-
AuthorPosts
-
piše: Predrag Lucić
Predrag LucićUzalud ćete po hrvatskim novinama tražiti vijest da je banjalučki biskup Franjo Komarica iz ruku Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, primio Orden časti sa zlatnim zracima. Iz hrvatskih novina ni od utorka ni od srijede niste mogli doznati da je ovo visoko paradržavno priznanje msgr. Komarici uručeno još u ponedjeljak, u sklopu proslave 20. rođendana Republike Srpske i krsne joj slave Svetoga Stefana, pa tako niste mogli pročitati ni da je preuzvišeni biskup tom prigodom izjavio da je “radostan što su službeni predstavnici Republike Srpske prepoznali nastojanje Banjalučke biskupije u radu za opće dobro svih Hrvata u Republici Srpskoj”, te kako “očekuje da rukovodstvo Republike Srpske još više poradi na povratku prognanih i izbjeglih Hrvata, katolika” na prostor tog bosansko-hercegovačkog entiteta.
Ali zato ste mogli pročitati izvještaj hrvatske državne novinske agencije u kojem se navodi da je “banjalučki muftija Edhem Čamdžić odbio primiti odličje kojim ga je u povodu Dana Republike Srpske odlikovao entitetski predsjednik Dodik, prosvjedujući na taj način zbog diskriminacije Bošnjaka u Republici Srpskoj”. I mogli ste iz Slobodne Dalmacije, koja je banjalučkoj fešti posvetila najviše prostora, doznati da su u povodu 20. godišnjice proglašenja Karadžićeve tvorevine najvišim odličjem – Ordenom Republike Srpske s lentom – zakićeni predsjednik Srbije Boris Tadić, te neki od Dodikovih prethodnika u predsjedničkoj fotelji: Nikola Poplašen, Mirko Šarović, Dragan Čavić i Rajko Kuzmanović.
Mogli ste se usput i nasladiti ironičnom primjedbom novinarke splitskog lista kako su među “odličnicima” samo još nedostajali prvi predsjednik RS Radovan Karadžić, trenutačno zauzet odgovaranjem na pitanja o srebreničkom genocidu pred Haškim tribunalom, i kolegica mu Biljana Plavšić, koja je već odgulila svoju kaznu. “Jesu li odlikovani i njih dvoje, najzaslužnijih za današnju proslavu, javnosti još nije priopćeno”, jetko je dometnula kolegica. I javnosti propustila prenijeti ono što joj je iz Banje Luke priopćeno na sav glas: da se među odlikovanim odličnicima našao i biskup Franjo Komarica, o čemu svjedoči i svečarska fotografija s Miloradom Dodikom, s Ordenom časti i sa svim zlatnim zracima.
Može biti da se izvjestiteljica poplašila da katoličkoga biskupa stavi u isti tekst i kontekst s odlikovanim četničkim vojvodom Nikolom Poplašenom. Kao što može biti da su se iste bogohulne faktografije, istog teksta i konteksta, poplašili i svi hrvatski mediji izuzev Nove TV, koja nije prešutjela dodjelu odličja Komarici, i komentatora T-portala Ante Srzića koji se usudio napisati da je ugledni biskup svojim prisustvom na “balu vampira u Banja Luci” zapravo “udarao u Dodikovu tamburu”.
Može biti da bi objavljivanje te vijesti u svim hrvatskim medijima dovelo do toga da se i na našim internetskim portalima pojavljuju naslovi poput onih u komšiluku: “Biskup Komarica negirao sve protiv čega je bio!”, “Komarica i Josipović se narugali katolicima u Republici Srpskoj”, “Biskup Komarica je morao odbiti Orden časti?”… A može biti da bi i predsjednik Ivo Josipović tim putem doznao da je biskup odlikovan, pa bi mu se omaklo da Komarici uputi čestitku. Službenu ili neslužbenu
Majka koja je izgubila muza i 6 sinova
Naziji Beganović iz Durakovića kod Đulića/Zvornik, rođenoj 1944.
godine, četnički zlikovci su ubili muža Mustafu, rođen 1936. godine i
sinove Muriza 1963, Beriza 1966, Idriza 1967, Feriza 1969, Ramu 1971 i
Fahrudina 1973.
Po broju žrtava iz najbliže familije, šestoro sinova i muž, Nazija je doživjela najveću tragediju u našoj državi.
Sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne.„Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz
petnaestak sela, skupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine
zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas
razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih
668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u
pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i
muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajno
nadala da se neće desiti najgore. Neko je tada pitao četnike kuda vode
naše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu. Od tada, do
danas, ni o jednom od mojih sinova i muža ništa nisam saznala. Niko
nije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10
godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko do njih preživio bila
je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici
Crhi Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije
su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem do
njihovih kabura, dugo ostanem, isplačem se. Nada se da će pronaći kosti
i ostale četvorice sinova: Beriza, Feriza, Ram i Fahrudina. Nada da je
bar neko preživio skoro je presahla.“
„U početku su mi dolazili na san,a li poslije nikako. Sve sam
pokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i
zaspim, to bude do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam,
tugujem, ne znam šta da činim. Kada odem na mezarje, ne mogu se
odvojiti od njihovih kabura“
„Najveća želja mi je da nađem kosti preostale četvorice sinova. Bojim
se da nisu izgorjele, jer sam čula da su četnici neke naše muškarce
zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih voda nije odnijela. Znam da nisu
živi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima
proučim za njihove duše. Unam da su mi mučili djecu. Stalno mi je na
umu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji
ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.“IstocnaBosna.com
Majka koja je izgubila muza i 6 sinova
Naziji Beganović iz Durakovića kod Đulića/Zvornik, rođenoj 1944.
godine, četnički zlikovci su ubili muža Mustafu, rođen 1936. godine i
sinove Muriza 1963, Beriza 1966, Idriza 1967, Feriza 1969, Ramu 1971 i
Fahrudina 1973.
Po broju žrtava iz najbliže familije, šestoro sinova i muž, Nazija je doživjela najveću tragediju u našoj državi.
Sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne.„Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz
petnaestak sela, skupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine
zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas
razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih
668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u
pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i
muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajno
nadala da se neće desiti najgore. Neko je tada pitao četnike kuda vode
naše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu. Od tada, do
danas, ni o jednom od mojih sinova i muža ništa nisam saznala. Niko
nije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10
godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko do njih preživio bila
je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici
Crhi Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije
su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem do
njihovih kabura, dugo ostanem, isplačem se. Nada se da će pronaći kosti
i ostale četvorice sinova: Beriza, Feriza, Ram i Fahrudina. Nada da je
bar neko preživio skoro je presahla.“
„U početku su mi dolazili na san,a li poslije nikako. Sve sam
pokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i
zaspim, to bude do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam,
tugujem, ne znam šta da činim. Kada odem na mezarje, ne mogu se
odvojiti od njihovih kabura“
„Najveća želja mi je da nađem kosti preostale četvorice sinova. Bojim
se da nisu izgorjele, jer sam čula da su četnici neke naše muškarce
zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih voda nije odnijela. Znam da nisu
živi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima
proučim za njihove duše. Unam da su mi mučili djecu. Stalno mi je na
umu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji
ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.“IstocnaBosna.com
I zaista, sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne…
I zaista, sve druge riječi osim njenih su potpuno nepotrebne…
Allah Gospodar u Kur’anu kaze :
[b]Allah će zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli – jer Allah najbolje nagrađuje;
On će ih u mjesto kojim će oni biti zadovoljni doista uvesti! – A Allah sve zna i blag je. [/b]
(sura El-Hadzdz 58. i59. ajet )Allah Gospodar u Kur’anu kaze :
[b]Allah će zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli – jer Allah najbolje nagrađuje;
On će ih u mjesto kojim će oni biti zadovoljni doista uvesti! – A Allah sve zna i blag je. [/b]
(sura El-Hadzdz 58. i59. ajet )Subota, 25. februar 2012 Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu
Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrtAutor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.
Mučeni i ubijani
Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.
Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.
Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.
Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.
Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.
Dva regruta
U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.
Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.
Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.
Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.
Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.
Policija Srbije
Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.
Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.
Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.
Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.
Bacani s višegradske ćuprije
Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”
Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.
Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.
Subota, 25. februar 2012 Najmonstruozniji ratni zločini: S bismillom ulazite u Drinu, to je, djeco, najveći mezar na svijetu
Jasmina Ahmetspahić između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala je – smrtAutor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 24.02.2012. u 11:58
Još u godinama Titove Jugoslavije stare nane u Podrinju su govorile unucima: “Kad hoćete da se kupate, s bismillom ulazite u Drinu, to vam je, djeco, najveći mezar na svijetu”.Poslije mnogobrojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima kroz historiju srpski zločinci su prakticirali prikrivati tragove na taj način što su tijela žrtava bacali u Drinu. Neki od tih zločina, među kojima posebno oni počinjeni u Podrinju od 1992. do 1995. godine, spadaju u najmonstruoznije u historiji čovječanstva.
Mučeni i ubijani
Prilikom remonta hidroelektrane Bajina Bašta u ljeto 2010. otkriven je mali dio masovnog groblja u umjetnom jezeru Perućac, a do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe. Na lokalitetu Slap kod Žepe pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića, rođenog 1962., prve identificirane žrtve od 16 otetih Bošnjaka iz Sjeverina, koje je iz autobusa Rudo – Priboj 22. oktobra 1992. u mjestu Mioče oteo Milan Lukić sa svojim monstrumima.
Tog kobnog oktobarskog dana Medredin je krenuo na posao u “Poliester” u Priboju. Ovaj momak, upamćen po tome što nikada nikome ni ružnu riječ nije rekao, odveden je s ostalim otetim Bošnjacima u hotel “Vilina vlas” u Višegradu, gdje su mučeni, a kasnije i ubijeni.
Tokom suđenja 2005. godine zločincima u Beogradu za otmicu u Sjeverinu članovi porodica otetih, kada su vidjeli slike mučenja svojih najbližih koje je monstrum Lukić fotografirao u “Vilinoj vlasi”, sjećaju se samo da su se budili u beogradskom Kliničkom centru.
Drina je od 1992. bila mezar i višegradskoj ljepotici Jasmini Ahmetspahić. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Donje Štitarevo. Monstrum Milan Lukić je 24-godišnju Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u zloglasnu “Vilinu vlas”. Otac Hamed nije znao kako da pomogne svom djetetu, cijeli dan je trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu. Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata “Viline vlasi” i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta.
Višegrađani planiraju u budućnosti sagraditi spomenik ovoj bošnjačkoj heroini.
Dva regruta
U jezeru Perućac pronađena su i dvojica regruta JNA koja su 1991. upućena na služenje vojnog roka. Almas Ahmetspahić, rođen 1972. godine u Višegradu, i Ermin Meštrovac, rođen 1973. u Lendićima kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići.
Kako je Nihadu Halilbegoviću, autoru knjige “Mama, moram im glavu dati”, posvjedočio Erminov otac Smajo, sin mu se posljednji put javio iz Trstenika 10. juna 1992. i otad se za njega ništa nije čulo. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo. Pretpostavlja se da su obojica ubijena u aprilu 1992., u vrijeme dok je Užički korpus JNA boravio u Višegradu.
Fahra Sejdić zarobljena je 2. avgusta 1992. između višegradskih sela Donja Lijeska i Drokan. Komšije Srbi su je dobro poznavali. Iako je bila gluhonijema, znali su je razumjeti. Preživjeli logoraši iz Višegrada Fahrinom bratu Ahmedu Sejdiću, višegradskom komandantu, kazali su da su je vidjeli u logoru Uzamnica u septembru 1992. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na lokalitetu Stari Brod.
Izet Husović iz Kosovog Polja kod Višegrada zarobljen je 1993., kada je iz Goražda krenuo prema prijevoju spasa Grepku kako bi porodici donio hrane i spasio je od goraždanske ratne gladi, koja je prijetila smrću koliko i četnička artiljerija. Izet je odveden u KPD Foča, da bi nakon toga bio prebačen u Višegrad, gdje mu je u Stanici policije, pod prisilom, uzeta izjava o navodnom napadu pripadnika Armije RBiH na srpsko selo Jelašci, koju je u svom haškom procesu koristio Slobodan Milošević. Izet je nekoliko dana nakon što je pod prisilom dao izjavu ubijen i bačen u Drinu. Pronađen je u Donjem Štitarevu.
Na lokalitetu Nikolići pronađena je Aiša Imamagić, a u Hrtar gradu, zajedno jedan do drugog, dvojica njenih sinova, Muharem i Ahmed Imamagić. Padom Žepe krajem jula 1995., Ramiz Ridžal je iz sela Gođenje krenuo prema slobodnom teritoriju Kladnja. Zarobljen je prilikom prelaska putne komunikacije Sokolac – Han-Pijesak i odveden u logor Sušica u Vlasenici. Iz Vlasenice je prebačen u Višegrad, gdje ga je iz grupe zarobljenika izdvojio monstrum Milan Lukić. Ramizove kosti su prve pronađene prilikom pretraživanja Perućca 2010. godine.
Policija Srbije
Poslije pada Žepe Ramiza Cocalića je s grupom Bošnjaka 5. avgusta 1995. srbijanska policija zarobila u selu Jagoštica, nakon čega su predati u ruke pripadnicima Vojske RS u okolici Višegrada. Ramiza je, prema svjedočenju jednog od preživjelih zarobljenika, odvojio školski drug, izvjesni Ristić zvani Kinez iz Đurevića. Postoje indicije da je mučenjem unakaženi Ramiz vodan po srpskim kućama i da je ubijen na čamcu na Drini. Kosti Cocalića pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo.
Krajem jula 1995., nakon pada Žepe, Ramiz Selimović poveo je svoje prijatelje Salema Tabakovića, Avdiju i Semira Cocalića u Užice. Prije agresije radio je u Užicu i bio prijatelj s direktorom jedne užičke firme, kojem je poklonio komad zemlje da sagradi vikendicu u selu Skela.
Direktor iz Užica primio je Ramiza i njegove umorne i izgladnjele saputnike iz Žepe u svom stanu, obećao ih spasiti, a onda otišao do samoposluge “da im kupi hrane”. Nakon 20 minuta pojavio se sa srbijanskom policijom, koja je nesretne ljude iz Užica dovezla u Višegrad, gdje su pobijeni.
Tijelo Ramiza Selimovića pronađeno je u Donjem Štitarevu, gdje je pronađen i Sead Pjevo, koji je ubijen zajedno s ocem Nezirom. I danas se često na BHT 1 reprizira dokumentarac s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća koji govori o Neziru Pjevi Ogarici, čovjeku koji vješto bere šišarike s vrha Pančićeve omorike u Kamenici kod Višegrada. Nezirovo tijelo još nije pronađeno.
Bacani s višegradske ćuprije
Interesantno je da je nekoliko identificiranih žrtava u Perućcu pronađeno umotano u deke firmr “Rotex” iz Rogatice, što navodi na sumnju da su zločinci ljudima vezali ruke, umotavali u deke i žive ih bacali u Drinu s ćuprije Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.
Naredba glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”
Srbi danas šapatom pričaju o tome da je tokom agresije u Višegradu postojala usmena naredba da se odmah ubije onaj ko pokuša muslimansko tijelo iz Drine izvaditi. Naredba je glasila: “Samo odgurnuti nek’ pluta dalje”.
Tadašnji direktor hidroelektrane Bajina Bašta Miloš Mandić često je i javno tražio da se “tijela ubijenih muslimana ne bacaju u Drinu, jer mu blokiraju rad turbina”.
U kući Živka Babića iz Bosanske Dubice pronađen arsenal oružja
Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija
Policija u Bosnskoj Dubici pronašla je veću količinu oružja i minsko eksplozivnih sredstava tokom pretresa jedne privatne kuće i pomoćnih objekata.
Iz Centra javne bezbjednosti Banja Luka je potvrđeno da je pretres stambenih objekata u vlasništvu Živka Babića izvršen jučer na osnovu naredbe Osnovnog suda Prijedor.
Pronađena su
tri vojnička karabina,
dvije vojne poluautomatske puške,
jedna automatska puška
, vojnička puška “STEYER“,
vojnička snajperska puška M-79,
lovačka puška „BRNO“,
pištolj „Valter“ cal. 6.35 mm,
dvije kombinovane cijevi za lovačku pušku, 169 komada metaka cal. 7,9 mm, sedam komada lovačkog metka cal. 7,57 mm, 60 komada puščanih metaka cal. 7,62 mm, dva komada metka 6,35 mm,
ručna bomba M-52,
tri ručne bombe M-75,
tri vojna eksploziva TM 500,
tijelo vojne potezne mine „SPMR 2 AC“, sporogoreći štapin dužine 108 cm i četiri detonatora za eksploziv.Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, a oduzeto je oružje i municija.
Minsko-eksplozivna sredstva su predana Odsjeku Civilne zaštite Bosanska Dubica.
Nakon izvršene kriminalističke obrade navedeni je, kako je saopćeno, pušten na slobodu, a protiv njega slijedi izvještaj nadležnom tužilaštvu.
Sjećanje na 8. april 1992. godine: Kako je monstrum Legija sa zločincima ubijao
Mrlja s obraza srpske politike iz prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisanaAutor A. HADŽIĆ | Objavljeno 07.04.2012. u 06:14
Ulemek: Zločinac najvećeg profila Zvornik, 8. aprila 1992. godine. Osvanuo je prilično tegoban dan. U kancelariji na trećem spratu zgrade MUP-a četvorica nepoznatih ljudi. Negdje pred zoru, na barikadi su ih legitimirali, a potom priveli pripadnici rezervnog sastava policije.
Tvrde, pošli su nekim poslom u hotel “Jezero” u Malom Zvorniku, ali su, eto, zalutali u Veliki Zvornik. Dvojica izrazito krupne glave, ošišani do kože, Vojin Vučković i Dušan Vučković, kažu da su braća. Poznaju ih po nadimcima Žućo i Repić.
– Ime i prezime – pita komandir Asim sljedećega.
– Milorad Ulemek – odgovara on. Bio je, kaže, pripadnik “Legije stranaca”, pa ga zovu Legija.
– A ti? – obraća se komandir četvrtom uhapšenom.
– Zvezdan Jovanović, zubotehničar iz Beograda – odgovara on.
Djeluju smušeno, uplašeno, uglavnom gledaju ispred sebe. Dvojica od straha mokre u pantalone. Niko od prisutnih i ne sluti da je, ustvari, riječ o monstrumima najvećeg profila.
Na stolu pregršt iskaznica raznih organizacija i stranaka. Većina ih je na ime Milorada Ulemeka. Dozvole za kretanje po ratnim zonama Hrvatske, iskaznica “Legije stranaca”, MUP-a Srbije, ali i ona JNA – vojni policajac pri VP Pančevo. Noževi “rambo”, pištolji, žice za davljenje. Niko od prisutnih ne zna o kakvom se kalibru zločinaca radi.
Već od rane zore major Pavlović iz svog štaba u Malom Zvorniku telefonom prijeti čelnicima MUP-a da će pod mostom u Zvorniku biti ubijene hiljade muslimana ako ne budu oslobođeni Vučkovići, Ulemek i Jovanović. Oko deset čuju se pucnji iz pravca Karakaja. Komšija Srba u gradu odjednom kao da je nestalo. Bošnjaci nikako da povjeruju svojim očima i ušima.
– Zvorničani, ne dajte svoj grad, branite svoj grad – čuje se očajnički poziv novinarke Gordane Mandić-Imširović s Radio Zvornika.
Novinar Hasan Hadžić odsječen je u Skočiću. Kjašif Smajlović dolazi u MUP da traži informacije. Fadil Čirak kamerom snima izjavu četvorice uhapšenih.
Vojnici JNA s pripadnicima takozvanog srpskog MUP-a koji su se tri dana ranije iz Zvornika preselili u zgradu “Alhosa” u Karakaju (kasnije logor u kojem su mučeni i ubijani Bošnjaci), polako osvajaju grad. Iza njih gaze kordoni nabildanih zločinaca, spremnih za kasnije klanje muslimana, koje je započelo s prvim satima narednog dana.
Povlačimo se prema Kula Gradu, Liplju… Vučkoviće, Ulemeka i Jovanovića kasno predvečer načelnik Odsjeka kriminaliteta MUP-a Zvornik predaje majoru Pavloviću u Malom Zvorniku.
Napad na Zvornik, naravno, nije se dogodio u jednom danu. On je počeo mnogo ranije, brižljivo pripreman u sjedištu lokalnog SDS-a, sa srpskim kadrovima u MUP-u, općini, sudu… na čelu. Ulemek sa svojom grupom dan nakon što je oslobođen vratio se u Zvornik i u naselju Hrid ubio više od 20 Bošnjaka.
Komšije Srbi s “fantomkama” na glavama zakucali su na vrata veterinara Izeta Sabirovića i ubili ga pred njegovom ženom, djecom, prijateljima. Ubijani su redom profesori, inžinjeri, ekonomisti, doktori. Glavom je platila i matičarka Nada Ostojić, koja je pokušala zaštititi komšije koji su se sklonili u njenu kuću. Ubijeni su i Kjašif i Fadil Čirak. Gordana Mandić-Iširović jedva je izvukla živu glavu, kao i hiljade drugih Zvorničana.
Kasnije slijede ubijanja, klanja, mučenja, nabijanja na kolac. Mrlja s obraza srpske politike, vojske i policije iz devedesetih godina prošlog stoljeća nikada neće biti izbrisana.
Mnogi zločinci na slobodi
Dušan Vučković Repić umro je u Centralnom zatvoru u Beogradu pod optužbom za ratne zločine počinjene u Zvorniku. Njegov brat Vojin osuđen je na deset godina zatvora. Milorad Ulemek Legija osuđen je na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića i Ivana Stambolića.
Zvezdan Jovanović također je osuđen na 40 godina zatvora za ubistvo Zorana Đinđića. Major Pavlović, pravog imena Branko Popović, osuđen je na 15 godina zatvora. Brano Grujić, predsjednik SDS-a i Kriznog štaba u Zvorniku, osuđen je na šest godina zatvora.
Desetine drugih zločinaca krivih za smrt oko 2.000 zvorničkih Bošnjaka ubijenih u aprilu, maju i junu 1992., još su na slobodi.
Bel snimio prve leševe
Martin Bel (Bell) i kamere britanskog BBC-ja 9. aprila 1992. godine snimili su prve leševe na ulicama Zvornika. Istog dana Bel je stigao u selo Liplje, gdje se u zbjegu našlo blizu 10.000 zvorničkih muslimana. Granate su tog dana dolazile iz Malog Zvornika i Gučeva u Srbiji s mosta u Karakaju.
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.