandu koja je širena tokom rata, ipak je to sudjelovanje bilo na pogrešnoj strani.

              Predsjednik RS-e je izrazio žaljenje zbog činjenice da nelegalno izgrađena crkva u avliji muslimanke Fate Orlović i do danas nije uklonjena, ali je naglasio posebno zadovoljstvo da su muslimani u BiH uspjeli obnoviti i izgraditi sve porušene džamije, i na neki način izbrisati tragove zločina koji su bili vidljivi širom BiH.

              U isto vrijeme, Milorad Dodik je izrazio žaljenje što investitori iz arapskog svijeta ulažu u Srbiju a ne u BiH, nadajući se da će i njegov prelazak na islam doprinijeti dolasku ljudi iz arapskog svijeta u BiH. Uz to, Milorad Dodik (alijas Dževad El Mubarak) je kazao da će istekom sadašnjeg mandata predsjednika RS-e vlast predati opoziciji, a on će se posvetiti davi, tj. širenju istine o islamu.

              Probudim se, prošlo pola noći. Ustanem i klanjam dva rekata, a onda opet zaspim. A onda sanjam da su u Tešnju pronašli grobnicu neispaljenih granata. I sanjam kako granate šetaju po noći, ustaju iz grobnice i odlaze u šumu. Ali nisu u bijelom, pa ih niko nije vidio dok su šetale. Ili su došle s druge strane, niko još ne zna. Pričaju međusobno o tome ko ih je zakopao, ko ih otkopava, i baš onako ljute bježe u šumu.

              Kaža jedna granata u trku drugoj: nismo mi napravljene da nas zakopavaju i otkopavaju, nego da nas ispaljuju. Baš se osjećam beskorisno. Volila bih da se nisam ni rodila.

              A jedna od njih odgovara: nema od tog posla ništa. Dospjele smo u pogrešne ruke. Nego, put pod noge i što dalje od ovih suludih ljudi. Kao da im je SIPA sihire nabacila.

              Probudim se, vidim nije prošao ni sat vremena. Velim: estagfirullah (Bože oprosti)! Kontam u sebi šta je ovo? Sjetih se Salih Husare (rahmet mu duši), koji je znao reći: Ovo je sve pobudalilo, samo sam ja ostao normalan. Onda počnem misliti o svim tim herojima, o žrtvama, o danima opsade, o zajedništvu odbrane. Prijatelji nam bacali hranu padobranima, a neprijatelji rakete i granate haubicama i tenkovima. Kada se padobran ne otvori, taj ogromni paket nad glavama izgladnjelih ljudi postane ubica, a onda žalost. Kada raketa „zemlja-zemlja” ne eksplodirala, ta ogromna opasnost nestane, a onda radost. Rahmetli Smajl Smajlbegović je vadio eksploziv (preko 400 kg u jednoj raketi), taj eksploziv se punio u mine koje su se ovdje proizvodile, pa se to (neprijateljima) vrati nazad odakle je došlo u izmijenjenom pakovanju. Znao sam se našaliti poslije rata zbog toga, kazujući drugima da naša privreda nije prestajala izvoziti ni u vrijeme opsade. Ali više mi se ne spava. Dosta mi je sna. Mislim prvi puta o tome na ovaj način. Hrana od prijatelja, a ono smrt. Smrt od neprijatelja, a ono prilika za život. Kada kreneš u nešto ne znaš kako će završiti. Misliš da je dobro za tebe, a ono ispadne loše. Misliš loše za tebe, a ono bude dobro. Allah zna, ljudi ne znaju. Nema sna, pa činim dovu za prijatelje i neprijatelje. Za prijatelje: da im Allah dadne snage na putu istine, za neprijatelje: da ih Allah uputi na put istine.

            Viewing 5 posts - 31 through 35 (of 35 total)
            • You must be logged in to reply to this topic.