[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34300

LJUDI /KAMAL HASANOVIC/

Psovale su ga pjandure, svaleri, tezaci i oni sto su nocu dezurali. Psovali su i njega i njegov kamion, kad ranom zorom, napunjen jestivim uljem, zatutnji uz Bukovik, ostavljajuci iza sebe dimnu zavjesu. Niko nije znao ni da ga ima a ni gdje ga je sacuvao od silnih granata, samo se odjednom pojavio i on i njegov kamion. Od tog trenutka je postao trazenija i poznatija licnost od stapskih starjesina i opstinskih cinovnika. Vukli su ga za rukave, molili, da im doveze drva, da sjedu sa njim do planine, da preveze sijeno, da natovari humanitarnu do sela koja su udaljena od centra. Odozdo uz planinu bi se covjek i usudio da sjedne ali odozgo, pa jos kad natovari desetak metara drva i kad se skripa kocnica cuje u selima u podnozju, nikako. Samo su se hrabri usudjivali krenuti sa njim. Nije on od tad za odmor znao,kad nije vozio, onda je popravljao nesto, a poznanici su ga zadirkivali”,odvezi to na stijene covjece, pa otisni u rijeku”. Oko kamiona, koji je na sebi imao vise tudjih, nego svojih dijelova i u cijem je rezervaru bilo vise jestivog ulja nego nafte, je uvijek bilo posla. Nije imao vise ni sekunde vremena,”sacekaj tamo sad cu ja” odgovara kad neko sa sa vrata progovori, ”mjstore, ako Bog da platicu ja tebi ovo kad se rat zavrsi, samo ako prezivim”, a on je znao da nece i da nema i znao je da to za sevap radi,ali je radio.
Nisam nikad smio sjesti sa njim niz planinu a poslednjih dana me zapade da budem snjim u rovu, pomocnik na nekoj puscurini iz onog prvog rata,koju je on zvao puskomitraljzom. Bio je i tad hrabar, nije se ni osvrtao na eksplozije granata koje su iza nasih ledja obarale homorice. Nas razgovor o tome kako ce njegova porodica do slobode nisu remetile ni vijesti o pogibijama i ranjavanjima nasih komsija.
Rastali smo se na Bukoviku u vrijeme kad je rastajanje bilo ravno smrti, kad su se porodice rastavljale.
U logoru nisam imao srecu da budem snjim a posle logora on ode na juzni a ja na sjeverni pol.
Covjek vrijedi onoliko koliko okolina od njeg ima koristi. Kemo je jedan od njih.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34272

STARE KUCE

Legenda kaze, da su nekad u neka stara vremena, ovdje zivjeli nekakvi luterani i da ih je jedne zime zatrpao snijeg. Nene su pricale da je bilo namjeta i visih od pet metara. Nestali su te zime sa svim sto su stvariali,ko zna koliko generacija i za koliko vremena. Da u ovoj legendi ima i istine, govore zidine i ostaci magaza iskopanih u krecnjackom kamenjaru koji ce vjecno svjedociti da je na ovom terenu bilo povece naselje.Tu na tom platou, cija je nadmorska visina veca od hiljadu metara, vjerovatno su mogli uzgajati samo jecam i krompir pa se da zakljuciti da im je stocarstvo bilo glavno zanimanje. Ne znam koliko je vremena prhujalo od njihovog nestanka i koliko je ovaj plato bio prazan i pust, ali znam da je pred ovaj poslednji rat ovdje bilo ponovo izgradjeno omanje selo. Istina, objekti namijenjeni samo za ljetni period, ali sa svim sto domacinstvu treba.
Sjedim tu na jednoj od tih zidina i gledam kako se istorija ponavlja, gledam kako ponovo ”stare kuce” nestaju, samo ovoga puta u plamenu i krvi, ovoga puta njihovi zitelji se tu poslednji put oprastaju sa svojim najdrazim i sa ”starim kucama”,ovoga puta stanari idu u neizvijesnost a ”stare kuce” da cekaju neke nove zitelje koji ce mozda opet kad vrijeme neko bolje dodje sakupljati tu stada i praviti nove kuce.
Na susjednom kamenu sjedi moja komsinica iz djetinjsvta, starija malo od mene a i bolesnija, mora nekud ici ali ne zna kud, nikad ona nije napustala ovaj teren a eto sad mora. Gleda me onako blijedo, htjela bi me utjesiti jer zna da su mi sanse da prezivim ravne nuli, pokusava nesto da izusti ali ne ide,zapelo joj u grlu, bas kao djetetu kad zagrize poveci komad nezrele kruske. Najednom poce ” Cuvaj mi, nadji mu se pri ruci, ako mu sta zatreba, ti si opet stariji i iskusniji, umrijecu ako se mom Meci sta desi, nisam ga ni zagrlila a ode, ne moze ni da gleda u mene, ode prema sumi trziti spasa, a ja idem prema autobusima da se molim za svog Mecu.Ne znam ni ja hocu li ziva i do autobusa stici a tamo sta nas ceka, Bog sami zna.”.
Ja je slusam i gledam kako se oko nas mozda poslednji put rastaju, brat i sestra, otac i kci, majka i sin, muz i zena, kako se stare kuce zaljevaju suzama i negdje na Lucicama na putu prema sumi, nestaju oni koji su osudjeni na smrt. Ko taj prizor nije gledao on ne zna sta je to bol, sta je to tuga. Duse ne pucaju ko kosti kad se lome, one kad se lome to nekako bolinije izgleda, to vise ubija, i vise boli, tu onako sjedecke ili stojecke umires i ozivljavas bez da te neko zaljeva vodom i vraca u zivot.
Ovi novi sto hoce da budu njihove, ih ne vole i oni ih nece,oni tu nece da zive, ali oni vole da su one prezne, da su puste, i bez ljudi i bez zivotinja, oni to hoce. Umrijecu a necu shvati zasto to hoce, kako se to uziva, i sto se uziva u paljenju i ubijanju, u nesreci nesretnika.

Prepisano iz dnevnika 7.jula 2007

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34287

STARE KUCE

Legenda kaze, da su nekad u neka stara vremena, ovdje zivjeli nekakvi luterani i da ih je jedne zime zatrpao snijeg. Nene su pricale da je bilo namjeta i visih od pet metara. Nestali su te zime sa svim sto su stvariali,ko zna koliko generacija i za koliko vremena. Da u ovoj legendi ima i istine, govore zidine i ostaci magaza iskopanih u krecnjackom kamenjaru koji ce vjecno svjedociti da je na ovom terenu bilo povece naselje.Tu na tom platou, cija je nadmorska visina veca od hiljadu metara, vjerovatno su mogli uzgajati samo jecam i krompir pa se da zakljuciti da im je stocarstvo bilo glavno zanimanje. Ne znam koliko je vremena prhujalo od njihovog nestanka i koliko je ovaj plato bio prazan i pust, ali znam da je pred ovaj poslednji rat ovdje bilo ponovo izgradjeno omanje selo. Istina, objekti namijenjeni samo za ljetni period, ali sa svim sto domacinstvu treba.
Sjedim tu na jednoj od tih zidina i gledam kako se istorija ponavlja, gledam kako ponovo ”stare kuce” nestaju, samo ovoga puta u plamenu i krvi, ovoga puta njihovi zitelji se tu poslednji put oprastaju sa svojim najdrazim i sa ”starim kucama”,ovoga puta stanari idu u neizvijesnost a ”stare kuce” da cekaju neke nove zitelje koji ce mozda opet kad vrijeme neko bolje dodje sakupljati tu stada i praviti nove kuce.
Na susjednom kamenu sjedi moja komsinica iz djetinjsvta, starija malo od mene a i bolesnija, mora nekud ici ali ne zna kud, nikad ona nije napustala ovaj teren a eto sad mora. Gleda me onako blijedo, htjela bi me utjesiti jer zna da su mi sanse da prezivim ravne nuli, pokusava nesto da izusti ali ne ide,zapelo joj u grlu, bas kao djetetu kad zagrize poveci komad nezrele kruske. Najednom poce ” Cuvaj mi, nadji mu se pri ruci, ako mu sta zatreba, ti si opet stariji i iskusniji, umrijecu ako se mom Meci sta desi, nisam ga ni zagrlila a ode, ne moze ni da gleda u mene, ode prema sumi trziti spasa, a ja idem prema autobusima da se molim za svog Mecu.Ne znam ni ja hocu li ziva i do autobusa stici a tamo sta nas ceka, Bog sami zna.”.
Ja je slusam i gledam kako se oko nas mozda poslednji put rastaju, brat i sestra, otac i kci, majka i sin, muz i zena, kako se stare kuce zaljevaju suzama i negdje na Lucicama na putu prema sumi, nestaju oni koji su osudjeni na smrt. Ko taj prizor nije gledao on ne zna sta je to bol, sta je to tuga. Duse ne pucaju ko kosti kad se lome, one kad se lome to nekako bolinije izgleda, to vise ubija, i vise boli, tu onako sjedecke ili stojecke umires i ozivljavas bez da te neko zaljeva vodom i vraca u zivot.
Ovi novi sto hoce da budu njihove, ih ne vole i oni ih nece,oni tu nece da zive, ali oni vole da su one prezne, da su puste, i bez ljudi i bez zivotinja, oni to hoce. Umrijecu a necu shvati zasto to hoce, kako se to uziva, i sto se uziva u paljenju i ubijanju, u nesreci nesretnika.

Prepisano iz dnevnika 7.jula 2007

[svedjanin]

in reply to: Samo misli….. #34158

Tvrdjava nekad i sad

Danas sam po treci put procitao ”Tvrdjavu” i nije mi bilo dosadno. Istina, koncentrisao sam se samo na tri stvari; razliku izmedju mene i Ahmeta, ondasnje i danasnje tvrdjave i ondasnjih i danasnjih”Osmana”.

Sto se prvog tice, nije bilo tesko; ja i zena stari i bolesni, Ahmet i zena mladi i lijepi, on ima Mahmuta i Ibrahimagu ja nemam, on bio u ratu u tudjoj ,ja u svojoj zemlji, on zivi od zenine zarade a ja od milostinje, on iz tudje zemlje, poslije rata dosao u svoju a ja, poslije rata iz svoje otisao u tudju, njemu svaki dan neko dolazi, meni niko. Sve ostalo se poklapa. U svemu drugom smo isti. I ja sam mrzio rat i volio mir ali je i meni mir donio nemir. Samo kad smo pijani kicma nam se ispravi. Za razliku od ostalih, mahmurluk nam moze da traje i godinama. Kad je novcanik prazan ne znamo pruziti ruku a kad je pun uvijek se nadje neko ko ce ga isprazniti, doduse rijetko je kad pun. Mislimo da nesto znamo ali u mrezu nas moze uvaliti i malo dijete.

Tvrdjava. Ondasnja uredjena vise po nepisanim nego po pisanim zakonima ali jaka i tvrda i neumoljiva. Sadasnja, formalno po pisanim ali i nepisani, valjda po inerciji, jos uvijek jaki, ponekad jaci od pisanih. Za Sehagu i njemu slicne svi znaju, u njih su pare i moc i vlast, njihove moralne norme su jace od zakona , oni sve mogu, bas sve. Sadasnje Sehage su nevidljive, nji h niko ili rijetko ko vidja i zna, oni su sebe zastitili i od Osmana, trude se da rade po zakonu i kroje ga prema sebi ali ga opet krse,a imaju i potanak moral. Sve ostalo je isto. Do Sehage mozes doci i onda i sada samo preko Mula Ibrahima i nikako drugacije.Kadia i tuzilac su braca. Ramiza ondasnjeg su htjeli javno objesiti a sadasnjeg bi pojeo mrak i niko ne bi ni znao. Avdaga ondasnji je ubijen, sadasnjg bi samo otrovali.

Izmedju ondasnjeg i danasnjeg Osmana nisam mogao naci razliku. Ubija svakog ko mu stane na put, bez milosti. Sve za neke ciljeve. sve po gazdinom naredjenju, da bi na kraju dokunisao i gazdi kad mu se za to pruzi prilika. Voli vlast, voli da gazi po drugima, voli sve ono na sta se normalan covjek gadi.

Sta li bi Mesa sad napisao da se vrati? Ahmeta mnogo vise nego u njegovo vrijeme. Onih za koje je i Mahmutov ducan tvrdjava jos vise. Avdaga nikad vise ali od njih nikakve fajde. Rade za Sehagu vise nego za drzavu. Moraju, u Sehage vise para nego u drzave. Onima sto ih narod bira i sto misle da imaju vlast, Osman upravlja na daljinski. On je i sad najaci. On radi sta hoce I kako hoce. Novi Avdaga ne smije ni da ga gleda a kamoli da ga sta pita. Ovi izabrani mu se klanjaju a i Sehaga ga rado zaobilazi. Stambolskog valiju su mrzili ali su ga se plasili a ovog briselskog niti se plase niti ga postuju. Plasim se da ovog puta Osman moze dokunisati i Sehagi i drzavi ali i sebi. Vijesti koje ovih dana objavljuje svjetska a i domaca stampa nisu nimalo dobre, raznorazne prognoze i predvidjanja uzimaju zamah. Stampa domaca polako se pocinje pretvarati u propagandne biltene a neformalna cenzura postaje jaca. Da jos nije foruma u kojima se jos uvijek objavljuju razlicita misljenja ljudi bi vec bili uskraceni za prave informscije. Devedesetprve i druge sam bio optimista, nisam htio da priznam da ima toliko ludih ljudi da ce poceti rat, nisam htio da vjerujem da ce domaci i strani mocnici dozvoliti da se desi to sto se desilo. Bio sam dobro informisan, znao sam sta se sprema i kuda to vodi ali jednostavno nisam htio sebi da priznam, vjerovao sam ljudima. Sad ne znam mnogo, nemam drugih informacija osim ovih iz stampe ali se plasim, plasim se da opet brice ne ostave svoje britve, kosci kose, gradjevinarci mistrije, konobari novcanike i da opet “patriote” ne pocnu prodavati puske i mine i bombe, da opet dok jedni ratuju drugi protivnicima prodaju i od njih kupuju sve , da se opet u pepeo ne pretvori i ono malo sto je iz njeg poniklo. Sve je moguce. Danas ima mnogo vise onih koji zive u informativnom mraku nego onda, danas je mnogo vise onih kojima je sve jedno bio mir ili rat. Danas je mnogo lakese pokrenuti ga nego onda, danas je stepen mrznje dovoljan, onda je nije bilo ili je mi obicni ljudi nismo vidjeli, zato me strah, ne zbog mene, nego zbog mladih i zbog jos dvije tri generacije koje ce placati ceh ratnih avantura ovdasnjih ideologija i nerasciscenih istorijskih racuna. Je li stvarno Bog ili neko drugi prokleo ovaj Balkan? Je li on poligon, streliste neke nevidljive sile? Je li mozda laboratorija u kojoj se provjerava izdrzljivost ljudi, psihicka i fizicka? Je li mozda nesto sto mi smrtnici ne znamo i necemo ni znati? Ovoga puta sam pesimista bice dobro ako pogrijesim kao I prosli put..

[svedjanin]

in reply to: Samo misli….. #34178

Tvrdjava nekad i sad

Danas sam po treci put procitao ”Tvrdjavu” i nije mi bilo dosadno. Istina, koncentrisao sam se samo na tri stvari; razliku izmedju mene i Ahmeta, ondasnje i danasnje tvrdjave i ondasnjih i danasnjih”Osmana”.

Sto se prvog tice, nije bilo tesko; ja i zena stari i bolesni, Ahmet i zena mladi i lijepi, on ima Mahmuta i Ibrahimagu ja nemam, on bio u ratu u tudjoj ,ja u svojoj zemlji, on zivi od zenine zarade a ja od milostinje, on iz tudje zemlje, poslije rata dosao u svoju a ja, poslije rata iz svoje otisao u tudju, njemu svaki dan neko dolazi, meni niko. Sve ostalo se poklapa. U svemu drugom smo isti. I ja sam mrzio rat i volio mir ali je i meni mir donio nemir. Samo kad smo pijani kicma nam se ispravi. Za razliku od ostalih, mahmurluk nam moze da traje i godinama. Kad je novcanik prazan ne znamo pruziti ruku a kad je pun uvijek se nadje neko ko ce ga isprazniti, doduse rijetko je kad pun. Mislimo da nesto znamo ali u mrezu nas moze uvaliti i malo dijete.

Tvrdjava. Ondasnja uredjena vise po nepisanim nego po pisanim zakonima ali jaka i tvrda i neumoljiva. Sadasnja, formalno po pisanim ali i nepisani, valjda po inerciji, jos uvijek jaki, ponekad jaci od pisanih. Za Sehagu i njemu slicne svi znaju, u njih su pare i moc i vlast, njihove moralne norme su jace od zakona , oni sve mogu, bas sve. Sadasnje Sehage su nevidljive, nji h niko ili rijetko ko vidja i zna, oni su sebe zastitili i od Osmana, trude se da rade po zakonu i kroje ga prema sebi ali ga opet krse,a imaju i potanak moral. Sve ostalo je isto. Do Sehage mozes doci i onda i sada samo preko Mula Ibrahima i nikako drugacije.Kadia i tuzilac su braca. Ramiza ondasnjeg su htjeli javno objesiti a sadasnjeg bi pojeo mrak i niko ne bi ni znao. Avdaga ondasnji je ubijen, sadasnjg bi samo otrovali.

Izmedju ondasnjeg i danasnjeg Osmana nisam mogao naci razliku. Ubija svakog ko mu stane na put, bez milosti. Sve za neke ciljeve. sve po gazdinom naredjenju, da bi na kraju dokunisao i gazdi kad mu se za to pruzi prilika. Voli vlast, voli da gazi po drugima, voli sve ono na sta se normalan covjek gadi.

Sta li bi Mesa sad napisao da se vrati? Ahmeta mnogo vise nego u njegovo vrijeme. Onih za koje je i Mahmutov ducan tvrdjava jos vise. Avdaga nikad vise ali od njih nikakve fajde. Rade za Sehagu vise nego za drzavu. Moraju, u Sehage vise para nego u drzave. Onima sto ih narod bira i sto misle da imaju vlast, Osman upravlja na daljinski. On je i sad najaci. On radi sta hoce I kako hoce. Novi Avdaga ne smije ni da ga gleda a kamoli da ga sta pita. Ovi izabrani mu se klanjaju a i Sehaga ga rado zaobilazi. Stambolskog valiju su mrzili ali su ga se plasili a ovog briselskog niti se plase niti ga postuju. Plasim se da ovog puta Osman moze dokunisati i Sehagi i drzavi ali i sebi. Vijesti koje ovih dana objavljuje svjetska a i domaca stampa nisu nimalo dobre, raznorazne prognoze i predvidjanja uzimaju zamah. Stampa domaca polako se pocinje pretvarati u propagandne biltene a neformalna cenzura postaje jaca. Da jos nije foruma u kojima se jos uvijek objavljuju razlicita misljenja ljudi bi vec bili uskraceni za prave informscije. Devedesetprve i druge sam bio optimista, nisam htio da priznam da ima toliko ludih ljudi da ce poceti rat, nisam htio da vjerujem da ce domaci i strani mocnici dozvoliti da se desi to sto se desilo. Bio sam dobro informisan, znao sam sta se sprema i kuda to vodi ali jednostavno nisam htio sebi da priznam, vjerovao sam ljudima. Sad ne znam mnogo, nemam drugih informacija osim ovih iz stampe ali se plasim, plasim se da opet brice ne ostave svoje britve, kosci kose, gradjevinarci mistrije, konobari novcanike i da opet “patriote” ne pocnu prodavati puske i mine i bombe, da opet dok jedni ratuju drugi protivnicima prodaju i od njih kupuju sve , da se opet u pepeo ne pretvori i ono malo sto je iz njeg poniklo. Sve je moguce. Danas ima mnogo vise onih koji zive u informativnom mraku nego onda, danas je mnogo vise onih kojima je sve jedno bio mir ili rat. Danas je mnogo lakese pokrenuti ga nego onda, danas je stepen mrznje dovoljan, onda je nije bilo ili je mi obicni ljudi nismo vidjeli, zato me strah, ne zbog mene, nego zbog mladih i zbog jos dvije tri generacije koje ce placati ceh ratnih avantura ovdasnjih ideologija i nerasciscenih istorijskih racuna. Je li stvarno Bog ili neko drugi prokleo ovaj Balkan? Je li on poligon, streliste neke nevidljive sile? Je li mozda laboratorija u kojoj se provjerava izdrzljivost ljudi, psihicka i fizicka? Je li mozda nesto sto mi smrtnici ne znamo i necemo ni znati? Ovoga puta sam pesimista bice dobro ako pogrijesim kao I prosli put..

[Author]

Posts