Eto polahko ali sigurno prolazi vrijeme,a i moj boravak u Dzibutiju je skoro pri kraju.Pocinju pripreme za povratak u Francusku.Moracu ostaviti nesto sto mi je postalo blisko i drago.Mozda je glupo i smijesno,ali za ove dvije godine provedene ovdje neke stvari,neki ljudi a bogami i neke zivotinje su mi prirasli na srce.Stvari,pa to i nisu stvari.Tako nazvah sva ona mjesta i neobicnu prirodu i pejzaze koje sam posjetijo i vidijo.Ljudi,Dzibutijanci,zene djeca.Bijeda u kojoj zive i cine sve da ti pokazu da su srecni i da im je dobro.A i Legijoneri,dosli iz skoro svih zemalja svijeta ,koji za nekoliko mjeseci postanu super jarani.Da mi je neka gatara rekla u ono vrijeme da cu imati dobrog jarana iz Japana,nikad joj ne bi vjerovo.Na kraju zivotinje.Pored svih zivotinja koje sam vidijo u Dzibutiju,ona ce biti i ostati moja najdraza.Maca,koju nadzoh u pustinji pored njene mrtve majke.Moja mjezimica.Necu i ne mogu nikad je zaboraviti.To vam je neka relacija koja izlazi iz svih sablona.Kad sam je iso viditi zadnji put,bilo mi je tesko.Prico sam joj po naski.Imo sam osjecaj da je shvatila sta se desava,kad sam joj rekao da odlazim i da se vise nikad necemo vidjeti.Ustala je,poliznula mi obraz i otisla na drugu stranu.Ja sam isto otiso na moju stranu.U zadnjem trenutku sam se okrenuo.Zadnji put nasi pogledi se ukrstise.Gledala me.Imo sam osjecaj da je tuzna ko i ja.
