-
AuthorPosts
-
Logori na Manjaci otvoreni su jos 91 godine
Logori na Manjaci otvoreni su jos 91 godine
Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo
Srbija je umešana u najstrašniji ratni zločin
piše: Bojan TončićSvi oficiri koji su vodili Višegradsku brigadu bili su ovde penzioneri, ili su još uvek u Vojsci Srbije. I to je ono što se ponavlja: Srbija nije u ratu, ali njeni oficiri su u ratu, građani su u ratu
„Važno je to što se Milanu i Sredoju Lukiću nije sudilo za komandnu odgovornost, oni su direktni izvršioci najstrašnijeg ratnog zločina“, kaže za e-novine povodom presuda izrečenih Milanu Lukiću (doživotni zatvor) i Sredoju Lukiću (30 godina) Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.
„Uz Milana Lukića bili su brojni pojedinci, čak i neke žene; povremeno je slovio kao Srbin, a kada ga je trebalo osloboditi iz zatvora u Beogradu bio je državljanin druge države. Na suđenju za zločin nad Muslimanima iz Sjeverina dobili smo potvrdu da je on pripadnik regularne Vojske Republike Srpske. Dakle, nije činio neka dela za koja niko nije znao, o tome su bili obavešteni organi RS i Srbije. Svake nedelje je bio u Beogradu, niko nije imao nameru da ga hapsi, jer je deo strategije bio da se proterivanjem i ubistvima ostvaruje cilj – srpska država. Dakle, i Srbija je umešana zato što su svi oficiri koji su vodili Višegradsku brigadu bili ovde penzioneri, ili su još uvek u Vojsci Srbije. I to je ono što se ponavlja: Srbija nije u ratu, ali njeni oficiri su u ratu, građani su u ratu. A oficiri i policajci koji ratuju čak su odbili da pomognu onima koji su izbegli spaljivanje. U toj policiji sigurno je bilo onih koji su došli iz Srbije“, kaže Nataša Kandić.
Ona ističe da je, „s obzirom na to da nema duže vremenske kazne, kada je reč o Milanu Lukiću, pravda zadovoljena“.
„A kada je reč o Sredoju Lukiću, očito je da su sudije htele da naprave razliku između Milana Lukića i svih ostalih, takođe počinilaca užasnih ratnih zločina. Na osnovu obrazloženja, moj utisak je da je Milan Lukić počinilac najužasnijeg ratnog zločina koji čovek može da počini“, ističe naša sagovornica.
Ona podseća da se i pre početka suđenja za Lukiće znalo da su organizovali otmicu sjeverinskih Muslimana „Ovo suđenje bi trebalo da probudi Tužilaštvo RS, zato što tamo žive, ne krijući se, mnogi koji su bili okupljeni u grupi oko Milana Lukića. Kao, recimo, Oliver Krsmanović koji nije dosad izvođen pred Sud, iako se njegovo ime često pominjalo na suđenjima. Tu su i brojni drugi koji su očestvovali u otmicama putnika iz voza kod Sjeverina i autobusa u selu Mioče. Presuda otvara pitanje šta će Višegrad posle nje, posle suđenja i svedočenja očevidaca i podataka koje je iznela jedna Srpkinja. Niko se nije bunio, iako su svi videli kako je Lukić obučavao decu da spucaju na Muslimane, videli požar kada su gorele kuće i ljudi u njima, u Pionirskoj ulici“, kaže Nataša Kandić.
http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/28200-Srbija-umeana-najstraniji-ratni-zloin.html
Nažalost Srpkinja
Žena iz Zvornika koja je svedočila protiv Lukića, zaštićeni svedok, rekla je da je „nažalost Srpkinja“. „Rekla je da je jednog dana videla da Milan Lukić i čovek koji joj se predstavio kao student iz Novog Sada noževima seku nekog čoveka. Videla je Milana Lukića koji je vodio sa sobom naoružanu decu i kada su on i Mitar Vasiljević ubili na mostu preko Drine Medu Mulahasića, a prethodno su pokazivali deci kako treba pucati“, kaže Nataša Kandić.
Drinski_Ljiljan
Aktivni patriotaNataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo
Srbija je umešana u najstrašniji ratni zločin
piše: Bojan TončićSvi oficiri koji su vodili Višegradsku brigadu bili su ovde penzioneri, ili su još uvek u Vojsci Srbije. I to je ono što se ponavlja: Srbija nije u ratu, ali njeni oficiri su u ratu, građani su u ratu
„Važno je to što se Milanu i Sredoju Lukiću nije sudilo za komandnu odgovornost, oni su direktni izvršioci najstrašnijeg ratnog zločina“, kaže za e-novine povodom presuda izrečenih Milanu Lukiću (doživotni zatvor) i Sredoju Lukiću (30 godina) Nataša Kandić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.
„Uz Milana Lukića bili su brojni pojedinci, čak i neke žene; povremeno je slovio kao Srbin, a kada ga je trebalo osloboditi iz zatvora u Beogradu bio je državljanin druge države. Na suđenju za zločin nad Muslimanima iz Sjeverina dobili smo potvrdu da je on pripadnik regularne Vojske Republike Srpske. Dakle, nije činio neka dela za koja niko nije znao, o tome su bili obavešteni organi RS i Srbije. Svake nedelje je bio u Beogradu, niko nije imao nameru da ga hapsi, jer je deo strategije bio da se proterivanjem i ubistvima ostvaruje cilj – srpska država. Dakle, i Srbija je umešana zato što su svi oficiri koji su vodili Višegradsku brigadu bili ovde penzioneri, ili su još uvek u Vojsci Srbije. I to je ono što se ponavlja: Srbija nije u ratu, ali njeni oficiri su u ratu, građani su u ratu. A oficiri i policajci koji ratuju čak su odbili da pomognu onima koji su izbegli spaljivanje. U toj policiji sigurno je bilo onih koji su došli iz Srbije“, kaže Nataša Kandić.
Ona ističe da je, „s obzirom na to da nema duže vremenske kazne, kada je reč o Milanu Lukiću, pravda zadovoljena“.
„A kada je reč o Sredoju Lukiću, očito je da su sudije htele da naprave razliku između Milana Lukića i svih ostalih, takođe počinilaca užasnih ratnih zločina. Na osnovu obrazloženja, moj utisak je da je Milan Lukić počinilac najužasnijeg ratnog zločina koji čovek može da počini“, ističe naša sagovornica.
Ona podseća da se i pre početka suđenja za Lukiće znalo da su organizovali otmicu sjeverinskih Muslimana „Ovo suđenje bi trebalo da probudi Tužilaštvo RS, zato što tamo žive, ne krijući se, mnogi koji su bili okupljeni u grupi oko Milana Lukića. Kao, recimo, Oliver Krsmanović koji nije dosad izvođen pred Sud, iako se njegovo ime često pominjalo na suđenjima. Tu su i brojni drugi koji su očestvovali u otmicama putnika iz voza kod Sjeverina i autobusa u selu Mioče. Presuda otvara pitanje šta će Višegrad posle nje, posle suđenja i svedočenja očevidaca i podataka koje je iznela jedna Srpkinja. Niko se nije bunio, iako su svi videli kako je Lukić obučavao decu da spucaju na Muslimane, videli požar kada su gorele kuće i ljudi u njima, u Pionirskoj ulici“, kaže Nataša Kandić.
http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/28200-Srbija-umeana-najstraniji-ratni-zloin.html
Nažalost Srpkinja
Žena iz Zvornika koja je svedočila protiv Lukića, zaštićeni svedok, rekla je da je „nažalost Srpkinja“. „Rekla je da je jednog dana videla da Milan Lukić i čovek koji joj se predstavio kao student iz Novog Sada noževima seku nekog čoveka. Videla je Milana Lukića koji je vodio sa sobom naoružanu decu i kada su on i Mitar Vasiljević ubili na mostu preko Drine Medu Mulahasića, a prethodno su pokazivali deci kako treba pucati“, kaže Nataša Kandić.
Drinski_Ljiljan
Aktivni patriotaPogledajte snimak pljačkaškog pohoda u Srebrenici koji je napravio Carlos Steiner (VIDEO)
Holandski vojnici zabilježili kako civili i četnici kradu imovinu dok su srebrenički muškarci ubijaniAutor A. KESEROVIĆ | Objavljeno 09.11.2011. u 06:18
Stajner: Neću napustiti bosanski narod Karlos Robert Stajner (Carlos Steiner), veteran kanadske vojske, prošle je sedmice Međunarodnoj komisiji za ljudska prava pri UN-u u Ženevi uputio pismo u kojem vojnike UNPROFOR-a optužuje za sramnu diskriminaciju koju su od 1993. godine provodili nad Bošnjacima u Srebrenici, saznaje “Dnevni avaz”.
Istražiti genocid
Stajner, koji je bio stacioniran na položajima oko Srebrenice, u pismu, čije dijelove ekskluzivno objavljujemo, naglašava da želi izvršiti veći pritisak na međunarodnu zajednicu i UN da se istraži genocid počinjen u Srebrenici, kako bi građani BiH konačno došli do pravde.
– Imam dokaze o kanadskoj odgovornosti u demilitarizaciji Srebrenice 1993. godine, ali i o zločinima protiv čovječnosti koje sam u okolici Srebrenici gledao vlastitim očima – navodi, između ostalog, veteran kanadske vojske.
On je, kako saznajemo, prilikom nedavne posjete BiH dostavio srebreničkim udruženjima i dokazni materijal, videosnimke iz enklave dok su srpske snage provodile genocid. Na obimnom videomaterijalu, koji je u posjedu našeg lista, a koji su, najvjerovatnije, snimali vojnici holandskog bataljona stacionirani u Srebrenici, između ostalog snimljena je i brutalna pljačka domova Srebreničana dok su bošnjačke žene i djeca protjerivani, a muškarci ubijani.
Na jednom od snimaka jasno se vidi kako civili i vojnici pljačkaju muslimanske kuće i imovinu nedugo nakon što su autobusima odvezeni, protjerani i izmučeni Srebreničani.
Žene i starci mahom su krali tepihe, slike i odjeću, dok su naoružani četnici grabili stoku!
Upletenost Kanade
Kanadski vojnik nije otkrio kako je došao do snimaka, ali u pismu upućenom Komisiji za ljudska prava objašnjava da želi podnijeti službenu tužbu radi istrage o upletenosti Kanade, odnosno njenih jedinica pri UNPROFOR-u, u zločine počinjene od 1991. do 1995., posebno od maja do septembra 1993. godine.
– U narednih nekoliko dana sve dokaze koje imam dostavit ću u elektronskoj formi. U tužbi koju podnosim tražit ću finansijsku naknadu za daljnje finansiranje istraživanja o tome šta se desilo u Srebrenici i sjeveroistočnoj Bosni. U ovom postupku sam srcem i više nikada neću napustiti bosanski narod – poručuje Stajner u izjavi za naš list.
Ponižavajući odnos vojnika
Sabra Kolenović, članica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže za “Dnevni avaz” da se dobro sjeća diskriminacije koju su kanadski i holandski vojnici provodili nad Srebreničanima te da zbog toga pozdravlja Stajnerove napore u borbi za istinu i pravdu.
– Za razliku od Holanđana, Kanađani su morali sami praviti WC. Veliku nuždu iznosili su u vrećama na smetljište. Misleći da je riječ o bačenoj hrani, gladni narod rovio je po vrećama. Vojnici su im se za to vrijeme smijali, čak ih i slikali. Znali su uzeti i dvije školjke jaja i bacati ih preko rijeke prema ženi koja je u tom trenutku radila poslove oko kuće. Ona je širila dimije da ih uhvati, ali jaja su padala oko nje i razbijala se – priča Kolenović.
Pogledajte snimak pljačkaškog pohoda u Srebrenici koji je napravio Carlos Steiner (VIDEO)
Holandski vojnici zabilježili kako civili i četnici kradu imovinu dok su srebrenički muškarci ubijaniAutor A. KESEROVIĆ | Objavljeno 09.11.2011. u 06:18
Stajner: Neću napustiti bosanski narod Karlos Robert Stajner (Carlos Steiner), veteran kanadske vojske, prošle je sedmice Međunarodnoj komisiji za ljudska prava pri UN-u u Ženevi uputio pismo u kojem vojnike UNPROFOR-a optužuje za sramnu diskriminaciju koju su od 1993. godine provodili nad Bošnjacima u Srebrenici, saznaje “Dnevni avaz”.
Istražiti genocid
Stajner, koji je bio stacioniran na položajima oko Srebrenice, u pismu, čije dijelove ekskluzivno objavljujemo, naglašava da želi izvršiti veći pritisak na međunarodnu zajednicu i UN da se istraži genocid počinjen u Srebrenici, kako bi građani BiH konačno došli do pravde.
– Imam dokaze o kanadskoj odgovornosti u demilitarizaciji Srebrenice 1993. godine, ali i o zločinima protiv čovječnosti koje sam u okolici Srebrenici gledao vlastitim očima – navodi, između ostalog, veteran kanadske vojske.
On je, kako saznajemo, prilikom nedavne posjete BiH dostavio srebreničkim udruženjima i dokazni materijal, videosnimke iz enklave dok su srpske snage provodile genocid. Na obimnom videomaterijalu, koji je u posjedu našeg lista, a koji su, najvjerovatnije, snimali vojnici holandskog bataljona stacionirani u Srebrenici, između ostalog snimljena je i brutalna pljačka domova Srebreničana dok su bošnjačke žene i djeca protjerivani, a muškarci ubijani.
Na jednom od snimaka jasno se vidi kako civili i vojnici pljačkaju muslimanske kuće i imovinu nedugo nakon što su autobusima odvezeni, protjerani i izmučeni Srebreničani.
Žene i starci mahom su krali tepihe, slike i odjeću, dok su naoružani četnici grabili stoku!
Upletenost Kanade
Kanadski vojnik nije otkrio kako je došao do snimaka, ali u pismu upućenom Komisiji za ljudska prava objašnjava da želi podnijeti službenu tužbu radi istrage o upletenosti Kanade, odnosno njenih jedinica pri UNPROFOR-u, u zločine počinjene od 1991. do 1995., posebno od maja do septembra 1993. godine.
– U narednih nekoliko dana sve dokaze koje imam dostavit ću u elektronskoj formi. U tužbi koju podnosim tražit ću finansijsku naknadu za daljnje finansiranje istraživanja o tome šta se desilo u Srebrenici i sjeveroistočnoj Bosni. U ovom postupku sam srcem i više nikada neću napustiti bosanski narod – poručuje Stajner u izjavi za naš list.
Ponižavajući odnos vojnika
Sabra Kolenović, članica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže za “Dnevni avaz” da se dobro sjeća diskriminacije koju su kanadski i holandski vojnici provodili nad Srebreničanima te da zbog toga pozdravlja Stajnerove napore u borbi za istinu i pravdu.
– Za razliku od Holanđana, Kanađani su morali sami praviti WC. Veliku nuždu iznosili su u vrećama na smetljište. Misleći da je riječ o bačenoj hrani, gladni narod rovio je po vrećama. Vojnici su im se za to vrijeme smijali, čak ih i slikali. Znali su uzeti i dvije školjke jaja i bacati ih preko rijeke prema ženi koja je u tom trenutku radila poslove oko kuće. Ona je širila dimije da ih uhvati, ali jaja su padala oko nje i razbijala se – priča Kolenović.
Pogledajte snimak pljačkaškog pohoda u Srebrenici koji je napravio Carlos Steiner (VIDEO)
Holandski vojnici zabilježili kako civili i četnici kradu imovinu dok su srebrenički muškarci ubijaniAutor A. KESEROVIĆ | Objavljeno 09.11.2011. u 06:18
Stajner: Neću napustiti bosanski narod Karlos Robert Stajner (Carlos Steiner), veteran kanadske vojske, prošle je sedmice Međunarodnoj komisiji za ljudska prava pri UN-u u Ženevi uputio pismo u kojem vojnike UNPROFOR-a optužuje za sramnu diskriminaciju koju su od 1993. godine provodili nad Bošnjacima u Srebrenici, saznaje “Dnevni avaz”.
Istražiti genocid
Stajner, koji je bio stacioniran na položajima oko Srebrenice, u pismu, čije dijelove ekskluzivno objavljujemo, naglašava da želi izvršiti veći pritisak na međunarodnu zajednicu i UN da se istraži genocid počinjen u Srebrenici, kako bi građani BiH konačno došli do pravde.
– Imam dokaze o kanadskoj odgovornosti u demilitarizaciji Srebrenice 1993. godine, ali i o zločinima protiv čovječnosti koje sam u okolici Srebrenici gledao vlastitim očima – navodi, između ostalog, veteran kanadske vojske.
On je, kako saznajemo, prilikom nedavne posjete BiH dostavio srebreničkim udruženjima i dokazni materijal, videosnimke iz enklave dok su srpske snage provodile genocid. Na obimnom videomaterijalu, koji je u posjedu našeg lista, a koji su, najvjerovatnije, snimali vojnici holandskog bataljona stacionirani u Srebrenici, između ostalog snimljena je i brutalna pljačka domova Srebreničana dok su bošnjačke žene i djeca protjerivani, a muškarci ubijani.
Na jednom od snimaka jasno se vidi kako civili i vojnici pljačkaju muslimanske kuće i imovinu nedugo nakon što su autobusima odvezeni, protjerani i izmučeni Srebreničani.
Žene i starci mahom su krali tepihe, slike i odjeću, dok su naoružani četnici grabili stoku!
Upletenost Kanade
Kanadski vojnik nije otkrio kako je došao do snimaka, ali u pismu upućenom Komisiji za ljudska prava objašnjava da želi podnijeti službenu tužbu radi istrage o upletenosti Kanade, odnosno njenih jedinica pri UNPROFOR-u, u zločine počinjene od 1991. do 1995., posebno od maja do septembra 1993. godine.
– U narednih nekoliko dana sve dokaze koje imam dostavit ću u elektronskoj formi. U tužbi koju podnosim tražit ću finansijsku naknadu za daljnje finansiranje istraživanja o tome šta se desilo u Srebrenici i sjeveroistočnoj Bosni. U ovom postupku sam srcem i više nikada neću napustiti bosanski narod – poručuje Stajner u izjavi za naš list.
Ponižavajući odnos vojnika
Sabra Kolenović, članica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže za “Dnevni avaz” da se dobro sjeća diskriminacije koju su kanadski i holandski vojnici provodili nad Srebreničanima te da zbog toga pozdravlja Stajnerove napore u borbi za istinu i pravdu.
– Za razliku od Holanđana, Kanađani su morali sami praviti WC. Veliku nuždu iznosili su u vrećama na smetljište. Misleći da je riječ o bačenoj hrani, gladni narod rovio je po vrećama. Vojnici su im se za to vrijeme smijali, čak ih i slikali. Znali su uzeti i dvije školjke jaja i bacati ih preko rijeke prema ženi koja je u tom trenutku radila poslove oko kuće. Ona je širila dimije da ih uhvati, ali jaja su padala oko nje i razbijala se – priča Kolenović.
Prosvjetni radnici, kreatori zločina i učesnici u zločinima nad Bošnjacima: Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!
Ne bojte se, neće ništa boljeti, izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 20.11.2011. u 01:01
Adžić ove godine na času u Filološkoj gimnaziji u Beogradu Svašta je upamtila ova Bosna, svašta se dešavalo pod njenom kapom nebeskom. Mnogo toga što živ insan zamisliti ne može, zadesilo je bošnjačke žrtve za vrijeme genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Dešavalo se da komšija ubije komšiju, školski drug druga, kum kuma, radni kolega kolegu… U tom kraljevstvu četničkog ludila sve se možda i moglo očekivati, ali da prosvjetni radnici dignu ruku na svoje učenike, da stanu na čelo monstruma, da ne pokušaju spasiti svoje bivše učenike, nikako.
Krvoločno ubijanje
Ranije nekada, nastavnici su ginuli, štiteći svoje đake, međutim, u ovom bosanskom krvoločnom ubijanju profesori, nastavnici i učitelji često su bili rame uz rame s najokorjelijim zločincima. Neki od prosvjetnih radnika osuđeni su za genocid i zločine protiv čovječnosti, dok bi jedan broj njih tek trebao odgovarati za ratne zločine.
Neki od ključnih kreatora agresije i masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992. – 1995. bili su i univerzitetski profesori Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Vojislav Šešelj, Nikola Poplašen… Mnogo je i onih manje poznatih imena. Primjera je još više.
Radislav Unković bio je do agresije na BiH profesor srpsko-hrvatskog jezika u Mašinskoj tehničkoj školi u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Na početku opsade Sarajeva zaustavljao je na Ilidži konvoje s djecom iz Sarajeva, opasan redenicima prijetio je ubistvima, raspoređivao Arkanove dobrovoljce, koje je predvodio Milorad Luković Legija…
Profesorica i nastavnica
Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.
Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”
– Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…
Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.
Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.
Adem Vukas iz Rogatice, svjedočeći o četničkoj okupaciji Rogatice sa početka ljeta 1992., izjavio je, između ostalog, da je “prilikom okupacije Rogatice na jednom transporteru vidio profesoricu odbrane i zaštite Slavicu Ćorić, a na drugom transporteru, za PAM-om, Radu Pavlović, nastavnicu srpsko-hrvatskog jezika”.
Prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu Ratko Adžić bio je tokom rata gospodar života i smrti u ovoj sarajevskoj okupiranoj općini. Ilijaški zločinci, po direktivi predsjednika općine Ratka Adžića, a predvođeni četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom i nekadašnjim policajcem Marinkom Vidovićem, počinili su stravičan zločin 5. juna 1992. u selu Lješevo kada su za samo sat ubili 21 Bošnjaka.
Adžić je bio i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Danas je profesor fizike u Filološkoj gimnaziji u Beogradu i uglavnom se plaši prijeći bosanskohercegovačku granicu zbog straha od hapšenja za ratne zločine na području općine Ilijaš.
Prijedorska polja smrti predugo će osjećati zločinački trag Sime Drljače. Prije agresije, Drljača je radio u prijedorskom srednjoškolskom centru i SIZ-u osnovnog obrazovanja. Od 1992. postao je načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor.
U mjestu Gradina kod Prijedora 10. jula 1997., u akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine pod nazivom “Tango”, ubili su ga pripadnici specijalne jedinice SFOR-a. Ubijen je u neposrednoj blizini logora Omarska, u koji je poslao na hiljade Prijedorčana, svojih komšija Bošnjaka, odakle se nikada nisu vratili.
Slobodan Kuruzović, nastavnik matematike, bivši direktor prijedorske Osnovne škole “16. maj”, bio je upravnik zloglasnog logora Trnopolje kod Prijedora. Kuruzović je bio upravnik logora Trnopolje i onog 21. avgusta 1992., kada je odavde u smrt na Korićanske stijene poslato 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Umro je 27. maja 2005. u Prijedoru.
Čojstvo i junaštvo
Među onima koji su načinili zulum prijedorskim Bošnjacima, svjedoci spominju i imena Ilije Bijelića, profesora njemačkog jezika, Miroslava Zorića, profesora elektrotehnike, Nebojše Babića, profesora elektronike, Savana Runje, nastavnika ONO-a i DSZ-a u Gornjim Podgradcima, Mladena Stojanovića, profesora i direktora Ekonomske škole, Bogdana Delića, profesora i direktora Gimnazije, Krstana Josića, profesora…
Marko Samardžija, bivši učitelj, teretio se u optužnici pred Sudom BiH da je, kao komandir III čete Saničkog bataljona Vojske RS, učestvovao u privođenju bošnjačkih civila u Osnovnu školu u Biljanima kod Ključa, odakle je odvedeno i potom u obližnjem mjestu Lanište ubijeno 256 Bošnjaka.
Svjedokinja Tužilaštva Magbula Mešanović kazala je 29. maja 2006. pred Sudom BiH:
– Nikada neću oprostiti Marku što je dozvolio da se ovo desi. On je bio učitelj sve te djece koja su ubijena. Pucao je u svoje znanje i svoje mozgove.
Marko Samardžija je 3. novembra 2006. osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Pravosnažnom presudom Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je Samardžiji 23. oktobra 2008. kaznu sa 26 na sedam godina zatvora!
Bivši profesor srpsko-hrvatskog jezika u bratunačkoj Srednjoj školi Miroslav Deronjić bio je Karadžićev lični povjerenik za područje srednjeg Podrinja. Za zločine u Bratuncu i okolici Deronjić je 30. marta 2004. pred Sudom u Hagu osuđen na 10 godina zatvora. Zločinac je 19. maja 2007. umro u švedskom zatvoru Kumla od raka.
Profesor ONO-a i DSZ-a u Srednjoškolskom centru u Bratuncu Momir Nikolić priznao je u maju 2003. da je učestvovao u genocidu nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica nakon njenog zauzimanja u julu 1995. Na prvostepenom suđenju Haški sud osudio ga je na 27 godina zatvora, ali je u martu 2006. njegova kazna u žalbenom postupku smanjena na 20 godina. Zatvorsku kaznu izdržava u Finskoj.
I u Višegradu su prosvjetni radnici itekako bili poznati po zlu. Monstrum Milan Lukić rekao je u Hagu 14. jula 2007. kako “se nada da će se na optuženičkoj klupi naći i Risto Perišić, profesor srpskog jezika, koji je tokom rata bio načelnik policije u Višegradu i odgovoran je za mnoga ubistva višegradskih Bošnjaka”.
Perišić je iz Višegrada pobjegao na Zlatibor. Višegradske preživjele žrtve često po zlu spominju i imena Mirka Joksimovića, profesora matematike, i Mikana Ilića, nastavnika u Prelovi.
A kakav um može smisliti da ubija svoje učenike. Je l’ to čojstvo i junaštvo? Je l’ to stih iz epskih pjesama? Je l’ to ponos, hrabrost? Ako i jeste, ko i kako da im oprosti i zaboravi? Bošnjačko, bosansko i pamćenje čovječanstva ne smije nikada.
Karišikov napad na školu na Vracama
Nedjelja, 5. april 1992. Prvi oružani otpor agresiji u Sarajevu pružili su učenici i profesori Centra za obuku kadrova na Vracama, na čelu s direktorom Huseinom Balićem. Napad je izvršila Specijalna jedinica tzv. srpskog MUP-a, predvođena Milenkom Karišikom, čovjekom koji je napadnutim učenicima bio jedan od profesora.
Desilo se na Vracama ono što se možda prije toga nigdje desilo nije – da su profesori pucali na svoje učenike nakon što su, uz pomoć tenkova bivše JNA, Karišikovi specijalci zauzeli školu na Vracama i započeli torturu nad profesorima, kursistima i učenicima.
U večernjim satima u Osnovnoj školi “Radojka Lakić” na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić iz Rogatice, učenik drugog razreda 20. klase Policijske škole Vraca.
Plavšić, Koljević, Maksimović, Buha, Šešelj, Poplašen
Biljana Plavšić je biolog, prijeratni profesor biologije i dekan na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Odlukom Haškog tribunala osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora i bila je prva žena nakon Drugog svjetskog rata koja je osuđena za ratne zločine na evropskom tlu. Iz švedskog zatvora Hinsenberg u Orebru puštena je nakon što je odležala dvije trećine kazne. Živi u Beogradu.
Nikola Koljević bio je univerzitetski profesor svjetske književnosti u Sarajevu, prevodilac i esejista, jedan od najvećih autoriteta kada je riječ o Šekspiru na prostorima bivše Jugoslavije. Njemu se nije sudilo, presudio je sam sebi 16. januara 1997. na Palama tako što je iz pištolja pucao sebi u glavu.
Stručnjak za marksističku valorizaciju književne baštine, prijeratni profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Vojislav Maksimović često je markiran kao jedna od najodgovornijih osoba za masovne zločine nad Bošnjacima u Foči. Nejasno je zbog čega do danas nije bio predmet procesuiranja za ratne zločine.
Sarajevski prijeratni profesor filozofije Aleksa Buha bio je u mnogim odlukama desna ruka Radovanu Karadžiću.
Doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj od 1981. do 1984. radio je kao asistent na predmetu Teorija o ratu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od glavnih protagonista ideje o velikoj Srbiji, vrhovni komandant četničkih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog zločina tokom rata na području Hrvatske i BiH, kao i zbog nasilnog protjerivanja Hrvata iz Srema, Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužilo ga je u januaru 2003. za počinjena krivična djela. U pritvor u Hagu dobrovoljno je otišao 24. februara 2003., gdje se nalazi i danas.
Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i ime Nikole Poplašena, koji je bio povjerenik Predsjedništva “srpske republike” za općinu Vogošća. Profesor Nikola Poplašen je od 1985. do početka agresije na BiH bio sociolog na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vojislav Šešelj ga je 20. marta 1994. u Knežini proglasio četničkim vojvodom.
Prosvjetni radnici, kreatori zločina i učesnici u zločinima nad Bošnjacima: Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!
Ne bojte se, neće ništa boljeti, izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 20.11.2011. u 01:01
Adžić ove godine na času u Filološkoj gimnaziji u Beogradu Svašta je upamtila ova Bosna, svašta se dešavalo pod njenom kapom nebeskom. Mnogo toga što živ insan zamisliti ne može, zadesilo je bošnjačke žrtve za vrijeme genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Dešavalo se da komšija ubije komšiju, školski drug druga, kum kuma, radni kolega kolegu… U tom kraljevstvu četničkog ludila sve se možda i moglo očekivati, ali da prosvjetni radnici dignu ruku na svoje učenike, da stanu na čelo monstruma, da ne pokušaju spasiti svoje bivše učenike, nikako.
Krvoločno ubijanje
Ranije nekada, nastavnici su ginuli, štiteći svoje đake, međutim, u ovom bosanskom krvoločnom ubijanju profesori, nastavnici i učitelji često su bili rame uz rame s najokorjelijim zločincima. Neki od prosvjetnih radnika osuđeni su za genocid i zločine protiv čovječnosti, dok bi jedan broj njih tek trebao odgovarati za ratne zločine.
Neki od ključnih kreatora agresije i masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992. – 1995. bili su i univerzitetski profesori Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Vojislav Šešelj, Nikola Poplašen… Mnogo je i onih manje poznatih imena. Primjera je još više.
Radislav Unković bio je do agresije na BiH profesor srpsko-hrvatskog jezika u Mašinskoj tehničkoj školi u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Na početku opsade Sarajeva zaustavljao je na Ilidži konvoje s djecom iz Sarajeva, opasan redenicima prijetio je ubistvima, raspoređivao Arkanove dobrovoljce, koje je predvodio Milorad Luković Legija…
Profesorica i nastavnica
Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.
Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”
– Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…
Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.
Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.
Adem Vukas iz Rogatice, svjedočeći o četničkoj okupaciji Rogatice sa početka ljeta 1992., izjavio je, između ostalog, da je “prilikom okupacije Rogatice na jednom transporteru vidio profesoricu odbrane i zaštite Slavicu Ćorić, a na drugom transporteru, za PAM-om, Radu Pavlović, nastavnicu srpsko-hrvatskog jezika”.
Prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu Ratko Adžić bio je tokom rata gospodar života i smrti u ovoj sarajevskoj okupiranoj općini. Ilijaški zločinci, po direktivi predsjednika općine Ratka Adžića, a predvođeni četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom i nekadašnjim policajcem Marinkom Vidovićem, počinili su stravičan zločin 5. juna 1992. u selu Lješevo kada su za samo sat ubili 21 Bošnjaka.
Adžić je bio i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Danas je profesor fizike u Filološkoj gimnaziji u Beogradu i uglavnom se plaši prijeći bosanskohercegovačku granicu zbog straha od hapšenja za ratne zločine na području općine Ilijaš.
Prijedorska polja smrti predugo će osjećati zločinački trag Sime Drljače. Prije agresije, Drljača je radio u prijedorskom srednjoškolskom centru i SIZ-u osnovnog obrazovanja. Od 1992. postao je načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor.
U mjestu Gradina kod Prijedora 10. jula 1997., u akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine pod nazivom “Tango”, ubili su ga pripadnici specijalne jedinice SFOR-a. Ubijen je u neposrednoj blizini logora Omarska, u koji je poslao na hiljade Prijedorčana, svojih komšija Bošnjaka, odakle se nikada nisu vratili.
Slobodan Kuruzović, nastavnik matematike, bivši direktor prijedorske Osnovne škole “16. maj”, bio je upravnik zloglasnog logora Trnopolje kod Prijedora. Kuruzović je bio upravnik logora Trnopolje i onog 21. avgusta 1992., kada je odavde u smrt na Korićanske stijene poslato 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Umro je 27. maja 2005. u Prijedoru.
Čojstvo i junaštvo
Među onima koji su načinili zulum prijedorskim Bošnjacima, svjedoci spominju i imena Ilije Bijelića, profesora njemačkog jezika, Miroslava Zorića, profesora elektrotehnike, Nebojše Babića, profesora elektronike, Savana Runje, nastavnika ONO-a i DSZ-a u Gornjim Podgradcima, Mladena Stojanovića, profesora i direktora Ekonomske škole, Bogdana Delića, profesora i direktora Gimnazije, Krstana Josića, profesora…
Marko Samardžija, bivši učitelj, teretio se u optužnici pred Sudom BiH da je, kao komandir III čete Saničkog bataljona Vojske RS, učestvovao u privođenju bošnjačkih civila u Osnovnu školu u Biljanima kod Ključa, odakle je odvedeno i potom u obližnjem mjestu Lanište ubijeno 256 Bošnjaka.
Svjedokinja Tužilaštva Magbula Mešanović kazala je 29. maja 2006. pred Sudom BiH:
– Nikada neću oprostiti Marku što je dozvolio da se ovo desi. On je bio učitelj sve te djece koja su ubijena. Pucao je u svoje znanje i svoje mozgove.
Marko Samardžija je 3. novembra 2006. osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Pravosnažnom presudom Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je Samardžiji 23. oktobra 2008. kaznu sa 26 na sedam godina zatvora!
Bivši profesor srpsko-hrvatskog jezika u bratunačkoj Srednjoj školi Miroslav Deronjić bio je Karadžićev lični povjerenik za područje srednjeg Podrinja. Za zločine u Bratuncu i okolici Deronjić je 30. marta 2004. pred Sudom u Hagu osuđen na 10 godina zatvora. Zločinac je 19. maja 2007. umro u švedskom zatvoru Kumla od raka.
Profesor ONO-a i DSZ-a u Srednjoškolskom centru u Bratuncu Momir Nikolić priznao je u maju 2003. da je učestvovao u genocidu nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica nakon njenog zauzimanja u julu 1995. Na prvostepenom suđenju Haški sud osudio ga je na 27 godina zatvora, ali je u martu 2006. njegova kazna u žalbenom postupku smanjena na 20 godina. Zatvorsku kaznu izdržava u Finskoj.
I u Višegradu su prosvjetni radnici itekako bili poznati po zlu. Monstrum Milan Lukić rekao je u Hagu 14. jula 2007. kako “se nada da će se na optuženičkoj klupi naći i Risto Perišić, profesor srpskog jezika, koji je tokom rata bio načelnik policije u Višegradu i odgovoran je za mnoga ubistva višegradskih Bošnjaka”.
Perišić je iz Višegrada pobjegao na Zlatibor. Višegradske preživjele žrtve često po zlu spominju i imena Mirka Joksimovića, profesora matematike, i Mikana Ilića, nastavnika u Prelovi.
A kakav um može smisliti da ubija svoje učenike. Je l’ to čojstvo i junaštvo? Je l’ to stih iz epskih pjesama? Je l’ to ponos, hrabrost? Ako i jeste, ko i kako da im oprosti i zaboravi? Bošnjačko, bosansko i pamćenje čovječanstva ne smije nikada.
Karišikov napad na školu na Vracama
Nedjelja, 5. april 1992. Prvi oružani otpor agresiji u Sarajevu pružili su učenici i profesori Centra za obuku kadrova na Vracama, na čelu s direktorom Huseinom Balićem. Napad je izvršila Specijalna jedinica tzv. srpskog MUP-a, predvođena Milenkom Karišikom, čovjekom koji je napadnutim učenicima bio jedan od profesora.
Desilo se na Vracama ono što se možda prije toga nigdje desilo nije – da su profesori pucali na svoje učenike nakon što su, uz pomoć tenkova bivše JNA, Karišikovi specijalci zauzeli školu na Vracama i započeli torturu nad profesorima, kursistima i učenicima.
U večernjim satima u Osnovnoj školi “Radojka Lakić” na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić iz Rogatice, učenik drugog razreda 20. klase Policijske škole Vraca.
Plavšić, Koljević, Maksimović, Buha, Šešelj, Poplašen
Biljana Plavšić je biolog, prijeratni profesor biologije i dekan na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Odlukom Haškog tribunala osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora i bila je prva žena nakon Drugog svjetskog rata koja je osuđena za ratne zločine na evropskom tlu. Iz švedskog zatvora Hinsenberg u Orebru puštena je nakon što je odležala dvije trećine kazne. Živi u Beogradu.
Nikola Koljević bio je univerzitetski profesor svjetske književnosti u Sarajevu, prevodilac i esejista, jedan od najvećih autoriteta kada je riječ o Šekspiru na prostorima bivše Jugoslavije. Njemu se nije sudilo, presudio je sam sebi 16. januara 1997. na Palama tako što je iz pištolja pucao sebi u glavu.
Stručnjak za marksističku valorizaciju književne baštine, prijeratni profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Vojislav Maksimović često je markiran kao jedna od najodgovornijih osoba za masovne zločine nad Bošnjacima u Foči. Nejasno je zbog čega do danas nije bio predmet procesuiranja za ratne zločine.
Sarajevski prijeratni profesor filozofije Aleksa Buha bio je u mnogim odlukama desna ruka Radovanu Karadžiću.
Doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj od 1981. do 1984. radio je kao asistent na predmetu Teorija o ratu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od glavnih protagonista ideje o velikoj Srbiji, vrhovni komandant četničkih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog zločina tokom rata na području Hrvatske i BiH, kao i zbog nasilnog protjerivanja Hrvata iz Srema, Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužilo ga je u januaru 2003. za počinjena krivična djela. U pritvor u Hagu dobrovoljno je otišao 24. februara 2003., gdje se nalazi i danas.
Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i ime Nikole Poplašena, koji je bio povjerenik Predsjedništva “srpske republike” za općinu Vogošća. Profesor Nikola Poplašen je od 1985. do početka agresije na BiH bio sociolog na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vojislav Šešelj ga je 20. marta 1994. u Knežini proglasio četničkim vojvodom.
Prosvjetni radnici, kreatori zločina i učesnici u zločinima nad Bošnjacima: Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!
Ne bojte se, neće ništa boljeti, izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 20.11.2011. u 01:01
Adžić ove godine na času u Filološkoj gimnaziji u Beogradu Svašta je upamtila ova Bosna, svašta se dešavalo pod njenom kapom nebeskom. Mnogo toga što živ insan zamisliti ne može, zadesilo je bošnjačke žrtve za vrijeme genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Dešavalo se da komšija ubije komšiju, školski drug druga, kum kuma, radni kolega kolegu… U tom kraljevstvu četničkog ludila sve se možda i moglo očekivati, ali da prosvjetni radnici dignu ruku na svoje učenike, da stanu na čelo monstruma, da ne pokušaju spasiti svoje bivše učenike, nikako.
Krvoločno ubijanje
Ranije nekada, nastavnici su ginuli, štiteći svoje đake, međutim, u ovom bosanskom krvoločnom ubijanju profesori, nastavnici i učitelji često su bili rame uz rame s najokorjelijim zločincima. Neki od prosvjetnih radnika osuđeni su za genocid i zločine protiv čovječnosti, dok bi jedan broj njih tek trebao odgovarati za ratne zločine.
Neki od ključnih kreatora agresije i masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992. – 1995. bili su i univerzitetski profesori Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Vojislav Šešelj, Nikola Poplašen… Mnogo je i onih manje poznatih imena. Primjera je još više.
Radislav Unković bio je do agresije na BiH profesor srpsko-hrvatskog jezika u Mašinskoj tehničkoj školi u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Na početku opsade Sarajeva zaustavljao je na Ilidži konvoje s djecom iz Sarajeva, opasan redenicima prijetio je ubistvima, raspoređivao Arkanove dobrovoljce, koje je predvodio Milorad Luković Legija…
Profesorica i nastavnica
Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.
Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”
– Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…
Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.
Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.
Adem Vukas iz Rogatice, svjedočeći o četničkoj okupaciji Rogatice sa početka ljeta 1992., izjavio je, između ostalog, da je “prilikom okupacije Rogatice na jednom transporteru vidio profesoricu odbrane i zaštite Slavicu Ćorić, a na drugom transporteru, za PAM-om, Radu Pavlović, nastavnicu srpsko-hrvatskog jezika”.
Prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu Ratko Adžić bio je tokom rata gospodar života i smrti u ovoj sarajevskoj okupiranoj općini. Ilijaški zločinci, po direktivi predsjednika općine Ratka Adžića, a predvođeni četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom i nekadašnjim policajcem Marinkom Vidovićem, počinili su stravičan zločin 5. juna 1992. u selu Lješevo kada su za samo sat ubili 21 Bošnjaka.
Adžić je bio i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Danas je profesor fizike u Filološkoj gimnaziji u Beogradu i uglavnom se plaši prijeći bosanskohercegovačku granicu zbog straha od hapšenja za ratne zločine na području općine Ilijaš.
Prijedorska polja smrti predugo će osjećati zločinački trag Sime Drljače. Prije agresije, Drljača je radio u prijedorskom srednjoškolskom centru i SIZ-u osnovnog obrazovanja. Od 1992. postao je načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor.
U mjestu Gradina kod Prijedora 10. jula 1997., u akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine pod nazivom “Tango”, ubili su ga pripadnici specijalne jedinice SFOR-a. Ubijen je u neposrednoj blizini logora Omarska, u koji je poslao na hiljade Prijedorčana, svojih komšija Bošnjaka, odakle se nikada nisu vratili.
Slobodan Kuruzović, nastavnik matematike, bivši direktor prijedorske Osnovne škole “16. maj”, bio je upravnik zloglasnog logora Trnopolje kod Prijedora. Kuruzović je bio upravnik logora Trnopolje i onog 21. avgusta 1992., kada je odavde u smrt na Korićanske stijene poslato 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Umro je 27. maja 2005. u Prijedoru.
Čojstvo i junaštvo
Među onima koji su načinili zulum prijedorskim Bošnjacima, svjedoci spominju i imena Ilije Bijelića, profesora njemačkog jezika, Miroslava Zorića, profesora elektrotehnike, Nebojše Babića, profesora elektronike, Savana Runje, nastavnika ONO-a i DSZ-a u Gornjim Podgradcima, Mladena Stojanovića, profesora i direktora Ekonomske škole, Bogdana Delića, profesora i direktora Gimnazije, Krstana Josića, profesora…
Marko Samardžija, bivši učitelj, teretio se u optužnici pred Sudom BiH da je, kao komandir III čete Saničkog bataljona Vojske RS, učestvovao u privođenju bošnjačkih civila u Osnovnu školu u Biljanima kod Ključa, odakle je odvedeno i potom u obližnjem mjestu Lanište ubijeno 256 Bošnjaka.
Svjedokinja Tužilaštva Magbula Mešanović kazala je 29. maja 2006. pred Sudom BiH:
– Nikada neću oprostiti Marku što je dozvolio da se ovo desi. On je bio učitelj sve te djece koja su ubijena. Pucao je u svoje znanje i svoje mozgove.
Marko Samardžija je 3. novembra 2006. osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Pravosnažnom presudom Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je Samardžiji 23. oktobra 2008. kaznu sa 26 na sedam godina zatvora!
Bivši profesor srpsko-hrvatskog jezika u bratunačkoj Srednjoj školi Miroslav Deronjić bio je Karadžićev lični povjerenik za područje srednjeg Podrinja. Za zločine u Bratuncu i okolici Deronjić je 30. marta 2004. pred Sudom u Hagu osuđen na 10 godina zatvora. Zločinac je 19. maja 2007. umro u švedskom zatvoru Kumla od raka.
Profesor ONO-a i DSZ-a u Srednjoškolskom centru u Bratuncu Momir Nikolić priznao je u maju 2003. da je učestvovao u genocidu nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica nakon njenog zauzimanja u julu 1995. Na prvostepenom suđenju Haški sud osudio ga je na 27 godina zatvora, ali je u martu 2006. njegova kazna u žalbenom postupku smanjena na 20 godina. Zatvorsku kaznu izdržava u Finskoj.
I u Višegradu su prosvjetni radnici itekako bili poznati po zlu. Monstrum Milan Lukić rekao je u Hagu 14. jula 2007. kako “se nada da će se na optuženičkoj klupi naći i Risto Perišić, profesor srpskog jezika, koji je tokom rata bio načelnik policije u Višegradu i odgovoran je za mnoga ubistva višegradskih Bošnjaka”.
Perišić je iz Višegrada pobjegao na Zlatibor. Višegradske preživjele žrtve često po zlu spominju i imena Mirka Joksimovića, profesora matematike, i Mikana Ilića, nastavnika u Prelovi.
A kakav um može smisliti da ubija svoje učenike. Je l’ to čojstvo i junaštvo? Je l’ to stih iz epskih pjesama? Je l’ to ponos, hrabrost? Ako i jeste, ko i kako da im oprosti i zaboravi? Bošnjačko, bosansko i pamćenje čovječanstva ne smije nikada.
Karišikov napad na školu na Vracama
Nedjelja, 5. april 1992. Prvi oružani otpor agresiji u Sarajevu pružili su učenici i profesori Centra za obuku kadrova na Vracama, na čelu s direktorom Huseinom Balićem. Napad je izvršila Specijalna jedinica tzv. srpskog MUP-a, predvođena Milenkom Karišikom, čovjekom koji je napadnutim učenicima bio jedan od profesora.
Desilo se na Vracama ono što se možda prije toga nigdje desilo nije – da su profesori pucali na svoje učenike nakon što su, uz pomoć tenkova bivše JNA, Karišikovi specijalci zauzeli školu na Vracama i započeli torturu nad profesorima, kursistima i učenicima.
U večernjim satima u Osnovnoj školi “Radojka Lakić” na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić iz Rogatice, učenik drugog razreda 20. klase Policijske škole Vraca.
Plavšić, Koljević, Maksimović, Buha, Šešelj, Poplašen
Biljana Plavšić je biolog, prijeratni profesor biologije i dekan na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Odlukom Haškog tribunala osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora i bila je prva žena nakon Drugog svjetskog rata koja je osuđena za ratne zločine na evropskom tlu. Iz švedskog zatvora Hinsenberg u Orebru puštena je nakon što je odležala dvije trećine kazne. Živi u Beogradu.
Nikola Koljević bio je univerzitetski profesor svjetske književnosti u Sarajevu, prevodilac i esejista, jedan od najvećih autoriteta kada je riječ o Šekspiru na prostorima bivše Jugoslavije. Njemu se nije sudilo, presudio je sam sebi 16. januara 1997. na Palama tako što je iz pištolja pucao sebi u glavu.
Stručnjak za marksističku valorizaciju književne baštine, prijeratni profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Vojislav Maksimović često je markiran kao jedna od najodgovornijih osoba za masovne zločine nad Bošnjacima u Foči. Nejasno je zbog čega do danas nije bio predmet procesuiranja za ratne zločine.
Sarajevski prijeratni profesor filozofije Aleksa Buha bio je u mnogim odlukama desna ruka Radovanu Karadžiću.
Doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj od 1981. do 1984. radio je kao asistent na predmetu Teorija o ratu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od glavnih protagonista ideje o velikoj Srbiji, vrhovni komandant četničkih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog zločina tokom rata na području Hrvatske i BiH, kao i zbog nasilnog protjerivanja Hrvata iz Srema, Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužilo ga je u januaru 2003. za počinjena krivična djela. U pritvor u Hagu dobrovoljno je otišao 24. februara 2003., gdje se nalazi i danas.
Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i ime Nikole Poplašena, koji je bio povjerenik Predsjedništva “srpske republike” za općinu Vogošća. Profesor Nikola Poplašen je od 1985. do početka agresije na BiH bio sociolog na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vojislav Šešelj ga je 20. marta 1994. u Knežini proglasio četničkim vojvodom.
BOŽIĆNI INTERVJURazgovor za Sarajevo-x.comPetar Jeleč: Uvjet za funkcioniranje BiH je ukidanje RS i FBiH
Franjevac, teolog i profesor Petar Jeleč svojim se djelima i javnim istupima pokazao i dokazao kao patriota, intelektualac koji svojim britkim analizima pogađa srž problema i nudi konkretna rješenja. U opširnom božićnom intervjuu za Sarajevo-x.com govorio je o zastoju u formiranju državne vlasti, osovini Dodik – Čović, Posavini, Thompsonu u Sarajevu, odnosu nove hrvatske vlasti prema BiH i stanju duha građana BiH te je poslao božićnu poruku…
Razgovarao: Adis Karadža[b]Fra Petar Jeleč
Fra Petre, od izbora u BiH prošlo je 14 mjeseci, a Vijeće ministara još uvijek nije formirano. Kako komentarišete ovakav bahat odnos predstavnika šest stranaka i inertnost međunarodne zajednice?[/b]Svima je valjda odavno jasno da blokadu uspostave Vijeća ministara predvode Dragan Čović i Milorad Dodik, dok je Božo Ljubić u tome obični Čovićev pijun, koji se napokon vratio pod gazdine skute nakon nečuvene izdaje svojih birača. U Čoviću i Dodiku treba tražiti glavne krivce neuspostavljanja vlasti u BiH, a ne krivnju ravnomjerno prebacivati na sve ostale stranke, kako se to u posljednje vrijeme često čini, jer je to relativiziranje odgovornosti dvojice spomenutih, koji se ne bave ničim drugim nego opstrukcijama, kako Bosna i Hercegovina ne bi mogla profunkcionirati kao normalna država. Uz Čovića i Dodika ništa manja nije ni odgovornost tzv. međunarodne zajednice, koja je pak tema za sebe. Tokom rata ona je moralno, ljudski i politički potpuno zakazala, puštajući da u ovom gradu i u ovoj zemlji nastrada toliko nevinih ljudi. Slična je politika na djelu i danas, kad međunarodni dužnosnici uopće ne kažnjavaju krivce, nego lažno poručuju da su i dalje ”zabrinuti” te da se ovdašnji lideri trebaju sami dogovoriti. Oni su takvim svojim djelovanjem stvorili nakazno državno uređenje u kojem su agresorskoj strani poklonili pola države i dali u ruke mehanizme kojima mogu blokirati sve što zažele.
Može li se stati ukraj osovini Dodik – Čović koja je evidentno glavni uzrok trenutne situacije?
Naravno da može, kad bi postojala volja i želja za tim u samoj međunarodnoj zajednici koja je i dosad imala hiljadu i jedan razlog da makne s vlasti one koji vrše opstrukcije na svim razinama. No, kad o našim sudbinama u Europi odlučuju političari poput Miroslava Lajčaka, Carla Bildta i čitave te ekipe ljudi kojima su politička odgovornost, pravednost i moralnost nepoznati pojmovi, ne treba se previše iščuđavati ovakvom razvoju situacije. Koliko god i sama Amerika itekako bila odgovorna za ovakvo stanje – jer su oni i kreirali Daytonski sporazum (premda su kasnije i Holbrook i Galbraith govorili da je sistemska pogreška tog sporazuma što je stvorena Republika Srpska) – raduje me što je Hillary Clinton nedavno poručila da treba što prije stati ukraj onima koji vrše opstrukcije u našoj zemlji. Amerikanci imaju i moralnu odgovornost da to učine, jer su nam ostavili dosad nigdje viđeno državno uređenje. Stoga se nadam da će se aktivnije uključiti u rješavanje ovih problema, jer od europskih političara ne treba očekivati ništa konstruktivno i dobro u rješavanju gordijskog čvora u BiH. Smatram da je u svemu tome tokom rata najnegativniju ulogu, uz Francusku, odigrala britanska politika koja i danas ravna mnogim procesima na Balkanu. U sramotnom pismu britanskoga premijera Johna Majora od 2. svibnja 1993. upućenom državnom tajniku za vanjske poslove Douglasu Hoggu stoji: ”Neophodno je da se nastavi sa prevarom ‘Vance-Owenovim’ mirovnim razgovorima da bi se događala kakva-takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje.” (Dani, 9. 12. 2011.). Major je samo jedan u nizu europskih političara koji je radio protiv interesa ove zemlje i koji je blokirao bilo kakve akcije protiv velikosrpskoga agresora.
Dragan Čović svako malo u medijima najavi formiranje Vijeća ministara, na što uslijedi demanti ostalih učesnika pregovora. Čemu služe takve neozbiljne izjave predsjednika HDZ-a?
Dragan Čović je velemajstor manipulacije, uz Milorada Dodika jedan od najnegativnijih političara u našoj zemlji, koji bi – da ova država funkcionira na principima pravne uređenosti – već odavno s Dodikom nestao s javne političke scene. Osobno bih volio da Čović i dalje ustraje u blokadi formiranja državne vlasti pa da se ponovi situacija s uspostavom vlade Federacije BiH kad su on i Ljubić ispali iz svih kombinacija i kad je vlast formirana bez ijednog HDZ-a.Kako vidite rješenje ovog problema i kako uopće spriječiti ponavljanje sličnog scenarija već nakon narednih izbora? Da li je vrijeme za ozbiljne promjene ustrojstva BiH zasnovanog na Daytonskom sporazumu?
Bio sam i ostao nepromijenjena mišljenja da je glavni problem ove države njezino uređenje i postojanje entiteta, nastalo na zločinu i na genocidu te postojanje političara poput Milorada Dodika koji svaki dan širi tenzije, mržnju i zaziva raspad BiH. Mislim da je to zapravo suštinski problem ove zemlje iz kojeg onda proizlaze svi drugi. Ako se i dalje ostavi ovakvo državno uređenje i bude inzistiralo samo na kozmetičkim promjenama, mi ne možemo ići naprijed. Nekidan je, na moje veliko čuđenje i iznenađenje, Vijeće Europe podnijelo izvješće u kojem je izričito rečeno kako su ”Republika Srpska i njezin predsjednik Milorad Dodik glavni krivci za negativnu situaciju u BiH”. Vrijeme je da iz tog zaključka uslijedi konkretna akcija međunarodne zajednice i da se konačno sankcionira Milorad Dodik, premda se bojim da bi u Republici Srpskoj i nakon Dodika došao neki novi Dodik. Conditio sine qua non normalnoga funkcioniranja ove zemlje jeste ukidanje Republike Srpske, pa i same Federacije, te organiziranje zemlje na sasvim novim osnovama i tako da svaki njezin građanin bude zaštićen u svojim pravima, bez obzira na mjesto obitavanja. Nijedno rješenje drukčije od ovoga ne vodi ničemu i ne donosi ni mir niti stabilnost u ovoj zemlji.
Postoji li u Bosni i Hercegovini opasnost od vehabijskog pokreta i kako u svemu tome ocjenjujete ponašanje reisa Mustafe Cerića? Ta je opasnost sasvim realna i ne treba je uopće potcjenjivati. Vehabijski pokret je nekompatibilan s islamom koji prakticiraju naši muslimani i u sebi je vrlo konfliktan i netolerantan prema drugima i drugačijima. Radi se o vrlo agresivnom pokretu čiji članovi, kako možemo vidjeti i iz medija, polako, ali sigurno preuzimaju pojedine džemate po čitavoj Bosni i Hercegovini, namećući vjernicima svoju verziju islama i optužujući one koji im se suprotstavljaju da nisu dobri muslimani. Zar je našim muslimanima, koji stoljećima žive na ovom području i prakticiraju vjeru na svoj način, trebao doći netko iz Saudijske Arabije da ih podučava kako se moli i kako se održavaju vjerski propisi? Reis Cerić i dio bošnjačke političke elite je, primajući velike novce od Saudijske Arabije, odigrao vrlo negativnu ulogu u svemu tome i zapravo sve vrijeme držao ljestve uvođenju vehabijskog pokreta u Bosnu i Hercegovinu od čega najveću štetu već imaju, a imat će još i više, upravo bosanskohercegovački muslimani. Nisam nikada bio pristalica nikakvih zabrana i represije, ali smatram kako je u ovom slučaju potrebno da se državne sigurnosne agencije, ozbiljnije nego do sada, pozabave ovim pitanjem i drastično kazne sve one koji šire mržnju prema drugačijima i koji nelegalno posjeduju oružje. Ako se to ne učini na vrijeme, poslije bi moglo biti kasno.
Prije dva mjeseca bili ste prisutni na promociji knjige “Rat u Bosanskoj Posavini 1992.”, koja je dokazala koliko je politika bila uzrok pada Bosanske Posavine. Kako komentarišete prijedlog predsjednika FBiH Živka Budimira o formiranju Distrikta Posavina i koliko bi to promijenilo stanje na terenu?
Radi se o iznimno vrijednoj knjizi umirovljenoga hrvatskog časnika Jerka Zovka ”Rat u Bosanskoj Posavini 1992.”, koja se na opsežan i dokumentiran način bavi velikosrpskom agresijom na Bosansku Posavinu te razlozima i uzrocima njezina pada 1992. godine. Autor je u svojim analizama dokazao da Bosanska Posavina nije izgubljena vojnim putem, nego dogovorima tadašnjega srpskog i hrvatskog vodstva (Boban-Karadžić, tj. Tuđman-Milošević), a prema svjedočanstvu hrvatskoga generala Petra Stipetića svaki pokušaj povratka tih teritorija pod hrvatsku vlast onemogućile su najviše hrvatske vlasti. Ideja predsjednika Federacije Živka Budimira više je nego dobra i on bi u tome trebao dobiti podršku ne samo odgovornih bosanskohercegovačkih političara, nego i svih onih kojima je u interesu da se isprave velike nepravde koje su u ovoj zemlji učinjene Daytonskim sporazumom i ja je u potpunosti podržavam.Budimir je izjavio i da je vrijeme za Thompsonov koncert u Sarajevu? Da li je Thompsonu zaista mjesto u Sarajevu, šta bi eventualni koncert dokazao i kome?
Glazbeni je izraz, naravno, uvijek stvar privatnoga izbora i nikome ne treba zabranjivati niti nametati ono što će slušati. Meni se osobno kod Thompsona ne sviđa ništa: ni njegova glazba, niti ono što ona simbolizira, niti političke poruke koje odašilje, kao ni profil ljudi okupljenih oko njega. Radi se o čovjeku koji je jeftinim populizmom, podilaženjem emocijama i tobožnjim domoljubljem zaradio ogroman novac o kojem nijedan drugi pjevač kod nas ne može ni sanjati, a prema nekim napisima u medijima, on bi zbog novčanih transakcija koje je dobivao od HDZ-a ne plaćajući državi porez, mogao postati čest sugovornik službenika USKOK-a. Ukratko, posrijedi je nevažna stvar, jer u Bosni i Hercegovini imamo mnogo problema težih od Thompsona. Uopće se ne slažem sa stavom predsjednika Federacije Živka Budimira u vezi s Thompsonom, a osobno bih volio da on nikad ne zapjeva u mom gradu Sarajevu. Priče o tome kako Thompson na svojim koncertima nije odgovoran za ustašku ikonografiju i izljeve mržnje prema Srbima, Bošnjacima i drugima potpuno su deplasirane i lažne. Zašto se takve stvari i ikonografija ne pojavljuju na koncertima Olivera Dragojevića, Gibonnija, Arsena Dedića, Gabi Novak, Meri Cetinić, TBF-a i mnogih drugih. Jednostavno zazirem od ljudi koji oko sebe šire nesnošljivost prema pripadnicima drugih vjerskih i nacionalnih skupina u društvu i koji na nacionalističkoj pozadini manipuliraju svojom publikom.Ministar Rudo Vidović predložio je Nacrt zakona o kanalu na hrvatskom jeziku? Treba li Hrvatima uspostava kanala na hrvatskom jeziku?
Ne treba! Jer kad bi se to dogodilo imali bismo treći kanal koji bi zapravo bio elektronska verzija bh. Večernjaka, potpuno u službi politike Dragana Čovića i Milorada Dodika. Ta bi politika postavljala i birala podobne urednike i novinare te preko njih plasirala svoje ideje i stavove. Stoga se nadam da se takvo što neće nikad dogoditi.
Iza nas su izbori u RH na kojima su opet glasali i bosanskohercegovački Hrvati. Kako komentarišete nisku izlaznost bh. Hrvata na ove izbore?
Smatram da bh. Hrvati nemaju što tražiti na izborima u Republici Hrvatskoj, jer od toga, niti su imali, niti će imati bilo kakve koristi ili dobra. Uostalom, političare u Republici Hrvatskoj, ni lijeve ni desne, u golemoj većini uopće ne zanimaju problemi s kojima se mi ovdje susrećemo. Vjerujem da je ovaj put presudnu ulogu u manjem izlasku birača odigralo tehničko pitanje smanjivanja biračkih mjesta, jer je ljudima jednostavno bilo mrsko putovati po nekoliko desetaka kilometara do najbližega biračkog mjesta. Nadam se da će doći dan kad se više nijedan bh. Hrvat neće pojaviti na takvim izborima, jer ovdašnji Hrvati nisu nikakva dijaspora Republike Hrvatske niti žive ”izvan domovine”, kako je stajalo na predizbornim plakatima HDZ-a. Naša je domovina Bosna i Hercegovina, ma koliko se u posljednjih dvadeset godina vršila i još se uvijek vrši agresivna kampanja iz hrvatskih nacionalističkih i crkvenih krugova da bh. Hrvate uvjere kako im je matica Republika Hrvatska.Prema nekim medijima se govorilo kako se prvi put pojavila neka alternativa HDZ-u u obliku liste Hrvatskog zajedništva na kojoj je bio i Dražen Pehar?
Ma kakva alternativa! Moram priznati kako za Pehara nisam uopće čuo sve dok se nedavno u medijima nije počelo govoriti o njemu i listi koju s dvojicom drugih kandidata predvodi za Hrvatski sabor. Kad sam malo progooglao internetom da se informiram o Draženu Peharu i njegovim stavovima, naišao sam na portal dragovoljac.com na jedan njegov tekst znakovita naslova ”Rat u tzv. Bosni i Hercegovini nikad nije završen nego je postao gorim” i u prvi mah sam pomislio da ga je napisao sam Rajko Vasić. Naime, Dražen Pehar u pravom vasićevskom maniru o Bosni i Hercegovini svugdje govori kao o ”takozvanoj”, a sve one koji Republiku Srpsku označe kao genocidnu tvorevinu on proglašava ratnim huškačima. Pehar se ovakvim svojim stavovima vrlo ozbiljno nametnuo Dodiku i Vlajkiju za funkciju savjetnika. Još od Dragana Čovića kod nas se nije pojavio nitko ko bi tako gorljivo i strastveno branio Republiku Srpsku te sve one koji je nazovu pravim imenom optužuje kao ratne huškače. Inače je, kako se moglo vidjeti po finalnim rezultatima, spomenuta ”nova nada” bh. Hrvata dobila ”respektabilan” broj glasova, slično kao i kolega mu s Vlajkijeva banjalučkoga simpozija Leo Pločkinić. Pred njima je, kao ”vrhunskim intelektualcima”, očito ”sjajna politička karijera”, slična onoj Čovićeve Ljiljane Lovrić, ako je se netko još slučajno sjeća.HDZ je u Hrvatskoj izgubio izbore i na vlasti će u sljedeće četiri godine imati članove Kukuriku koalicije? Kakve će to posljedice imati po našu zemlju i očekujete li sada neki konstruktivniji pristup Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?
Koliko to god nekome paradoksalno zvučalo, ne očekujem uopće nikakav konstruktivniji pristup Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, nego mi se čini kako bi moglo doći i do pogoršanja odnosa. Posljednju godinu-dvije svjedočimo više nego blagonaklonoj politici hrvatskog predsjednika Ive Josipovića prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, zbog čega je Dodik nekidan javno pohvalio Ivu Josipovića govoreći da se nada da će i s novom vlasti u RH uspješno surađivati, kako je surađivao s hrvatskim predsjednikom. Sjetite se i Josipovićevih besmislenih pohvala Dodiku, njihovih čestih susreta iza kojih je situacija po Hrvate u RS postala još gora nego prije, posebno zbog Zakona o katastru, premda se Josipović prije godinu dana, u svom stilu u Nacionalu javno hvalio kako će on ovakvom svojom ”konstruktivnom politikom” vratiti Hrvate u Posavinu i RS. Koga Milorad Dodik tako javno i ustrajno hvali, s njim i s njegovim političkim i moralnim djelovanjem očito nešto nije uredu. Tu su i Josipovićeve dvosmislene poruke nakon izbora, kako Hrvate u BiH trebaju predstavljati oni koji su dobili najviše glasova hrvatskoga biračkog tijela, a nedavno je, ako je vjerovati bh. Večernjaku, otišao i korak dalje spomenuvši da treba raspravljati i o mogućnosti uspostave trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.I Vesna Pusić je u posljednje vrijeme počela davati izjave o BiH slične onima koje daje Ivo Josipović?
Da, pročitao sam ono što je ona izjavljivala u posljednje vrijeme. Ivo Josipović je sukreator vanjske politike u Republici Hrvatskoj, a s njim će to raditi upravo i Vesna Pusić, kao nova ministrica vanjskih poslova. Njezine poruke posljednjih mjeseci ne ulijevaju previše nade za optimizam, jer je i ona počela govoriti o uspostavi nekakvih entiteta po BiH, znatno odstupajući od svojih prijašnjih stavova o BiH. Inače bi bilo vrlo zanimljivo analizirati ovaj ”kopernikanski obrat” nekadašnjih detuđmanizatora: do jučer su se s pravom obrušavali na Tuđmana zbog njegove katastrofalne politike prema Bosni i Hercegovini, da bi danas svojim stavovima zapravo išli naruku zagovarateljima politike daljnje podjele ove zemlje. Čini mi se da je stanovit broj tzv. prijatelja Bosne iz ljevičarskoga miljea u Zagrebu Bosnu samo koristio za obračun s Tuđmanom (dakle, nisu to radili iz principijelnih razloga), a danas je to za njih drugorazredan problem. Licemjerje i nedosljednost Ive Josipovića, Vesne Pusić i drugih lijevih intelektualaca u Hrvatskoj i BiH je vidljivo posebno u slučaju kad se s pravom zgražavaju nad ustaškim zločinima i nad genocidnošću NDH u kojoj je pobijeno hiljade Srba, Židova, Roma, Hrvata i dr., no onda pod krinkom političkoga realizma, pomirbe i regionalne suradnje, bez ikakvih problema, prelaze preko genocidnosti Republike Srpske u kojoj je gotovo istrijebljeno nesrpsko stanovništvo. Ukratko govoreći, ja uopće više ne vjerujem Ivi Josipoviću i njegovoj navodnoj prijateljskoj politici prema Bosni i Hercegovini, a sve manje i Vesni Pusić ukoliko nastavi ovu priču koju je pokrenula u posljednjih nekoliko mjeseci. Smatram da će se mnogi razočarati novim kursom hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, koji su zacrtali Ivo Josipović i njegov savjetnički tim, koji sve vrijeme ide naruku interesima velikosrpske politike na Balkanu. Ivi Josipoviću je u regionalnoj suradnji stalo jedino do dobrih odnosa sa Srbijom i Borisom Tadićem i on će zbog njih žrtvovati i moralne principe i interese vlastite države. Na to sam upozoravao više puta, a javno pismo koje je Ivi Josipoviću uputila hrvatska književnica Ivana Simić Bodrožić, u kojem je opisala sadržaj razgovora s hrvatskim predsjednikom, samo me još više učvrstilo u tom uvjerenju. Sve upućuje na to da će Josipovićevu politiku slijediti i Vesna Pusić, ukoliko kojim čudom Zoran Milanović ne uvidi da je to pogrešno i štetno, ne samo za interese Bosne i Hercegovine, nego i same Republike Hrvatske. Jer, Srbija Borisa Tadića nije doživjela nikakvu katarzu, niti se odrekla velikosrpske politike, ma koliko nas Ivo Josipović i čitav niz, posebno samoproglašenih intelektualaca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pokušavao uvjeriti u suprotno. Kad smo već kod njih, treba reći kako su intelektualci danas, uz vrlo rijetke iznimke, postali najpotkupljivija vrsta ljudi koji će uz dobru nadoknadu raditi sve što ”poslodovac” od njih zatraži. Nerijetko se radi o cinicima i nihilistima koji su u današnjem društvu postali neka vrsta sekularnog klera.
Stanje duha među pripadnicima svih naroda je lošije nego ikad. Kako utjecati na promjenu takvog stanja i šta se treba dogoditi kako bi se građani “trznuli” iz dugogodišnje apatije i letargije? Kolika je odgovornost vjerskih zajednica za sve ovo što nam se događa?
Loša politička i neizvjesna ekonomska situacija u kojoj ljudi jedva preživljavaju itekako utječu na svakodnevni život pojedinca i ne treba se čuditi takvom stanju. Potrebno je uspostaviti pravednost u društvu, sankcionirati kriminalce iz svih naroda koji su osiromašili ovu zemlju i koji veoma dobro žive na priči o ugroženosti Hrvata, Srba i Bošnjaka. Odgovornost vjerskih zajednica ide odmah uz bok odgovornosti političara. Kod nas se odjelotvorila čvrsta sprega nacionalnih stranaka i vjerskih zajednica, interesnih saveza od kojih i jedni i drugi imaju velike koristi. Vjerski službenici primaju nemali novac od političara iz nacionalnih stranka, a političari znaju da će zauzvrat preko njih utjecati na narod da im pokloni svoje povjerenje. Ljudi su vrlo ogorčeni ponašanjem naših vjerskih zajednica i smatram da su potpuno upravu, jer ništa nisu učinile da se uspostavi ispravna ljestvica vrednota u društvu i prevladaju duboke podjele, nego i dalje sudjeluju u stvaranju novih.[b]Koja je vaša božićna poruka katolicima u BiH i novogodišnja želja svim građanima naše domovine? [/b]
Svim katolicima i pravoslavcima želim sretan i blagoslovljen Božić koji uskoro dolazi, a svim našim narodima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i ostalima (koje se ovdje često zaboravlja) mogu samo zaželjeti da im sljedeća godina bude bolja od prethodnih, da u ovom teškom vremenu uspiju održati svoje brakove, veze, slogu i ljubav u obiteljima, da poštuju svoje supružnike i ostarjele roditelje, da ne dopuste da vjerski i politički predstavnici manipuliraju njihovim dušama i da ih truju mržnjom i nesnošljivošću prema drugima. Volio bih da za Božić i kroz čitavu godinu, usprkos svim teškoćama u kojima živimo, budemo osjetljiviji prema našim bližnjima, ljudima s ruba društva, prema onima koje život nije mazio, koji nemaju za hranu, za grijanje, za lijekove… Takve ljude susrećemo svaki dan po našim selima, gradovima, haustorima, i nemojmo od njih okretati glavu, jer se danas-sutra i sami možemo naći u takvim neprilikama. Vama i Vašim čitateljima želim sretnu 2012. godinu!——————————————————————————–
Prijavi postCitiraj (i odgovori) Re: Zvornik
Postao/la *Bosanac* » ned 3. jan 2010, 17:19Iz gomile naslaganih mrtvih tijela odjednom se pojavilo dijete
Svjedočenje zaštićenog svjedoka 101, bivšeg vojnika Zvorničke brigade VRS-a i očevica strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, bez sumnje je najpotresnije svjedočenje u Haškom tribunalu: ”Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi”
Pripremio: Ezher Beganović
U Haškom tribunalu do danas je bilo dosta potresnih svjedočenja o počinjenim zločinima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, 22. februara ove godine u Haškom tribunalu svjedočio je zaštićeni svjedok 101, bivši vojnik Zvorničke brigade VRS-a i očevidac strijeljanja zarobljenih Bošnjaka u Orahovcu, a svjedočio je u slučaju Popović i ostali kojima se sudi za počinjene zločine u Srebrenici. Njegovo svjedočenje ostat će upamćeno u sjećanju mnogih ljudi. Prenosimo najzanimljivije detalje spomenutog svjedočenja.
”A onda se dogodilo nešto strašno, nešto što je nevjerovatno da se može dogoditi. Nešto što ni do danas nisam mogao zaboraviti i neću nikada zaboraviti. Stalno razmišljam šta sve čovjek može uraditi drugom čovjeku. Bez obzira koliko ste puta gledali strahote u raznim filmovima, dokumentarcima i sl., bez obzira koliko ste knjiga pročitali sa horor tematikom, knjiga koje vas natjeraju da plačete nad tuđom sudbinom, dozvolite mi da kažem to se ne može uporediti s onim šta sam ja vidio tamo. Dobio sam dijabetes poslije toga. Iz te gomile naslaganih mrtvih tijela, koja nisu više ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom se pojavilo ljudsko biće. Kažem ljudsko biće, ali ustvari to je bio dječak od pet do šest godina starosti. To je nevjerovatan prizor. Nevjerovatno. Ljudsko biće izlazi i ide prema putu, putu na kojem stoje vojnici koji automatskim puškama vrše strijeljanje. To dijete ide pravo prema njima. Svi vojnici i policajci koji su stajali na tom putu, ljudi koji su naučili ubijati, svi su iznenada spustili svoje oružje i sledili su se od tog prizora. Dječak je bio pokriven dijelovima crijeva i mesa drugih ljudi. Ispred vojnika je stajao jedan oficir, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Š ta čekate, završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopće nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije sa drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’ Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si?’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao, jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvest ću ga ja u svoj kamion, pustit ću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga šta se dogodilo. Upalit ću radio. Ušao sam u kamion i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde uđi, dođi meni. Vidi imam svjetlo, muziku. Iznenada me uhvatio za ruku.’ Ne bih želio nikome od vas da to doživite. Ja sam bio poznat kao jak i čvrst čovjek. Ali, nikome ne bih želio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo. Bio sam šokiran snagom njegovog stiska.” Zaštićeni svjedok 101 odveo je dječaka u Zvornik u bolnicu gdje ga je zbog rana koje je dječak imao odveo na hirurško odjeljenje. ”Kada sam ga doveo do hirurškog odjeljenja zgrabio me je za ruku, govoreći mi: ”Baba, ne daj da me odvedu, molim te.’ I dan-danas u ušima mi odzvanjaju njegove riječi. Dok ga je doktor pregledao i čistio sa njega ostatke ljudske utrobe i mesa, osjetio sam strašan smrad. Nikako nisam mogao razumjeti kako taj smrad nisam osjetio dok sam ga vozio kamionom do bolnice. Toliko sam bio šokiran čitavim događajem.”
Bivši blagajnik Zvorničke brigade: U Orahovcu su strijeljali djecu
Naišao je kombi iz brigade, koji me je povezao. U tom kombiju je bio jedan mali. Sjećam se da je, kada je vidio svjetla naše kasarne, rekao: ‘Je li ovo Srebrenica, gdje je moj babo?’ Bio je mali dječak… Mene su ostavili u komandi, a njega odvezli u bolnicu. U komandi se pričalo kako je sve dobro odrađeno, kako treba nagraditi ljude koji su strijeljali…” Tanacko Tanić, svjedok Tužilaštva BiH, kazao je danas na suđenju Momiru Pelemišu i Slavku Periću da je 14. jula 1995. bio ispred škole u Orahovcu (općina Zvornik) gdje je vidio druge pripadnike Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Vojne policije te i Dragu Nikolića i Vujadina Popovića, haške optuženike koji očekuju izricanje presude za genocid, prenosi BIRN-Justice report.“Samo je rečeno da bježe zatvorenici i da idem tamo. Kolega mi je rekao: ‘Uzmi pušku, idi, bježe!’ Vjerovatno je mislio na zarobljenike. Pretpostavio sam da treba to neko obezbjeđenje. Kamion nas je dovezao pred školu u Orahovcu i, kad sam došao, čuo sam žamor u fiskulturnoj sali – kao da priđeš košnici. Meni je tada na sve bilo krivo, ali nisam ništa mogao…”, kazao je ovaj svjedok, bivši blagajnik Zvorničke brigade.
Pelemiša, bivšeg zamjenika komandanta i načelnika štaba Prvog bataljona Zvorničke brigade, i Slavka Perića, bivšeg pomoćnika komandanta za bezbjednost iste brigade, državno tužilaštvo tereti za genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995.
“Ne znam ni koliko je bilo ljudi, vidio sam da ima jedan dječak, nosi vodu, a vojnik ga prati. Vidio sam da ih neće razmijeniti, da će ih pobiti. Što makar djecu nisu pustili? Nije bilo naznaka da će se nešto dobro desiti. Sve mi je to djelovalo sitno i nestvarno, kao da se okrene durbin i gleda naopako. Neko iz brigade me je pitao hoću li i ja automat, da strijeljam… nisam htio. Nisam imao nikakvih posljedica zbog toga što sam odbio”, ispričao je Tanić.
Nagraditi ljude koji su strijeljali
Svjedok je ispričao da je tada otišao u kuću poznanice, Mire Vidović, koja je bila udaljena kilometar od škole, te da je prema komandi brigade krenuo tek navečer oko 23 sata, kada je čuo pucnjavu u daljini.
“Naišao je kombi iz brigade, koji me je povezao. U tom kombiju je bio jedan mali. Sjećam se da je, kada je vidio svjetla naše kasarne, rekao: ‘Je li ovo Srebrenica, gdje je moj babo?’ Bio je mali dječak… Mene su ostavili u komandi, a njega odvezli u bolnicu. U komandi se pričalo kako je sve dobro odrađeno, kako treba nagraditi ljude koji su strijeljali…”, prisjetio se svjedok.
Prema njegovom iskazu, narednog dana su svi u komandi Zvorničke brigade znali šta se desilo u Orahovcu.
Prema navodima optužnice, Pelemiš i Perić su s drugim pripadnicima VRS-a, uključujući Popovića i Nikolića, od 10. jula do 1. novembra 1995. bili svjesni učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu, sa zajedničkim planom da uhvate, zatvore i po kratkom postupku pogube vojno sposobne muškarce i dječake Bošnjake iz Srebrenice.
Na ovom ročištu je Ljubomir Kitić, predsjedavajući sudskog vijeća, kazao da je u slučaju Pelemiš i Perić proteklo više od 30 dana između ročišta a da nisu izvođeni dokazi, te da je, prema zakonskim odredbama, potrebno da pretres krene ispočetka.
Prema odredbama Zakona o krivičnom postupku (ZKP) BiH, glavni pretres mora ponovno početi ako je između dvaju ročišta proteklo više od 30 dana. U tim slučajevima, uz saglasnost svih strana, nije potrebno ponovno saslušavati svjedoke, već se mogu koristiti iskazi koje su dali na ranijem glavnom pretresu.
Obje strane u ovom postupku su se složile da nije potrebno ponovno čitati optužnicu i saslušavati svjedoke te je Kitić samo konstatirao da su u spis uvršteni iskazi 28 svjedoka koje je tužilaštvo do sada saslušalo, te više od 70 materijalnih dokaza.
Naslovna strana » Vijesti » Iz minute u minutu » Objavljen u Specijalu FTV-a “60 minuta”: Kome smeta prilog “Krnja velika Srbija”?! (VIDEO)
Predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske Dragan Jerinić podnio je prijavu RAK-uAutor Redakcija | Objavljeno 12.01.2012. u 04:03
Regulatorna agencija za komunikacije BiH analizirat će na zahtjev Udruženja novinara RS, emisiju Federalne televizije “60 minuta – specijal” pod nazivom “Krnja velika Srbija”, koja je emitovana 9. januara i pokušati utvrditi da li u emisiji ima govora mržnje ili drugih elemenata neprofesionalnog načina izvještavanja, prenijeli su danas pojedini mediji iz manjeg bh. entiteta.Pomenuto udruženje se žali na sadržaj emisije, ali i centralnog Dnevnika FTV-a emitiranog isti dan, u kojem je, kako navode, “pogazila sve etičke i novinarske principe i na najgrublji način i nedvosmisleno”
Prijavu prenosimo u cjelosti:
Ovim putem podnosimo prijavu protiv Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (FTV).
Radio-televizija Federacija BiH je javni RTV servis i dio javnog RTV sistema BiH, čiji je rad i nadležnost uređen Zakonom o javnom radiotelevizijskom sistemu BiH i Zakonom o Javnom RTV servisu Federacije BiH i kao takva dužna je da poštuje programske principe, koji su uređeni navedenim zakonskim propisima, kao i Kodeksom Regulatorne agencije za komunikacije.
Međutim, dana 09. januara 2012. godine, Radio-televizija FBiH je u svojim emisijama: „Dnevnik 2“ i „60 minuta“ – Specijal „Krnja velika Srbija“, , prilozima i komentarima novinara otvoreno, podsticala i širila nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost.
Podsticanje i širenje nacionalne rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti zabranjeno je Zakonom o javnom RTV sistemu BiH, članom 28., te Zakonom o javnom RTV servisu Federacije BiH članom 40. i članom 15. Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske.
Izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, predviđeno je kao krivično djelo protiv javnog reda i mira u Krivičnom zakonu Republike Srpske (Sl. glasnik 49/2003), ali i Zakonom o izmjenama i dopunama krivičnog zakona BiH (Sl. glasnik br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07).
Kodeksom o audiovizuelnim medijskim uslugama i medijskim uslugama radija, koga je donijelo Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije, članom 4. jasno je definisano da: “Audiovizuelne medijske usluge i medijske usluge radija neće stvarati jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje u Bosni i Hercegovini“.
U smislu navedenog molimo Vas da pokrenete postupak i utvrdite odgovornost Radio-televizije Federacije BiH i na odgovarajući način sankcionišete ovakvo ponašanje.
U prilogu Vam dostavljamo snimak emisije Specijal „Krnja velika Srbija“, kaže se u prijavi koju je potpisao predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske Dragan Jerinić.
Objavljen u Specijalu FTV-a “60 minuta”: Kome smeta prilog “Krnja velika Srbija”?! VIDEO)
Pise: Enver Kazaz 11.01.2012 – 10:27Dodikova proslava zločinačkih namjera
Genocid kao povijesnaČinjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina
Photo: domaljevac.com„Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.
Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.
Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.
Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.
A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.
Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.
Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Photo: kurir-info.rsNaime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.
U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.
Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.
A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.
Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.
Mladi za Mladića: Budućnost Šumske
Photo: StockIstodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.
Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.
Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.
Očevi entiteta: Mladić & Karadžić, kreatori
Photo: StockZato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.
Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.
Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.
Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.
Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.
P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno
piše: Predrag Lucić
Predrag LucićUzalud ćete po hrvatskim novinama tražiti vijest da je banjalučki biskup Franjo Komarica iz ruku Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, primio Orden časti sa zlatnim zracima. Iz hrvatskih novina ni od utorka ni od srijede niste mogli doznati da je ovo visoko paradržavno priznanje msgr. Komarici uručeno još u ponedjeljak, u sklopu proslave 20. rođendana Republike Srpske i krsne joj slave Svetoga Stefana, pa tako niste mogli pročitati ni da je preuzvišeni biskup tom prigodom izjavio da je “radostan što su službeni predstavnici Republike Srpske prepoznali nastojanje Banjalučke biskupije u radu za opće dobro svih Hrvata u Republici Srpskoj”, te kako “očekuje da rukovodstvo Republike Srpske još više poradi na povratku prognanih i izbjeglih Hrvata, katolika” na prostor tog bosansko-hercegovačkog entiteta.
Ali zato ste mogli pročitati izvještaj hrvatske državne novinske agencije u kojem se navodi da je “banjalučki muftija Edhem Čamdžić odbio primiti odličje kojim ga je u povodu Dana Republike Srpske odlikovao entitetski predsjednik Dodik, prosvjedujući na taj način zbog diskriminacije Bošnjaka u Republici Srpskoj”. I mogli ste iz Slobodne Dalmacije, koja je banjalučkoj fešti posvetila najviše prostora, doznati da su u povodu 20. godišnjice proglašenja Karadžićeve tvorevine najvišim odličjem – Ordenom Republike Srpske s lentom – zakićeni predsjednik Srbije Boris Tadić, te neki od Dodikovih prethodnika u predsjedničkoj fotelji: Nikola Poplašen, Mirko Šarović, Dragan Čavić i Rajko Kuzmanović.
Mogli ste se usput i nasladiti ironičnom primjedbom novinarke splitskog lista kako su među “odličnicima” samo još nedostajali prvi predsjednik RS Radovan Karadžić, trenutačno zauzet odgovaranjem na pitanja o srebreničkom genocidu pred Haškim tribunalom, i kolegica mu Biljana Plavšić, koja je već odgulila svoju kaznu. “Jesu li odlikovani i njih dvoje, najzaslužnijih za današnju proslavu, javnosti još nije priopćeno”, jetko je dometnula kolegica. I javnosti propustila prenijeti ono što joj je iz Banje Luke priopćeno na sav glas: da se među odlikovanim odličnicima našao i biskup Franjo Komarica, o čemu svjedoči i svečarska fotografija s Miloradom Dodikom, s Ordenom časti i sa svim zlatnim zracima.
Može biti da se izvjestiteljica poplašila da katoličkoga biskupa stavi u isti tekst i kontekst s odlikovanim četničkim vojvodom Nikolom Poplašenom. Kao što može biti da su se iste bogohulne faktografije, istog teksta i konteksta, poplašili i svi hrvatski mediji izuzev Nove TV, koja nije prešutjela dodjelu odličja Komarici, i komentatora T-portala Ante Srzića koji se usudio napisati da je ugledni biskup svojim prisustvom na “balu vampira u Banja Luci” zapravo “udarao u Dodikovu tamburu”.
Može biti da bi objavljivanje te vijesti u svim hrvatskim medijima dovelo do toga da se i na našim internetskim portalima pojavljuju naslovi poput onih u komšiluku: “Biskup Komarica negirao sve protiv čega je bio!”, “Komarica i Josipović se narugali katolicima u Republici Srpskoj”, “Biskup Komarica je morao odbiti Orden časti?”… A može biti da bi i predsjednik Ivo Josipović tim putem doznao da je biskup odlikovan, pa bi mu se omaklo da Komarici uputi čestitku. Službenu ili neslužbenu
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.