-
AuthorPosts
-
fukara_tz
ModeratorPostovi: 5955
Pridružen/a: 14/12/2003 01:00 Vrh
——————————————————————————–Re: Da se nikad ne zaboravi …
Postao/la zeleno volim te dana 09/12/2008 21:00Svjedočenja bošnjaka sa područja Hadžića
utorak, 15.07.2008.
Svjedočenja: Skidao sam sa ražnja pečene Bošnjake
Potresna priča Sune Dupovca, zatočenika zloglasnog četničkog logora Kula u SarajevuDo izbijanja agresije na našu zemlju, Suno Dupovac je u Hadžićima živio u porodičnoj kućI i dobro zarađivao u Tehničko-remontnom zavodu. Bio je baš 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatočeništvo odveli srpski policajci… Od reintegracije hadžićke općine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadžićima…
Piše: Nusret Hodžić
Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici “Koševo” u Sarajevu operirani mokraćni kanali. Početkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugrađeno od bubrega do mokraćne bešike.
– Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otići u bolnicu. U kuću mi je, 22. maja, došao tadašnji šef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napuštati kuću, ali da se ne plašim I da me niko neće dirati. Koji dan kasnije, došli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadžića, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gaševića, u Općinu. Dok je mene isljeđivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama – prisjeća se Suno i objašnjava da su ih smjestili u općinsku garažu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 čovjeka. Bilo je tijesno, zagušljivo, nepodnošljivo vruće. Među zatočenicima je bio i Kasim Durmišević, koji je toliko premlaćen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirović, prijeratni šef sigurnosti u Tehničko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo više od 200 ljudi, žena i djece.
– Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko četiri sahata ujutro, 24. juna, izvršili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se još ne zna kuda su odvedeni, niti se išta zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.
Svezani, pa živi zapaljeni
U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najteži dani u životu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga što je doživljavao prilikom odlazaka na “rad”, oko Sarajeva sakupljajući tijela masakriranih Bošnjaka i bacajući ih u masovne grobnice.
– Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bošnjaka. Nikad neću zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovića i Halida Arukovića u vikend-naselje poviše sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronašli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bježati, i živi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vreće… Nešto niže od te vikendice, na proplanku je stajao ražanj na sohama, a na ražnju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s ražnja i pokupiti ih u vreću. To je, kaže, samo najupečatljiviji primjer zvjerstava nad bošnjačkim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi čije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.
– Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranješ, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i široka. Nas bi iz Kule noću odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispričao Amoru Mašoviću. Tačno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane žrtave.
Hrvati ga zarobili na razmjeni
U decembru su u logor došli dvojica Srba iz Hadžića, Mika Golub i Miloš Jerkić. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarčinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bošnjaka.
– Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadžića smo morali putovati preko Pala, Mrkovića, Vogošće, Ilidže i Blažuja. Sjećam se da su oni, prolazeći preko Mrkovića, svratili kod nekog Srbina. Ne sjećam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio neću zaboraviti. Učinilo mi se da se u kući toga Srbina nešto proslavlja. Ali, taj je obilježavao četeresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pušku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: “Možeš ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio”. Onaj Srbin se nekako i povuče…
Odvedeni su u neki podrum u Hadžićima u kome je već bilo zatočeno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljaču, na razmjenu… Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma četnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljači, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bošnjaka iz Tarčina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brat Branka i Miloša, te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. “Razlog” – nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljače su odvedeni u Vitez, gdje su isljeđivani, a odatle u Busovaču. Nakon 12 dana, zahvaljujući poznanstvu jednog njegovog rođaka sa Tihomirem Blaškićem, Suno, Izet i dvojica Bošnjaka iz Tarčina su pušteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru još nekoliko mjeseci.
Ovog svjedoka moram posjetiti ako bude ziv prvom prilikom jer sam o ovom zlocinu cuo od prezivjelih u Kijevu,covjek na raznju bio je moj rodjeni dajdza a.r.Upravo je pocelo sudzenje monstrumu koji je ovo radio. Pravda je spora al dostizna.Samo me interesuje sta je to za zvijer u ljudskom liku da tako nesta moze uraditi.
Autor “KRV I PEPEO PODRINJA”
Semso
ČlanPostova: 28
Lokacija: Tuzla
Član od: 18.07.05 Upisano u 27-12-2006 22:56ZA NAJBOLJU WEB STRANICU EKSKLUZIVNO POKLANJAM ISJEČKE IZ KNJIGE
“KRV I PEPEO PODRINJA” AUTORA ŠEMSUDINA MUMINOVIĆA I MEHMEDA PARGANA“Kada je prvih dana aprila1992.godine Bijeljina konačno pala u ruke JNA i srpskih paravojnih jedinica predvođenih Željkom Ražnjatovićem Arkanom u ovaj grad je doputovala Biljana Plavšić, jedan od najbližih Karadžićevih suradnika iz tog vremena. Njen dolazak u Bijeljinu predstavljao je najbolju podršku zločinačkom konglomeratu od rukovodstva Srpske Bosne i Hercegovine. Realizacija političkih zamisli krenula je svojim tokom, tako da se nakon bijeljinskih razgovora sa Plavšićkom i dogovora da se u napadima na podrinjske gradove isturaju Teritorijalna odbrana Srpske BiH i paravojne jedinice iz Srbije, a da JNA zapravo nastavi voditi presudnu ulogu, krenulo se u pripreme za napad na Zvornik. Istoga dana kada je Bijeljina pala pod kontrolu srpskih snaga Arkan sa pripadnicima svoje Srpske dobrovoljačke garde(SDG) odlazi u Radaljsku Banju gdje im obezbjeđuje smještaj, a nakon toga odmah odlazi u Krizni štab u Zvornik. Kada je saznao da je općina Zvornik podijeljena na srpski i muslimaski dio, on redom šamara članove Kriznog štaba i zahtijeva promjenu odluke jer “Zvornik je samo srpski”. Da bi se ispravila pogrešna politika srpskog rukovodstva on naređuje hitan napad dok se “zelene beretke nisu konsolidovale i napale Zvornik”. Srpska propaganda ubjeđivala je zvorničke Srbe da se na Kula Gradu nalazi 5.000 pripadnika Zelenih beretki koje planiraju napad na Zvornik. U naredna tri dana jedinice iz Bijeljine prebačene su u Zvornik, odnosno u srpska naselja Karakaj, Čelopek, Tršić i Tabanci.
Užurbane pripreme za napad na Zvornik trajale su do 7.aprila uvečer, kada je u gradu zavladala nezapamćena psihoza. Iz Zvornika se nije moglo izaći niti ući u njega. Na svim izlazima iz grada bile su postavljene barikade sa tenkovima i oklopnim transporterima. Napad na Zvornik izveden je kombinovanim artiljerijsko-pješadijskim napadom. Tenkovskim bataljonom JNA rukovodio je pukovnik Milan Tačić, uz pomoć kapetana Dragana Obrenovića. Oni su dobili zadatak da se sa oklopnom jedinicom kreću putnom komunikacijom Zvornik-Karakaj i da spriječe bilo kakav prolaz jedinica i civila ovim pravcem. Pješadijski napad trebale su izvesti jedinice SDG uz pomoć drugih paravojnih jedinica i Teritorijalne odbrane Srpskog Zvornika. Pješadija je iz pravca Šćemlije napadala sjeverni dio grada kako bi ovladala Begsujom i Centrom grada. Artiljerijska priprema napada otpočela je kada je komandantu artiljerije Jovanu Gotovcu dat znak da su Srbi napustili Zvornik i da napad može otpočeti. Pod direktnom komandom Gotovca Zvornik je žestoko granatiran sa lokaliteta Karakaj, a jedinice JNA uključile su dalekometnu artiljeriju granatirajući Zvornik iz Srbije: topovima i haubicama iz Radalja, a minobacačima i bestrzajnim topovima iz Malog Zvornika. Izviđačke aktivnosti u napadu na Zvornik vodio je Aleksa Sekanić, rezervni poručnik, koji će zahvaljujući velikim zaslugama nakon pada Zvornika biti imenovan za načelnika ONP u Srpskoj Teritorijalnoj odbrani Zvonik. Sekanić danas ima pilanu u Modranu i uspješan je poduzetnik.
Jedini otpor koji je pružen u Zvorniku bio je u naseljima Begsuja i Vidakova njiva, gdje su srpske jedinice zadržane nekoliko sati koliko je bilo potrebno da se civili izvuku iz grada prema Kula Gradu, uzvišenju iznad Zvornika. Položaj Kula Grada omogućavao je laku i dugotrajnu odbranu, tako da su izuzetno jaki napadi koji su izvođeni narednih dana sa lakoćom odbijani. U nemogućnosti da zauzmu Kulu i razbiju postavljenu liniju odbrane iza koje se u tom trenutku nalazilo više od deset hiljada civila, zvornički Srbi ostvaruju direktnu vezu sa Slobodanom Miloševićem i traže od njega pomoć, nakon čega on uzdaje nalog da se u Zvornih hitno prebaci dio jedinica 72.padobranske brigade JNA kojima komanduje pukovnik Mićo Stupar. Plan napada na Kula Grad ponovno se razrađuje i u operaciju “Srpska pesnica” uključuju se SDG Željka Ražnjatovića Arkana, specijalne jedinice Žute ose, Dobrovoljci koje iz Milića šalje Rajko Dukić, jedinica SPO Vuka Draškovića kojom komanduje Vaso Mijović, inače pripadnik Crvenih beretki, Teritorijalna odbrana sa Markom Pavlovićem i izviđačke jedinice Alekse Sekanića. Jedan dio tenkovske brigade uz pomoć jake artiljerije neprestano iz Karakaja i Radalja tuku područje Kula Grada, Kamenice, Glodi i Samara, gdje su se povlačili civili, a drugi dio od dvadeset i šest tenkova i oklopnih transportera, sa jakom pješadijom zaobilazi i iza leđa, iz pravca Snagova napada pedesetak branitelja Kula Grada. Odbrana ovako jakim napadima ne uspijeva odoliti i jedan dio pripadnika TOBiH kreće sa grupom civila prema Kalesiji, a drugi prema Kamenici, Cerskoj i Srebrenici. Nakon pada Kule Mijović odlazi u Vlasenicu i Miliće i šamara nekoliko prvaka u ovim gradovima (po istom principu kako je Arkan šamarao zvorničke funkcionere u Malom Zvorniku), a od Rajka Dukića zahtijeva da hitno dovede pojačanja iz Srbije kako bi se krenulo u dalja osvajanja u dubinu teritorije prema Tuzli i Kladnju. Od Đurđevdana ’92.kada je pala Kula, veza slobodne teritorije bit će prekinuta na ovom prostoru sve do okončanja rata. Padom Kule, Arkan ovom naselju daje ime Đurđevgrad, a i danas stoji taba sa ćirilićnim natpisom Đurđevgrad. U povlačenju, granatama je ubijeno najmanje dvadeset civila, dok je u masakrima u samom gradu samo u prva tri dana “čišćenja” Zvornika ubijeno oko tri hiljade Bošnjaka.
Da bi “čišćenje” Zvornika bilo što uspješnije i dugoročnije, srpske vlasti izdaju proglas Bošnjacima da se vrate svojim kućama i potpišu lojalnost, a da im u tom slučaju niko neće ugroziti bezbjednost. Desila se nevjerovatna stvar i stotine porodica vratile su se u svoje domove. U narednim danima otpočelo novo “čišćenje”. Mozak operacije, prema svjedočenjima zvorničkih Srba i preživjelih Bošnjaka bio je Stevo Radić, koga su prozvali “Mali Napoleon”. Radić je inače bio sekretar Općine i SDS-a Zvornik. On je bivši sudija Osnovnog suda u Zvorniku, a u tim danima je bio čovjek koji je donosio ključne odluke za ubijanja Bošnjaka. On postavlja gestapovsi princip da svaki Bošnjak mora imati propusnicu ako želi boraviti u gradu, a po njihovom dolasku u Općini odabire “najinteresantnije” i daje signal egzekutorima iz Arkanove SDG i Bošnjaci odmah po izlasku bivaju ubijeni, ili bar prije nego dođu do prevoja Crni vrh na putu prema Kalesiji. Radić odlučuje i o sudbini stotina zarobljenih Bošnjaka smještenih u logorima u fabrici crijepa Novi izvor i fabrici obuće Standard. Kako je sa Slobodnu Bosnu ustvrdio naš izvor u Zvorniku, Stevo Radić je Brani Grujuću, predsjedniku SDS, kada je ovaj zatražio da se u logorima pojača ishrana odgovorio:-Nema potrebe, hrane ima dovoljno, jer ih svaki dan skidamo sa liste za ishranu.
Stevo Radić danas uživa u blagodetima pljačke Bošnjaka Zvornika i velikih novčanih sredstava Odlukom o usmjeravanju svih sredstava u Zvorniku na račun Srpske općine Zvornik (broj 01-25/92 od 24.aprila 1992.godine) čime je došao u poziciju da raspolaže svim sredstvima, a veliki dio također usmjerava i na svoj račun. U tim danima traje neviđena pljačka grada Zvornika, a uporedo s njom borba za preuzimanje vlasti u ovom gradu. Najjaču struju predvodi doktor Milenko Vidović iz Malog Zvornika, koji sa Stevom Radićem pokušava sačiniti najbolju kombinaciju. Vidović sebe vidi na mjestu Predsjednika općine Zvornik, a Radić sebe na mjestu direktora Tvornice glinice Birač. U ovoj varijanti Branko Studen je planiran za načelnika SJB, a Komandant grada treba biti izvjesni Vojin Vučković Žuti. Zbog unutarnjih neslaganja, u ovoj struji dolazi do pucanja relacija i sve planove Stevo Radić iznosi na sjednici SDS Zvornika, nakon čega se rukovodstvo ove stranke odlučuje da izda nalog za ubistvo dr Vidovića. Njega u stanu navečer na spavanju kolju izvjesni Zekić iz Kamenice i Trninić iz Loznice. Na suđenju kod Višeg suda u Loznici oni su potvrdili da su dobili nalog od vrha SDS-a Zvornik. Kako je SR Jugoslavija posljednjih godina pokušala da se ne miješa u dešavanja u BiH, i Zekić i Trninić su pušteni na slobodu. U tim danima se formira i u samom startu pretvara u jaku jedinicu specijalna diverzantska formacija Vukovi sa Drine, a javna tajna je da jedinicom rukovodi Jovo Mitrović, dok je bezbjednjak Slavoljub Tomašević. Jedinica se smješta u obdanište u okviru Tvornice glinice Birač, odakle po potrebi odlazi na izvršenje borbenih zadataka. U narednim godinama Vukovi sa Drine počinit će masovne zločine u širokom drinskom pojasu, pa sve do Romanije. Kruna svega će biti okupacija Srebrenice i čišćenje terena, pri čemu je ubijeno najmanje osam hiljada civila, a u čemu su Vukovi imali jednu od ključnih uloga.
Tokom aprila u Zvorniku su po naređenju Jove Mitrovića srušene sve džamije, a njegovu odluku svesrdno podržava Velizar Aćimović, direktor Direkcije za urbanizam i izgradnju. Aćimović je radnik beogradskog Energoprojekta, građevinski je inženjer i njegova je zamisao bila rušenje staroga jezgra Zvornika koje se nadovezivalo na Riječansku džamiju. Aćimović trenutno živi u Rusiji. Nakon što su srušene sve džamije Jovo Mitrović izdaje nalog Ostoji Ikoniću da bakar sa krovova džamija proda u SR Jugoslaviji, a da za taj novac kupi uniforme za Vukove sa Drine. Jovo Mitrović i Stevo Radić izdaju nalog da se prodaju sve zalihe kafe, uglja i niza drugih opljkačkanih roba, te koža zaplijenjenih u mesarama i kožarama čuvenih zvorničkih mesara u Zvorniku i Diviču. Ove robe se također prodaju širom Srbije posredstvom izvjesnog Lozanovića iz Osmaka, inače nekadašnjeg radnika TG Birač. Vrijednost prodate robe u tom trenutku prelazi fantastičnih deset miliona maraka. Prema tvrdnjama našega izvora u Zvorniku, ni polovina novca od prodaje ovih roba nije legla na račun Srpske općine Zvornik, tako da se pretpostavlja da je pet do šest miliona maraka završilo u džepovima pomenute trojke. Nakon dobro obavljenoga posla i izuzetne zarade Mitrović i Radić preko Dragana Antunića u Srbiju prodaju četiri šlepera kafe. Po principu kako se to desilo u samome gradu zvornički čelnici nalažu i rušenje svih ostalih(ukupno 26) džamija. Odmah po okupiranju Kula Grada ovdje biva srušena najatraktivnija džamija sa pet minareta, odakle se također odvozi materijal i prodaje u Srbiji.
Uloga Steve Radića u dešavanjima koja su u Podrinju obilježila posljednju deceniju postaje jasna tek ovih dana kada su se Zvorničani-Srbi, konačno pod teretom svega što znaju odlučili da progovore. Još uvijek svoja imena ne žele javno objavljivati u strahu od još uvijek jakog utjecaja Radića i niz drugih osoba koje su vršile ili naređivale zločine nad Bošnjacima Zvornika. Prema njihovim tvrdnjama Radić je dopustio supruzi poginulog Luke Kobilara da uđe u jedan logor u Karakaju i na njegove oči ubije iz pištolja šest osoba. Isti izvor nam je konačno razjasnio okolnosti pod kojim je ubijeno pedeset i šest osoba iz naselja Donja Glumina i Grbavci, koji su sahranjeni u masovnoj grobnici Ramin grob. Prema svim uvjeravanjima čišćenje terena u naseljima Grbavci, Musići, Dardagani, Hodžići, Mahmutovići itd, vršila je jedinica izvjesnog komandanta Crnog, koji je do danas uspio kriti svoj identitet. Jedini trag koji može dovesti do otkrivanja njegovog identiteta je izvjesna ženska osoba, radnica Hotela Vidikovac u Zvorniku, koja se sa Crnim ’92.godine vjenčala. Nakon razlaza ona i dalje radi u hotelu Vidikovac i vjerovatno će poslužiti kao trag haškim istražiteljima kako bi došli do saznanja o Crnom. Crni je također bio i dobar prijatelj sa Marinkom Vasilićem, koji danas radi u Državnoj graničnoj službi u Zvorniku. Vasilić je također odgovoran za učešće u masovnim ubistvima Bošnjaka i njihovo sahranjivanje u plastičnim vrećama JNA u masovne grobnice u širem području GlumineZlocinci ce kad tad doci pred lice pravde
Bio pripadnik formacije “Osvetnici”
Uhapšen višegradski zločinac Oliver Krsmanović
Oliver Krsmanović, jedan od odgovornih za ratne zločine u Višegradu i Sjeverinu, uhapšen je sinoć u Višegradu, potvrdili su danas Feni sudski izvori.
Hotel “Vilina vlas”Više informacija o hapšenju najavljeno je za poslijepodne.Pripadnici srpske formacije “Osvetnici” su 22. oktobra 1992. godine iz autobusa na liniji Pljevlja – Priboj, tokom prelaska preko teritorije Republike Srpske, u mjestu Mioče, izveli 15 muškaraca i jednu ženu, zbog toga što su muslimani, odveli su ih u Višegrad, gdje su ih u motelu “Vilina vlas” brutalno psihički i fizički zlostavljali i potom ubili na obali Drine.
Okružni sud u Beogradu 2005. godine za ratni zločin nad Sjeverincima osudio je na po 20 godina zatvora pripadnike “Osvetnika” Dragutina Dragićevića, i u odsustvu Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, dok je Đorđe Šević dobio 15 godina zatvora.
Lukić je uhapšen u Argentini i izručen Haškom tribunalu koji ga je optužio za zločine protiv čovječnosti.
Obrazlažući tada presudu, predsjedavajuća sudskog vijeća Vinka Beraha-Nikićević istakla je da je nesumnjivo dokazano da su na čelu sa svojim zapovjednikom Lukićem, Krsmanović, Dragutinović i Šević i još petorica nepoznatih pripadnika “Osvetnika”, ubili 16 Sjeverinaca automatskim oružjem i noževima, i potom ih bacili u Drinu.
31.5.2011
sarajevo-xŠokantna priča smještena između Sanskog Mosta i Prijedora: Apokalipsa sela Ališići 1942-1992.
Iz dvije čatrnje 27 bošnjačkih kostura iz 1942. godine nikada još nije ekshumiranoAutor Midhat DEDIĆ | Objavljeno 10.12.2011. u 05:30
Selo Ališići: Bolno sjećanje i na prošli i na pretprošli rat Selo Ališići, smješteno između Sanskog Mosta i Prijedora, stjecajem nesretnih okolnosti vezanih uz posljednji i pretposljednji rat, nikada nije bilo zaobiđeno od zlih ljudi, dželata i rušitelja. Podsjećanje na 1992. je bolno.
U krvavu dramu upisana je i mlada, pričaju svi, prelijepa žena, 32-godišnja Mediha Ališić koju su četnici iz susjednih Rasavaca prvo obeščastili, a onda i ubili u kući, pred njenim maloljetnim sinovima. Njen suprug Alija, sin rahmetli Kemala, unuk hodže Alije Ališića, borac Sedmog korpusa, nikada se nije vratio na ruševine oskrnavljenog kućnog praga. Oženio se i danas živi u Sanskom Mostu.
Krvavi februar
Do 13. septembra 1992. ubijeni su još i Edhem i Rasma Delić te Razija Ališić. Oko stotinu duša u Ališićima danas se nerado sjeća te užasne 1992. No, skrivene u magli bolnih sjećanja najstarijih žitelja ovoga sela žive i slike krvavog februara 1942.
U dvije uske čatrnje (bunara), kao duhovi u utrobi zemlje, leže kosti 27 strijeljanih Ališićana, od toga 21 Ališić, dvojica Mašića, jedan Dizdarević, jedan Halimović i jedan Pašalić. Zločinačka centrifuga iz februara 1942. ponovila se u kružnoj historijskoj paraboli u Ališićima 50 godina kasnije. A kako izgledaju fakti apokalipse iz šovenskog plesa februara 1942. nad Ališićima?
U knjizi “Staromajdansko područje u NOB-u” partizanskog hroničara Milana Inđića, na strani 94. piše kako su partizani u zoru 14. februara u Ališićima napali domobrane koji su se predali. Zarobljenim domobranima govorili su Đurin Predojević, Rade Erceg i Vlado Prošić o ciljevima NOB-a, o “bratstvu i jedinstvu” i borbi protiv okupatora. Nakon toga domobrani su pušteni i otišli su ka Sanskom Mostu.
Tada je jedan skriveni domobran smrtno ranio Lazu Latinovića, desetara, nakon čega je počelo paljenje kuća, pojata i ubijanje civila. Partizanska komanda na čelu s Đurinom Predojevićem (narodnim herojem, oženjenim Bošnjakinjom, prije posljednjeg rata umro u Tesliću, op. a.) stigla je da utvrdi tragični ishod. Ubijeno je 27 nedužnih civila. Ališići su spaljeni do temelja.
Muharem Ališić imao je 12 godina tog februara 1942. Našu ekipu koja je posjetila Ališiće, odveo je do zlokobnih čatrnja, u centru sela. Prva, Huse Ališića, duboka 17, druga Smaila Ališića od 13 metara.
– U Husinu čatrnju bacani su ljudi nakon što su pobijeni. Ovdje je i hodža Alija Ališić, otac Kemalov. Zaklan je na džamijskim stepenicama. Ne znam koliko ih je u ovoj čatrnji, ali na vrhu je ostao Suljo Ališić, sin Ibre. Imao je 25 godina. Snijeg je bio do pasa, sjećam se, Sulju smo izvadili i ukopali pred džamijom – priča nam Muharem.
Na pitanje jesu li partizani počinili pokolj nad civilima koji su skončali u čatrnjama, Muharem odrično maše glavom. Bili su to tzv. partizani. Srpski aforističar bi primijetio – otišli u četnike, a vratili se iz partizana. Predvodio ih je Milan Ljuboja iz Oštre Luke, oficir JNA koji je nakon rata živio u Beogradu.
Napale ih komšije
U memoriji sela istina o 14. februaru 1942. je ovakva: Ališiće su napale komšije iz Koprivne, Brdara, Oštre Luke, Usoraca, Ništavaca, Rasavaca i Zecova. Ubijani su noževima i puškama, paljeni, neki su nastradali u bijegu od hladnoće…
Ubijene su, da sakriju zločin, potrpali u jednu čatrnju, a kada su je napunili do vrha, pronašli su još jednu, dvadesetak metara dalje. Noć ranije, bez istrage, na seoskom putu strijeljano je sedmero Bošnjaka iz Ališića od iste jedinice!
Partizanski povjesničar Inđić napisao je da je preživjelo stanovništvo Ališića bilo “iznenađeno ovim postupkom”, a “još više su bili iznenađeni sami partizani (citat istog autora)”!? Ostalo je mnogo toga mračnog i nejasnog. Prema pisanju Inđića, egzekutori 27 civila iz Ališića, svi članovi KPJ, dobili su oštru partijsku kritiku (!!??), a kazna je “podebljana” usiljenim maršem kroz snijeg.
Zaboravi ako možeš!
Godine 1958., na Milinom Birtu, između Ališića i Sanskog Mosta, izgrađena je spomen-kosturnica za 21 poginulog borca i 168 žrtava fašističkog terora. Dvadeset šest godina kasnije, na Milinom Birtu niklo je veliko spomen-obilježje za 179 poginulih boraca i 668 žrtava fašističkog terora. Upisani su svi osim mučki pobijenih civila Ališića.
Kemal Ališić, sin ubijenog ališićkog hodže Alije, zatražio je tada od vlasti da se nad Husinom i Smailovom čatrnjom upišu i imena 27 ubijenih Bošnjaka i da im se napravi spomen-ploča. Kemala je milicija odvela u zatvor u Lušci Palanku, odakle se vratio šuteći do kraja života o tom iskustvu. Umro je prije posljednjeg rata, ne dočekavši da se kosti njegovog oca i ostalih žrtava iznesu na dnevno svjetlo i dostojnu ukopaju.
U sanskom i prijedorskom kraju otvorene su na stotine masovnih grobnica iz posljednjeg rata. Ališićani se stidljivo, poput krivaca (!?), pitaju da li bi bilo umjesno, dragi Bože, da se konačno, 70 godina kasnije, na lice zemlje iznesu i kosti 27 nevinih ljudi iz kriptopartizanskog martirija, februara 1942.?
Imena ubijenih 13. i 14. februara 1942.
Smajo (Osmana) Pašalić iz Oštre Luke, Hasan i Ibrahim Mašić iz Kamengrada, Huzeir (Hadžalije) Ališić, Alija (Ibre) Ališić, Himzo (Ibre) Ališić, Rasim (Hasana) Ališić, Jasam (Hasana) Ališić, Atif (Ibre) Ališić, Osman Ališić iz Ništavaca, Hamid (Sulje) Ališić iz Ništavaca, Ibro (Sulje) Ališić, Muho (Ibre) Ališić, Ibrahim (Salke) Ališić, Suljo (Agana) Ališić, Bejza (Salke) Ališić, Fajko (Ibrahima) Ališić, Hamid (Ahmeda) Ališić, Salko (Agana) Ališić.
Dan prije, 13. februara, bez istrage, strijeljani su Miralem (Salke) Ališić, Muharem (Alije) Ališić, Husein (Hasana) Ališić, Nazif (Halila) Halimović, Ahmet (Sulje) Ališić, Adem (Mehe) Ališić i Mustafa Dizdarević.
Dvojica Smaila, dvojica Pašalića
Prošle sedmice na ovim stranicama pisali smo o Smailu Pašaliću iz Oštre Luke koji je 23. jula 1992. ubijen sa sinovima Almirom i Sanelom te rođakom Fikretom Džafićem.
Na spisku ubijenih u Ališićima 13. i 14. februara 1942. uočava se gotovo nevjerovatna činjenica, ali istinita – jedini ubijeni Pašalić je Smajo Pašalić, sin Osmana! Smajo Pašalić koji je ubijen 1992., naime, dobio je ime upravo po svom tragično nastradalom amidži. A, sudbine su im, u razmaku od pola stoljeća, bile iste
Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
– Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:– Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
– Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.Izjava 3A. S. rodjena 1938. godine u selu Zaluzje (Opstina Bratunac).
Kada su cetnici napali na Zaluzje mjestani ovog sela
pobjegli su prema Potocarima i Srebrenici.
Oko godinu dana smo proveli u zemunicama iskopanim u
zemlji. Selo je bilo popaljeno, ali su se nasi ljudi spustali do sela u
potrazi za hranom. To je trajalo sve dok nas cetnici nisu istjerali iz
zemunica u sumi tako da smo morali poci prema Srebrenici.
Hiljade cetnickih granata su nas istjerale iz Srebrenice prema
bazi UN-a u Potocarima i Fabrici akumulatora gdje je bila glavna baza.
Tu sam bila utorak, srijedu i cetvrtak. Vidjela sam sve i svasta ali mi je
u najdubljem sjecanju ostao ovaj stravican dogadjaj.
Jedna zena je sjedila pored puta ispred zicane ograde fabrike
gdje smo bili smjesteni i drzala je dijete na krilu. Ljuljuskala je dijete
koje nije imalo ni godinu dana. Nije jos ni progovorilo. Dijete je plakalo.
Prisao je jedan cetnik i pitao je, zasto dijete place? Rekla je da je
gladno.
– Daj ga ovamo da ga mi nahranimo, zapovjedio je smijuci se.
zena je samo nijemo pogledala u njega.
Lijevom je rukom pomakao cebe s glave djeteta, a desnom je
isukao veliki noz i presjekao djetetu vrat. zena je vrisnula oblivena
krvlju. Zgrozila sam se od uzasa. Gledam tog koljaca koji se opet
obratio toj jadnoj zeni:– Vidis kako ga mi mozemo usutkati da ne place! Vidis kako sam
ga ja nahranio, pa sad ne place! Cinicki se nasmijao i poceo se
udaljavati. zena je gotovo skamenjena, cvrsto privila dijete uz sebe,
pustajuci poneki bolni krik.
– Dragi Boze, ako te ima, zasto ne ucinis da se ovaj koljac paralise
i ukoci! sta mucini jedna ptica Bozija, rekla sam. cetnik je to cuo i
vratio se. Pitao je ko je to rekao. Ja sam povila i sagnula glavu. Pomislila
sam i mene ce zaklati. Pridruzio mu se zatim jos jedan cetnik. Stajali
su tu desetak minuta i onda se okrenuse i odose prema rijeci, nedaleko
od kampa. Tamo su vec ranije odvodili nase muskarce.
Isto vece cestom su prolazili kamioni prema Srebrenici. cuo se
sapat medu narodom, – Voze nase sto su zaklani?!
Sutradan sam se ukrcala u autobus iz kojeg sam povremeno
podizala glavu gledajuci kuda idemo. Pored puta, meni nepoznatom
mjestu, vidjela sam trojicu zaklanih. Rojevi muha su napadali na leseve.
Kad smo stigli u Tiscu, tu je bilo dosta nasih zarobljenika. Jedan je
covjek bio paralizovan, ali ni njemu cetnici nisu dali da krene sa nama.
Pomogli bi smo mu, ali nam nisu dozvolili. Ostao je iza nas.Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.Izjava 54
C. C. rodjen 1969. godine u Brezovoj Njivi, opcina Srebrenica.
zivio u selu Zaluzje opcine Bratunac.
Studirao sam masinstvo u Sarajevu i te 1992. godine bio sam
student trece godine. 3. aprila 1992. godine odlazim na Bajram
roditeljima u Zaluzje. Vec 5. aprila 1992. godine u Sarajevu pocinje
rat, tako da ja ostajem u svom zavicaju. Nisam ni slutio da cu pet
godina morati cekati da ponovo dodjem na fakultet u Sarajevu. U maju
1992. godine ukljucio sam se u odbranu zemlje.
2. jula 1992. godine bivam ranjen u predjelu glave i ruke od
posljedica granatiranja nasih linija odbrane. Tada je poginuo moj dobar
prijatelj Smajo Mehmedovic iz Voljavice i jos trojica saboraca.
zivot u Srebrenici je bio tezak, glad i neimastina su harali. Isao
sam po hranu na udaljenost 50 km od grada da bih donio 10 kg
kukuruza. Nikada nisam bio siguran da li cu se ziv vratiti iz tih avantura.
Najtezi trenutak u ratu, u Srebrenici, bio je oprostaj od roditelja
poslije pada Srebrenice. Oni su krenuli u Potocare, a ja preko sume u
neizvjesnost. Na pravoj zasjedi u rejonu Buljima bivam tesko ranjen u
predjelu grudi i u lijevu nogu. Mislio sam da mi je dosao kraj. Oko
mene je bilo desetak mrtvih i isto toliko ranjenih. Prepoznao sam Edu,
sina Keme Hajdarevica. Bio je mrtav. Uz pomoc prijatelja i rodjaka
skupio sam posljednje atome snage i krenuo dalje. Bol u grudima je
bivao sve jaci, iskasljavao sam krv. Desetak sati sam u takvom stanju
200
pjesacio do iznad sela Kamenice u okolini Pobuda. Tu je bio odmor,
poslije kojeg se nisam mogao pomaknuti od bolova. Moji prijatelji su
napravili nosila od cebadi i ponijeli me prema celu kolone gdje su bili
ljekari. Napokon mi je ukazana prva pomoc.
Uslijedio je najtezi napad cetnika, pracen vatrom iz tenkova, VBRova,
minobacaca, praga itd. Stotine ljudi je poginulo ili je ranjeno. Moji
prijatelji me i dalje nose, a ja dobijam groznicu i gubim svijest od bolova.
Dosao sam svijesti pred zoru 13. jula kada su me prenijeli preko Jadra
izmedu Konjevi}-Polja i Nove Kasabe. Kad sam vidio napacene i iscrpljene
moje prijatelje rekao sam im da me ostave i da spasavaju svoje zivote.
Mislio sam da je najgore proslo, ali oni nisu ni pomisljali da me ostave.
Ponijeli su me dalje, a ja sam se sav tresao od groznice. Sreli smo jednog
covjeka s konjem, pa su me popeli na konja i tako smo nastavili put do
planine Udrc. Covjek s konjem je otisao. Ja nisam smio leci, jer sam se
bojao da necu moci ustati i krenuti dalje. Jedan momak, kojem ne znam
imena, otisao je i donio mi vode da se osvjezim. Mojih drugova, koji su
me nosili, nisam vise vidio. Oko 17 sati, poslije 5 do 6 sati odmora krecemo
dalje. Ne znam ni sam kako sam hodao. Povremeno su me nosili ili sam
se oslanjao na stap. Negdje oko Snagova bila je nova zasjeda, ali su nasi
ljudi nekako uspjeli rastjerati cetnike. Pocinje granatiranje. Granate su
bile napunjene bojnim otrovima i ljudi oko mene su se poceli cudno
ponasati. Vristali su, plakali, pjevali, pjenili na usta.
Sutradan u rejonu oko Kricevackih njiva bila je velika oluja
pracena gradom. Stariji ljudi su govorili da ovakvo nesto nikad nisu
dozivjeli. U noci izmedju 15. i 16. jula nestao je moj rodjak Mujo, koji
me nosio veci dio puta. I on se cudno ponasao od dejstva otrova,
pricao je nerazumljivo i poslije toga ga nisam vise nikako vidio.
Ujutro 16. jula ponovo smo udarili na cetnicku zasjedu i to je
trajalo do 14 sati. Takvu zasjedu i pucnjavu nisam nikada do tada
vidio. Kasnije sam cuo da su na toj zasjedi poginuli Juso Cvrk i Ejub
Golic. Nekako smo se uspjeli probiti i preci u rejon sela Nezuk.
U Tuzli sam se sreo sa bratom i drugim prijateljima. Bio je to za
mene trenutak srece i tuge. Sreca sto sam prezivio, a tuge sto su mnogi
rodjaci i prijatelji ostali na putu do Tuzle. Rastanak sa mojim ocem 11.
jula 1995. godine bio je i posljednji. Danas zivim u Vogosci i zavrsavam
studije masinstva, ali cesto razmisljam o svojim rodjacima i prijateljima
koje mozda necu nikada vise vidjeti.F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
– Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.F. S. iz sela Hrncici (opstina Bratunac). Majka troje djece.
Devet dana poslije porodjaja, kada je dobila kcerku izbjegla je
sa porodicom u Srebrenicu. U potrazi za hranom cetiri puta je
pjesice isla u zepu, mjesto udaljeno pedesetak kilometara od
Srebrenice. Sa troje djece, svekrvom i nepokretnim rodjakom dana
11. jula 1995. godine uputila se prema kampu UN-a u Potocarima.
Sa mzem sam se rastala u blizini fabrike Vezionica u
Srebrenici. Preskocio je preko rijeke i krenuo put sume. Stao je u
jednom momentu i kaze mi:
Hajde, sretno!
Odmahnula sam rukom, ali sam mislila da se vise nikada necemo
vidjeti.
Na sve strane su padale granate. Kod baze UN-a pala je granata.
zene i djeca su bili ranjeni. Vriska i plac se cula na sve strane. Torbe sa
krvavim brasnom i hljebom bile su razbacane po putu. Krvi svuda
oko nas. Ranjenim zenama niko nije htio pomoci. Vojnici UN-a su se
smijali nasoj muci.
Povela sam troje djece, svekrvu i muzevog amiddzu, koji je bio
nepokretan pa sam ga popela na konja. Putem do Potocara iznad nas
su kruzili avioni. Granatiranje je u medzuvremenu prestalo. Po dolasku
u Potocare pokusala sam nepokretnog amiddzu uvesti u kamp UN-a,
objasnjavajuci vojnicima da on ne moze da hoda. Njega su primili, a ja
22
sam dobila odgovor: NO, ti!. Zatim sam se sa svekrvom i djecom
uputila do plave fabrike gdje smo pronasli nesto sijena, prostrli ga i tu
smo docekali noc. Te nas noci niko nije dirao. culo se granatiranje
okolnih muslimanskih sela.
U srijedu ujutro, 12. jula, bila sam u velikoj grupi naroda kada je
medju nas usao jedan sa crnom maramom na glavi i drugi koji je u ruci
nosio megafon. Sklanjali su nas u stranu, jer su iz pravca Srebrenice
trebali da prodju tenkovi. Narod je bio uplasen. Mnoge zene i cure su
vristale. Zatim se pojavio Ratko Mladic okruzen vojnicima koji su bili
naoruzani do zuba. Neki su vodili i pse. Dovezli su dva kamiona sa
hljebom i poceli ga dijeliti narodu. Svi smo bili gladni i pocelo je
otimanje za hljebom. Ratko Mladic je stalno ponavljao – Nece vam
niko nista!?
Iz velike grupe ljudi, zena i djece koja se sakupila u Potocarima
cetnici su poceli izvoditi muskarce. Tjerali su ih prema sumi. Jednog
sam poznala. Zvali su ga Crni, bio je iz Skelana, a stanovao je blizu
mene u Srebrenici u naselju Kiselica. Sve do mraka, toga dana, nasi
muskarci su u grupama od 10-12 kroz kukuruz odvodjeni u sumu. Te
noci su se culi krici i dozivanje. Neko je iz sume dozivao: Hedibe ili
Nedime!Ó Jedna zena je prepoznala glas sto doziva govoreci da je to
njen brat. Trazila je nekoga ko zna strani jezik da razgovara sa vojnicima
UN-a kako bi joj pomogli da spasi brata.
Ujutru sljedeceg dana posla sam po vodu. Izmedju izgorjelih
kamiona i autobusa vidjela sam ubijenog covjeka. Ruke su mu vezane
zicom. Bio je sav isjecen nozem preko stomaka, kao kad iskrizas
lubenicu. Iznad kuce sa pumpom, zajedno sa komsinicom Zilhom,
vidjele smo sestoricu ubijenih ljudi okrenutih nizbrdo. Onda je iz kuce
izasao cetnik i uz psovke nas otjerao. cetnici su razoruzali vojnike
UN-a, i oni su ostali samo u donjem vesu, dok su cetnici obukli njihova
odijela, uzeli puske i stavili sljemove na glavu.
Kad sam se vracala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se
djeca popela na ogradu i drvo. cetnik im govori:
– Silazite odozgo! – i drzi nesto sjajno u ruci, kao zica. Nije to bio
noz. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skocilo, cetnik
je onom Ôicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skocio je i drugi
djeckic i njemu isto odsijece glavu koja se odvoji od trupa. Odsijece
im glave, a djeca nisu imala vise od dvanaest godina. Pravila sam se
23
da nista to ne vidim, pokupila sam svoga sina i pobjegla odatle. Usla
sam u autobus. Na ulazu u Bratunac, odmah iza zutog mosta, vidjela
sam dva kamiona sa prikolicama pune leseva prekrivenih }ebadima.
U Kajicima kod Kravice vidjela sam cetvero-petero djece sa ruksacima
na ledjima koji su bili izbaceni iz autobusa i mucki ubijeni. Dok smo
stajali u Kravici u autobus su utrcali djecak i djevojcica, crveni u licu
od samaranja. Sve su se prsti na obrazima poznavali. Oko Nove Kasabe
bilo je najmanje 500 nasih ljudi postrojeno u koloni sa rukama iza
vrata. Vidjela sam Ramiza iz Kamenice, ranjenog u glavu, i dok je
gledao u mene onesvijestio se. Kod kafane dzugum bilo je oko 150
muskaraca, skinutih do pojasa a oko njih je bilo mnostvo cetnika.
U Tisci je dosta ljudi lezalo po asvaltu bez prstiju na rukama.
cetnici su nam govorili da ih nosimo, ali i to, da ce nas pronaci u Tuzli
i opet protjerati. Djecaka kojeg su uhvatili u Kravici i njegovog oca su tukli.Mislim da na svim drustvenim mrezama ova Ratna svjedocenja treba objavljivati i slati kao poruke svim Din dusmanima, a pogotovo onima koji se ovdje spominju pod punim imenom i prezimenom. Ubijedjen sam da njih sigurno muci nocna mora koju kriju od blizih svojih,zato sva prezimena koja se spominju neka znaju da mi to znamo i da se istina ne moze sakriti.
SUBHAN ALLAH!!!
ALAHU EKBER!!!Mislim da na svim drustvenim mrezama ova Ratna svjedocenja treba objavljivati i slati kao poruke svim Din dusmanima, a pogotovo onima koji se ovdje spominju pod punim imenom i prezimenom. Ubijedjen sam da njih sigurno muci nocna mora koju kriju od blizih svojih,zato sva prezimena koja se spominju neka znaju da mi to znamo i da se istina ne moze sakriti.
SUBHAN ALLAH!!!
ALAHU EKBER!!![b]Ranko Stevanović osuđen na 14 godina zbog ubistava i silovanja tokom rata u Foči[/b]
Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske
Okružni sud u Trebinju proglasio je Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora.
Duško Popić, predsjedavajući Sudskog vijeća, kazao je da je “van razumne sumnje” utvrđeno da je Stevanović učestvovao u zločinima nad civilnim stanovništvom u Foči 1992. godine, javila je Balkanska istraživačka mreža (BIRN).
U presudi je navedeno da je Stevanović kriv za premlaćivanje i silovanje V.S iz Foče 6. maja 1992. godine.
Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. avgusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio četiri člana jedne bošnjačke porodice, dok je osobu Z.M. pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.
“Nakon toga je osuđeni Ranko Stevanović zapalio štalu i porodičnu kuću u kojoj su navedene ubijene osobe izgorjele”, navodi se u presudi.
Nakon presude, Stevanoviću je produžen pritvor za dodatnih 90 dana.
Stevanović ima pravo žalbe Vrhovnom sudu Republike Srpske.
avaz
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.