-
AuthorPosts
-
U ovoj temi Ratna svjedocenja iz susjednih opcina. Zelio bih prosiriti podrucje na kome su pocinjeni ratni zlocini 92-96 da se mozda nesto vise sazna sta se desavalo u drugim podrucjima za vrijeme agresije na nasu zemlju.Ukoliko neko posjecuje stranicu Rogatica com i zeli doprinijeti svojim prezivjelim iskustvom ili nekog kaga on poznaje, moze slobodno pisati na ovoj stranici,kako bi se saznalo sto vise istine o smisljenoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.Ovom prilikom zelio bih napomenuti da prenosim izjavu jednog svjedoka iz Visegrada.Svjedocenje je objavljeno u knjizi Krvava Cuprija na Drini,puno ime poznato autoru.
H.M. Radio sam u Domu zdravlja u Visegradu sve do 17.juna1992godine,kad sam morao napustiti krvavi Visegrad.Bio sam svjedok svih dogadaja i onoga sta su cetnici radili u Visegradu
od muslimanskog stanovnistva.Za mene su svi Srbi okrvavili ruke puskom-metkom,nozem ili pokazivanjem prstom.To je zamene jedno te isto.Za vrijeme od Ramazanskog Bajrama 4.aprila do 17 juna 1992 godine,vidio sam strahovite zlocine na Drinskoj cupriji i Novom mostu u Visegradu. Na ova dva mjesta,vjerujem da je ubijeno oko 800 Muslimana,a na cijelom podrucju opcine Visegrad i nekoliko hiljada ljudi,zena,djece,i saraca.Posebno moram istaci ubistvo Hasana Brke. Dosao sam sa posla iz Doma zdravlja Visegrad oko 15 casova u svoj stan i otvorio balkonska vrata Virio sam iza zavjese na ulucu da vidim kao i obicno sta se dogada u gradu.Oko 16 casova vidim dva cetika gone cetiri Bosnjaka Muslimana.Kad su bili ispod mog balkona vidio sam da su bili krvavi i prepznao sam Hasana Brku rodenog 1932 godine u Nezucima od oca Rese.Gonili su ih Goran Zecevic i njegov bratic kom se imena nemogu sjetiti.Hasan Brko je u proslom ratu 41-45 dozivio masakar u svojoj familiji.Godine 1943 uspio je prezivjeti al nazalost ovoga puta nije. Kada su prosli dalje ispod mog balkona zagolicalo me je sta ce snjima uraditi pa sam pozurio napolje ,dotrcao do gimnazije i virio iza coska,direktno na Drinski Most.Na sredini Mosta su ih zaustvili i naredili da se okrenu prema zidu,ali Hasan nije htio nego ih je gledo pravo u oci krvnicima.Ubili su ga metkom u usta,a onu trojicu u potiljak.Njih su prebacili u Drinu preko kamene ograde a Hasana nisu mogli,jer je vagao 112kg Jos su dosla dvojica i njih cetvorica su ga prebacili preko ograde.Cuo sam kad govore ja teska vaska Turska.Hasan Brko je bio dobrovoljni davalac krvi i svoju krv dao je 165 puta a imao je vrlo rijetku krvnu grupu AB koja je davata svima kome je trebala.Srbima u Visegradu kao i u Srbiji,Uzicu,Kosjericu Valjevu,Zaovinama i drugim mjestima.Ni to mu nije bio argumenat da se spasi.
Radio sam jos 16 juna 1992 godine.Vracajuci se sa posla kuci na Drinskoj cupriji vidio sam strasan prizor.Nikada nisam vidio toliko krvi i razne obuce cipela,opanaka djecije obuce na jednom mjestu.Dolaskom kuci ponovo sam gledao kroz zavjesu sta se desava na ulici.U tom momentu sa suprotne strane iz svog stana name je pucala snajperom zena Mice Obradovica.Ali me nije pogodila, pogodila je orman.Iz starog hotela Panos su u to vrijeme izlazila dva cetnika Markovica. U tom hotelu su cetnici proslavljali svaki put kad bi pobili vecu skupinu Muslimana,20-50 pa nekad i vise.
I bas toga dana su proslavljali ubijanje Muslimana.
Pred tu dvojicu Markovica izasla je zena Mice Obradovica i rekla im za mene.“Eno vam ustase u kuci“.Ta dvojica Markovica posli su odmah prema mojoj kuci.Kuca je imala dva ulaza cim su oni posli na prednji ulaz ja sam,pobjegao na tavan.Trazili su me ali se nisu penjali na tavan.Kad je pala noc uspio sam se izvuci iz kuce.Dosao sam ispod robne kuce i ispred hotela Visegrad su me primjetili cetnici i pozvali da dodem do njih.
Dosao sam do te dvojice:legitimisali su me .Ja sam im pokazao legitimaciju udruzenje hjekara i rekao da sam posao u Dom zdravlja na dezurstvo.Oduzeli su mi sav novac i zlato.Bili su iz Uzica. Rekli su mi:“Idi sto prije za deset minuta dolaze tvoji Visegradani ako te vide zakace te.Presao sam preko mosta i dosao u Dom zdravlja i sakrijo se u kotlovnicu tamo gdje se izbacuje sljaka.Negdje oko 15 casova sutri dan cuo sam medicinsku sestru Ivku gdje govori, dozvao sam je.Zamolio da kaze mom kolegi Sveti da mi donese nesto za jesti.Negdi oko 16 casova dosao je nas radnik vozac ,zet Miladina Andrica,koji ga je i doveo na posao u Dom zdravlja.Taj sofer mi veli „Doktore opkoljen si izlazi da ne bacam bombe.“Izasao sam i cetnici su me doveli do hitne pomoci.U tom momentu je naisao moj kolega dr Loncarevic.
Ja sam ga zamolio da nesto poduzme,a on se nasmijao,okrenuo glavu i otisao.Dok su me cetnici cuvali,dodose kola sa tri ranjena cetnika i nasta vika.Mene su popustili,a htjeli su me odvesti na Drinsku cupriju i ubiti.Neprimjetno sam se udaljio i dosao jednoj kuci 50m nize Doma zdravlja i podvukao se pod verandu.Vidio sam da se jos neko krije na tom mjestu,jer sam nasao neke stvari na tom mjestu i bilo je zastrto sa dvije najlonke.Na ovom mjestu sam ostao sve do 23.30 casova i ponovo se vratio u kotlovmicu.Sutradan oko 18 casova dosao je kuhar Doma zdravlja donio mi litar vode i nesto hljeba i rekao:“Doktore valjo si mi,moras bjezat odavde jer ce te ponovo traziti“.Obecao je da ce ponovo doci oko 21 cas da me izvede.Nisam ga smio cekati i cim je pao mrak ja sam izasao sa tog mjesta presao ulicu kod „Partizana“i dosao kuci Covrka,gdje sam naisao na Kemu Isica (koji je vodio punca)Dogovorili smo se da bjezimo u osojnicu i idemo na slobodnu teritoriju.U Osojnici sam naisao na nekoliko svjezih leseva.Osojnica je tada gorjela.Odatle sam presao na Povjestacu,pa na slobodnu teritoriju.
Gledao sam od kuce Muniba Hajdarevica kad je doktor Dervis Bajraktarevic dosao na Drinsku cupriju i kada su ga dva cetnika zaustavila.Doveli su ga do sofe i natjerali da skoci na glavu u vodu ,a oni su zatim pucali i ubili ga.Dervis je u proslom ratu izgubio roditelje;cetnici su mu ubili oca i ostale clanove njegove familije.Ja sam vise puta dolazio do Gimnazije i krijuci gledao kako cetnici ubijaju na cupriji.Imali su cetiri nacina ubijanja.
Svakog Muslimana kojeg su doveli na Drinsku cupriju pitali su:dali zna plivati.Onaj ko bi rekao da zna plivati,natjerali bi da skoci sa cuprijske sofe i oni bi onda pucali za njim.Onoga,koga nebi pogodili u padu ili ranili,taj bi nastavio da pliva,a sa obje strane Drine su bili cetnici sa kolima i oni bi pratili toga sto pliva.Kada bi prisao blize obali cetnici su pucali i ubijali ga.
Drugi nacin ubijanja:udarali bi covjeka nozem sa desne strane u vrat tako bi presjekli glavnu aortu.Zrtva bi kleknula i pala,onda bi mu pucali u usta ili celo.
Treci nacin ubijanja :Natjerali bi covjeka da se popne na ogradu cuprije,a ograda je siroka 60 cm i tada pucali u njega Covjek bi padao u Drinu.
Cetvrti nacin se najcesce primjenjivao na cupriji.Covjeka zenu ili dijete bi obarali na cupriju zakretali glavu i klali kao jagnjad.Kasnije bi dosao traktor i zarobljenici iz Uzamnice te bi zaklane pokupili i odvezli u tajne grobnice.
Dusko Drakulovic je bio glavni koji je odredivao cije kuce treba minirati od Muslimana i koga treba ubiti.On je osuden zbog kriminala negdi 1980 na vise godina zatvora.U Visegrad je dosao negdje iz Crne Gore i sa facifikovanim dokumentima zaposli se kao masinski inzinjer u skoli ucenika u privredi.Radio je vise godina dok nije bio otkriven,a imao je svjedocansvo bravara.U Skoli ucenika u privredi vecinom su bili Crnogorci,od kojih su postali zlikovci i ubice Muslimana u Visegradu.
Interesantno je istaci da se nijedan Srbin nije stavio u zastitu Muslimana,i zato iznosim da su svi Srbi u Visegradu okrvavili ruke kao ubice puskom i klanjem ili pokazivanjem prstom.
Zadnji smo ostali da radimo kao ljekari ja i doktor Dervis Bajraktarevic.
I nase kolege doktori (Srbi),nista nisu poduzeli da nas zastite,a Dervisa su i ubili.
Moj kolega Dragan Bukvic ljekar je pravi ubica Muslimana.Nastavice se
Code „General“
Oficir sa ruzom
Svjedocenje jedne Bosnjakinje.Prevod sa Njemackog
Do Rata, do Agresije Srbije i Crne gore na Bosnu i Hercegovinu zivjela sam u Sarajevu.Rodjena sam u Zenici 1970 godine, i udala sam se u Sarajevo.Moj muz je radio u Vogisci u Unisu,a ja kao medicinska sestra u bolnici Kosevo.Stanovali smo sa nasim 1991 godine rodenim sinom u Sarajevu,kao podstanari.Moj muz je bio sest godina stariji od mene.Nekoliko mjeseci pred agresiju zivjeti u sarajevu posebno u njegovim predgradima bilo je dosta opasno.Srbi su svakodnevno bili naoruzavani od JNA,tako osiljeni Srbi su svakodnevno provocirali,pucali kad im je volja pa i ubijali koga su htjeli.Posebno izmedu Sarajeva i Vogosce,gdje su zivjeli pretezno Bosnjaci. Na Tebevicu brdu iznad Sarajeva sredinom marta su Srbi ubili radnika zicare,mislim da se zvao Biber.Vec polovinom marta moj muz je prestao da radi u Unisu tako da nije vise ni isao tamo.Rat koji je vec bjesnio izmedu Srbije i Hrvatske u Hrvatskoj,prenio se i na Bosnu i Hercegovinu,tako da je od provokacija vec u aprilu preraslo u agresiju.Jedinice JNA skupa sa domacim cetnicima u aprilu 1992 godine iz svih oruzja i oruda napali su na Sarajevo,kao i na ostale dijelove Bosne i Hercegovine.U Sarajevu su postavljene barikade i tekve provokacije pokusali su nasi goloruki mladici da brane.Vec u maju junu 92 rat je bio toliko maha uzeo da je bilo kao u paklu.Posto nam nije vise bilo sigurno u Sarajevu dogovorili smo se ja i moj muz da ja odem za Kiseljak.Iz Kiseljaka sam trebala nekako dalje kod moje familije u Zenicu.Sarajevo je vec bilo blokirano od cetnika tako da svi izlazi Vogosca,Ilijas;Ilidza su vec bili pod cetnickom kontrolom skupa sa jedinicama JNA. Svud su vec postojali kontrolni punktovi,tako da vise nije bilo izlaza iz Sarajeva.
Jedan prijatelj od moga muza Slobodan Simic nam je rekao da ce zene sa malom djecom biti evakuisane iz Sarajeva,sa nekom djecijom ambasadom,ukoliko se potplati tim organizatorima.
Slozili smo se i za 2000 dm dobili smo mjesto u tom konvoju,koji je trebao preko Ilidze da izade.
Ja sam dobila personalnu kartu na ime Lidija Goldbaher,i tako sam sa mojim sinom sjela u autobus.
Bio je to 30.juni 92 godine.Krenili smo iz Sarajeva i stigli do Ilidze,sve je islo glatko al na izlazu Srpski rezervisti sa uniformama JNA su nas zaustavili.Naredili su nam da izademo nasi dokumenti su bili provjeravani gdje oduzimaju moju personalnu kartu.Jedna Hrvatica se trudila da mi pomogne,ali je od jednog cetnika koga sam ja poznala bila pretucena tako da je pala na zemlju.
Taj sada poznanik koji je stanovao neposredno pored nas u Sarajevu zvao se Miso Bajic-crnogorac.
Kada je ova zena ponovo ustala natjerao je sve u autobus samo mene i mije dijete odvezao je u policiju na Ilidzi.Nastavice se.
“Code General”
Oficir sa ruzom
Svjedocenje jedne Bosnjakinje Prevod sa Njemackog.
Toga posljipodneva su me ispitivali vise sati,i zatvorili me sa djetetom u jednu prostoriju u kojoj sam i zanocila.Sutra dan probudili su me jako rano. Strpali u auto i preko nekih brda i dolina suma i uvala dok konacno stigosmo vidim Vogosca.Nisam sigurna ali mislim da smo prosli preko Pala.Put je bio jako naporan i vrlo dug,al eto mislim sad smo stigli negdje pa ce sve biti bolje.
U Vogosci su nas doveli u restoran “Kon-Tiki”,kod Sonje.
Moj sin je plakao tako jako da su cetnici koji su bili gosti psovali mi balijsku majku.
Ustade jedan i naredi ako to dijete ne usutis istog momenta razbit cu ga od onaj zid.Nista nisam mogla dijete je jos vise plakalo ,tako su me zatvorili u jednu sobu pod krovom iznad restorana.U ormaru je bila muska odjeca,a cipele su stajale pored,tako sam zakljucila da tu stanuje muskarac.Poslije jedno sahat i po ulaze dva cetnika i jedna zena sa njima,naredili su da dijete predam zeni, a da ja krenem sa njima.Koliko sam se prestrasila da sam zanijemila.Nisam znala kako da reagiram.Nisam znala sta hoce od mene,nisam znala sta ce mi sa sinom uciniti.Sama sam sebe hrabrila valjda mi djetetu nece nista uciniti.Valjda ce ta zena samo da pazi na moje dijete.
Dok su meni naredivali da predam dijete pocelo je da place ,a posebno kad sam ga predavala toj zeni u ruke.Dala sam joj tasnu sa haljinicama u namjeri da ce ga ona presvuci, kada bude trebalo.
Cim sam predala dijete ta zena napusti prostoriju, u kojoj smo bili,a mene su odveli u drugu sporednu prostoriju.U toj prostoriji su bili dva muskarca u unifomama i jedna zena snjima.Istu su oslovljavali sa Dzeki ,ispred nje je bila pisaca masina.Ispitivali su me duze vremena,nudili su mi cigarete i alkohol.Nisu me tukli ali su me vrijedzali,da sam htjela pobjeci u Zenicu,da tamo zive samo balije.Ponavljali su da ce nas sve pobiti ako se Srpskom rezimu nebudemo pokoravali.
Sve najgore o Bosanskim politicarima su govorili, al su Slobodana Milosevica hvalili.Psovali su kod svakog odgovora pitali jeli mi muz u teritorijalnoj odbrani imali oruzje imali i koga od familije koga imam u Zenici, stami je neki politicar iz Zenice Salcinovic.Kako i sta sam odgovarala uvijek je bilo lazes balinkuso sad ces vidjeti kad ga dovedemo kako ces propjevati.
Preveli su me u jednu drugu sobu koja je bila dosta urednija i na krevetu je bilo odijelo od JNA pomislih neznam u cinove, al mora da je neka velika zvijer, jer su na ramenicama bile zvjezdice sa zutim gajtanom okolo.Nastavice se.
Code “General”
Oficir sa ruzom
Svjedocenje jedne Bosnjakinje Prevod sa Njemackog.
Plakala sam i molila vratite mi moju bebu.Spustila sam se na krvet,jer sam bila toliko izmorena kao da sam u presi bila.Nisam se ispruzila nego samo skucila na jednom kraju kreveta,samo sam osluskovala sta ce se samnom desiti.Nije proslo ni sahat vremena ponovo su me odveli na saslusanje.
Vijek su me isto pitali i stalno ponavljali da sam spiun.Oni imaju dokaze i pokazase mi jedan papir kao dokaz.Kada sam malo bolje pogledala vidim da pise na Engleskom tako da sam mogla sve procitati.Moje poznavanje Engleskog je bilo solidno i to sam im rekla da ja znam sta tu pise,svi su se zasmijali kao da mi neznamo da ti to znas,Samo smo te stavili na probu.Ponovo su me vratili u sobu,i rekose mi da od mene zavisi hoculi ikada vise vidjeti moje dijete.Njemu je je sada bolje nego sa tobom.Ti si zarobljenica i budi sretna da nisi u bunkeru sa ostalima,to mi je rekao jedan od njih i zakljucao vrata.Napolju je padala kisa, Ispod prozora sam vidjela dvojicu naoruzanih vojnika.Poslije podne su vrata ponovo otvorena i ude jedan oficir JNA
imao je crnu kosu i srednjeg rasta zaobljene vanjstine oko 45 godina starosti,predstavio se kao Vlado.Tjesio me je da sam ja samo prolazno tuj i da saradujem sa oficirima.To sto si do sada davala kao izjave nije dovoljno,moras se potruditi da bolje saradujes.Rekao je da su oni informisani da sam ja uciteljica u jednoj skoli i predajem Engleski,a da neradim u bolnici kako tvrdim.Ja sam se uzprotivila da to nije istina i da sam ja premlada kad sam mogla postati to sto oni tvrde.Skocio je podigao me sa kreveta osamario nekoliko puta i uz vrijedanje kurvo balijska bacio na krevet.
Ti si bila tumac na Engleskom kad su posmatraci Evropske unije dolazili: Poslije sahat vremena ponovo je bio tuj,i donio vise zenskih haljina,hajde probaj.Ponovo sam odbila ali je on drskim glasom ponovio samo ti nas provociraj pa neces nikada vidjeti svoga djeteta.Probala sam sve suknje i haljine,dok je on cijelo vrijeme sjedio na krevetu.izabrao je nekoliko stvari dao mi a ostale pokupio.Zapovjedio je vojniku koji je stajao ispred vrata da donese peglu od neke Milene.
Za pet minuta donese vojnik peglu ostavije i ode.Oficir je otisao i nakon 20 min dode ponovo.
U meduvremenu ja sam opeglala to sto je on odabrao,poveo me je i sjeli smo u jedno terensko vozilo,oficir vozac ja i jedan vojnik sa automatskom puskom.Vozio je prvo makadamom neko vrijeme a posle smo izasli na asfalt,i tako jedan sahat vremena dok stigosmo u jedan brdski hotel u Jahorini.Odmah su me odveli na drugi sprat u sobu koja bijase prazna.U ormaru sam nasla zensku garderobu tasnu i cipele.Bila sam umorna od svega ,al mi naredise da se iztusiram obucem,da ce doci za pola sahta.Nastavice se.
Code“General“
Oficir sa ruzom:
Svjedocenje jedne Bosnjakinje: Prevod sa Njemackog
Nisam znala sta se samnom desava sve sam cinila sto su trazili od mene jer sam uvidjela da samo tako (mozda mogu prezivjeti i doci do moga djeteta).I stvarno za pola sahata su dosli po mene.
Sveli su me u restoran tog hotela na Jahorini.Doveli su me do stola gdje je sjedio oficir JNA,mislim da je bio pukovnik ili potpukovnik,nisam sigurna bio je srednjih godina starosti.
Kod njeg je sjedila jedna zenska i upravo su vecerali.Prestavili su ih kao Stevo i Slobodanka.
Meni su isto ubrzo donijeli veceru,donijeli su mi pljeskavicu u kajmaku i salatu.U sali je svirala muzika Stevo je plesao sa Slobodankom i jos dva tri para.Oko 23 sata nastade tisina u sali,sve se ustroji kao pod komandu u spalir,najednom se otvaraju vrata i ulaze dva oficira sa dvojicom civila,posle njih ulaze jos sest sedam u vojnim uniformama.Medu njima su bila i dva oficira sa stranim uniformama.Jedan od njih otprilike 45 godina starosti,dobro isuncan braun kose nesto oveci id ostalih.Odmmah su sastavili stolove i svi su sjeli skupa.
Dok su vecerali saznala sam od Steve i Slobodanke da je jedan od tih oficira niko drugi nego Kanadski General, Luis MacKenzie koji je u to vrijeme bio komadant UNPROFOR;-a u BiH.Pocela sam malo da povezujem pa to je taj oficir kojeg smo stalo gledali na tv i u stampi.
Oko pola voci prilazi mi isti onaj oficir koji me je iz Vogosce odvezao na Jahorinu i naredio da idem snjime u hotelsku sobu,i zakljucao me.Imala sam groznicavi strah da sam se tresla ko od groznice
iako sam bila smrtno umorna nisam mogla leci da spavam.Sjedila sam sama dok je muzika i pjesme pijanih iz sale dopirali do mojih usiju.Ko to kaze ko to laze Srbija je mala, nije mala tri put ratovala
i tako nekad sam zaspala.Probudila sam se negdi oko sest ujutro,bila sam toliko rastrojena da nisam uopste nista shvatala sta se to sa mnom smjera i desava,sta je sa mojom bebom,gje je i dali ima ikakvu njegu,sve mi je to zadavalo veliki strah.Oko 13 sati donese mi jedan policajac nesto za jesti,cijeli dan sam bila zatocena i u neizvjesnosti hoculi ikada vidjeti miju bebu.Oko osam navece dolazi major Vlado onaj iz Vogosce,u moju sobu i nareduje mi da se spremim i podem snjim.Donio mi je punu kesu zenskog donjeg vesa,koje je bilo polpvno ali cisto.Kada sam se obukla odveo me je sa jos dvojicom vojnika,sa svojim terenskim autom u jedan veci objekat od onog gdje smo bili.Dok smo se vozili cijelim putem ponavljao je ako zelim ikada vidjeti moju bebu moram biti pametna i poslusna,da ce taj objekat biti posjecen od jednog stranog gospodina.Taj mi moze mnogo pomoci ako se budem znala pristojno ponasati.Ponovo su me zatvorili u jednu dosta prostranu sobu,sa saniternim prostorijama i tri spavace sobe na spratu.U toj sumskoj vili stajao je Tv i raio.Sve vise me je moja situacija zabrinjavala, ali jos vise me zabrinjavalo sta je sa mojom bebom.Oko 22,30 h zacuo se je motor terenskog vozila,malo zatim ulazi jedan strani oficir u prostoriju sa dvojicom pratilaca.Poznala sam kanadskog Generala,Luis MacKenzie,koji je ispruzene ruke isao prema meni i oslovio me sa „djevojko“na(engleskom jeziku).U drugoj ruci je imao cvijet od crvene ruzue,koju mi je uplasenoj kako sam i bila predao u ruku ,dok se to sve dogadalo njegovi pratioci su izasli vani i zakljucali sobu.
Nastavice se.
Code „General“
Oficir sa ruzom
Svjedocenje jedne Bosnjakinje prevod sa Njemackog.
„Imao me je kao zatocenicu koja se nije mogla braniti“
General MacKenzi me pitao kako se zovem i odakle sam.
Sutjela sam i pretvarala se da ne razumijem,slijegala sam ramenima i pomicala se nazad.
Gospodice vi govorite jako dobro Engleski a i razumijete takode.Ja sam tu da vam pomognrm-to je u vasem interesu,i vi ste ovdje, meni da pomognete.Ljubav koja je od obostranog interesa je najslada ljubav.Bilo mi je jasno u kakvoj se situaciji nalazim,zatocena i od moje devetomjesecne bebe odvojena.Oboje smo bili zatoceni i bez ikakve mogucnosti da se opiremo.Svaki pokusaj suprostavljanja znacio bi ludost.Sigurno bih se opirala da nisam mislila na moju bebu,koja je ovisila o meni.Tako sam odabrala ponizenje,tjelesni i umni,bol koji je u ovoj zatvorenickoj situaciji bio neizbjezan.Dok je u pozadini svirala sa radija srbijanska sund muzika,dotle se je General zadovoljavao sa mojim tijelom,samo sam stisnitih zuba i sa hladnocom sve to podnosila,misleci samo na moju bebu.
To se ponavljlo sa kracim prekidima vise od dvadeset dana,za to vrijeme je MacKenzi dolazio seda,osam puta.Molila sam ga da intervenise kod cetnika da mi vrate moju bebu i da nas oslobode.Svaki put mi je govorio sutra sutra imaj strpljenja,poslije dvadeset dana ponovo su me dva vojnika vratili za Vogoscu i predali majoru Vladi.U pansionu Sonja bila sam jos deset dana,za to vrijeme sam svakodnevno bila silovana od majora Vlade i dvojice cetnika.Mislim da je bio 21 juli kad su mi cetnici donijeli i predali moga sina.Bio je jako omrsavio i oslabio.Sledeceg dana 22.jula su nas predali vojnicima UNPROFOR-a kojima je bio komandant bas taj General MacKenzi.
General MacKazi me nije sa tucom i prisilom natjerao na seksualne radnje,nije me tukao ja sam sama legla,ali on je iskoristavao moju nemoc da se nesmijem opirati.Dok je on izigravao gentlimena sa ruzom dotle su vrata bila zakljucana i svud okolo su stajale cetnicke straze.
Ovu izjavu dajem bez ikakve prisile,samo kako bih mogla odahnuti i sebe olaksati,al bih imala zelju sresti Generala MacKenzi-da mu u pred javnosti postavim nekoliko pitanja da mu pogledam u oci tom cetnickom prijatelju,prijatelju ratnih zlocinaca.
KRAJ.
Ovdje mozete izvuci zakljucak da je kako tada tako i danas sve bilo osmisljeno i to pod patronatom medunarodne zajednice.Sve sto se tada desavalo i sto se sada desava za sve su krivi kako Srbi tako i njhovi saveznici,jer nece da imaju u Evropi ni tu saku Muslimana.
Koliko god se mi upirali da popustamo uvijek ce oni naci nacina da nam zivot zagorcaju, da nas omalovaze i da nam stave kamen spoticanja.Cijela Evropa sa svojim truhlim lordovima kako god se zvali Venc, Oven ,Holbruk,sjasi uzjasi (Jakusi Agasi) okata sadaka(Ogate Sadake)Butros Gally,svi su oni po direktivi medunarodnih cimbenika stvarali Palestinu u sred Evrope.Nikada nece dozvoliti da sadasnji Bosnjaci rahat budu.Bili zivi pa vidjeli.nisam ja pesimista nego sam na vrijeme vidio istinu i trudim se da ukazem i drugima,a oni koji su u mogucnosti da nesta ucine neka razmisle hoceli dozvoliti da trecerazredni politicari poput Tihica krcme Bosnu koda je njegova babovina.E nece ja se nadam,imamo mi toliko hrabrosti da i njemu stanemo na put..Cetnicki ravnogorski pokret (CRP) u Republici Srpskoj i sam se predstavlja kao vojno krilo SDS-a i Srpske radikalne stranke: u svoju noviju historiju upisuje april 1998. kada se u Brckom okupio impozantan broj predstavnika SDS-a, SRS-a RS, SNS-a, Kola srpskih sestara majke Jevrosime, Glavnog odbora udruzenja cetnika veterana RS, te CRP iz Jugoslavije. Pamti se po jednom od nadahnutijih istupa, za ovakve prilike uvijek raspolozenog Vojislava Seselja. Mjesec dana kasnije zbila se osnivacka skupstina CRP-a, a u bijeljinskom sudu ova organizacija se registrirala aprila 1999. kao Ravnogorski narodni cetnicki pokret Srpske. Pet mjeseci kasnije dobija novo ime: “Srpski narodni otadzbinski pokret”. CRP-a ima u 14 regija, tvrde izvori Dana, i vrlo su dobro organizirani: imaju svoje mjesne uprave, sto je cetnicko ime za opcine, te terence okupljene u “trojkama”, koje se od pocetka 2000. prestrojavaju. Navodno su odlucili da se sire preko gradjanskih udruzenja i tako jacaju pokret pa su se vec ustolicili unutar Udruzenja nestalih i poginulih pripadnika VRS-a, Udruzenje raseljenih i prognanih Srba, Udruzenja invalida i ratnih veterana RS, Udruzenja majki poginulih boraca RS (Kolo sestara majke Jevrosime), Odbora za zastitu nacionalnih interesa Srba Preustroj, naravno, nije izazvan zeljom za reformom, vec je svojevrsni vid skrivanja i politicke diskrecije: medjunarodna se zajednica, tvrde izvori Dana, u medjuvremenu raspitala zasto bas “trojke”, pa kada su u OSCE-u shvatili koliki strah medju nesrbima izaziva i samo pominjanje “trojkasa” – CRP je prepoznat kao teroristicka i profasisticka snaga. Zvanicni predstavnici CRP-a u pocetku su bili: Slavko Aleksic, Nenad Andric, Jovo Savic i Lazar Janjic. Ovo rukovodstvo je djelovalo do 2001, kada je izabrano novo. Ipak, u kljucne licnosti, od nastanka do danas, ubrajaju se: Radovan Karadzic, Ratko Mladic, Nikola Poplasen, Dragan Cavic, Mirko Banjac, Mirko Blagojevic, Velibor Ostojic, Vojo Maksimovic i Bozidar Vucurevic?! Sastanci na kojima su glavni akteri Ostojic, Maksimovic, Vucurevic, a kada situacija dopusta, i Karadzic i Mladic, redovni su i zbog naroda se odrzavaju svaka tri mjeseca. Jezgro CRP-a je komandni punkt svim demonstracijama, poput onih koje su 7. maja 2001. organizirane u Banjoj Luci da bi se sprijecilo postavljanje kamena temeljca dzamiji Ferhadiji. I kamenovali autobusi. Finansijsku podrsku braci obezbjedjuje dijaspora (Kanada, SAD, zemlje zapadne Evrope) preko brojnih udruzenja. Sakupljanje para u centrali u Chicagu organizira sljedbenik Momcila Djujica, izvjesni vojvoda Miroslav Djujic, a u New Yorku neki Vaso Abdovic. Navodno, clanarina je mjesecna obaveza od 50 americkih dolara, dok je u Evropi 25 eura. Sredstva se prikupljaju i na domacem terenu, ali ne clanarinom, vec poznatim biznisima istaknutih clanova u vlasti – sto ce reci nelegalnom trgovinom, reketima firmi. Tako su zapravo i organizirani silni protesti u Brckom, Visegradu, Trebinju, Banjoj Luci na kojima je sve bilo do zadnjeg detalja pripremljeno i isplanirano. Naravno, iz istih se izvora finansira i prepadanje povratnika u RS, kojekakvi bombaski ispadi i puskaranja, zarad kojih je iz jednog od tajnih skrovista Vojske RS, u Zlatnim vodama, nestala znacajna kolicina pjesadijskog naoruzanja. Operacijom je, tvrde dobro obavijesteni izvori, komandovao izvjesni Boro Caric, a oruzje je zavrsilo u Kozluku i Tabanicima u opcini Zvornik?! Nas izvor biljezi i najaktivnije CRP-ovce: Milan Majdancevic, Dragan Kovacevic i Snjezana Zivkovic (Brcko), Slavko Crnic, Goran Obradovic (Banja Luka), Tomislav Bobar (Vlasenica), Sveto Lucic (Pale), Mladen Nedic (Ozren), Milorad Sarovic (Kalinovik), Milan Lalovic, Slavko Aleksic i Nenad Andric (Srpsko Sarajevo), DEJAN SAVIC, RAJKO KUSIC i RAJKO SROJANOVIC (ROGATICA), Jovan Jankovic (Samac), Rade Rakanovic (Novi Grad), Blasko Cetkovic i Tihomir Jasikovic (Zvornik), Bozidar Pljevaljcic (Foca), Danilo Visnjevac, Dragoslav Obrad i Milan Lukic (Visegrad), Jovo Savic i Lazar Janjic (Banovici), Ljubisa Borovcanin, Momcilo Mandic (bio pomocnik Alije Delimustafica u MUP-u BiH), Dragomir Vasic, Radomir Kojic (bliski Karadzicev saradnik), Veljko Rogulic?! A pokret raste. Dani, broj 268, 2 August 2002
Srebrenicke zrtve bacene u jamu duboku 30 metara
Ekshumacija ce biti jedna od najtezih i najopasnijih zbog mina, nepristupacnog terena i velikog broja zmija otrovnica…
11.04.2009. 11:15
Clanovi Instituta za nestale osobe BiH otkrili su jucer prvu masovnu grobnicu srebrenickih zrtava koje su nakon strijeljanja bacene u prirodnu jamu. Grobnica je otkrivena na podrucju Sekovica, na lokalitetu poznatom kao pecina Pola.Pomoc alpinista
Ekshumacija ovih zrtava bit ce jedna od najtezih i najopasnijih. Clan Instituta Amor Masovic u izjavi za « Dnevni avaz » podsjeca da su se sve dosadasnje masovne grobnice nalazile na povrsini ili su zrtve bile razbacane po sumama.
Clanovima tima, zbog izuzetno nepristupacnog i opasnog terena, pri spustanju u jamu duboku 30 metara pomogli su alpinisti i pripadnici Odjeljenja za kontradiverzionu zastitu Drzavne agencije za istrage i zastitu (SIPA).
– Nadzeni su samo djelimicni skeletni ostaci. Kroz jamu protjece rjecica koja odlazi dalje prema obliznjoj planini, tako da nismo sigurni da li su posmrtni ostaci jos na dnu jame ili ih je voda odnijela. Takodzer, u jami se nalaze brojna neeksplodirana minska sredstva tako da cemo morati sacekati da se ovo podrucje deminira kako bismo obavili ekshumaciju – kaze Masovic.
Zlocinci su pristup skeletima pokusali onemoguciti ubacivanjem mina, bombi, tromblona, granata pa cak i nekoliko zolja. Uz to, istraziteljima prijeti i opasnost od zmija otrovnica.
– Zbog toga smo obilazak planirali u ovom ranom periodu, jer smo smatrali da jos nije opasno da se spustamo u jamu. Nazalost, nismo bili u pravu, jer su se zmije vec pojavile tako da ce rad u ovoj jami biti jako otezan – govori Masovic.
Primarna grobnica
Ovo je druga masovna grobnica koja je otkrivena na podrucju Sekovica.
– Ovo je primarna grobnica u koju su zrtve dovezene kamionom. Nasi izvori govore da je bio najmanje jedan kamion i pretpostavljamo da bi moglo biti između 20 i 25 zrtava. Ali sta se krije na dnu jame, otkrit cemo tek kada ovo podrucje bude deminirano i otkopan dio zemlje koji se obrusio – rekao je Masovic.
Ubili poskoka
– Jucer smo prilikom silaska u jamu ubili jednog poskoka. Zbog toga se u ekipi nalazi i Hitna pomoc iz Sarajeva s potrebnim serumom u slucaju da eventualno nekoga ugrize zmija – pojasnjava Masovic
Evo javljaju mi iz Haaga,
Onaj krmak Milan Lukic dobio dozivotnu,
a pasji brat mu Sredoje samo 30 godina zatvora za genocide pocinjene u Visegradu.Jako me razocarala odluka Haskog Tribunala za Lukica Milana prema izvrtanjima zakona u Evropskoj uniji dozivotna je ukupno 15 godina sa dobrim vladanjem to je nepunih 11 godina.Sve zavisi u koju ce ga drzavu prebaciti na izdrzavanje kazne.Treba se zaliti da dobije sest puta dozivotnu.
U svim dosadasnjim ratovima pocevsi od balkanskih pa sve do sada ta familija se proteze kao krvoloci neka im se sjeme sturi.
Srebrenica:
Sa popisa 1991 godine na podrucju opcine Srebrenica zivjelo je ukupno 37211
stanovnika.Od cega 27164 Bosnjaka,i 9303 Srba,kao i 744 ostalih,e pa mozeli se reci da je to vecinska Srpska populacija,moze kod genocidnog
naroda.
Pokusacu vam docarati samo donekle situaciju koja je vladala u toku opsade
Srebrenice.Boraveci u gradu od pocetka februara do pocetka juna1993godine.
Kada sam sa grupom od 27 osoba presao pjesice u Zivinice gdje i sada zivim.U Srebrenicu sam dospio kao pripadnik Armije BiH nakon sto je Cerska i Konjevic polje palo u ruke cetnika.
Tada smo organizovali prebacivanje ranjenika,zena,djece i staraca u Srebrenicu a nesto manje u okolna sela.Potocare,Jaglic,Suceska,Buce.i dr.
Nakon svega izvezena je hrana a onda se povukla i Armija jer smo bili lose naoruzani.Odmah po dolasku osjetili smo tezinu stanja u kojem smo se nalazili.Kao primjer moga svjedocenja uzecu samo jedan dan i to,
12.april 93 god.Negdje oko 13 sati iznenada pocelo je granatiranje centra
grada,bolje receno Srednjoskolskog centra u Srebrenici.Pocele su da padaju granate prvo po dvoristu pa poslije i u cijeloj okolini.zadesio sam se bas u skolskom dvoristu sa mnogo svijeta,kao u kosnici.
Cim su prve granate odjeknule pocela je cika plac dozivanje u pomoc,
ali kome pomoci kad svi trebaju pomoc,opste ludilo granate jednako padaju.
Povukao sam se u skolu koja je takodje pogodzena,ista slika i unutra
vise osoba moli za pomoc kako i kome da pomognes veliko iskusenje.Nastavice se.
Nastavak sa predhodnog posta.
Dakle bilo je sve u haosu cak je bilo i poginulih osoba u skoli
Od granata je i krov srusen kao i plafon od prostorije u koju sam usao.
Primijetio sam sina mog rodjaka Salima Pasica,Jasmina 9 godina koji je bio ranjen u predjelu grudnog kosa u desnu kljucnu kost i u lijevo koljeno.Zatim Jasminova tetka Jasmina mladja zena,rodom iz Mrsica,kao i njegova nena,Hanifa Pasic.Hanifa je jos istog dana podlegla ranama,
u bolnici u Srebrenici.Jasmina sam sa jos jednim covjekom,koji mi je pomogao u deci odnijeti do bolnice.Tek tamo je bio pravi pakao,na sve strane na podu,na pomocnim lezajevima,na nosilima,u dekama lezali su ranjenici.Od vreiske i jauka prosto se ledila krv u zilama.Neki su
dozivali ljekare,ne mogavsi vise izdrzati strasne bolove. Ranjeni su molili da im odsijeku ranjene ruke ili noge.Vec se vidjelo dosta koji su podlegli tom ranjavanju,a u bolnicu su jednako dovozeni i ranjeni i mrtvi.Ljekari za koje su procijenili da nejmaju sanse za prezivjeti
jednostavno su ih ostavljali tu gdje jesu da umru,jer se nisu ni upustali da bilo sta poduzmu.Nakon sahat vremena saznao sam da je od granatiranja poginuo i moj zet (suprug od sestre)Safet Gobeljic,iza kog je ostala trogodisnja scerka Jasmina.Tog dana je poginulo 65 ljudi mahom civila.U vrijeme mog boravka u Srebrenici je bila teska situacija.Jos se sjecam da su zene i djeca isli na linije za vojskom nebili mozda kod pomjeranja linija prema neprijatelju ugrabili neso brasna saku soli ili malo kruha.Moj otac je u to vrijeme za sedam kila kukuruzna brasna dao 100 Dm.Sanitetskog materijala nije bilo
uposte,tako da su es najkomplikovanije operacije radile na zivo,(bez anastezije)Ova izjava je u potpunosti prenesena od jednog prezivjelog nevoljnika iz okruzene i zasticena zone Srebrenice.Sta tek imaju ispricati oni koji su cijelo vrijeme proveli u tom dzehenemu,pa i sam pad te tako dobro zasticene zone u sto se narod bio pouzdao.Ne ponovilo se.PISMO ČOVJEKA BEZ SNA
Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno… I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom “Pahuljice”, koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici “Pahuljica”: Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta “Pahuljica”, Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.
Eto ja kazah i svoju dusu spasih,zavrsava pismo jedan od (postenih Srba)
Zamislimo kad bi bilo i u Rogatici ovakvih Srba koji bi htjeli da svoju dusu olaksaju,mnogi od nas bi saznao bar za kosti svojih najmilijih.
preuzeto sa Bijeljinskog posta
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.